.- 9. Deveto predavanje, Dornach, 14 travnja 1923
Simptomatsko razmatranje astralnog svijeta.
Zašto čovjek i više životinje trebaju glavu. Život je u glavi kod viših životinja, u pojedinim organima kod nižih. Hripavac: astralno tijelo bez glave. Astma uzrokovana mačkama i uzrokovana heljdom. Liječenje hripavca. Tamo gdje je ozljeda astralno tijelo je prepušteno sebi; izlazi iz fizičkog tijela. Astralno tijelo se lako sjedinjuje s toplinom a teško s hladnoćom; toplina ga privlači. U našem astralnom tijelu na Zemlji još nismo ljudi. Memoari Rabindranath Tagore; njega su uvijek svi tukli. Odgoj batinom. Ropske prirode i slobodne prirode. Nosimo moralni otisak našeg života kroz smrt i u svijet gdje oblikujemo sljedeći zemaljski život. Svaki organ je opskrbljen živcima s dvije strane; ali ono što intervenira je astralno tijelo. Sve što se događa pokretima u čovjekovoj nutrini vodi astralno tijelo. Odbacivanje unutarnje astralne konfiguracije koja je stečena u životu. Kako unosimo u novi ljudski život ono što smo imali u prethodnom životu. Ljudi su različiti po tome što donose sobom različite sposobnosti i sudbine iz prethodnog života.
Danas bih želio započeti kazavši vam priču koja je prilično zanimljiva. Postoje svjedoci, tako da se ne može reći da nije istinita. Gospodin je hvatao ribe koristeći štap, i poslije nekog vremena postalo mu je dosadno jer riba ni jednom nije zagrizla. Onda je odjednom snažno trznulo. Nešto zaista teško je zagrizlo mamac. Povukao je štap i bio jako zadovoljan što je uhvatio veliku ribu. Ali što je upecao? Veoma veliku kornjaču.
Velika kornjača je progutala udicu. Bila je u njenom stomaku i ribolovac je nije mogao izvući. Kornjača je još malo povukla glavu. Prvo je stvorenje pokušao uvjeriti lijepim riječima da pusti udicu. Ali nije se ni mrdnula. Tako nije imao izbora već ovo: držao je kornjaču za rep, otkinuo joj glavu oštrim nožem i pustio da padne.
Sada ćete svi priznati da ako bi se to dogodilo osobi – recimo za vrijeme francuske revolucije ili u bilo kojem primjeru obezglavljenja – da bi osoba bila mrtva. Što je kornjača učinila? Izvukla noge, mirno hodala natrag u vodu i nestala. Ni najmanje joj nije smetalo što joj je glava otkinuta.
Iz ovoga vidite da barem neko vrijeme, kornjači ne treba glava da bi živjela. Pitanje koliko dugo je nastavila živjeti nije tada razmatrano, ali sigurno možete vidjeti da kornjača jednostavno ne treba glavu za stvari kao što je hodanje, naprimjer. Sposobna je hodati bez glave.
Rekao sam vam mnoge priče o tome kako životinje rade svakakve stvari, strašno pametne stvari, i iz ove priče možete zaključiti da stvorenja to ne rade sa svojim glavama. Možete odsjeći kornjači glavu i ona će nastaviti vršiti kretanje i sve drugo sasvim pravilno. Kornjača također nije naslijepo pobjegla već je išla ravno u vodu iz koje je došla. Ne bi to mogla bolje ako bi još imala glavu.
Sada možete reći da je to izoliran slučaj. Ali to nije izoliran slučaj, jer su takvi pokusi rađeni. Netko tko ove stvari može vidjeti u duhu neće trebati takve pokuse. Ali oni su se radili cijelo vrijeme kako bi dokazali da je stvar pogrešna. Međutim, nisu pokazali da je pogrešna, već je u stvari potvrdili. Pokusi o kojima ću vam reći napravljeni su bezbroj puta. Uzmete žabu i odrežete joj glavu koristeći britvu. Žaba je sada bez glave. Stavite je natrag na stol. Najprije će se ponašati na iznimno drzak način bez glave. Malo će se spustiti naprijed, i zatim drsko podići zadnji dio i odskočiti. Ako sada uzmete kiselinu koja peče i stavite malo žabi sa strane ovdje [crtanje na ploči] – ovo je bezglava žaba, ovo su joj noge, jedino nema glavu – dakle ako je smočite malo s nagrizajućom kiselinom, što normalno ozlijedi, žaba će se u prvom redu počešati koristeći zadnju nogu, bezglava žaba. Možete ovo stalno ponavljati – žaba će se ovdje počešati premda nema glave. A ako koristite malo više kiseline isto tako će koristiti i prednju nogu. To će učiniti da se spusti na toj strani, naravno. Srušiti će se. Dakle vidite, žaba bez glave radi sve što bi i normalno radila i nema razlike ima li glavu ili ne.
Sada naravno iz ovoga shvaćate da kada idemo ispod nivoa sisavaca, do nižih životinja, te životinje će pravilno napraviti bez glave ono što ljudska bića i viši sisavci rade s njihovim glavama.
Sada situaciju moramo jasno vidjeti. To nešto dokazuje. To dokazuje da ne trebamo glavu za stvari kao što je ova kada nas negdje boli i podignemo ruku da se počešemo. To je nešto što žaba može napraviti bez glave. I tako je dokazano da to može biti napravljeno bez glave. Tako da mi sigurno nemamo glavu da bi se mogli počešati. Nemamo glavu zato da bi mogli hodati ili trčati. Kornjača ili žaba će hodati bez glave. Tako da mi uopće ne trebamo glavu da bi hodali. Baš i ne možemo napraviti ono što se kaže u priči o lijenom Franzu koji je bio previše lijen za hodanje ali oduševljen jedenjem. Znate priču. Tada je netko predložio da bi trebao hodati s ustima i jesti stopalima, tako da stekne novu naviku. To je nemoguće, naravno, ali stanje je takvo da mi jednostavno ne trebamo glavu da bi hodali. Niti je trebamo da bi pomaknuli ruku.
Dakle zašto ljudska bića i više životinje trebaju glavu? Koja je razlika – sada s obzirom na glavu – između ljudi i viših životinja na jednoj strani i nižih životinja na drugoj? Razlika je da više životinje i ljudi umru ako nemaju glave, ali žabe, kornjače i sve niže životinje žive dalje. Ako uzmete još niže životinje, crve na primjer – presiječete ih napola i svaki dio će sam odšetati. Dakle vidite da mi ne trebamo glavu za stvari koje stvarno radi tijelo. Loša stvar je, naravno, da više životinje ili ljudi trebaju glavu da bi živjeli. I pošto je trebamo da bi živjeli, umrijeti ćemo ako je više ne budemo imali. Nije stvar da ćemo istrljati kiselinu stavljenu na nas, već ćemo umrijeti bez glave. Ljudsko biće više neće istrljati kiselinu kada mu je glava odsječena. Ljudsko biće bi se ponašalo drugačije da je progutalo udicu i da mu je glava odsječena. Stvari bi bile drugačije i prije toga, naravno, nego su s kornjačom.
Dakle možemo reći da kod viših životinja i ljudi, sve povezano s glavom nema nikakve veze s pokretima koje radimo. A glavi dugujemo da živimo. Kada je više nemamo, jednostavno više ne živimo. Život je dakle u glavi za više životinje. Kod nižih životinja život je u svim pojedinim članovima tijela.
Dopustite da vam sada kažem još nešto iz čega ćete moći vidjeti da također postoji velika razlika između viših životinja i ljudskih bića kada se dođe do svega što pripada toj glavi i toj cijeloj organizaciji.
Siguran sam da ste doživjeli dječju bolest koja je malo neugodna. Nazvana je hripavac. Nije baš tako strašna za dijete kada se dogodi, jer će se normalno oporaviti. Loša stvar je da nešto ostane ako ljudi ne naprave pravu stvar – znači liječnik ili tko god je odgovoran u to vrijeme – kada dijete ima hripavac. Jer tada se sljedeće može dogoditi. Što hripavac uključuje? Hripavac znači da će udisanje uvijek biti kako bi trebalo biti – možete imati dijete sa zaista teškim hripavcem, udisati će pravilno. To se može vidjeti ako se proučava stanje. Ako kada zrak želi izaći dok dijete izdiše on zapne, neće izaći na način na koji bi trebao, i razvije se napad iskašljavanja. I sa zrakom koji nije izašao pravilno, svjež zrak ne može ući, i to uzrokuje hripavac. To je ono što je to.
Ali što leži iza toga, kada dijete dobije hripavac? Vidite, ono što leži je da unutarnja sluznica sustava disanja, tih cijevi koje idu dolje u pluća i zatim opet vani, postane strašno osjetljiva. Kada zrak ulazi unutra prolazi preko ovih osjetljivih mjesta, jer pluća su prazna, i možete uvijek uliti zrak u nešto što je prazno. Samo promislite o vakuumskoj pumpi. Vakuum pumpa je zvonasta tegla kao ovo [crtanje na ploči]; ispumpate zrak i ona je prazna. Za početak možete imati otvor da vam pomogne. Ako izvadite čep, zrak ulazi zvižduči. Tako ne treba biti ničega osim vakuuma ispod tegle. Kada smo izdahnuli naš zrak, imamo vakuum u našim plućima, i zrak će ulaziti sam od sebe. Ne trebate napraviti ništa posebno da dobijete zrak unutra. Dakle nije iznenađujući da će zrak također ulaziti kroz dušnik i osjetljive cijevi, jer zrak to ne osjeća. Ali kada ponovno želite izbaciti zrak iz vaše vakuum pumpe nešto morate napraviti, morate ga ispumpati. Na isti način morate izbaciti zrak iz pluća. Ali djetetove cijevi za disanje su postale osjetljive. Postale su osjetljive kao i bilo koje mjesto gdje bi se mogli počešati. Unutrašnjost cijevi za disanje je postala malo škripava, i one su osjetljive. Impuls volje koji gura zrak vani neće to napraviti već će umjesto toga češati dušnik ili cijevi, uključivši se u češanje cijevi radije nego u izbacivanje zraka. Vidite, želeći počešati dijete zaboravlja izbaciti zrak, i zrak ostaje tamo. Tada dobijete napade hripavca. Tijelo želi na silu izbaciti zrak, dok je u životu to dio nas koji sam nekidan nazvao astralno tijelo koje izbacuje zrak. Gledajući dijete s hripavcem možete točno vidjeti gdje je fizičko tijelo a gdje astralno tijelo. Kada dijete ne kašlje, astralno tijelo izbacuje zrak; tijelo uopće nema nikakvih problema. Kada dijete ima hripavac, tamo imate osjetljivu točku. Astralno tijelo želi počešati; tada mora doći fizičko tijelo i gurati zrak vani na silu, u grčevima. To čak može izazvati grčeve, i onda se kao posljedica može razviti druga bolest.
Dakle vidite jednostavno nije slučaj da možemo kazati da fizičko tijelo sve radi. Inače nikada nećemo razumjeti hripavac. Kada netko dobije hripavac, morate razviti čudnu ideju. Morate se upitati: 'Što se zapravo dogodilo astralnom tijelu?' Njegovo astralno tijelo je postalo bezglavo, baš kao i drugi dio astralnog tijela kod žabe! Baš kao što se žaba grebe s nogom, tako i astralno tijelo iznutra grebe dušnik ili cijevi, i fizičko tijelo tada dolazi da se riješi zraka. Tako možemo vrlo jasno praviti razliku.
Sada bi me mogli lako pitati da vam dokažem da je astralno tijelo, koje je duševni princip, zapravo uključeno u ovom slučaju. Pa, dopustite da vam kažem što se može dogoditi kada dijete ima hripavac, s onim osjetljivim područjima u dušniku, i astralno tijelo ih želi cijelo vrijeme očistiti, tako da dijete dobije te napadaje. Sada pretpostavimo da su roditelji dok je dijete imalo hripavac kupili mačku ili su naletjeli na mačku – to je nešto što se događa. Dok je dijete imalo hripavac roditelji su kupili mačku ili psa. Kao rezultat toga, dijete je postalo osjetljivo na zrak koji izdišu psi ili mačke. Toga ne bi bilo da nije u to vrijeme imalo tu osjetljivu točku. Sada je za vrijeme hripavca postalo osjetljivo. Dijete se potom oporavi od hripavca, ali ponekad ostane nešto čudno. Ako dijete nije prije naviknulo na mačku i mačka uđe u kuću dok dijete ima hripavac – ovo se neće dogoditi tek kada se oporavilo, već će kasnije doći ono što se naziva astma, otežano disanje koje se stalno ponavlja.
Sada, kada dođe ovo otežano disanje – astma uvijek dolazi periodički, dođe i ode – možete je istražiti i ponekad ćete naći nešto čudno. Dakle čovjek dobije astmu, naprimjer, i za početak nitko ne zna odakle dolazi. Ako pažljivo promatrate otkriti ćete da će, ako je mačka u blizini ili u sobi, opet dobiti astmu. Ako mačku sklonite, astma će stati. Eto vidite, to ga podsjeća, a za to mu ne treba glava. Ne treba ni znati da je mačka u sobi. Mačka može biti u sobi, on to ne zna, ali ipak dobije napad astme.
Da, mogu vam reći još grandiozniji slučaj, koji je vrlo čudan. Jednom je dijete dobilo takav hripavac, i u vrijeme dok je imalo hripavac, u kući se jelo puno heljde. Kao rezultat toga, dijete je postalo posebno osjetljivo na heljdu i razvilo sklonost, mogli bi reći talent, da dobije astmu svaki puta kada je heljda u sobi, ili čak samo u kući. I onda se jednom prilikom dogodilo nešto čudno kada je već bio odrastao dječak, već student medicine. Živio je na zadnjem katu. Dolje na najnižem katu, dva kata ispod, bila je kuhinja. Jednom prilikom je dječak gore dobio astmu, strašnu astmu. Nekada je tako dobivao samo kad je u kući bilo heljde. Bio je jako nesretan u vezi toga. Svim je kuharima rečeno da ne prave bilo kakva jela s heljdom. Heljda uopće nije smjela ulaziti u kuću. Što se dogodilo? Bila je nova kuharica koja to nije znala. Imala je nešto heljde dolje na najnižem katu, a mladi je student dobio astmu gore na drugom katu! Ovakve stvari izgledaju kao bajke. Ali su potpuno istinite.
Sada ćete razumjeti da je ljudsko zdravlje i bolest sasvim povezano s cijelim okruženjem. Tako za naše zdravlje nije nevažno ima li blizu štakora ili nema. Vidite, priča o mačkama koju sam vam rekao je dobro poznata – ljudski zračni organi posebno su osjetljivi na mačke – da je zapravo nazvana od medicinske struke 'mačja astma'. Izraz ćete naći u medicinskim knjigama. To je astma koju ljudi dobiju kada su mačke u blizini. Postoje, naravno, mnoge vrste astme.
Stvar je zapravo takva da treba reći: imati psa ili mačku, pa čak i heljdu u kući je sasvim normalno. To samo ostavlja dojam na dušu. Ali ako duševni princip nije negdje u redu, onda to nesvjesno ostavlja utisak na dušu. Što se zapravo događa kod osobe koja je dobila astmu od mačke ili heljde?
Pa, vidite, hripavac se može izliječiti na sljedeći način. Recimo da dijete ima osjetljiv dušnik; dušnik i bronhije su nekako iritirane ugljenom prašinom. To može odmah dovesti do velikog kašlja. Takve stvari dolaze iz sitnica. Dakle dijete ima iritirane dušnike. Što se događa ako je dio tijela ozlijeđen na taj način? To možete vidjeti kada se porežete. Da postoji samo fizičko tijelo to vam uostalom ne bi naštetilo. Zamislite da izvučete prilično debeli prst iz rukavice. Rukavicu možete napraviti baš poput kože. Možete tamo zasjeći, neće vam naškoditi. Ali zašto vas boli ruka kada se porežete? Da, boli vas ruka, jer osim što je fizičko tijelo tamo, astralno tijelo je uvijek tamo. Astralno tijelo naviklo je biti unutra. Ako usiječete u fizičko tijelo – astralno tijelo koje ne možete zarezati, sada odjednom primijeti: 'Gromovi, pa nema fizičkog tijela! To nije u redu! To boli'. Vidite, samo dio koji je astralno tijelo može boljeti. Boljeti će sve dok ponovno ne zacijeli.
Dakle situacija je takva da ako negdje postoji ozljeda astralno tijelo je prepušteno sebi. Ono izlazi iz fizičkog tijela.
Sada zamislite da imate tu pukotinu u dušniku; tada tamo astralno tijelo postaje malo slobodno. A stanje se može izliječiti ovako, ako se to učini pažljivo. Recimo da imamo dijete s hripavcem. Najprije ga stavimo u krevet i pustimo da se oznoji – možete sve promatrati korak po korak – postati će stvarno topao. Astralno tijelo se lako pridružuje toplini; neće se lako udružiti s hladnoćom. Ako ga pustite da se kreće vani ili čak u hladnoj sobi, astralno tijelo se ne može približiti fizičkom tijelu jer nema topline. Ali ako dijete umotate stvarno toplo – ljudi to često rade instinktivno, često oko vrata vežu čarapu koja drži toplinu na okupu – tada astralno tijelo počinje privlačiti toplina. Astralno tijelo ne privlači ništa drugo, ni zrak ni voda, ali privlači ga toplina. Tako ako ste ovako imali dijete u krevetu neko vrijeme i astralno tijelo je cijelo vrijeme privučeno, stalno će biti privučeno ovom dijelu ovdje [crtanje na ploči]. Zatim trebate uzeti krpu i staviti na krpu malo tople vode s nekoliko kapi limunova soka i staviti krpu okolo. To će ono izgrebano privući zajedno, ono će opet upijati astralno tijelo, i hripavac možete izliječiti. Jednostavno sve morate ispravno napraviti, jednu stvar za drugom.
Kod iscjeljivanja je važna sposobnost da se vidi kroz cijelo ljudsko biće i da se stvari naprave pravilno i pravilnim redoslijedom. I tada tijekom cijelog postupka možete paziti da se dijete ne uplaši. Jer ako se dijete uplaši, astralno tijelo uvijek malo izađe, i to će preokrenuti cijeli postupak ozdravljenja.
Pa, ako pravilno liječite, hripavac će proći i dijete kasnije neće dobiti astmu. Ali ako to napravite pogrešno, pukotine u dušniku će zacijeliti, dijete je naizgled zdravo, ali astralno tijelo neće ući u potpunosti, uvijek će ostati malo vani. Ako je osoba slaba odmah će dobiti astmu jer ne izdiše pravilno. Astralno tijelo nije dovoljno uključeno. Astralno tijelo koje je vani ne može pravilno sudjelovati u procesu izdisanja. Ali ako je dijete malo jače, koristiti će drugi dio astralnog tijela, s rezultatom da će se astralno tijelo pokazati slabim kasnije u životu, kada dođe nova bolest, na primjer ako dobije gripu ili nešto slično, i tada će razviti astmu.
Ovo je dobar način za prodrijeti u ljudsko biće. Možete saznati kada se duša umiješa, a kada ne.
Ali samo pogledajte nekoga s astmom. Tamo je aktivno astralno tijelo. Stalno grebe iznutra baš kao što se žaba grebe kada je namočite kiselinom. Vidite, eto vam gospodo, eto vam astralnog tijela koje se ponaša poput žabe, poput kornjače. Zapravo na nižim životinjama možemo proučavati kako se ponaša naše astralno tijelo. Bilo bi to sasvim drugačije ako bi glava mogla biti uključena u ovu aktivnost astralnog tijela. To je nešto čemu ne možemo prići glavom. Mi s astralnim tijelom još uvijek nismo ljudi. Mi smo ljudi na Zemlji sa svojim fizičkim tijelom, ali nismo ljudi na Zemlji sa svojim astralnim tijelom.
Što se tu događa? Da, tu se ovo astralno tijelo također ponaša kao nesavršeno biće. Ponaša se na životinjski način. Zamislite da, recimo, odgajate neku osobu tako što je neprestano tučete. Neobično je koliko je ta metoda odgoja batinama uobičajena. Danas postoji netko – ne zanima me uopće, zapravo mi je dosadan – ali ovdje je zanimljiv. Putovao je po Europi, bio je u Baselu, Rabindranath Tagore, gospodin koji danas očarava ljude. Znate, Azijat je drugačiji; tamo oni trče. Europljanin bi mogao napraviti puno više, ali njih zanima Azijat, to je rijetka životinja. Vidite, on je sada dao svoju biografiju. I biografija je zapravo dosadna; ali važno je pročitati prvo poglavlje ove biografije. Tamo govori kako su ga zapravo svi uvijek tukli. Netko tko je danas jedan od učenih Azijata, učenih Indijaca, putujući cijelom Europom, kaže da je čitav odgoj zapravo stvoren da bi se mlatila djeca. Dakle to nije samo europska posebnost. Iz ove biografije možete vidjeti da su i Azijati bili strašno tučeni.
Sada, kao što znate, Tagore je postao pjesnik, bio mnogo toga, pa to više ne dolazi jasno do izražaja. Ali ako nekoga kao dijete neprestano tuku, to nema utjecaja samo na fizičko tijelo – baš zato jer glava djeteta nije stalno aktivna – već ima utjecaj i na astralno tijelo. Rezultat je da astralno tijelo postane poput pretučenog psa. Jasno možete vidjeti razliku između psa koji je tučen i dobro odgajanog psa. A isto je i s ljudima. Kada su tučeni kao djeca – kasniji život im može dati malo hrabrosti, ali astralno tijelo ostaje plašljivo cijelog života, jer je još uvijek na životinjskoj razini.
Da, vidite gospodo, onda postanete svjesni kako u ovo astralno tijelo ne ulaze samo fizičke batine. Fizičko premlaćivanje daje najviše masnica. Nije fizički dojam onaj koji pobjeđuje astralno tijelo, već moralni dojam. U ovom astralnom tijelu nosimo svoj moralni dojam o čitavom zemaljskom životu. I rezultat je da ako je netko stalno tučen u djetinjstvu, njegovo astralno tijelo je poput pretučenog psa. Netko drugi je udario svog učitelja – ima i njih – on ima astralno tijelo poput lava. Iznutra on izgleda ovako – moglo bi se reći i duševno, recimo astralno, jer duševno je već postala prilično apstraktna riječ, ljudi više o tome ne misle – iznutra, astralno, poprima se jedan ili drugi oblik, ovismo o tome kakve je moralne dojmove netko imao u životu.
Ali to je tako cijelog života. Ako je netko ropske naravi, prihvaća sve na drugačiji način nego netko slobodne, neovisne naravi. Netko ropske naravi sve će podnositi. Njegovo astralno tijelo se saginje, samo po sebi postaje poput pretučenog psa. Ako je netko neovisne naravi, neće sve podnositi. Upravo zbog toga njegovo astralno tijelo postaje pomalo ljudsko. Tu vidimo kako stvari zapravo stoje s ljudima tijekom zemaljskog života.
Ali sada, gospodo, mi umiremo. To smo učinili razumljivim. Otpada samo fizičko tijelo. Odlazi. Ali ovo 'Ja' koje sam upravo opisao ostaje. S time prolazite kroz smrt. A onaj koji je stekao više znanje načinom koji sam opisao u mojoj knjizi Kako se stječe znanje o višim svjetovima, može jasno razaznati karakter osobe koja prolazi kroz smrt. Unutra su moralni dojmovi iz života. Sada možete ići u svijet iz kojeg ćete formirati novi zemaljski život.
Sada, gospodo, ako biste otišli u svijet u kojem ćete formirati svoj sljedeći život na Zemlji s astralnim tijelom koje je u životu primilo batina, mogli biste postati pas. Ali čovjek ne može postati pas; to je samo priča. Osoba prolazi kroz smrt s moralnim utiscima koje je imala u životu na takav način da može postati ovo ili ono iz stečenih moralnih utisaka. Ako je netko bio hrabar, mogao bi postati lav. Možda bi neki voljeli da u budućem životu budu lavovi. Ali čovjek ne može postati lav, jer nije za to predisponiran od svijeta, od kozmosa. Druga se osoba pomalo osjeća kao mačka, voljela bi biti mačka.
Nije li istina, ljudi koji ne razumiju stvari staviti će primjedbu da antropozofi kažu da duša kasnije ide u životinje. Seoba duša bi se trebala sastojati u tome da duša poslije ide u životinje. To je naravno besmislica. Ono što je točno je da duša zadržava dojam: netko je poput lava, mačke, tigra, krokodila, kada umre. A budući da se opet mora postati čovjek, toga se treba riješiti. I to je ono što se ostavi po strani tijekom one jedne trećine života o kojoj sam vam rekao posljednji puta. Netko tko je živio do šezdeset za to će trebati dvadeset godina. To nije izmišljeno. To se zna jer, dovoljno neobično, ljudi postaju takvi kada noću idu spavati. To je samo priprema. A spavanje traje ukupno trećinu života. Potrebna je ta trećina života, period dakle, koje oduzima trećinu života, da bi se oslobodili tog moralnog dojma.
Ali gospodo, kada spavate, ne znate ništa o tome kroz što prolazite između odlaska na spavanje i buđenja. I to je dobra stvar. Jer to znači da se stečeni moralni impulsi javljaju tek malo kao savjest. Ako se sve to treba sagledati, to prolazi puno snažnije.
I zašto tek nakon buđenja prođe kroz savjest ono što je netko iskusio u snu? Zato jer uronimo u fizičko tijelo. Inače bi se kada se ujutro probudimo sjetili što nam je rekao san, kakav smo užasan tip. Jer to se sve doživi tijekom spavanja. To nas ponekad malo progoni u snu. Takve snove posebno je zanimljivo proučavati, one koje nas zapravo progone znajući kakav smo užasan tip. Međutim, općenito, o njima ne znamo ništa. Ali nakon smrti nemamo fizičko tijelo, sve što imamo u astralnom tijelu ulazi u 'Ja', i tako to onda imamo u 'Ja'. Moramo proći cijeli period. Kada odložimo astralno tijelo, ono što je odloženo samo je u egu. Ali sada ispravno možemo pripremiti fizičko tijelo za naš sljedeći život. To traje onoliko koliko sam vam rekao ranije.
Pa vidite, treba samo dobro pogledati osobu kakva je sada u zemaljskom životu, i onda dobivamo točnu predodžbu o tome kako su povezana ova četiri člana u čovjeku – fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo, i 'Ja'.
Slika 22
Gledajte gospodo, želim vam reći još nešto. Zamislite da je ovo ljudsko srce [Slika 22]. Sjedi tamo. Dva struka živaca idu u srce. Dolaze od otraga, idu ovdje i zatim u srce. Jedan ide ovamo i zatim se širi u srce. Zatim je tu drugi, i također se širi u srce. Sada zamislite da kroz živac pustim električnu struju. Tada mogu vidjeti nešto neobično: srce počinje sve brže kucati. Zašto? Budući da električna struja stimulira živac i to čini da srce počinje kucati sve brže i brže. Električna struja stimulira živac.
Zamislite sada, da ne elektriziram ovaj živac već onaj drugi. Sada biste mogli pomisliti da je živac - živac. Tamo primijenim električnu struju. I misliti ćete, zar ne, da će srce početi kucati sve brže. Ali nije tako. Kada ovdje elektriziram živac (prvi) srce kuca sve brže i brže. Ali kada elektriziram ovaj drugi, srce kuca sve sporije i sporije. A ako pustim vrlo snažnu struju, srce uopće neće kucati. Moram odmah stati, inače će osoba umrijeti od zatajenja srca. Sada je činjenica da apsolutno nema razlike između ovih živaca što se tiče njihove građe. Oba su napravljena na isti način. Dakle, što se tu događa?
Gledajte, to je ovako. Kada se ovaj dio naelektrizira onda astralno tijelo uđe unutra, stimulira srce tako da brže kuca, jer nešto što normalno mora obaviti samo preuzeto je od električne struje. Tako može brže raditi u srcu. Pretpostavimo sada da je struja primijenjena ovdje (drugi dio). Sada astralno tijelo želi brže pokretati srce, ali mu se s druge strane postavlja prepreka. Čim želi početi brže pokretati srce, ne može prodrijeti s druge strane. Ovaj stimulans (prvi živac) pomaže srcu preuzimajući dio rada. Ovaj stimulans (drugi) ga ometa jer dolazi iz suprotnog smjera. Kada bih mogao ući u srce i tu primijeniti električni stimulans, to bi onda također ubrzalo srce. Ali kada ovaj živac elektrificiram izvana, tada astralno tijelo ne može pokrenuti srce jer je sve više prepreka.
Iz ovoga vidite da je moguće točno znati kako se stvari zapravo odvijaju u ljudskom tijelu, kako astralno tijelo želi intervenirati sa svoje strane baš kao i ja kada bi želio okrenuti kotač. Tamo gurnem i nastavljam okretati kotač; ali ako se okrenem u suprotnom smjeru to neće ići. Tako je sa srcem, tako je s plućima, sa svim organima. Svaki je organ opskrbljen živcima s dvije strane; ali ono što intervenira je astralno tijelo.
Sada možete reći: 'Pa, nije li glava možda ta koja je aktivna u astralnom tijelu'? Ne, gospodo, da je to glava morali biste elektrizirati glavu. Ali to vam uopće ne bi pomoglo; trebate elektrificirati od tamo. Ako odsiječete glavu što se tiče astralnog tijela, ono će uvijek naći točku, kao u slučaju žabe ili kornjače. Morate elektrizirati tamo gdje je živac, jer ga čak i žaba još uvijek ima. Ovo se mjesto naziva 'medulla oblongata', nastavak kičmene moždine. Tu morate primijeniti električnu struju, a glava uopće ne mora biti uključena.
Druge stvari sasvim jasno pokazuju da glava ne mora biti uključena. Samo promislite, prije svega, ako bi otkucaji srca trebali biti stimulirani od glave, to bi bilo baš krasno. Srce bi trebalo kucati 72 puta u minuti, i stoga bi trebali misliti o tome 72 puta u minuti. A kada spavate, srce bi vam trebalo stati. Dakle, za ove pokrete koji se događaju u ljudskom biću glava nije dovoljna. Oni se izvode na isti način kao kod žabe ili kornjače.
Ako sada imamo astmu, ti se unutarnji pokreti provode patološki, dok ako smo zdravi izvode se normalno. Iz ovoga vidite da sve što se događa u ljudskom biću u smislu pokreta i tako dalje da se odvija nesvjesno, vođeno astralnim tijelom.
I to astralno tijelo mora egu ostaviti, takoreći, moralne dojmove koje je steklo o svijetu. Tada 'Ja' zauzvrat može oblikovati sljedeći ljudski život na Zemlji. Ove godine nakon smrti, kada čovjek živi na takav način da može odbaciti ovu unutarnju astralnu konfiguraciju, koju je dobio tijekom života, takve su da se može pripremiti za novi život na Zemlji, gdje doista može biti čovjek.
I kako unijeti u svoj novi život ono što smo tamo imali kao plodove u prethodnom životu? Pa vidite, gospodo, dijete spava na početku svog života. Ako bi dijete bilo svjesno, tada ne bi moglo realizirati stvari koje je 'Ja' donijelo sa sobom. Samo bi bili učeni od astralnog tijela. U astralnom tijelu je ego još uvijek unutra; samo što ne mora biti uključeno u ono prije začeća, ali astralno tijelo mora raditi, astralni svijet mora raditi sa zvijezda, kao što sam vam nedavno rekao. Dijete mora ući u život uspavano; ono uči hodati, uči govoriti, uči misliti. Tada se u njegovo hodanje, govorenje, mišljenje, slije moralni impuls iz prethodnog života i odabire. To je naša sudbina.
To ne utječe na našu slobodu. Mislim da sam vam to već rekao. Svoju sudbinu nosimo u nama; sami pripremamo svoju sudbinu. Ali na našu slobodu to ne utječe, baš kao što na našu slobodu ne utječe činjenica imamo li crnu ili plavu kosu, smeđe ili plave oči, ili to da ne možemo posegnuti za Mjesecom. Dakle ,naša sloboda nije narušena činjenicom da ovo ili ono donosimo sa sobom iz prethodnog zemaljskog života, da kao čovjek budemo ovo ili ono. Ljudi su različiti jer različite stvari donose sa sobom iz prethodnog života na Zemlji.
Sada bi lako mogli pitati: 'Ali to nas vraća na razmišljanje da ćemo se uvijek vraćati u daljnje zemaljske živote'. Ne gospodo, bilo je jednom vrijeme na Zemlji kada ljudska bića nisu išla dalje nego što mala djeca idu danas. Na početku zemaljskog vremena, u praiskonsko doba, Zemlja je bila gusta, nije bila okružena zrakom već gustom juhom, još nisu mogla hodati, govoriti ili razmišljati. Rekao sam vam o Zemlji – ljudska bića nisu trebala učiti hodati. Nosila ih je ta gusta juha. U odnosu na fizičko tijelo danas je postao čovjekom. U odnosu na astralno tijelo još uvijek je na životinjskoj razini na kojoj je bio ranije. Nije donio ništa sa sobom, i sve je to došlo postupno. Kako je čovjek učio hodati, govoriti i misliti, tako je došla i njegova sudbina. A ako sada ljudska bića ponovno uče da prime stvari od duha u njihovom životu, također će opet izaći iz životinjskih navika i naviknuti se na svijet u kojem više neće živjeti na način koji uključuje hodanje, govorenje i mišljenje, već na drugi način.
Dakle, postoji interval između ta dva stanja. I u ovom međuprostoru mi se uvijek iznova vraćamo u taj život.
I sada, gospodo, ima još jedno pitanje. O tome ćemo razgovarati sljedeći puta, sljedeće srijede u devet sati. To je ovo važno pitanje koje se uvijek iznova pokreće, kada netko kaže: 'Pa, možete govoriti o prethodnom životu na Zemlji, ali ja ga se ne sjećam. U ono čega se ne sjećam, ne vjerujem'. Sljedeći puta ću vam objasniti kakvo je to sjećanje i s čime je povezano. To će nas odvesti još malo dalje, i manje-više ćemo riješiti pitanje za koje smo se pripremali.