.Moje jučerašnje predavanje sam počeo s kratkim pregledom čovjekovih doživljaja pri spavanju, i kako u izvjesnom smislu oni nagovješćuju njegove doživljaje nakon smrti. Ti doživljaji pri spavanju leže izvan takozvanog praga koji je, tijekom ovih naših dana ovdje, često bio spominjan. Iskustva koja ću sada opisati prošla su sva ljudska bića u snu, premda se u životu na Zemlji ne uzdižu u običnu svijest, već su dostupna jedino za Imaginaciju, Inspiraciju i Intuiciju. Zbog toga što ne ulaze u svijest, ne bi trebali vjerovati da ne postoje; ona postoje, i mi prolazimo kroz njih. Ako smijem dati usporedbu — to je kao da je čovjek vođen kroz sobu vezanih očiju. On ne vidi ništa, ali mora se naprezati da hoda, i može imati neko iskustvo o mnogim stvarima u sobi, premda ih ne može vidjeti. Ono što ću opisati u vezi vremena između odlaska na spavanje i buđenja utopljeno je, takoreći, u tami, pošto je svijest za to slijepa ali je izvjesno da je to proživljeno od ljudskih bića, i učinci svega što doživimo pri spavanju ulaze u naš budan život. Dakle ispravno razumijemo što bilo tko prolazi, od vremena buđenja do odlaska na spavanje, tek kada na to pogledamo kao kombinaciju naknadnog učinka njegova zadnjeg spavanja s bilo čime što god da radi preko njegova fizičkog i eterskog tijela tijekom dana.
Sada kada čovjek ide na spavanje, najprije se nad njime nadvije neodređeni osjećaj anksioznosti. U običnom životu na Zemlji ta anksioznost se ne uzdiže u svijest, zapravo se ne manifestira; ali je tu kao proces u čovjekovu astralnom tijelu i egu, i on njegove rezultate prenosi u njegovo budno stanje tijekom sljedećeg dana. Ako ta anksioznost ne bi bila prenesena, ne bi u budnom stanju djelovala kao sila u fizičkom i eterskom tijelu, čovjek ne bi mogao držati na okupu njegovu fizičku konstituciju tako da, na primjer, na pravi način može izlučivati soli i slične supstance. To izlučivanje, nužno za organizam, u potpunosti je učinak podsvjesne anksioznosti tijekom života pri spavanju. Najprije od svega pri spavanju, dakle, ulazimo u ono što bih mogao nazvati sfera anksioznosti.
Zatim se pojavljuje stanje u duši kao kontinuirano njihanje amo-tamo, od stanja unutarnjeg mira do nelagode — takvo kretanje amo-tamo da, ako bi ga čovjek bio svjestan, mogao bi vjerovati da naizmjenice počinje padati u nesvijest a potom se oporavlja. Tako tjeskoba postavlja stalno izmjenjivanje samokontrole i gubljenja iste.
Treće dolazi osjećaj stajanja na ivici ponora sa tlom koje izmiče pod nogama i da se u svakom trenutku može pasti u dubine.
Vidite da u ovom trenutku kada čovjek pada u san, uvjeti u kozmosu se već počinju uzdizati od fizičkog do moralnog. Jer drugo stanje u koje ulazimo pri padanju u san može se ispravno prosuditi jedino kada prepoznajemo da moralni zakoni u kozmosu imaju valjanost prirodnih zakona na Zemlji — odnosno, jedino, kada njihovu stvarnost osjećamo s istom sigurnošću koju smo imali govoreći o kamenu koji pada na tlo, ili o pogonu pokretanom njegovom parom. Ipak, u zemaljskom životu, pošto je čovjekova snaga još ograničena, on je za sada zaštićen blagotvornim vodstvom svijeta od svjesnog doživljavanja svega kroz što svake noći prolazi nesvjesno.
Poredak kozmosa je takav da čak i stvari koje blistaju u najvećoj ljepoti, najuzvišenijem sjaju, moraju imati korijene u tuzi, patnji i odricanju. U pozadini svake divne pojave je bol i samoporicanje. To je u univerzumu jednako neizbježno kao što zbroj kutova trokuta mora dati 180 stupnjeva. Puka je glupost pitati zašto bogovi nisu tako organizirali kozmos da čovjeku daje samo ugodu. Oni prouzrokuju nužnosti. To je zaista proricano, na primjer u egipatskim misterijima. Oni su svjesnu percepciju onog što se događa pri spavanju zvali — tjeskoba, ljuljanje amo-tamo između držanja za sebe i postajanja bespomoćnim, i stajanja na ivici ponora — svijetom tri željezne nužnosti.
Ovi doživljaji tijekom spavanja proizvode u čovjeku, opet nesvjesno, duboku čežnju prema božanskom za koju tada osjeća da ispunjava, prodire, prožima, cijeli kozmos. Za njega, tada, kozmos se pretvara u vrstu lebdeće, tkajuće, stalno pokretne formacije oblaka, u kojoj živi, u svakom trenutku može osjetiti sebe živim, ali u isto vrijeme shvaćajući da u svakom trenutku može biti uronjen u sve to tkanje i život. Čovjek sebe osjeća isprepletenim s tkajućim, navirućim kretanjima božanskog kroz svijet. I u panteističkom osjećaju za Boga koji tijekom budnog života dođe svakom zdravom ljudskom biću, postoji posljedica, konzekvenca, u panteističkom osjećaju za Boga koji je nesvjesno doživljen tijekom spavanja. Čovjek tada osjeća da je njegova duša ispunjena unutarnjim nesvjesnim uvjerenjem, rođenim, može se reći, iz tjeskobe i bespomoćnosti; i ispunjena također s nečime kao unutarnja sila gravitacije umjesto uobičajene gravitacije fizičkog svijeta.
Ružokrižarska misterijska učenja su dala izraz onome što se nadvija nad čovjekom kada uroni u oblast tri željezne nužnosti. Objašnjen je doživljaj koji će učenicima doći neposredno nakon odlaska na spavanje. Kazano im je: Vaša dnevna iskustva uranjaju u kretanja, lebdeće formacije oblaka, ali oni se otkrivaju kao da imaju prirodu bića. Vi ste sami isprepleteni s tim oblacima, i lebdite u tjeskobi i bespomoćnosti na rubu ponora. Ali već ste otkrili što treba doći do vaše svijesti u tri riječi — riječi koje trebaju obuzeti cijelu vašu dušu: Ex Deo nascimur. Ovo Ex Deo nascimur, tako nejasno za običnu svijest, ali podignuto u svijest za studente novih Misterija, prvo je što čovjek doživljava pri ulasku u stanje spavanja.
Kasnije ćemo u ovim predavanjima vidjeti kako ovo Ex Deo nascimur također igra povijesnu ulogu u svjetskoj evoluciji čovječanstva. Ono što sada opisujem je uloga koju igra tijekom zemaljske egzistencije u životu svakog pojedinog čovjeka, osobno, individualno.
Ako čovjek nastavlja spavati, slijedeći stupanj je da uobičajeni pogled na kozmos, kakav je viđen sa Zemlje, nestaje. Dok su noću na Zemlji blistave, sjajne zvijezde tamo za njega, zajedno s Mjesecom, a danju Sunce igra na njegovim osjetilima, u određenom trenutku tijekom spavanja vidi kako cijeli zvjezdani svijet iščezava. Zvijezde nestaju kao fizički entiteti, ali na mjestima gdje su se za osjetila pojavljivale fizički, iz njihovih zraka — koje su iščezle — izlaze geniji, duhovi, bogovi, zvijezda. Za svjesnu inspiraciju kozmos se mijenja u univerzum koji govori, deklarirajući se kroz glazbu sfera i kozmičku riječ. Tada je kozmos izgrađen od živih duhovnih bića, umjesto kozmosa vidljivog čulima sa Zemlje.
To je doživljeno na takav način da, ako bi toga čovjek postao svjestan, osjećao bi kao da je cijeli duhovni kozmos, sa svih strana, izricao presudu o tome što je kao ljudsko biće od sebe napravio preko svih njegovih djela, i dobrih i zlih. Osjećao bi da je u njegovoj ljudskoj vrijednosti vezan s kozmosom.
Međutim, ono što mu dolazi najprije od svega je — i kada bi to mogao doživjeti svjesno, kao što to može Inspiracija, to bi zamijetio — zbunjujuće, i njemu je potreban vodič. U sadašnjem periodu ljudske evolucije taj se vodič pojavljuje ako je, tijekom života na Zemlji, u svoju dušu i srce čovjek utkao nit koja ga ujedinjuje s Misterijem na Golgoti; odnosno, ako je stvorio vezu s Kristom, koji je, kao Isus, prošao kroz Misterij na Golgoti. Osjećaj koji u sadašnje vrijeme odmah ščepa čovjeka — sutra ćemo govoriti o drugim epohama — je takav da bi se, u sferi u koju sada ulazi, njegova zbunjena duša sigurno dezintegrirala ako Biće koje je postalo sam život njegovih koncepcija i osjećaja, i impulsa njegova srca — ako Krist ne bi bio njegov vodič.
Pristupanje Krista kao Vodiča — koji u toj sferi mora biti shvaćen kao povezan sa životom Sunca, baš kao što je čovjek povezan s zemaljskim životom — ponovno je osjećan na isti način kao kada je to srednjovjekovna škola misterija postavila pred duše učenika s riječima: In Christo morimur. Jer osjećaj je da duša mora iščeznuti ako nije umrla u Kristu, time umirući u kozmičkom životu.
Na ovaj način čovjek živi kroz doživljaje spavanja. Nakon percipiranja zvijezda u kozmosu u njihovu esencijalnom biću, i pošto ne može postići svjesnu budnost u ovoj sferi, preplavljuje ga težnja da se vrati u sferu gdje je svjestan. Zato se mi budimo; to je sila s kojom smo probuđeni. Razvijamo nesvjestan osjećaj da, zbog onog što smo apsorbirali od stvarnog bića zvijezda, od zvjezdanih bogova, kada se probudimo nećemo biti duhovno prazni; jer dolje sa nama donosimo, u dnevni život tijela, duh koji boravi u našoj duši.
Učenici srednjovjekovnih misterijskih središta su učinjeni svjesnim ovog osjećaja, trećeg u nizu noćnih, osobnih doživljaja ljudskih bića na Zemlji, trećom izrekom: Per spiritum sanctum reviviscimus. Ovaj trostruki doživljaj duhovnog svijeta koji leži izvan Čuvara praga — koji je ignoriran jedino od čovjeka sadašnje epohe — je dakle opaziv u tri stupnja, i u isto vrijeme oni utiskuju u ljudsku dušu ono što se zaista može zvati Trojstvo — Trojstvo koje prožima duhovni život, tkajući i živeći kroz njega.
Ono što sam ovdje opisivao doživljeno je od čovjeka svake noći u slici, i u tu sliku su utkana njegova dnevna iskustva, idući unatrag u vremenu. Baš kao što naše zemaljske doživljaje nalazimo isprepletene s onima od prirodnih procesa tijekom budnog života, tako tijekom noći doživljavamo to ponavljanje unatrag isprepleteno sa sjećanjima na zvjezdani svijet. Ali sve je to na početku slika.
To može biti shvaćeno tek kada je čovjek prošao kroz vrata smrti. Ovdje na Zemlji je to slika doživljena unatrag. Ona postaje stvarna tek kada smo, nakon tri ili četiri dana, kompletirali panoramski pregled naših sjećanja jučer opisanih, i ulazimo u duhovni svijet ne više u smislu slike, kao što radimo svake noći, već u stvarnosti.
Ako bilo tko želi s pravim razumijevanjem staviti pred svoju dušu doživljaje kroz koje se prolazi svjesno nakon što se prođe kroz vrata smrti, na umu treba imati sljedeće. Bogovi, duhovna Bića koja susrećemo od metamorfoziranih zvijezda, u njihovim životima imaju različit kozmički smjer od onog kojeg slijede ljudska bića u njihovoj zemaljskoj egzistenciji. Ovdje dodirujemo veoma važnu istinu o duhovnim svjetovima, premda to obično nije prepoznato kada se o duhovnim svjetovima govori teoretski i sa malo percepcije. Kada smo kao zemaljski ljudi svjesni u zemaljskoj egzistenciji, imamo fizičko i etersko tijelo tako organizirano da kasnija iskustva uvijek slijede ranija i nalazimo se nošeni duž određene struje vremena. To je osobina našeg fizičkog i eterskog tijela da imaju takvo usmjerenje u kozmosu. Utoliko što smo ljudska bića, sve doživljavamo u tom nizu.
Ona bića koja susrećemo uzdižući se u život između smrti i ponovnog rođenja — kada otkrivamo stvarnost iza slika naših doživljaja spavanja — kreću se i dolaze pred nas iz suprotnog smjera. Tako da, u skladu s onim što se u zemaljskom životu naziva vrijeme, moramo reći: Bogovi imaju duhovna tijela — moglo bi se jednako dobro reći, tijela od svjetlosti — s kojima se kreću od najudaljenije budućnosti prema prošlosti.
Tijekom vremena između smrti i ponovnog rođenja naša tijela su takve iste prirode; stječemo ih baš kao što ovdje na Zemlji stječemo fizičke supstance našeg fizičkog tijela. Božanska tijela nas odjenu, i sa njima mi oko nas ocrtavamo ono što sam u mojoj knjizi Teozofija nazvao duhovni-čovjek i životni-duh. Tako radeći mi zatičemo naš smjer rezerviranim, i tako proživljavamo naš život unazad dok ne dosegnemo naše rođenje i začeće. U životu na Zemlji mi počinjemo od rođenja ili začeća, i — i ako pomislimo na krug — tijekom egzistencije na Zemlji mi kompletiramo gornju polovinu. Kada je ta egzistencija završena, kroz donju polovinu kruga vraćamo se do našeg rođenja i začeća. Baš kao što napuštajući naš dom možemo hodati u određenom smjeru i vratiti se, kompletirajući krug u prostoru, tako — pošto u svijetu u kojeg ulazimo nakon smrti nema prostora — sada moramo kompletirati krug u vremenu. U vremenu, to je izlazak vani i povratak. Između rođenja i smrti mi izlazimo vani i zatim, imajući to iskustvo, idemo natrag kroz doživljaje naših noći kao duhovnih stvarnosti, dok se ne vratimo u točku u vremenu u kojoj smo počeli.
U ovom dobu materijalističkog mišljenja malo je kazano o ovakvim krugovima života, i ako ćemo naći riječi za izraziti ono što se zaista događa moramo ići natrag u ljudskoj evoluciji na Zemlji. Ako se okrenemo staroj orijentalnoj mudrosti, s njenim manje svjesnim uvidom u stvari nego ga mi imamo danas, i njenom snolikom vidovitošću, tamo nalazimo divan izražaj, evidentno izvučen iz uvida kojeg mi možemo obnoviti ako prijeđemo prag sa stvarnim razumijevanjem, i svjesno prođemo pokraj Čuvara kada ulazimo u duhovni svijet.
Kada je duhovni svijet opisan teorijama izgrađenim u svakom slučaju polu-intelektualno, to nije daleko od materijalističke slike kozmosa. One pokazuju ljudsko biće kako počinje njegov život rođenjem, zatim postaje dijete a kasnije omladinac ili mlada djevojka, stareći i približavajući se smrti — a zatim neprestano po ravnoj liniji koja naravno nikada nije dovedena do kraja. Svatko sa znanjem Inicijacije zna kako je besmisleno govoriti o kraju. Ta staza nema završetka: vraća se sebi. A predivan izraz korišten od starih orijentalnih Inicijata za opisati tu činjenicu je „kotač rađanja”.
Mnogo se govori o ovom „kotaču rađanja”, ali sada malo toga ukazuje na istinu. Zapravo smo završili prvi okret tog kotača na kraju našeg putovanja oko zvijezda, što uzima oko trećine našeg cijelog zemaljskog života — odnosno, vrijeme, koje na Zemlji provedemo u spavanju. Tada smo završili prvo okretanje, i u životu između smrti i ponovnog rođenja možemo iščekivati daljnje okretanje kotača.
Tako stoje stvari kada, sa znanjem probuđenim preko Imaginacije, Inspiracije i Intuicije, utiremo naš put u svjetove koji leže iza vela čulnog svijeta. To su svjetovi koji su jednom, u dalekom periodu evolucije, bili za čovjeka otvoreni kao nasljeđe iz prošlog doba, kada se udruživao s božanskim duhovnim bićima na opisani način. Tek kada nas neki uvid u duhovne svjetove odvede natrag u drevna vremena, kada su ljudi znali o tim svjetovima, postaje moguće razumjeti sve što nam je došlo dolje od stare mudrosti. I zatim smo ispunjeni divljenjem za ovu prvobitnu mudrost čovječanstva. Tako da svatko tko je u današnje vrijeme primio Inicijaciju ne može nego na te drevne dane čovjekove zemaljske egzistencije gledati s divljenjem, s poštovanjem.
Iz ovoga se može vidjeti još nešto — da jedino preko današnje duhovne znanosti možemo doći do prave forme u kojoj su stvari bile percipirane od starih. Ljudi koji žele ušutkati duhovnu znanost nemaju načina za razumjeti jezik govoren od onih koji su posjedovali prvobitnu mudrost čovječanstva; stoga oni fundamentalno nisu u stanju opisati stvari povijesno. Oni koji o duhovnom svijetu ne znaju ništa često su sasvim naivni u načinu na koji izlažu i tumače stare zapise prvobitnih naroda. Dakle, u dokumentima koji možda sadrže prvobitnu mudrost sada nejasnu, nalazimo kako odzvanjaju predivne riječi kao „kotač rađanja”. Te riječi moraju biti shvaćene ponovno otkrivajući stvarnost na koju aludiraju. Ljudi koji žele dati sliku prave povijesti čovječanstva na Zemlji ne smiju stoga zazirati od toga da prvo nauče značenje jezika korištenog u onim davnim danima.
Mogao sam sasvim dobro početi oslikavajući povijesnu evoluciju čovječanstva u terminima korištenim u drevnim zapisima; ali tada ne biste čuli riječi korištene čisto kao riječi, pošto su toliko česte u današnjem svijetu. Stoga, ako će netko dati pravu sliku tog dijela svijeta stvarnosti proživljenog od čovjeka tijekom njegova povijesnog perioda, treba početi opisujući njegovu povezanost s duhovnim svjetovima. Jer jedino na taj način nam je omogućeno da nađemo svoj put u vezi korištenog jezika, i svega što je napravljeno u tim drevnim vremenima da se održi veza s duhovnim svjetovima.
Jučer sam opisao kako su druidski svećenici postavili kamenje i zastrli ga na takav način da su, zureći u sjenu bačenu unutar te strukture i gledajući kroz stijene, mogli doći do informacije u vezi volje duhovnih svjetova utisnute u fizičkom. Ali je također još nešto bilo povezano s tim. U duhovnom svijetu nema samo odlazak, već također uvijek i povratak. Baš kao što postoje snage vremena koje nas nose naprijed kroz fizičku egzistenciju na Zemlji, a nakon smrti nas ponovno povlače natrag, tako i, u strukturama postavljenim od Druida, postoje snage koje silaze odozgo a također i snage koje se uzdižu odozdo. Stoga je u tim strukturama druidski svećenik gledao i silaznu i uzlaznu struju. Kada su njihove strukture bile postavljene na odgovarajućim mjestima, svećenici su mogli percipirati ne samo volju božanskih Duhova koja silazi dolje iz kozmosa već su — jer u uzlaznoj struji jednodimenzionalno je prevladavalo — mogli percipirati dobre i loše elemente koji su pripadali članovima njihove zajednice i tekle od njih u kozmos. Dakle te stijene su služile kao opservatorij za druidske svećenike, omogućavajući im da vide kako su duše njihova naroda stajale u odnosu na kozmos. [Pogledajte svezak od četiri predavanja koje je Dr. Steiner dao u rujnu, 1923, kratko nakon povratka na kontinent iz Penmaenmawr-a. Tom je naslovljen: Čovjek u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ta tri predavanja je slijedilo četvrto, Inicijacija Sunca druidskog svećenika i njegova znanost Mjeseca.]
Sve te tajne, sve te misterije, povezane su sa stvarima koje su zaostale iz drevnih vremena, a sada postoje u tako dekadentnom obliku. Mogu se razumjeti tek kada je kroz snagu individualne Imaginacije, Inspiracije i Intuicije, svijet Duha još jednom podignut iz svoje skrivene egzistencije i doveden u svijest.
Ta kružna kretanja — što se naravno misli metaforički, pošto je kretanje u jednodimenzionalnoj oblasti — ponavljaju se stalno tijekom čovjekova života između smrti i novog rođenja. I kao i ovo okretanje — izlazak od rođenja do smrti i povratak od smrti do rođenja — tako i ostala imaju svoj tijek u cjelokupnom čovjekovu životu između smrti i ponovnog rođenja, ali na takav način da uvijek postoji promjena nivoa između iskustva odlaska i iskustva povratka. U prvoj rundi kotača rađanja, distinkcija leži u našem doživljavanju odlazne polovine sve do smrti, i povratne polovine — koja traje, mjereno zemaljskim vremenom, trećinu našeg života na Zemlji — neposredno nakon fizičke smrti. Tada je prva runda kompletirana. Ostale slijede, i mi nastavljamo raditi ovakve runde dok ne dođemo na sasvim određeno mjesto od kojeg možemo putovati natrag na način koji ću opisati sutra. Nastavljamo kompletirati ove runde kotača dok ne dosegnemo točku, u našem životu kao cjelini, koja naznačuje smrt koju doživljavamo u našoj zadnjoj inkarnaciji.
Dakle u krugovima — premda je naše prvo iskustvo nakon smrti gledanje unatrag, življenje unatrag — mi proživljavamo ono što prolazimo između naše zadnje smrti i zadnjeg rođenja u zemaljsku egzistenciju. Svako od tih kružnih putovanja u svom odlasku odgovara kozmičkom životu spavanja. Ako bi netko dalje opisivao ove krugove, rekao bi da odlazak uvijek odgovara životu nakon smrti, u tome da čovjek cijelim svojim bićem više izlazi u kozmički svijet i svjestan je da živi u njemu — postajanja jedno s njim.
Kada se čovjek vraća sebi iz kozmičkog svijeta, taj povratak korespondira s njegovim radom na onome što je tamo doživio, i sada shvaća da je ujedinjen sa sobom. Kao što ovdje na Zemlji moramo imati izmjenu spavanja i budnosti za zdrav život, između smrti i novog rođenja moramo uvijek doživjeti istjecanje u kozmos, kada se osjećamo veliki i sveobuhvatni kao i sam kozmos, i kreacije i djela kozmosa percipiramo kao naša vlastita. Identificiramo se s cijelim univerzumom tako potpuno da kažemo: Ono što si promatrao s fizičkim očima kao stanovnik Zemlje; ono što je gledalo dolje na tebe u njegovoj fizičkoj refleksiji kao zvjezdani kozmos — u tome sada živiš. Nisu to, međutim, fizičke zvijezde već božanska duhovna bića koja sada ujedinjuju njihovu egzistenciju s vašom. Vi ste se, takoreći, rastopili u život kozmosa, i božanska duhovna bića kozmosa žive unutar vas. Vi ste se sa njima identificirali. To je jedan dio iskustva koji prolazimo između smrti i novog rođenja — bez obzira zovete li to kozmička noć ili kozmički dan. Bogovima koji žive u duhovnom svijetu je naravno svejedno koji se termin koristi na Zemlji. Da bi sebi donijeli kući ono što smo tamo doživjeli, moramo koristiti zemaljski oblik govora, ali mora biti takav da odgovara stvarnosti.
Vremenu u kojem rastemo s kozmosom, identificiramo se s cijelim kozmosom, slijede druga vremena kada se povlačimo, takoreći, u jednu točku unutar nas — kada sve što smo prvo doživjeli kao izliveni u cijeli kozmos sada osjećamo kao kozmičko sjećanje, iznutra ujedinjeno s nama. Osjećamo kotač rađanja kako se neprekidno okreće, noseći nas vani u kozmos i natrag u sebe, da tamo u minijaturi doživimo sve što smo doživjeli tamo vani. Zatim ponovno idemo vani, i ponovno se vraćamo, slijedeći spiralnu stazu. Kotač rađanja može zaista biti opisan kao spiralno kretanje, stalno se okrećući u sebi. Na ovaj način, između smrti i novog rođenja, napredujemo kroz izmjenjivanje samog iskustva i predaje. Reći to, međutim, vodi nas samo toliko daleko da opišemo događaje na Zemlji tijekom dvadeset četiri sata govoreći: Ljudsko biće spava i budno je. Samo smo toliko otišli daleko s ovakvim opisom čovjekova iskustva između smrti i novog rođenja u duhovnom svijetu. Jer odlazna predaja i povlačenje sebe ponovno natrag u duhovni svijet slični su budnosti i spavanju u zemaljskom životu. I kao što u zemaljskom životu samo oni događaji koje je čovjek proživio nalaze mjesto, tako i u kompletiranju ovih kotača rađanja i smrti involvirani duhovni događaji su oni koje je čovjek stvarno doživio između smrti i ponovnog rođenja. Da bi dokučili te događaje moramo formirati čvrstu koncepciju o tome kako stvari zaista stoje za čovjeka u zemaljskom životu.
Striktno govoreći, čovjek je budan jedino u njegovu konceptualnom svijetu i blisko povezanom dijelu njegova svijeta osjećaja. Kada nešto želi napraviti, makar samo uzeti olovku, njegova namjera živi u konceptu i gađa dolje u volju, koja zatim pravi zahtjev za mišiće, dok mu ne dođe slijedeći koncept o dohvaćenoj olovci. Sva ta aktivnost, izražavanje njegove volje i želje, za njegovu zemaljsku svijest ostaje umotana u tamu; nalikuje njegovu životu spavanja. Mi smo normalno budni jedino u našim konceptima i dijelu našeg života osjećaja. U drugom dijelu naših osjećaja, dijelu koji odobrava ili ne odobrava akcije volje, i u samoj volji, mi spavamo.
Sada, mi naše misli ne nosimo s nama nakon smrti. U taj život nakon smrti nosimo ih onoliko malo koliko ih sa sobom nosimo noću. U svijetu između smrti i novog rođenja naše vlastite misli moramo formirati prema tom svijetu. Međutim, sa sobom nosimo ono što leži u našoj podsvijesti — našu volju i dio naših osjećaja povezan s njom. Upravo sve čega smo nesvjesni u zemaljskom životu, sve što živi u našim impulsima i željama, i u našoj volji koja je pod utjecajem osjetila, i sve što živi duhovno u našoj volji — sa svim tim prolazimo kroz vrijeme između smrti i ponovnog rođenja, praveći svjesnim naše kozmičke misli o našim nesvjesnim iskustvima na Zemlji.
Ako želimo razumjeti vremena proživljena neposredno iza vrata smrti, mora nam biti jasno da iskustva koja od fizičkog tijela dolaze pred dušu uzimaju različit aspekt čim više ne posjedujemo fizičko tijelo. Nije to vaše fizičko tijelo, sa svojim kemijskim supstancama, koje doživljava glad i žeđ; to su doživljaji duše. Međutim preko fizičkog tijela su sve te žudnje zadovoljene ovdje na Zemlji. Glad živi u duši, i u zemaljskom životu glad je zadovoljena preko tijela; preko tijela žeđ je utomljena, premda žeđ, također, živi u duši. Kada ste prošli vrata smrti više nemate fizičko tijelo, ali još uvijek imate žeđ i glad. Nosite ih kroz vrata smrti, i trećinu duljine vašeg života na Zemlji, dok idete unatrag kroz vaše noći, imate vremena odviknuti se od žeđi, gladi, i svih drugih želja doživljenih jedino preko tijela. U tome se sastoji unutarnje iskustvo nakon smrti te trećine vašeg života na Zemlji: sve što može biti zadovoljeno jedino preko tijela — ili u svakom slučaju jedino u zemaljskom životu — očišćeno je od duše, i duša je oslobođena od tih želja. Kasnije ćemo vidjeti što leži dalje.
Sada sam vam dao opis dijela čovjekova iskustva nakon što prođe kroz vrata smrti — opis temeljen na onom u što smo danas ulazili. Sutra ćemo pogledati dalje u život između smrti i ponovnog rođenja, u njegovu vezu s cjelokupnom zemaljskom evolucijom čovječanstva. Mora nam, međutim, biti jasan obim događaja koji ulaze u zemaljski život. Veliki dio onoga što sada može biti istraženo jedino preko Imaginacije, Inspiracije i Intuicije jednom je ljudima bilo otvoreno preko neke vrste instinktivne vizije. Za njih noć nije bila tako zatvorena knjiga. Njihov budan život odvijao se više snoliko, i u svojim snolikim slikama otkrivao je više duhovnog svijeta.
Sada bih vam želio skrenuti pažnju na nešto što ćete jasnije vidjeti tijekom slijedećih par dana. Živimo u dobu kada su ljudska bića u najvišem stupnju izložena opasnosti od gubljenja svih veza s duhovnim svijetom. I možda, kako smo ovdje toliko blizu centrima koji podsjećaju na stare europske Druide, bilo bi prikladno spomenuti određene simptome, koji, premda sami po sebi nisu štetni, pokazuju ne samo što se odvija na Zemlji već također i što se događa duhovno iza scena egzistencije.
Sada razmotrite srednjovjekovnog čovjeka, uključujući njegovu sjenovitu stranu; razmotrite takozvano mračno doba; sve to usporedite s današnjim čovječanstvom. Uzeti ću samo dva simptoma koja nam mogu pokazati kako, sa duhovnog stajališta, trebamo gledati na svijet. Okrenite se srednjovjekovnoj knjizi. Svako pojedino slovo je kao oslikano. Izgleda nam zapravo da vidimo kako je oko počivalo na tim slovima. Cjelokupno piščevo raspoloženje duše, kada je u onim danima počivao nad napisanim slovima, bilo je podešeno da duboko uđe u ono što god mu je došlo kao otkrivenje duhovnih svjetova.
A sada razmotrite velik dio današnjih rukopisa — to je jedva čitljivo! Slova ne mogu dati bilo što kao što je zadovoljstvo koje se ima od oslikavanja; bačena su na papir kao sa mehaničkim pokretom ruke — ili tako veoma često izgleda. Nadalje već je počelo vrijeme kada više neće biti nikakvog pisanja rukom — ništa osim strojnog pisanja — i više nećemo doživljavati nikakvu vezu s riječima na papiru. To, i motorno vozilo, dva su simptoma koja pokazuju što se odvija iza scena egzistencije, i kako su ljudska bića vođena sve dalje i dalje od duhovnog svijeta.
Nemojte misliti da želim stati pred vas kao tipični reakcionar koji bi želio zaustaviti vozila i pisače strojeve, ili čak ovaj strašan rukopis. Svatko tko shvaća kako stvari u svijetu idu, vrlo dobro shvaća da te stvari moraju biti; one su opravdane. Stoga nema ni govora da ih se ukine; samo govorim da u vezi s njima trebamo paziti. Te stvari moraju doći i moraju biti prihvaćene na isti način na koji prihvaćamo noć i dan, premda se entuzijazam za njih može naći uglavnom među ljudima koji su snažno naklonjeni materijalizmu. Međutim, sav taj razvoj, nečitljiv rukopis, nesretna buka pisaćih strojeva, i strašna jurnjava motornih vozila — sa svime se time treba suočiti da bi čovjek mogao ispravno razviti energičan pristup duhovnom znanju, duhovnom osjećaju, i duhovnoj volji. Nije u pitanju borba protiv materijalnog, već o upoznavanju njene stvarnosti i nužnosti; i također u viđenju kako je esencijalno da snaga duha treba biti dovedena protiv slamajuće težine fizičke egzistencije. Tada, preko ljuljanja njihala između vozila i pisaćih strojeva i Imaginacije i uvida u duhovni svijet — plod duhovno znanstvenog rada — zdrav razvoj čovječanstva može ići dalje, koji u suprotnom slučaju može biti jedino s predrasudama.
To treba reći posebno u Penmaenmawr-u, jer ovdje, s jedne strane, opažamo kako Imaginacije starih dana Druida ostaju, kao što sam već opisao; dok s druge strane otkrivamo kako su silovito te Imaginacije uništene jurnjavom motornih vozila kroz atmosferu.