.Temeljna priroda i konstrukcija univerzuma ne može se shvatiti u svojoj realnosti bez stalne upućenosti na čovjeka. Stalno moramo vani u univerzumu pokušavati naći, ono što na neki način postoji u čovjeku. Iskoristiti ćemo slijedeća tri predavanja u svrhu stjecanja, upravo sa ovog stajališta, vrste plastično oblikovane slike svijeta, koja dalje može voditi do odgovora na pitanje: Kakav je odnos između morala i prirodnog zakona u čovjeku?
Kada proučavamo čovjeka (ovdje samo ponavljam stvari koje su rečene i napisane sa raznih stajališta) najprije nalazimo da je organiziran u onom što bi mogli nazvati viši čovjek i niži čovjek; i onda imamo ono što čini vezu između to svoje — čovjeka ritma, izjednačavajući ili balansirajući ostala dva dijela.
Najprije moramo uzeti u obzir da višim i nižim dijelovima čovjeka upravljaju potpuno različiti zakoni. Tu razliku možemo shvatiti kada uzmemo u obzir činjenicu da je ''viši čovjek', koji je reguliran od glave, u svom porijeklu posljedica potpuno drugih zakona, koji pripadaju različitom svijetu od svijeta čula.
Taj dio nas koji je u našoj zadnjoj inkarnaciji bio rezultat sila čulnog svijeta, naime čovjeka udova, postao je ono što je sada, čovjek glave, preko metamorfoze koja se odvija između smrti i novog rođenja — ne u odnosu, naravno, na vanjsku formu, već u odnosu na formativne snage. Ono što je sada čovjek udova postaje potpuno transformirano u svojim snagama — preobraženo u svoju nadčulnu konstituciju između smrti i novog rođenja, i pojavljuje se u našem novom zemaljskom životu iz univerzuma pripojeno u našu konstituciju. Kod toga je suspendiran, takoreći, ostatak čovjeka — formiran iz čulnog svijeta. Ta činjenica je jasno dokazana u embriologiji, ako bi samo mogli racionalno misliti o činjenicama embrija. I time imamo u našoj organizaciji glave sustav zakona koji uopće ne pripada ovom svijetu, izuzev jedino po svom porijeklu — odnosno, utoliko što je bio prisutan u prethodnoj inkarnaciji. Ali sve to što je uzrokovalo transformaciju čovjeka udova u čovjeka glave aktivno je u potpuno različitom svijetu — svijetu gdje živimo, u intervalu između smrti i novog rođenja. Tu, dakle, drugi svijet prodire u svijet osjetila. Drugi svijet je manifestiran u čovjekovoj organizaciji glave. U izvjesnom smislu vanjski svijet je doveden u odnos s tim drugim svijetom, u tome što je glava isturila glavne osjetilne organe vani. Svijet koji je raširen u prostoru i koji ima svoj tijek u vremenu, čovjek opaža preko svojih osjetila; on prodire u čovjeka kroz njegova osjetila, i tako i on također u izvjesnom smislu pripada organizaciji glave. U odnosu na našeg čovjeka udova s druge strane, mi smo u stanju spavanja. Često sam govorio o ovom čovjekovu stanju sna u odnosu na njegovu prirodu volje, u odnosu na sve što postoji kod čovjeka udova. Mi ne znamo kako pomičemo udove, kako volja uzrokuje pokret; tek naknadno preko naših osjetila ispitujemo pokret kao vanjski fenomen. Mi smo usnuli u našoj organizaciji udova, u istom smislu u kojem smo usnuli u univerzumu između odlaska na spavanje i buđenja.
Dakle tu pred sobom imamo potpuno različit svijet. Možemo reći: imamo svijet koji izvana manifestira sve što govori našim osjetilima — sve što opažamo preko očiju, ušiju, itd. Tome svijetu pripadamo kroz onaj dio nas samih koji smo nazvali čovjek glave. Naša veza sa svijetom koji leži iza ovoga ostvarena je od čovjeka udova, ali u njoj smo nesvjesni; mi u tom svijetu spavamo, bilo da to radimo u domeni naše Volje, bilo da spavamo u univerzumu između odlaska na spavanje i našeg buđenja.
Ta dva svijeta su u stvari tako konstituirana da je jedan okrenut prema nama, a drugi daleko od nas, takoreći; on leži iza svijeta čula premda je u njemu naše porijeklo. U starim vremenima čovjek je osjećao — a Istok još to osjeća — da je pomirenje ta dva svijeta moguća. Kao što znate, mi na Zapadu tragamo za pomirenjem na različit način; ali Istočnjaci, čak i danas, linija (skica) ga još pokušava naći na relativno svjestan način, premda su njihove metode zastarjele za sadašnje čovječanstvo. Čin jedenja je simboliziran linijom (skica), jer kada uzimamo hranu, proces koji slijedi odvija se u sferi spavanja (nesvjesno). Nismo svjesni onog što se stvarno događa kada jedemo jaje ili kupus; odvija se u nesvjesnom kao događaji spavanja. Kupus i jaje manifestiraju njihovu vanjštinu našoj osjetilnoj percepciji. Ali jedenje zaista pripada potpuno različitom svijetu. Međutim pomirenje, naći će se u našem disanju.
Premda je ovo potonje u određenoj mjeri nesvjesno, nije toliko u kolikom je stupnju naše jedenje. Unatoč činjenici da naše disanje nije toliko svjesno kao naše slušanje i gledanje, više je svjesno od procesa probave na primjer; i dok je danas na Istoku, pokušaj da se probavni proces napravi svjesnim, u pravilu, prekinut (to se radilo u starim vremenima), proces disanja se još u određenom smislu dovodi u svijest. (Zmija podiže proces probave u svijest, ali svijest zmije se naravno ne može usporediti s ljudskom sviješću). Postoji izvjesni trening disanja, gdje su udisaji i izdisaji regulirani na takav način da je proces transformiran u osjetilnu percepciju. Dakle respiraciju nalazimo umetnutu, takoreći, između svjesne osjetilne percepcije i potpune nesvjesnosti o asimilaciji i transmutaciji fizičke tvari. Čovjek u stvari boravi u tri svijeta; jednom osjetljivom njegovoj svijesti, drugom o kojem ostaje potpuno nesvjestan, i trećem (disanje) koji djeluje kao poveznica ili posrednik između ova dva.
Činjenica je sada da je proces disanja također vrsta asimilacije; u svakom slučaju, to je materijalni proces, premda razrjeđenije vrste; to je među stanje između stvarne transmutacije i asimilacije materije i procesa osjetilne percepcije, potpuno svjesnog doživljaja vanjskog svijeta.
U stanju u kojem se nalazimo između padanja u san i buđenja, u okruženju koje je tada oko nas, doživljavamo događaje koji u našu svakodnevnu svijest ulaze kao snovi. Tu čovjek zakoračuje u svijet koji je označen na našoj skici, a snovi preko same njihove prirode otkrivaju kako je čovjek zakoračio. Razmotrite na trenutak koliko su snovi usko povezani s procesom respiracije — ritmom disanja — koliko često kada sanjate možete pratiti ovaj ritam u naknadnom djelovanju. Čovjek prelazi granicu, takoreći, svijeta svjesnosti, kada čak i neznatno uranja u taj drugi svijet u kojem je kada spava ili kada sanja. Tu također leži i svijet ‘Imaginacija’. U ‘Imaginacijama’ to je za nas potpuno svjestan svijet, mi u tom svijetu imamo svjesnu percepciju, koju samo srknemo, takoreći, u našim snovima.
Sada ćemo razmotriti podudaranje čije postojanje je nađeno, apsolutno podudaranje, u odnosu na Broj. Već sam često privlačio vašu pažnju na ovo podudaranje između čovjeka i svijeta u kojem se razvija. Ukazao sam na činjenicu da čovjek, u svom ritmu disanja — 18 puta u minuti — manifestira nešto što je u izvanrednom suglasju s ostalim procesima u univerzumu. Mi činimo 18 respiracija u minuti, što kada se računa za dan daje, 25.920 respiracija. A do istog boja dolazimo kada računamo koliko dana je sadržano u normalnom životnom trajanju od 72 godine. To također daje oko 25.920 dana; tako da se može nekako reći da izdišemo naše astralno tijelo i Ego, pri padanju u san i opet ih udišemo pri buđenju — uvijek u sukladnosti sa istim brojčanim ritmom.
I opet, kada razmatramo kako se Sunce giba — bilo prividno ili stvarno, nije važno — svake godine napredujući malo u onom što zovemo precesija ravnodnevnica, kada razmatramo broj godina koliko Suncu treba da napravi svoje putovanje oko cijelog Zodijaka, ponovno dobijemo 25.920 godina — Platonovu godinu.
Činjenica je, ovaj naš ljudski život, unutar granica postavljenih rođenjem i smrću, zaista je oblikovan, sve dolje do infinitezimalnih procesa — kako smo vidjeli kod disanja — u skladu s zakonima univerzuma. Ali u podudaranju koje smo do sada promotrili između makrokozmosa i čovjekova mikrokozmosa, napravili smo naše opservacije u oblasti gdje je podudaranje očito i evidentno. Postoje međutim, druga veoma važna podudaranja. Na primjer, razmotrite slijedeće. Preko Broja želim vas voditi do nečeg drugog što moram donijeti pred vas. Uzmite 18 respiracija u minuti, što čini 1.080 u satu i u 24 sata 25.920 respiracija; odnosno, moramo množiti: 18 X 60 X 24 da bi došli do 25.920.
Uzevši ovo kao ciklus precesije ravnodnevnica, i podijelivši to sa 60 i opet sa 24, dobiti ćemo naravno 18 godina. I što tih 18 godina stvarno znače? Razmotrite — tih 25.920 respiracija odgovaraju ljudskom danu od 24 sata; drugim riječima, ovaj 24 satni dan je dan mikrokozmosa. 18 respiracija mogu služiti kao jedinica ritma.
A sada uzmite cijeli krug opisan precesijom ravnodnevnica, i nazovite ga, ne Platonova godina, već veliki Nebeski dan, dan makrokozmosa. Koliko bi jedna respiracija na ovoj skali zauzimala da bi se podudarala s ljudskom respiracijom? Njeno trajanje bi moralo biti 18 godina — respiracija Bića koja odgovara makrokozmosu.
Ako uzmemo iskaze moderne astronomije — ne trebamo ih ovdje interpretirati, o tome što znači govoriti ćemo kasnije — vidjeti ćemo da je svejedno da li pretpostavljamo da je kretanje Sunca prividno, ili kretanje Zemlje; to nas ne brine — ali sada uzmimo ono što današnji astronom zove Njihanje (nutacija) zemljine osi.
Svjesni ste da zemljina os leži nakrivljeno na ekliptiku, a astronomi govore o oscilaciji zemljine osi oko ove točke i to zovu ‘Njihanje’. Os završi jednu revoluciju oko ove točke upravo za oko 18 godina (to je stvarno 18 godina, 7 mjeseci, ali ne trebamo razmatrati frakciju, premda je sasvim moguće i to izračunati s točnošću.) Ali s ovih 18 godina nešto je intimno povezano. Jer ne samo na činjenicu o 'Njihanju' — tom 'drhtanju', toj rotaciji zemljine osi po dvostrukom konusu oko zemljinog centra, i periodu od 18 godina za njeno kompletiranje — moramo usmjeriti umove ne samo na tu činjenicu, već nalazimo da se simultano s time odvija još jedan proces. Mjesec se svake godine pojavljuje na različitom položaju pošto, kao i Sunce, penje se i silazi od ekliptike, nastavljajući nekom vrstom oscilirajućeg kretanja stalno prema ekliptici ekvatora. I svakih 18 godina opet se pojavljuje na istom položaju kojeg je zauzimao prije 18 godina. Vidite da postoji veza između ovog Njihanja i staze Mjeseca. Njihanje u stvari ne naznačuje ništa drugo osim mjesečevu putanju. To je projekcija kretanja Mjeseca. Tako da možemo u stvarnosti promatrati "disanje" makrokozmosa. Trebamo samo primijetiti putanju Mjeseca u 18 godina ili, drugim riječima, Njihanje zemljine osi. Zemlja pleše, i pleše na takav način da opisuje konus, dvostruki konus, u 18 godina, i taj ples je refleksija makrokozmičkog disanja. To se odvija u makrokozmičkoj godini upravo onoliko puta koliko i 18 ljudskih respiracija tijekom mikrokozmičkog dana od 24 sata.
Dakle u ovom pokretu Njihanja zaista imamo jednu makrokozmičku respiraciju. Drugim riječima, gledamo u to disanje makrokozmosa preko ovog pokreta Njihanja Mjeseca, i pred nama imamo ono što odgovara respiraciji kod čovjeka. I sada, kakav je smisao svega ovoga? Smisao je da kao što prelazimo od budnosti u spavanje, ili samo od potpuno svjesnog u stanje sna, mi ulazimo u drugi svijet, i nasuprot običnim zakonima dana, godine, itd., i također i Platonove godine, u ovom umetanju ritma Mjeseca nalazimo, nešto što ima isti odnos s makrokozmosom, kao što disanje, polusvjestan proces respiracije, ima s našom punom sviješću. Ne smijemo prema tome razmatrati samo svijet koji je raširen ispred nas, već i drugi svijet koji se isturio u, i prožima naš vlastiti.
Baš kao što pred sobom imamo drugi dio ljudskog organizma, kada promatramo proces disanja, naime čovjeka ritma, kao suprotstavljenog čovjeku koji opaža ili čovjeku glave, tako imamo u onom što se javlja kao godišnje kretanje mjeseca, ili radije kao 18-godišnje kretanje mjeseca, istovjetnost između jedne godine i jedne ljudske respiracije; imamo ovaj drugi svijet koji isprepliće naš vlastiti.
Ne može dakle biti stvar da imamo samo jedan svijet u našem okruženju. Mi imamo taj svijet koji možemo slijediti kao svijet osjetila; ali onda imamo svijet, čiji temelji su položeni unutar zakona drugog, i koji stoji u potpuno istom odnosu prema svijetu osjetila, kao naše disanje prema našoj svijesti; i taj drugi svijet nam je otkriven čim na pravi način interpretiramo ovaj pokret Mjeseca, ovo Njihanje zemljine osi.
Ova razmatranja bi vam trebala omogućiti da shvatite nemogućnost jednostranog istraživanja zakona koji se manifestiraju u svijetu. Moderni materijalistički mislilac je u potrazi za pojedinim sustavom prirodnih zakona. Pri tome se obmanjuje; ono što bi trebao reći je prije ovo. “Svijet osjetila je zasigurno svijet u kojem se nalazim ugrađen i kojem pripadam; to je onaj svijet koji je od prirodne znanosti objašnjen u pogledu Uzroka i Posljedice. Ali drugi svijet isprepliće ovaj, i reguliran je drugačijim zakonima. Svaki svijet je podložan svom vlastitom sustavu zakona”. Dok god držimo da je jedna vrsta sustava zakona dovoljna za naš svijet, i da sve potpada pod niz uzroka i posljedica, toliko dugo ćemo ostati žrtve potpune iluzije.
Tek kada možemo iz činjenica kao što je kretanje Mjeseca i njihanje zemljine osi opaziti da se drugi svijet proširuje u ovaj — tek smo tada na pravom putu.
I sada, vidite, to su stvari u kojima se duhovno i materijalno (takozvano) dodiruju, ili recimo psihičko i materijalno. Onaj tko može vjerno promatrati što je sadržano unutar njegove vlastite duše naći će slijedeće. Na te stvari treba postepeno čovječanstvu skrenuti pažnju. Među vama su mnogi, koji su već prošli 18 godišnji i oko 7 mjeseci period životnog vijeka. To je bio važan period. Drugi su taj broj godina prešli dva puta — 37 godina i 2 mjeseca — i to je važno vrijeme. Nakon toga imamo treći značajan period od 18 godina i sedam mjeseci, u dobi od 55 godina i 9 mjeseci. Malo ih to može primijetiti, nisu uvježbani da to naprave, efekte i važne promjene koje se odvijaju unutar pojedine duše u to vrijeme. Noći koje su prošle tijekom tih perioda su najvažnije noći u životu pojedinca. Tu makrokozmos dovršava svojih 18 respiracija, dovršava jednu minutu — i čovjek takoreći, otvara prozor koji gleda ka sasvim drugom svijetu. Ali kao što sam rekao, čovjek još ne može tražiti ove točke u njegovu životu. Svatko, međutim, može pokušati svojim mentalnim okom pogledati unatrag na godine koje su prošle, i ako ima preko 55 godina starosti prepoznati tri tako važne epohe; ostali dvije, a većina vas barem jednu! U tim epohama su zbivanja, koja upadaju u ovaj naš svijet iz sasvim različitog svijeta. Naš se svijet u tim trenucima otvara drugom svijetu.
Ako želimo taj događaj opisati jasnije, možemo reći da u ta vremena u naš svijet ponovno prodiru astralne struje; teku prema unutra i vani. Naravno to se događa svake godine, ali ovdje nas zanima 18 godina, pošto one odgovaraju s 18 respiracija u minuti. Ukratko, naša pažnja je privučena preko kozmičkog sata na disanje makrokozmosa, u koji smo ugrađeni. Ovo podudaranje s drugim svijetom, koje se manifestira u kretanju Mjeseca, izuzetno je važno. Jer, vidite, svijet koji se tada projektira u naš vlastiti, upravo je svijet u koji prelazimo tijekom našeg spavanja, kada ego i astralno tijelo napuštaju naše fizičko i etersko tijelo. Ne smije se misliti da je svijet koji sačinjava naše svakodnevno okruženje samo na apstraktan način prožet astralnim svijetom; radije trebamo kazati, on udiše astralni svijet, i u tom procesu disanja astral možemo promatrati preko mjesečeva kretanja ili njihanja. Shvatiti ćete da smo ovdje došli do nečeg od velikog značaja. Ako se sjećate što sam nedavno rekao, možemo to postaviti na slijedeći način. Imamo, s jedne strane, naš svijet koji općenito promatramo; i kao dodatak imamo, materijalističko praznovjerje da, na primjer, ako zurimo gore, vidimo Sunce, kuglu plina, kako je opisano u knjigama. To je besmislica. Sunce nije kugla plina; već na mjestu gdje je Sunce, postoji nešto manje od praznog prostora — usisno, apsorbirajuće tijelo, u stvari, dok je svugdje oko njega ono što izvršava pritisak. Stoga u onom što nam dolazi od Sunca nemamo posla ni s čime što čini proizvod sagorijevanja u Suncu; već sve što je iz univerzuma poslano Suncu zračeno je natrag.
Ondje gdje je Sunce, praznije je od praznog prostora. To se može reći za sve dijelove univerzuma gdje nalazimo eter. Iz toga je razloga fizičarima tako teško govoriti o eteru, jer on misli da je eter također materija, premda razrjeđenija od obične materije. Materijalizam je još veoma zauzet s ovim vječitim ‘razrjeđivanjem’, i materijalizam prirodne znanosti kao i materijalizam teozofije. On razlikuje najprije, gustu materiju; zatim etersku materiju — više razrijeđenu; zatim astralnu materiju — još više razrijeđenu; i zatim još postoji ‘mentalna’ i ne znam što još — uvijek sve više razrijeđeno!
Jedina razlika (u ovoj teoriji razrjeđivanja) između dvije forme materijalizma je da jedna poznaje više stupnjeva razrijeđenosti od druge. Ali u tranziciji od mjerljive tvari do etera nemamo nikakvog posla s razrjeđivanjem. Svatko tko vjeruje da u eteru imamo posla samo s procesom ‘razrjeđivanja’ je kao čovjek koji kaže: ‘Ovdje imam pun novčanik novca; Stalno uzimam iz njega i novca ima sve manje. Stalno još uzimam dok ništa ne ostane’. Nije ostalo ništa — ali on ipak može nastaviti! ‘Ništa’ može postati još manje; jer ako uđe u dug, njegov novac postaje manje od ničeg. Na isti način ne samo da materija postaje prazni prostor, već postaje negativna, manje od ničeg — praznija od praznine; preuzima ‘usisnu’ prirodu. Eter je usisan, apsorbirajući. Materija tlači. eter apsorbira. Sunce je apsorbirajuća, usisna lopta, i gdjegod da je eter prisutan imamo silu apsorpcije.
Ovdje smo prešli na drugu stranu, drugi aspekt trodimenzionalnog prostora — prešli smo od tlaka do usisa. Ono što nas u svijetu neposredno okružuje, ono od čega smo konstituirani kao fizički čovjek i eterski čovjek, to je oboje i pritisak i usis ili apsorpcija. Mi smo kombinacija oboje; dok Sunce posjeduje samo snagu usisa, bivajući ništa osim etera, ništa osim usisa. Uzburkani val tlaka i usisa, mjerljive tvari i etera, ono je što svojim izmjenama čini živu organizaciju. I živi organizam konstantno diše u astralu; disanje se izražava kroz mjesečevo kretanje ili njihanje. I ovdje počinjemo naslućivati drugog člana ili drugi princip konstrukcije svijeta; jedan član — tlak i usis, fizičko i etersko; drugi — astral. Astral nije ni fizički ni eterski već se stalno udiše i izdiše; i njihanje predstavlja taj proces.
Čak i u najdrevnija vremena promatrana je jedna astronomska činjenica. Mnogo tisuća godina prije kršćanske ere, Egipćani su znali da nakon perioda od 72 godine zvijezde stajaćice u njihovu vidljivom kursu na Suncu dobiju jedan dan. Nama se čini, zar ne, da se zvijezde stajačice okreću i da se Sunce također okreće, ali da se Sunce okreće dosta sporije, tako da su nakon 72 godine zvijezde primjetno ispred. To je razlog kretanja Proljetne točke (točka proljetnog ekvinocija); naime, da se zvijezde kreću brže. Proljetna ravnodnevnica odlazi sve dalje i dalje, zvijezde stajaćice su promijenile njihov položaj u odnosu na Sunce. Ukratko, činjenice su da ako zabilježimo stazu zvijezde stajaćice i zabilježimo točku gdje Sunce stoji iznad nje, nalazimo da nakon 72 godine zvijezda zauzima isti položaj 30-og prosinca, dok Sunce ponovno doseže tu točku 31-og prosinca. Sunce je izgubilo jedan dan. Nakon kruga od 25.920 godina taj gubitak je toliko veliki, da je Sunce opisalo potpuni okret i ponovno je vraćeno na mjesto gdje smo zabilježili. Vidimo prema tome da je Sunce u 72 godine jedan dan iza zvijezda stajačica. Te 72 godine su približno normalni čovjekov životni period, i on se sastoji od 25.920 dana.
Dakle kada pomnožimo 72 godine sa 360, i smatramo ljudski isječak života kao jedan dan, imamo ljudski život kao jedan dan makrokozmosa. Čovjek je izdahnut, takoreći, od makrokozmosa; njegov život je jedan dan u makrokozmičkoj godini.
Tako da je ova revolucija, ovaj krug opisan precesijom ravnodnevnice, koji označava makrokozmičku godinu, Egipćanima već bila poznata tisućama godina ranije (jer su na ovaj period od 72 godine gledali kao na veoma važan), ova vidljiva revolucija Proljetne točke povezana je s životom i smrću čovjeka u univerzumu — to će reći, s životom i smrću makrokozmosa. I zakoni o životu i smrti čovjeka su nešto što smo mi osuđeni da slijedimo. Već smo vidjeli kako njihanje ukazuje na drugi svijet; kako naš čulima opazivi svijet ukazuje na jedan svijet, tako njihanje ukazuje na drugi, svijet koji diše. A sada u onom što sadašnja astronomija zove ‘precesija’, imamo nešto što opet možemo zvati tranzicija, ovaj puta tranzicija u stanje dubokog sna, tranzicija u još jedan, treći svijet. Dakle imamo tri svijeta, koji se međusobno prožimaju, međusobno su povezani; ali ne smijemo jednostavno pokušati kombinirati te svjetove sa stajališta uzročnosti. Tri svijeta, trostruki svijet, pošto je čovjek trostruko biće; jedan, svijet čula koji nas okružuje, svijet koji opažamo; drugi svijet čija prisutnost je naznačena kretanjima Mjeseca; i treći koji nam se otkriva kretanjem točke ravnodnevnice, ili bi mogli reći, putanjom Sunca. Ovaj treći svijet nam zaista ostaje nepoznat kao što je svijet naše vlastite Volje nepoznat našoj običnoj svijesti.
Važno je prema tome svuda tražiti podudaranje između ljudskog mikrokozmosa i makrokozmosa. I kada danas Istočnjak, iako samo na dekadentan način, pokušava doći do svjesnog disanja, kao što se radilo u drevnoj orijentalnoj mudrosti, to je manifestacija želje da se odluta u taj drugi svijet koji inače prepoznaje preko Mjesečeve, takoreći, volje u našem svijetu. ali u ta vremena kada je drevna mudrost još dolazila čovjeku na način različit od onog na koji danas moramo tražiti mudrost — u ta vremena čovjek je također znao kako vidjeti to djelovanje unutarnjih zakona u drugim poveznicama i podudaranjima.
U Starom zavjetu posvećenici, kojima su ove stvari bile poznate, uvijek su koristili određenu sliku ili predstavu — sliku, naime, o odnosu mjesečeva svijetla i sunčeva svijetla. To u izvjesnom smislu možemo također naći u evanđeljima, kao što sam vam nedavno pokazao.
Općenito kažemo da je mjesečevo svijetlo reflektirano sunčevo svijetlo. Sada govorim u smislu fizike, i kasnije ću morati pokazati da su ovi izrazi zaista vrlo netočni. Mjesečeva svjetlost je predstavljala u Starom zavjetu snagu Jahve ili Jehove. Ova snaga je shvaćena kao reflektirana snaga, i posvećeni — premda ne naravno ortodoksni rabini Starog zavjeta — su znali: Mesija, Krist će doći, i On će biti direktno sunčevo svijetlo. Jahve je samo unaprijed Njegova refleksija. Jahve jest sunčeva svijetlost, ali ne direktna sunčeva svijetlost. Naravno, ovdje ne govorimo o fizičkom sunčevu svijetlu, već o duhovnoj stvarnosti.
Krist je ušao u ljudsku evoluciju, On koji je prije bio prisutan samo u refleksiji, na indirektan način u obliku Jehove. I tu se pojavila nužnost misliti na Krista, koji je živio u Isusu, kao rezultat različitog skupa zakona od onih koji pripadaju običnoj prirodnoj znanosti. Ali ako ne priznajemo ovaj drugi skup zakona, ako vjerujemo da ovaj svijet postoji samo kao rezultat uzroka i posljedice, tada nema mjesta za Onog koji je Krist. Njegovo mjesto za Njega mora biti pripremljeno našim prepoznavanjem tri svijeta koji se isprepliću. Tada je stvorena mogućnost da se može reći: može biti da je u ovom svijetu osjetila sve povezano preko zakona uzroka i posljedice kako podržava prirodna znanost, ali ovaj svijet prožima drugi svijet, i tom drugom svijetu pripada sve što se u svijetu dogodilo a povezano je s Misterijem na Golgoti.
U naše vrijeme, kada se želja za razumijevanjem ove materije sve više manifestira, važno je shvatiti da to razumijevanje treba biti traženo kroz prepoznavanje ova tri međusobno isprepletena svijeta, koja postoje simultano i potpuno su različiti jedan od drugog. To znači da moramo tražiti ne samo jedan sustav zakona, već tri; i moramo ih tražiti u samom čovjeku.
Ako dobro razmotrite ono što sam upravo rekao, vidjeti ćete da neće biti dovoljno usvojiti metode kopernikanskog sustava, i jednostavno nacrtati elipse koje bi trebale prikazati putanje Saturna, Jupitera, Marsa, Zemlje, Venere i Merkura i konačno Sunca. To uopće nije ono što se željelo. Ono što se željelo je radije pogledati zakone koji su aktivni u svijetu koji je fizički vidljiv i vidjeti kako se ti zakoni nadilaze s potpuno drugim skupom zakona; i da posebno sadašnji Mjesec, u svom kretanju, predstavlja nešto što ni na jedan način nije uzročno povezano s ostatkom zvjezdanog sustava, kao što bi to bio slučaj da je Mjesec član tog sustava, kao drugi planeti. Mjesec se međutim odnosi na sasvim drugi svijet, koji je, takoreći, umetnut u naš, i koji ukazuje na proces disanja našeg univerzuma, kao što Sunce ukazuje na prožimanje našeg univerzuma eterom.
Prije nego se netko uključi u astronomiju, treba se obrazovati u kvalitativnom smislu u pogledu onog što se kreće u prostoru, u pogledu stvari koje su međuzavisne u prostoru. Jer mu mora biti sasvim jasno da se materija Sunca i bilo koja druga materija — Zemljina materija na primjer — ni pod kakvim okolnostima ne mogu dovesti u jednostavan odnos; jer materija Sunca je, u usporedbi s materijom Zemlje, nešto što apsorbira i usisava, dok ova potonja vrši tlak. Kretanja koja imaju svoj izraz u njihanju su kretanja koja proizlaze od astralnog svijeta, a ne od bilo čega što se može naći u principima Newtona. Upravo ovaj Newton-izam nas odvodi daleko u materijalizam, jer se dočepao krajnjih apstrakcija. On govori o sili gravitacije. Sunce, kaže on, privlači Zemlju, ili Zemlja privlači Mjesec; između tih tijela postoji sila privlačenja, kao neko nevidljivo uže. Ali ako zaista ništa osim ove sile privlačenja ne bi postojalo, ne bi bilo uzroka da se Mjesec okreće oko Zemlje, ili Zemlja oko Sunca; Mjesec bi jednostavno pao na Zemlju. To bi se zaista dogodilo vjekovima prije, ako bi samo gravitacija bila na djelu; ili bi Zemlja pala u Sunce. Dakle sasvim je nemoguće da gledamo na samo gravitaciju kao sredstvo objašnjavanja zamišljenog ili stvarnog kretanja nebeskih tijela. Dakle što ona rade? Pogledajmo! Ovdje imamo planet prožet stalnom željom da padne u Sunce — pretpostavljajući da smo imali samo zakon gravitacije. Ali sada ćemo pretpostaviti da je ovom planetu u nekom trenutku dana još jedna sila, tangencijalna sila. Ova pokretna sila djeluje s takvom i takvom snagom, i sila gravitacije u isto vrijeme djeluje s takvom i takvom snagom, tako da eventualno planet ne pada u Sunce, već se mora kretati po linijama koje su rezultat obje sile.
Vidite da je za Newtonovu teoriju nužno da pretpostavi neku vrstu izvornog poticaja, neku vrtu početnog guranja u slučaju svakog planeta, ili svakog pokretnog nebeskog tijela. Uvijek mora postojati neki vanzemaljski Bog negdje, koji daje ovaj poticaj, koji daje ovu tangencijalnu silu. To se uvijek pretpostavlja; i sjetite se, ova pretpostavka je napravljena u vrijeme kada smo izgubili svaku ideju o dovođenju materijalnog i duhovnog u neku vrstu veze, kada nismo bili sposobni shvatiti bilo što osim ovog savršeno vanjskog ‘guranja’.
Ovdje imamo primjer nesposobnosti materijalizma da razumije materiju. Više puta sam vam do nedavno skretao pažnju na ovo. Slijedi, da prema tome materijalizam također nije u stanju razumjeti kretanja materije, i osuđen je dati sasvim antropomorfno njihovo objašnjenje, oslikavajući Boga s sasvim ljudskim osobinama, koji je jednostavno gurnuo Mjesec i gurnuo Zemlju. Zemlja i Mjesec zatim ‘privlače’ jedno drugo — i pogledajte, iz te dvije sile, guranja i privlačenja, imamo njihovo kretanje na nebesima.
Iz ideja ovakve vrste danas je konstruiran sunčev sustav. Ali da bi došli do pravog razumijevanja univerzuma apsolutno je nužno potražiti vezu između onog što živi u čovjeku, i onog što živi u makrokozmosu. Jer čovjek je stvarni mikrokozmos u makrokozmosu. O ovom ćemo sutra govoriti dalje.