.U ljudskom životu postoji stalno uzajamno djelovanje između nadčulnog svijeta i svijeta čula; a također sam uputio na ekstremne slučajeve gdje dva svijeta — ili zapravo sva tri — igraju ulogu jedan u drugom bez da čovjek tome išta pridonosi preko svog vlastitog razvoja. Danas ćemo govoriti o ljudskim primjerima uzajamnog djelovanja između različitih svjetova. Najprije ću opisati običnu vrstu hodanja u snu, zatim tip Jacoba Boehmea, i konačno tip predstavljenu od Swedenborga.
Odnos ova tri tipa jednog prema drugom je takav da se za svakog može reći da pokazuje, kao da je od univerzalno važećeg eksperimenta, kako je ljudska evolucija povezana s evolucijom svijeta kao cjeline. I to ću također napomenuti u onom što imam za reći.
U proučavanju ova tri tipa ljudi, koji ulaze i napuštaju duhovni svijet bez da potpuno prepoznaju prisutnost Čuvara praga, zaista nalazimo da sva tri — tip hodača u snu, tip Jacoba Boehmea i Swedenborg tip — imaju način percipiranja nadčulnog svijeta — ili su, što je posebno točno za hodača u snu, tamo aktivni što je različito od načina otvorenog od imaginativne, inspirativne, i intuitivne spoznaje. To dolazi iz činjenice da kada bilo tko ulazi u duhovni svijet — a svatko to radi, makar samo nesvjesno, kada god ide na spavanje — sve stvari, kao što sam već naznačio, postaju različite od onog što su u fizičkom svijetu.
Iznad svega, tri osobine nadčulnog svijeta, suprotnost su onima u fizičkom svijetu. Taj kontrast ima tako jak učinak na ljudska bića i tako je uznemirujući za sve što drže točnim, ispravnim, zdravim i tako dalje u fizičkom svijetu da, uzevši sadašnje zemaljsko stanje duše i tijela, ljudi nikada ne bi bili konačno premješteni u duhovni svijet bez dužne pripreme. Stoga sam u mojoj knjizi, Znanje o višim svjetovima, stavio poseban naglasak na nužnost ispravnog načina pripreme. Tamo je opisana na takav način da će svatko tko slijedi upute biti u svakom smislu pripremljen za ulazak u duhovni svijet na pravi način. Međutim, sva tri tipa o kojima danas govorim, ulaze ne zbog pripreme već preko njihove sudbine, i njihova sudbina, njihova karma, štiti ih od svake opasnosti. Zaista, preko njihove karme oni su upoznati s mnogim stvarima u vezi čovječanstva koje se inače mogu znati jedino kroz imaginativnu, inspiracijsku i intuitivnu spoznaju.
Najprije od svega, u duhovnom nadčulnom svijetu, sva težina, sva gravitacija nestaje. Kada je netko zaista u duhovnom svijetu, nikada nije ni u čemu što se može izvagati, već u nemjerljivom. Prvo svjesno iskustvo tamo je kao osjećaj koji bi u fizičkom svijetu mogli imati ako bi tlo nestajalo pod našim nogama, i moramo se održati preko naših vlastitih unutarnjih snaga.
Dakle morate zamisliti kako, ako zaista želimo ući u duhovni svijet, moramo imati taj osjećaj da se tlo ispod nas izmaklo, i kako bez gravitacije na koju bi se oslonili, moramo sebe održati u slobodnom prostoru pomoću snage unutar nas.
Druga stvar koja u nadčulnom nestaje je sve ono što u fizičkom svijetu imamo kao čulnu percepciju. Kazano ukratko: u nadčulnom svijetu svijetlo nestaje i nalazimo se u tami. Ali to nije cijela priča, jer u stvari nije samo svijetlo ono što nestaje; svijetlo u fizičkom svijetu nestaje za slijepog, koji još posjeduje druga osjetila. Ali u znanosti o duhu riječ svjetlost uključuje ne samo svijetlo i boju, već sve čujno, lomljivo ili opazivo kao toplina, i tako dalje. U nadčulnom svijetu, sve to nestaje. I to se može posredno izraziti pozivajući se jednostavno na ono što je za mnoge ljude njihovo glavno čulno iskustvo, i tako kazati: Gdje je bila svjetlost, sve postaje tama.
Treća stvar koju ćemo susresti u duhovnom svijetu — i moramo težiti to osjetiti u punoj stvarnosti — je praznina umjesto punoće. Ovdje u fizičkom svijetu općenito postoji nešto za dodirnuti, a i kada nema ničega još uvijek ste okruženi zrakom. Svugdje je punoća. U duhovnom svijetu je upravo suprotno; svugdje je praznina. Stoga možemo reći: U fizičkom svijetu čula, prevladavajuća iskustva su o mjerljivom, svijetlu u fizičkom smislu, što uključuje sve doživljeno od osjetila; i treće, punoća. Dok u duhovnom prevladava nemjerljivo; tama u kojoj čovjek mora dati njegovo vlastito svijetlo razvijeno iznutra tijekom njegove evolucije; i praznina koju mora ispuniti za višu svijest sa stvarnošću koju apsorbira ulazeći u druga duhovna bića kroz Intuiciju.
Sada, kada je čovjek, kroz instinktivnu sudbinu, odveden izvan mjerljivog u oblast gdje prevladava nemjerljivo, zahvaćen je snagama od izvan Zemlje. Svatko tko se kreće fizičkom Zemljom, ili čak kada leži dolje, uvijek je podčinjen zakonima gravitacije. Ako će od njih pobjeći na par minuta, suprotna sila, protu-gravitacija, ulazi u igru. On zatim u sebi doživljava silu koja ga odvlači od Zemlje, umjesto da ga za nju vezuje. To je ista sila koja dolazi od Mjeseca, osim svijetla kojeg reflektira.
Stoga, kada se bilo tko kreće Zemljom, u normalnom je životu izložen sili gravitacije koja ga povlači dolje i čvrsto ga drži za Zemlju. Ako je preko njegove karme, što je onda povezano sa silama prirode koje u njemu prevladavaju, ta zemaljska gravitacija u određenim trenucima povučena, tako da na njega mogu početi djelovati snage Mjeseca kao protu-gravitacija, tada, premda je još uspavan, počinje lutati okolo. On je tada izložen silama koje vladaju njegovim fizičkim i eterskim tijelom koje su povezane ne samo sa silama koje su u svijetlu reflektirane natrag od Mjeseca već i mnogim drugim silama koje struje od Mjeseca ka Zemlji. Te sile vuku čovjeka; one ga uvijek pokušavaju odvući od Zemlje. U trenutku kada je, umjesto da je u stisku zemaljske gravitacije, on zahvaćen silama protu-gravitacije, koje dolaze od Mjeseca i djeluju protiv zemaljskih sila, može lutati okolo na ćaknuti način mjesečara. Sile koje u tom trenutku imaju snažan utjecaj u čovjeku sasvim su različite od normalnih zemaljskih; ali to vrijedi samo za sadašnje vrijeme. Te snage se sada mogu naći jedino kod mjesečara, i nisu normalne. Pozovite ga njegovim zemaljskim imenom kada pod utjecajem Mjeseca luta po krovu — i on će pasti. Tada odmah dolazi u oblast snaga Zemlje; ali u drugim epohama ljudima nisu davana imena kakva imaju danas, i privremeno stanje hodača u snu je tada bilo normalno. Svatko tko ispravno gleda na stvari vidjeti će da je zemaljski čovjek, u njegovu takozvanom normalnom životu danas, vezan silama Zemlje. Ćaknuta osoba, međutim, upućuje nas daleko od ljudske evolucije na evoluciju svijeta, i zapravo u epohu kada je evolucija svijeta bila evolucija Mjeseca.
U trenutku kada čovjek ulazi u oblast evolucije Mjeseca, ponaša se kao da uopće ne živi u fizičkoj oblasti Zemlje, već u astralnom svijetu, kao da astralno ulazi u fizičko i koristi fizičko tijelo. I ono što astralno na taj način razvija fizički, jednom je bila evolucija Mjeseca. Podsjećani smo da je astralna aktivnost u fizičkom jednom bila evolucija svijeta — evolucija Mjeseca — i tako će biti opet. Ali tada će čovjek pri punoj svijesti moći hodati po strmo nagnutim površinama, kao što danas mogu muhe. Ovo je naznaka do čega će doći u budućnosti za vrijeme evolucije Jupitera. Dakle, ako ispravno razumijemo mjesečara, možemo proučavati fizičku sliku koju predstavlja, kao da nam sama priroda demonstrira ono što smo doživjeli tijekom naše egzistencije Mjeseca — ne, naravno, u fizičkom tijelu od mesa, već u beskonačno finijoj supstanci — i ono što ćemo ponovno doživjeti kada sasvim svjesno ovladamo fizičkom supstancom, tijekom evolucije Jupitera. Dakle ovo stanje hodanja u snu ukazuje i na prošlost i na budućnost u evoluciji svijeta.
S tim u vezi mi smo u potpunosti zaokupljeni ljudskim bićima koja možemo zvati ljudi Mjeseca, koja u određenim trenucima njihova života postaju mjesečari. Ali to ponašanje hodanja u snu, to kretanje u nemjerljivom, može biti postignuto duhovno, pri punoj svijesti, ako u isto vrijeme netko ima dovoljno snage da ostane savršeno miran. Mjesečar slijedi impulse snaga Mjeseca; on im se predaje nesvjesno i čini svaki pokret na koji ga potiču. Ali svatko tko prolazi kroz to iskustvo s egzaktnom, svjesnom vidovitošću suzdržava se od bilo kojeg takvog pokreta; on ostaje miran. Učinak je da pokreti u njemu prolaze metamorfozu i postaju Intuicije. Stoga, svjesna Intuicija, najviši razvoj striktne vidovitosti, zapravo se sastoji u zarobljavanju akcija koje je hodač u snu od snaga Mjeseca instinktivno prisiljen izvršavati. Svatko tko dovede do ove metamorfoze ne predaje se fizičkim snagama Mjeseca već ih unutar sebe drži pod kontrolom. Tako mu je omogućeno da se intuitivno posveti odgovarajućoj duhovnosti; odnosno, da postigne Intuiciju.
Stoga je jako dobro proučavati u ovim ljudima Mjeseca kako je, s jedne strane, čovjek povezan s evolucijom svijeta, i sa druge strane kako su mjesečar i egzaktni vidovnjak suprotnosti. Dok su ćaknuti hodači u snu instinktivni ljudi, egzaktno vidoviti su intuitivni vidovnjaci koji se, suzdržavajući se od akcije, drže svog usprkos Mjesecu. To je ono što nam je tu pokazano u odnosu čovjeka prema svijetu.
Sada, drugi od tri tipa ljudi o kojima sam danas govorio dolazi do izražaja kod Jacoba Boehmea. On je bio toliko obdaren čovjek da je u određenim trenucima njegova života, kao da je kroz njegovu prirodnu sudbinu, njegovu karmu, on dok je bio potpuno budan mogao pred sobom prizvati, umjesto svijeta obasjanog suncem, tamni prostor. Iz onoga što sam već rekao biti će vam jasno da je tu u pitanju ne samo tama koja je odsutnost svijetla, već brisanje svega percipiranog čulima. Bilo je moguće za Jacoba Boehmea, pod određenim uvjetima tijekom njegova života, da bude suočen s tamom umjesto svjetlom, s tišinom i mirnoćom umjesto raznim zvukova u svijetu, i umjesto topline nečim — jednako suprotnim toplini ili hladnoći — što možemo zvati anti-toplina, i tako dalje. Tako da, ako bi kroz Inspiraciju netko ispitao ova njegova stanja, bez da ih sam doživi, morao bi reći da je Jacob Boehme, umjesto da oko sebe ima prostor obasjan suncem, u određenim vremenima bio suočen s potpunom tamom.
Ljudi koji imaju ovaj doživljaj bez da su ga svjesni — koji su, zapravo, u lakom spavanju premda se još osjećaju kao da su u običnom svijetu obasjanom suncem — imaju ono što je nazvano drugi-pogled: i to je ono što je Jacob Boehme imao u najizraženijoj formi. Jedino je, u njegovu slučaju, to manje primijenjeno na pojedinosti Zemlje a više na konstituciju Zemlje kao cjeline. Što je, dakle, bila njegova vizija?
Sada predstavite ovo sebi. Kada su drugi ljudi pred sobom imali svjetlost Sunca, Jacob Boehme je imao — upravo od točke gdje se vizualne zrake očiju susreću, pri gledanju na neki objekt u daljini ili blizini, ili od iza točke gdje se pojavljuje barijera kada savijemo našu desnu ruku preko naše lijeve i isključimo se od vanjskog svijeta — tamo je Jacob Boehme bio suočen s tamom i tišinom s obzirom na sva njegova osjetila. Zamislite tu potpunu tamu! Postoji fizička slika koja približno tome odgovara. Kada stojite pred ogledalom, ne vidite što je iza njega — samo ono što je ispred. Duhovno, to je isto za svakog tko gleda na način Jacoba Boehmea. Tama otraga kreira naprijed nešto kao zrcalo, u kojem netko vidi reflektirani zemaljski svijet u njegovoj duhovnosti. Dakle, ako bi bili tipa Jacoba Boehmea, u određenim trenucima vašeg života gledali bi u tamu, i, pošto je tama zračila duhovni život Zemlje natrag prema vama, vi biste promatrali duhovnu konstituciju Zemlje i tijek njene egzistencije.
To je bio snažan drugi-pogled koji je imao Jacob Boehme. Drugi čovjek može imati određene trenutke u svom životu kada je suočen s tamom koja isključuje fizičko svijetlo, omogućujući mu da gleda u duhovno. Zatim, ako razumije kako ispravno koristiti to duhovno ogledalo, koje se sastoji jednostavno od postojanja tame, tada će, kroz unutarnju komunikaciju između svih zemaljskih stvari, djela i čak misli, dok je u Europi moći percipirati prijatelja u Americi. Jer ono što percipiramo našim fizičkim očima i osjetilima rezultira, iznad svega, od djelovanja Sunca. Ali postoji također i skriveno djelovanje Sunca, aktivno u svemu — u mineralima, biljkama, životinjama, a također i ljudskim bićima. Dok ste možda u Europi, ipak preko tog skrivenog djelovanja Sunca unutar vas, vi ste u komunikaciji s prijateljem u dalekoj Americi, u kome su aktivne te iste snage.
Te komunikacije imaju karmičke učinke. Mnogo osoba je imalo njihovu sudbinu za brak, ljubav, prijateljstvo, povezanu s nekim u Americi, možda, tko im je bio nepoznat u to vrijeme. U ovom djelovanju karme na Zemlji aktivne su skrivene snage Sunca; one postaju tamo vidljive, kao da su u ogledalu.
To posebno vrijedi za ljude koji vode izolirane živote na otocima, u planinskim dolinama, ili na drugim mjestima pogodnim u tom smislu, i činjenica da je drugi-pogled prilično uobičajen na takvim mjestima je zato jer osobe koje vode osamljene živote spremnije od ostalih reagiraju za ove unutarnje komunikacije i u životu su sposobni oko sebe raširiti djelomičnu tamu. Otuda Škotski i Westphalijski drugi-pogled, i drugi-pogled u usamljenim dolinama Alsace tako prekrasno opisan od Oberlina. Tako se ovakve stvari pojavljuju na posebnim područjima Zemlje. Ondje gdje su izvorne, kao oni skriveni učinci Sunca o kojima sam upravo govorio, treba ih prosuđivati sasvim različito od načina na koji se obično prosuđuju u našem materijalističkom dobu.
Neki ljudi ovih dana, ponosni na svoju pamet, raspravljaju da li je ikada postojao kralj Arthur, da li je on stvaran lik ili legenda. Ali oni koji mogu dublje pogledati u stvar reći će drugačije. I za njih, svatko tko dvoji da li je kralj Arthur ikada živio daleko su mnogo više legende nego kralj Arthur! Uzmite modernog učenjaka koji poriče postojanje Arthura — dakle, on je fizički prisutan među nama, ali u stvari on mnogo više pripada oblasti saga i legendi nego kralj Arthur, barem po mišljenju onih koji mogu vidjeti istinu ovih stvari.
Stoga možemo reći za ljude koji imaju drugi-pogled, dar koji se u najvišem stupnju manifestira kod Jacoba Boehmea, da su oni u posebnom smislu ljudi Sunca. Baš kao što mi normalno vidimo učinke Sunca u vanjskom svijetu, ti ljudi Sunca su iznutra prožeti skrivenim sunčevim snagama. I baš kao što je naš prvi tip viđen da se sastoji od ljudi Mjeseca, drugi tip se sastoji od ljudi Sunca, kao što je Jacob Boehme s njegovim drugim-pogledom. Oni su ljudi Sunca koji preko njihove karme unutar sebe nose nešto što danas nije normalno, ali upravo iz tog razloga potpuno u skladu sa stvarnošću; jer ono što danas nije normalno bilo je, u neko vrijeme, sasvim normalno.
Dakle, shvaćajući što ljudi s drugim-pogledom mogu percipirati, dovodeći k nama prirodu skrivenih snaga Sunca, kojima su prožeti ti ljudi Sunca, možemo reći: Ovo što živi u skrivenim učincima Sunca, sada abnormalno, na ranijem stupnju evolucije Zemlje bilo je normalno, i ponovno će biti normalno. Bilo je normalno za vrijeme perioda koji je kao evolucija Sunca prethodio evoluciji Zemlje. Tada je za ljude bilo normalno da svugdje gledaju u tamu kao da je ogledalo, da bi imali duhovno reflektirano natrag njima. Cijela je Zemlja prošla kroz taj stupanj evolucije koja je načinila čovjeka, u njegovoj slaboj, nestalnoj materijalnosti u to vrijeme, čovjekom Sunca. Svijest je tada bila veoma prigušena.
To stanje će doći opet. Čovjek će tada s punom sviješću moći prodrijeti u tamu oko njega, vlastitim naporom proizvevši reflektiranu sliku cijelog svijeta. U to ćemo vrijeme stići do evolucije Venere, budućeg stupnja evolucije Zemlje.
Osobe koje žele steći drugi-pogled moraju napustiti njihove proste percepcije i osjetljivost, i senzacije koje primaju od fizičkog u njihovu okruženju; moraju iz sebe izvući slobodnu osjetljivost. Do toga se također može doći iznutra, premda ne bez opasnosti. To može napraviti svatko tko fiksira svoje zurenje — ne preporučujem to, jednostavno vam dajem činjenice — na neki blistavi objekt, tako da pobudi stanje fascinacije. Na taj način vanjska senzibilnost je oslabljena, unutarnja senzibilnost je potaknuta, i drugi-pogled je evociran. U drevna vremena, pod određenim okolnostima, drugi-pogled je potican sasvim sustavno. Priče o tome navode “magično zrcalo”: to je u stvari bio instrument dizajniran da fascinira i tako ugasi vanjske senzacije, time prizivajući unutarnju senzaciju kao njenu polarnu suprotnost. Fizičko zrcalo je dakle korišteno za prizivanje duhovne refleksije. Nije bilo važno ono što se vidjelo u fizičkom zrcalu; fizičko zrcalo je samo odnijelo sve vanjske senzacije i pobuđena je unutarnja senzacija. Tako se pojavilo vjerovanje da se u samom magičnom zrcalu mogu vidjeti osjećaji, misli, i tako dalje, udaljenih prijatelja. U stvari osoba je vidjela stanje duše do kojeg je u njoj došlo pomoću običnog zrcala.
Svatko tko izmami ovu vrstu viđenja vidi aktualne stvarnosti. On vidi duhovnu aktivnost koja se odvija u carstvima prirode, i on je, takoreći, ujedinjen sa svime na Zemlji što je suncoliko.
Da bi se zaista razumjeli spisi Jacoba Boehmea, treba njihov cijeli sadržaj uzeti kao da je izveden iz složenog, predivnog drugog-pogleda.
Druga osobnost, Paracelsus, bio je konstituiran na sličan a ipak nekako različit način. Senzacija je u njegovu slučaju kombinirana s većom intelektualnom snagom; stoga je on uvijek interpretirao slike koje su mu otkrivene drugim-pogledom. Kada intelektualno promišljamo o fizičkim, čulno opazivim stvarima, mi ih ne mijenjamo, jer suočen s fizičkim intelekt je nemoćan; ali nije bespomoćan suočen s bilo čime viđenim u zrcalu na opisani način. Percipirati unutarnju konstituciju svijeta tako čisto u pogledu drugog-pogleda moguće je jedino za nekog kao što je Jacob Boehme, koji se mogao sasvim nesebično predati vanjskim stvarima. Vječna ljubav s kojom je gledao na sve stvari, i koja je učinila da se osjeti u njegovu cjelokupnom načinu dohvaćanja reflektiranih slika duhovnog u svijetu, govori u gotovo svakoj liniji koju je napisao. Tako su te refleksije za njega ostale u krajnjoj čistoći kao vrsta Imaginacija duhovnog u svijetu.
S Paracelsusom, sve te stvari su pretrpjele promjenu u skladu s njegovom jakom intelektualnom sklonošću. Stoga su to reflektirane slike dane u drugačijoj formi. Čak i od fizičkog zrcala možete naučiti da ono što reflektira može pretrpjeti promjenu — trebate samo pogledati svoje lice u konkavnom zrcalu. Zasigurno bi bili neskloni da imate lice kakvo tamo vidite! To je više manje ono što intelektualnost čini reflektirajućoj površini u koju netko gleda — ako je taj intelektualan kao Paracelsus. Međutim, pomoću toga, prodire se dublje u unutarnje snage.
Tako je Jacob Boehme, promatrajući sve stvari s njegovom uistinu uzvišenom ljubavi, postao kontemplativni promatrač; dok je Paracelsus, koncentrirajući se više na unutarnje snage, i distorzirajući zrcalne slike s kojima je imao posla, bliže pristupio iscjeljujućim snagama koje leže između stvari kao skrivene snage Sunca.
Kada netko uči svjesno ovladati skrivenim snagama Sunca, tako da za gledanje reflektiranih slika ne koristi razastrtu tamu već u tamu unosi unutarnje svijetlo upaljeno u duši i duhu kroz meditaciju i koncentraciju; kada postane sposoban s unutarnjim duševnim snagama ispuniti prostor inače osvijetljen fizičkim Suncem tako da ga može osvijetliti svijetlom njegove vlastite duše i duha, tada se zaista pojavljuju svjesne Imaginacije. Ova svjesna Imaginacija, koja se može pobuditi na način koji smo naučili na putu znanja, izvor je onoga što je Jacob Boehme, kao čovjek Sunca, u određenoj mjeri nesvjesno zapisao u njegovim spisima, manje vladajući svijetom ideja i tako dalje.
I dakle, baš kao što se Intuicija pojavljuje kada su tajne snage Mjeseca u čovjeku čvrsto držane, a nisu izražene u mjesečarskim lutanjima, tako su i zrcalne slike prizvane od snaga Sunca iz duhovne tame promijenjene u svjesnu Imaginaciju.
Dok tip hodača u snu živi u snagama Mjeseca, a tip Jacoba Boehmea u onima od Sunca, tako i treći tip živi u uvjetima topline i hladnoće uvijek prisutnima u prostoru oko Zemlje. U normalnom životu ljudi su priviknuti na prevladavajuću temperaturu. Ali postoji delikatna, intimna senzitivnost koja postaje nezavisna od vanjske topline ili hladnoće, i upravo suprotno vrlo je osjetljiva na skrivena djelovanja topline i hladnoće koja prožimanju okolni prostor i prodiru u Zemlju. Takva sposobnost za opažanje tih skrivenih djelovanja u određeno vrijeme u njegovu životu je stečena od Swedenborga. Svatko tko želi proučavati misterioznu stranu Swedenborgova života postepeno će doći do toga da jasno vidi da se ta osjetljivost kod njega pojavila u određenoj dobi, jer je sve to tog vremena on bio istaknuti predstavnik službene znanosti njegovih dana: njegovi spisi na tom polju su veoma brojni. Nisu svi tada objavljeni, ali sada društvo Švedskih učenjaka priprema izdanje njegovih znanstvenih radova u mnogo tomova. Swedenborg će zasigurno ovim učenjacima biti tvrd orah! Oni moraju priznati da njegovi radovi dokazuju da je bio jedan od najvećih genija svog doba, ali je u određenom trenutku u životu postao vidovit — što je, po mišljenju onih koji uređuju njegova službeno priznata djela, druga riječ za budalast.
Sada radije moramo usmjeriti pažnju na ovu višu viziju razvijenu od Swedenborga nakon što se upoznao s ostalim priznatim znanjem njegovih dana. Moramo pobliže ispitati razloge za njegovo postajanje „budalastim“ u očima službenog učenja.
Gledajući dublje u Swedenborgovu osobnost, nalazimo da je „izgubio osjetila” jer je u svojoj četrdesetoj godini razvio neodoljivu ljubav za sve što je do tada naučio. Teško je mogao biti itko tko je volio čisto znanje kao što ga je zavolio Swedenborg. Ta ljubav za znanje je ono što mu je omogućilo da u određenoj točci njegova života na vlastiti način pogleda u duhovni svijet, i postane osjetljiv na skrivene učinke topline i hladnoće u okolnom prostoru.
Ti skriveni učinci topline i hladnoće ne dolaze niti od Mjeseca niti Sunca, već uglavnom od nebeskog tijela koje šalje veoma skromne zrake u međuplanetarni prostor — od Saturna. Te umjerene zrake nose skrivene snage koje su, u određeno vrijeme njegova života, osobito prožele Swedenborga. Na račun toga je razvio sposobnost za percipiranje, umjesto punoće s kojom smo okruženi u svijetu čula, praznine — i za to je, jednog dana, postao osjetljiv. Nije se trudio da to postane; pojavilo se instinktivno. Nije prošao nikakav trening kakav sam opisao u knjizi Znanje o višim svjetovima; ta osjetljivost je osvanula u njemu kao delikatni viši instinkt. I tako je postao sposoban gledati u svijet — ne u fizički svijet — koji je opaziv tek kada smo ušli u stanje topline i hladnoće koje struje kao zrake od Saturna kroz međuplanetarni prostor. Tako je razvio veoma individualan oblik vizije.
Ako čitate što je Swedenborg zapisao kao rezultat te vizije, to zaista izgleda gotovo kao eterizirano, izoštrenije, zemaljsko iskustvo. Duhovna bića koja vidi, anđeli, arhanđeli, i tako dalje, zasigurno se kreću u slobodi nemjerljivog, ali gotovo na način zemaljskih bića. Možemo pitati da li je svijet koji je gledao bio stvaran, ili je jednostavno u prazninu projektirao ono što je izvukao iz vlastitih unutarnjih resursa. Ne — istina je sasvim drugačija. Osim svijeta u koji gledamo s našim fizičkim osjetilima, i osim drugog svijeta kojeg možemo doživjeti, eterskog svijeta, mi smo isto okruženi duhovnim svijetom. U tom duhovnom svijetu postoje duhovna bića koja nikada nisu sišla na Zemlju, bića koja vode život pokreta i aktivnosti. Ta bića moraju slati svoj utjecaj u zemaljski život; stoga ona pružaju eterskom elementu Zemlje njihovu aktivnost u čisto duhovnom svijetu. To možemo opisati na ovaj način. Zemlja je okružena, prožeta, njenim eterskim elementom, a vani — zapravo izvan prostora — svijet je tih aktivnih duhovnih bića koja ulaze u zemaljsku oblast. Zemlja je ono što jest jedino kroz aktivnost tih bića.
Ova aktivnost zrači u zemaljsku oblast, ali zrači i natrag i reflektirana je u eter Zemlje; i snage etera su zapravo eterska realizacija duhovnog iznad njih. Kada proučavamo etersko oko nas na Zemlji, nalazimo da je prožeto aktivnošću tih duhovnih bića u formi eterskih slika. Stvarna aktivnost se odvija iznad toga ili unutar toga. Ono što nas neposredno okružuje na Zemlji aktivnost je koja je projektirana natrag u eter Zemlje. To je upravo kao da ogledalo ne samo da reflektira slike već postepeno razvije vlastitu aktivnost. Duhovna aktivnost zrači natrag od Zemlje u eter, i ta aktivnost je zaista projekcija duhovne aktivnosti.
Kao što je Jacob Boehme u zrcalu vidio refleksiju onog što se odvija u ljudskom tijelu ili u prirodi, na način na koji sam to opisao, za Swedenborga je sama Zemlja bila zrcalo koje mu je natrag u eter bacalo slike duhovne aktivnosti u duhovnom svijetu. Možemo reći da ono što je vidio nije duhovni svijet, ili možemo jednako tako reći da jest. To je samo realizacija slike reflektirane od Zemlje. To je istinita slika, ali istinita jedino kao refleksija stvarnosti koja leži iza nje.
To je ono što je Swedenborg percipirao. U eteru Zemlje je vidio kako nadzemaljska bića razvijaju snage u eteru — snage koje igraju pozitivnu ulogu u ljudskom životu a također i u drugim oblicima života na Zemlji. Te eterske sile nisu ni anđeli niti arhanđeli, već snage koje vibriraju u eteru. Danas ni za koga nije normalno da vidi u te skrivene eterske snage, koje svugdje u okolnom eteru projektiraju sliku viših duhovnih arhetipova. Međutim, u ranijoj epohi evolucije Zemlje, to je bilo savršeno normalno — u vrijeme koje je prethodilo evoluciji Sunca i može se zvati doba Saturna. U to vrijeme je obznanjeno da ćemo jednog dana doživjeti doba Venere, nakon kojeg će doći doba Vulkana.
Kod Swedenborga se pojavila ova posebna vrsta vizije — način egzistencije koji je Zemlja jednom prošla; kako je Zemlja otkrivala sebe čovjeku tog vremena; i kako će otkriti sebe u budućnosti.
Kada je netko stekao sposobnost svjesnog gledanja slika koje je Swedenborg promatrao u eteru; kada praznini prostora svijeta može suprotstaviti vlastitu puninu — tada, za egzaktnu vidovitost, bića koja su eterski reflektirana za Swedenborga nestaju iz eterske vizije, i počinju biti čujna za duhovno slušanje, duhovne uši. Kada su zbrisana kao vizionarske slike, ona postupno postaju Inspiracije, odjekujući u svijesti iz duhovnog svijeta.
Stoga možemo reći: Nesvjesna Imaginacija, pojavljujući se u Swedenborgu kao eterske slike, će — ako se pažljivo promatraju upozorenja Čuvara praga, što Swedenborg nije mogao — proći metamorfozu i ponovno se pojaviti kao potpuno svjesna astralna Inspiracija.
Sada sam vam pokazao kako su više podsvjesna stanja hodača u snu, vrsta vizije Jacoba Boehmea, i vrsta Swedenborga, povezana s onim za čime se može težiti svjesno kao Intuicijom, Imaginacijom, Inspiracijom. Danas su morale biti različito poredane jer sam davao kozmičku sliku. Ako je to napravljeno u skladu ne sa imenima već stvarima po sebi, tada, ako će se opisi dati sa različitog stajališta, niz treba biti promijenjen, baš kao što se stvari mogu pojavljivati u različitom poretku kada je promijenjena perspektiva. Na primjer, recimo da sam između dvoje ljudi, jedan je iza mene a drugi ispred. Ako idem ispred, mogu se suočiti s obojicom. Tako se, također, u kozmičkom prostoru stvari mijenjaju u skladu s našom točkom promatranja.
Zato u mojim ciklusima predavanja nalazite da se stvari pojavljuju različitim redom prema različitim stajalištima sa kojih ih treba opisati. Kada se to ne cijeni potpuno i ustraje na apstraktnom pristupu, reći će se: Ovo se ne uklapa. Ali jedini koji mogu zadovoljiti čistog intelektualistu kod ovih stvari oni su čiji su opisi izvedeni iz samih pretpostavki. Svatko tko opisuje stvarnosti mora im dopustiti da se pojave kontradiktorno, kao što sa različitih stajališta često i mogu.