.Ako se osvrnemo na jučer dane opise, trebamo biti svjesni da čovjek, živeći kroz uzastopna vremena nakon smrti — a moramo koristiti riječ „vremena” u odnosu na fizičke uvjete — najprije dolazi u oblast bića Mjeseca, a zatim prelazi na onu od bića Sunca. Bića Mjeseca još u izvjesnom smislu pripadaju zemaljskoj egzistenciji i doživljaji kroz koje čovjek pod njihovim utjecajem prolazi u duševnom svijetu zaista su kozmička sjećanja na zemaljsku egzistenciju. On također ima doživljaje vlastita zemaljskog života, premda sada u obrnutom smjeru, i oni su ujedinjeni s presudama kozmosa, kako sam ih jučer nazvao. Te kozmičke presude su nakon smrti ljudima obznanjene preko bića Mjeseca. Mi tada dolazimo pod utjecaj tih bića, i ona su ta koja uzrokuju da presude teku u nas, na isti način kao i one koje teku u nas, ovdje na Zemlji, od minerala, biljaka i životinja. Dakle možemo reći: Pri ulasku u duhovno-kozmičku egzistenciju nakon smrti, čovjek stječe svoj prvi letimičan pogled u takve kozmičke percepcije koje uvijek proizlaze od bića jednom povezanim sa Zemljom. Već smo imali priliku govoriti kako su ova bića, prije nego su uzela za svoje prebivalište kozmičko uporište na Mjesecu, bili u drevnim Misterijima učitelji ljudskih bića. Stoga, ono što je čovjek jednom doživio na Zemlji, u prvobitna vremena, sada doživljava kada putuje kroz duševni svijet, pod utjecajem onih bića koja su se uzdignula — možda bi mogli reći — da postanu stanovnici Mjeseca. Zaista možemo o njima govoriti na ovaj način ako se dovoljno uzme u obzir ono što je kazano na mom zadnjem predavanju. Ti stanovnici Mjeseca, pod vodstvom onih koji su jednom bili Učitelji čovječanstva, sude sasvim različito od načina na koji se stvari sude od ljudi na Zemlji. Jer ljudi na Zemlji, u njihovu životu između rođenja i smrti, sada pristupaju stupnju koji je od stanovnika Mjeseca kompletiran u davno prošlim vremenima.
Računajući zemaljskim godinama, moramo reći da su stanovnici Mjeseca, kada su bili na Zemlji, prije 15000 godina potpuno izvršili ono što ljudska bića još uvijek moraju. Prošlo je više od 15000 godina od kada su ti stanovnici Mjeseca stekli moć pravljenja sudova koji spajaju naturalističko i moralno.
Mi na Zemlji držimo naše naturalističke sudove odvojeno, i kada dajemo mišljenje o kamenu ili životinji moralnost ostavljamo po strani. Mi kažemo: „Priroda slijedi samo amoralnu nužnost“. Ali to nije točno za svijet kao cjelinu. Čak iako možemo smatrati da moralni sud nije primjenjiv na pojedinačnu životinju, ili na biljke, ili iznad svega na minerale, u njihovim odvojenim formama egzistencije, ipak je sama činjenica njihove kreacije, uopće to što su u svijetu, u potpunosti rezultat kozmičkog moralnog suda.
Sada ti stanovnici Mjeseca već prosuđuju u pogledu kozmičke moralnosti. Stoga, kada smo prošli kroz vrata smrti i zajedno smo s njima, moramo slušati sve što kozmos ima za reći o onom što smo mislili, željeli, osjećali, htjeli i napravili na Zemlji. Naš cjelokupan zemaljski život je izložen svijetlu kozmičkog suda, i učimo vrijednost koju naša djela imaju za cijeli veliki univerzum.
Iz tih lekcija mi razvijamo impuls da dovršimo, ispravimo, ili na neki način postavimo ispravno, tijekom našeg slijedećeg života na Zemlji, što god da smo napravili bilo da pomognemo ili ometemo evoluciju svijeta. I onda, dok smo tako pod utjecajem bića Mjeseca, odnosimo impulse za našu buduću sudbinu — za našu karmu, kako ju je orijentalna mudrost uvijek zvala. Ti impulsi su dakle apsorbirani dok je ljudsko biće još pod utjecajem stanovnika Mjeseca, koji mu mogu reći koliko su njegova zemaljska djela i misli vrijedni za kozmos.
Duhovna bića višeg svijeta, u čijem susjedstvu čovjek živi dok je pod utjecajem stanovnika Mjeseca, ona su bića grupirana u mojoj Tajnoj znanosti kao hijerarhija anđela, arhanđela, arhaja. Od vrste bića u čiju oblast čovjek ulazi nakon smrti, oni su prvi koji ne moraju preživjeti fazu zemaljskog utjelovljenja. S njihove strane, oni stoje u bliskoj vezi s bićima još viših hijerarhija. Ali ove hijerarhije anđela, arhanđela i arhaja esencijalno se tiču čovjeka nakon smrti tijekom njegove egzistencije Mjeseca, dok su više hijerarhije još izvan njegova vidokruga.
Sud anđela je posebno važan za djela pojedinog čovjeka, i upravo od anđela čovjek uči vrijednost koju njegova djela imaju u kozmosu kao cjelini. Od arhanđela više uči o vrijednosti onog što je napravio u vezi s jezikom koji govori, s narodom kojemu pripada, i od tog izvora također dolaze impulsi koji rade na njegovoj daljnjoj sudbini, njegovoj karmi. Od arhaja uči kakvu će vrijednost njegova djela tijekom danog perioda na Zemlji imati za vrijeme kada se još jednom bude morao spustiti iz duhovnih visina u zemaljsku egzistenciju.
Pomoću svega što čovjek može na ovaj način postići ako se — a molim vas da imate ovo na umu — ispravno pripremio za život nakon smrti kroz impulse koje može primiti na Zemlji, a posebno (kako ćemo kasnije vidjeti) kroz njegov stav prema velikim vođama čovječanstva, može zatim naći put preko od sfere stanovnika Mjeseca do sfere stanovnika Sunca.
Stanovnike Mjeseca već znamo kao ona bića koja su jednom živjela na Zemlji i bili blisko povezani s njom. U veoma, veoma ranijem dobu to je također bilo točno i za bića stanovnike Sunca; ona su, također, učestvovala u zemaljskim stvarima.
Pri dolasku u oblast stanovnika Mjeseca čovjeku je sasvim jasno da se susreće s bićima koja su jednom živjela s njim na Zemlji. A kada uđe u oblast bića Sunca, preplavi ga nešto kao snažno kozmičko sjećanje na drevno doba — doba koje ćete u Tajnoj znanosti naći opisano s drugog stajališta. Preuzet je od nečega kao što je sjećanje na beskonačno drevno vrijeme, kada je Sunce, s njegovim stanovnicima, još bilo jedno s Zemljom. Nakon smrti, stoga, mi utiremo sebi put kroz duhovni kozmos rastući u, takoreći, dvije duhovne kozmičke oblasti gdje se susrećemo s onim bićima s kojima smo, jednom, kada smo živjeli na Zemlji kao sasvim drugačija bića, bili blisko udruženi.
Dakle idući kroz te doživljaje između smrti i novog rođenja gledamo natrag u velika, moćna sjećanja na evoluciju Zemlje u kozmosu. A čovjek, dok je ovdje na Zemlji, prolazi samo dio ljudske evolucije, između smrti i ponovnog rođenja prolazi dio kozmičke evolucije, dio evolucije univerzuma. Ona bića koja nastanjuju Sunce su takva da su se u udaljenim vremenima već bila uzdigla iznad iskustava mogućih za zemaljska bića, i iznad onih mogućih za bića Mjeseca.
Pri dosezanju oblasti bića Sunca, čovjek ulazi u sferu najviše mudrosti, gdje može živjeti jedino ako se na Zemlji dovoljno za to pripremio.
Sada, jučer sam rekao da prelazeći iz duševnog svijeta u zemlju duha, ili, kako se moramo izraziti danas, od sfere stanovnika Mjeseca do one stanovnika Sunca, čovjek u njegovim putovanjima kroz kozmos nastavlja sporije. Dok kruženje Mjeseca uzima oko trećine trajanja njegova zemaljskog života, slijedeći krugovi, kruženje Marsa, Jupitera, i Saturna — jučer sam spomenuo kako ti krugovi nisu kompletirani — odvijaju se laganije, dvanaest puta sporije od kruženja Mjeseca.
Ako sada računamo stvarno vrijeme, stižemo do slijedećeg rezultata. Moramo krenuti od izvornog plana odlučenog za ljudska bića od kozmosa. Tada nalazimo da čovjek ide kroz period Mjeseca trećinu vremena koje je proveo na Zemlji. Ako ćemo uzeti za činjenicu da je na početku života više vremena provedeno u spavanju, i dodati vrijeme spavanja u kasnijem životu, nalazimo da čovjek treba oko trideset godina da izvrši prvi ciklus, onaj od Mjeseca. Svaki od slijedećih ciklusa uzima dvanaest puta toliko, ili 36o godina za svaki ciklus. Ako slijedimo čovjeka u njegovim daljnjim putovanjima kroz svjetove, nalazimo kako prolazi tri ciklusa. Ne doseže Saturn, ali mora proći cikluse na izvorno dodijeljeni način. Zatim mora ići natrag ponovno kroz tri. Dakle kompletira tri ciklusa u smjeru prema vani i, na povratku prema slijedećem zemaljskom životu, druga tri unatrag, što čini šest. Tada imamo vrijeme izvorno namijenjeno čovjeku. Još ću morati govoriti kako su stvari za ljudska bića danas drugačija; ali prema izvornim kozmičkim odlukama, vrijeme je bilo 2.160 godina.
Što tih 2.160 godina znače? Trebate se samo sjetiti da se položaj Sunca kod proljetne ravnodnevnice godinu za godinu pomiče naprijed. Zadnjih stoljeća napredovao je iz Ovna u Ribe, i približno u 25.920 godina — ili blizu 26.000 godina — Sunce putuje oko cijelog zodijačkog kruga, i dvanaesti dio toga je 2.160 godina. U 2.160 godina Sunce napreduje od jednog znaka Zodijaka do slijedećeg. Izvorno je odlučeno da se čovjek treba vratiti na Zemlju kada se Sunce tako pomakne.
Kada razmatramo unutarnje razloge za ovaj broj, i usporedite s onim što sam sa drugog stajališta rekao u Tajnoj znanosti, oni koji su pročitali knjigu sjetiti će se da je vrijeme potrebno da Sunce prijeđe od jednog znaka Zodijaka do slijedećeg dano kao izvorna duljina intervala između čovjekovih inkarnacija. Ako na to pogledamo s dvije strane — više izvana, s kozmičkog aspekta, kao u Tajnoj znanosti, i zatim sa strane čovjekova unutarnjeg života kojim se bavimo danas — dva broja su identična. Ovakve stvari treba primijetiti; i vidjet će se da kada god je u znanosti duha napravljena ispravna prosudba s jednog stajališta, a zatim drugi ispravni sud sa sasvim drugog gledišta, dvije prosudbe su iznutra u suglasju.
Svatko tko znanost duha prosuđuje sa danas uobičajenog stajališta sasvim vjerojatno će pitati: „Što podupire tu vašu znanost duha? Naša prirodna znanost počiva na opservaciji, pokusu; to je čvrsto tlo sa kojeg krećemo“. Ali isto tako se može reći: „Kao zemaljski čovjek ja stojim na čvrstom tlu, i stijena, također, ima čvrsto tlo ispod sebe — kao i sve drugo na Zemlji. Kao i za vas astronome — zaista je fantastično da nam kažete da Zemlja slobodno pluta u nebeskom prostoru. Ako želite biti razumni, morate reći da Zemlja, kao bilo koja velika masa stijena, negdje počiva na čvrstom tlu“. To je relativno isto kao i optužiti antropozofiju da nema čvrsto tlo na kojem bi stajala. Naravno, ljudi bi se činili glupima, čak i samima sebi, ako bi rekli da Zemlja ima nešto na čemu počiva, ali ne vide kako je glupo da znanost duha, koja je nošena vlastitim unutarnjim resursima, baš kao što se nebeska tijela kreću sa vlastitim impulsima, ne može počivati na osnovi pokusa i objašnjenja. Ako bi samo bili konzistentni u njihovim prosudbama, vidjeli bi kako je, u znanosti duha o kojoj se ovdje radi, svaki korak napravljen s krajnjom točnošću, i punom odgovornošću za svaku izjavu u vezi svijeta i bića u svijetu.
Dakle, nakon smrti, čovjek ulazi u svijet kojeg najprije doživljava zajednički s dušama koje su, kao i on, kroz vrata smrti ušle u duhovne svjetove nakon zemaljskog života. Čovjek tako postaje upoznat sa sferom bestjelesnih ljudskih bića i s njima nastavlja zemaljske odnose duhovno doživljene noću.
Ali smo također vidjeli kako se čovjek nalazi u društvu drugih duhovnih bića, stanovnika Mjeseca koja su jednom boravila s njim na Zemlji, i kako se, poslije, uzdiže u zajednicu Sunca. Ti stanovnici Sunca su također jednom bili stanovnici Zemlje zajedno s ljudskim bićima, premda u veoma udaljenim vremenima. Tu se čovjek prvo sastaje s bićima koja čine drugu hijerarhiju, opisanim u mojoj Tajnoj znanosti kao Ekskuziji, Dinami, Kirioteti. To su bića s kojima mora raditi da bi u svom slijedećem zemaljskom životu mogao manifestirati kozmički elaboriranu karmu izvedenu iz njegovih ranijih života na Zemlji.
Prošavši kroz oblast stanovnika Mjeseca, čovjek zna — ne s zemaljskim mislima već s kozmičkim — što je u kozmičkom smislu napravio pogrešno; shvaća vrijednost za kozmičku evoluciju u cjelini svega što je napravio, mislio i osjećao. Ali svoj novi zemaljski život ne može pripremiti samo s kozmičkim mislima. Stoga u sferi Mjeseca upoznaje što je predodređen da bude u njegovoj slijedećoj zemaljskoj egzistenciji, premda se stvarna priprema za nju ne može napraviti na tom stupnju. Za to, mora se uzdići do sfere Sunca, gdje žive bića koja su, ne moravši se više baviti zemaljskom egzistencijom, zaokupljena sa stvarima našeg cijelog planetarnog sustava.
Tako čovjekovo iskustvo kozmosa obuhvaća dvije duhovne oblasti, zajedno s duhovnim bićima koja u njima borave. Obuhvaća duševni svijet stanovnika Mjeseca, i opsežniju populaciju duhovne oblasti. Dok su stanovnici Mjeseca, jer su bili blisko povezani sa Zemljom u relativno nedavna vremena, ujedinili njihove interese s ljudima Zemlje, i dok je Mjesec u nekom smislu samo kozmička kolonija, zauzeta sa, i orijentirana prema zemaljskim stvarima, sfera Sunca, čiji stanovnici žive pod vodstvom Ekskuzija, Dinama, Kirioteta, kozmička je cjelina, koja je zaokupljena stvarima cijelog planetarnog sustava — Marsom, Saturnom, Jupiterom, Venerom i tako dalje, uključujući Zemlju i Mjesec.
Pri dolasku u ovu ogromnu sferu Sunca, gdje su naši interesi znatno povećani, možemo raditi s Eksuzijima, Dinamima i Kiriotetima na pripremi duhovnog zametka fizičkog tijela koje se zatim može za nas roditi od ljudskih roditelja. Nikakvi roditelji nikada ne bi mogli proizvesti pogodno fizičko tijelo ako ne bi bilo pripremljeno tijekom dugih perioda kroz rad izvršen u suradnji s najvišim, najuzvišenijim duhovnim bićima u duhovnom kozmosu. Naš esencijalni rad tamo — rad veći i napredniji od bilo čega postignutog tijekom našeg malog života na Zemlji — je baviti se, zajedno s bićima višeg ranga, sa svime što se odvija među tim bićima kao duhovni događaji, baš kao što ovdje postoje prirodni događaji; sa svime što se u njima odvija kao umjetnost duha, baš kao što ovdje imamo umjetnost prirode. Sve nam to konačno omogućava da povežemo ono na čemu se tako radilo u veliku, duhovnu, arhetipsku sliku koja je duhovni zametak — takoreći nagovještaj — onog što će kasnije biti rođeno na Zemlji kao naše fizičko tijelo.
Kada čovjek, kompletirajući tri ciklusa, započinje povratno putovanje, njegov interes za zemaljske stvari oživljava. Zatim — još uvijek mnogo godina prije rođenja — gleda dolje na uzastopne generacije u zemaljskoj evoluciji, na kraju kojih će stajati njegov otac i njegova majka. Čim napravi ovu potpunu promjenu smjera u kozmosu, počinje usmjeravati pažnju na Zemlju. On gleda mnoge prethodne generacije svojih predaka, jednu za drugom, sve dok, stoljećima kasnije, nisu rođeni njegovi roditelji. Njima dolje može poslati moćan, dalekosežan duhovni zametak, umanjene veličine, njegova budućeg fizičkog tijela, tako da taj duhovni zametak može biti ujedinjen s fizičkim embrijem u tijelu majke.
Duhovni zametak je na početku velik i veličanstven, kao i sam kozmos. Dok je čovjek na svom povratnom putovanju u fizički svijet, i gleda generacije kroz koje silaze njegovi roditelji, i dok se iz duhovnog svijeta aktivno bavi tim nizom generacija, zametak postaje sve manji — dok konačno ne stiže natrag u sferu Marsa, aktualnu sferu Sunca, i zatim, prošavši brzo kroz sferu Mjeseca, ne siđe u njegov slijedeći život na Zemlji.
Neko vrijeme prije nego sam čovjek siđe kao biće duše, on unaprijed šalje dolje ovaj duhovni zametak, tako da ono što je pripremio za njegovo fizičko tijelo u fizički svijet ulazi prije njega. Završavajući svoj rad za novi zemaljski život, može ući u drugačiji odnos s kozmosom — odnos zaista s cijelim kozmičkim eterom. I, kao završni čin njegova silaska, on izvlači iz duhovnih svjetova, iz cijelog svjetskog etera, snage da oblikuje njegovo etersko tijelo.
Kada je čovjek duhovni zametak za njegovo fizičko tijelo već poslao dolje — odnosno, kada je duhovni zametak konačno stigao do roditelja na kraju svog dugog putovanja dolje iz duhovnog svijeta — sam čovjek, još u duhovnom svijetu, sakuplja eter oko njega tamo, i za kratko vrijeme postaje biće ega, astralnog tijela i etera, etera koji je povučen iz svjetskog etera. Tek nakon začeća, tijekom trećeg ili četvrtog tjedna embrijskog perioda, ljudsko biće se ujedinjuje s organizmom koji je formiran kombiniranjem duhovnog zametka s fizičkim zametkom, i dodjeljuje etersko tijelo izvučeno iz svjetskog etera. Čovjek tada postaje biće sastavljeno od fizičkog tijela, eterskog tijela sakupljenog u zadnjim trenucima njegove kozmičke egzistencije, i astralnog tijela i ega koji su prošli kroz život između smrti i ponovnog rođenja.
Dakle, nakon doživljavanja čisto duhovnog, čovjek silazi u još jednu egzistenciju u fizički svijet.
Iz onog što vam je rečeno zaključili ste da dok prolazimo kroz život u svijetu između smrti i novog rođenja, u sjećanju doživljavamo prošla doba zemljine evolucije — evolucije svjetova, mogli bi reći. Tako proživljena svjetska sjećanja postaju čovjekova djela, jer on s tim sjećanjima nešto radi, u suradnji s višim bićima o kojima sam već govorio i još ću govoriti. Ono što izvršava, dok je aktivno u sjećanju i prisjećajući se u aktivnosti, daje značajnu perspektivu u prošlost Zemlje i svijeta.
Iskustva kroz koja prolazi dok je u vezi sa stanovnicima Mjeseca prizivaju u njegovoj duši vrijeme tijekom kojeg je prošao kroz ranije živote na Zemlji u istom odnosu prema njima kao sada. Pregledava seriju zemaljskih života koji nalikuju sadašnjem. Zatim gleda dalje natrag u vrijeme kada je, iako je bio na Zemlji, bio mnogo bliže povezan sa sadašnjim stanovnicima Mjeseca; u vrijeme od kojeg je odvojen onim što geolozi nazivaju ledeno doba. Osvrće se na fazu u zemaljskoj evoluciji koju ćete u mojim knjigama naći opisanu kao atlantsko doba. Ali on prodire još dalje natrag do onog što je nazvano doba Lemurije, kada se čovjek još uvijek može naći na Zemlji, iako u sasvim drugačijim uvjetima. Još nije bio toliko usko vezan za Zemlju da je utirao svojim nogama; više je živio kao etersko biće u okruženju Zemlje, u njenoj atmosferi. To je mogao jer se u to vrijeme atmosfera sadržavala uglavnom vodenu otopinu koja je sada distribuirana između mora i kontinenata, zajedno s otopinama drugih supstanci koje su otada postale sadašnja čvrsta zemlja. Stoga je živio više u zemljinu obujmu tijekom tog doba — ovdje su opet imena nevažna — nazvanog lemurijsko, što odgovara onom što prirodni znanstvenici zovu, donekle opravdano, najstariji period Zemlje.
Onda gledamo natrag na doba kada je čovjek još bio udružen s bićima Sunca, sa stanovnicima Sunca, prije nego se Sunce tijekom kozmičke evolucije odvojilo od Zemlje. To ne znači gledanje natrag na doba kada je, kako je opisano u Tajnoj znanosti, sama Zemlja prolazila kroz njen period Sunca — drugo po redu doba u evoluciji Zemlje — već na rekapitulaciju tog kozmičkog doba u zemaljskoj egzistenciji. Ali ta rekapitulacija ne dolazi u prikazu. I tako čovjekovo znanje, kada je dopunjeno onim što može doživjeti između smrti i novog rođenja, postaje kozmološko znanje. Evolucija Zemlje napreduje kroz ponavljane stupnjeve, u konjukciji s rezultatima ljudskih djela izvršenih zajedno s višim bićima. Zemljina prošlost, u njenoj povezanosti s cijelim planetarnim sustavom — Suncem, Mjesecom, i svim planetima zavisnim o njima — postaje vidljiva u djelima čovjeka. Iz njih čovjek oblikuje dio budućnosti za koju je on odgovoran — njegov slijedeći zemaljski život. Međutim, u isto vrijeme, uključen je u pripremu za buduće svjetove, Jupiter, Veneru i Vulkan egzistenciju, jer će se u svaki od njih po redu, egzistencija Zemlje konačno biti transformirana.
Ako dublje pogledamo u ovakve stvari, možemo razumjeti kako su drevna kozmička vremena bila dio svjetske evolucije Zemlje. Mi zaista gledamo natrag u doba kada su današnji stanovnici Mjeseca davali instruktore čovječanstva. Zatim su se, zajedno s zadnjim velikim instruktorima, povukli u kozmičku utvrdu Mjeseca.
Međutim, stalno iznova na Zemlji, ljudi su bili rođeni sa sposobnošću da širom njihova karmičkog života ostaju u bliskoj vezi s iskustvima onih koji sada borave na Mjesecu. Rođeni stalno ponovno u tijeku evolucije svijeta, bili su kao ambasadori velike zajednice unutar Mjeseca. Pojavljivali su se među ljudima Zemlje tijekom prve, druge i treće post-atlantske kulturalne epohe i na Istoku su razvili uzvišenu civilizaciju. Ti ambasadori Mjeseca su nazivani Bodhisattve. Boravili su na Zemlji kao ljudi, ali u njima je živjelo duhovno učenje koje je bilo dano izravno od velikih mjesečevih učitelja na Zemlji.
Sada, u univerzumu često postoje vremena kada stanovnici Mjeseca, jer su mnogo bliže vezani sa stanovnicima Sunca nego s onima od Zemlje, razvijaju posebno intiman odnos s tim stanovnicima Sunca, tako da je, indirektno, preko ambasadora Mjeseca — nazvanih na Istoku Bodhisattve — u starim orijentalnim civilizacijama, mudrost Sunca mogla dosegnuti ljude na Zemlji. Zbog napretka napravljenog u evoluciji Zemlje, postaje nužno da zemaljska civilizacija ne bude više njegovana, takoreći, samo od bića Mjeseca. Cjelokupna evolucija Zemlje morala bi uzeti kurs različit od onog propisanog kozmičkom mudrošću, ako bi samo ambasadori Mjeseca imali ulogu u njoj. Iz tog razloga dolazi do velikog, ogromnog događaja kojeg zovemo Misterij na Golgoti.
Dok su u drevnija vremena to bili ambasadori Mjeseca koji su, u određenoj mjeri, na Zemlju donijeli mudrost Sunca, bio je to sam vođa bića Sunca, najviši u rangu duhova Sunca, koji je, preko Misterija na Golgoti, došao dolje na Zemlju u tijelo čovjeka Isusa. Preko toga, stvorili su se sasvim drugačiji uvjeti za evoluciju Zemlje. U nju je uvedena mudrost stanovnika Sunca kao impuls Krista Isusa; i pod tim impulsom daljnji tijek evolucije Zemlje mora se stoga nastaviti.
U vrijeme Misterija na Golgoti, toliko mnogo mudrosti Mjeseca je već bilo rašireno preko cijele Zemlje tako da je Gnoza, kao Pistis Sofija — što je bila stara mudrost Mjeseca — mogla razumjeti prirodu Krista. Gnoza je esencijalno bila težnja za shvatiti Njegov cijeli duhovni značaj. Ali Gnoza je bila potpuno iskorijenjena. U fazi evolucije koja je vodila do privremenog manjka razumijevanja Misterija na Golgoti, prvi čin je bio iskorjenjivanje Gnoze — dolje, gotovo, do samih spisa njenih oponenata.
Zamislite da ništa nije ostalo od naše sadašnje antropozofije osim onog što su oponenti napisali o njoj, i to će vam dati nekakvu ideju o tome što ljudi znaju o Gnozi iz vanjskih izvora. Njihovo znanje je ograničeno na mišljenja oponenata, možda neko upoznavanje s Pistis Sofijom i tako dalje, što ne razumiju. To je sve što znaju o Gnozi, koja je zaista dar Mjeseca, iz prošlosti, do prvih stoljeća kršćanstva — posebno prva četiri stoljeća, jer poslije toga više nije shvaćana. Bila je ono što se može reći iz stare mudrosti Mjeseca, iz Logosa Mjeseca, Logosu Sunca koji je došao na Zemlju — odnosno, Kristu. Svatko svjestan ovoga može zaista razumjeti Gnozu, koja je uvelike krivo prosuđivana, i o kojoj su danas kazane neke čudne stvari.
Nije moguće, međutim, da stvari ostanu takve, jer se evolucija Zemlje mora nastaviti. Moramo napredovati od stare mudrosti Mjeseca do nove mudrosti Sunca, za koju moramo naučiti da imamo neposredno razumijevanje. Sutra ću morati opisati kako je to esencijalno bila stara mudrost Mjeseca — nakon što je praktično došla do kraja — ono što je još govorilo ljudskim bićima kroz formu yoga disanja, kroz izmijenjen proces disanja. To je bila težnja po staroj mudrosti Mjeseca.
Taj yoga kult nije više pogodan za zapadne ljude; oni moraju doseći Imaginaciju. Za civilizaciju općenito, to je nužan slijedeći korak — težnja da se dođe do Imaginacije. Ali postoje svakakve prepreke, a to znači da evolucija ljudske civilizacije može napredovati samo ako je prihvaćen novi impuls od duha. To ovisi o intimnim ljudskim sudbinama. Kada su se Bodhisattve pojavile, nikada nisu našli ljude općenito neprijateljske. Ta drevna vremena često nam se mogu činiti izvana kao jeziva i strašna, ali uvijek je bilo moguće naići na dobru volju kada su se donosili impulsi iz duhovnih svjetova. Stoga su Bodhisattve našle ljude spremne primiti stari Logos Mjeseca — odnosno, refleksiju, Logosa Sunca. Ali nikada više neće biti moguće obratiti se čovječanstvu na taj stari način.
Međutim, stara mudrost Mjeseca, stari Logos Mjeseca, ne može nestati — kao i sve ostalo, mora napredovati. Ali će morati biti shvaćena kroz Riječ Sunca, koja, izgubivši svoju baštinu u Gnozi, mora biti ponovno otkrivena. Neće biti moguće govoriti ljudima pravim jezikom Sunca sve dok ne budu imali dobru volju da je susretnu. Dok to ne naprave, uzalud će čekati dolazak nasljednika starih Bodhisattvi, jer to zavisi o tome da li ga dočekuju s razumijevanjem.
Danas postoji duboka napuklina između čovječanstva Istoka i čovječanstva Zapada. I oni koji ne idu dovoljno duboko u ove stvari ne mogu vidjeti kako su Istok i Zapad podijeljeni, i kako Istok iščekuje novog Bodhisattvu da im na njegov vlastiti način donese nešto o čemu Zapad ima samo nejasnu ideju. Današnja nacionalistička trvenja širom Zemlje nisu još bila dovoljno prevladana od univerzalne svijesti koja esencijalno mora teći od Krist impulsa. Ljudi nikada neće otkriti kako se uzdići do tog općeg čovječanstva, tog izvornog Krist impulsa, i nikada neće moći razumjeti što bi potencijalni Bodhisattva morao reći, sve dok se u njima ne razviju dovoljne duhovne težnje da stvore most za svjetsko razumijevanje između Istoka i Zapada.
Ovdje se dodirujem teme u koju sutra moramo ići dalje — teme koja će pokazati kako je sadašnje vrijeme različito od onih dana kada je čovjek iščekujući čekao dolazak Bodhisattve. Sada, prije nego se Bodhisattva može obratiti ljudima, on će sam morati čekati dok ne budu spremni razumjeti riječi koje će koristiti, jer ljudi su sada ušli u epohu slobode.
Ovaj ulazak u epohu slobode, u odnosu na našu sadašnju temu, biti će predmet za sutra. Ali sve kroz što čovječanstvo mora proći, da bi pronašlo najdublji impuls u duhovnom svijetu gore, povezano je s mnogim naizgled nevažnim kulturalnim sustavima i simptomima naše civilizacije.
Oprostite mi na miješanju velikog s trivijalnim, ali trivijalni simptomi ponekad mogu baciti svijetlo na veliko. Prije par dana sam rekao da u ovoj oblasti, gdje se Imaginacije tako čvrsto drže duha, imamo ometanje od motornih vozila. Dodao sam da nisam govorio ništa protiv motornih vozila, jer u antropozofiji mi ne možemo izražavati reakcionarne poglede, i kada je nužno i meni paše putovanje vozilom. Svijet treba uzeti takav kakav jest. Ali sve jednostrano treba uvijek biti uravnoteženo sa suprotnim. Dakle nema štete u vožnji kolima — pod pretpostavkom da to uzimamo, i sve drugo te vrste, sa srcem usklađenim s duhovnim svijetom. Tada, ako nas druge stvari osim vozila dođu ometati, moći ćemo ići dalje naporom naše vlastite snage i slobode, jer sloboda je morala doći, i mora nas voditi natrag do Bodhisattve.
Ljudska bića će moći pomoći sama sebi, kada se radi o stvarima koja nam čine uslugu mehanički. Zaista se može reći da će ljudi moći pomoći sami sebi u pogledu onog što im dođe putem vozila, pisaćih strojeva, i tako dalje.
Međutim, s gramofonima, je drugačije — oprostite što zaključujem s ovakvom očito trivijalnom napomenom. S gramofonima, umjetnost je potisnuta dolje u stroj. Kada ljudi razviju strast za takvu stvar — što je stvarno mehaniziranje onog što nam dolazi dolje kao sjena duhovnog — kada pokazuju entuzijazam za takve stvari kao što su gramofoni, tada u vezi toga više nemaju snage pomoći sebi. Tu bogovi trebaju pomoći.
Sada su bogovi milostivi, i danas naša nada za budući napredak ljudske civilizacije mora biti da će sami bogovi u njihovoj milosti doći u pomoć gdje je — kao u slučaju gramofona — čovjekov ukus zastranio.