.Snovi, o kojima sam već nešto rekao, ističući da im ne treba pridavati previše pažnje u običnom životu na Zemlji, ipak su od neprocjenjive važnosti za one koji žele steći znanje o čovjekovu odnosu prema nadčulnom svijetu. Oni doista vode u oblast iskustva gdje čovjek dolazi u kontakt s nadčulnim svijetom, i zakoni prirode prestaju vrijediti. Dakle svijet slika sna je zaista kao veo koji prikriva duhovni svijet, i možemo reći: Ovdje imamo čovjeka, a tamo je veo sna iza kojeg leži duhovni svijet. Velika je razlika, međutim, da li u duhovni svijet ulazimo nesvjesno, kao u snovima, ili svjesno preko imaginacije i inspiracije. Jer ako uđemo svjesno, sve se tamo pojavljuje različito od fizičkog svijeta prirode. Iza vela snova, iza onog što su Grci nazivali „kaos”, nađen je svijet morala jednako stvaran kao što je svijet prirode ovdje u čulnom svijetu, gdje vladaju zakoni prirode. Ali kaotična osobina sna, njegova vrtložna konfuzija, pokazuje da je njegova veza sa svijetom koji leži iza vela kaosa veoma posebna.
O tom je svijetu stvarno moguće govoriti jedino kada su nečija proučavanja došla do točke do koje su nas dovela ova predavanja. Sve što u običnom stanju svijesti čovjek vidi u vanjskoj prirodi samo je vanjska manifestacija; u svari je to velika iluzija. Jer iza svega toga ona je duhovna stvarnost koja je u tome aktivna. Kada čovjek sanja, on zapravo uranja u tu duhovnu stvarnost, premda bez da je odgovarajuće pripremljen, tako da ono s čime se susreće, javlja mu se kao vrtložna konfuzija. Dakle, za početak, naš glavni zadatak je naučiti zašto u snovima čovjek ulazi u svijet koji je, u usporedbi s onim od prirode, tako neorganiziran, tako kaotičan.
Kao pomoć, stoga, u našem proučavanju snova, sada vam moram reći nešto o tome što imaginacija i inspiracija mogu percipirati u duhovnom svijetu.
Iznad svega nalazimo da kada kroz imaginaciju i inspiraciju ulazimo u duhovni svijet u punoj svjesnosti, odmah nam se pojavljuje kao trostruk. Stoga možemo govoriti o svijetu, i o našoj temi, evoluciji svijeta i čovjeka, tek kada smo došli do točke koju smo sada dosegnuli. Tek sada mogu govoriti o tome kako se čovjek, suočen s vanjskim svijetom, sa svime što se manifestira čulima, zaista suočava s duhovnim svijetom u njegovoj trostrukoj prirodi — suočava zapravo s tri svijeta. Kada je veo jednom podignut, što stvara kaos, više pred nama nemamo samo jedan svijet, već tri svijeta, i svaki od ta tri ima svoje određene veze s ljudskim bićem.
Kada uspijemo prodrijeti kroz veo kaosa — kasnije ću pokazivati kako to možemo opisati i kao prelazak praga duhovnog svijeta — percipiramo tri svijeta. Prvi od tri je stvarno svijet koji smo upravo napustili, nekako transformiran ali još tamo za duhovnu egzistenciju. Kada je veo kaosa gurnut u stranu, ovaj svijet izgleda kao da je sjećanje. Prešli smo u duhovni svijet; i baš kao što se ovdje sjećamo određenih stvari, tako se i u duhovnom svijetu sjećamo što sačinjava fizički svijet čula. Ovdje je, dakle, prvi od tri svijeta.
Drugi svijet s kojim se susrećemo je onaj koji sam nazvao u mojoj knjizi, Teozofija, svijet duše.
I treći svijet, najviši od tri, pravi je duhovni svijet, svijet duha.
Za početak, dati ću vam samo shematski prikaz svega ovoga, ali iz načina na koji su tri svijeta povezana s čovjekom zaključiti ćete mnoge stvari o njima. Sa ta tri svijeta kako se pojavljuju na tri uzlazna stupnja — najniži, srednji, najviši — povezati ću čovjekova tri člana — glavu; zatim organizaciju grudi koja obuhvaća sve što je ritmičko, sustav disanja i cirkulacije krvi; treće, metabolički sustav udova, koji uključuje ishranu, probavu i distribuciju produkta probave kroz tijelo, sve što izaziva kretanje. Sve to ima veze s metaboličkim sustavom udova. Ako bi ova shema bila nacrtana, za grudi bi bio zatvoreni krug; za glavu krug ostavljen otvoren, i otvoren također i za sustav udova. Percipirana fizički, čovjekova glava se javlja kao zatvorena odozgo i tako bi trebala biti nacrtana, ali percipirana duhovno, ona je otvorena. Dio čovjeka koji uopće ne pripada oblasti duha je sustav kostiju, koji je u potpunosti fizičke prirode; i kada duhovno proučavate ljudsku glavu, njena debela lubanja se ne vidi. Vidljiva je jedino koža gdje raste kosa.
Međutim, kada se na to pogleda duhovno, pojavljuje se nešto drugo. Obična kosa uopće nije tamo, već čisto duhovna kosa; drugim riječima, zrake koje prodiru u ljudski organizam i zadržane su, u nekoj mjeri, jedino od fizičke kose. Ali upravo ondje u organizmu gdje postoji kost duh može najlakše ući, i to čini u obliku zraka. Dakle, pri prvom pogledu na čovjeka s vašim fizičkim očima, vidite njegov fizički oblik s glavom gore, i na njegovoj glavi — ako već nije ćelav — postoji kosa. Ali zatim, ondje gdje dolazi kupola lubanje, duhovno ne vidite ništa od fizičkog čovjeka; vidite zrake, kao sunčeve zrake, kako se ulijevaju u njega iz duhovnih svjetova.
Dakle razlog da krug za glavu nije zatvoren je da okolni koštani svod lubanje omogućuje da duh tamo ima stalan pristup.
Ništa u čovjeku nije bez svrhe. Smišljenom namjerom vladajućih moći — može se reći — dana mu je glava tako zatvorena odozgo, jer duh tu ima najlakši pristup njegovu unutarnjem biću zbog same debljine kosti.
Kada smo u položaju promatrati čovjeka duhovno, zapanjeni smo otkrivši kako je prazna njegova glava od bilo čega izvučenog iz njegova vlastita unutarnjeg bića. Što se tiče duhovnog, on nema u sebi gotovo ništa da ispuni šuplju kuglu koja sjedi na njegovim ramenima. Sve duhovno mora u nju doći izvana.
Nije tako s ostalim članovima ljudskog organizma; kao što ćemo uskoro čuti, oni su samom njihovom prirodom duhovni. U čovjeku možemo razlikovati tri člana — glavu, ili sustav živaca i osjetila, ritmički sustav, metabolički sustav udova, i oni imaju sasvim različit odnos prema tri svijeta: fizičkom svijetu, svijetu duše, i duhovnom svijetu. Sada ću u ovo ići dalje.
Najprije, biti će dobro razlikovati, u svakom od tri svijeta, supstancu od aktivnosti. U stvarnosti, supstanca i aktivnost su jedno, ali u svijetu rade na različiti način. Jasnu ideju o tome dobijete od supstance vašeg vlastitog bića. Imate supstancu u vašoj ruci, i kada je ta supstanca poremećena osjećati ćete neku vrstu boli; očito je da je nešto unutar supstance ruke pogrešno. Ako aktivnost ruke nije ispravno kontrolirana, mogli bi udariti susjeda i on osjeća bol. To pokazuje da je aktivnost od kretanja. Ipak, premda manifestirana izvana na različite načine, supstanca i aktivnost u vašoj ruci su jedno.
Ako se sada vratimo na ljudsku glavu, nalazimo njenu supstancu izvučenu potpuno iz fizičkog svijeta. Tijekom formiranja ljudskog embrija supstanca glave dolazi od roditelja; i daljnji razvoj glave, i cjelokupne glave i sustava živaca i osjetila, za svoju supstancu zavisi isključivo od zemaljskog materijalnog svijeta. S druge strane, sva aktivnost vezana s plastičnim oblikovanjem ljudske glave, aktivnost pomoću koje je njenoj supstanci dan oblik, u potpunosti dolazi od duhovnog svijeta. Dakle s obzirom na aktivnost, glava je u potpunosti duhovna formacija. Stoga glava treba ostati otvorena — u duhovnom smislu — tako da se u njoj može odvijati aktivnost.
Bilo kada u životu možete dakle reći: Supstanca u mojoj glavi dolazi potpuno od Zemlje, ali je sastavljena i plastično formirana na takav način da to ne može biti djelo zemaljskih sila. Oblici ove ljudske glave su potpuno oblikovani iz duhovnog svijeta; mogli bi ih zvati nebeska kreacija. Svatko tko duhovno kontemplira ljudsku glavu, u odnosu prema svijetu, mora ići daleko i duboko.
Sada na isti način on skreće svoj pogled na biljku. On sebi kaže: Biljka ima određeni oblik. Njena supstanca je izvučena od Zemlje, ali njen oblik dolazi iz eterskog svijeta — stoga još uvijek iz prostornog svijeta.
Zatim gleda na životinju. Životinja — reći će sebi — izvlači supstance njene glave u potpunosti iz svijeta prostora, ali nešto duhovno zasigurno utječe u njenu aktivnost.
Međutim , kada dođemo do ljudske glave, po prvu puta nalazimo da nešto od najviše duhovnosti, nešto što se može nazvati nebesko, igra unutra. Vidimo da se ljudska glava nikako nije mogla pojaviti od zemaljskih sila, premda su njene supstance uzete od zemaljskih materijala. Tako u ljudskoj glavi, koja je sama vrsta minijature kozmosa, duhovni svijet izgrađuje formu iz zemaljske supstance.
Upravo je suprotno sa sustavnom metabolizma i udova, koji uključuje organe za vanjsko kretanje — noge, ruke — i njihov nastavak unutar tijela — probavni sustav.
Za sada ostavljam srednji sustav — sustav ritmike koji obuhvaća disanje i cirkulaciju krvi. Sada ću se baviti sa sustavom koji dovodi zajedno proces probave i ishrane, i unutarnje sagorijevanje koje čovjeku omogućuje da se kreće.
Sada, supstanca ovog metaboličkog sustava udova ne proizlazi od Zemlje. Premda može zvučati nevjerojatno, vi unutar svog metaboličkog čovjeka udova nosite nešto što nije zemaljskog porijekla već se u cijelosti sastoji od supstance iz trećeg svijeta, svijeta duha. Možete reći: Ali ja mogu vidjeti moje noge; one su fizički opazive, što ne bi bile da se sastoje od duhovne supstance. Ta primjedba je sasvim opravdana, ali postoji još nešto što treba uzeti u obzir.
Vaše prave noge su zaista sasvim duhovne; vaše prave ruke također; ali materijal za njih je dan od vaše glave. Glava je organ koji ispunjava duhovne ruke, duhovne šake, duhovne noge, duhovna stopala, sa supstancom; i ta supstanca prodire u duhovnost udova i probavnih organa. Tako da je nešto što zapravo potpuno pripada duhovnom svijetu prožeto, potopljeno, s fizičkom tvari od glave. Zato je tako teško shvatiti s idejama fizičke znanosti da se čovjek sastoji od glave-prsiju-udova-probavnih organa. Ljudi o glavi misle kao da je to nešto gore na vrhu, i pretpostavljaju da kada je čovjeku odrubljena glava da on nema glavu. To nije tako, ipak; čovjek je suštinski sav glava. Čak sve dolje do nožnog palca on je glava, jer njegova glava tamo dolje šalje supstance. Samo supstance glave su zemaljskog porijekla, i glava svoj zemaljsko-materijalni karakter daje drugim supstancama; dok supstance metaboličkih organa udova dolaze iz duhovnog svijeta.
Ako bi kroz energičnu autosugestiju negativne vrste mogli sugerirati da je glava od čovjeka odstranjena, tako da mu je pojava bez glave, i ako bi to mogli ne samo u misli već tako da zaista vidimo čovjeka kao da je bez glave, tada i ostatak njegova organizma također nestaje; s glavom odlazi cijeli čovjek kao biće opazivo čulima. I ako bi glava tada za nas uopće bila tamo, ostatak čovjeka bi trebao biti percipiran duhovno. Jer u stvarnosti mi idemo okolo pod otiskom viših svjetova, s duhovnim nogama, duhovnim rukama, i samo ih glava ispunjava fizičkom materijom.
S druge strane snage, aktivnost, sve što čini metaboličkog čovjeka udova izvučeno je iz fizičkog svijeta. Ako napravite korak naprijed ili podignete ruku, uključeni mehanizam, i čak i kemijski procesi koji se odvijaju u pokretu ruke ili noge, ili kemijski procesi u probavnim organima — sva ta aktivnost je zemaljska. Tako da u vašim udovima nosite nevidljive supstance, ali snage su izvučene iz zemaljskog života. Stoga smo mi s obzirom na našu glavu i njene supstance izgrađeni od Zemlje, ali ta ista glava je prožeta nebeskim silama. U našim udovima izgrađeni smo u potpunosti od nebeske supstance; ali snage koje igraju u toj nebeskoj supstanci tijekom našeg života na Zemlji zemaljske su snage — gravitacija i druge fizičke i kemijske sile sve pripadaju Zemlji.
Vidite, dakle, da su glava i udovi suprotnosti. Glava se sastoji od zemaljske tvari a plastični oblik joj je dan od nebeske aktivnosti. Udovi i probavni sustav u cijelosti su formirani od nebeske supstance, i ne bi bili vidljivi da nisu zasićeni s zemaljskom supstancom od strane glave. Ali kada bilo tko hoda, ili hvata nešto, ili probavlja hranu, nebeska supstanca koristi zemaljske snage da bi se život na Zemlji, od rođenja do smrti, mogao odvijati.
Na ovaj komplicirani način čovjek stoji u odnosu prema tri svijeta. Duhovni svijet sudjeluje s njegovom aktivnošću u glavi; s njegovom supstancom sudjeluje u čovjekovoj trećoj organizaciji, njegovom metaboličkom sustavu udova. Najniži svijet, svijet kojim najviše dominiraju osjetila, sudjeluje kroz njegovu aktivnost u metabolizmu i pokretima udova, a kroz njegovu supstancu u glavi; dok je supstanca u čovjekovom trećem sustavu u potpunosti duhovna.
U srednjem sustavu, koji obuhvaća disanje i cirkulaciju krvi, duhovna aktivnost i materijalna supstanca rade jedno u drugom. Duhovna aktivnost, koja teče kroz pokret našeg disanja i lupanje našeg srca, uvijek je u nekoj mjeri praćena supstancijalnošću. I, na isti način, supstancijalnost zemaljske egzistencije, utoliko što kisik struji u disanje, u nekoj je mjeri praćena zemaljskom aktivnošću. Dakle vidite da u srednjem čovjeku, u čovjekovu srednjem sustavu, sve teče zajedno — nebeska supstanca i aktivnost utječu ovdje; zemaljska aktivnost i supstanca utječu tamo. Pomoću toga mi smo receptivni i na aktivnost srednjeg svijeta i na njegovu supstancijalnost.
Tako u srednjem čovjeku postoji mnogo međusobnog miješanja i iz tog razloga trebamo naš predivno savršen ritmički sustav — ritam srca, ritam pluća kod disanja. Sve miješanje aktivnosti i supstance je uravnoteženo, harmonizirano, melodizirano, kroz ove ritmove, i to je moguće jer je čovjek za to organiziran.
U sustavu glave i u sustavu udova, aktivnost i supstancijalnost dolaze od potpuno različitih izvora, ali u srednjem sustavu dolaze od sva tri svijeta i na razne načine — na jednom mjestu je aktivnosti pridružena supstanca, na drugom supstanci pridružena aktivnost; ovdje je čista aktivnost, tamo čista supstanca — sve te varijacije teku kroz srednjeg čovjeka. Ako kao doktor opipate čovjekov puls, tamo zaista možete osjetiti uravnoteživanje nebeske prirode duše i zemaljske aktivnosti i supstancijalnosti. Opet, ako promatrate disanje, možete osjetiti čovjekovu unutarnju težnju za balansom između raznih posredovanja koja ga povezuju sa srednjim svijetom.
Sve ovo je veoma složeno, reći ćete. Točno je da je ciklus predavanja općenito lako shvatiti do određenog stupnja, ali kada se dođe do točke gdje treba dokučiti čovjekov odnos sa svijetom, ljudi često kažu: „Ovo postaje veoma teško — ne možemo dalje pratiti”.
Ali gledajte — sa zaista fleksibilnim mišljenjem, oslobođenim predrasuda, moći ćete pratiti. I za svakog tko misli na ovaj način, s zdravim ljudskim razumijevanjem, postoji određena utjeha. Kao što sam prije rekao, stvarno odguravanje vela kaosa i ulazak u trostruki svijet, koji šalje njegovu aktivnost i supstance u fizički svijet na tako složen način — to iskustvo je toliko zbunjujuće da je dano puno upozorenje prije nego je prijeđen prag. Dati ću to slikovito, ali sasvim u skladu s činjenicama. Upozorenje je: „Ako se ne želite odreći onoga što ste gledali kao običnu naturalističku logiku i običnu vezu među stvarima, ako niste voljni ostaviti iza ovaj fizički plašt, bolje je da nikada ne uđete u duhovni svijet, jer tamo ćete morati koristiti drugi set ideja, drugi poredak, i potpuno različitu logiku. Ako želite ponijeti išta od vaše fizičke logike sa sobom u duhovni svijet, sigurno ćete biti zbunjeni”. I među stvarima koje se odnose na pripremu za meditaciju i koncentraciju, moramo zapamtiti upozorenje da logiku čulnog svijeta nikada ne prenosimo u logiku duhovnog svijeta.
To je važno upozorenje dano od snage koju možemo zvati Čuvar praga — o kojem ćemo više čuti na kasnijim predavanjima — onima koji se žele probiti iza vela.
Ali kada se želimo vratiti u fizički svijet, od Čuvara primamo još jedno upozorenje, jasno i energično. Toliko dugo dok smo ljudi Zemlje mi se vraćamo, ili nikada ne bi mogli pobjeći od zbivanja u duhovnom svijetu, i naše napušteno fizičko tijelo bi umrlo. Uvijek se moramo vratiti. U skladu s naturalističkom logikom mi moramo jesti, piti, i svaki dan se prilagoditi uobičajenim aktivnostima. Mi smo obvezni ponovno ući u svijet gdje stvari slijede naturalistički tijek — gdje smo, na primjer, pozvani na obrok u uobičajene sate. Dakle, kada se vraćamo iz duhovnog svijeta u fizički svijet, moramo — da bi izbjegli nemoguću situaciju — obratiti pažnju na drugo upozorenje dano od Čuvara koji stoji gdje veo kaosa odvaja fizički čulni svijet od duhovnog svijeta. Ovo je, dakle, upozorenje: „Tijekom tvog života na Zemlji, nikada ni na trenutak ne zaboravi da si bio u duhovnom svijetu; tada i samo tada, tijekom vremena koje moraš provesti u fizičkom svijetu, biti ćeš u stanju voditi svoje korake sa sigurnošću”.
Dakle na pragu ovog trostrukog duhovnog svijeta, s kojim je čovjek povezan preko njegova tri člana na opisani način, upozoren je da ostavi po strani svu naturalističku logiku, da ostavi iza ovaj plašt čula i ide naprijed spreman da se prilagodi duhovnoj logici, duhovnom mišljenju i duhovnom setu ideja. Na njegovu povratku dano mu je drugo upozorenje, jednako strogo, čak i strože od prvog: nikada ni za trenutak ne zaboravi svoje iskustvo u duhovnom svijetu — drugim riječima, ne ograničiti se u običnoj svijesti samo na impulse čulnog svijeta, i tako dalje, već uvijek biti svjestan da za njegov fizički svijet on mora biti nositelj duhovnog.
Vidjeti ćete da se dva upozorenja značajno razlikuju jedno od drugog. Pri ulazu u duhovni svijet Čuvar praga kaže: Zaboravi fizički svijet čula dok ovdje stječeš znanje o duhovnom. No pri vašem povratku u fizički svijet upozorenje Čuvara je: Nikad ne zaboravi, čak ni u fizičkom svijetu na Zemlji, svoje doživljaje u nebeskom svijetu duha; zadrži živo sjećanje na njih.
S obzirom na ono što sam zadnji pura rekao, postoji još jedna značajna razlika između ljudi ranije evolucijske epohe i ovih sadašnjih. U slučaju onih koje sam opisao kako dolaze u misterijske centre kao nadahnuti učenici, ili samo kao običan narod, prijelaz od spavanja do budnosti i od budnosti do spavanja nije bio bez da su oni instinktivno bili svjesni Čuvara praga. Prije tri ili četiri tisuće godina, dok su ljudi ulazili u san, u njihovim dušama se javljala kao san slika Čuvara praga. Prolazili su kraj njega. I dok su se vraćali iz spavanja u običan život, ta slika se još jednom pojavljivala. Upozorenja koja su primili pri ulasku i izlasku iz duhovnog svijeta nisu bila tako jasna kao upozorenja za koja sam rekao da su dana onima koji u duhovni svijet ulaze kroz inspiraciju i imaginaciju. Ali dok padaju u san, i opet dok se bude, imali su snoliki doživljaj prolaza Čuvara praga, ne različit od njihovih drugih instinktivnih percepcija duhovnog svijeta. Daljnji napredak u evoluciji čovječanstva — kao što ćemo vidjeti u kasnijim predavanjima — zahtijeva da čovjek stekne svoju slobodu gubeći njegovu duhovnu viziju, i mora se odreći tog, napola spavanja, napola budnog stanja, tijekom kojeg je mogao promatrati, barem u vrsti sna, veličanstvenu figuru Čuvara praga.
U današnje vrijeme, između odlaska na spavanje i buđenja, čovjek prolazi Čuvara ali to ne zna. On je slijep i gluh za Čuvara, i zato se nađe u svijetu sna koji je tako potpuno neorganiziran.
Sada sasvim nepristrano razmotrite različiti način na koji su ljudi starijih epoha znali kako govoriti o njihovim snovima. Zbog ignoriranja Čuvara svakog jutra, svake večeri, i dvaput svaki puta kada poslijepodne zadrijema, čovjek danas doživljava ovaj krajnji nered i kaos u njegovu svijetu snova. To se može vidjeti u obliku kojeg uzima svaki san.
Samo promislite: kada prijeđemo prag — a to radimo svaki puta kada idemo na spavanje — tamo stoji veličanstveni Čuvar. Ne može ga se ignorirati bez da sve što sretnemo u duhovnom svijetu ne postane neuredno. Kako se to događa najbolje se vidi u metamorfozama koje prolazi pravilno mišljenje adekvatno za fizički, naturalistički svijet kada to prelazi u slike snova. Pojedini snovi to mogu pokazati veoma jasno.
U fizičkom, naturalističkom svijetu ljudi se ponašaju kako su to naučili u skladu s njegovim uvjetima. Uzeti ćemo jedan slučaj. Netko ide u šetnju. Sada, u gradu danas, složiti ćete se, određene šetnje se poduzimaju posebno zbog doživljaja koji nude. Na primjer, tijekom šetnje ljudi sreću prijatelje; mogu pokazati svoju odjeću ako su tome skloni, i onima koje poznaju i strancima. Sve se to može doživjeti tijelom šetnje i svrha toga je da nam da priliku da imamo misli, ideje, tako da možemo — ovo se odnosi samo na našu organizaciju glave — reći: „Ja mislim”. Pomoću ovoga „Ja mislim” u vanjskom je svijetu moguće doživjeti vrstu stvari koju sam upravo opisao. Netko sreće druge ljude, i to je i za njih također doživljaj. Netko pokazuje svoju odjeću, možda lijepo lice u jeftinoj. Ono što je bitno je doživljaj. Međutim, u ovom viđenju drugih ljudi, u ovom izlaganju našeg vanjskog izgleda, osjećaji također igraju svoju ulogu. Jedna stvar nam se sviđa, druga ne. Javljaju se simpatije i antipatije. Sviđa nam se kada se ljudi koje srećemo slažu s nama, i ne volimo kada kažu suprotno. Stoga je ono što je doživljeno na takvim šetnjama usko povezano s onim što glava zamišlja pomoću ovog „Ja mislim”. To je povezano preko „Ja osjećam” ritmičkog čovjeka — odnosno, s osjećajima simpatije i antipatije. Jer zbog ovog drugog člana našeg bića mi možemo reći “Ja osjećam”, u mogućnosti smo povećati iskustvo koje nam dolazi u misli tijekom šetnje.
Ali treći član čovjeka također igra ulogu na ovim šetnjama, ako smo potpuno budni. Ovdje se moramo okrenuti određenim intimnim detaljima ljudskog iskustva. Postoji opći osjećaj da se civilizirani ljudi danas javno ne pokazuju bez odjeće, bez nje ne idu u šetnju; postoji opća antipatija prema golotinji i simpatija prema odgovarajućem odijevanju. To ide pravo u naše impulse volje. Mi se odijevamo — čak to radimo na određeni način. Tu volja dolazi na svoje, treći član čovjekove organizacije. Odijevanje je dakle povezano s dijelom nas koji nam omogućava da kažemo „Ja hoću”.
Ja mislim Ja osjećam
Ja hoću
Dakle, kroz to što smo u mogućnosti reći „Ja hoću”, mi na naše šetnje idemo odjeveni. Kada smo budni u fizičkom svijetu, to je sve regulirano logikom ovog svijeta. Ili smo odgojeni za njega, ili se učimo prilagoditi vanjskim uvjetima koje propisuje fizički svijet i njegova logika. Ako se ne prilagodimo, već u šetnju idemo bez odjeće, tada je nešto unutar nas poremećeno. Poredak fizičkog svijeta, logika fizičkog svijeta, idu zajedno u svemu tome. Nikada nam se ne događa na šetnji da želimo susresti ljude bez odjeće. Tu je, naš duševni doživljaj određen poretkom svijeta. I to pokazuje kako je to troje — ja mislim, ja osjećam, ja hoću — sve povezano jedno s drugim. To svijet čini; vanjski svijet nas vodi da oblikujemo tu vezu između mišljenja, osjećanja i volje.
Kada, ignorirajući Čuvara, prijeđemo prag, suočavamo se sa tri svijeta, i ne možemo s njima učiniti ništa jer u svijet duha djelomično prenosimo perspektivu koja nam je poznata u budnom svijetu. Duhovni svijet, međutim, umeće njegov vlastiti poredak u određenoj mjeri. Zatim može doći do slijedećeg. Zamislite da ste zaspali u krevetu. Najprije s vašim osjećajem, sa srednjim dijelom vašeg bića, vi ste potpuno pod utjecajem spavanja. Zatim prekrivač klizne; dijelu vašeg tijela je hladno, i u vašu svijest sna uđe da je dio vas neodjeven. Sada, pošto ste potpuno u moru duhovnog svijeta i ne povezujete senzaciju s bilo kojim posebnim dijelom vas, taj osjećaj se širi, i fantazirate da uopće nemate odjeće. Može biti da je izložen samo djelić vašeg tijela, ali kako taj djelić postaje hladan čini da se osjećate potpuno goli.
Sada u vašem snu još uvijek se bavite s impulsom volje koji vrijedi kada ste budni — što znači odjenuti odjeću kada ste goli. Pri spavanju, međutim, osjećate: ne mogu je odjenuti, nešto me sprječava. Ne možete pokretati svoje udove i u snu postajete toga svjesni.
Vidite kako je to. Te dvije stvari, osjećam da nemam ništa na sebi, i ne mogu se odjenuti — kako fizički svijet više nije tu da ih kombinira, od kojih jedna pripada svijetu II, druga svijetu I — u vašem snu su pogrešno kombinirane. I pošto ste iste noći mislili o odlasku na šetnju, to također ulazi u odvijanje sna. Javljaju se tri odvojena stanja: Ja idem u šetnju; užasnut sam našavši da nemam ništa na sebi; ne mogu se odjenuti.
Sada samo razmislite. Te tri stvari, koje u našem običnom materijalnom svijetu mogu biti logički kombinirane, razdvajaju se kada, prolazeći pokraj, ignorirate Čuvara praga.
U svijetu I: šetnja
U svijetu II: biti bez odjeće
U svijetu III: iskustvo da se ne možemo odjenuti. U ovoj situaciji osjećate sebe od tri dijela, među strancima, sa svih strana izloženi pogledu bez odjeće i bez moći da se odjenete. To je vaše iskustvo sna. Ono što je za vas povezano u običnom životu preko naturalne logike u vašem snu je odvojeno i povezano, kaotično, u suglasju s običajem kojeg ste ponijeli sa sobom preko praga. Povezujete ih pošto se u duhovnom svijetu, također, netko treba baviti odjećom. Zbog ignoriranja Čuvara praga, vi u duhovni svijet prenosite običaj podesan za fizički svijet. Tri svijeta povezujete kaotično, prema zakonima fizičkog svijeta, i osjećate da ste u toj situaciji.
U bezbrojnim snovima esencijalna stvar je da kada prolazimo prag ne obazirući se na Čuvarovo upozorenje, ono što opažamo ovdje u fizičkom, naturalističkom svijetu kao harmonično jedinstvo raspada se, i mi smo suočeni s tri različita svijeta. Vjernim promatranjem upozorenja danog od Čuvara praga, moramo naći način da ujedinimo ta tri svijeta. Danas, čovjek u njegovim snovima nalazi se suočen sa ta tri svijeta — nije u istoj mjeri bilo tako za bilo koga u starijim epohama, kao što se može vidjeti iz snova zapisanih u Starom zavjetu — i on zatim pokušava povezati tri svijeta u skladu s zakonima važećim u fizičkom životu. To je razlog za kaotične veze u tri svijeta, kakve doživljava današnji čovjek.
Vidjet ćete, dakle, da nam snovi mogu pokazati ovu ozbiljnu činjenicu — da kada prijeđemo prag duhovnog svijeta mi smo odmah suočeni s tri svijeta, i da trebamo ući u njih i napustiti ih na pravi način. Snovi nas mogu mnogo naučiti o fizičkom svijetu čula, kakav je danas, a također i o drugom svijetu — svijetu duše i duha.