.Jučer sam pokušao pokazati kako se u snovima pojavljuje konfuzija iz činjenice da tijekom spavanja čovjek takozvani prag prelazi nesvjesno ili napola svjesno. Napuštajući fizički svijet čula, ulazi u duhovni svijet i tamo susreće tri svijeta — sjećanje na obični fizički svijet, svijet duše, i stvarni svijet duha. Događaji i unutarnji i vanjski, doživljeni u našem običnom zemaljskom životu, sakupljeni su zajedno iz onog što ova tri svijeta otkrivaju. Ali oni su razdvojeni kada u spavanju uđemo u nadčulni svijet, i ono što doživljavamo tada nije povezano sa svijetom kojem pripada. To je zašto se, za običnu memorijsku svijest, u snovima javljaju obmane i iluzije. Imaginativna svijest ne vidi san samo na taj način, već ga čini objektom promatranja, baš kao što gledamo prema udaljenoj točci u fizičkom prostoru — premda sada, s imaginacijom, gledamo prema nečemu udaljenom u vremenu. Nije da se jednostavno sjećamo što je sanjano; mi gledamo na to, i tako po prvi puta dolazimo do prave koncepcije o tome što je san. Tako nalazimo kako je san ispravno protumačen jedino kada ga ne povezujemo s fizičkim, naturalističkim svijetom, već s duhovnim — iznad svega, u većini slučajeva, s moralnim svijetom. San nikada neće reći što izražava ako je njegovu sadržaju dana fizička interpretacija, već jedino kada je interpretacija u skladu s duhovno moralnim.
Da bi to ilustrirali, okrenimo se konfuziji sna o kojem sam vam rekao jučer — san u kojem netko ide u šetnju i odjednom je obuzet sramom našavši se bez odjeće u ulici u kojoj je gužva. Napomenuo sam kakvo je cijelo raspoloženje duše zbog našeg suočavanja s tri različita svijeta. Međutim, gledajući na san ove vrste na pravi način, vidimo da premda se njegov sadržaj čini da pripada oblasti čula, ipak kroz taj medij duhovni moral nastoji se otkriti. Stoga, svatko tko ima ovakav san ne treba gledati na neposredan, simbolički smjer koji uzima, već se treba upitati: Da nisam ponekad imao tendenciju u dnevnoj svijesti da ne budem potpuno iskren o sebi s drugima? Jesam li možda bio previše sklon slijediti modu u onom što nosim — suviše sklon imati utočište u konvenciji? Nije li moja osobina dati ljudima pogrešan dojam o tome što sam ja stvarno?
Ako netko pusti da njegove misli imaju ovaj smjer, postepeno stiže do moralne, duhovne interpretacije sna. On sebi kaže: Kada sam tijekom spavanja bio u nadčulnom svijetu, tamo sam susreo duhovna bića — rekli su mi da ne bi trebao biti prisutan s plaštem laži, već onakav kakav sam zaista iznutra, u duši i duhu.
Kada na ovaj način interpretiramo snove, dolazimo do njihove moralne, duhovne istine. Cijeli niz snova se tako može protumačiti.
Ljudi starijih poglavlja u povijesti, koji su čak i u snenom simbolizmu spavanja bili svjesni Čuvara praga, uzimali su k srcu njegovo upozorenje da ne nose sa sobom ono što pripada fizičkom svijetu čula kada ulaze u duhovni svijet. Da su ovi ljudi sanjali da na ulici nemaju odjeće, nikada im ne bi došlo da bi trebali biti posramljeni; to je nešto što vrijedi u fizičkom svijetu, za čovjekovo fizičko tijelo. Oni bi obratili pažnju na upozorenje da ono što pristaje fizičkom svijetu ne pristaje duhovnom svijetu, i da je ono što se pojavljuje u duhovnom svijetu kazano ljudskim bićima od bogova. San je, stoga, trebao biti interpretiran kao iskaz bogova. Tek je tijekom ljudske evolucije došlo do toga da se snovi interpretiraju u naturalističkom smislu.
Ili uzmimo još jedan običan san. Sanjač ide stazom koja ga vodi u šumu. Nakon nekog vremena shvati da se izgubio i ne može ići dalje. On pokušava, ali put stiže do kraja i stabla blokiraju put. Počinje se osjećati nelagodno.
Sada u običnoj je svijesti ovaj san lako uzeti u njegovoj nominalnoj vrijednosti. Ali ako u promišljanju zaboravimo sve naturalističke asocijacije, duhovni svijet će nam reći: Konfuzija s kojom ste se susreli u vašim je vlastitim mislima. Pri budnoj svijesti, međutim, ljudi su često neskloni priznati kako je njihovo mišljenje konfuzno i kako lako dolaze do točke gdje ne mogu dalje već samo ići u krug. Ta sklonost je posebno karakteristična za našu sadašnju civilizaciju. Ljudi se smatraju prosvijetljenim misliocima, ali u stvarnosti s njihovim mislima plešu okolo u krug — bilo zbog običnih trivijalnosti bilo zbog atoma, što su njihove vlastite intelektualne konstrukcije. Pri običnoj svijesti, naravno, nisu to skloni priznati.
U seriji simboličkih slika snovi iznose čovjekovu pravu prirodu, i duhovna bića su ono što kroz to govori. Ako bilo tko uzima njegovo iskustvo snova na pravi način, njegova samospoznaja će biti uvelike unaprijeđena.
Još jedna uobičajena osobina ljudi je da dopuštaju da ih njihovi instinkti i impulsi vode da rade ono što im je najviše blisko. Na primjer, nalaze zadovoljstvo radeći ovo ili ono, ali nisu spremni priznati da to rade za vlastitu satisfakciju. Pronađu neki način različite interpretacije za njihovu običnu svijest — možda kažu da to rade iz antropozofskih ili okultnih ili ezoterijskih razloga, povezanih s višim misijom ili tako nešto. S takvom vrstom samo-opravdavanja oni prikrivaju — i to se pojavljuje iznimno često — beskrajnu količinu svega što vlada i bjesni u dubinama animalnog života. San — koji kroz simboličke slike želi otkriti snage koje stvarno drže vlast u duši i duhu sanjača — može predstaviti sliku čovjeka gonjenog od divljih zvijeri koji uzaludno pokušava pobjeći. Moramo doista interpretirati moralno značenje ovakvog sna, ne gledajući na njegove vanjske događaje, već prihvaćajući samospoznaju koju nam nudi. Moramo to prepoznati kao upozorenje da tražimo unutarnju istinu o vlastitoj prirodi i razmotrimo da li to nalikuje — makar malo — animalnom instinktu a ne onom što mi idealno dočaravamo.
Stoga je moguće da snovi na bezbrojne načine upozore ljude da se isprave. Kada je san na pravi način povezan s višim svijetom, može biti vodilja u čovjekovu životu, i tada, kada je dosegnut stupanj svjesne imaginacije, može se vidjeti kako je san, koji u početku čak i imaginativnom znanju nudi slike izvučene iz čulnog svijeta, potpuno metamorfozirao u moralno-duhovne događaje.
Dakle vidimo kako se za san može reći da običnu svijest vodi u duhovni svijet, ako je samo uzet na pravi način. Ali sam također rekao da uzdižući se kroz imaginaciju do duhovnog svijeta, nismo u istom stanju duše kao što smo za vrijeme našeg života ovdje na Zemlji. U ovom životu, ja stojim ovdje, stol je tamo izvan mene; između mene i stola postoji fizički procjep. U trenutku kada uđem u duhovni svijet, ovo razdvajanje prestaje. Ja više ne stojim ovdje sa stolom tamo preko; to je kao da se moje cijelo biće širi preko stola i stol me uzeo u sebe. U duhovnom svijetu mi uranjamo u štogod da percipiramo. Stoga naše iskustvo, bilo u snovima ili svjesno u imaginaciji, ne treba povezivati samo s našim unutarnjim životom, već možemo govoriti u duhovno znanstvenom smislu ako kažemo poetski da je cijeli svijet satkan od snova. Zasigurno nije satkan iz igre atoma, što je san znanstvenika, već iz onog što sam opisao kao „kaos” Grka, iz tkanja naših snova i naše svjesne imaginacije. Nazvao sam ga i subjektivnim i objektivnim, jer svijet nije istkan čisto subjektivno; ali moramo objasniti određene aspekte svijeta kako je istkan od snova.
Na primjer, ako gledamo sjeme, ne bi trebali biti zadovoljni objasniti ga zakonima fizike i kemije. Znanstvenik koji u sjemenu ne vidi ništa više osim onih zakona, ili u embriju, ne može ih nikako objasniti; jer priroda sanja u sjemenu i embriju — njihova sama esencija je tkanje života iz sna. Uzmite sjeme biljke — u njemu živi i tka san. Nikada u to ne možete ući s intelektom, jer on je ograničen na prirodne zakone; morate tome pristupiti s čovjekovom sposobnošću koja inače živi u snu ili u svjesnoj imaginaciji.
Ista vrsta sanjanja koja živi tako u sjemenu također je aktivna u cijelom našem organizmu tijekom našeg života na Zemlji. Stoga ne bi u našem organizmu trebali tragati jedino za djelovanjem kemijskih i fizičkih sila. Kada je čovjek tu pred nama fizički, moramo gledati na njega u njegovu vanjskom fizičkom obliku kao na biće koje živi samo neko vrijeme u fizičkom svijetu čula. Iza njega živi nešto drugo, nevidljivo oku, nečujno za uho, utoliko što su oni fizički. Ali to se može percipirati u imaginaciji, i također u onom što može biti doživljeno u nesvjesnoj imaginaciji sna. U cjelokupnoj čovjekovoj tjelesnoj prirodi je sanjanje. Način mišljenja prirode nije kao čovjekovo intelektualno mišljenje — to je sanjanje. Iz tog sanjanja, upravljane su snage naše probave i našeg rasta, i svemu je dan oblik.
Kada se osvrnemo unatrag u zemaljskoj egzistenciji mi općenito počnemo od ovog doba — kako bi nazvali ovo naše doba? Mogli bi uzeti jedan od njegovih simptoma i zvati ga doba pisaćeg stroja. Tako idemo natrag od ovog doba pisaćeg stroja do vremena kada je tek uvedeno tiskanje; i idući još dalje natrag dolazimo možda u doba Rimljana, u doba Grka, i zatim dolazimo u doba iz kojeg su došli vedski zapisi. Zatim ostajemo bez vanjskih dokumenata. Mnoga su blaga iskopana iz grobnica egipatskih kraljeva, ali uvijek na kraju dolazimo u vrijeme bez zapisa, gdje se moramo osloniti na imaginacijsko i inspiracijsko duhovno znanje. Zatim se susrećemo s granicom iza koje je, za običnu svijest, prošlost nejasna, u priličnoj mjeri kao što spavanje leži iza sna. Vraćajući se na ovaj način natrag kroz vremensku evoluciju svijeta, dolazimo u stvari do onog vela sna kojeg možemo doživjeti svake noći.
Ako tu točku dosegnemo svjesnom imaginacijom, dalja prošlost zasvijetli na duhovan način. Ali javlja se različito od svijeta o kojem učimo intelektualno i od drevnih zapisa. Ta udaljena prošlost u evoluciji svijeta, ležeći iza vela snova, otkriva čovjeka u direktnoj vezi s božanskim duhovima. On je sam ipak božansko duševno biće; i božanska duhovna bića, čija sudbina ne uključuje ulazak u zemaljsko tijelo, susreću se s njim dok on čeka svoju inkarnaciju na Zemlji.
Kada, dakle, gledamo natrag kroz povijest na ovaj veo kaosa, na veo sna o kojem smo govorili tijekom zadnjih par dana, vidimo božanske duhove kako se nalaze sa ipak duhovnim dušama ljudi kojima je suđeno da borave na Zemlji.
Nadalje, vidjeti ćemo kako su ove stvari, povezane kao što jesu s ljudskom evolucijom, u isto vrijeme povezane s kozmičkom evolucijom. Ondje gdje se u dalekoj prošlosti taj veo javlja nadahnutoj imaginaciji, vidimo, također, kako se unutar kozmičke evolucije — o kojoj ćemo morati govoriti preciznije — Mjesec, prethodno ujedinjen sa Zemljom, odvaja i izlazi u kozmički prostor, da tamo obilazi Zemlju. Dakle zurimo natrag na veo sna, veo imaginacije, i gledajući kroz njega nalazimo Zemlju ujedinjenu s Mjesecom, i ljudska bića u direktnom kontaktu s božanskim duhovnim bićima. Kada se taj veo sna javlja retrospektivnom zurenju imaginacije, opažamo važan kozmički događaj Mjeseca, u sasvim drugačijem obliku, kako se izvlači od Zemlje i ide naprijed u kozmički prostor kao odvojeno tijelo. Tako gledamo dalje natrag na evoluciju Zemlje, čovječanstva, i svijeta, kada su sve one bile ujedinjene s Mjesecom. Čovjek je već bio tamo, ali samo kao biće duše i duha.
Kako zurimo sve dalje i dalje natrag, ne nalazimo epohu kozmičke evolucije kada čovjek nije bio tamo, barem u nekom prvobitnom obliku. Tako da, sa stajališta znanosti duha, ne možemo reći da je milijunima godina Zemlja evoluirala samo anorganski ili sa stvorenjima nižeg reda, s čovjekom koji se pojavio tek poslije toga. Čovjeka nalazimo u različitom obliku povezanog na svakom stupnju s tom kozmičkom evolucijom na koju se osvrćemo kada se, iza vela kaosa i sna, možemo kroz svjesnu imaginaciju uzdići do onoga što nam se pojavljuje kao božansko-duhovna esencija svijeta.
Kao što sam rekao, kada gledamo sjeme ili bilo što u embrijskom stanju, imaginativna spoznaja u njemu otkriva tkanje sna. Vidimo kako nešto stvarno, iako izraženo u snenim slikama, prevladava nad materijalnim dijelom sjemena. Svatko tko u svijetu može percipirati duhovno naći će to svugdje, premda u velikoj raznovrsnosti oblika. Upravo je duhovno ono što prolazi kroz najrazličitije metamorfoze. I kada smo potpuno shvatili kako u sjemenu biljke, u embriju životinje, ovo stvarno tkanje sna prevladava, s pravom se pitamo: Kako je to, dakle, s očito mrtvim svijetom minerala? Ako ovdje pogledamo kroz prozor ili prošećemo ulicom, vidimo gole brežuljke, svijet koji izgleda potpuno beživotan, i odmah se javlja pitanje: Ako u bilo kojem sjemenu biljke kojeg tamo pokupimo vlada slika sna, kako je s onim stjenovitim planinskim masama, i sa svom beživotnom supstancom koja formira tlo kojim hodamo u fizičkom svijetu? Ako u biljkama vidimo vladavinu duha, koji u tkanju sna prianja relativno lako na materijalni element, tako na isti način preko imaginativne spoznaje nalazimo duhovno u tim stjenovitim masama, ali ovdje se duhovno sastoji od individualnih duhovnih bića.
Ta duhovna bića, međutim, u stanju su ne sanjanja već dubokog spavanja. Kada pogledate na te stijene i brežuljke ne smijete o njima misliti kao da su prožeti snenom amorfnom maglom; trebate misliti kako individualna duhovna bića tamo spavaju. Odmah ćemo vidjeti kako su ta duhovna bića nastala tako da su se razdvojila od viših bića s višom sviješću. Vidjeti ćemo kako su ona sama, imajući u njihovom sadašnjem stanju samo svijest spavanja, rezultat te separacije, i kako ta bića elementala spavaju svugdje vani u neživom svijetu. Kada hodamo preko tih planinskih masa stijena, trebamo biti svjesni da svuda oko nas drijema kreativno tkanje duha u konkretnoj formi. I ako dalje uđemo u spavanje duha koji tka forme u beživotnom svijetu, u tim bićima elementala postajemo svjesni određenog raspoloženja. Imaginacija nam pokazuje ta bića, ali o njihovu raspoloženju nas uči inspiracija. U tim elementalima planina, stijena, i tla, živi ono što možemo otkriti u sebi kada na nešto čekamo s opravdanim očekivanjem. Tkanje i stvaranje duše i duha u naizgled beživotnim stijenama prožeto je istim raspoloženjem očekivanja.
U stvari, ta bića čekaju da se probude iz dubokog spavanja u stanje sanjanja. To učimo kroz inspiraciju, i naročito kada uđemo pravo u ta bića kroz intuiciju. Sve s čime se susrećemo tamo vani, u onim brdima, očekuje da će jednog dana moći sanjati, i tako će sviješću sanjanja zaživjeti zemaljska supstanca koja je položena u beživotnu materiju, i od tih stijena i brežuljaka biti prizvani još jednom kao embriji, sjeme, žive biljke. To su zaista bića koja pred naše duše donose predivnu magiju prirode, stvarajući iz duha.
I tako, dok se ovdje krećemo među tim stijenama i na njih gledamo u fizičkom svijetlu kojeg reflektiraju, mogu nam otkriti, ne u bilo kojem simboličkom smislu već kao stvarno znanje, kako sada spavaju, kako će u budućnosti sanjati, i kako će, još kasnije, doći do potpuno svjesnog života elementalnih prirodnih bića, koja će jednog dana postati bića čistog duha.
Fizički materijal u biljci još je u stanju dostupnom snenom tkanju duha. U stijenama, materija se mrvi. Gledajući natrag s imaginacijom i inspiracijom, shvaćamo kako je sve beživotno nastalo iz živog. Kada živo postane beživotno u to može uroniti spavajuća duhovnost. Taj spavajući duh čeka u beživotnom dok se ne bude mogao probuditi u snove i beživotno dovesti preko u kozmički embrijski život.
Sada, razni dijelovi Zemlje pokazuju na različite načine to spavanje duhovnih bića u planinama, u čvrstoj kori Zemlje. Moglo bi se reći: Spavanje bića koja čekaju njihovu budućnost razlikuje se u oblastima kao što je ova, od njihova spavanja u drugim dijelovima Zemlje. Ovdje u Penmaenmawr-u nalazimo da posebna konfiguracija Zemlje, i povijesni karakter stijenja, omogućava tim spavajućim bićima da se uzdignu do prozračnosti, da se protkaju čak i svijetlom, dok u ostalim dijelovima Zemlje to već dugo nije tako. Dakle ovdje, ako gledamo na tkanje kao posljedicu ne samo zračne atmosfere, već prevladavajuće duševne atmosfere, koja prožima zrak baš kao što ljudska duša prožima čovjekovo tijelo, tada u Penmaenmawr-u nalazimo da je taj duševni element u atmosferi različit nego drugdje. Dati ću vam samo jedan primjer da ovo razjasnim.
Recimo da se u određenoj oblasti imaginativna spoznaja napreže da prizove imaginaciju onog što se tamo stvarno odvija. Tu imaginaciju može biti više ili manje lako ili teško održati, jer mogućnost zadržavanja imaginacije u svijesti varira u različitim oblastima. Ovdje smo u oblasti gdje imaginacija traje izvanredno dugo vremena i tako može postati veoma živopisna.
Mudraci Druida, ili drugi slični, za njihove hramove i svetišta tražili su oblasti gdje su uvjeti bili takvi da su imaginacijama dopuštali da ostanu a ne da se odmah rasplinu kao oblaci. Stoga možemo razumjeti kako je to bilo da su takvi centri za sveta mjesta Druida biti traženi sve do relativno nedavnih vremena. U ovoj oblasti se uvijek osjećalo da poteškoća zadržavanja imaginacije nije bila toliko velika kao na drugim mjestima. Sve, naravno, ima svijetlu stranu i sjenovitu stranu. Kada imaginacija ostaje, inspiracija je postala teža, iako dobiva na snazi. Zbog toga, štogod duhovni svijet imao za reći na ovom mjestu struji dolje sa — mogli bi reći — većim intenzitetom, ali u riječima koje su važnije i teže.
Stoga, čak i kada se radi o duhovnom, diferencijacije se mogu naći po cijeloj Zemlji. Mogla bi se napraviti mapa koja pokazuje mjesta gdje, za imaginativnu svijest, nema poteškoća pri zadržavanju imaginacija. Onim oblastima gdje brzo prolaze mogla bi se dati druga boja, i dobili bi iznimno zanimljivu kartu Zemlje. Za prevladavajući karakter duševne atmosfere ovdje, trebali bi posebno jaku boju — svjetlucavu, sjajnu boju, punu života.
Stoga potpuno vjerujem da će oni koji učestvuju u ovom ciklusu predavanja moći ovdje percipirati nešto od onog što bih nazvao ezoterijsko raspoloženje elementala. Gleda kroz prozore, sreće nas na našim šetnjama, u stvari je svugdje prisutno na sasvim poseban način. Posebno sam zahvalan organizatorima ciklusa što su tako odabrali mjesto gdje se može reći da se netko s ezoterijskim susreće na svakom koraku. Tako je zaista i na drugim mjestima, ali ne s istom lakoćom i neposrednošću. Tako sam posebno zahvalan za izbor ovog mjesta, od mnogih mogućih za održavanje ovakvog ciklusa. Sa gledišta teme koja se raspravlja, za ovaj ciklus se može reći da ima svoje mjesto, na predivno lijep način, u cjelokupnoj evoluciji antropozofskog pokreta.
Biti će jasno iz opisa koje vam dajem da između fizičkog svijeta čula i duhovnog, nadčulnog svijeta, postoji barijera koju s određenom ispravnošću zovemo Prag duhovnog svijeta.
Već sam u raznim prilikama ukazao kako je nužno da trebamo moći prijeći prag, još imamo o tome za govoriti detaljnije. Ali već ste zaključili iz mojih predavanja da je u starijim periodima ljudske evolucije prijelaz praga bio prilično različita stvar nego što je to danas. U onim drevnim vremenima ljudi su mogli prijeći prag na drugi način jer je čak i danju njihova svijest bila snolika, ali baš iz tog razloga više osjetljiva za nadčulno. Dakle, na način na koji sam opisao, prolazili su Čuvara praga polusvjesno, sneno, i pri odlasku na spavanje i pri buđenju.
Ovdje vidimo tranziciju od ljudi starijeg tipa, s malo slobode, do onih koji su postajali sve više slobodni. Ovaj bivši determinizam je bio povezan s činjenicom da su pri odlasku na spavanje, i pri buđenju, ljudi imali neku percepciju Čuvara praga, koji je tamo stajao dajući upozorenje. Sada, umjesto ove neslobodne situacije, imamo nesposobnost sadašnje svijesti da vidi u duhovni svijet, što označava sve veću slobodu: u tome leži princip čovjekova napretka.
Stoga možemo reći da su, gledano iz duhovnog svijeta, ljudi mnogo izgubili upravo zato jer su tijekom njihove evolucije trebali biti vođeni prema slobodi. Međutim, ono što je bilo izgubljeno, mora biti ponovno stečeno, na način na koji bi pokazala, na primjer, antropozofija. I sada je povijesno vrijeme kada stremljenje da se ponovno stekne ono što je bilo izgubljeno mora započeti.
Ali svuda, među najrazličitijim ljudima, još se podiže nešto naslijeđeno iz ranijeg doba, kada je čovjekov odnos prema duhovnom svijetu bio različit. Tako da danas, u svijesti onih predanih intelektualizmu, postavljena je stroga granica, u pravilu, između onog što doživljavaju u svijetu čula i onog što leži iza u duhovnom svijetu. Granica je u stvari tako rigorozno održavana da čak i prosvijetljeni duhovi ne žele priznati mogućnost da je prijeđu.
U mojoj kratkoj skici puta u nadčulni svijet, napomenuo sam da je moguće prijeći granicu i ući u taj svijet pri punoj svjesnosti. Ali kao relikt iz vremena kada je čovjek ulazio u duhovni svijet na više instinktivan, nesvjestan način, i čak je u njegovoj dnevnoj svijesti imao u sebi više od duhovnog svijeta, u njegovoj evoluciji danas još uvijek se podiže određeno naslijeđe iz prošlosti. I to je nešto što je imperativ da shvatimo preko svjesne duhovne spoznaje. Jer, ako nije pravilno shvaćeno, manifestira se na mnoge obmanjujuće načine, a u ovim stvarima takve greške mogu postati veoma opasne. Stoga tijekom ovih predavanja, namijenjenih da opišu evoluciju čovjeka i svijeta, moram govoriti o ovom pitanju granice, gdje se ono što je bilo prirodno i uzeto zdravo za gotovo među ljudima ranijih epoha danas ponovno javlja, i može voditi do opasnih iluzija kod onih koji nemaju neophodno jasno znanje za nositi se s time.
Među tim pojavama, smještenim za običnu svijest na granici između čulnog svijeta i nadčulnog, su vizije. Mislim na vizije gdje se, u stanju halucinacije više ili manje kontrolirane od osobe o kojoj se radi, pojavljuju slike koje imaju sasvim određene oblike i boje — može čak izgledati da govore — ali ne odgovaraju ničem vanjskom. Za normalnu percepciju, objekt je vani; slika, na sjenovit način unutra; i osoba je savršeno svjesna kako je sjenovita, konceptualna slika povezana s vanjskim svijetom. Vizija se javlja sama po sebi, tvrdeći da je stvarnost po vlastitom iskazu. Osoba podvrgnuta takvim vizijama postaje nesposobna za ispravnu procjenu kakva je stvarnost u slikama koje se pred njom pojavljuju bez njene inicijative.
Kako dakle, dolazi do vizija? Do njih dolazi jer ljudsko biće još posjeduje sposobnost da prenese u njegov budni svijet ono što doživljava tijekom spavanja, i dovođenja toga u konceptualni oblik baš kao što radi s njegovim čulnim percepcijama. Bilo da, nakon percepcije sata koji postoji fizički za čula, pravim njegovu unutarnju sliku, ili da, nakon doživljavanja u snu oblika i unutarnje stvarnosti vanjskog objekta, probudim se i napravim sliku mog doživljaja, jedina razlika između dva procesa je da ja jedan od njih kontroliram — stoga je njegova slika manje sjenovita i ravna — dok je drugi proces van moje kontrole. U potonjem slučaju ne nosim ništa stvarno prisutno u moj konceptualni život, već nešto doživljeno kada je duša bila vani u prošlom — možda davno prošlom — spavanju, i iz tog iskustva sna ja gradim viziju.
U ranijem dobu ljudske evolucije, kada je odnos ljudi i prema fizičkom svijetu i duhovnom svijetu bio vođen instinktom, takve vizije su bile savršeno prirodne; ljudski napredak ih je učinio nekontroliranim, iluzornim stvarima kakve su danas. Mora nam stoga biti potpuno jasno da modernom čovjeku nešto nedostaje: kada on ima neko iskustvo u duhovnom svijetu tijekom spavanja i vraća se u fizički svijet, više ne čuje upozorenje Čuvara praga: „Sve što si doživio u duhovnom svijetu trebaš imati na umu i ponijeti natrag u fizički svijet”. Ako to nosi natrag, znati će što je sadržano u viziji. Ali ako mu se vizija javlja jedino u fizičkom svijetu, bez da shvaća da ju je ponio natrag iz duhovnog svijeta, tako da ne shvaća što je to stvarno, tada je bez vođenja, i u milosti iluzije što se tiče njegovog vizionarskog doživljaja. Dakle možemo reći: Do vizija dolazi jer čovjek nesvjesno prenosi njegovo iskustvo spavanja u njegov budan život, i zatim u svom budnom životu koncepcije doživljaja — koncepcije koje su mnogo bogatijeg sadržaja nego obične sjenovite, i njih izgrađuje u živopisne vizije zajedno sa bojom i zvukom.
Druga stvar do koje dolazi je ovo. Čovjek prenosi u njegov život spavanja osjećaje i percepcije onakve vrste kakve ima u fizičkom životu. Zatim, kada se odvija prenošenje toga u otvoreno more života spavanja, upozoren je da bude oprezan i ne radi ništa budalasto. Ako je spavanje veoma lagano — daleko uobičajenije stanje u svakodnevnom životu nego se shvaća, jer smo često malo uspavani dok se sasvim normalno krećemo, i trebali bi biti više svjesni toga — možemo tada, bez da primijetimo, prenijeti preko praga našu svakodnevnu sposobnost percepcije. Tada se javljaju oni opskurni osjećaji, kao da netko iznutra gleda nešto što se događa u budućnosti, bilo sebi ili nekom drugom, i imamo predosjećaj. Dakle, dok do vizije dolazi kada se iskustvo tijekom spavanja prenosi dolje u budan život i prag je prijeđen nesvjesno, do predosjećaja dolazi kada smo u laganom spavanju bez da to shvaćamo i, misleći da smo budni, prenosimo preko praga, opet ignorirajući Čuvara, naše dnevno iskustvo. To, međutim, leži tako duboko dolje u podsvijesti da nije primijećeno. Mi smo, naravno, u sve vrijeme povezani s cijelim svijetom; i ako bi mogli izvući to znanje iz podsvijesti, trebali bi također moći izvući puno toga drugog.
Sada vidite kako, zbog tih nasljeđa iz evolucijske prošlosti još mogu biti doživljene vizije, koje se javljaju na jednoj strani praga, predosjećaji na drugoj. Ali čovjek također može zastati na pragu i ipak ne zamijetiti Čuvara. Zatim može biti trenutaka kada je iznutra, u njegovoj duši, on kao takoreći opčinjen. Ali riječ „opčinjen” sasvim ne pristaje, jer on nije opčinjen u smislu koji obično pridajemo tom izrazu — prije je da njegov stav duše prolazi promjenu. Kada dolazi na prag na takav način da još percipira ono što je u fizičkom svijetu dok već percipira ono što je u nadčulnom, doživljava nešto što je rašireno u određenim oblastima na Zemlji — drugi uvid, polusvjestan doživljaj na pragu. Stoga da sumiramo ova naslijeđa iz prošlosti, pojave u čovjekovu životu kada je njegova svijest prigušena, imamo one koje se javljaju na ovoj strani praga kao vizije; one koje se javljaju iza praga kao predosjećaji; one zapravo na pragu kao drugi uvid.
Sutra ću morati detaljnije govoriti o osobinama ove tri oblasti, idući od njih da opišem svjetove nejasno naznačene vizijom, predosjećajem i drugim uvidom — svjetove koje će novo znanje morati potpuno razjasniti pojačanoj svijesti.