.Sjetiti ćete se da sam detaljno razmatrao koliko je sa svih strana došlo kriticizma o ideji o povezanosti između Krist događaja, pojave Krista na Zemlji, i kozmičkih događaja kao što je kurs Sunca, ili odnos Sunca i Zemlje. Veza se jedino može razumjeti kada se dublje prouči sve što smo do sada kazali o kretanjima zvjezdanog sustava. Danas započnimo u tom smjeru, jer ćete vidjeli da se naposljetku astronomija uopće ne može stvarno proučavati bez da se uđe u proučavanje cijelog bića čovjeka. To sam već spominjao, ali vidjeti ćemo koliko je izjava duboko utemeljena u cijelom biću svijeta, jer razumjeti nešto o prirodi svijeta ili o prirodi čovjeka možemo jedino ako ih razmatramo zajedno, ne odvojeno, kako se sada radi. Opaziti ćete posebnu činjenicu u odnosu na upravo tu stvar, naime, da je materijalizam, samo što nije direktno priznat kao takav, preferiran od religijskih denominacija pred znanošću duha. Odnosno, i protestanti i katolici preferiraju razmatranje vanjskog svijeta u različitim oblastima u materijalističkom smislu, radije nego da propituju kako duhovno djeluje u svijetu i predstavlja se u materijalnim pojavama. Kao potvrdu toga morate samo razmotriti jezuitske poglede na prirodnu znanost. Oni su striktno materijalistički; sa njihova stajališta vanjski svijet, kozmos, razumjeti će se samo u svijetlu sasvim materijalističkih interpretacija. Poduzete su krajnje mjere opreza da se na taj način zaštiti određena forma vjere, koja je kultivirana od koncila održanog u Konstantinopolu 869 — zaštititi je držeći vanjsku znanost na nivou materijalizma. Naravno u najširim krugovima, pojavile su se iluzije kroz očiti konflikt s materijalizmom čak i u znanstvenim oblastima. To međutim samo tako izgleda, jer nije bitno da li netko kaže da negdje postoji duh, ili potpuno odbija duh, ako se sam materijalni svijet ne objašnjava duhovno.
Možda znate da je vrhunac modernog tumačenja vanjske prirode astrofizika, teorija postavljena za proučavanje zvjezdanog materijalnog svijeta, za uspostavljanje materijalnog jedinstva svijeta dostupnog osjetilima. Sada je jedan od najvećih astrofizičara rimski jezuit, Otac Secchi. Nije teško stajati na tlu moderne materijalne znanosti i u isto vrijeme slijediti tu sjenu religijskog vjerovanja. To znači u stvari, da materijalistička interpretacija nebesa danas stoji bliže religijskim vjerovanjima, i posebno prema onom jezuitskom uvjerenju, nego znanost duha, jer se to posebno vjerovanje naročito brine da ne objasni svijet pokazujući odnos materijalnog i duhovnog. Duhovno mora oblikovati sadržaj nezavisnog oblika vjerovanja u kojem se ne kaže ništa o znanstvenom proučavanju univerzuma; ovo potonje će ostati materijalističko, jer u trenutku kada bi prestalo biti takvo trebalo bi ući u ono što je povezano s duhovnim — moralo bi govoriti o duhu.
Ono što je upravo rečeno mora se uzeti ozbiljno, inače ćemo previdjeti značajnu činjenicu da su jezuitski znanstvenici najekstremniji materijalisti u domeni prirodne znanosti. Oni stalno izjavljuju da čovjek ne može pristupiti duhovnom istražujući u prirodu, i sve poduzimaju da duhovno drže što je moguće dalje od takvih istraživanja. Tome se može ući u trag čak i u studijama o mravima Oca Wasmanna.
Nakon ovih uvodnih napomena, sjetimo se važne činjenice koja očito ima svoj tijek potpuno u duhovnom svijetu, ali koja će nam, kada taj dokaz pobliže razmotrimo, razjasniti paralelnost između duhovnog života i života vanjskog zvjezdanog svijeta. Kao što znate, mi dijelimo post-atlantsko vrijeme na epohe civilizacije, nazivajući prvu stara Indijska, drugu stara Perzijska, treću Kaldejsko-Babilonsko-Egipatska, četvrtu Grčko-Latinska; a zatim je tu peta, u kojoj mi sada živimo, počevši od sredine petnaestog stoljeća. Slijediti će šesta, i tako dalje. Često sam pokazivao kako je četvrta epoha započela u neprekidnom tijeku post-atlantskog vremena, oko godine 747 pr.Kr., i prestala — približno govoreći, uvijek kažem oko sredine petnaestog stoljeća, ali govoreći preciznije, stvarno završava godine 1413. To je bila četvrta; i mi smo sada u petoj.
Ako dakle razmotrimo nasljeđivanje civilizacija, možemo opisati njihove osobine, imajući na umu opise dane u Tajnoj znanosti. Tako možemo opisati grčko-latinsku, u kojoj se zbio događaj na Golgoti, ali radeći to ne trebamo se referirati na taj događaj, jer epohu možemo opisati povezujući je s prethodnom. Uzastopne epohe je moguće opisati u njihovoj fundamentalnoj prirodi, i imati epohu od 747 pr.Kr. do godine 1413 sa takvim tijekom da ništa u povijesti ne pokazuje da se tijekom te epohe dogodio važan događaj. Prizovimo vrijeme Događaja na Golgoti, sjetivši se svega što znamo u vezi civilizacija najnaprednijih naroda tog vremena —Grka, Rimljana i Latina. Odrazimo to da je tim narodima Događaj na Golgoti bio nepoznata stvar. Zbio se u malenom kutku svijeta, i prvi spomen njegovih posljedica nalazi se kod Tacitusa, rimskog povjesničara, stotinu godina kasnije. Nije bio opažen od njegovih suvremenika, barem od onih najkulturnijih.
Tako se u povijesnoj struji evolucije pokazuje činjenica da ne postoji nužnost svojstvena regularnom napretku evolucije čovječanstva od prve tri epohe civilizacije do četvrte, da se događaj na Golgoti trebao odigrati. Toj činjenici treba dati pažnju. Događaj se u stvari dogodio 747 godina nakon početka petog post-atlantskog perioda. Pokušavajući razumjeti Događaj na Golgoti, možemo reći da je dao svrhu i smisao životu na Zemlji, da Zemlja ne bi imala taj smisao da se evolucija jednostavno odvijala kao ishod prve, druge i treće post-atlantske epohe. Događaj na Golgoti je došao kao intervencija iz drugih svjetova. Ta se činjenica nedovoljno razmatra. U moderno vrijeme nekoliko je povjesničara na nju aludiralo, ali nisu ništa s njom mogli napraviti. U stvari, povijest praktički izostavlja Događaj na Golgoti. Najviše je što povijest opisuje utjecaj Kršćanstva u uzastopnim post-kršćanskim stoljećima, ali stvarna intervencija samog Misterija na Golgoti nije opisana u uobičajenom tijeku povijesti. Bilo bi je zaista teško opisati, ako bi se držali uobičajenih povijesnih metoda. Zasigurno izvanredni ljudi — pomalo neobični, među njima i klerici — pokušali su objasniti uzroke Događaja na Golgoti. Pastor Kalthoff, na primjer, i mnogi drugi. Pastor Kalthoff je pokušao objasniti kršćanstvo iz svijesti i ekonomskih uvjeta zadnjih stoljeća prije pojave Krista. Ali dokle ovakvo objašnjenje dostiže? U suštini ono je reklo: Ljudi su živjeli u određenim ekonomskim uvjetima, i napokon se javila ideja Krista, san o Kristu, takoreći, ideologija Krista; i od toga je došla Kristologija. Pojavilo se u čovječanstvu jedino kao ideja. Ljudi kao Pavao, i nekoliko drugih, opisali su da što se tako pojavilo kao ideja zaista se pojavilo kao činjenica u udaljenom kutku svijeta! — Takva objašnjenja znače uništiti kršćanstvo.To je pažnje vrijedan fenomen devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća da su kršćanski pastori trebali dati sebi zadatak spašavanja kršćanstva, eliminirajući Krista. Ljudi su se sramili potpuno priznati činjenice pojave kršćanstva. Bilo im je draže objasniti pojavu kristologije, objasniti ga jednostavno idejom. Različite struje mišljenja našle su svoj put u ovu oblast, i jedno posebno područje znanosti postalo je u vezi toga vrijedno pažnje, javljajući se u materijalističkoj struji kulture koja je točku kulminacije dosegnula u marksizmu. Dakle Kalthoff je vrsta marksističkog pastora koji pokušava objasniti kristologiju iz vrste pobožnog marksizma. Ostali su potjerali druge konje za zabavu u traženju objašnjenja za fenomen kršćanstva; zašto svaki nije objasnio kršćanstvo ili Krista Isusa, u skladu s vlastitom sklonošću? Psihijatar objašnjava Krista prema psihijatriji, jednostavno govoreći da se način na koji se Krist pojavio u Njegovo vrijeme može danas sa stajališta psihijatrije objasniti uslijed nenormalne svijesti. To nije izoliran slučaj. I to su fenomeni koji ne smiju biti zanemareni, inače ne vidimo što se sada događa, jer to su znakovi sadašnjeg života u cjelini. Moramo jasno prepoznati da je ono što je dalo Zemlji smisao, bila intervencija iz drugog svijeta. Moramo razlikovati dvije struje u ljudskoj evoluciji, koje danas zaista idu jedna do druge, ali se po prvi puta susreću tek početkom naše ere. Jedna je kršćanska struja, koja je dodana kontinuiranoj struji starijih vremena. Prirodna znanost, na primjer, još nije prihvatila Događaj na Golgoti i plovi u kontinuiranoj struji kao da se Događaj na Golgoti nikada nije ni zbio. Duhovna znanost mora težiti dovesti prirodoznanstvene studije i kristologiju u harmoniju; jer gdje je mjesto kristologije ako se držimo Kant-Laplaceove teorije i gledamo natrag na prvobitnu maglu iz koje je sve formirano? Da li bi kršćanstvo konačno imalo ikakav stvarni svjetski značaj za čovjeka na Zemlji ako se na zvijezde gleda kao i Otac Secchi? Jer on na zvjezdana nebesa gleda materijalistički, ne kao da se Događaj na Golgoti rodio iz njih. I to postaje glavna osnova da se to prepusti drugim snagama da kažu kako bi čovjek trebao misliti o Događaju na Golgoti. Ako čovjek o Događaju ne može izgraditi ništa na osnovu kozmičkog znanja, treba biti nađen neki drugi izvor koji će mu reći što o tome treba misliti, i očigledno je da je taj izvor Rim. Sve te stvari su tako konzistentno — na neki način, tako veličanstveno — promišljene, da je neoprostivo imati ikakvih iluzija o njima u sadašnjem teškom i sudbonosnom vremenu.
Tih 747 godina pada u svjetskoj evoluciji kao period koji govori s najvećim značajem. Govori nam o svemu što je povezano sa starom evolucijom, sve što opoziva, i odnosi se na protekle periode vremena. Novi početak započet na kraju ove epohe, 747 godina kasnije, recimo, osnutak Rima — koji je bio stvarno 747, ne točka u vremenu dana u standardnim povijesnim knjigama.
Tu imamo svježi početak, i ako sada idemo natrag i uzmemo periode vremena, morati ćemo reći da svugdje moramo dodati svježu prekretnicu vremena onima već ispravno dodijeljenim. Došlo je do potpuno nove podjele tijeka vremena time što je Događaj na Golgoti pao u taj period, umetnut u ljudsku evoluciju izvana, takoreći. Moramo jasno shvatiti te dvije struje u ljudskoj evoluciji utoliko što je u njih uključen čovjek. Ako se držimo toga sada možemo vidjet još nešto.
Znamo da se prema gledanju standardne astronomije, Mjesec kreće oko Zemlje. (U stvari ona to ne čini tako općenito kako je opisano; ona također opisuje Bernoulijevu krivulju; ali na trenutak ćemo to zanemariti.) Mjesec se kreće oko Zemlje. Dotle se ona također okreće oko sebe. To sam već objasnio. On je učtiv i uvijek nam okreće istu stranu, njegova stražnjica je uvijek okrenuta dalje od Zemlje. Nije međutim sasvim točno; možemo samo reći da praktično, govoreći općenito, on uvijek okreće Zemlji istu stranu. Sedmina Mjeseca zaista obilazi rub, takoreći, tako da stvarno nije baš uvijek prednja strana Mjeseca okrenuta prema nama, jer nakon nekog vremena sedmina dolazi naprijed od straga, a druga sedmina povlači. To je kompenzirano daljnjim kretanjima; cijela sedmina ne prelazi sasvim, vraća se; i Mjesec se namata, dok kruži oko Zemlje — on se u stvari namata. Ovdje bi samo to spomenuo; u osnovnim astronomskim knjigama možete potražiti dodatne detalje. Ako bi se mogli premjestiti u daleku točku u kozmičkom prostoru, koja bi prema astronomskim proračunima bila jedino udaljena zvijezda, ova rotacija Mjeseca oko svoje vlastite osi od tamo bi uzimala nešto više od 27 dana. Ako se međutim, premjestimo na Sunce, vidimo da kretanja Sunca i Mjeseca nisu ujednačena, kreću se različitim brzinama; ova rotacija Mjeseca viđena sa Sunca nije ista kao viđena s udaljene zvijezde, već uzima više od 29 dana. Dakle možemo reći da je zvjezdani dan Mjeseca 27 dana, a njegov solarni dan 29 dana.
To je naravno povezano sa svom međusobnom protkanošću koja se odvija u univerzumu. Kao što znamo, Sunce svakog proljeća izlazi na različitoj proljetnoj točci, krećući se oko cijele ekliptike, oko cijelog Zodijaka u 25.920 godina. Ta recipročna gibanja dovode do toga da je zvjezdani dan Mjeseca značajno kraći nego njegov solarni dan.
Imajući to na umu možemo reći: I tu je također nešto izvanredno. Svaki puta kada promatramo primjećujemo razliku od jednog punog Mjeseca do drugog u zajedničkim aspektima Sunca i Mjeseca, razlika je gotovo 2 dana. To nam pokazuje da imamo posla s dva kretanja u kozmičkom prostoru, koja se zaista odvijaju zajedno ali ne pokazuju natrag na isto porijeklo. Ono što sam ovdje postavio s kozmičke točke gledišta, može se usporediti s onim što sam prije postavio s etički-duhovnog gledišta. Postoji interval između početaka individualnih epoha civilizacije u jednoj struji i početaka onih povezanih s događajem Krista. Uvijek je nužno kada je pun Mjesec, s obzirom na zvjezdano vrijeme, čekati na završetak solarnog vremena. Ono traje duže. Opet imamo interval. Dakle u kozmosu imamo dvije struje, dva kretanja, jedno u kojem ima udjela Sunce, i drugo, Mjesec; i ona su takve prirode da možemo reći: Ako krenemo od struje Mjeseca, nalazimo da struja Sunca intervenira u nju, baš kao što Krist-događaj intervenira u kontinuiranu struju evolucije, kao da dolazi iz stranog svijeta. Za svijet Mjeseca svijet Sunca je strani svijet, sa određenog stanovišta.
Sada razmotrimo ovu temu i sa trećeg stajališta. To možemo pokušavši se točno sjetiti kako radi čovjekova memorija, posebno kada uključimo uspomene na snove. Nalazimo, na primjer, da ono što se dogodilo sasvim nedavno, premda ne ulazi u unutarnja kretanja i tijek snova, ulazi u njihov svijet slika. Nemojte me pogrešno razumjeti. Možemo naravno sanjati o nečemu što nam se dogodilo prije mnogo godina, ali to ne činimo ukoliko se nedavno nije dogodilo nešto što je nekom mišlju ili osjećajem povezano s ranijim godinama. Cijela priroda snova je na neki način povezana sa sasvim nedavnim događajima. Ako netko želi promatrati ovakve stvari, treba se pretpostaviti da je osoba koja primjećuje fine detalje ljudskog života; ako je to slučaj, promatranje će dati egzaktne rezultate kao bilo koja egzaktna znanost.
Čemu se to duguje? To se duguje činjenici da je potrebno određeno vrijeme da ono što doživljavamo u našoj duši može od astralnog tijela biti utisnuto na etersko. Približno od dva i pol do tri dana, iako ponekad nakon samo jednog i pol ili dva dana, ali nikada bez da smo to prespavali, ono što smo doživjeli u našem općenju sa svijetom od astrala je utisnuto u naše etersko tijelo. Uvijek treba određeno vrijeme da tamo bude utvrđeno. Sada usporedite tu činjenicu s jednom drugom — naime. činjenicu da u svakodnevnom životu mi naizmjenično odvajamo fizičko i etersko tijelo od astralnog tijela i ega kod spavanja, i u buđenju ih ujedinjujemo. Možemo prema tome reći da sveukupno između rođenja i smrti postoji sasvim klimava veza između fizičkog i eterskog tijela s jedne strane i ega i astralnog tijela na drugoj. Jer fizičko i etersko tijelo između rođenja i smrti ostaju uvijek zajedno, i astralno tijelo i ego se također drže zajedno, ali ne astralna i eterska tijela; svake noći se odvajaju. Postoji dakle labavija veza između astralnih i eterskih tijela nego između eterskog i fizičkog; i to je opet izračeno u činjenici da na neki način mora biti određeni oproštaj pri razdvajanju astralnih i eterskih tijela prije nego je ono što smo doživjeli u astralnom tijelu utisnuto na etersko tijelo. Kada neki događaj ima na nas utjecaj, to naravno čini u budnom stanju. To znači da djeluje na fizičko, etersko i astralno tijelo i na ego. Postoji međutim, razlika u primanju njihova djelovanja. Astralno tijelo to uzima odjednom. Etersko treba neko vrijeme da utisak bude tako utvrđen da bude potpuna harmonija između astralnog i eterskog. Zar ovo jasno i upečatljivo ne pokazuje da premda se suočavamo s događajem sa sva četiri principa ljudskog bića, postoje dvije struje koje ne idu istim tijekom s vanjskim svijetom, jedna struja treba duže od druge? Tu imamo isto što imamo i u povijesti, isto što također imamo i u kozmosu — Mjesec i Sunce, bezbožnost i pobožnost; i sada, etersko i astralno. Uvijek diferencijacija u vremenu. Tako nalazimo tu interakciju dvije struje kako se javljaju u našem uobičajenom životu, dvije struje koje dolaze skupa i daju zajedničku rezultantu za život, ali ipak ne mogu biti tako jednostavno shvaćene kao da pustimo da se uzroci i posljedice jedne struje podudaraju s uzrocima i posljedicama druge.
Ove stvari su od najveće važnosti za razmatranje univerzuma i života, i ne mogu se izostaviti ako se želi razumjeti univerzum. Postoje također i druge stvari koje se potpuno previđaju. I što sve te stvari nagovještavaju? Naznačuju postojanje izvjesne harmonije između kozmičkog života, povijesnog života i života pojedinog čovjeka; ali harmoniju ne izgrađenu kako je to danas običaj gdje postoji želja da se na sve računa sa temeljnim zakonom bio-geneze. Posljedica je da ne možemo imati jednu astronomiju već trebamo različite astronomije, jednu za Sunce, drugu Mjeseca. Ako imamo dva sata, jednog uvijek sporijeg od drugog, tada će potonji uvijek biti naprijed; ali nikad ne bi trebali pretpostaviti da ono što se događa na jednom ima svoj uzrok na drugom. To bi bilo nemoguće. Tako isto, premda postoji određena sukladnost zakona da je jedno uvijek jednako iza drugog, dvije struje o kojima smo govorili nemaju ništa jedna s drugom; one jedino rade zajedno dok gledam na njih zajedno. Solarna astronomija nema ništa s lunarnom astronomijom. To dvoje samo radi objedinjeno u našem univerzumu.
Važno je imati to na umu, i baš kao što moramo praviti razliku između solarne i lunarne astronomije s obzirom na regulaciju kretanja Sunca i Mjeseca, tako isto moramo praviti razliku u povijesti između onog što se događa u nama iz razloga kretanja u periodima civilizacija, i onog što se u nama događa u ciklusu vremena kojeg je središnja točka Događaj na Golgoti. Te dvije stvari u svijetu rade zajedno, ali ako ih želimo shvatiti, moramo između njih praviti razliku. Prototip povijesnog vidimo u kozmičkom, i vidimo konačni izraz — ne kažem posljedicu — već posljednji izraz univerzalnih činjenica u našem životu u dva ili tri dana koja moraju proći prije nego naše misli postanu toliko čvrste da nisu više iznad u astralnom tijelu gdje se mogu javiti kao snovi, takoreći, o sebi, već su ispod u eterskom tijelu i moraju se iznijeti našim vlastitim aktivnim sjećanjem ili nečim što ih priziva. Dakle unutar nas jedno kretanje utječe u drugo. Baš kao što moramo shvatiti da postoji lunarna struja koja, takoreći, generira nezavisne sustave ili strukture kretanja, tako moramo shvatiti da smo mi u našem ljudskom biću tijesno povezani s obzirom na naše fizičko i etersko tijelo s nečim izvan ljudskim, dok smo s druge strane, u našem astralnom tijelu i egu tijesno povezani s još nečim izvan ljudskim.
U vezi ovih stvari veo tame je raširen modernim promatranjem, koje sve brka, i pretpostavlja kozmičku maglu koja se formirala u loptu iz koje su se pojavili Sunce, Mjesec, planeti. To nije tako, Sunce i Mjesec nemaju isto porijeklo i dvije su struje koje idu usporedo; i baš malo kao što čovjekov ljudski ego i astralno tijelo mogu biti praćeni do istog izvora kao fizičko i etersko tijelo. To su dvije različite struje. U knjizi Tajna znanost vidjeti će se da te dvije struje treba pratiti natrag do perioda Sunca. Zatim da bi bili sigurni, idući natrag od Sunca do Saturna, dolazi se do vrste jedinstva. To međutim, leži zaista daleko natrag; od Sunca nadalje, postoji kontinuirana tendencija da dvije struje idu usporedo.
U ovom opisu želio sam pokazati koliko je nužno baciti svjetlo na paralelu između kozmičke egzistencije, povijesne egzistencije i ljudske egzistencije, da bi došli do procjene kako se čovjek mora odnositi prema kozmičkim kretanjima. Vidjeli smo da ako ga ispravno smjestimo, rezultat nije jedna astronomija, već dvije; solarna i lunarna astronomija. Tako isto imamo ljudski razvoj poganske prirode — prirodna znanost je još poganska — i ljudski razvoj kršćanske prirode. U naše vrijeme mnogi imaju tendenciju da spriječe ove dvije struje, koje su se na Zemlji susrele da bi radile zajedno, da dođu zajedno.
Razmotrite na primjer, kako cijeli smisao knjige kao što je ona od Trauba [*Rudolf Steiner als Philosoph und Theosoph, od Friedrich Trauba, Tubingen, 1919.] — ostatak knjige bez ovoga nema značenja — sastoji u izjavi: ‘Da, Dr. Steiner želi ujediniti dvije struje, pogansku i kršćansku. Nećemo dopustiti da se to dogodi. Želimo da prirodna znanost ostane poganska, tako da nije nužno ostvariti u kršćanstvu ništa što se može pomiriti s prirodnom znanošću.’ Naravno, ako se pusti da prirodna znanost bude poganska, kršćanstvo se s njom ne može ujediniti. Onda se može reći: ‘Prirodna znanost se odvija izvana, materijalistički; kršćanstvo je temeljeno na vjeri. To dvoje se ne smije ujediniti.’ Krist se međutim, uistinu nije pojavio na Zemlji da bi usporedo s Njegovim impulsima jačali poganski impulsi; Došao je da prožima poganski impuls. Zadatak sadašnjeg vremena je ujediniti ono što bi čovjek držao razdvojeno — Znanje i Vjeru — i to se mora dogoditi. Prema tome treba usmjeravati pažnju na ovakve stvari, kao što sam napravio na jednom od nedavnih javih predavanja. S jedne strane Crkva je došla do zaključka da se kozmologiji ne dopusti u kristologiju, a s druge strane kozmologija je stigla do principa o neuništivosti materije i sila. [*Riječ “sila” se u znanstvenim spisima obično izražava kao “energija” (Neuništivost materije i energije).] Ali ako se na materiju i silu gleda kao na neuništive i vječne, to vodi do gaženja svih ideala. I tada je također i kršćanstvo beznačajno. Tek kada se na ono što sačinjava materiju i njene zakone gleda kao na tranzicijski fenomen, i kada Krist impuls postane sjeme onog što će postojati kada materija i sila ne budu vladale po zakonu kao sada već iščeznu, samo tada će kršćanstvo, i samo tada će etički ideali i ljudska vrijednost, imati pravo značenje. Postoje dvije velike antiteze: Jedna se javlja iz konačnog logičkog zaključka poganstva — ‘Materija i Sila su neuništive’, a druga se javlja od kršćanstva — ‘Nebo i Zemlja će nestati, ali Moje riječi neće umrijeti.’
To su dva velika kontrasta koja se mogu izraziti u konceptu svijeta, i naše doba ima potrebu da ne bude zbunjeno ovakvim stvarima, već sa budnim umom, ozbiljno tražiti ono do čega treba doći kao pravog koncepta svijeta, u kojem moralna ljudska vrijednost i kršćanski impuls u evoluciji svijeta nisu vidokrug izgubljen u iluziji o neuništivosti materije i neuništivosti sile. Više o tome na slijedećem predavanju.