.Doveo sam zajedno mnoge razne stvari koje nam mogu pomoći u percepciji strukture univerzuma u njegovom odnosu prema čovjeku. Vidjeli smo — i to stalno treba naglašavati — da se univerzum ne može shvatiti bez čovjeka. To znači da nije moguće shvatiti univerzum za sebe, bez da imamo na umu čovjeka i odnos univerzuma prema njemu. Ako netko na vrlo jednostavan način želi dobiti ideju o čovjekovoj povezanosti s univerzumom, treba samo pomisliti na temu u elementarnoj astronomiji — takozvanu ‘nakrivljenost ekliptike’ — odnosno, nakrivljenost položaja zemljine osi u odnosu na liniju, krivulju, koja prolazi kroz Zodijak. Ta nakrivljenost ekliptike može se razumjeti pa čak i interpretirati kako hoćete; sa takvim interpretacijama u ovom trenutku ne brinemo da li su u skladu s realnošću ili ne; važnije nam je da zapazite određene činjenice. Ako bi zemljina os — os oko koje se Zemlja okreće dnevno — bila okomita na ravninu kroz zodijačku ekliptiku, onda bi dan i noć trajali jednako kroz godinu na cijeloj Zemlji. Ako os Zemlje leži u ekliptici, onda bi na cijeloj Zemlji jednu polovinu godine bio dan a drugu polovinu noć. Oba se ekstrema u izvjesnom smislu javljaju na ekvatoru i na polovima. Ali između leže oblasti gdje dužina dana tijekom godine varira. Trebamo o ovoj stvari samo malo razmisliti da dođemo do ogromnog značaja za cijelu evoluciju zemaljske civilizacije, o položaju zemljine osi u kozmičkom prostoru. Samo promislite, mi bi svi širom Zemlje mogli biti samo Eskimi da os leži u ekliptici; da je okomita na ekliptiku, cijela Zemlja bi bila napućena vrstom civilizacije koja prevladava na ekvatoru.
Dakle s obzirom na položaj zemljine osi, bez obzira kako to interpretirali — naravno da razumijevanje istine zavisi od interpretacije koju smo dali, ali svako obrazloženje će poslužiti da se percipira veza između čovjeka, njegove kulture i civilizacije, i strukture univerzuma; i činjenica iz obrazloženja, kakvo god bilo, sili nas da gledamo čovjeka i Zemlju kao da čine dio univerzuma, a ne, s obzirom na čovjekovo fizičko biće, kao da se mogu razmatrati zasebno. To se ne može. Kao fizičko biće, čovjek nije stvarnost po sebi, već samo ako se gleda kao jedno s cijelom Zemljom, baš kao što se ruka odvojena od ljudskog organizma ne može gledati kao stvarnost u pravom smislu: ona umire, zamisliva je samo u vezi s organizmom. Ruža, kada je istrgnuta, umire, i kao stvarnost shvatljiva je jedino u vezi sa stablom ruže koje je ukorijenjeno u Zemlji; tako isto, za procijeniti čovjeka u njegovoj cjelini, ukupnosti, ne može ga se gledati kao jednostavno zatvorenog unutar granica kože.
Dakle ono što doživljavamo na Zemlji treba razmatrati u vezi sa zemljinom osi. U pogledu na univerzum temeljenom na stvarnosti važno je da ono što je djelomična istina ne bude interpretirano kao cijela istina. U stvarnosti dolazimo do razumijevanja cijelog čovjeka kao biće duše i duha ne razmatrajući ga kao stvarnost u njegovoj fizičkoj prirodi. On je stvarnost kao biće duše i duha, potpuna nezavisna stvarnost, prava individualnost. Ono što nastanjuje između rođenja i smrti — fizičko i etersko tijelo — nisu stvarnosti po sebi, članovi su čitave Zemlje, i kao što sada vidimo, čak su i dijelovi druge cjeline.
To nas dovodi do nečega što još bliže treba razmotriti. Jednu stvar stalno moram naglašavati. Ideje koje formiramo o čovjeku gotovo uvijek naginju, nesvjesno, da ga gledamo kao čvrsto tijelo. Točno je, svjesni smo da on nije baš čvrsto tijelo, da je u nekoj mjeri plastičan, ali često nismo svjesni da se sastoji od daleko više od 75% fluida, od čega se samo ostatak može gledati kao čvrsto mineralno biće. Čovjek je stvarno 75% vodeno biće. Sada vas pitam, dakle, da li je moguće opisati ljudski organizam, kako se obično radi, oštrim konturama — govoreći: ‘Ovdje imamo školjku mozga, ovdje ovaj organ’, i tako dalje, i zatim pretpostaviti da se čvrsto opisani organi svojom aktivnošću udružuju da dođe do aktivnosti čitavog tijela? U tome nema nikakvog smisla. To je stvar imati na umu činjenicu da je čovjek unutar granica njegove kože, takoreći, uzburkana voda; ono što je čisto iznutra uzburkana fluidnost također ima značenje, i mi ne bi trebali opisivati čovjeka kao da je više ili manje čvrsto tijelo. U znanosti duha to ima veoma duboki značaj. Jer upravo kada razmatramo čvrsto u čovjeku, koje je nekako povezano s vanjskim mineralima, nalazimo da čvrsto u ljudskom biću ima određenu vezu sa Zemljom.
Promatrali smo razne veze čovjeka sa svijetom oko njega, sada ćemo ustanoviti odnos njegove čvrste supstance sa Zemljom. Ta veza postoji; vodeni element u čovjeku, međutim, najprije nema vezu s Zemljom već s planetarnim univerzumom vani, a posebno s Mjesecom. Upravo kao što je Mjesec, ne direktno već indirektno, povezan s opadanjem i tijekom morskih mijena, s određenim konfiguracijama fluidnog dijela Zemlje, tako isto ima vezu s onim što se odvija u fluidnom dijelu ljudskog organizma. Jučer sam opisao da na jednoj strani imamo astronomiju koja vrijedi za Sunce — a također i za Zemlju. Mi smo sami dio te astronomije, jer mi smo sami ustrojeni kao organizmi koji sadrže čvrste supstance. Lunarna astronomija je međutim, različita. Mi smo ustrojeni u lunarnu astronomiju utoliko što je povezana s našim fluidnim sastojcima. Dakle vidimo da sile kozmosa djeluju na čvrste i fluidne dijelove naše fizičke prirode.
To ima još i dalji značaj, odnosno, ono što zovemo naš ego prvenstveno ima direktan utjecaj na našeg čvrstog čovjeka, a ono što zovemo naše astralno tijelo ima indirektan utjecaj na našeg fluidnog čovjeka — tako da ono što djeluje od naše duše i duha na našu organizaciju, dolazi, preko naše tjelesne prirode, također i u vezu sa svim silama kozmosa. Ta kretanja kozmosa su uvijek bila predmet opservacije, sa najrazličitijih stajališta. Kada se osvrnemo na drevnu perzijsku civilizaciju vidimo da su čak i tada rađena istraživanja o kretanjima univerzuma. Ta istraživanja su također radili Kaldejci i Egipćani, i nije beskorisno proučiti stav Egipćana prema kretanjima univerzuma. Morali su, naravno, iz očigledno sasvim materijalnih razloga, proučiti vezu Zemlje s vanjskim kozmosom, jer je njihova zemlja zavisila o poplavama Nila koje su se događale upravo kada je Sunce bilo u određenom položaju u univerzumu. Taj položaj se mogao odrediti s onim od Siriusa; tako da su Egipćani došli do promatranja o položaju Sunca u odnosu na ono što sada zovemo zvijezde stajaćice. Posebno u egipatskim svećeničkim kolonijama, u njihovim Misterijima, pravljena su obimna istraživanja o odnosu Sunca prema drugim zvijezdama. Kao što sam već rekao, Egipćani su savršeno dobro znali da svake godine na nebesima izgleda da se Sunce pojavljuje s pomaknutim položajem u odnosu na druge zvijezde, i time su izračunali da zvijezde — dali vidljivo ili stvarno sada je nebitno — kako se danju pomiču nebesima, imaju određenu brzinu, i da dnevno kretanje Sunca također ima određenu brzinu, ali ne tako veliku kao što je ona od zvijezda. Sunce je uvijek nekako zaostajalo. Egipćani su znali i zapisali činjenicu da Sunce zaostaje iza oko jedan dan u 72 godine, tako da određena zvijezda koja se pojavi sa Suncem određene godine pojavi se opet 72 godine kasnije, Sunce se ne pojavi s njom već 24 sata kasnije. Zvijezda koja pripada svijetu zvijezda stajaćica, zvijezda Zodijaka, nadmašuje Sunce za jedan dan, jedan puni dan, svake 72 godine. Pomnožite 72 sa 360 i dobijemo 25.920 godina. To je broj s kojim se često susrećemo. To je vrijeme koje je potrebno Suncu u njegovu zaostajanju da se vrati na početnu točku; tako prešavši cijeli Zodijak. Sunce je prema tome upravo jedan stupanj iza u 72 godine, jer krug ima, kako znamo, 360 stupnjeva. Prema ovom računanju, Egipćani su podijelili veliku godinu — koja stvarno uključuje 25.920 godina — na 360 dana; ali takav dan je trajao 72 godine. A 72 godine, što je to? To je prosječna granica trajanja čovjekova života. Svakako postoje pojedinci koji su stariji, drugi nisu toliko stari, ali svakako to čini patrijarhalnu granicu ljudskog života. Dakle može se reći: Sva povezanost u univerzumu je tako sačinjena da podržava čovjekov cijeli život u solarni dan, koji je 72 godine. Istina, čovjek se od toga emancipirao. Može se roditi bilo kada; ali njegov život ovdje kao fizičkog čovjeka između rođenja i smrti uređen je u skladu sa solarnim danom. Prema povijesnim zapisima, općenito nalazimo da se uobičajena godina Egipćana računala kao 360 dana (ne 365,25 kao što stvarno je), dok kasnije nije nađeno da se toliko malo podudara sa kursom zvijezda da treba umetnuti 5 dana. Kako je došlo do toga da su Egipćani izvorno uzeli 360 dana za godinu? U kozmičkoj godini stupanj — odnosno, 360-ti dio — u stvari je kozmički dan od 72 godine. Dakle u egipatskim misterijima se podučavalo da je čovjek tako povezan s kozmosom, da je trajanje njegova života jedan dan kozmičke godine. Tako je dakle ustrojen u kozmos. Njegov odnos s kozmosom objašnjen mu je preko veza koje pripadaju dekadenciji cjelokupne evolucije egipatskog naroda.
Esencijalna priroda čovjeka i njegova veza s kozmosom nije tada bila priopćena širokim masama Egipćana — to je karakteristika vremena. Rečeno je da ako bi svi ljudi poznavali prirodu njihova bića, kako je ustrojen u kozmos, i da trajanje njihova vlastita života ima svoj udio u trajanju revolucije Sunca, tada oni koji bi se osjećali ustrojeni u kozmos ne bi dozvolili da se njima vlada, jer bi svatko gledao na sebe kao na člana univerzuma. To je bilo dopušteno znati samo onima za koje se vjerovalo da su pozvani da budu vođe. Ostali nisu trebali imati takvo znanje o kozmosu, već samo znanje o danu. To je povezano s dekadencijom egipatske civilizacije. To je svakako bilo nužno s obzirom na mnoge druge stvari, da nezreli ljudi ne bi trebali biti inicirani u Misterije, ali to je rastegnuto na takve stvari kao što je davanje moći vođama i vladarima.
Sada, vrlo mnogo onog što prožima naše ljudske duše danas izvučeno je iz orijentalnih izvora. Tradicionalno kršćanstvo također sadrži mnogo toga što je došlo iz orijentalnih izvora; i posebno je u rimskom kršćanstvu jak impuls potjecao od Egipta. Baš kao što su Egipćani držani u neznanju u vezi njihove povezanosti s kozmosom, tako je i u određenim krugovima rimo-katoličanstva prevladavao pogled da ljude treba držati u neznanju o njihovoj povezanosti s kozmosom do koje je došlo preko Misterija na Golgoti. Otuda svirepi konflikt koji se javlja kada, iz unutarnje nužnosti našeg doba, naglasimo da Događaj na Golgoti nije jednostavno nešto na što treba gledati kao da je izvan ostatka kozmičke koncepcije već radije kao da je u nju umetnut, kada pokažemo kako je ono što se dogodilo na Golgoti stvarno povezano s cijelim univerzumom i njegovom konstitucijom. Gleda se kao na najgoru herezu opisati Krista kao Duha-Sunca, kao što smo mi napravili.
Ne treba misliti da taj smisao nije dobro poznat; baš kao što je egipatski svećenik vrlo dobro znao da obična godina nema 360 dana već 365,25, tako su neki ljudi savršeno svjesni da je ono o čemu se radi u Krist misteriji povezano s misterijima Sunca. Ali sadašnje čovječanstvo je spriječeno u primanju tog znanja — upravo znanja koje treba; jer kao što sam već rekao, materijalistički pogled na univerzum je mnogo prioritetniji od onog od znanosti duha. Materijalistička znanost također ima svoje praktične konzekvence, u kojima se opet današnje vrijeme može usporediti s drevnim Egiptom. Skrećem pažnju na činjenicu da su Egipćani kao takvi bili dakle zavisni od kursa Sunca, o odnosu zemaljskog i nebeskog, što se tiče njihove vanjske civilizacije. Zadržavanje znanja o povezanosti kozmičkih fenomena i njihova učinka na kultivaciju zemlje, predstavljalo je određenu moć u rukama nazadnog svećenstva, jer time su se Egipatski radnici morali pokoriti upravljanju svećenika, koji su potrebno znanje imali.
Ako sada europska i američka civilizacija zadrže njihov sadašnji karakter, držeći se jedino materijalističkog, kopernikanskog pogleda na univerzum — s njegovim izdancima, Kant-Laplace teorija — materijalistička kozmologija se nužno mora pojaviti u pogledu zemaljskih fenomena, bioloških, fizičkih i kemijskih. Nije moguće za takvu vrstu kozmologije da u svoju strukturu uključi moralni svjetski poredak. Ne može prigrliti Krist-događaj, jer u materijalističkome pogledu svijeta nije moguće biti vjernik i u isto vrijeme kršćanin; to je unutarnja laž, to je nešto što ne može biti, ako je netko iskren i uspravan. Stoga je neizbježno da se u europskoj i američkoj kulturi vide praktične posljedice, o rascjepu između materijalizma s jedne strane i moralne kozmogonije s druge, i usporedo s moralnom kozmogonijom, također sadržaj religijskih vjera. Taj rezultat je očigledan u činjenici da ljudi koji nemaju vanjskog razloga da budu iznutra nečasni, vjeru bacaju prijeko, i također ustanovljuju materijalističku kozmogoniju za ljudski život. Time materijalistička kozmogonija postaje socijalna kozmogonija. To će međutim imati dalje konzekvence na našu europsku i američku civilizaciju da će čovjek imati jedino materijalističku kozmogoniju i neće znati ništa o zemljinoj vezi s kozmičkim silama, u smislu kojem smo ih mi opisali. Unutar određene kaste, međutim, znanje u vezi s kozmogonijom će ostati, kao što su egipatski svećenici zadržali znanje o platonovoj godini, velikoj kozmičkoj godini i velikom kozmičkom danu; i takvi se krugovi onda mogu nadati da će vladati narodom koji pod materijalizmom degenerira u barbarizam.
Naravno da su ove stvari danas kazane jedino zbog osjećaja dužnosti prema istini; one moraju biti kazane iz takve dužnosti prema istini. Važno je da određeni broj ljudi shvati koliko je neophodno dati Misteriju na Golgoti njegovo kozmološko značenje. Nekolicina ljudi trebaju prepoznati to značenje, koji sa svoje strane moraju, preuzeti određenu odgovornost da činjenica ne ostane skrivena od zemaljskog čovječanstva — činjenica da je čovječanstvo povezano s nezemaljskim Duhom, koji je živio u Palestini u čovjeku Isusu, na početku naše ere. Nužno je da znanje o ulasku Krista iz nezemaljskog svijeta u čovjeka Isusa iz Nazareta, ne bude zakinuto. Takvom prodiranju pripada prevladavanje one nečasnosti koja je danas toliko prisutna po pitanju kozmičkih koncepcija i vjere. Jer što se danas radi? Kazano nam je da se u jednu ruku Zemlja po elipsi kreće oko Sunca i da je evoluirala u smislu Kant-Laplace teorije, i mi se s tim slažemo; a u drugu ruku nam je kazano da se na početku naše ere u Palestini dogodio takav i takav događaj. Te dvije stvari su prihvaćene, bez da su povezane; ljudi ih prihvaćaju i misle da nemaju posljedica. To međutim nije bez posljedica, jer je mnogo manje zlo kada je laž svjesno prihvaćena, nego kada se oblikuje nesvjesno, i degradira čovjeka i vuče ga dolje. Jer ako razmotrimo kako se laž javlja u čovjekovoj svijesti, svaki puta kada padne u san on sa svojom sviješću napušta fizičko i etersko tijelo, i živi u bez-prostornom, bezvremenskom biću, u vječnom biću, dok je čovjek u spavanju bez snova. Tamo je pripremljeno sve što od laži može rezultirati u budućnosti; odnosno, sve je spremno da je ispravi, ako je u svijesti. Ali ako je nesvjesno, ostaje ležati na krevetu s fizičkim i eterskim tijelom. Kada čovjek ne zauzima ta tijela, tada pripada kozmosu, a ne samo zemaljskom kozmosu, već cijelom kozmosu; tamo radi na destrukciji kozmosa; iznad svega, na destrukciji cijelog čovječanstva, jer ta destrukcija započinje u samom čovječanstvu.
Čovjek ne može izbjeći ono što na ovaj način prijeti čovječanstvu, ni na kakav način osim ići za unutarnjom istinom s obzirom na ovakva velika pitanja egzistencije. Dakle iz impulsa našeg vremena postoji vrsta apela na današnje čovječanstvo da shvati da materijalistička astronomija koja ne zna ništa o tome kako se u određenoj točci vremena uobličio Događaj na Golgoti, ne bi više trebala postojati. Svaka astronomija koja u strukturu univerzuma uključuje Mjesec jednako kao i Sunce i Zemlju, umjesto da dopusti da dvije struje protječu zajedno, ali ipak kao različite struje — svaka takva astronomija nije kršćanska astronomija već poganska astronomija. Stoga svaka teorija koja univerzum opisuje homogenim mora sa kršćanskog stajališta biti odbačena. Ako pratite moju knjigu, Tajna znanost, vidjet ćete kako se, u opisima perioda Saturna i Sunca, struja dijeli na dvoje, koje se zatim miješaju i rade zajedno. Ovdje imamo dvije struje. U opisima koji se obično daju, međutim, ideje su u suglasju s poganskim razvojem. I naći ćete da je to istina sve do samih detalja. Znate da bi darvinist opisujući evoluciju organskog oblika, rekao: Prvo su bili jednostavni organski oblici, zatim složeniji oblici, zatim još kompliciraniji oblici, i tako dalje, sve do čovjeka. Ali nije tako. Ako čovjeka uzmemo kao tročlanog, sama njegova glava je razvoj od nižeg animalnog oblika. Ono što joj je dodano pojavilo se kasnije. Dakle ne možemo reći da u našem kičmenom stupu imamo nešto što se transformira u glavu, moramo reći: Naša glava se sigurno javila od ranijih struktura koje su slične kičmi; ali sadašnja kičma ništa nema s tim razvojem, ona je kasniji dodatak. Ono što je sada naša organizacija glave pojavilo se od drugačije formirane kičme.
Ovo kažem za one koje zanima teorija silaska. Spominjem to da možete vidjeti da ravna linija vodi od kozmičkih razmatranja do razmatranja onog što leži u ljudskoj evoluciji, i tako da možete vidjeti nužnost za prosvijetljenom duhovnom znanošću u različitim oblastima znanja i života. Jer znanost se ne smije jednostavno nastaviti razvijati, kao što je napravila znanost zadnjeg stoljeća, pod utjecajem materijalističkog pogleda na univerzum, koji je i sam dijete materijalističkog shvaćanja kršćanstva. Materijalizmu dugujemo materijalizaciju kršćanskog pogleda na univerzum. Učenje kozmičkog Krista treba ponovno utemeljiti naspram materijaliziranoj formi kršćanstva kakvu danas imamo. To je najvažniji zadatak našeg vremena; i dok to ne bude realizirano, čovjek neće moći jasno vidjeti ni u kojoj domeni.
Želio sam vam kazati ove stvari, jer će vam omogućiti da bolje shvatite zlovoljne oponente koji se tako revno bore protiv onog što mi danas donosimo pred svijet. Bio sam dužan ovo proučavanje povezati s vrstom kozmologije, s razmatranjem koje ćemo nastaviti na slijedećem predavanju.