.- 10. Deseto predavanje, Dornach, 18 travnja 1923
Zašto se ne sjećamo ranijih života na Zemlji.
O Mehringovoj knjizi 'Die Lessing-Legende'. Lessingov 'Odgoj ljudskog roda'. Crookes i Newton. Svi su primitivni ljudi vjerovali u ponavljanje zemaljskog života. Učinci opijuma: mala konzumacija utječe na etersko tijelo, princip vitalizacije, velika količina na astralno tijelo; navika konzumacije opijuma uništava 'Ja'. O učenju pisanja i čitanja. Svjesno mišljenje i pamćenje. Ako je netko preuzeo prave misli u sadašnjem životu, tada će se pravilno sjetiti sadašnjeg života u sljedećem životu. "Ukazanja". Spiritističke seanse.
Dobro jutro, gospodo! Sada dodajmo nešto materiji koju smo razmatrali. Kao što sam rekao na kraju našeg zadnjeg susreta, glavna primjedba koju ljudi ističu je da kada čuju o životu prije nego smo ušli u zemaljsko tijelo i također ranijim životima da to doista može biti točno – ali zašto se ničeg ne sjećaju? Dakle, danas ću prvo detaljno odgovoriti na ovo pitanje, zašto se čovjek ne sjeća i kakvo je to sjećanje.
Za početak moramo malo razmisliti o čovjekovu tijelu, jer zaista je važno ove stvari postaviti na znanstveni način.
Vidite, u ovom pogledu, kada se dođe do pitanja ponavljanja zemaljskih života, ljudi su zaista smiješni u prosudbi drugih koji su znali ili znaju nešto o tom ponavljaju zemaljskih života. Velika figura u njemačkoj književnosti je bio Lessing, koji je živio u osamnaestom stoljeću. Lessingova postignuća su ogromna, i još je općenito priznat sve do danas. Profesori koji predaju na njemačkim sveučilištima često će na toj temi ostati mjesecima. Kao što znate, knjiga eksperta o Lessingu se zapravo pojavila u socijal-demokratskoj literaturi, velika knjiga o Lessingu od Franz Mehring-a. On predstavlja Lessinga s različitog gledišta. Ne možemo reći da je ono što on kaže točno; ali u svakom slučaju, socijal-demokratska literatura sada uključuje veliku knjigu o Lessingu. Ukratko, Lessinga se smatra za veoma velikog čovjeka. Kao vrlo star čovjek, čije drame se još izvode u mnogim teatrima i cijenjene su, napisao je relativno kratak rad pod naslovom 'Obrazovanje, ili odgoj, ljudske rase'. Na kraju knjige čitamo da zaista nećemo stići nigdje razmatrajući ljudsku dušu, da zaista ne možemo imati pravilno znanje o unutarnjem životu, ukoliko ne pretpostavimo ponavljanje života na Zemlji, i ako razmislimo o tome, zaista počinjemo vidjeti stvari kako su ih vidjeli primitivni narodi u prošlosti. Jer oni su svi vjerovali u ponavljanje zemaljskog života. Čovječanstvo je tek kasnije odustalo od toga, kada su ljudi postali 'suvremeni'. I Lessing je rekao da ne vidi razlog zašto bi nešto bilo besmisleno samo iz razloga jer su ljudi u to ranije vjerovali. Ukratko, sam Lessing je rekao da se može nositi s duševnim životom čovjeka samo ako se drži tog osnovnog vjerovanja u ponavljanje zemaljskog života.
Sada kao što možete misliti, ovo je velika sramota za naše takozvane istraživače. Jer ovi istraživači kažu: 'Lessing je bio jedan od najvećih ljudi svih vremena. Ali ponavljanje zemaljskog života je glupost. Što s time napraviti? Lessing je tada bio već star. Postao je slabašnog uma. Ne prihvaćamo ponavljanje zemaljskog života'. Pazite, ti su ljudi takvi. Sve dok im se nešto sviđa oni to prihvaćaju i to je odlično. Ali ako je upravo rekao nešto što im ne odgovara, onda je postao lud.
Nekada će se dogoditi vrlo neobične stvari. Postojao je veliki znanstvenik, Sir William Crookes, naprimjer. Pa, ne slažem se sa svime što on kaže, ali svakako se smatra za velikog znanstvenika. Živio je u naše vrijeme, na kraju devetnaestog stoljeća. Znanstveni rad je uvijek radio ujutro. Otišao bi u svoj laboratorij, i napravio velika otkrića. Mi ne bi imali neke stvari – X zrake, i tako dalje – da on nije obavio preliminarni rad. Poslijepodne, međutim, uvijek bi proučavao psihologiju. Kao što sam rekao, ne slažem se sa svime, ali to je ono što je on radio. I sigurno su ljudi tada morali reći: 'Pa dakle, morao je biti inteligentan ujutro, a glup poslijepodne – pametan i glup u isto vrijeme'! Tako stvari stoje u svijetu.
Sada ima još nešto. Uvije ćete čuti – o ovome sam govorio kada sam govorio o bojama – za znanstvenici smatraju da je Newton najveći znanstvenik svih vremena. Nije bio, ali oni tako misle. I opet imamo sramotu. Taj čovjek Newton, smatran najvećim znanstvenikom, također je napisao knjigu o Knjizi otkrivenja, koja se obično nalazi na kraju Biblije. Dakle, opet sramota.
Ukratko, ljudi koji potpuno niječu da je moguće proučavati psihu, dušu, strašno su osramoćeni od najvećih znanstvenika od svih, a također i najveći povjesničari. Stvar je u tome da svatko tko ozbiljno uzima znanost ne može nego proširiti svoju potragu za znanjem također i na dušu. A mogućnosti za to su uvijek dane. Kao što sam vam rekao, jednostavno samo treba promatrati. Sada, nije moguće sve vidjeti izravno gledajući svakodnevni život, posebno ako se nije unaprijed proučavao. Priroda, a ponekad i čovječanstvo, također za nas rade pokuse, pokuse koje ne trebamo namještati umjetno. Međutim, jednom kada su napravljeni, možemo ih proučavati. Možemo od njih dobiti vodilje, ili barem pokupiti ideje. Postoji jedan pokus koji je zaista važan, karakterističan, ako želimo imati nešto valjano u vezi unutarnjeg života čovjeka. Svatko prihvaća fizičko tijelo, inače bi morali poreći i egzistenciju samih ljudskih bića. To nije sporno. Svatko ga ima. Gledanje suvremene znanosti je da je fizičko tijelo jedino, i sve treba objasniti u odnosu na fizičko tijelo.
Međutim, postoji nešto, što će nam odmah pokazati da ljudsko biće također ima druga tri tijela – nevidljivo etersko tijelo, astralno tijelo i 'Ja' – ako pravilno promatramo. Jedna stvar može biti promatrana na potpuno znanstveni način – postoje mnoge stvari, ali posebno jedna može se gledati na potpuno znanstveni način. Ona pokazuje da ljudska bića zaista mogu doći u stanje koje nam pokazuje da etersko tijelo postoji, i astralno tijelo, i 'Ja'.
Vidite, postoje ljudi u Europi koji osjećaju potrebu da se umrtve. Sada, koriste se mnoga druga sredstva. Rekao sam vam da se danas koristi kokain, naprimjer, da bi se umrtvili; ali u Europi se uvijek koristio opijum. Uvijek su postojali ljudi koji nisu zadovoljni životom, ili su bili previše zabrinuti, nisu znali što da naprave, koji su se tada drogirali opijumom. Uzeli bi malo opijuma, samo malu količinu opijuma. Što bi se tada dogodilo? Za početak, kada netko uzme malu količinu opijuma, dolazi u stanje unutarnjeg iskustva; više ne razmišlja, počinje sanjati u kaotičnim slikama. To mu se sviđa, čini mu dobro. Snovi postaju sve uzbudljiviji. Netko upadne u očaj, počne se uvlačiti u sebe, ponaša se kao grešnik; drugi počinje bjesniti i trčati, čak razvija žudnju za ubojstvom. A onda zaspu. Uzimati opijum znači da ljudi uzimaju otrov u tijela i polagano se dovode u stanje, iz kojeg postupno počinju spavati.
Ako razmotrimo što se ovdje stvarno događa u ljudskom biću nalazimo – to se može vidjeti – da najprije uđu u vrlo uzbudljive snove, počinju fantazirati, i zatim zaspu. Znači, nešto je otišlo od njih. Otišlo je upravo ono što ga je činilo razumnom osobom, nešto što je u njemu živjelo da bi mogao biti razumna osoba. Toga nema. Ali prije nego što otiđe, a čak i nakon što je otišlo, živi u divljim, kaotičnim, najuzbudljivijim snovima. Nakon nekog vremena probudi se i donekle obnovi, sve dok ponovno ne uzme opijum. Dakle pretvara se u spavajuću osobu, samo 'žestoku' osobu.
Možemo vidjeti da kada netko zaspe pod utjecajem opijuma, ono što je u njemu aktivno nije ono što ga čini razumnim, već ono što ga animira; inače se ne bi mogao ponovno probuditi, morao bi umrijeti. U njemu djeluje ono što ga trenutno animira. I možete vidjeti da tijekom noći, postoji određena borba kako bi se mogao ponovno probuditi. Dakle, nešto je aktivno u ljudskom biću što ne uključuje razumni dio; to je pak ono što oživljava tijelo. Otrov malo ubija tijelo. To istjera razum. Ali element koji daje život je još u njemu, inače se ne bi mogao probuditi. Dakle, na što je utjecalo malo konzumiranja opijuma? Na princip koji daje život. Uzimanje male količine opijuma, utjecalo je na etersko tijelo.
Sada zamislite da netko uzme previše opijuma, ili se namjerno otruje opijumom. Ne događa se isto. To je čudno, ali dogoditi će se ono zadnje što se dogodi kod male konzumacije opijuma: osoba odmah zaspi. Dakle, razum ne odlazi polako, već brzo, vrlo brzo. Ali sada u njoj nešto ostaje što uopće nije bilo u njoj kada je konzumirala malo opijuma. To je opet nešto što možemo vidjeti.
Pa recimo da netko uzme toliko opijuma da je stvarno otrovan. Prvo što se dogodi je da zaspi. Ali tada tijelo počinje biti nemirno, nerazumno, dahće, hrče; onda ima grčeve. I primijeti se nešto neobično, lice postaje potpuno crveno, a usne potpuno plave.
Slika 23
Sada se sjetite što sam rekao zadnji puta. Rekao sam da se svi poremećaji disanja javljaju kod izdisanja. Sada što je hrkanje, naprimjer, prvo stenjanje zatim hrkanje – što je to zapravo? Vidite, hrkanje je ono što rade ljudi koji ne mogu pravilno disati. Ako dišemo pravilno, ako su ovo njena usta [Slika 23], tada zrak ulazi i nakon nekog vremena izlazi. I u zračnom prolazu je resica i ona se umetne u zračni kanal. To možete vidjeti ako pogledate u usta. A onda gore postoji nešto što se diže i spušta, meko nepce; koje se kreće. Resica i meko nepce se pomiče cijelo vrijeme udisanjem i izdisanjem, kada je to pravilno. Ali kada se udahne a izdisanje nije pravilno, ako se podrigne, tada ovo meko nepce i resica, zadrhti, a otuda i zveckanje, hrkanje.
Dakle iz ovoga možete vidjeti da to ima nekakve veze s disanjem. Jer netko tko se drogira s malo opijuma, ući će u stanja koja sam vam opisao: u neku vrstu delirija, u ludilo. Polako će zaspati. Ali ako sada brzo zaspe, uzevši veliku količinu opijuma, početi će hrkati i grčiti se; lice postaje crveno, usne plave. Ako se sjetite svega što sam vam rekao, pripisati ćete veliku važnost činjenici da lice postaje crveno, a usne plave. Jer rekao sam vam da ljudi dobivaju crvenu krv udisanjem kisika. Kada se krv pomiješa s kisikom, postaje crvena; kada se krv pomiješa s ugljikom, postaje plava. Kada se izdahne, plava je. Pa, kada vidite nekoga s crvenim licem i plavim usnama, što to znači? Da, previše je udahnutog zraka ispod lica, previše crvene krvi od udisanja. A što to znači da su usne plave? Previše je krvi koja bi trebala izaći. Tamo staje. Mogla bi ići na mjesto u plućima gdje se ugljični dioksid oslobađa, gdje se ugljični dioksid može izdahnuti. Pa, kod osobe otrovane opijumom imate situaciju da cijelo disanje staje. I to pokazuje crvena krv u licu s jedne strane i plava krv u usnama s druge strane.
Dakle iz ovoga možete vidjeti da to ima nekakve veze s disanjem. Jer netko tko se drogira s malo opijuma, ući će u stanja koja sam vam opisao: u neku vrstu delirija, u ludilo. Polako će zaspati. Ali ako sada brzo zaspe, uzevši veliku količinu opijuma, početi će hrkati i grčiti se; lice postaje crveno, usne plave. Ako se sjetite svega što sam vam rekao, pripisati ćete veliku važnost činjenici da lice postaje crveno, a usne plave. Jer rekao sam vam da ljudi dobivaju crvenu krv udisanjem kisika. Kada se krv pomiješa s kisikom, postaje crvena; kada se krv pomiješa s ugljikom, postaje plava. Kada se izdahne, plava je. Pa, kada vidite nekoga s crvenim licem i plavim usnama, što to znači? Da, previše je udahnutog zraka ispod lica, previše crvene krvi od udisanja. A što to znači da su usne plave? Previše je krvi koja bi trebala izaći. Tamo staje. Mogla bi ići na mjesto u plućima gdje se ugljični dioksid oslobađa, gdje se ugljični dioksid može izdahnuti. Pa, kod osobe otrovane opijumom imate situaciju da cijelo disanje staje. I to pokazuje crvena krv u licu s jedne strane i plava krv u usnama s druge strane.
Slika 24
Ovo je izuzetno zanimljivo, gospodo. Što su usne? Vidite, usne su vrlo neobični organi na licu. Da bi imali lice, stvarno ga morate ovako nacrtati [Slika 24], s kožom svuda izvana; svuda je izvana prekriveno kožom. Ali na usnama je zaista komad unutarnje kože. Tu ono iznutra izlazi vani. To je dio unutarnje kože. Čovjek otvara unutarnju prirodu prema vani imajući usne. Ako su vam usne plave umjesto crvene, to znači da je iznutra previše plave krvi. Pa vidite, kada je netko otrovan opijumom, tijelo svu neiskorištenu krv šalje prema van – na površinu, a svu plavu krv šalje unutra.
Primitivni ljudi su to nekad znali, ovo sa plavom krvi unutra. Ako bi netko imao previše krvi unutra rekli bi da ako netko ima previše plave krvi unutra da ima premalo duše; duša mu je izašla. Stoga je riječ 'plavokrvnost' vrijeđanje. A kad su aristokrate u narodu prozvali 'plavokrvni' ljudi su htjeli reći: 'U njima više nema duše'. Vrlo je čudno kako u narodnoj mudrosti te stvari žive na predivan način. Ovo je vrlo zanimljivo. Iz jezika možete naučiti dosta toga.
Sada međutim, možete vidjeti da postoji nešto što djeluje kod ljudi, a što primjerice, ne djeluje kod biljaka. Jer ako u biljku uvedete otrov on ostaje negdje gore, ne širi se. Beladona, ubojito velebilje, vrlo je otrovna biljka. Svoj otrov drži gore i ne pušta da ide u cijelu biljku. Kada čovjek uzme takav otrov, učinak je takav da on zahvaća tijelo tako da crvenu krv tjera prema van a plavu unutra. Da, i biljke žive. Te biljke imaju u sebi svoje etersko tijelo, imaju načelo koje kod ljudi ostaje plavo ako se uzme mala količina opijuma, a ne jaka. To je ono što uzrokuje senzaciju kod ljudi. Da biljka ima krv imala bi istu senzaciju, kao i ljudi i životinje. Ljudi i životinje to imaju bez uzimanja opijuma, kada je etersko tijelo u konfliktu s fizičkim; krv se odmah istiskuje, a nešto ostaje u tijelu, i to je ono što čini poremećaj. A to je astralno tijelo. Tako da možemo reći da na astralno tijelo utječe velika konzumacija opijuma.
Sada postoji i treća vrsta uzimanja opijuma. Ova potrošnja opijuma je vrlo raširena u svijetu, iako ne u Europi, više naprimjer među nekim Turcima, posebno u Aziji i Indiji, među malajskim narodima. Ti ljudi uzimaju samo toliko opijuma koliko mogu podnijeti, da se ponovno pravilno probude i ne umru od njega. Dakle oni na neobičan način prolaze kroz sve kroz što prolaze konzumenti opijuma. No, postupno se navikavaju i na taj način svjesnije prolaze kroz priču. Ovi Turci kažu: 'Da, ako sam uzeo opijum, tada sam bio u raju'. Da tako je to s ovim fantazijama. A u Maleziji i u Indokini, i oni bi to željeli vidjeti sada. To je nešto što se može raditi relativno dugo i sebi možemo reći da tu mora sigurno biti još nečeg.
Sada se mora reći da ako bi ovi ljudi koji konzumiraju opijum iz navike, kod njih je to zaista navika, ako bi ti fantasti samo to vidjeli, nakon nekog vremena bi se umorili. Ali vidite, to je vrlo čudno. Ti ljudi dolaze od prvih ljudi na Zemlji, koji su još uvijek znali nešto o vječnoj duši, duši koja prolazi kroz razne zemaljske živote. Znali su nešto o tome. Sada je to izgubljeno. I ljudi koji nisu prošli europsku civilizaciju koriste opijum da se stave u stanje gdje mogu osjetiti nešto od vječnog života duše. To je užasno, ali oni i dalje u sebe unose bolest. Budući da zdravo tijelo u sadašnjosti ne može znati ništa o besmrtnosti duše, ako se duhovno ne napreže, ti ljudi postupno uništavaju svoje tijelo tako da se duša postupno istiskuje.
Možete vidjeti nešto vrlo osobito kada pogledate ljude koji iz navike uzimaju opijum i stoga ga također podnose neko vrijeme. Nakon nekog vremena postanu vrlo blijedi. Ako su prije i imali dobru boju kože, sada problijede.
To za Malajce znači nešto drugo nego za Europljane. Malajac stvarno izgleda poput duha kada problijedi jer je žućkasto-smeđ. Zatim, nakon nekog vremena, izgledaju kao da su im oči potpuno šuplje. Tada počinju gubiti kilograme nakon što već ne mogu pravilno hodati; samo šepaju okolo. Također više ne žele misliti i postaju strašno zaboravni. Na kraju, ali ne i nevažno, dobiti će moždani udar.
Takve su pojave. Jako ih je zanimljivo gledati. Prije nego udovi postanu nespretni, imaju tešku konstipaciju, znači da im crijeva više ne funkcioniraju. Iz ovoga što sam opisao možete vidjeti da se cijelo tijelo podriva.
Sada ovdje postoji nešto vrlo neobično. Ne zna se mnogo o tome jer ljudi na to ne obraćaju pažnju; ali to je nešto što se lako može vidjeti. Znamo kako ti ljudi postaju konzumenti opijuma, to je opisano mnogo puta. Ali sada samo neka pokušaju – to danas čine vrlo često na druge načine – i daju dozu koju redovni konzument opijuma uzima, životinji. Tada će ili životinja postati malo živahna, što bi bio prvi stupanj, gdje je etersko tijelo u konfuziji, ili će ući u drugu fazu, ako joj se da dovoljno, i umrijeti. Ono što sam upravo opisao kao redovito konzumiranje opijuma kod životinja ne postoji. To kod životinja ne postoji.
Što to pokazuje, gospodo? Pa, to pokazuje da ako opijum, koliko god jak bio, uđe u astralno tijelo, uzrokujući da se promjeni odnos između plave i crvene krvi, tada se plava i crvena krv u životinji neprestano vrte u vodoravnom smjeru. Kod ljudi, koji nauče hodati uspravno, plava i crvena krv ne idu u tom smjeru [crtanje na ploči], već odozgo prema dolje i odozdo prema gore. To znači da čovjek može postati uobičajeni konzument opijuma.
Sada, govorio sam vam da ljudi imaju 'Ja' jer su uspravni. Životinje nemaju 'Ja' jer imaju vodoravna leđa. Dakle, na što utječe uobičajena konzumacija opijuma? Na 'Ja'. Tako da možemo reći: 'Ja' - uobičajena konzumacija opijuma. I razmatrajući opijum otkrili smo sva tri nadosjetilna čovjekova tijela: etersko tijelo na malu konzumaciju opijuma, astralno tijelo kada se opiju uzima u velikim količinama, i 'Ja' kada se opijum uzima iz navike. Kao što vidite, ako se može pravilno promatrati, može se dosta naučiti.
Ali sad također možete vidjeti da Malajac koji je redoviti konzument opijuma dolazi do nečega ogromnog. Dolazi do ega. I što dobiva? Čemu se ovaj Malajac ili Turčin veseli dok slijedi svoju naviku uzimanja opijuma? Raduje se jer mu se tada sjećanje probudi na divan način. Brzo će steći pogleda na svoj zemaljski život i još mnogo toga. S jedne strane to je strašno, jer time čini svoje tijelo bolesnim; s druge strane, međutim, želja za upoznavanjem ega je u njemu toliko snažna da ne može odoljeti. Jednostavno je sretan kada dobije to ogromno sjećanje.
Ali vidite, to je ovako: kada netko radi nešto pretjerano, to ga upropaštava. Ako previše radi, to ga upropaštava; ako previše misli, to ga upropaštava. A ako čovjek cijelo vrijeme poziva previše sjećanja, to mu uništava tijelo. Sve pojave koje sam vam opisivao jednostavno dolaze iz sjećanja, koje pretjerano snažno. To je ono što prvo dolazi. A kasnije – to sam vam opisao – ljudi postaju ležerni u hodanju. Više se ne sjeća kako postaviti nogu naprijed. To je nesvjesno sjećanje. A onda postaje zaboravan. Upravo postižući svoj cilj on je upropašten. Ali moguće je vidjeti, biti svjestan, da je ego prisutan kada opijum postane navika.
Što radi današnja prirodna znanost? Pa, ako otvorite knjige, naći ćete stvari o kojima sam govorio; kaže se da ljudi postaju delirični s malom dozom opijuma, i tako dalje, da kada konzumira puno opijuma onda prvo zaspe, a tijela će im odmah biti uništena. Umru, lica im postanu crvena a usne plave. I sve te stvari dolaze i s navikom uzimanja opijuma. Ali što ti ljudi opisuju? Opisuju samo fizičko tijelo i ono što mu se događa; opisuju da konzument opijuma dahće, ima grčeve, hrče. Možete čitati da gube težinu, više ne mogu hodati, zaboravljaju i konačno dobivaju moždani udar jer mu sjećanje uništava mozak; tako bi to trebali gledati. Sve je to opisano, ali sve se pripisuje fizičkom tijelu.
Ali to su gluposti; jer inače bi se sve fizičko trebalo pripisati samo fizičkom tijelu. Također sve ove pojave vidimo da se pojavljuju u biljci. Ali ipak ne možemo reći da je čovjek biljka. Jer kod konzumacije opijuma u velikim dozama učinak se pokazuje na astralno tijelo, a pojave vezane uz redovito uzimanje opijuma mogu se vidjeti samo kod ljudi. Ako bi životinje nešto dobile od konzumiranja opijuma i ne bi odmah umrle, vidjeli biste mnoge životinje da jednostavno uživaju u opijumu u biljkama. Zašto bi to radile? Jer životinje jedu stvari koje jedu iz navike. Dakle, ako bi životinje time nešto dobile, one bi jele opijum u biljkama. Ako to ne rade, to je zato jer od toga nemaju ništa.
Sve se to može otkriti kroz znanost. Ali sada je pitanje: može li se sve to, sjećanje koje Malajac stekne čineći sebe bolesnim, postići zdravim sredstvima? Moramo se samo sjetiti da su drevni ljudi na Zemlji znali da ljudi žive uvijek iznova. Lessing je rekao, kao što sam vam ispričao, da ne vidi razloga zašto bi nešto bilo besmislica samo zato jer su ljudi to vjerovali u ranija vremena. Ti rani ljudi jednostavno nisu imali vrstu apstraktnog mišljenja kakvu mi imamo danas. Nisu imali ni prirodnu znanost. Sve su gledali mitološki. Kada su gledali biljku nisu rekli da su u njoj takve i takve sile, već su rekli da je unutra nešto duhovno. Živjeli su više u duhovnom.... [praznina u tekstu]. Čovjek se tako mogao razvijati da je sve više živio u fizičkom tijelu. Samo na taj način može postati slobodna osoba, inače bi uvijek bio pod utjecajem. U iskonska vremena ljudi nisu bili slobodni; ali svejedno su vidjeli duhovne stvari. Pa mi, gospodo, takvi kakvi smo sada, zaista imamo apstraktne misli koje nas uče u školi. Vidite, možemo čak reći: najvažnije aktivnosti na koje je čovječanstvo danas tako ponosno zapravo su nešto apstraktno.
Jučer sam rekao učiteljima koji su ovdje: Da, kada dijete napuni sedam godina trebalo bi nešto naučiti. Nakon što je naučio svoj dosadašnji život, trebao bi naučiti da je osoba koja stoji pred njim, a on je zna, njegov otac – sada bi trebala naučiti da ovo zapisano znači 'otac'[pisanje po ploči: otac]. Odjednom bi trebao to naučiti. Ali to nema veze s njegovim ocem. To su čudni znakovi koji nemaju nikakve veze s tim ocem! Dijete bi to odjednom trebalo naučiti. To čini nerado, jer je otac čovjek koji ima takvu kosu, takav nos; to je ono uvijek vidjelo. Dijete se opire tome da napisano znači otac.
Dijete je naučilo uzviknuti' Ah' kada je zapanjeno. Sada bi odjednom trebao doći to toga da je ovo ovdje 'A' [pokazuje na slovo]. Cijela stvar je apstraktna, nema veze s onim što je dijete do tada znalo. Prvo moramo napraviti most, kako bi dijete moglo naučiti takve stvari. Također vam želim reći kako napraviti most.
Možete, naprimjer, reći djetetu: 'Pogledaj! Što je ovo'? [Slika 25] Ako to nacrtate i pitate što je to, što će ono reći? Reći će: 'Riba! To je riba!' Neće reći: 'Ne vidim ništa u tome'. Ovdje [u napisanoj riječi 'otac'] ne može reći :'Tu prepoznajem oca'. Ali će prepoznati ribu.
Zatim kažem: 'Reci riječ Riba; zatim izostavi 'i' i ono nakon njega, i samo reci 'R'. Gledaj, nacrtati ću to za tebe: R'. Tako sam uzeo R iz Riba. Dijete će prvo nacrtati ribu i onda doći do slova R. To jednostavno morate napraviti razumnim da nije apstraktno već da proizlazi iz slike. Dijete tada naravno voli učiti. To možete učiniti sa svakim slovom. Jednostavno to morate naučiti malo po malo.
Primitivni ljudi su to nekad znali, ovo sa plavom krvi unutra. Ako bi netko imao previše krvi unutra rekli bi da ako netko ima previše plave krvi unutra da ima premalo duše; duša mu je izašla. Stoga je riječ 'plavokrvnost' vrijeđanje. A kad su aristokrate u narodu prozvali 'plavokrvni' ljudi su htjeli reći: 'U njima više nema duše'. Vrlo je čudno kako u narodnoj mudrosti te stvari žive na predivan način. Ovo je vrlo zanimljivo. Iz jezika možete naučiti dosta toga.
Sada međutim, možete vidjeti da postoji nešto što djeluje kod ljudi, a što primjerice, ne djeluje kod biljaka. Jer ako u biljku uvedete otrov on ostaje negdje gore, ne širi se. Beladona, ubojito velebilje, vrlo je otrovna biljka. Svoj otrov drži gore i ne pušta da ide u cijelu biljku. Kada čovjek uzme takav otrov, učinak je takav da on zahvaća tijelo tako da crvenu krv tjera prema van a plavu unutra. Da, i biljke žive. Te biljke imaju u sebi svoje etersko tijelo, imaju načelo koje kod ljudi ostaje plavo ako se uzme mala količina opijuma, a ne jaka. To je ono što uzrokuje senzaciju kod ljudi. Da biljka ima krv imala bi istu senzaciju, kao i ljudi i životinje. Ljudi i životinje to imaju bez uzimanja opijuma, kada je etersko tijelo u konfliktu s fizičkim; krv se odmah istiskuje, a nešto ostaje u tijelu, i to je ono što čini poremećaj. A to je astralno tijelo. Tako da možemo reći da na astralno tijelo utječe velika konzumacija opijuma.
Sada postoji i treća vrsta uzimanja opijuma. Ova potrošnja opijuma je vrlo raširena u svijetu, iako ne u Europi, više naprimjer među nekim Turcima, posebno u Aziji i Indiji, među malajskim narodima. Ti ljudi uzimaju samo toliko opijuma koliko mogu podnijeti, da se ponovno pravilno probude i ne umru od njega. Dakle oni na neobičan način prolaze kroz sve kroz što prolaze konzumenti opijuma. No, postupno se navikavaju i na taj način svjesnije prolaze kroz priču. Ovi Turci kažu: 'Da, ako sam uzeo opijum, tada sam bio u raju'. Da tako je to s ovim fantazijama. A u Maleziji i u Indokini, i oni bi to željeli vidjeti sada. To je nešto što se može raditi relativno dugo i sebi možemo reći da tu mora sigurno biti još nečeg.
Sada se mora reći da ako bi ovi ljudi koji konzumiraju opijum iz navike, kod njih je to zaista navika, ako bi ti fantasti samo to vidjeli, nakon nekog vremena bi se umorili. Ali vidite, to je vrlo čudno. Ti ljudi dolaze od prvih ljudi na Zemlji, koji su još uvijek znali nešto o vječnoj duši, duši koja prolazi kroz razne zemaljske živote. Znali su nešto o tome. Sada je to izgubljeno. I ljudi koji nisu prošli europsku civilizaciju koriste opijum da se stave u stanje gdje mogu osjetiti nešto od vječnog života duše. To je užasno, ali oni i dalje u sebe unose bolest. Budući da zdravo tijelo u sadašnjosti ne može znati ništa o besmrtnosti duše, ako se duhovno ne napreže, ti ljudi postupno uništavaju svoje tijelo tako da se duša postupno istiskuje.
Možete vidjeti nešto vrlo osobito kada pogledate ljude koji iz navike uzimaju opijum i stoga ga također podnose neko vrijeme. Nakon nekog vremena postanu vrlo blijedi. Ako su prije i imali dobru boju kože, sada problijede.
To za Malajce znači nešto drugo nego za Europljane. Malajac stvarno izgleda poput duha kada problijedi jer je žućkasto-smeđ. Zatim, nakon nekog vremena, izgledaju kao da su im oči potpuno šuplje. Tada počinju gubiti kilograme nakon što već ne mogu pravilno hodati; samo šepaju okolo. Također više ne žele misliti i postaju strašno zaboravni. Na kraju, ali ne i nevažno, dobiti će moždani udar.
Takve su pojave. Jako ih je zanimljivo gledati. Prije nego udovi postanu nespretni, imaju tešku konstipaciju, znači da im crijeva više ne funkcioniraju. Iz ovoga što sam opisao možete vidjeti da se cijelo tijelo podriva.
Sada ovdje postoji nešto vrlo neobično. Ne zna se mnogo o tome jer ljudi na to ne obraćaju pažnju; ali to je nešto što se lako može vidjeti. Znamo kako ti ljudi postaju konzumenti opijuma, to je opisano mnogo puta. Ali sada samo neka pokušaju – to danas čine vrlo često na druge načine – i daju dozu koju redovni konzument opijuma uzima, životinji. Tada će ili životinja postati malo živahna, što bi bio prvi stupanj, gdje je etersko tijelo u konfuziji, ili će ući u drugu fazu, ako joj se da dovoljno, i umrijeti. Ono što sam upravo opisao kao redovito konzumiranje opijuma kod životinja ne postoji. To kod životinja ne postoji.
Što to pokazuje, gospodo? Pa, to pokazuje da ako opijum, koliko god jak bio, uđe u astralno tijelo, uzrokujući da se promjeni odnos između plave i crvene krvi, tada se plava i crvena krv u životinji neprestano vrte u vodoravnom smjeru. Kod ljudi, koji nauče hodati uspravno, plava i crvena krv ne idu u tom smjeru [crtanje na ploči], već odozgo prema dolje i odozdo prema gore. To znači da čovjek može postati uobičajeni konzument opijuma.
Sada, govorio sam vam da ljudi imaju 'Ja' jer su uspravni. Životinje nemaju 'Ja' jer imaju vodoravna leđa. Dakle, na što utječe uobičajena konzumacija opijuma? Na 'Ja'. Tako da možemo reći: 'Ja' - uobičajena konzumacija opijuma. I razmatrajući opijum otkrili smo sva tri nadosjetilna čovjekova tijela: etersko tijelo na malu konzumaciju opijuma, astralno tijelo kada se opiju uzima u velikim količinama, i 'Ja' kada se opijum uzima iz navike. Kao što vidite, ako se može pravilno promatrati, može se dosta naučiti.
Ali sad također možete vidjeti da Malajac koji je redoviti konzument opijuma dolazi do nečega ogromnog. Dolazi do ega. I što dobiva? Čemu se ovaj Malajac ili Turčin veseli dok slijedi svoju naviku uzimanja opijuma? Raduje se jer mu se tada sjećanje probudi na divan način. Brzo će steći pogleda na svoj zemaljski život i još mnogo toga. S jedne strane to je strašno, jer time čini svoje tijelo bolesnim; s druge strane, međutim, želja za upoznavanjem ega je u njemu toliko snažna da ne može odoljeti. Jednostavno je sretan kada dobije to ogromno sjećanje.
Ali vidite, to je ovako: kada netko radi nešto pretjerano, to ga upropaštava. Ako previše radi, to ga upropaštava; ako previše misli, to ga upropaštava. A ako čovjek cijelo vrijeme poziva previše sjećanja, to mu uništava tijelo. Sve pojave koje sam vam opisivao jednostavno dolaze iz sjećanja, koje pretjerano snažno. To je ono što prvo dolazi. A kasnije – to sam vam opisao – ljudi postaju ležerni u hodanju. Više se ne sjeća kako postaviti nogu naprijed. To je nesvjesno sjećanje. A onda postaje zaboravan. Upravo postižući svoj cilj on je upropašten. Ali moguće je vidjeti, biti svjestan, da je ego prisutan kada opijum postane navika.
Što radi današnja prirodna znanost? Pa, ako otvorite knjige, naći ćete stvari o kojima sam govorio; kaže se da ljudi postaju delirični s malom dozom opijuma, i tako dalje, da kada konzumira puno opijuma onda prvo zaspe, a tijela će im odmah biti uništena. Umru, lica im postanu crvena a usne plave. I sve te stvari dolaze i s navikom uzimanja opijuma. Ali što ti ljudi opisuju? Opisuju samo fizičko tijelo i ono što mu se događa; opisuju da konzument opijuma dahće, ima grčeve, hrče. Možete čitati da gube težinu, više ne mogu hodati, zaboravljaju i konačno dobivaju moždani udar jer mu sjećanje uništava mozak; tako bi to trebali gledati. Sve je to opisano, ali sve se pripisuje fizičkom tijelu.
Ali to su gluposti; jer inače bi se sve fizičko trebalo pripisati samo fizičkom tijelu. Također sve ove pojave vidimo da se pojavljuju u biljci. Ali ipak ne možemo reći da je čovjek biljka. Jer kod konzumacije opijuma u velikim dozama učinak se pokazuje na astralno tijelo, a pojave vezane uz redovito uzimanje opijuma mogu se vidjeti samo kod ljudi. Ako bi životinje nešto dobile od konzumiranja opijuma i ne bi odmah umrle, vidjeli biste mnoge životinje da jednostavno uživaju u opijumu u biljkama. Zašto bi to radile? Jer životinje jedu stvari koje jedu iz navike. Dakle, ako bi životinje time nešto dobile, one bi jele opijum u biljkama. Ako to ne rade, to je zato jer od toga nemaju ništa.
Sve se to može otkriti kroz znanost. Ali sada je pitanje: može li se sve to, sjećanje koje Malajac stekne čineći sebe bolesnim, postići zdravim sredstvima? Moramo se samo sjetiti da su drevni ljudi na Zemlji znali da ljudi žive uvijek iznova. Lessing je rekao, kao što sam vam ispričao, da ne vidi razloga zašto bi nešto bilo besmislica samo zato jer su ljudi to vjerovali u ranija vremena. Ti rani ljudi jednostavno nisu imali vrstu apstraktnog mišljenja kakvu mi imamo danas. Nisu imali ni prirodnu znanost. Sve su gledali mitološki. Kada su gledali biljku nisu rekli da su u njoj takve i takve sile, već su rekli da je unutra nešto duhovno. Živjeli su više u duhovnom.... [praznina u tekstu]. Čovjek se tako mogao razvijati da je sve više živio u fizičkom tijelu. Samo na taj način može postati slobodna osoba, inače bi uvijek bio pod utjecajem. U iskonska vremena ljudi nisu bili slobodni; ali svejedno su vidjeli duhovne stvari. Pa mi, gospodo, takvi kakvi smo sada, zaista imamo apstraktne misli koje nas uče u školi. Vidite, možemo čak reći: najvažnije aktivnosti na koje je čovječanstvo danas tako ponosno zapravo su nešto apstraktno.
Jučer sam rekao učiteljima koji su ovdje: Da, kada dijete napuni sedam godina trebalo bi nešto naučiti. Nakon što je naučio svoj dosadašnji život, trebao bi naučiti da je osoba koja stoji pred njim, a on je zna, njegov otac – sada bi trebala naučiti da ovo zapisano znači 'otac'[pisanje po ploči: otac]. Odjednom bi trebao to naučiti. Ali to nema veze s njegovim ocem. To su čudni znakovi koji nemaju nikakve veze s tim ocem! Dijete bi to odjednom trebalo naučiti. To čini nerado, jer je otac čovjek koji ima takvu kosu, takav nos; to je ono uvijek vidjelo. Dijete se opire tome da napisano znači otac.
Dijete je naučilo uzviknuti' Ah' kada je zapanjeno. Sada bi odjednom trebao doći to toga da je ovo ovdje 'A' [pokazuje na slovo]. Cijela stvar je apstraktna, nema veze s onim što je dijete do tada znalo. Prvo moramo napraviti most, kako bi dijete moglo naučiti takve stvari. Također vam želim reći kako napraviti most.
Možete, naprimjer, reći djetetu: 'Pogledaj! Što je ovo'? [Slika 25] Ako to nacrtate i pitate što je to, što će ono reći? Reći će: 'Riba! To je riba!' Neće reći: 'Ne vidim ništa u tome'. Ovdje [u napisanoj riječi 'otac'] ne može reći :'Tu prepoznajem oca'. Ali će prepoznati ribu.
Zatim kažem: 'Reci riječ Riba; zatim izostavi 'i' i ono nakon njega, i samo reci 'R'. Gledaj, nacrtati ću to za tebe: R'. Tako sam uzeo R iz Riba. Dijete će prvo nacrtati ribu i onda doći do slova R. To jednostavno morate napraviti razumnim da nije apstraktno već da proizlazi iz slike. Dijete tada naravno voli učiti. To možete učiniti sa svakim slovom. Jednostavno to morate naučiti malo po malo.
Slika 25
Jedan od učitelja u našoj Waldorfskoj školi jednom je divno pokazao kako su nastali rimski brojevi. Kada se dođe do V to odjednom ne valja. Kako se dođe do pet? Pa vidite, što je ovo ovdje? [Dr. Steiner podiže ruku.] Naravno reći ćete da je ruka uvijek ruka. Ali zar ovdje nešto ne vidimo? I, II, III, IIII, V prstiju. Sada crtam ovu ruku na ploči [vidi sliku] na ovaj način, tako da sam ispružio ove dvije stvari [palac, a pored palca četiri ostala prsta]. Sada imam ruju sa V u njoj; to je definitivno pet. Sada ovo malo pojednostavim i dobijete rimski broj V s ruke sa pet prstiju.
Pa vidite, gospodo, danas se nalazimo u vrlo apstraktnom svijetu. Učimo pisati, učimo čitati, to nema nikakve veze s životom. Kao rezultat toga zaboravili smo stvari koje su ljudi imali a koji nisu još mogli ni pisati ni čitati.
Ali ne smijete reći poput naših protivnika vani: 'Steiner nam je tijekom predavanja rekao da su ljudi bili pametniji kada još nisu znali pisati i čitati'. I onda odmah kažu: 'On ne želi da ljudi više uče pisati i čitati'. To mi nije namjera. Ljudi bi uvijek trebali ići ukorak s civilizacijom, posebno naučiti pisati i čitati. Ali ne bi trebali izgubiti stvari koje možemo izgubiti pisanjem i čitanjem. Trebamo doći do duhovnog gledanja da bi otkrili kakav je ljudski život.
A sada vam želim reći nešto vrlo jednostavno o dvoje ljudi. Jedan skine svoj ovratnik kada se navečer svlači, ima dva mala gumba, jedan straga, jedan sprijeda, uzimam očiti primjer jer ja nosim takav ovratnik. Jedna osoba to čini bez razmišljanja, otkopčava jedan gumb, pa drugi gumb. Sada odlazi u krevet. Ujutro će hodati po sobi i pitati se: 'Gdje mi je dugmad od košulje?' Ne može ih naći. Ne sjeća se gdje ih je stavio. Zašto? Jer je to učinio bez razmišljanja.
Sada druga osoba. Nije se baš navikao stavljati gumbe košulje na isto mjesto – što bi bilo lijeno – već sebi kaže: 'Kada skinem gumbe na košulji staviti ću jednog pored svijećnjaka a drugo tamo preko'. Dakle on tome pridodaje misao, a ne spušta ih samo bez razmišljanja. Sada kada se ujutro probudi, ide pravo tamo, pokupi gumbe s mjesta gdje ih je stavio, ne treba se osvrtati po sobi: 'Gdje mi je dugmad s košulje, gdje mi je dugmad s košulje'? U čemu je razlika? Cijela razlika je da je jedan tome pridružio misli i sjeća se, a drugi nije ništa mislio i ne sjeća se. Da, ali možete se sjetiti samo ujutro. Nema koristi ako sjedite navečer i želite se sjetiti, sjetiti se možete samo ujutro ako ste o tome razmišljali navečer.
Gospodo, pogledajmo sada povijest. Prema ono što sam vam rekao ranije, sve su naše duše već bile tamo u vrijeme kada je tek nekolicina mogla razmišljati. Ljudi nisu mislili u ranija vremena. U najranija vremena živjeli su u duhu. I nije bilo normalno da netko misli u to vrijeme. Tijekom Srednjeg vijeka ljudi uopće nisu mislili. Počeli su misliti tek od petnaestog stoljeća nadalje; nisu sve primali mislima kako to mi radimo. To povjesničari mogu dokazati. Nije dakle čudo da se ne sjećate ranijih života! Sada su ljudi naučili misliti. Mi smo sada u vremenu povijesne evolucije kada su ljudi naučili misliti. I u njihovom sljedećem životu sjetiti će se sadašnjeg života baš kao što se neko sjeti svojih gumba ovratnika ujutro. To znači da ako netko sada nauči misliti o stvarima svijeta na ispravan način, nauči misliti na način koji sam vam pokazao, to će biti baš kao da misli o gumbu ovratnika. A način na koji to radi današnji prirodoslovac je da ne razmišlja o gumbu njegove košulje. Ako netko samo daje opis: 'Dođe do delirija, usne postanu plave, lice crveno', i tako dalje, to je tako da on neće razmišljati o najvažnijim stvarima u sljedećem životu. Uopće se neće sjećati, bacajući sve u konfuziju, kao osoba kojoj je u sobi konfuzija jer mora izaći vani i ne može pronaći svoje stvari. Međutim, netko tko misli da to jednostavno dolazi od eterskog tijela, astralnog tijela, 'Ja', naučiti će misliti na takav način da će se u sljedećem životu moći pravilno sjetiti. To će se tek tada pokazati. A samo su nekolicina trenutno upućena kako napraviti stvari jer samo nekoliko pojedinaca zna o njihovim zadnjim životima na Zemlji. Sada su to otkrili i mogu reći drugima o tome. I ako naprave stvari koje sam opisao u mojim knjigama, ako naprave ono što se kaže u Kako se stječu spoznaje viših svjetova, može se dogoditi da čak i ovom životu shvate da su ranije živjeli na Zemlji. Ali krenuli smo sa antropozofskom znanosti duha. Stoga će se ljudi postupno opet sjetiti.
Sada će ljudi reći: 'Da, ali čovjek se toga ne može sjetiti; a ako se netko nema sjećanja na ranije živote, nije mogao imati niti jedan zemaljski život'. Ali može se reći i na ovaj način: 'Čovjek ne može računati; možemo dokazati da ljudi ne mogu računati'. I sada netko dovede malo dijete od četiri godine da dokaže da se ne može računati. To je ljudsko biće, a opet ne može računati! Reći će mu se: 'Naučiti će, ne boj se. Poznavajući ljudsku prirodu znamo da će naučiti računati'. Ako danas netko ukaže na osobu koja se ne može sjetiti svog ranijeg zemaljskog života, mora mu se reći: 'Da, ali ranije nije učinjeno ništa da bi se ljudi sjetili. Naprotiv, još uvijek ima toliko ljudi koji nisu ukorak s vremenom, koji žele ljude držati u neznanju, tako da ne znaju ništa o duhu, nemaju pojma čega bi se trebali sjećati u sljedećem životu, da postanu potpuno zbunjeni, kao čovjek s gumbom košulje'. Ljudi prvo moraju naučiti misliti o stvarima kojih bi se trebali sjetiti.
Antropozofija postoji da skrene pažnju ljudi na ono čega bi se kasnije trebali sjetiti. A ljudi koji žele spriječiti antropozofiju, samo žele ljude držati u neznanju da se ničega ne sjete. I to je važno, gospodo, shvatiti da ljudska bića moraju prvo naučiti pravilno primjenjivati svoje misli. Danas ljudi zahtijevaju definiciju misli, i zahtijevaju da knjige sadrže ispravne definicije. To je bilo nešto što je bilo poznato čak i u staroj Grčkoj, gospodo. Bilo je ljudi koji su posebno željeli ljude naučiti praviti definicije. Danas u školi kažu: 'Morate naučiti. Što je svijetlo'? Jednom sam imao druga, išli smo zajedno u osnovnu školu, zatim sam ja išao u drugu školu a on se školovao za učitelja na učiteljskoj školi. Ponovno sam ga sreo kada sam imao sedamnaest godina; do tada je postao učitelj. Pa sam ga pitao: 'Što si naučio o svjetlosti'? Rekao je: 'Svijetlo je uzrok da vidimo tijela'. U tome nema ništa loše. Jednako se može reći : 'Što je siromaštvo'? 'Siromaštvo dolazi od toga da se nema novca'. To je otprilike ista vrsta definicije. Ali ljudi o ovakvim stvarima moraju dosta naučiti.
Sada, u drevnoj Grčkoj je bio netko tko je ismijavao takvo inteligentno učenje. Djeca su učila u školi: 'Što je ljudsko biće'? 'Ljudsko biće je stvorenje koje ima dvije noge i nema perja'. Sada je dječak koji je bio posebno pametan uzeo pijetla, počupao mu perje i sutradan ga donio učitelju, govoreći: 'Gospodine učitelju, je li ovo ljudsko biće, nema perje i ima dvije noge'? To je bila snaga definicije. Sve stvari koje su danas u našim knjigama su više manje u skladu s definicijama.
Sve knjige, uključujući i socijalne knjige koje su napisane, upućuju na uvjete života manje više na način na koji je dana definicija: 'Ljudsko biće je stvorenje koje ima dvije noge i nema perja'. Onda se izvlače daljnji zaključci. Naravno, ako imate knjigu s definicijom na početku, možete izvlačiti svakakve logične zaključke; ali nikada neće odgovarati ljudskom biću, može također odgovarati i pijetlu koji je počupan. Takve su naše definicije! Ono što je bitno je da vidimo stvari onakve kakve zaista jesu.
U stvarnosti stvar izgleda tako da moramo reći [upućujući na sliku na stranici 100]: fizičko tijelo; etersko tijelo je oslabljeno konzumiranjem male količine opijuma; astralno tijelo s velikom količinom opijuma; 'Ja' s uzimanjem opijuma iz navike. A ako se netko bavi znanošću duha, stvarno upoznavajući čovjeka na način da ga se ne opisuje samo kao u snu: 'Javlja se takvo i takvo stanje', već da zaista zna: 'To je ono gdje je astralno tijelo aktivno; ovo ono gdje je etersko tijelo; a ovdje je aktivno 'Ja'', onda se ima ispravne misli a ne samo definicije. I onda, ako upijemo ispravne misli u sadašnjem zemaljskom životu, sjetiti ćemo se sadašnjeg života na Zemlji pravilno. Sada se moguće sjetiti ranijih života na Zemlji velikim naporom, kao što sam to opisao. Kasnije ćemo ih se dobro sjetiti, ako ne napravimo sebe bolesnim, naprimjer uzimanjem opijuma, ako ne utječemo na tijelo, već kroz duhovne vježbe učinimo mogućim da duša zaista upozna duh.
Tako možete vidjeti kako u antropozofiji nastaje znanost duha. Morate imati na umu da posebno antropozofija ne želi promovirati praznovjerje. Pa ako, naprimjer, ljudi vide nešto neobično u spiritističkim stvarima, onda počnu govoriti: 'Sigurno se u tome otkriva svijet duha'. Ali duhovni se svijet otkriva u čovjeku! Ako ljudi sjede oko stola i on zakuca, kažu: 'Unutra mora biti duh'. Ali kada okolo sjede četiri osobe, tu imate četiri duha! Jednostavno ih morate upoznati! Ali ljudi radije rade stvari nesvjesno; tamo mora postojati medij. Samo pogledajte isječak iz novina koje ste mi dali prije par tjedana. Primjerice, postoji opis kako su ljudi bili uzbuđeni jer su tijekom noći padale stvari sa polica, razbijani prozori i tako dalje. Ono što je najupadljivije u toj priči – iako to čovjek sam treba vidjeti da bi govorio o tome – ali ono što je upadljivo u priči je što je spomenuto da su ljudi imali čitave horde mačaka! Pa, ako imate horde mačaka, a dvije ili tri pobjesne, zaista možete vidjeti da se događa 'duhovna pojava'! Ali kao što sam rekao, prvo bi trebalo sve točno znati; tek tada bi se moglo zaista govoriti o tome.
Vidite, jednom sam bio nagovoren da prisustvujem spiritističkoj seansi. Pa, rekao sam u redu – jer te stvari možete prosuđivati tek nakon što ih vidite. Postojao je medij, bio je zapravo strašno poznat, vrlo poznat medij, i nakon što su ljudi sjeli i bili malo umrtvljeni od glazbe – svi su sjediti malo ošamućeni – medij je počeo tako da je cijelo vrijeme cvijeće silazilo iz zraka, baš kako bi se očekivalo. Sada, svaki medij ima 'impresarija', ako je pravi medij. Pa, ljudi su platili njihov obol, financijski doprinos, nakon što su uživali. Za organizatore je to bilo važno, naravno, da je plaćen obol. I rekao sam – ljudi su strašno fanatični u vezi ovih stvari, početi će se boriti s njima ako im želite reći istinu, baš su takvi ljudi najgori – ali rekao sam nekim razumnim ljudima da to jednom naprave, ali ne na kraju već na početku, i naći će cvijeće u grbi impresarija. Dakle, uvijek ćete naći kako stoje stvari.
Gospodo, morate ići dalje od praznovjerja ako želite razgovarati o svijetu duha. Ne smije se nasjesti ni na što, niti na bijesne mačke niti na pogrbljenog impresarija. Duh nalazimo kada više nismo žrtva praznovjerja, i stvari gledamo pravom znanošću.
Pa vidite, gospodo, danas se nalazimo u vrlo apstraktnom svijetu. Učimo pisati, učimo čitati, to nema nikakve veze s životom. Kao rezultat toga zaboravili smo stvari koje su ljudi imali a koji nisu još mogli ni pisati ni čitati.
Ali ne smijete reći poput naših protivnika vani: 'Steiner nam je tijekom predavanja rekao da su ljudi bili pametniji kada još nisu znali pisati i čitati'. I onda odmah kažu: 'On ne želi da ljudi više uče pisati i čitati'. To mi nije namjera. Ljudi bi uvijek trebali ići ukorak s civilizacijom, posebno naučiti pisati i čitati. Ali ne bi trebali izgubiti stvari koje možemo izgubiti pisanjem i čitanjem. Trebamo doći do duhovnog gledanja da bi otkrili kakav je ljudski život.
A sada vam želim reći nešto vrlo jednostavno o dvoje ljudi. Jedan skine svoj ovratnik kada se navečer svlači, ima dva mala gumba, jedan straga, jedan sprijeda, uzimam očiti primjer jer ja nosim takav ovratnik. Jedna osoba to čini bez razmišljanja, otkopčava jedan gumb, pa drugi gumb. Sada odlazi u krevet. Ujutro će hodati po sobi i pitati se: 'Gdje mi je dugmad od košulje?' Ne može ih naći. Ne sjeća se gdje ih je stavio. Zašto? Jer je to učinio bez razmišljanja.
Sada druga osoba. Nije se baš navikao stavljati gumbe košulje na isto mjesto – što bi bilo lijeno – već sebi kaže: 'Kada skinem gumbe na košulji staviti ću jednog pored svijećnjaka a drugo tamo preko'. Dakle on tome pridodaje misao, a ne spušta ih samo bez razmišljanja. Sada kada se ujutro probudi, ide pravo tamo, pokupi gumbe s mjesta gdje ih je stavio, ne treba se osvrtati po sobi: 'Gdje mi je dugmad s košulje, gdje mi je dugmad s košulje'? U čemu je razlika? Cijela razlika je da je jedan tome pridružio misli i sjeća se, a drugi nije ništa mislio i ne sjeća se. Da, ali možete se sjetiti samo ujutro. Nema koristi ako sjedite navečer i želite se sjetiti, sjetiti se možete samo ujutro ako ste o tome razmišljali navečer.
Gospodo, pogledajmo sada povijest. Prema ono što sam vam rekao ranije, sve su naše duše već bile tamo u vrijeme kada je tek nekolicina mogla razmišljati. Ljudi nisu mislili u ranija vremena. U najranija vremena živjeli su u duhu. I nije bilo normalno da netko misli u to vrijeme. Tijekom Srednjeg vijeka ljudi uopće nisu mislili. Počeli su misliti tek od petnaestog stoljeća nadalje; nisu sve primali mislima kako to mi radimo. To povjesničari mogu dokazati. Nije dakle čudo da se ne sjećate ranijih života! Sada su ljudi naučili misliti. Mi smo sada u vremenu povijesne evolucije kada su ljudi naučili misliti. I u njihovom sljedećem životu sjetiti će se sadašnjeg života baš kao što se neko sjeti svojih gumba ovratnika ujutro. To znači da ako netko sada nauči misliti o stvarima svijeta na ispravan način, nauči misliti na način koji sam vam pokazao, to će biti baš kao da misli o gumbu ovratnika. A način na koji to radi današnji prirodoslovac je da ne razmišlja o gumbu njegove košulje. Ako netko samo daje opis: 'Dođe do delirija, usne postanu plave, lice crveno', i tako dalje, to je tako da on neće razmišljati o najvažnijim stvarima u sljedećem životu. Uopće se neće sjećati, bacajući sve u konfuziju, kao osoba kojoj je u sobi konfuzija jer mora izaći vani i ne može pronaći svoje stvari. Međutim, netko tko misli da to jednostavno dolazi od eterskog tijela, astralnog tijela, 'Ja', naučiti će misliti na takav način da će se u sljedećem životu moći pravilno sjetiti. To će se tek tada pokazati. A samo su nekolicina trenutno upućena kako napraviti stvari jer samo nekoliko pojedinaca zna o njihovim zadnjim životima na Zemlji. Sada su to otkrili i mogu reći drugima o tome. I ako naprave stvari koje sam opisao u mojim knjigama, ako naprave ono što se kaže u Kako se stječu spoznaje viših svjetova, može se dogoditi da čak i ovom životu shvate da su ranije živjeli na Zemlji. Ali krenuli smo sa antropozofskom znanosti duha. Stoga će se ljudi postupno opet sjetiti.
Sada će ljudi reći: 'Da, ali čovjek se toga ne može sjetiti; a ako se netko nema sjećanja na ranije živote, nije mogao imati niti jedan zemaljski život'. Ali može se reći i na ovaj način: 'Čovjek ne može računati; možemo dokazati da ljudi ne mogu računati'. I sada netko dovede malo dijete od četiri godine da dokaže da se ne može računati. To je ljudsko biće, a opet ne može računati! Reći će mu se: 'Naučiti će, ne boj se. Poznavajući ljudsku prirodu znamo da će naučiti računati'. Ako danas netko ukaže na osobu koja se ne može sjetiti svog ranijeg zemaljskog života, mora mu se reći: 'Da, ali ranije nije učinjeno ništa da bi se ljudi sjetili. Naprotiv, još uvijek ima toliko ljudi koji nisu ukorak s vremenom, koji žele ljude držati u neznanju, tako da ne znaju ništa o duhu, nemaju pojma čega bi se trebali sjećati u sljedećem životu, da postanu potpuno zbunjeni, kao čovjek s gumbom košulje'. Ljudi prvo moraju naučiti misliti o stvarima kojih bi se trebali sjetiti.
Antropozofija postoji da skrene pažnju ljudi na ono čega bi se kasnije trebali sjetiti. A ljudi koji žele spriječiti antropozofiju, samo žele ljude držati u neznanju da se ničega ne sjete. I to je važno, gospodo, shvatiti da ljudska bića moraju prvo naučiti pravilno primjenjivati svoje misli. Danas ljudi zahtijevaju definiciju misli, i zahtijevaju da knjige sadrže ispravne definicije. To je bilo nešto što je bilo poznato čak i u staroj Grčkoj, gospodo. Bilo je ljudi koji su posebno željeli ljude naučiti praviti definicije. Danas u školi kažu: 'Morate naučiti. Što je svijetlo'? Jednom sam imao druga, išli smo zajedno u osnovnu školu, zatim sam ja išao u drugu školu a on se školovao za učitelja na učiteljskoj školi. Ponovno sam ga sreo kada sam imao sedamnaest godina; do tada je postao učitelj. Pa sam ga pitao: 'Što si naučio o svjetlosti'? Rekao je: 'Svijetlo je uzrok da vidimo tijela'. U tome nema ništa loše. Jednako se može reći : 'Što je siromaštvo'? 'Siromaštvo dolazi od toga da se nema novca'. To je otprilike ista vrsta definicije. Ali ljudi o ovakvim stvarima moraju dosta naučiti.
Sada, u drevnoj Grčkoj je bio netko tko je ismijavao takvo inteligentno učenje. Djeca su učila u školi: 'Što je ljudsko biće'? 'Ljudsko biće je stvorenje koje ima dvije noge i nema perja'. Sada je dječak koji je bio posebno pametan uzeo pijetla, počupao mu perje i sutradan ga donio učitelju, govoreći: 'Gospodine učitelju, je li ovo ljudsko biće, nema perje i ima dvije noge'? To je bila snaga definicije. Sve stvari koje su danas u našim knjigama su više manje u skladu s definicijama.
Sve knjige, uključujući i socijalne knjige koje su napisane, upućuju na uvjete života manje više na način na koji je dana definicija: 'Ljudsko biće je stvorenje koje ima dvije noge i nema perja'. Onda se izvlače daljnji zaključci. Naravno, ako imate knjigu s definicijom na početku, možete izvlačiti svakakve logične zaključke; ali nikada neće odgovarati ljudskom biću, može također odgovarati i pijetlu koji je počupan. Takve su naše definicije! Ono što je bitno je da vidimo stvari onakve kakve zaista jesu.
U stvarnosti stvar izgleda tako da moramo reći [upućujući na sliku na stranici 100]: fizičko tijelo; etersko tijelo je oslabljeno konzumiranjem male količine opijuma; astralno tijelo s velikom količinom opijuma; 'Ja' s uzimanjem opijuma iz navike. A ako se netko bavi znanošću duha, stvarno upoznavajući čovjeka na način da ga se ne opisuje samo kao u snu: 'Javlja se takvo i takvo stanje', već da zaista zna: 'To je ono gdje je astralno tijelo aktivno; ovo ono gdje je etersko tijelo; a ovdje je aktivno 'Ja'', onda se ima ispravne misli a ne samo definicije. I onda, ako upijemo ispravne misli u sadašnjem zemaljskom životu, sjetiti ćemo se sadašnjeg života na Zemlji pravilno. Sada se moguće sjetiti ranijih života na Zemlji velikim naporom, kao što sam to opisao. Kasnije ćemo ih se dobro sjetiti, ako ne napravimo sebe bolesnim, naprimjer uzimanjem opijuma, ako ne utječemo na tijelo, već kroz duhovne vježbe učinimo mogućim da duša zaista upozna duh.
Tako možete vidjeti kako u antropozofiji nastaje znanost duha. Morate imati na umu da posebno antropozofija ne želi promovirati praznovjerje. Pa ako, naprimjer, ljudi vide nešto neobično u spiritističkim stvarima, onda počnu govoriti: 'Sigurno se u tome otkriva svijet duha'. Ali duhovni se svijet otkriva u čovjeku! Ako ljudi sjede oko stola i on zakuca, kažu: 'Unutra mora biti duh'. Ali kada okolo sjede četiri osobe, tu imate četiri duha! Jednostavno ih morate upoznati! Ali ljudi radije rade stvari nesvjesno; tamo mora postojati medij. Samo pogledajte isječak iz novina koje ste mi dali prije par tjedana. Primjerice, postoji opis kako su ljudi bili uzbuđeni jer su tijekom noći padale stvari sa polica, razbijani prozori i tako dalje. Ono što je najupadljivije u toj priči – iako to čovjek sam treba vidjeti da bi govorio o tome – ali ono što je upadljivo u priči je što je spomenuto da su ljudi imali čitave horde mačaka! Pa, ako imate horde mačaka, a dvije ili tri pobjesne, zaista možete vidjeti da se događa 'duhovna pojava'! Ali kao što sam rekao, prvo bi trebalo sve točno znati; tek tada bi se moglo zaista govoriti o tome.
Vidite, jednom sam bio nagovoren da prisustvujem spiritističkoj seansi. Pa, rekao sam u redu – jer te stvari možete prosuđivati tek nakon što ih vidite. Postojao je medij, bio je zapravo strašno poznat, vrlo poznat medij, i nakon što su ljudi sjeli i bili malo umrtvljeni od glazbe – svi su sjediti malo ošamućeni – medij je počeo tako da je cijelo vrijeme cvijeće silazilo iz zraka, baš kako bi se očekivalo. Sada, svaki medij ima 'impresarija', ako je pravi medij. Pa, ljudi su platili njihov obol, financijski doprinos, nakon što su uživali. Za organizatore je to bilo važno, naravno, da je plaćen obol. I rekao sam – ljudi su strašno fanatični u vezi ovih stvari, početi će se boriti s njima ako im želite reći istinu, baš su takvi ljudi najgori – ali rekao sam nekim razumnim ljudima da to jednom naprave, ali ne na kraju već na početku, i naći će cvijeće u grbi impresarija. Dakle, uvijek ćete naći kako stoje stvari.
Gospodo, morate ići dalje od praznovjerja ako želite razgovarati o svijetu duha. Ne smije se nasjesti ni na što, niti na bijesne mačke niti na pogrbljenog impresarija. Duh nalazimo kada više nismo žrtva praznovjerja, i stvari gledamo pravom znanošću.