.Ako želimo pred naše duše postaviti prirodu naših doživljaja između smrti i ponovnog rođenja, iznad svega moramo dokučiti veliku razliku između njih i onih iz zemaljskog života. Ovdje na Zemlji mi što god da radimo izvršavamo na takav način da jednom kada je napravljeno, od nas se odvaja — više ne pripada nama. Na primjer, mi izrađujemo razne stvari i one od nas postaju nezavisne. Većina ljudi ih se oslobađa tako da ih proda. Stoga nalazimo da sve što čovjek pravi na Zemlji, kao rezultat njegove volje, ide u svijet na takav način da osjeća relativno — izričito kažem, relativno — malo povezanosti s tim. A misli iz kojih stvara nešto na Zemlji klize natrag unutar njega, u njegovo unutarnje biće, gdje ili ostaju samo pasivne ili postaju sjećanja, navike, sposobnosti.
Između smrti i novog rođenja je različito. Tamo, sve što čovjek postiže utječe u njega natrag, u izvjesnom smislu.
Sada se moramo sjetiti da ovdje na Zemlji mi izvršavamo impulse naše volje na stvari koje pripadaju carstvima prirode — na minerale, biljke i životinje. Mi ih više ili manje oblikujemo, pomičemo okolo, i čak druge ljude postavljamo u kretanje.
U duhovnom svijetu, između smrti i ponovnog rođenja, mi smo među čisto duhovnim bićima, dijelom među onima čija je cjelokupna egzistencija bila u duhovnom svijetu, koja nikada nisu bila utjelovljena u zemaljskoj supstanci. Među takva bića spadaju više hijerarhije — Anđeli, Ekskuziji, Serafini i Kerubini. Mogu se uzeti i druga imena; ali ovdje se, također, nema potrebe svađati oko terminologije. Ta imena su stara i časna; mogu se koristiti i sada za ono što ponovno otkrivamo u duhovnim oblastima.
U skladu s tim, između smrti i ponovnog rođenja, čovjek boravi dijelom među takvim bićima, a dijelom među dušama ljudi koji su odbacili njihova zemaljska tijela i odjenula duhovna; ili među onim dušama koje čekaju njihov ponovni silazak na Zemlju. Ta koegzistencija, točno je, zavisi nekako o tome da li smo povezani s takvim dušama, da li smo s njima stvorili vezu u zemaljskom životu. Jer one osobe s kojima na Zemlji nismo bili u bliskom kontaktu malo imaju veze s nama u duhovnom svijetu. O tome ću imati više za reći.
Zatim, također, čovjek stoji u odnosu s drugim bićima koja nikada nisu bila tako direktno utjelovljena u zemaljski život kao što je bio on sam, jer su ona na nižem stupnju i nisu spremna uzeti ljudski oblik. To su bića elementala koja žive u carstvima prirode, u biljnom carstvu, u carstvu stijena, minerala, kao i u onom od životinja. Dakle, između smrti i ponovnog rođenja, čovjek raste zajedno s cijelim duhovno nastanjenim svijetom.
Moram dodati da su ta bića opaziva za inspiracijsku, intuitivnu i imaginativnu svijest, jer s tim oblicima svijesti može se vidjeti u svijet gdje živimo između smrti i novog rođenja.
Pošto čovjek tada živi na sasvim drugačiji način, njegovo cjelokupno raspoloženje i stanje su promijenjeni. Kada ovdje na Zemlji, na primjer — vraćam se na ovu istu važnu temu — radimo stroj, naše djelo, rukovanje i podešavanje dijelova, teče od naše volje i naših misli. Ali sve to postaje odvojeno od nas. Kada smo između smrti i novog rođenja mi u duhovnom svijetu — gdje smo kao duše stalno aktivni, uvijek nešto radeći — tamo iz naših aktivnosti sjaji nešto što prepoznajemo kao misli koje žive u svijetlu. Ovdje na Zemlji misao ostaje s nama; tamo, zasja u svemu što radimo, svjetlucajući kao da je od svijetla. Tako da u duhovnom svijetu ne možemo nikada napraviti ništa bez da iz toga izvire misao. Ta misao nije kao misao zemaljskog ljudskog bića koju često može prikriti, koliko god štetna mogla biti, jer to je osobna, individualna misao. Ali u životu između smrti i ponovnog rođenja misao koja izvire je kozmička misao, koja izražava odgovor cijelog duhovnog kozmosa na ono što radimo.
Sada to sebi predstavite živopisno. U životu između smrti i novog rođenja čovjek je aktivan. Kroz njegovu aktivnost, svaka aktivnost duše, svako dohvaćanje, moglo bi se reći svaki dodir, odmah se mijenja u kozmičku misao, tako da radeći bilo što mi to utiskujemo u duhovni svijet. Tada sa svih strana od kozmosa odzvanja odgovor; iz onog što tamo radimo bljeska natrag ono što o tome kaže kozmos, i ta kozmička presuda je konačna. Ali to nije sve. U tom bljeskanju kozmičkog svijeta misli, svjetluca još nešto — druge misli za koje ne možemo reći da potječu iz kozmosa. Tako nalazimo briljantne bljeskove misli prožete svakakvim tamnim mislima, svjetlucajući iz našeg okruženja.
Dok nas svijetle svjetlucave misli iz kozmosa ispunjavaju dubokim osjećajem zadovoljstva, one svjetlucave — veoma često, premda ne uvijek — nose nešto iznimno uznemirujuće; jer to su misli koje još rade iz našeg života na Zemlji. Ako smo tijekom zemaljskog života kultivirali dobre misli, one svjetlucaju, nakon smrti, iz zračećeg kozmičkog okruženja. Ako smo njegovali loše misli, zle misli, može se reći da one svjetlucaju prema nama iz sjajećih misli kozmičke presude.
Na ovaj način promatramo oboje, ono što nam kozmos govori i ono što smo sami donijeli sa sobom u kozmos. To nije svijet koji se odvaja od osobe; on ostaje intimno vezan s njom. Nakon smrti on nosi unutar sebe njegovu kozmičku egzistenciju, i, kao sjećanje, njegovu posljednju egzistenciju na Zemlji. Njegov sljedeći zadatak je ostaviti po strani taj zemaljski život i prilagoditi se drugačijem načinu življenja, tako da u pravom smislu može postati kozmičko biće. Dok god smo u toj oblasti duhovnog iskustva koju sam u mojoj knjizi, Teozofija, nazvao duševni svijet, zaokupljeni smo s tim posljedicama svjetlucajućih zemaljskih misli, zemaljskim načinom života, zemaljskim sposobnostima. Zbog toga ono što osjećamo da bi mogle biti predivne kozmičke forme pravimo u groteskne, i tako, pod vodstvom ovih izobličenih kozmičkih formi tijekom našeg prolaza kroz duševni svijet, mi lutamo kozmosom sve dok nismo oslobođeni svega što nas veže uz Zemlju. Zatim možemo naći put u oblast u mojoj knjizi, Teozofija, nazvanu zemlja duha. Mi smo tada iza ostavili stanje duše uobičajeno za nas u fizičkom životu na Zemlji, i možemo djelovati u savršenom skladu sa savjetima onih duhovnih bića u čiju oblast moramo ući pošto je to jedina gdje je za nas moguće da budemo.
Vidjeti ćete da čovjek ne uzima sa sobom u svijet nakon smrti, bilo što da živi u njegovu fizičkom i eterskom tijelu. To je odbačeno i tone daleko u kozmosu. Nosi sa sobom jedino ono što je kao ego i astralno tijelo doživio unutar njegova fizičkog i eterskog tijela.
Iz toga slijedi nešto od izvanrednog značaja i važnosti. Dok se čovjek kreće po Zemlji, njegovo fizičko i etersko tijelo smatra — o kojima malo zna, ali ih barem osjeća u svojoj moći rasta, i tako dalje — kao svoje vlastito tijelo, ali na to nema prava. Jedino ego i astralno tijelo su njegovi. Sve prisutno u njegovu fizičkom i eterskom tijelu — čak i dok je na Zemlji — vlasništvo je božanskih duhovnih bića koja žive i tkaju unutar njih, i nastavljaju svoj rad dok je čovjek pri spavanju odsutan. Bilo bi loše za svakoga ako bi morao brinuti za vlastito etersko i fizičko tijelo u neprekidnoj budnosti između rođenja i smrti. Stalno iznova on je obvezan predati njegovo fizičko i etersko tijelo bogovima — posebno tijekom djetinjstva, jer je tada spavanje važnije od svega. Kasnije u životu spavanje djeluje jedino kao korektiv; zaista plodonosno spavanje je spavanje koje djetetu dolazi u prvim godinama njegova života. Dakle ljudsko biće svoje fizičko i etersko tijelo stalno mora prepuštati na skrb bogovima.
U proteklim dobima ljudske evolucije to je bilo tako jasno percipirano da je tijelo nazvano hram bogova, jer je tako njegova predivna struktura doživljavana. I u svom arhitektonskom radu — to se najbolje može vidjeti u orijentalnim građevinama, ali također i u onima od Egipta i Grčke — slijeđeni su zakoni fizičkog i eterskog tijela. U samom načinu na koji su Kerubini postavljeni na hramovima Istoka, u stavu sfinge, ili u smještaju stupova — u svemu tome je rad božanskih duhovnih bića u fizičkom i eterskom tijelu napravljen da ponovno živi. U tijeku evolucije, svijest o tome je bila izgubljena; i danas se prema fizičkom tijelu odnosimo kao prema našem vlastitom — nemajući pojma kako je to neopravdano — dok kao zemaljska kreacija zapravo pripada bogovima. Stoga, kada bilo tko danas govori o „mom tijelu”, kada govori kao da je sam zaslužan za zdravo funkcioniranje njegova tijela, to je samo primjer velike arogancije modernog čovjeka — podsvjesnog ponosa, naravno, izraženog bez svijesti o njemu, ali ipak jadnog. To pokazuje kako govoreći o njihovim tijelima kao vlastitim, ljudi stvarno polažu pravo na vlasništvo bogova, i ponos je utjelovljen u samom njihovu govoru.
Na sve ove stvari pažnja iznova mora biti skrenuta od znanosti duha; ona mora pokazati kako je moralni element već izmiješan u našem običnom naturalističkom životu — i iskreno, kao što smo vidjeli u upravo navedenom slučaju, može uzeti oblik koji nikako nije zdrav. Ove stvari pokazuju kako, kroz izvorno duhovno znanje, naš cijeli život osjećaja postaje tako transformiran da, ako je duhovna znanost zaista shvaćena, čak i način govora postaje drugačiji od načina na koji ljudi vole govoriti pod utjecajem čisto materijalističkog mišljenja.
Da bi razumjeli daljnje iskustvo koje imamo između smrti i ponovnog rođenja, moramo se moći sjetiti što je rečeno jučer — da, kako sve više urasta u duhovni svijet, čovjek gubi fizički aspekt zvijezda i na njihovu mjestu tamo pojavljuje se duhovni duplikat sjaja njihovih zraka koje oko susreću fizički. Baš kao što je Zemlja boravišno mjesto ljudi koji, s njihovim egom i astralnim tijelom, žive na njoj kao duhovna bića, tako i određena duhovna bića borave na svakoj određenoj zvijezdi. I tijekom njegova fizičkog života čovjek je također povezan s bićima elementala koja borave u carstvima minerala, biljaka i životinja. Također je kroz njegov običan tjelesni život povezan s drugim ljudskim dušama. Zatim, između smrti i novog rođenja, on je u vezi sa stanovnicima na drugim zvijezdama, i njegov život je u stvari proveden u doživljavanju svijeta zvijezda kroz njegov duhovni duplikat, kroz zajednički život s drugim božanskim duhovnim bićima koja tamo borave.
Već smo vidjeli kako, neposredno nakon zemaljskog života, prolazimo kroz egzistenciju u duševnom svijetu, i kako je esencijalno proživjeti unatrag kroz sve što smo prespavali u nesvjesnim slikama tijekom naših noći na Zemlji. Jedna trećina trajanja čovjekova zemaljskog života je tako provedena u odvikavanju od onoga što njegove svjetlucave misli prenose u misli kozmosa. Svatko tko je živio, recimo, šezdeset godina, na Zemlji, prema tome će prolaziti kroz duševni svijet dvadeset godina, dok ne odradi svoj izlazak iz svega što ga povezuje s fizičkom egzistencijom. Iznutra, tijekom tog vremena nakon smrti, doživljava svoje stupanje u odnos sa svijetom zvijezda, a posebno s Mjesecom. Jučer sam govorio o čovjeku kako opisuje krug, takoreći, kompletirajući prvu polovinu između rođenja i smrti, i povratnu polovinu za trećinu tog vremena. Sada bih dodao da osjeća da se to kruženje odvija oko egzistencije Mjeseca i duhova koji mu pripadaju. Kao što sam jučer ukazao, nije svjestan povratka do svog rođenja, i tako njegovo kretanje zapravo i nije krug već spirala, progresivna spirala.
Razlog zašto mi jednostavno ne kružimo oko Mjeseca, već nastavljamo pristupati drugom stanju egzistencije, djelomično je sila koja vodi naprijed od bića Merkura. Ta bića su prilično jača nego ona od Venere. Egzistencija je pozvana naprijed od bića Merkura, dok je preko bića Venere zaustavljena, kao da je završena. Stoga je esencijalni smjer čovjekova prolaska kroz duševni svijet takav da se osjeća odnesen u aktivnost Mjeseca, Merkura, Venere.
Sliku ovog oblika egzistencije moramo napraviti sasvim jasnom. Ovdje na Zemlji kažemo: „Kao čovjek ja imam glavu”, aktiviranu uglavnom s onim što bi mogli nazvati srednji mozak — epifiza i tako dalje. „U sredini mog tijela je moje srce, i u mom cijelom sustavu bubrega organizam za metabolizam i kretanje“. U duševnom svijetu sve ovo ne bi imalo nikakvo značenje; sve smo to ostavili po strani. Nakon smrti kažemo: „Kao čovjek ja se sastojim od onog što dolazi od mjesečevih duhova na Mjesecu“. To odgovara izreci na Zemlji: „Ja imam glavu“. I dok na Zemlji kažemo: „U mojim grudima ja imam srce” — što pokriva cijeli sustav disanja i cirkulacije — u duševnom svijetu kažemo: „Unutar sebe nosim snage Venere“. Opet dok na Zemlji kažemo: „Imam metabolički sustav udova sa svim njegovim organima“, od kojih je glavni sustav bubrega, nakon smrti moramo reći: „Snage koje dolaze od bića Merkura žive u meni“. Stoga na Zemlji moramo reći: „Kao čovjek ja sam glava, grudi, niže tijelo i udovi”; a nakon smrti: „Kao čovjek ja sam Mjesec, Venera, Merkur“.
To se potpuno podudara s našom pravom unutarnjom egzistencijom tijekom života. Jer naša cjelokupna fizička egzistencija ovdje na Zemlji zavisi o tome kako glava, srce, i probavni sustav rade zajedno — sve se svodi na to. Najmanji pokret ruke uključuje akciju glave, srca i probavnog sustava, jer u igru ulaze stalne promjene u odgovarajućim supstancama. Naša cjelokupna zemaljska egzistencija uzima svoj smjer u glavi, srcu, udovima — izraženo na veoma pojednostavljeni način. Tako u duševnom svijetu aktivnost sila Mjeseca, Merkura i Venere unutar nas ispunjava našu cjelokupnu egzistenciju. I preko toga mi smo zapravo vraćeni natrag u vrijeme kada su ljudska bića doživljavala prirodnu egzistenciju u davno prošlim epohama ljudske evolucije — epohama na koje sam tijekom ovih predavanja često aludirao.
U onim danima ljudi su imali neku vrstu instinktivne vizije, i ovdje sam već govorio o određenim vrstama toga koje se još mogu naći. Iako na Zemlji, čovjek je tada imao predosjećaj njegove veze, u životu izvan Zemlje, s Mjesecom, Merkurom i Venerom. Zašto je ta svijest danas nestala? Kada netko govori o ovim duboko značajnim stvarima koje leže iza vela fizičkog svijeta i o kojima se može govoriti jedino iz oblasti izvan praga, raspiruje naravno neprijaznost, ili, elegantnije izraženo, pobuđuje suvremeni kriticizam. Jer danas je posebno teško izraziti riječima istine o Inicijaciji. To treba napraviti ili u takvim apstraktnim konceptima da ljudi danas neće shvatiti što se mislilo, ili treba koristiti izraze koji stvarno pripadaju takvim istinama — i to mnoge ljude čini stvarno ljutima. Ta ljutnja se može razumjeti, jer im je kazano o svijetu kojeg se žele riješiti, svijetu kojeg se boje i kojeg mrze. Ali to ne može spriječiti da se o ovim stvarima počne iskreno govoriti u civiliziranim krugovima. Kada bi netko pokazao veliko razumijevanje — premda nam to ne bi mnogo pomoglo — prema ljudima koji mrze inicijacijsko znanje — ne naravno netko od onih koji sjede ovdje već onih u svijetu vani — trebao bi reći: Kako se čovjek prilagođava životu u duševnom svijetu, nađe se u uvjetima koji nalikuju na ranije stanje na Zemlji, kada je imao instinktivno duhovno znanje o istini, i u tom znanju, živjele su snage Mjeseca. Na ovaj način netko je otišao možda na pola puta, sasvim pristojno, prema današnjim materijalističkim konceptima; ali to bi bilo dano previše apstraktno. Ako se netko ne boji kriticizma koji će naravno doći od materijalističkih mislioca, treba govoriti drugačije i reći: Kada su ljudi prolazili kroz daleku pretpovijesnu epohu u zemaljskoj evoluciji — o kojoj će poslije više biti riječi — čak su i na Zemlji bili u društvu duhovnih bića koja su bila u direktnoj vezi s kozmosom više nego sa samom Zemljom. Možemo reći da su božanski Učitelji, ne oni zemaljski, upravljali Misterijima i tada podučavali ljudska bića na Zemlji.
U tako dalekim dobima ti Učitelji nisu odijevali fizička tijela od mesa, već su na čovjeku radili u njihovim eterskim tijelima. Tako su najviši Učitelji u Misterijima, prema kojima su utjelovljeni ljudi stajali samo kao sluge, bili eterski i božanski; ali boravili su među ljudima na Zemlji. Stoga izražavamo nešto veoma stvarno kada kažemo: Jednom, u davno proteklom periodu ljudske evolucije, božanska duhovna bića boravila su na Zemlji zajedno s ljudima. Nisu uvijek činila svoj prisutnost poznatom ako je netko, recimo, jednostavno otišao u šetnju, ali otkrivali su se ako je osoba bila vođena k njima na ispravan način preko slugu u hramovima Misterija. To se događalo samo u Misterijima, i preko Misterija ta su bića postala drugovi zemaljskih ljudi. Od tada su se povukli od Zemlje na Mjesec, gdje sada borave kao u kozmičkoj citadeli, neopazivoj od zemaljske egzistencije, unutar mjesečeva unutarnjeg bića. Dakle, kada razmatramo ovu unutarnju egzistenciju Mjeseca, moramo na nju gledati kao na okupljalište onih bića koja su jednom, u eterskim tijelima, bili veliki Učitelji ljudi na Zemlji. I zaista nikada ne bi trebali gledati na Mjesec bez da kažemo: Jednom naši učitelji na Zemlji, sada su sakupljeni tamo.
Ništa što zemaljskim ljudima dolazi od Mjeseca nije u njemu sadržano, već samo ono što Mjesec reflektira od ostatka kozmosa. Jer Mjesec svu kozmičku aktivnost reflektira na isti način na koji reflektira svjetlo. Stoga kada gledamo na Mjesec i najjasnije vidimo njegovo svijetlo, to je zaista najmanje dio njega. Mi gledamo zrcaljenje kozmičkih aktivnosti, a ne unutarnji život Mjeseca.
Unutar Mjeseca žive ona bića koja su jednom živjela na Zemlji, i tek tijekom čovjekova života u duševnom svijetu, nakon smrti, on opet dolazi pod njihov utjecaj. To su bića koja, u skladu sa prosudbom o dalekoj prošlosti, rade korektivno na onom što je čovjek napravio na Zemlji. Nakon smrti, dakle, u našoj epohi, čovjek zapravo još jednom dolazi u odnos s tim bićima koja su ga prije, kao božanska duhovna bića, učila i podučavala kao i cijelo čovječanstvo na Zemlji.
Kada je ljudsko biće prošlo kroz oblast Mjeseca, tada je njegov zakazani zadatak u kozmosu ući u egzistenciju Sunca. Dok prvi krug, prva završena spirala, za svoju središnju točku ima egzistenciju na Mjesecu, ovo spiralno kretanje sada vodi čovjeka korak dalje, i napuštajući oblast Mjeseca, on ulazi u oblast Sunca.
Bilo koji prostorni dijagram koji bi ilustrirao proces ne bi mogao biti nego prividan, jer to sve ima svoj tijek u jednodimenzionalnom, nadčulnom. Međutim, pošto moramo koristiti zemaljske riječi, možemo reći: Kada je čovjek završio prvi okret u oblasti Mjeseca, dolazi do oblasti Sunca, i Sunce, duhovno Sunce, tada stoji u istom odnosu prema njemu kao što je prije Mjesec. Čovjek sada postaje biće koje — pri ulasku u ono što sam u mojoj knjizi, Teozofija, nazvao zemlja duha, duhovna oblast Sunca — mora transformirati njegovu prethodnu Mjesec-, Venera-, Merkur-, egzistenciju. On mora u stvarnosti postati drugačije biće. U zemaljskom životu on kaže: Ja sam biće glave, srca, grudi; biće metabolizma i udova. Neposredno nakon smrti kaže: Ja sam biće Mjeseca, Merkura, Venere. Ali onda to više ne može reći, jer bi to značilo njegov zastoj u duhovnom svijetu, između duševnog svijeta i pravog svijeta duha. Sada mora proći kroz posebnu metamorfozu čak i njegovog duševno-duhovnog bića i postati ono što bi mogao opisati ovako: Sunce mora biti njegova koža. Sve okolo mora biti Sunce. Kao što je ovdje na Zemlji naše fizičko tijelo umotano u našu kožu, tako sada, pri ulasku u život duha, moramo biti odjeveni u kožu koja se u potpunosti sastoji od duhovnih snaga Sunca.
Sada to nije lako zamisliti, jer na Zemlji mislite: Tamo je Sunce, sije na nas; Sunce je u sredini i baca svoje zrake svuda okolo. Pri ulasku u oblast duhovnog Sunca nalazimo da Sunce nije više na određenom mjestu — ono je posvuda. Čovjek je tada unutar Sunca; ono sja na njega od periferije, i, u stvari je, duhovna koža entiteta koji je postao. Nadalje, unutar oblasti duhovnog Sunca, imamo ono što mora biti opisano kao organi. Na isti način na koji u zemaljskom životu imamo glavu, srce, udove, i, neposredno nakon smrti, Mjesec, Merkur, Veneru, tako i, nakon toga, imamo organe koje moramo pripisati Marsu, Jupiteru, Saturnu.
To su tada naši unutarnji organi, baš kao što su srce, epifiza, bubrezi, na Zemlji. Sve je to pretrpjelo metamorfozu u duhovno i ti novi organi, ne potpuno formirani kada tek napustimo duševni svijet i uđemo u svijet duha, sada moraju biti postepeno razvijeni. U tu svrhu mi ne opisujemo samo jedan krug u egzistenciji Sunca, kao u našoj egzistenciji Mjeseca, već tri. U prvom krugu razvijen je duhovni organ Marsa; u drugom, organ Jupitera, i u zadnjem krugu organ Saturna. Ako ih usporedimo s zemaljskim periodima vremena, nalazimo da su ta tri kruga prijeđena mnogo sporije, oko dvanaest puta sporije nego relativno brzi krug Mjeseca. I tijekom cijelog tog putovanja, dok čovjek živi u svijetu duhovnih sfera i učestvuje u njegovim silama, on je stalno aktivan. Baš kao što smo sa silama prirode aktivni ovdje, tako smo tamo aktivni sa silama, bićima, viših hijerarhija, čija je fizička manifestacija u okružujućim zvjezdanim nebesima samo vanjska refleksija, kao i kod Sunca i Mjeseca.
Međutim, da bi našao svoj put iz oblasti Mjeseca do one od Sunca, čovjek mora imati vođenje koje sam već spominjao. Vidjeli smo kako su, u najdrevnijim epohama čovječanstva, na Zemlji živjela bića koja su se otada povukla, ušančila se, takoreći, u kozmičkom uporištu Mjeseca. Oni su bića s kojima čovjek, nakon smrti, najprije ulazi u odnos. Ali ta bića su imala nasljednike koji su se, u epohama nakon drevnog perioda hiperboreje, s vremena na vrijeme pojavljivali na Zemlji. Na Istoku su ih zvali Bodhisattve. Premda su se uvijek pojavljivali utjelovljeni kao ljudi, ipak su oni nasljednici bića sada ušančenih na Mjesecu, i njihov život je prošao u zajednici s tim bićima. Tu leži izvor njihove snage, izvor njihovih misli. I oni su bili bića koja su jednom djelovala kao vodiči čovječanstva. Preko učenja koje su dali na Zemlji, ljudima je bilo omogućeno da imaju snagu, kako se njihovo putovanje kroz sferu Mjeseca primicalo kraju, da prijeđu u oblast Sunca.
U budućim predavanjima vidjet ćemo kako je, tijekom čovjekove zemaljske evolucije, to postalo nemoguće, i kako je Krist Biće moralo sići sa Sunca da izvrši Misterij na Golgoti tako da je čovječanstvu, preko učenja tog Misterija, trebala biti dana dovoljna snaga da prijeđe od duševnog svijeta do zemlje duha, od sfere Mjeseca do sfere Sunca.
U drevnim danima evolucije Zemlje, utjecaj Mjeseca je bio blisko povezan s Zemljom, i skrbio za njen duhovni element, uz sudjelovanje, neposredno ili posredno, Bodhisattvi. Zatim su, kada je vrijeme bilo zrelo, nakon što je prva trećina četvrte post-atlantske epohe istekla, učinci Misterija na Golgoti, djelo Krista, ušli. To djelo Krista je bilo okruženo dvanaesterostrukom aktivnošću Bodhisattvi, naznačeno — premda je to zaista bila stvarnost — s dvanaest apostola. Tako je Krist, utjelovljen u tijelu Isusa, snaga koja je, dolazeći iz duhovne egzistencije na Suncu, sada ujedinila Sebe s Zemljom.
Ako pogledamo Mjesec s željom da ga razumijemo, radije nego da samo zurimo u njega s našom dušom i duhom zamračenim materijalizmom, i ako shvatimo da je okupljalište bića koja ukazuju na proteklu evoluciju Zemlje, tada na isti način moramo gledati i na Sunce. Sunce je okupljalište onih bića koja ukazuju na budućnost evolucije Zemlje a sada također i na sadašnjost, i čiji je veliki predstavnik Krist, koji je izvršio Misterij na Golgoti. Onoliko koliko ljudska bića apsorbiraju na Zemlji u njihovu odnosu prema tom Misteriju, toliko će njihov ulazak u duhovnu zemlju Sunca biti olakšan, toliko im je omogućeno da iznutra uzmu organ Marsa u sferi Marsa, organ Jupitera u sferi Jupitera, i u sferi Saturna odgovarajući organ Saturna. To je izvršeno u trostrukim krugovima koji se odvijaju daleko sporije nego onaj od Mjeseca; ipak je to također u temelju evolucije svijeta. Potpuno ispunjenje onog što sam upravo opisivao — razvoj u čovjeka Marsa, čovjeka Jupitera, čovjeka Saturna — doći će tek u budućnosti. Tijekom naše sadašnje epohe nakon smrti možemo napraviti samo krug oblasti Marsa, preko aktivnosti sila svijeta; nakon toga ne možemo više nego dodirnuti oblast Jupitera. Moramo proći kroz mnoge zemaljske živote prije nego možemo — između smrti i ponovnog rođenja — potpuno ući u oblast Jupitera i, još kasnije, onu od Saturna.
Da bi čovjek, premda još ne može ući u oblast Jupitera, mogao primiti, između smrti i novog rođenja, nešto od snaga Jupitera i također od Saturna, između Marsa i Jupitera su razbacani mnogi planetoidi; u njihovu vanjskom aspektu astronomi ih stalno otkrivaju. Oni čine oblast koju u njenom duhovnom aspektu nakon smrti doživljava čovjek jer još ne može dosegnuti Jupiter. Ona ima izvanredne osobine da je duhovna kolonija, takoreći, bića Jupitera i Saturna koja su se tamo povukla. I prije nego je čovjek zreo za egzistenciju na Zemlji, u ovoj oblasti planetoida može naći, koji su tu u tu svrhu, vrstu pripremne zamjene, prije nego što može ući u oblast Jupitera i Saturna. Za sada, dakle, u vrijeme kada je čovjek prošao kroz smrt i ponovno rođenje, postigao je svoju Mars-organizaciju, i apsorbirao je one snage Jupitera i Saturna koje će naći u koloniziranim oblastima planetoida. S naknadnim učincima ovoga — tek moramo učiti o njima — ljudsko biće se ukrcava na još jedan zemaljski život.
Kako se taj život između smrti i novog rođenja, kojeg sam sada opisao u odnosu prema svijetu zvijezda, može dalje okarakterizirati, čuti ćemo sutra.