.Iz onog što je kazano o odnosu spavanja i budnosti u čovjeku, i također o pripadnosti njegova organizma, moglo se vidjeti da u spavanju doživljava duboki rascjep u njegovoj zemaljskoj egzistenciji. Znamo da treba praviti razliku između dijela čovjeka koji je materijalno opaziv osjetilima, njegova fizičkog tijela, i dijela koji se može vidjeti jedino kroz Imaginaciju, njegove etersko tijelo ili tijelo formativnih snaga. Ovo tijelo formativnih snaga obuhvaća također i žive snage koje čovjeku omogućuju da raste, temelj su nutritivnih procesa i općenito ga izgrađuju. Kao što smo vidjeli, tijelo formativnih snaga uključuje također i cijeli sustav čovjekovih misli. Sjedinjena s njegovim tijelom formativnih snaga i njegovim fizičkim tijelom dva su viša člana, koja možemo zvati astralno tijelo i ego organizacija.
U čovjekovu životu tijekom dana ova četiri člana njegova bića su u aktivnom unutarnjem odnosu jedan s drugim. Ali kada prijeđe u stanje spavanja, njegovo fizičko i etersko tijelo odvajaju se od ega i astralnog tijela. Ona ostaju — ako se tako može reći — u krevetu, dok astralno tijelo i ego organizacija ulaze u čisto duhovni svijet. Tako je, od padanja u san dok se ne probudi, čovjekovo biće razdvojeno na dvoje — na jednoj su strani njegova fizička organizacija i etersko koje nosi njegov svijet misli; na drugoj, ego i astralna organizacija.
Vjerujem da je netko tijekom ovih dana izrazio bojazan: Ako pri spavanju čovjekov cijeli svijet misli ostaje u eterskoj organizaciji, tada on neće moći efikasno nositi u stanje spavanja misli koje može dohvatiti jedino kada je budan. To pokazuje određenu anksioznost da ne bi želje za nečijeg prijatelja, na primjer, ili misli koje se odnose na odsutnog, izgubile svu moć jer ne mogu biti prenijete u život spavanja. Želio bih odgovoriti slikom.
Teško da ćete čuti od nekog tko je, želeći pogoditi metu, mislio da mora baciti svoj pištolj na nju. Dok još uvijek drži pištolj on pušta punjenje da obavi rad, i ne možete reći da ništa ne doseže metu zato jer je pištolj ostao u čovjekovim rukama. Upravo je tako i u slučaju koji razmatramo. Učinci našeg života, misli kada smo budni tijekom spavanja ne nestaju, jer misli ostaju u fizičkom i eterskom tijelu. Posebno je važno s tim suptilnim materijama da budemo precizni u našem mišljenju — precizni u stupnju nepotrebnom u fizičkom svijetu, gdje same stvari pružaju neposredne korekcije. Međutim, iz onog što je rečeno u zadnjih nekoliko dana, vidjeti ćete da mnogo intimniji odnos postoji između fizičkog i eterskog tijela nego između eterskog tijela i astralne organizacije. Jer kroz cijeli zemaljski život fizičko i etersko tijelo ostaju zajedno, nikada se ne odvajajući čak i kada se, pri spavanju, etersko i astralno tijelo moraju odijeliti.
S druge strane, postoji bliska veza, između ega i astralne organizacije, jer ni oni se nikada ne razdvajaju jedno od drugog tijekom života na Zemlji. Ali veza između astralnog i eterskog tijela je slabija, i tu se odvajanje može dogoditi. To ima sasvim određeni učinak na čovjekov zemaljski život, a također i na njegov život izvan Zemlje. U našem budnom stanju mi dajemo život našim osjetilima kroz naš ego, a kroz astralno tijelo našem nervnom sustavu; i do čega dolazi na taj način mi šaljemo dolje u etersko i fizičko tijelo, pošto to moramo ako ćemo živjeti u fizičkom svijetu. Stoga, pošto sve mora biti utisnuto u fizičko tijelo, kako bi se ispoljilo u životu od rođenja ili začeća do smrti, materijalist pretpostavlja da fizičko tijelo može činiti cjelokupno biće čovjeka.
Ovaj rad sjedinjavanja iskustava zemaljske egzistencije u etersko i fizičko tijelo ne odvija se, međutim, bez susretanja prepreka i smetnji. Mi nikada nismo u stanju odmah slati dolje u organe tih tijela naša iskustva i misli utjelovljene u našem nervnom sustavu, jer sve što apsorbiramo od vanjskog fizičkog svijeta na početku je u obliku oblikovanom od tog svijeta. Ako, na primjer, percipiramo nešto kutno, doživljaj te kutne osobine oblikuje se u našem egu i astralnom tijelu. To ne može odmah biti uzeto u etersko tijelo, jer etersko se tijelo bori protiv apsorbiranja bilo čega doživljenog u vanjskom svijetu osjetila. Samo imaginativno znanje može baciti svijetlo na ovu situaciju. Nikakva obična čulna opservacija, nikakav materijalni eksperiment, nikakvo intelektualno promišljanje, neće nam pomoći u gledanju na ovo nužno preformiranje, preoblikovanje, onog što opažamo čulima, tako da je pogodno za življenje u eterskom i fizičkom tijelu na takav način da se kod spavanja možemo od toga odvojiti. Tek kada kod zemaljskog čovjeka možemo promatrati stvarni odnos između budnosti i spavanja shvaćamo neprekidan konflikt koji se zbiva u životu. Dakle — u slučaju već spomenutog banalnog primjera — ako želim uzeti moj doživljaj kutnog objekta u moje etersko i fizičko tijelo, prvo moram zaobliti njegove kutove i objektu dati oblik pogodan za ta tijela. On mora biti potpuno transformiran.
Ovo transformiranje bilo čega što ima nestalan život kao što to imaju sami ego i astralno tijelo, i davanje tome plastične forme sposobne živjeti u eterskom tijelu i nastavljati postojanje kao plastični pokret u fizičkom tijelu — ta transformacija stvara unutarnju borbu koja nije percipirana od obične svijesti danas, ali svatko tko ima imaginativno znanje može je percipirati. Obično traje dva ili tri dana. Iskustvo moramo odspavati dvije, ili često, tri noći da se ujedini s drugim iskustvima koja su već utisnuta u etersko i fizičko tijelo. Svijet sna je aktualni izraz, ali samo vanjski izraz, te borbe. Dok čovjek sanja, njegov ego i astralno tijelo utječu u njegovo etersko i fizičko tijelo te dolazi do naglog prekida — kao što je već objašnjeno. Ta provjera je izraz borbe koju sada opisujem; odvija se dva ili tri dana. Dok god iskustvo nije prespavano više od jednom, nije otišlo dovoljno daleko dolje u etersko tijelo, tako da gdje je veza labava, kao što je između astralnog i eterskog tijela, vidjeti će se stalno preplitanje.
Ako ovdje imamo etersko tijelo a astralno je tamo u snu, tada se na granici buđenja ili odlaska u spavanje odvija stalna bitka, pokret pun života, izvana izražen u snu, ali iznutra označavajući to tkanje doživljaja u etersko i fizičko tijelo. Tek kada je čovjek neko iskustvo prespavao dva ili tri puta — možda češće —to iskustvo je sjedinjeno sa sjećanjima koja su već vezana s njegovim eterskim i fizičkim tijelom. Stvar je u tome da iskustva trebaju biti transformirana u sjećanja, koja su tijekom spavanja ostavljena da leže u krevetu, jer sjećanje je u biti izražaj u misli fizičkog i eterskog tijela.
Za imaginativnu spoznaju, percipiranje ovoga je iznimno zanimljivo iskustvo. Značajna je sama forma izražavanja. Našim običnim zemaljskim iskustvima dajemo određene konture u skladu s prirodnim zakonima. Ti zakoni, međutim, više ne vrijede kada se iskustvo spoji s eterskim; sve čvrsto oblikovano postaje mekano i plastično. Sve što je mirovalo počinje se kretati; sve kutno postaje zaobljeno. Intelektualni doživljaj prelazi u doživljaj umjetnika.
To je dublji razlog zašto je, u onim drevnim vremenima kada su ljudi još imali instinktivnu viziju, umjetnost bila ukorijenjena u životu na sasvim drugačiji način od bilo čega što imamo danas. Čak i kasno u renesansi, tražeći natrag do ranije umjetnosti kod Rafaela i drugih slikara, još je postojala barem tradicija te konverzije intelektualnog u artističko. Jer intelektualno gubi svoju formu, i uzima prirodu umjetnosti, čim se uzdignemo do nadčulnog. Činjenica da danas u umjetnosti ljudi tako snažno naginju naturalizmu, želeći modele za sav njihov rad, pokazuje da više ne shvaćaju njenu pravu prirodu. Čovječanstvo mora ponovno naći svoj put u pravu oblast umjetnosti.
Ljudski život kao što sam ga opisao je dakle sastavljen na takav način da se uvijek može reći: Doživljavam nešto što će trebati tri dana da ustruji u etersko tijelo. Dan kasnije, iskustvo prethodnog dana će teći unutra. Stoga čovjeku treba dva, tri, ili čak četiri dana da dovrši to sjedinjavanje iskustva s eterskim tijelom.
Sada, kada čovjek prolazi kroz vrata smrti, etersko tijelo se odvaja od fizičkog tijela — nešto što se nikada ne događa tijekom zemaljskog života. I sada, kada je etersko tijelo slobodno od fizičkog, sve što je bilo utkano u etersko tijelo postepeno je raspršeno, i taj proces traje otprilike dugo — dva, tri ili četiri dana — koliko je i tkanje. Imaginacija, koja može ispravno suditi o ovim stvarima, pokazuje kako tijekom života fizičko tijelo drži zajedno, preko svog otpora, iskustva koja su postepeno penetrirala u etersko tijelo. Kada je fizičko tijelo pri smrti odloženo, može se vidjeti kako prvih nekoliko dana nakon toga sjećanja utkana u etersko tijelo prelaze u univerzalni kozmički eter, i razgrađuju se. I tako, na dva, tri ili četiri dana nakon smrti, osoba doživljava tu razgradnju akumulirane zalihe sjećanja. To se može nazvati odlaganje eterskog tijela, ali to uključuje sve veće poboljšanje sjećanja; ona gube treću dimenziju i postaju dvodimenzionalna, potpuno slikovita. Nakon što su prijeđena vrata smrti, osoba je suočena s cijelom tableau-om njenog života, koji se odvija u živopisnim slikama dva, tri ili četiri dana, vrijeme je različito za svakog pojedinca.
Ali baš kao što student botanike u sjemenu prepoznaje biljku koja će se iz njega razviti, tako svatko s imaginativnom spoznajom ne vidi samo pri smrti taj prijelaz eterskog, cijelog sustava sjećanja, u kozmos; on je to već vidio u formi slike, jer je kao slika uvijek prisutno u ljudskim bićima. Oni koji mogu ispravno dohvatiti tkanje koje se odvija tijekom tri ili četiri dana već vide, u toj ugradnji doživljaja u etersko tijelo, sliku unutarnjeg doživljaja koji je proživljen za tri ili četiri dana nakon smrti. Dok je u zemaljskoj egzistenciji, prije stjecanja imaginativne spoznaje, čovjek više ili manje nesvjesno doživljava ovo miješanje njegovih iskustava u sjećanja koja zajedno drži fizičko tijelo, neposredno nakon smrti on doživljava obrnuti proces, razmatanje, takoreći, njegovih sjećanja i njihovo umiranje u kozmosu. Naše dragocjene misli, ostavljene iza kada god zaspemo, nakon smrti se odmah sjedinjuju s cijelim kozmosom. To je ono što pri umiranju moramo predati kozmičkoj egzistenciji.
Ove stvari ne treba shvatiti samo intelektualno, već također sa srcem i dušom. Jer suočen s njima čovjek osjeća da svoj život ne treba uzimati egoistično, već da je smješten u svijet kao misleće biće. On će osjetiti da njegove misli nisu nešto što može sačuvati, jer će nakon njegove smrti one iscuriti u kozmos i nastaviti će raditi kao aktivne sile. Ako smo imali dobre misli, predajemo ih kozmosu, a ako smo imali loše misli, predajemo i njih također. Jer čovjek ne postoji na Zemlji samo da sebe razvije kao slobodno biće. On to naravno treba napraviti, i to može upravo ako još nešto uzme u obzir. On je ovdje također kao biće na kojem sami bogovi mogu raditi, da bi kozmos vodili iz epohe u epohu. Štoviše rekao bih ovo: Ono što će bogovi utkati u kozmos kao misli mora od njih biti pripremljeno preko svega što može biti misao i proizvedeno tijekom individualnih ljudskih života. Tu je mjesto njegovanja gdje bogovi moraju čuvati misli koje trebaju za nastavljanje evolucije svijeta — misli koje potom pripaja u kozmos kao aktivne impulse.
Tijekom spavanja, čovjek s njegovim egom i astralnom organizacijom živi izvan njegova fizičkog i eterskog tijela. Dok je u tom stanju kao biće duše i duha, kao ego i astralna organizacija, on je isprepleten s duhovnim silama koje prožimaju cijeli kozmos. On je u svijetu koji je, govoreći figurativno, izvan njegove kože — svijeta od kojeg samo utisci koje prima u budnom životu dolaze preko njegovih osjetila. Tijekom spavanja, dakle, ulazi pravo u stvari koje mu u budnom životu pokazuju samo njihovu vanjsku stranu. Ali samo ono što doživljava od astralne organizacije, kada je izvan fizičkog i eterskog tijela, može biti doneseno natrag u misli eterskog tijela, ne ono što je tamo doživljeno od ega. Stoga, tijekom cijele naše egzistencije na Zemlji, iskustva ega pri spavanju ostaju podsvjesna za običnu svijest, a čak i za imaginativnu svijest. Ona su otkrivena samo inspiracijskoj svijesti, kao što je već opisano.
Tako se može reći ovo: Pri spavanju čovjek sakuplja dovoljno snage da na etersko tijelo utisne ona iskustva koja se mogu staviti u misli. Ali za vrijeme njegova života na Zemlji nedostaje mu snaga da se bavi željama i žudnjama koje je tijekom spavanja doživio ego u vezi zemaljskih stvari — jer su i one također prešle tijekom spavanja. U našoj epohi, stoga, samo dio života spavanja koji može biti transformiran u misli, utisnut u misli, prelazi u svjestan budan život zemaljskog čovjeka; dok iskustva spavanja ega leže skrivena iza vela egzistencije.
Imaginativna i inspiracijska svijest ovdje donose na svijetlo stvari koje se mogu savršeno dobro razumjeti od svake nepristrane osobe sa zdravim umom, ali u našoj sadašnjoj civilizaciji one se susreću s ogromnim predrasudama. Čak i činjenica da kada je trodimenzionalno u fizičkom svijetu utisnuto u etersko tijelo, mijenja se iz plastičnog u slikovni oblik, od tri u dvije dimenzije — čak i to shvatiti traži pristup bez predrasuda. Čim se uzdignemo do imaginacije, više nemamo posla s tri dimenzije, niti s četiri, kao što znanost u zabludi vjeruje, već samo s dvije. Teškoća u opisivanju onog što je tada doživljeno dolazi od tog što smo naviknuti u zemaljskoj egzistenciji računati s tri dimenzije i u skladu s time formirati naše koncepte. I tako, kada bi trebali naći naš put u dvije dimenzije, mi kažemo: „Da, ali dvije dimenzije su uključene u tri; dvije dimenzije ravnine mogu ležati na takav način da još može biti i treća“.
Nije, međutim, stvar u tome. Čim uđemo u imaginativni svijet, treća dimenzija nas više uopće ne zanima, i položaj ravnine je nebitan. Pri našem ulasku u eterski svijet imaginacije, treća dimenzija prestaje imati ikakvo značenje. Stoga — a ovo dodajem za matematičare — sve jednadžbe za eter moraju biti transformirane tako da odgovaraju dvodimenzionalnom svijetu.
Ako bi sada prešli u svijet dostupan inspiraciji, u kojem smo kao ego između odlaska na spavanje i buđenja, dolazimo do samo jedne dimenzije; tada imamo posla s jednodimenzionalnim svijetom. Ova tranzicija do jednodimenzionalnog svijeta, uzeta zdravo za gotovo od sposobnosti inspiracije — sposobnosti, zapravo, percipiranja duhovnog u kojem živimo između odlaska na spavanje i buđenja — to razumijevanje svijeta sa samo jednom dimenzijom uvijek je bilo dio inicijacijskog znanja.
Već sam opisao kako su skrivene snage Sunca — ne snage vanjskog fizičkog sunčeva svijetla — otkrivene čovjeku tipa Jacoba Boehmea. Te skrivene snage Sunca ne šire se trodimenzionalno, već su percipirane u samo jednoj dimenziji. Starije, više instinktivno inicijacijsko znanje moglo je, i jest, percipiralo to preko Inspiracije, ali bez jasnog svjesnog znanja što je to bilo. Mnogo toga što je još predano u drevnim zapisima davno prošlih epoha čovječanstva razumjeti će se jedino kada se zna: To se odnosi na duhovni svijet koji je jednodimenzionalan, svijet koji nalazimo kroz Inspiraciju; s obzirom na naš zemaljski život to se odnosi na skrivene snage Sunca i zvijezda. Između odlaska na spavanje i buđenja mi ne živimo u snagama Sunca koje su prikazane izvana, već u onima koje su skrivene.
Te skrivene snage Sunca mogu, na primjer, proći kroz određene vrste kamena koje su neprobojne za fizički opazive snage Sunca, i prolazeći kroz njih postaju jednodimenzionalne. Ako je netko stekao inspiracijsku viziju, tada, premda bi mogao ne percipirati fizičko svijetlo, može vidjeti skrivene snage Sunca kako prodiru kroz inače neproziran kamen; dakle kamen je popustljiv za skrivene snage Sunca a također i za snage Inspiracije.
U veoma drevnim periodima ljudske evolucije na Zemlji, ovakva pomagala nisu bila potrebna. Već kada je stara instinktivna vidovitost, koja je u tim danima bila osnova inicijacijskog znanja, bila na izmaku, ta pomagala su bila prilagođena kao prečica — mogli bi reći — do percepcije stvari koje nisu više opazive kroz instinktivnu Inspiraciju. Ljudi su takvim mjerama pribjegavali na slijedeći način, na primjer. Zamislite određeni broj stijena postavljenih jedna do druge, s drugim stijenama položenim na njihove vrhove. Ako je to tako uređeno da u određenim prigodama prodiruće zrake Sunca padaju na kamen koji prekriva, tada će fizičke zrake Sunca biti zadržane a skrivene zrake će proći.
Kada se netko treniran da to smjesti tako da može gledati u tu strukturu sa strane, vidjeti će duhovne, jednodimenzionalne zrake Sunca kako prodiru kroz i nestaju u zemlji. Ako je, kada sve ovo više nije percipirano kroz instinktivne vidovite moći, uzeta takva prečica, to je omogućilo svakom gledajući sa strane u zonu sjene da percipira svijet duhovnih zraka koje mi doživljavamo svake noći tijekom spavanja. Stoga u ovim majstorijama, koje se mogu sresti upravo u ovoj oblasti, možemo vidjeti kojim su sredstvima, tijekom dugog tranzicijskog perioda, određeni mudri vođe čovječanstva pokušali prodrijeti do skrivenih snaga Sunca, što je čovjek kao Jacob Boehme mogao napraviti instinktivno kroz jednostavno promatranje zemaljskih stvari.
Premda se ovakve skupine kamenja danas mogu vidjeti na odgovarajućim mjestima, njihov stvarni značaj se može izvući jedino kroz ono što otkriva duhovna znanost. Inače su ljudi prepušteni umjetnim objašnjenjima kojima nedostaje pravi smisao.
Takve stijene naravno mogu biti smještene u krug tako da pokazuju kako se duhovne zrake Sunca razlikuju prema određenim konstelacijama zvijezda.
Pokušavao sam vam razjasniti svijet u kojem naš ego živi tijekom spavanja. Taj svijet nije držan na okupu od snaga inherentnih fizičkom i eterskom tijelu. Ta su tijela, međutim, jedina odgovorna za jasnu svijest zemaljskog čovjeka; ona su izvor prosudbi koje formiramo, u skladu s našim osjećajima i našom voljom, s našim vlastitim djelima, našim unutarnjim doživljajima i mislima. Stoga, kada smo budni, mi prosuđujemo naš vanjski život prema mislima koje smo mogli utisnuti u naše fizičko i etersko tijelo. Ali nije samo ljudsko biće ono koje ima nešto za reći o njegovim iskustvima; njegova iskustva i djela stvar su čitavog duhovnog kozmosa. Cijeli kozmos sudi da li će djelo, misao ili osjećaj biti proglašeno dobrim ili lošim. Između buđenja i spavanja mi smo ostavljeni da formiramo vlastito mišljenje o nama samima. Kao što sam dovoljno pokazao tijekom ovih predavanja, duhovni sadržaj kozmosa uzima moral kao svoj prirodni zakon, i ono što kozmos ima za reći o našoj pravoj prirodi i našim djelima doživljeno je od ega tijekom spavanja. Inspiracijska spoznaja pokazuje kako ego, čak i tijekom najkraćeg spavanja, ponovno doživljava sve što je pojedinac prošao od zadnjeg trenutka buđenja do aktualnog spavanja — koliko god dug ili kratak taj period bio. Tako čovjek, u izmjenjivim stanjima budnosti, spavanja, budnosti, spavanja, ponovno u spavanju doživljava što god da je prošao tijekom zadnjeg vremena budnosti, posebno što se tiče njegovih vlastitih aktivnosti.
Utoliko što je to iskustvo ega, ono ostaje izvan obične svijesti, ali Inspiracija to može prizvati. Tada je otkrivena osobita priroda iskustva, i nalazimo da je protekla obrnutim redom od našeg doživljaja po danu. Dok po danu prolazite kroz svoja iskustva — ostavljajući po strani kratko spavanje — od jutra do večeri, tijekom noći, pri spavanju, vi ta iskustva proživljavate obrnuto — od večeri do jutra. To je poredak koji možemo doživjeti kada god duhovni kozmos mora govoriti o načinu na koji smo proživjeli dan.
Međutim, tijekom zemaljskog života, čovjek ne može normalno prizvati to iskustvo u svijest. Ipak ga mora postati svjestan, ili će se njegova ljudska egzistencija razići s vezom s kozmičkom egzistencijom. Inspiracijska spoznaja pokazuje da čim je čovjek nakon smrti pregledao njegov životni tableau, koji, kao što sam rekao, traje dva, tri, ili četiri dana, i čim su se njegova sjećanja razgradila u kozmosu, raspršujući se tamo — nakon tog iskustva, koje se često navodi kao oslobađanje od eterskog tijela — dolazi vrijeme kada čovjek ponovno može gledati natrag na njegov zemaljski život, ali na drugačiji način.
Ako gledamo na onih par dana nakon smrti, dolazimo do moćne panorame našeg života, ali u početku ona uključuje samo dnevna iskustva. U stvarnosti, međutim, čovjek prolazi ne samo kroz njegova budna iskustva već također i ona koja je imao tijekom spavanja. Kada u zemaljskom životu gledate natrag na vaša obična sjećanja, uvijek izostavljate periode spavanja, kao da su vaši doživljaji jedino oni proživljeni tijekom dana. I to ide pravo natrag u vrijeme nakon rođenja kada vaša sjećanja prestaju.
U stvari to je kao i s panoramom koja se pojavljuje tijekom onih dva ili tri dana nakon smrti. Zatim, kasnije, dolazi period kada su duša i duh stekli dovoljno snage da u duhovnom svijetu dožive sve što se moglo manifestirati jedino nesvjesno, u slikovnoj formi, dok smo noću spavali tijekom našeg života na Zemlji. Sada to dolazi pred nas kao doživljaj. Čovjek zatim prolazi kroz period — koji traje oko trećine njegova života na Zemlji, približno vrijeme normalno provedeno u spavanju — kada ponovno doživljava svoje noći, ali u obrnutom smjeru. Tako prvo proživljava svoju zadnju noć, zatim noć prije, i tako dalje sve do vremena njegova rođenja ili začeća.
Sa drugog stajališta sam opisao ovo prolaženje natrag kroz sasvim različit svijet nakon smrti u mojoj knjizi, Teozofija, kada sam govorio o čovjeku, kao biću duše i duha, kako prolazi kroz duševni svijet.
Sada, kada je nakon smrti čovjek tako prošao kroz duševni svijet, uzimajući za njega oko sedam godina ako je živio dvadeset jednu godinu, ili, ako je živio šezdeset, možda dvadeset godina — uvijek dužina vremena koje je prespavao u zemaljskom životu — mora tada doživjeti ukupni učinak kojeg je imao na egzistenciju Zemlje — egzistenciju stvorenu od bogova da nosi svijet, uz pomoć ljudske rase, malo naprijed u njegovu napredovanju. Sve do kraja ovog pregleda njegovih noći unatrag nakon smrti, čovjek je stjecao znanje o tome što je on sam postao, o njegovu značaju za kozmos. Sada mora doživjeti kako je njegov život utjecao na samu Zemlju. To uzima dugo vremena — pola vremena, zaista, između zemaljske smrti i novog zemaljskog života. Sutra ćemo o ovome govoriti detaljnije.
Nakon što idemo natrag kroz naše noći, dolazimo do našeg rođenja; i stigavši tamo, nakon tog putovanja unatrag kroz duševni svijet, moramo naći put natrag do našeg prethodnog zemaljskog života. To čovjeku omogućuje da prenese sa sobom taj prethodni život za oblikovanje njegova sljedećeg života na Zemlji.
Ovdje ulazimo u oblast starog inicijacijskog znanja (koje danas mora biti obnovljeno na način pogodan za čovjekove sadašnje sposobnosti). Staro inicijacijsko znanje vodilo je ljude preko do religijskog iskustva. Jer inicijacijsko znanje je uvijek istinsko znanje, ali takvo da vodi iz svijeta čula u duhovno, i to tako da je ljudska volja potaknuta da uzme religijski oblik. Na stupnju inicijacije koji vodi do već opisanog intuitivnog znanja, uvijek je bilo prepoznato kao od krajnje važnosti da kada se čovjek vraća natrag do svog prethodnog života na Zemlji, na putu treba sresti biće koje može postati njegov vodič nakon smrti.
U određenim oblastima Zemlje čovjek bi sebi rekao: U mom zemaljskom životu moram apsorbirati učenje posljednjeg Bodhisattve koji će se pojaviti na Zemlji. Čovjek je možda živio tri stotine godina nakon pojave tog Bodhisattve. Ali kada nakon smrti ide natrag do svog prethodnog života na Zemlji, dolazi u vrijeme kada je posljednji Bodhisattva živio na Zemlji. U starom inicijacijskom znanju, ovaj susret s posljednjim Bodhisattvom koji će se pojaviti na Zemlji je gledan kao omogućavanje čovjeku da ostvari stvarni kontakt s njegovim vlastitim prethodnim zemaljskim životom — što znači pronalaženje neophodne snage za vječni život, jer to se može naći jedino kada je ostvaren stvarni kontakt s prethodnim zemaljskim životom.
Bilo kakva mogućnost tog sastanka s Bodhisattvom, koji je sišao na Zemlju iz izvjesnih duhovnih oblasti, nestala je u određenom vremenu u ljudskoj evoluciji, u evoluciji svijeta. I danas čovjek ne bi mogao, kada je nakon smrti otišao natrag do njegova zadnjeg rođenja i začeća, ići dalje i napraviti kontakt s njegovim prethodnim zemaljskim životima. Put do toga od čovjeka je mogao biti nađen tijekom prvog milenija zemaljske evolucije prije Misterija na Golgoti, kada je, idući natrag, stigao do vremena posljednjeg Bodhisattve. Danas će, međutim, naći put jedino ako poduzme putovanje pod vodstvom onog Bića koje se ujedinilo sa Zemljom kroz Misterij na Golgoti; ako, drugim riječima, uđe u takav odnos s Misterijem na Golgoti da Krist može postati njegov vodič. Jer Krist je sakupio u Sebe sve one snage liderstva za život između smrti i ponovnog rođenja koje su pripadale Bodhisattvi koji se pojavio na Zemlji.
Dakle događaj Misterija na Golgoti, sa svojim posebnim djelovanjem na naše iskustvo između smrti i ponovnog rođenja, jedna je od najvažnijih činjenica u cjelokupnoj evoluciji Zemlje. Ako bilo tko želi učiti o duhovnoj evoluciji Zemlje i mjestu koje zauzima u duhovnoj evoluciji kozmosa, i ako povrh toga želi shvatiti kroz što čovjek prolazi u vezi s duhovnom evolucijom Zemlje i kozmosa tijekom njegova života između smrti i novog rođenja, tada Misteriju na Golgoti mora dati pravo mjesto u cjelokupnoj evoluciji svijeta. Za ljude danas, stoga, mora biti nađen put koji će skrenuti pažnju sa evolucije čovjeka na evoluciju svijeta, tako da se Misterij na Golgoti vidi u svom njegovu temeljnom značaju za tijek događaja u evoluciji Zemlje i evoluciji čovjeka unutar zemaljske.
S ovim stvarima, onoliko koliko ih moderno inicijacijsko znanje može otkriti — stvarima povezanim s kasnijim iskustvima ljudskih bića nakon smrti, kada su u sjećanju otišli natrag kroz njihova noćna iskustva — dalje ćemo se baviti sutra, u vezi s evolucijom svijeta.