.Esencijalni dio naših sadašnjih studija je prepoznati kako se dvije struje svjetske povijesti, poganska struja i kršćanska struja, susreću u našem životu, kako utječu jedna na drugu i kako su povezane s događajima u cijelom univerzumu. Da bi to pogledali pobliže, moramo najprije razmotriti slijedeće. Esencijalno je što je moguće točnije razlikovati u čemu se poganska koncepcija svijeta, uzevši u najširem smislu (jer zaista, još jest i mora i ostati osnova naše moderne koncepcije univerzuma) — u čemu se ta poganska koncepcija svijeta razlikuje od kršćanske, koja je tek u veoma malom stupnju, svoje pune stvarnosti, prešla u umove ljudi. Stvar je u tome, kako sam često naglašavao, da smo došli u vrijeme kada ono što možemo nazvati kozmogonija prirodne znanosti, i ono što možemo nazvati moralni poredak univerzuma — kojem naravno, također pripada i religijski pogled na svijet — stoje jedno do drugog, sasvim nepovezani. Za današnjeg čovjeka, više negoli je to svjestan, događaji koji pripadaju prirodnim i moralnim zbivanjima dvije su stvari potpuno razdvojene, koje uopće ne može ujediniti ako želi pošteno držati položaj moderne kozmogonije. Zato najveći dio napredne teologije devetnaestog i dvadesetog stoljeća u stvari nema kristologiju. Često sam napominjao postojanje takvih knjiga kakva je Priroda kršćanstva od Adolfa Harnacka, u kojoj uopće nema razloga da se spomene ime Krista; jer ono što se tamo pojavljuje kao ‘Krist’ nije drugo nego božanstvo kojeg srećemo u Starom zavjetu kao boga Jehovu. Stvarno nema razlike između Harnackova ‘Krista’ i boga Jehove — odnosno, nema razlike u onom što je rečeno o Krist-biću i što su sljedbenici starozavjetnog pogleda na univerzum rekli o njihovom Jehovi. Ako uzmemo ideju o Kristu kakvu danas imaju mnogi ljudi i usporedimo je s onim što inače imaju kao svoj pogled na život, uopće nema razloga da bi govorili o Kristu i kršćanstvu, jer govoriti o Kristu i kršćanstvu — i nacionalizmu, na primjer — što mnogi danas rade apsolutna je kontradikcija. Te stvari se ne primjećuju samo zato jer ljudi danas izbjegavaju hrabro izvlačiti logičke zaključke o onom što vide pred sobom. Međutim najširi procjep, najširi jaz, postoji između gledanja na stvari od prirodne znanosti i onog što se vjeruje u kršćanstvu; i najvažniji zadatak našeg vremena je premostiti jaz. Koncepcija univerzuma kakvu ima prirodna znanost apsolutni je izdanak devetnaestog stoljeća; i dobro je, ne uvijek te stvari opisivati apstraktno, već ih malo pogledati na konkretan način.
Često sam spominjao ime istaknute osobnosti devetnaestog stoljeća, one koja našu pažnju usmjerava direktno na koncepciju univerzuma prirodne znanosti — mislim na Julius Robert Mayer-a, kojeg moramo vezati za poglede devetnaestog stoljeća premda u njegovu slučaju to vodi do nekih nesporazuma. Znate kako je na popularan način rečeno da se tvrdnja o očuvanju sila pojavila s njim — ili, da budemo precizniji, zakon da univerzum sadrži konstantan zbroj sila koji se ne može povećati niti smanjiti, i mogu se samo mijenjati jedna u drugu. Toplina, mehanička sila, elektricitet, kemijska sila, sve prelaze jedna u drugu; ipak kvantiteta sila koje postoje u univerzumu uvijek ostaje ista. Tako gleda svaki moderni fizičar. Premda u popularnoj svijesti ljudi nisu svjesni ovog zakona o očuvanju sile i energije, o prirodnim pojavama misle na način na koji se jedino može misliti kada ste pod utjecajem tog zakona. Želim da jasno razumijete što mislim. Može biti nešto u djelovanju bića što se podudara s određenim principom, čak i ako to biće nije u položaju da razumije taj princip. Recimo, na primjer, da je netko želio postići da pas shvati da dvostruka količina mesa znači da je određena količina uzeta dvaput; to se ne može. Pas ne može to uzeti svjesno, ali praktično će djelovati u skladu s ovim principom; jer ako ima šansu dočepati se velikog komada ili jednog dvostruko većeg, on će u pravilu, zgrabiti većeg, uz druge uvjete jednake. I čovjek može biti pod utjecajem principa bez da ga sebi u apstraktnoj formi objasni kao takvog. Dakle možemo reći: Zasigurno mnogi ljudi ne razmišljaju o zakonu o očuvanju sile, ali zamišljaju cijelu prirodu koja je sa tim zakonom u skladu, jer ono što su podučavani u školi podučavani su uz pretpostavku da zakon o očuvanju sile postoji. Zanimljivo je vidjeti kako se Mayer-ov smjer razmišljanja izražava kada to mora razjasniti drugima koji još ne razmišljaju u istom smjeru.
Julius Robert Mayer je imao prijatelja koji je zapisao mnoge njihove razgovore. On prenosi mnoge interesantne činjenice, činjenice pomoću kojih se temeljito može ispitati način razmišljanja devetnaestog stoljeća. Na prvom mjestu, kao nešto sasvim vanjsko, izabrati ću slijedeće. Julius Robert Mayer je bio toliko zagazio u takav način mišljenja koje vodi do očuvanja sile, samo transmutacije jedne sile u drugu, da je u pravilu, kad god bi na ulici sreo prijatelja nije mogao odoljeti pozvati ga iz daleka: ‘Iz ničeg, ne dolazi ništa!’ Posjećujući svog prijatelja jednog dana — Rümelin je bilo prijateljevo ime — kucajući na vrata i otvarajući ih, to su bile prve riječi, čak i prije pozdrava: ‘Iz ničega, ne dolazi ništa.’ Tako je to duboko bilo ukorijenjeno u Mayer-ovoj svijesti.
Rümelin priča o vrlo zanimljivoj raspravi u kojoj je on, ne znajući još mnogo o zakonu o očuvanju sile, želio da mu se njegova priroda razjasni. Julius Robert Mayer, koji je došao u Heilbronn-a — (tamo stoji njegov spomenik) — je rekao ‘Ako dva konja vuku kočiju i odu na određenu udaljenost, što će se dogoditi?’ — ‘Dakle’, rekao je Rümelin, ‘putnici u kočiji će stići u Ohringen.’ — ‘Ali ako se okrenu i vrate bez da išta naprave u Ohringen-u, vrate u Heilbronn?’ ‘Dakle,’ odgovorio je Rümelin, ‘u tom slučaju je jedan put takoreći poništio drugi, tako da očito nema rezultata; ipak postoji stvarna posljedica da su putnici došli i otišli između Heilbronn-a i Ohringen-a.’ ‘Ne’, reče Mayer, ‘to je samo sekundarna posljedica; to nema veze s onim što se stvarno dogodilo. Rezultat utroška sile sa strane konja, to je nešto sasvim drugo. Kroz taj utrošak sile, prvo su se sami konji zagrijavali, drugo su osovine kočije oko kojih se okreću kola postajale toplije, i treće ako bi mjerili s delikatnim termometrom žljebove koje su kotači napravili na putu, trebali bi naći da je toplina između njih bila veća nego sa strane. To je stvarni rezultat. U samim konjima, također je utrošena materija kroz transmutaciju tvari. Sve je to stvarni efekt. Drugi efekt, da su ljudi putovali naprijed i natrag između Heilbronn-a i Ohringen-a sekundarni je efekt, ali ne i stvarna fizička pojava. Stvarna fizička pojava je utrošena sila konja, transmutacija u povećanu toplinu konja, povećanu toplinu osovina, toplinski utrošak maziva kroz trenje kotača, zagrijavanje staze na putu, i tako dalje.’ Kada netko mjeri — kako je tada Mayer i specificira odgovarajuću količinu — nalazi da je cjelokupna sila koju su konji utrošili bez ostatka prešla u toplinu. Ostalo je sekundarna stvar, sporedni efekt.
To naravno ima određeni utjecaj na našu koncepciju stvari, i konačni rezultat je da moramo reći: ‘Dakle, prirodne pojave moramo osloboditi svega što je sporedni efekt u smislu strogo znanstvenog razmišljanja, jer sporedni efekti nemaju ništa s znanstvenom mišlju na način kako je shvaćena u devetnaestom stoljeću. Sekundarni efekt je upravo izvan granica prirodne znanosti.’ Ako, međutim, pitamo: Kako se izražava ono što možemo nazvati prirodni moralni zakon? U čemu je izražena ljudska vrijednost i ljudsko dostojanstvo? Zasigurno ne u činjenici da je sila (energija) konja transmutirana u toplinu osovina kočije; ne, u tom slučaju sekundarni efekt je glavna stvar! Razmislimo međutim, kako je u svemu što prirodna znanost razmatra, ovaj sekundarni efekt potpuno izostavljen. Čovjek devetnaestog stoljeća, čak i Kant u osamnaestom, formirali su svoj pogled o porijeklu univerzuma jednostavno iz principa koje je Julius Robert Mayer tako jasno definirao, kada je izdvojio ono što pripada samo prirodi od onog što je za njega bilo samo sekundarni efekt.
Ako to jasno imamo na umu, obvezni smo reći: univerzum mora dakle biti sastavljen iz principa kojeg prepoznajemo kao princip prirode; sve što se dogodilo kroz kršćanstvo, na primjer, samo je sekundarni efekt, kao činjenica o osobama koje putuju kočijom od Heilbronn-a do Ohringen-a, jer ono što oni moraju tamo napraviti ne ulazi u razmatranje u pogledu prirodne znanosti. Ipak, da li se te dvije struje na neki način sijeku?
Recimo da Rümelin nije bio zadovoljan, već je dao slijedeću primjedbu — znam da to ne stoji za današnjeg fizičara, ali je primjenjivo na izgradnju općeg pogleda na univerzum — recimo da je rečeno slijedeće: Da ljudi koji su putovali od Heilbronn-a do Ohringen-a nisu to izabrali, konji ne bi utrošili njihovu silu, transmutacija u toplinu se ne bi dogodila, ili bi se dogodila na drugom mjestu pod drugačijim uvjetima. Dakle u našim razmatranjima o tome što se dogodilo u skladu s prirodnom znanošću, ograničeni smo na onaj dio zbivanja koji nas ne vodi do krajnjeg uzroka. Događaj se nikada ne bi dogodio da putnici u Ohringen-u nisu trebali nešto obaviti. Dakle ono što prirodna znanost mora gledati kao sporedni efekt usprkos tome ulazi u prirodne pojave. Ili, recimo da su putnici morali nešto obaviti u Ohringen-u u određeni sat. Recimo da se osovine kočije nisu samo zagrijale, već se jedna od njih slomila — u tom slučaju nisu mogli nastaviti svoje putovanje. Ono što se dogodilo, lom osovine, tada bi se naravno mogao znanstveno objasniti, ali ono do čega je došlo kroz ovaj prirodni fenomen — naime, da se nešto planirano nije moglo izvršiti — moglo je, lako je zamisliti, imati ogromne dalekosežne posljedice, vodeći dalje do drugih prirodnih procesa, koji bi sa svoje strane vodili do još daljih posljedica.
Dakle vidimo da čak i kad se stoji na čisto logičkom tlu javljaju se vrlo značajna i ozbiljna pitanja. Moramo odmah reći, da se na to ne može odgovoriti s koncepcijom univerzuma koja se javlja iz hipoteza naše moderne obuke; ne može se odgovoriti bez duhovne znanosti. Bez nje se ne može mudro odgovoriti; jer prije nego se javila tendencija prirodoznanstvenog načina razmišljanja, koja je do takve točnosti najprije dovedena od Julius Robert Mayer-a, nije bilo oštre podjele između prirodoznanstvenog načina mišljenja i moralnog načina mišljenja. Ako uzmemo dvanaesto ili trinaesto stoljeće, nalazimo da je ono što su ljudi tada imali za reći o moralnom poretku i fizičkom poretku uvijek bilo harmonizirano. Danas ljudi više ne čitaju ozbiljno; ali ako čitate takve radove — mogu reći, nije mnogo stvari ostalo od starijih vremena koje su u naše vrijeme došle sasvim nepatvorene — ali ako uzmete radove koji su kao lutalice starih kozmičkih koncepcija, otkriti ćete mnoge stvari koje dokazuju kako je u starija vremena moral unošen u fizičko, a fizičko se uzdizalo do morala. Čitajte jednog od njih — sada već nekako iskrivljenog ali još prilično čitljivog — čitajte jedan od spisa Basil Valentine-a. Kada tamo čitate o metalima, planetima, medicinskim lijekovima, u gotovo svakom redu dolazite do pridjeva primijenjenih na metale — dobar, loš, mudri metali, i slično; što pokazuje da su čak i u toj oblasti uvedene moralne misli. To se danas naravno ne može. Apstrakcija je otišla toliko daleko da su prirodne pojave odvojene od svih sekundarnih efekata, što možemo vidjeti kod Julius Robert Mayer-a; ne može se reći da je to ljubaznost konjskih nogu koja ih pomiče te da koriste mazivo toplinom proizvedenom njihovim kretanjem! U ovoj znanstvenoj vezi nije moguće donijeti bilo kakvu moralnu kategoriju. Postoje dvije domene, prirodna i moralna, i stoje sasvim nedvosmisleno jedna do druge. Ako bi svjetski događaji bili kako pokazuje takva vrsta prezentacije, u našem svijetu čovjek uopće ne bi mogao postojati, ne bi bio tamo — jer koji je razlog sadašnje fizičke forme čovjeka?
Kada ovdje govorim o fizičkoj formi čovjeka, moram tražiti da riječ ‘forma’ uzmete ozbiljno. Današnji prirodni filozofi izraz ‘ljudska forma’ ne uzimaju ozbiljno. Što oni rade? Kao Huxley i drugi, broje kosti čovjeka i one od viših životinja, i iz njihovog broja izvlače zaključak da je čovjek samo više evoluirani stupanj životinje. Ili broje mišiće i tako dalje. Stalno smo morali ponavljati da je esencijalna stvar da je linija životinjske kralježnice vodoravna, dok je ljudska kralježnica okomita; i premda su se neke životinje ispravile, njihov položaj nije karakterističan, za životinje je karakteristična vodoravna linija kralježnice. O tome zavisi cijela tvorevina. Dakle tražim da uzmete ozbiljno ono što želim izraziti riječju ‘forma’.
Ova forma čovjeka; gdje moramo tražiti njeno porijeklo, njeno primarno fizičko porijeklo, na duhovni način u univerzumu? Toga sam se već dotakao u ovim predavanjima, ukazao sam na zvjezdana nebesa koja se kreću — dali prividno ili stvarno sada nije bitno — oko Zemlje; Sunca također. Tako i Sunce uzima isti pravac; ali ako uzmemo u obzir ono što sada znamo, naime da Sunce pomiče svakog proljeća pomiče svoju točku polaska, zaostajući malo iza u odnosu na zvijezde, dolazimo do posebno važne činjenice. Promjena položaja proljetne točke može se vidjeti u činjenici da se konstelacije u godini koja slijedi dižu ranije nego Sunce i zalaze ranije, pokazujući nam da Sunce ostaje iza. Pokazao sam da su čak i stari Egipćani znali da ako je krug podijeljen na 360 stupnjeva, u 72 godine Sunce ostaje jedan dan iza. Odnosno, u 360 puta 72 godine, ili 25.920 godine, ostaje cijeli krug iza, i vraća se zvijezdi od koje je počelo prije 25.920 godina.
Dakle u univerzumu imamo činjenicu da zvijezde putuju okolo, i Sunce ide okolo — neću ulaziti u pitanje da li je ova revolucija samo prividna ili ne, važna stvar za uzeti u obzir je da Sunce putuje sporije, zaostajući jedan stupanj kozmičkog kruga u 72 godine; a 72 godine, kako sam već pokazao, normalno je maksimalno trajanje čovjekova života. Čovjek živi 72 godine, upravo period u kojem Sunce ostaje jedan stupanj iza ostalih zvijezda.
Izgubili smo pravi osjećaj za ove stvari. Čak kasno kao u hebrejskim misterijima, učitelj bi snažno utisnuo učenicima da je Jehova onaj koji dovodi to toga da se Sunce vuče iza zvijezda i, da je silom kojom je Sunce držano natrag, On oblikovao ljudsku formu, koja je Njegova zemaljska slika. Dakle, pravilno gledano, zvijezde idu svojim kursom brže, Sunce sporije, i tako dolazi do male razlike koja je, prema tim drevnim misterijima, bila ona koja je proizvela ljudsku formu. Čovjek je rođen iz vremena, on je rođen tako da svoje postojanje duguje razlici u brzini između kozmičkog dana zvijezda i kozmičkog dana Sunca. Modernim načinom govora bi rekli: Ako Sunce u univerzumu ne bi bilo onakvo kakvo jest, ako bi bilo samo zvijezda kao i druge, imalo istu brzinu kao i druge zvijezde, što bi bilo posljedica? Bilo bi da bi vladale jedino luciferske snage. Da to nije tako, da se čovjek može odreći luciferskih snaga cjelokupnošću svog bića, to je zbog okolnosti da Sunce ne dijeli svoju brzinu sa zvijezdama već za njima zaostaje, ne razvijajući brzinu Lucifera već brzinu Jehove. Opet, ako bi bila jedino brzina Sunca a ne i ona od zvijezda, čovjek ne bi mogao ići naprijed svojim razvojem s njegovim mentalnim snagama, kao što to sada radi. Takvo stanje se ne bi uklopilo u njegovu cjelokupnu evoluciju. U naše vrijeme to je veoma upečatljivo. Ako smo ozbiljno proučavali duhovnu znanost, znamo da čovjek od 36, na primjer, shvaća stvari koje nije mogao sa 25. Za shvaćanje određenih stvari nužno je iskustvo. To se danas ne priznaje, jer čovjek od 25 osjeća sebe potpunim. On je potpun samo po pitanju mentalnih snaga, ali ne i iskustveno, jer iskustvo se stječe sporije nego razumijevanje. Ako se to uzme u obzir, ne bi trebali naći da su mladi ljudi danas već formirali njihovu točku gledišta, jer bi znali da to ne mogu prije nego steknu određenu količinu iskustva. Razumijevanje putuje sa zvijezdama, iskustvo sa Suncem. Pretpostavljajući da je ljudski život 72 godine (ukoliko ne interveniraju prirodna zbivanja uzrokujući da čovjek umre stariji ili mlađi), kažemo da traje onoliko koliko Suncu treba da zaostane jedan stupanj. Zašto je tako? Razlog leži u određenoj finoj regulaciji u kozmosu. Naše preliminarno proučavanje obvezuje me da tražim da me malo slijedite u tu oblast.
Ako razmotrimo lunarnu eklipsu koja se događa određene godine, tada će postojati određeni datum kada se eklipsa može dogoditi. Lunarna eklipsa javlja se na isti datum otprilike svakih 18 godina, i u istoj konstelaciji. Kod lunarne eklipse postoji periodički ritam, ritam od 18 godina. To je upravo četvrtina kozmičkog dana i četvrtina čovjekova života. Čovjek, ako se smijem tako izraziti, podnosi četiri takva perioda tame. Zašto? Zato jer je u univerzumu sve u numeričkoj harmoniji. U prosjeku, čovjek ima u skladu s ritmičkom aktivnošću srca, ne samo 72 godine života, već 72 otkucaja srca, i približno 18 respiracija — ponovno četvrtina — u minuti. Taj numerički sklad u univerzumu je izražen ritmom od 18 godina — kaldejski Saros period, tako nazvan jer su ga kaldejci prvi otkrili — i solarnog perioda; a to je isti ritam koji se također može naći u čovjeku u unutarnjoj pokretljivosti između njegove respiracije i njegovih otkucaja pulsa. Platon je rekao, ne bez razloga: ‘Bog geometrizira, aritmetizira’ ... Tako naše 72 godine života, s kojima je također koordinirana naša aktivnost srca i pulsa, idu kroz Saros period četiri puta; jer u našoj aktivnosti srca i pulsa imamo našu aktivnost disanja, takoreći, četiri puta završenu. Naš cijeli ljudski organizam je konstruiran na linijama univerzuma, ali njihov značaj vidimo jedino kada imamo na umu drugu povezanost.
Kao što sam rekao na jednom od prethodnih predavanja, ispravno mjerimo kretanja Mjeseca, njegovu revoluciju oko osi, jedino kada njegovu revoluciju povežemo ne sa danom Sunca, već s danom zvijezda. Ako u vidu imamo solarno vrijeme, moramo uzeti u obzir kraće vrijeme, 27.5 dana za revoluciju lunarnog dana. Rekao sam vam da revolucija Mjeseca nije toliko u skladu s onom od Sunca, već s vremenom zvijezda. Stoga lunarno kretanje razumijemo ispravno jedino ako ne mislimo da ono pripada solarnom kretanju, već onom od zvijezda. U izvjesnom smislu dakle, solarno kretanje je izvan sustava kojem pripadaju Mjesec i zvijezde. Prema tome mi smo tako smješteni u univerzumu da smo s jedne strane usklađeni s stelarno-lunarnim sustavom, a s druge strane solarnim kretanjem.
Ovdje vidimo postepeni nesklad solarne i stelarne astronomije. Kao što smo vidjeli, ako imamo samo jednu astronomiju, sve pada u konfuziju. Do pravog razumijevanja možemo samo ako, neograničeni na jednu astronomiju, kažemo: U jednu ruku imamo zvjezdani sustav koji, u određenom smislu, u sebi sadrži Mjesec; a u drugu, sustav kojem pripada Sunce. Oni se međusobno isprepliću. Rade zajedno. Ali griješimo ako na oba primijenimo isti zakon.
Kada shvatimo da imamo dvije sasvim različite astronomije, reći ćemo: Kozmički događaji u koje smo uključeni imaju dva porijekla, ali mi smo tako smješteni da te dvije struje utječu u nas zajedno. Spajaju se u nama ljudskim bićima. Što je to što se onda odvija u nama? Recimo da se u nama odvija samo ono što priznaje prirodni znanstvenik — svakakve stvari bi se odvijale u ljudskom organizmu, kretanja supstanci i tako dalje; one bi se širile cijelim organizmom, također do mozga i stoga i do osjetila. Koja bi onda bila posljedica ako bi se cjelokupna transmutacija supstanci koja se odvija u ljudskom organizmu i koja je umetnuta u kozmos kao što sam objasnio — ako bi se taj metabolizam proširio do mozga? Nikada ne bi mogli biti svjesni da sami mislimo. Kisik, željezo i druge supstance, ugljik i tako dalje — o njima bi trebali reći, u njihovim uzajamnim odnosima, ‘one misle u nama’. Ali u stvari mi nismo svjesni ničeg takvog. Nema ni govora da je to u našoj svijesti. Ono što u stvari imamo u našoj svijesti je sadržaj našeg duševnog života. To ne može biti ni pod kakvom hipotezom nego da je cjelokupno potpuno materijalno zbivanje porušeno, uništeno, i da u nama u stvari nema očuvanja sile i supstance, već je uništenjem supstance napravljen prostor, za razvoj misaonog života. U stvari, čovjek je jedna arena gdje se stvarno odigrava uništenje supstance. To nikada nećemo shvatiti dok god smo svjesni jedino onog što je izvan nas.
Sada, ako krenemo od pretpostavke da nakon 72 godine Sunce zaostaje jedan stupanj iza nebeske sfere, da je to razlika brzine između kretanja zvijezda i one od Sunca (razlika koja radi u nama, konvergira, takoreći, u nama); i ako zatim sebi predstavimo kako formiranje naše glave dolazi od zvjezdanih nebesa, i kako kada, prema predivnoj izreci, najprije ‘vidimo svijetlo’, postajemo uključeni u sunčevo kretanje, tada moramo reći: U nama postoji stalna tendencija da radimo s manjom brzinom nasuprot veće brzine zvijezda. U nama je suprotstavljanje djelovanje zvijezda. Koji je efekt te opozicije? To je destrukcija onog do čega zvijezde dovode u nama materijalno, destrukcija toga; dakle, do destrukcije čisto materijalnog zakona dolazi kroz solarnu aktivnost. Stoga možemo reći: U našem napretku u svijetu kao ljudska bića, ako držimo korak, takoreći, sa zvijezdama, trebali bi ih pratiti na takav način kao da smo predmet materijalnog zakona univerzuma. Ali to nismo. Solarni zakoni se suprotstavljaju, drže nas natrag. U nama je nešto što nas drži natrag. Rezultanta dvije aktivnosti u nama može se točno izračunati, na primjer, u slijedećem slučaju. (Izračun se ne može ovdje pratiti, najprije zato što bi trajao predugo i drugo zato što ga ne biste mogli slijediti). Tu se, recimo, javlja određeni pokret (strelica prema dolje), t.j. odvija se protok određenom brzinom; i struja se onda spaja s drugom strujom — treba pretpostaviti da drugi tijek ide ne u istom već u suprotnom smjeru
(strelica prema gore). Dvije struje utječu dakle jedna u drugu. Ili zamislite vjetar koji određenom brzinom vrtloži odozgo prema dolje, i drugi odozgo prema gore, i zakovitlaju se jedan u drugi. Ako uzmemo razliku brzine između struje prema dolje i prema gore, povezujući ih na takav način da razlika u brzini rezultira istim odnosom kao i razlika brzine između stelarnog vremena i solarnog vremena, zatim se kroz rotaciju javlja kondenzacija koja poprima vlastitu posebnu formu. Jedna kovitla prema dolje, i pošto druga kovitla prema gore vozeći većom brzinom, manja brzina bi bila ona koja vozi prema dolje, što ovdje daje (vidi dijagram) kroz koliziju, kondenzaciju, određenu figuru. Ta figura, zanemarivši nesavršenosti, silueta je ljudskog srca.
Dakle, preko susreta struje Lucifera i struje Jehove, moguće je konstruirati točnu figuru ljudskog srca. Ono je jednostavno konstruirano iz otkrivenja univerzuma. To je apsolutno točno; kretanje Sunca je izraz sporijeg kretanja koje se susreće s bržim kretanjem, i mi smo tako umetnuti u dva kretanja da se pojavljuje silueta našeg srca; i na njega pristaje ostatak ljudske forme. Iz ovoga vidimo da su misterije u stvari skrivene u kozmosu, jer dočim priznamo da imao dvije astronomije, koje zajedno daju rezultat — što je rezultat? Ljudsko srce. Cjelokupno gledanje moderne prirodne znanosti temeljeno je na činjenici da ne razlikuje ove dvije struje jednu od druge. To joj dovodi tragičnu sudbinu, da je harmonično djelovanje razdvojeno, ostavljajući u jednu ruku, događaje prirode, kako promišlja Julius Robert Mayer; a u drugu ruku, ‘sekundarne rezultate’, jer ljudi ne mogu kozmički ujediniti u misli što djeluje zajedno iz ovih dviju struja. Tako se za čovjekovo mišljenje svijet razdvaja na dva ekstrema.
Ovdje leži kozmički aspekt nečega od ogromne važnosti s obzirom na razumijevanje čovjeka i univerzuma. Ukoliko čovjek ne može obnoviti, na osnovu misli koja je danas dana, znanje sadržano u drevnim misterijima u vrijeme kada je čovjek iščekivao kršćanstvo — kao što sam opisao u knjizi, Kršćanstvo kao mistična činjenica — ukoliko ne može oživjeti to drevno znanje u sadašnjoj formi, kao što bi trebalo napraviti, sve znanje ostaje iluzija; jer ono što sada s takvom jasnoćom nalazi izraz u ljudskom srcu naći će se svugdje. Svugdje su događaji koji se odigravaju objašnjivi kroz sjedinjenje dviju struja, koje se javljaju s različitih izvora.
U umetanju Misterija na Golgoti u evoluciju naše Zemlje, moramo imati posla s događajem potpuno različite prirode od ostalih događaja u evoluciji Zemlje; i to ne bismo nikada razumjeli ukoliko ne počnemo učeći razumjeti sam kozmos.
Ono što sam danas rekao trebalo je biti priprema ili podloga na kojoj bi trebali moći graditi na našim predavanjima sutra i preksutra.