.- MITOLOGIJA - Prvo predavanje, Berlin, 24. lipnja 1904.
Dobro i zlo.
Događaji fizičkog svijeta kao sjena duhovnih događaja na višoj razini. Dobro i zlo kao ono što odgovara ili ne odgovara ljudskom razvoju. Uvođenje kršćanstva uzimajući u obzir stanje razvoja dotičnih naroda. Monoteističko muhamedanstvo, utemeljeno nasuprot postojećim oblicima religije, ali u vezi s prirodnom znanošću u nastanku. Posljedice drevne atlantske Tao kulture u kineskoj religiji; šaman Atila kao prevaziđeni predstavnik te kulture.
Predavanje je zapisano vrlo šturo. Gotovo nije upotrebljivo, ali i ovakvo može baciti svijetlo na neke stvari.
Danas bih želio nastaviti sa stvarima o kojima sam razgovarao prije dva tjedna. U bliskoj budućnosti možda ćemo također imati priliku razgovarati o amsterdamskim iskustvima. [odnosi se na kongres teozofskih društava u Amsterdamu] Ali danas bih želio govoriti o nekim konkretnim stvarima koje zadiru u naš fizički plan - što smo nedavno već započeli.
Često sam naglašavao da događaji koji se odvijaju u našem fizičkom svijetu nisu ništa drugo nego neka vrsta sjenovitog odraza onoga što se događa na višim razinama. Okultistu je jasno da događaje u fizičkom svijetu može razumjeti samo ako zna što se događa na nadosjetilnom planu. Okultistu koji ima uvid u više razine, čini se kao da ljude povlače žice koje izviru iz viših razina. Moglo bi se činiti da je to zadiranje u ljudsku slobodu. Ali danas bih želio pokazati da to nije tako. Nekoliko nam primjera može pokazati kako viši planovi utječu na nas.
Prvo se moram vratiti na nešto što sam već rekao: da u osnovi ne postoji nešto poput apsolutnog dobra i apsolutnog zla. Zlo je samo neka vrsta 'pomaknutog' dobra. Ako se nešto dogodilo, recimo u lunarnoj epohi razvoja koja je prethodila našoj epohi, i nešto od toga je preneseno naprijed u naš razvoj, onda to izgleda neumjesno u današnje vrijeme. Za vrijeme lunarne epohe je bilo dobro, ali nam izgleda kao zlo za vrijeme naše epohe. Tijekom lunarne epohe zadatak je mogao biti organizirati porive na skladan način; ali kada je završila lunarna epoha ta aktivnost je završena. Zadatak zemaljske epohe sada je ponovno kontrolirati porive iz Manasa. Da netko danas proživljava instinkte na način na koji ih Pitri mora proživljavati, u našoj eri bio bi zla osoba, dok je u lunarnoj eri bio mudra osoba.
Ljudi obično ne razmišljaju o značenju takvih događaja kao što je, naprimjer, pojava Muhameda, utemeljitelja muhamedanske vjere, u šestom i ranom sedmom stoljeću.
Moramo sebi predočiti da je kršćanstvo prvo pokušalo prerasti u razne druge oblike religije. Isprva vidimo samo malu židovsku zajednicu u Palestini; također je ostala poprilično mala. Takvo načelo kakvo je sadržano u kršćanskom učenju ne može se lako nametnuti dušama ljudi. Apostol Pavao pronašao je put do pogana tako što je najprije ostavio misli pogana onakvima kakve ih je zatekao, a zatim upotrijebio poganske religiozne oblike kako bi u njih unio kršćansku bit. Mitraička služba prakticirana je u južnim regijama Europe; bila je slična današnjoj misnoj žrtvi. Tamošnji pogani prihvatili su kršćanstvo jer im je bilo dopušteno slaviti festival Mitre koji im je bio drag. Slično je bilo i s germanskim narodima sa svetkovinom koja je kao Božić ostala kršćanski simbol. Njihovi posvećeni preci primljeni su kao kršćanski sveci. Zbog toga je kršćanstvo izrastalo u stalno nove oblasti i narode. To je omogućila prilagodljivost kršćanstva. Kršćanska se religija nastavila širiti; zbog te je raznolikosti trebala moćnu središnju točku: to je rimsko papinstvo. Sva šteta koju je kasnije prouzročilo kršćanstvo, vezana je uz ovo povijesno poslanje papinstva.
Sa semitskim narodom moralo se postupati drugačije. To je ono što je Muhamed učinio. Postavio je prvu veliku dogmu u kojoj je rekao: svi bogovi osim jednog nisu bogovi. Samo onaj kojeg ja objavljujem je jedini Bog. - Ova se doktrina može shvatiti samo kao protivljenje kršćanstvu. Od početka, u osvajanju fizičke razine, kršćanstvo je imalo zadatak djelovati pravo na ljudsku osobnost; ne temelji se na starim moćima, već želi djelovati kroz Manas.
Vidimo da u muhamedanstvu sada više ne postoji svjesna potreba da se gradi na starim, još uvijek duhovnim oblicima religije poganstva, već pravi put za osvajanje fizičke razine treba pronaći samo kroz fizičku znanost. Vidimo kako ova fizička znanost preuzima umijeće liječenja, koje potječe iz Arabije i koje se kasnije proširilo u druge zemlje. Arapski liječnici polazili su samo od fizičke razine, za razliku od iscjelitelja starih Egipćana, Druida, pa čak i starih Germana. Svi su oni do svog poziva iscjelitelja došli razvijajući psihičke moći kroz asketizam i druge vježbe. Danas još uvijek vidimo nešto slično u praksama i procesima šamanizma, samo što su oni danas degenerirali. Tako su ovi rani iscjelitelji razvijali psihičke moći. Muhamed je imao svoje umijeće liječenja koje svoje lijekove uzima samo sa same fizičke razine. Ova umjetnost iscjeljivanja razvijena je tamo gdje ljudi nisu ništa željeli znati o duhovnim bićima, već samo o jednom jedinom Bogu. Alkemija i astrologija u starom smislu, ukinute su i pretvorene u nove znanosti: astronomiju, matematiku i tako dalje. One su kasnije također postale znanosti zapada. Kod Arapa koji su došli u Španjolsku vidimo ljude koji su bili obrazovani na polju fizike, posebno matematičare. Pravi sljedbenici ove škole mišljenja rekli su: mi poštujemo ono što živi u biljkama, životinjama, itd, ali čovjek ne bi trebao kopirati ono što je jedini Bog pozvan stvoriti. - Zato u maurskoj umjetnosti nalazimo samo arabeske, forme koje nemaju niti biljni oblik, samo su maštovito osmišljene.
Grčku je zamijenio Rim, ali je grčko obrazovanje prešlo na Rimljane. Arapi su od Muhameda dobili ono što imaju. Muhamed je uveo znanost, koja je prožeta zakonima samo fizičke razine. Kršćanski redovnici dobili su nadahnuće od Maura. Iako su Mauri bili obojani političkom moći, monoteizam, koji je sa sobom donio produbljivanje fizičke znanosti, došao je u Europu preko Maura i doveo do pročišćenja kršćanstva od svega poganskog.
Kršćanstvom su emocionalni životi ljudi dovedeno do Kama-Manasa. Muhamedanstvom je um, duh, sveden s duhovnog života na apstraktno shvaćanje čisto fizičkih zakona. Ova fizička znanost morala je proći kroz razne stupnjeve kako bi dosegla stupanj koji sada zauzima. Morala je proći kroz znanost vedskih svećenika i sve kasnije stupnjeve do dostignuća našeg vremena. Atlantiđani su već bili postigli nešto od toga, iako pomoću psihičkih moći. Od atlantskog razdoblja ovaj se smjer priprema za fizičke zakone.
Kinezi su ostatak atlantske rase Mongola. Kada među Kinezima čujemo riječ TAO, to nam je nešto teško za razumjeti. Tadašnji Mongoli razvili su monoteizam koji je išao do psihičke opipljivosti, do osjećaja duhovnog, i kad je stari Kinez, stari Mongol, izgovorio riječ TAO, on ju je osjetio kad ju je izgovorio. TAO nije 'put' kako se obično prevodi, to je osnovna sila pomoću koje je Atlantiđanin uspio transformirati biljke i pomoću koje je mogao pokrenuti svoje neobične zračne brodove. Atlantiđanin je svugdje koristio ovu osnovnu silu, koja se naziva i Vril, i nazivao ju je svojim Bogom. Osjećao je tu moć u sebi; to je za njega bio 'put i cilj'. Stoga je svaki Mongol na sebe gledao kao na oruđe u rukama velike sile Vril.
Taj monoteizam Atlantiđana ostao je kod onih rasa koje su preživjele veliki potop. Peta korijenska rasa proizašla je iz ovog oblika religije, koji je još uvijek bio duhovan. Međutim, ovi stari duhovni oblici religije štovanja jedinstvenog Boga postupno su degenerirali u politeizam. Monoteizam je bio prisutan samo među najrazvijenijim svećenicima. Na početku kršćanstva redovnici su se ponašali pametno: Baldur je, rekli su, postao čovjekom u Palestini. - U prvim stoljećima kršćanstvo bi se moglo naći pomiješano s poganstvom, čak i u arijskom kršćanstvu. Ovaj razvoj dogodio se u vrijeme, kada su visoko razvijeni šamani, donijeli posebno živ izljev religioznog osjećaja kod starih mongolskih rasa. S jedne strane, vidimo pojavu nove jedinstvene religije u Arabiji preko Muhameda kao reakciju na politeizam. S druge strane, nešto ranije, vidimo kako se u svojoj TAO svijesti uzdiže inicirani šaman, koji postaje osvetnik za one koji su otpali od stare monoteističke religije o Bogu. Atilu su nazivali 'bič božji'. Posvuda oko njega u njegovom kraljevstvu vidimo prinčeve koje je svrgnuo kako žive u sjaju i pompi, ali on, šaman, živi krajnje jednostavno. Priča se o njemu da su mu oči zasjale i da je zemaljska kugla zadrhtala kad je podigao mač. Ovaj bi veliki inicijat imao puni autoritet u atlantskom razdoblju; u naše bi vrijeme izgledao kao zločinac. Ista moć, koja je u svoje vrijeme izraz božanske vatre, u drugom se vremenskom razdoblju pojavljuje kao božanski gnjev. Zašto se ovako nešto događa? Uvijek je potrebno omogućiti daljnji razvoj. Ako se želi napredovati u razvoju, pojedinačne se niti moraju - s višeg plana - ponovno harmonično povezati.
Također smo govorili o Druidskim svećenicima koji su poučavali ljude kroz bajke i mitove. Oni su u isto vrijeme bili iscjelitelji, svećenici, astrolozi; imali su inspiracijsko znanje. Kad su keltski element zamijenila germanska plemena, povukla se i vjera u stari oblik inspiracije. Čovjeku je povjereno osvajanje fizičke razine; postao je ratnik. S intuitivnom i produktivnom snagom suočeni smo u onom ženskom. Žena je postala svećenica koja je ujedno bila i iscjeliteljica, naprimjer Weleda. U to je vrijeme sva umjetnost liječenja bila u rukama žena; muškarac je istisnut na vanjski, fizički plan. To vidimo još u doba Merovinga i Karolinga. Tek se zahvaljujući znanosti koju se redovnici naučili od Maura, duhovni element sve više potiskivao. A od 16. do 19. stoljeća materijalističko razmišljanje je postajalo sve veće. Vidovnjaci popuštaju; oni su diskreditirani kao čarobnjaci i vještice. To je povezano s gubitkom sposobnosti da se uopće djeluje iscjeljujući pomoći psihičkih sredstava; liječenje na taj način više nije tako učinkovito. Paracelsus je još uvijek posjedovao te sposobnosti savršene.
To je povezano s prijelazom vodstva čovječanstva s Dhyan Chohana višeg reda, na drugog Dhyan Chohana. Kršćanska ezoterija iscjelitelja Dhyan Chohana naziva 'Sveti Mihael', koji je arhanđeo koji vodi čovjekov psihički idealizam. Čovjek postaje slobodan tek kada postane svjestan da je sve što se događa na fizičkom planu uzrokovano višim silama. Mora postati učenik arhanđela Mihaela.
Dva su entiteta igrala ulogu u Starom zavjetu: vodeći duh; on je harmoničan. Disharmoničan je Beelzebub, također Dhyan Chohan - on je vođa svih disharmonija na fizičkom planu; to morate razumjeti da bi znali zašto jedan oblik može imati destruktivan učinak na drugi. Od 16. stoljeća vojska Beelzebuba brojčano je nadmašila vojsku Mihaela. Mamom je Bog prepreka, koji sputava čovjeka da slijedi njegov pravi put. Bilo bi deplasirano da se ovo nastavi u sljedećem stoljeću.
Svi fizički događaji su sjene nadosjetilnih događaja. Bitka između duhovnih sila i materijalizma, odraz je borbe između vojske Belzebuba i Mamona protiv Mihaela. Ta se bitka najprije morala voditi na višim razinama; tamo je prije trideset godina odlučeno u korist Mihaela, a sadašnja bitka ovdje na fizičkom planu odraz je toga. Bitka je odlučena na vrhu, ali za pojedinca do bitke još nije došlo. Ako današnji ljudi tome nisu dorasli, svi ćemo propasti i morat će doći novi ljudi. To pokazuje put, mjesto na koje pojedinac danas mora doći.