.- 11. Jedanaesto predavanje, Dornach, 21 travnja 1923
Spavanje i budnost. Zagrobni život. Duh Krista. Dva Isus dječaka.
Venerina muholovka. O konceptu želje. NA kojem se duševnom stanju temelji buđenje; mi se budimo jer imamo želju za fizičkim tijelom. Nakon smrti, duša se stalno iznova želi vratiti u tijelo; te se navike mora riješiti. Nakon smrti, želja za fizičkim tijelom i životom ostaje; posebno se ima želja vidjeti sve što se vidjelo tijekom života. Tek kad se ljudsko biće odvikne želje za fizičkim svijetom, prije nego može urasti u duhovni svijet i percipirati stvari u duhu. Podizanje i potapanje ispod razine mora Engleske. Relativan položaj zvijezda na nebesima šalje dolje svoje snage da kopnene mase drže na određenom mjestu. Što Platon kaže o Solonu. Julijanova doktrina o tri Sunca. Krštenje Ivana u Jordanu. Proturječja u genealogiji Luke i Mateja. Pojedinosti o dva dječaka Isusa. Gledanja predavača Hauera. Svjetska povijest je napravila preokret kroz događaj Krista.
Dobro jutro, gospodo! Jeste li mislili o nekom pitanju?
Postavljač pitanja: Herr Doktor je bio ljubazan da nam kaže kako je kada duh napusti tijelo. Ja i moji kolege mogli smo dobro razumjeti posljednje predavanje. Ali u 'Teozofiji' se kaže da kada se duh odvoji od tijela da duša još ima žudnje. To je za nas tvrd orah.
Rudolf Steiner: Dobro. Recite mi sada i drugo pitanje.
Postavljač pitanja: Slučajno je u moje ruke došla brošura od dr. Hauer-a. Pretpostavljam da ste pročitali brošuru i znate za nju. Ovaj Hauer se postavlja kao da Herr Doktor ne govori ništa novo, kao da se ono što se govori u antropozofiji već sve zna. I onda kaže da je stvar koja mu je najviše nevjerojatna u antropozofiji ona od dva Isus djeteta.
[Postavljač pitanja kaže da mora priznati da ni sam ne razumije to o dva Isus dječaka; tako što jedan dolazi iz drugog svijeta. Bez sumnje dr. Steiner i sam ima pamflet.]
Rudolf Steiner: Da, i ja imam brošuru, samo što je još nisam otvorio.
[Ispitivač nastavlja i kaže da ako nije neskromno, želio bi zamoliti Dr. Steinera da kaže nešto o Isusovoj obitelji.]
Još jedno pitanje: Zadnjih par dana kolege su me pitale o Kristu. Jako bih volio kada bi Herr Doktor mogao nešto reći o Krist duhu.
Rudolf Steiner: Postoji li još neko pitanje da bi se onda mogli pozabaviti njime u kontekstu?
Dakle, prvo bih se želio baviti pitanjem žudnji. Stvar je sljedeća. Ako razmotrite ono što ljudi doživljavaju drugačije nego to kamen i biljke mogu doživjeti, tada ćete otkriti da ljudska bića doživljavaju svijet misli. Biljke ne pokazuju da imaju svijet misli. U biljkama postoje misli, ali bilo bi besmisleno u biljci tražiti svjesne misli.
Sada, sa znanošću toliko površnom danas, došlo je do nečeg osobitog. Danas ima svakakvih učenjaka, a budući ima i onih koji ne mogu sasvim vjerovati da su na djelu samo fizički procesi, mineralni, neživi procesi, oni barem pretpostavljaju da postoji duša. Ali budući da o duši ne znaju ništa, kažu: 'Duša se izražava kroz činjenicu da neko biće radi ovo ili ono'.
Postoje biljke koje se ponašaju vrlo čudno. Postoji, naprimjer, biljka koja se zove 'Venerina muholovka' jer se tako čudno ponaša. Ova Venerina muholovka ima lišće rozete koje na proširenoj stabljici imaju lisnu plohu. Sastoji se od dva dijela. Na obje se strane nalaze tri izrasline u obliku čekinja. Ako insekt sleti na list i dotakne ove izdanke dvije polovine lista se zatvore tako brzo da je mali kukac zarobljen. To dakle postoji.
Oni koji o duši govore površno i ništa ne znaju reći će: 'Kao što je u čovjeku duša tako je i u biljci duša'. Tim ljudima imam samo jedno za reći: 'Znam mali uređaj; stavite u njega malo zapečene slanine – mišolovka. I kada miš gricka slaninu, zamka se zatvara sama od sebe. Dakle, onaj tko zaključi da Venerina muholovka ima dušu, također bi morao reći i da mišolovka ima dušu, jer se zatvara sama od sebe'. Uvijek ovisi o razlozima da li ćemo nešto prihvatiti.
Vidite, osobina antropozofije je da mi uvijek razmatramo pozadinu. Drugi koji misle da postoji duša ali o duši ne znaju ništa reći će da biljka također ima dušu, iako se događa nešto slično kao kod mišolovke, kada se insekt približi. U antropozofiji, vanjska pojava nije ono što vodi do zaključka već stvarno znanje o duši. Dio toga je da čovjek također razvija želje. Želja je, naprimjer, kada je žedan. Kada sam žedan želim piti vodu ili nešto drugo. Pa, dobro, dobro; žeđ ću zadovoljiti vodom. Sve je to želja, nešto iz unutarnjeg organizma; to će uvijek biti želja.
Sada vidite, ima nešto o čemu ljudi ne razmišljaju. Ne razmišljaju o osnovnom stanju duše kada se osoba probudi. Nije li istina, kada se osoba probudi, ljudi samo ispituju koliko ugljičnog dioksida ima u krvi i tako dalje, odnosno ispituju samo fizičko stanje. Ali istina je da se čovjek budi jer ima želju za svojim fizičkim tijelom. Kada navečer zaspite više ne želite svoje fizičko tijelo. Potpuno je ispunjeno umornim supstancama. Nije više dobro mjesto za biti. Duša, tj. ego i astralno tijelo, žele se opustiti izvan fizičkog tijela. Ujutro, kada je fizičko tijelo obnovljeno, i duša koja je izvan tijela to primijeti po stanju kože, jer je u blizini, duša se vraća u fizičko tijelo, kako bi bila u njemu sve dok je fizičko tijelo uopće sposobno živjeti. Dakle, duša ima želju živjeti unutar tijela cijeloga života.
Sada uzmite nešto drugo. Porežete prst i to boli. Tu je prst [vidi crtež]. Porežete ga i boli. Što se tamo dogodilo? Pa, fizičko tijelo je malo potrgano. Možete zasjeći u fizičko tijelo ali ne i u astralno tijelo. Sada ću nacrtati astralno tijelo. Ako napravim veliki rez, imate prazninu, i astralno tijelo je u njoj. Ima želju ući tamo gdje je fizičko tijelo potrgano. Ima želju biti u tijelu ali ne može jer je razderano. To je ono što čini bol.
Sada promislite, ako duša u životu žudi za fizičkim tijelom, onda se nešto mora dogoditi nakon smrti.
Ako kao dijete razvijete želju za šećerom, i netko tko je važan, netko tko vam nešto znači, smatra da u određenoj fazi života nije dobro da jedete toliko šećera, još uvijek ćete imati želju za šećerom. Pretpostavimo da ste oboljeli od šećerne bolesti i više to ne bi smjeli raditi – da gospodo, treba dugo vremena da se na to naviknete. Uvijek imate žudnju za šećerom i trebate se polako na to navikavati. Znate, ako netko puno pije, razvio je želju za pićem, i postupno se mora od toga odviknuti. Netko tko konzumira opijum, kao što sam vam rekao nekidan, a ljudi ga liše toga, poludi od želje za opijumom.
Žudnja za tijelom živi u egu i astralnom tijelu cijelog života. Nakon smrti, duša se želi uvijek iznova probuditi u tijelu. Prvo se toga mora riješiti. Ovo odvikavanje oduzima približno trećinu čovjekova života. Spavanje traje trećinu čovjekova života. Prvi dan nakon smrti želite se vratiti. Želite učiniti ono što ste činili posljednjeg dana života; drugi dan želite učiniti istu stvar kao i prekjučer, i tako ide dalje. Dakle, trećinu života treba se riješiti ove navike. Dakle, nakon smrti nemate žudnju gladi ili žeđi, već stalnu želju za svime što ste imali kroz fizičko tijelo. Nakon smrti to će biti ovako. Cijelog života razvijete ljubav za područje vašeg rodnog grada. Da, to ste vidjeli kroz svoje fizičko tijelo. Samo Turčin misli da su livade i cvijeće puno ljepše nego što su bile ovdje na Zemlji. I trebamo se riješiti svega toga. I upravo ta činjenica govori da želje i dalje ostaju. Nije li to razumljivo?
Odgovor: Da!
Dakle, nakon smrti ostaju želje za fizičkim tijelom i životom općenito, a ne više glad i žeđ jer za to treba želudac. Tada nećemo imati stomak, on će biti u lijesu. Ali iznad svega postoji želja vidjeti sve ono što se vidjelo tijekom života.
Ali postoji još nešto: nakon smrti nećemo moći pravilno vidjeti stvari u duhovnom svijetu, baš kao što i malo dijete ne može odmah vidjeti ovdje na fizičkom svijetu. To prvo treba steći. Prvo treba urasti u duhovni svijet. Tako da se prvo stanje nakon smrti, trećina života, sastoji u tome da i dalje budemo slijepi i gluhi za duhovni svijet ali da još uvijek žudimo za fizičkim svijetom. To se događa nakon dva ili tri dana, unutar kojih se, rekao sam vam, umrla osoba osvrće unatrag. I tek kada se na to navikne, on uraste u duhovni svijet i može percipirati na duhovni način. Tada više nema želju za fizičkim svijetom. Naravno, tko može suditi o duševnom životu, može suditi i o onome što ostaje kasnije, od fizičkog života. I naravno, ne ostaje samo ugodno. Ako je netko uvijek želio tući ljude, još će uvijek imati želju za batinanjem, i onda se polako toga mora riješiti. Ove se stvari počinju razumjeti.
Antropozofija je uvijek usmjerena na prepoznavanje onoga što se zaista može vidjeti u duši, onoga što je stvarno vidljivo. O tome se radi.
Što se tiče drugog pitanja, pitanja Krista Isusa, danas ćemo ga malo razmotriti tako da ne budete nezadovoljni. Moram, naravno, u početku ići u povijest.
Rekao sam vam o svakakvim stupnjevima kroz koje je Zemlja prošla u najranija vremena. Sada je to ovako: Sada na Zemlji imamo uvjete koji čak ni prema znanstvenim zapažanjima nisu stariji od otprilike šest do osam ili devet tisuća godina. To sam vam spomenuo ranije. Prije tog vremena niste mogli otići odavde jako daleko, došli bi u oblast ledenjaka. Švicarska je tada bila cijela prekrivena ledenjacima, gdje danas možete hodati. Ledenjaci su tada tekli dolinama gdje sada teku rijeke; Aare, Reuss, i tako dalje, ostaci su prorijeđenih ledenjačkih tokova iz tih vremena.
Ali tom vremenu, u kojem su veliki dio Europe pokrivali ledenjaci, prethodilo je posve drugo vrijeme. Jer Zemlja je uvijek takva – premda treba uzeti u obzir samo dulja vremenska razdoblja – da se njene površine stalno uzdižu i spuštaju, uzdižu i spuštaju. Ako je naprimjer, ovdje more [crtanje na ploči], s kopnom ovdje gore, onda ovo kopno pluta u moru. Svo kopno pliva u moru. Možete li to sebi predočiti? Nije tako da se spušta na dno, već kopno, svo kopno, pliva u moru. More je također i ispod kopna.
Sada ćete reći: 'Ali zašto ne pluta okolo poput broda'? Prvo vam želim reći nešto drugo. Mase kopna doista plutaju morima, ali pretpostavimo da je ovo Velika Britanija, Engleska [crtanje na ploči]. Engleska je otok. Zapravo pliva u moru, ali blizu Europe i udaljenost se ne mijenja. Čak i sa suvremenog znanstvenog stajališta nije uvijek bilo tako, i bilo je vrijeme kada je voda išla preko kopna. Engleska je bila ispod mora. Kada biste išli preko ovog malog dijela mora, naravno, došli bi do dna. Dakle postojala su vremena kada je Engleska bila pod morem.
Zapravo, ako pregledate tlo Engleske, u njemu ćete naći fosilne ostatke životinja. Ali oni nisu svi isti. Ako pogledate malo Engleskog tla ovdje, a zatim opet više gore, fosilizirane životinje su potpuno različite, i ako opet idete dalje naći ćete potpuno različite fosilizirane životinje. U Engleskom tlu naći ćete četiri različita sloja fosiliziranih životinja!
Odakle su došle te fosilizirane životinje? Kada more poplavi kopno, životinje umiru. Ljuske im padnu i životinje su fosilizirane. Ako nađem četiri uzastopna sloja u tlu, more je dotično zemljište moralo poplaviti četiri puta. Uvijek se morao spuštati sloj. I gledajući Englesku nalazimo da je more išlo gore - dolje četiri puta. Engleska je bila četiri puta ispod mora i ponovno se podizala.
Sada se možete pitati: 'Zašto ovakav otok, koji zaista pluta u vodi, ne ide naprijed-natrag poput broda'? Pa, ne drži ga Zemlja. Da je samo Zemlja uključena, ne možete ni zamisliti kako bi tamo bilo sve uzdrmano! Jednog dana bi Engleska udarila u norvešku obalu, i zatim prebačena preko u Ameriku i tako dalje, i sve bi zemlje bile bačene u konfuziju ako bi bilo samo do Zemlje. Ali to ne ovisi samo o Zemlji, već zviježđa zvijezda šalju snage koje drže kopno na određenom mjestu. Dakle nije Zemlja koja to radi. To je zbog relativnog položaja zvijezda. I uvijek je moguće pokazati da kada je kopnena masa promijenila položaj, da se promijenio relativni položaj zvijezda – ne planeta, naravno, već zvijezda stajaćica. Oni koji ne žele znati ništa o ovom svijetu, čine isto kao i oni koji govore da moć mišljenja dolazi od mozga. Ako imam meku zemlju i ostavim otiske stopala, i siđe netko sa Marsa i kaže da je otiske proizvela Zemlja, tako da zemlja baca pijesak i ponekad ga uvuče, onda to nije točno, jer ja sam gurnuo tlo od izvana. I konvulzije mozga došle su od izvana, iz mišljenja duše. A tako je i sa kopnenim masama na Zemlji. Na mjestu ih drže relativni položaji zvijezda. Dakle, duh moramo vidjeti ne samo kod ljudi na Zemlji i uopće na Zemlji, već u cijelom kozmosu.
Takve stvari, gospodo, samo zamislite da su ih ljudi u ranijim vremenima znali, ali na potpuno drugačiji način nego mi danas. Želio bih vam dati neki dokaz toga. Postoji veliki grčki filozof koji je živio nekoliko stoljeća prije Kristova rođenja, zvao se Platon. Znao je mnogo. Pričao je kako je jedan od najmudrijih sunarodnjaka, Solon, jednom otišao vidjeti Egipat. Egipćani su u to vrijeme bili stariji narod; samo su se Grci ponašali inteligentnije od nas. Jako su poštovali Egipćane – kao što ćemo vidjeti za trenutak – ipak nisu naučili egipatski, drevni jezik Egipćana. Grci nisu naučili egipatski! Naši učenjaci, svi oni moraju naučiti grčki! Grci su bili puno pametniji. Mi ne oponašamo ono što su oni slijedili, ali oponašamo njihov jezik. Naši učenjaci su hendikepirani upravo činjenicom da ne ulaze u stvari koje im dođu prirodno, već su ometeni time da se moraju probiti u vrlo drevan jezik. Pa, u Švicarskoj se sada bore protiv toga; ali to je dugo trajalo. Ako bi mladi ljudi željeli postati liječnici, prvo bi morali iskriviti glavu učeći grčki. Ne kažem to zato jer sam ga i sam jednom morao učiti, jako ga volim, grčki jezik. Ali to bi trebali učiti ljudi koji žele od toga nešto dobiti, a ne zato što žele postati liječnici ili odvjetnici, i kasnije ga ponovno zaborave.
Platon je ispričao priču o Solonu i Egipćaninu. I ovaj pametni Egipćanin mu je rekao: 'Vi Grci možete biti napredni ljudi, ali ste još djeca, jer ne znate da se kopnene mase stalno izvlače iz mora i opet zarone natrag, tako da se stalno događaju preokreti'.
Tako su to stari Egipćani još znali a Grci više ne. Samo Platon. Znao je ponešto o činjenici da je tamo negdje u Atlantskom oceanu bilo kopno, kojim sada plove brodovi iz Europe u Ameriku, tako da je postojalo kopno koje je povezivalo zapadnu obalu Europe i istočnu obalu Amerike. Ali stare istine su zaboravljene. I to zato jer je znanje još uvijek bilo na nesvjesnom nivou. Mi smo stekli apstraktno znanje. To nam treba za našu slobodu. Jer ljudi u prošlosti nisu bili slobodni, ali znali su više. A Lessing, on je inzistirao da su stari ljudi znali više od onih kasnijih.
I tako dođemo do toga da sebi kažemo: 'Točno je da su u stara vremena ljudi preko vlastite prirode znali da je duhovno prisutno posvuda. Ljudi to već odavno znaju'.
Postojao je naprimjer, u četvrtom stoljeću prije Krista rimski car koji se zvao Julian. Njega su podučavali ljudi koji su još uvijek imali nešto azijskog znanja. I ovaj Julian je rekao da ne postoji jedno Sunce već tri. Prvo Sunce je fizičko Sunce, drugo je Sunce duše a treće je duhovno Sunce. Prvo je vidljivo, druga dva nevidljiva. To je rekao Julian.
Tada se dogodilo nešto vrlo čudno. Julian je u povijesti uvijek klevetan; jer nije vjerovao u kršćanstvo. Ali vjerovao je u stvari koje su došle prije kršćanstva. I jednog dana, kada je morao voditi vojnu kampanju u Aziji, iznenada je ubijen. To je bio svojevrsni pokušaj atentata. Ali napad su izveli oni koji su ga mrzili jer je još uvijek imao staro znanje.
Morate se samo sjetiti, da su se u ranija vremena, stvari rješavale drugačije nego danas. Egipćani su bili strašno pametni, kao što sam vam rekao. Ali nisu imali pismo poput našeg; pisali su u slikama. Riječ je uvijek sličila na ono što je značila. A pisarima je u drevnom Egiptu uvijek govoreno da je pisanje sveti zadatak i da moraju biti točni. A znate li što bi se dogodilo s onim tko je bio nemaran i pogriješio? Bio bi osuđen na smrt! Pa, danas bi lijepo izgledalo ako bi netko zbog pravopisne greške bio osuđen na smrt. Ali ljudska povijest se razlikuje od onoga što mislimo. Doista, stari Egipćani su bili na određeni način i mudri i okrutni. Tako da je čovječanstvo, naravno, napredovalo. Ali premda im je pisanje bilo sveto, ne možemo poreći da su bili mudri i u drugim pogledima i da su znali stvari koje se tek sada ponovno pojavljuju u antropozofiji, na veoma različit način. Oni su to sanjali a mi to znamo. To je nešto sasvim drugo.
Sada vidite, Julian je bio u pravu. Doista, kao što u tijelu imate dušu i duh, tako i Sunce ima dušu i duh. Netko tko poznaje dušu to će reći. Neće reći da Venerina muholovka ima dušu jer je to besmislica, reći da sve što je na bilo koji način svrhovito da ima dušu. Ali on zna da svjetlost kada svijetli, da ima dušu, kreće se na duševan način. On to opaža. I znalo se: Sunce sadrži živo biće.
Znate da nam je kazano da je Isus iz Nazareta bio rođen u Palestini u određeno vrijeme. Vidite gospodo, Isus iz Nazareta, odrastao je – danas možete provjeriti što je u evanđeljima, odnosno što je istina – kao prilično jednostavan dječak. Bio je sin tesara, stolara. To je istina. Odrastao je na prilično jednostavan način. Imao je još dosta stare mudrosti. Istina je da je u dvanaestoj godini mogao vrlo dobro odgovarati učenjacima. I danas se događa da dvanaestogodišnji dječak daje bolje odgovore od učenjaka čija je glava preokrenuta 'učenjaštvom'. Moglo se zaključiti da je bio vrlo nadaren dječak. Nastavio je rasti, i kada je imao trideset godina nešto se odjednom u njemu promijenilo. To je činjenica, nešto se u njemu promijenilo.
Što se promijenilo kada je Isus imao trideset godina? Kada je Isus imao trideset godina odjednom mu je nešto sinulo, nešto za što je bio pripremljen Njegovim prethodnim velikim znanjem. To je bilo nešto što ljudi više nisu znali. Samo su pojedini skriveni učenjaci to znali iz drevne mudrosti, tako je i Julije to kasnije mogao pronaći. Sinulo mu je staro znanje: Čitav univerzum i Sunce imaju dušu i duh. Kada je to znao proželo ga je ono što je živjelo u univerzumu. Ako nešto znamo, onda to zaista imamo.
U to doba, ljude se moralo podučavati u slikama. Stvari koje vam danas govorim mogu se tako izraziti tek od petnaestog stoljeća. Prije ljudi nisu imali ovo razumijevanje. Stoga se reklo da je sišla golubica i da je primio u sebe duh sveti. Naravno da je onaj koji je to mogao percipirati znao da se nešto dogodilo. To bi rekao na taj način, a jedno od evanđelja kaže: 'Tada se začuo glas s neba: Ovo je moj voljeni sin, u tebi mi sva milina'. Pravilno prevedeno: 'Ovo je moj voljeni sin, danas sam ga rodio'. Drugim riječima, ono što se dogodilo u tridesetoj godini pravilno je shvaćeno kao drugo rođenje. Rođenje Isusa bilo je samo rođenje dječaka koji je bio nadareniji od drugih, ali koji onaj osjećaj još nije imao u sebi. To se smatralo izuzetno važnim. To je bilo krštenje od Ivana u Jordanu.
Jednom je bilo nešto što mi je bio pravi problem. U znanosti imate takvih problema gospodo! Ima četiri evanđelja, kao što znate, po Mateju, Marku, Luki i Ivanu. Danas svi znaju, zar ne, da ova četiri evanđelja proturječe. Kada čitate genealogiju Isusa na početku Matejeva evanđelja i usporedite to s genealogijom u Lukinom evanđelju, one su proturječne. Ljudi kažu: 'Ne slažu se'. Ali ne razmišljaju o tome zašto je to proturječje. Najviše kažu: ovo je izmislila jedna osoba, ovo druga, jedna je izmislila nešto različito od druge, tako da je to u proturječju'.
Ali to nije tako. To je ovako. Goethe kaže za sebe, naprimjer: 'Imam stas mog oca', odnosno, izgledao je otprilike poput oca.
Od oca imam stas,
Životno ozbiljno vodstvo,
Od majke veselu prirodu,
Želju za pričanjem priča.
Pa, možda Goethe još nije mogao pričati priče kada je imao tri godine; možda je mogao nešto napraviti s devet. Tada je mogao reći: 'U redu, zadovoljstvo u pričanju priča došlo mi je od majke; ušlo je u mene od moje majke'.
Ovo vam govorim jer će pomoći da shvatite kako je moja briga zbog proturječja u evanđeljima nestala.
Najprije sam uzeo ta dva evanđelja, Matejevo i Lukino. Ako se ne kaže bezbrižno da je to izmišljeno, tada se ne može shvatiti zašto su u suprotnosti. Poduzeo sam duhovno znanstveno istraživanje da bih otkrio što stoji iza toga i našao da nije rođen samo jedan dječak već su rođena dva Isus dječaka. Oba su dječaka dobila ime Isus. Ne treba se tome čuditi, jer ako je u Austriji dječak nazvan Joseph, nitko se ne čudi ako se u isto vrijeme rodi još jedan dječak koji se također zove Joseph. Ne treba se čuditi ako se dva dječaka zovu Seppl ili Franz. Dakle, ne treba biti iznenađen ako su dva dječaka nazvana Isus. Doista su se rodila dva dječaka koja su nazvana Isus. I oboje su živjeli zajedno do njihove dvanaeste godine. A onda se dogodila neobična stvar: zato jer su živjeli zajedno, nadarenost koju je jedan od njih imao iznenada se pojavila u drugom. Baš kao što sin može naslijediti darove od majke, tako je, naprimjer, jedan dječak Isus naslijedio talent od drugog. A dijete Isus od kojeg je ovaj dobio darove nije nastavio živjeti, umro je u dobi od dvanaest godina, ubrzo je umro. Tako je ostao jedan i kroz šok da je drugi stradao, imao je mudrost drugog u sebi. Zbog toga je mogao zablistati pred učenjacima.
Roditelji su se mogli upitati: Odakle mu sve to? Objašnjenje se može naći ako prihvatimo da duševni princip ima utjecaja. A takvi duševni utjecaji jednostavno postoje. Jedan dječak Isus nije imao mudrost do svoje dvanaeste godine. Drugi je umro i mudrost je sada prešla na prvog dječaka Isusa, dijelom zbog šoka što je umro a dijelom i zato jer su bili u prijateljskim odnosima. I ovaj Isus je prošao krštenje u Jordanu. Istina je da su rođena dva dječaka Isusa a ne jedan. Jedan je umro u dvanaestoj godini, a drugi se najednom probudio iz šoka i imao mudrost prvog.
I onda ćete naći da je jedan od evanđelista, Matej, pisao o djetinjstvo jednog dječaka Isusa, a Luka je opisao drugog dječaka Isusa. I njih se dvoje međusobno slažu. Nisam to izmislio. To je rezultat istraživanja. I zato govorim o dva Isus dječaka, upravo zbog znanja kojeg drugi nemaju.
Iz ovoga možete vidjeti da se ista načela kao i u prirodnoj znanosti slijede i u znanosti duha, da kada su prisutni uzroci, učinci će se također pokazati. Mi jednostavno ne kažemo: 'Pa, dvoje ljudi je jednostavno nešto izmislilo. Jedan Isus dječak iz Mateja je izumljen a izumljen je i drugi iz Luke'. U vrijeme kada su evanđelja Mateja i Luke napisana, nije bilo govora o takvom izmišljanju stvari. Govorili su u slikama, ali nisu ništa izmišljali, jer su se stvari shvaćale toliko ozbiljno da bi nekoliko stoljeća ranije svatko tko bi zapisao nešto pogrešno bio osuđen na smrt. Za starija vremena ne bi trebali biti toliko nepromišljeni i govoriti da su ljudi nešto izmislili. To bi izrazili u slikama, ali nikada im ne bi palo na pamet da nešto izmisle. Samo neuk čovjek bi rekao da su evanđelja po Mateju i Luki izmišljena. Ali to kažu današnji učenjaci i teolozi. Ne mogu si pomoći i moraju priznati da postoje proturječja. Ali znajući da postoje dva Isus dječaka, jedan iz Matejeva evanđelja, drugi iz Lukina evanđelja, to priču objašnjava na najbolji način.
Sada tu dolazi gospodin Hauer. On je gostujući predavač na sveučilištu Tübingen i drugdje. On je protiv antropozofije. Danas vam neće donijeti ništa ako ste za antropozofiju, ali svakako vam koristi govoriti protiv antropozofije. Hauer je sada došao i za njega je to bilo nešto čudno. – Da, gospodo, to je naravno nešto čudno jer to nitko ranije nije pomislio! Naravno da je nešto čudno kada govorim da nije bio jedan Isus dječak već dva; od kojih je jedan umro u dvanaestoj godini. To je nešto čudno naravno. Ne treba biti iznenađen da je to čudno. Ali čudno je samo zato jer to nitko ranije nije rekao. Zbog toga Hauer misli da je to čudno. To ćete naći na svakoj stranici njegove knjige.
S druge strane, pronaći ćete ovo: 'Pa Steiner ne govori ništa drugo nego ono što već znamo'. Pa gospodo, gospodin Hauer misli da je čudno ono što nije znao. Žali se na račun toga. Na temelju stvari koje je tu i tamo pročitao – jer imate staru mudrost i svugdje ćete je naći zabilježenu; ne čitam je tu i tamo već dolazi kao cjelina – on zaključuje: 'Pa, Steiner ne govori ništa što drugi nisu već rekli'. Tako se nađete u milosti tih ljudi. Gdje god se treba reći nešto oni kažu: 'Ne govori ništa novo'. Ako napišem knjigu o geometriji moram naravno u nju staviti Pitagorin teorem; koji je Pitagora pronašao 600 godina prije Kristova rođenja. Mogu imati nekoliko novih stvari ali moram imati i Pitagorin teorem. Danas ću ga dokazati malo drugačije, ali je unutra. Sigurno se ljudi ne bi trebali žaliti ako je nešto što je bilo zaboravljeno ponovno nađeno! Tako se i mnoge stvari koje danas znanost duha kaže na drugačiji način, mogu naći u radovima drevnih gnostika, koji su pisci starog vremena. Oni bi to napisali drugačije jer je tada bila drugačija situacija. U vrijeme kada je Krist bio na Zemlji još je bilo takvih gnostika, pa čak i kasnije. Oni su zapisivali tu drevnu mudrost, ali ona nije došla iz znanosti već iz drevnog znanja, tako da je to različito od antropozofije. Sada ljudi uspoređuju ono što je rečeno u antropozofiji s radovima gnostika. Od toga se malo može naći u radovima gnostika, jer je to istina. I onda oni kažu: 'Pa on ne govori ništa drugo osim onog što su drugo rekli'. Ali kada se dođe do dva Isus dječaka, gospodin Hauer ne može reći: 'Ovdje Steiner otkriva nešto što su drugi već znali'! U ovom slučaju nema pojma da je itko to znao ranije.
Knjigu još nisam secirao, ali po onom što sam vidio vrvi ovakvim stvarima. Apsolutno nema smisla uspoređivati jednu stranicu s drugom. Ali tako to rade današnji učenjaci. S jedne strane kažu: 'Drugi su to već puno puta rekli', a s druge strane kažu: 'Ne govori ništa novo. Znali smo već to'. Pa, ako su to već znali, zašto se onda žale'? A s druge strane, ako se pojavi nešto što nisu znali, to smatraju nevjerojatnim.
Ali vidite, kada sam ovo pronašao, doista duhovnim istraživanjem, da su bila dva dječaka Isus koja su živjela zajedno do dvanaeste godine, tada nisam znao ništa više osim da je to činjenica. Tada smo jednog dana u Torinu vidjeli sliku. Slika je vrlo neobična. Jer na njoj je Isusova majka i dva dječaka, od kojih jedan nije Ivan, jer svi znamo kakav je bio Ivan iz slika na kojima su Isus i Ivan. Dva dječaka na slici izgledaju dosta slično a ipak i nisu slična. Jasno se vidi da su to dvoje malih prijatelja. Ako je netko već otkrio da su bila dva Isus dječaka, shvatiti će što slika govori. Naslikana je relativno kasnije datuma; ali kada se još uvijek znalo da postoje dvoje malenih Isusa, talijanski slikar je naslikao to dvoje na slici.
Da je Hauer znao da je to slučaj sada bi rekao: 'To jednostavno znači da je Steiner vidio sliku u Torinu'. Rekao bi da je to već znao. I nastavio bi: 'Steiner ne tvrdi ništa novo, tvrdi samo stvari koje je netko već znao'. Takvi su ljudi.
Zaista je strašno kada pogledate ove naoko glupe kontradikcije s kojima se ljudi danas bore protiv antropozofije. Jer s jedne strane, ono što kažem trebala bi biti izmišljotina, moja izmišljotina. Sve u redu, recimo da je to moja izmišljotina. Ali ista osoba u istoj knjizi onda ne može reći: 'Ono što kaže nije ništa novo'. Jer prvo me optužuje da su stvari izmišljene a onda kaže da su to već znali. Ono što ovi ljudi rade jednostavno je ekscentrično. Dok, kada se doista pristupi Krist događaju i istraži ga se na način na koji se istražuju činjenice, postaje jasno da je ovaj silni talent koji je Isus imao, nastao razmjenom dva dječaka.
Želim vam dokazati da se može dogoditi takva vrsta razmjene tako da drugi ljudi ne shvate da se to događa. Vidite – reći ću vam jedan takav slučaj, ali takvih je slučajeva mnogo – bila je jednom djevojčica koja je imala stariju braću i sestre. Ta su braća i sestre prilično dobro naučila govoriti. Mala djevojčica u početku nije pravilno govorila. Kada je počela govoriti – to je bilo malo kasnije od ostale djece – govorila je, to je točno. Ali govorila je jezikom koji nitko od odraslih nije razumio. Na primjer rekla bi "papazzo" a kada je koristila tu riječ to je značilo "pas". I na sličan način je izmislila svoja vlastita imena za životinje. To su znanstvene činjenice. Ta imena se ne mogu naći nigdje drugdje.
Nakon nekog vremena ova je djevojčica dobila mlađeg brata. I mali brat je ovaj jezik vrlo brzo naučio od sestre. I razgovarali su međusobno na ovom jeziku. Mali brat je umro u dobi od dvanaest godina ili malo više, i djevojčica je napustila naviku govoriti ovaj jezik i naučila govoriti poput drugih. Kasnije se udala i postala žena srednje klase. Ljudima bi to pričala. Sama je to prošla. Dvoje djece razgovaralo je tom jeziku koji nitko drugi nije razumio. Gospodo, ovo bi mogla biti najveća mudrost! Samo to dvoje je razumjelo jedno drugog i međusobno se dogovarali.
Iz ovoga vidite da na jednog pojedinca utječe drugi. Zašto taj jedan dječak Isus koji je umro u dobi od dvanaest, ne bi znao nešto što uopće nitko nije razumio? Ako znate činjenice, to uvijek vidite.
Dakle, ovdje se ne tvrdi ništa što ne bi moglo biti znanstveno u najeminentnijem smislu. Pa, ljudi koji to ne prihvaćaju kao znanstveno, jednostavno ne mogu spojiti činjenice. Onaj tko zna da postoji tako nešto, da dvoje djece govori jezik koji nitko od odraslih ne razumije, i dijele nešto u duhu u čemu odrasli ne sudjeluju, razumije sve što kažem o dva djeteta Isusa do dvanaeste godine. I ne čudi da je to bio izvanredan događaj. To se ne događa svaki dan. I u obliku u kojem se to dogodilo, dogodilo se samo jednom u povijesti – s time da je prosvjetljenje došlo ovom pojedincu kada je imao trideset godina.
Sada vidite, priča o Kristu postaje prava znanost, pravi uvid; I ne možete si pomoći, sama se transformira kada se stekne znanje.
Sada bi mogli reći: 'U redu, u dobi od dvanaest godina Isusa je, takoreći, prosvijetli onaj koji je umro. Ali kada je imao trideset, iznenada se promijenio'. Pisac evanđelja to izražava: 'Golubica je sišla i spustila se na njega s nebesa'.
Da, gospodo, činjenica je da jest postao druga osoba. Što se tamo dogodilo? Rekao sam van da prije nego se dijete rodi da je tu embrij. Na njega mora utjecati duh univerzuma. Nije čudo da duh univerzuma ima utjecaj kada utječe čak i na otok koji je Engleska, kao što smo vidjeli. Događaj koji se dogodio Isusu u tridesetoj godini njegovog života ne može se objasniti ako uzmemo u obzir samo Zemlju. Kao što osoba nastaje oplodnjom, tako što jedna osoba utječe na drugu, tako je i cijeli svemir imao utjecaja na tridesetogodišnjeg Isusa u to vrijeme, oplodivši ga s duševno-duhovnim principom i on je postao Isus Krist, ili bolje rečeno, Krist Isus. Jer što to znači? Kristom se naziva onaj koji je prosvijetljen. A Isus je uobičajeno ime u to vrijeme u Palestini, baš kao što se u Austriji ljudi nazivaju Seppl, znači Joseph, ili u Švicarskoj i tako dalje, gdje se u svakoj kući mogu naći slična imena. Toliki su se zvali Isus, a Krist su ga nazvali, jer se dogodilo ovo prosvjetljenje.
Da gospodo, ako pročitate moju knjigu Kršćanstvo kao mistična činjenica, naći ćete dokaz da je to prosvjetljenje bilo umjetno dano nekim ljudima prije toga, samo u manjoj mjeri. Tada bi ih nazivali mudraci misterija. Razlika između ljudi obučenih da imaju najveću mudrost u davnoj antici, razlika između njih i Krista Isusa sastojala se u činjenici da su ti drugi bili podučavani od drugih u školama misterija. S Isusom se to dogodilo samo od sebe. Dakle, to je bio drugačiji proces.
U drevnim misterijima, ljudi koji su postignuli najveću mudrost nazivani su 'Krist'. To je baš kao što se danas ne trebate iznenaditi ako je netko studirao do dvadeset pete – prije je bio obični Joseph Müller, sada je odjednom gospodin doktor. Tako su ljudi postali 'Krist' u starim misterijima, premda ne baš na tako jednostavan način; jer naravno možete biti najveća budala i postati liječnik u dobi od dvadeset pet godina! To u drevnim misterijima nije bilo moguće, tako je bila duboka, duboka mudrost. Tada su ljudi postajali 'Krist'. To je bila titula najmudrijih ljudi, baš kao što se titula 'doktor' daje nakon nekog vremena studiranja. Jedino što je u tim danima, ako su stvari išle kako treba, to bila prava mudrost. A s Kristom se to dogodilo samo od sebe. To znači da je nešto što se inače daje od Zemlje, od ljudi, dano iz širokog prostranstva kozmosa. To se dogodilo samo jednom. Povijest svijeta je tada napravila zaokret. I to ne može poreći nitko, čak ni oni koji nisu kršćani, da je svjetska povijest napravila zaokret.
Rimljani to nisu uzimali u obzir, nisu znali. Kršćanstvo je uspostavljeno u Aziji kroz Krista Isusa. U isto vrijeme Rimljani su napredovali od stare republikanske države do carstva i progonili kršćane. Kršćani su za sebe morali napraviti katakombe, pod zemljom. Tada su razmišljali o tome kakvo je njihovo kršćanstvo. Gore iznad zemlje, što su radili? Imali su cirkuse i vezivali ljude, robove, i palili ih kao spektakl za one koji su bili u cirkusu. To je bilo gore na tlu. A dolje u katakombama kršćani su živjeli svoju mudrost, religiju, koja je tada bila za porobljeni narod. Religija samo znači povezanost – religare = povezati; kršćani su dolje imali svoju religiju.
A što se dogodilo nekoliko stoljeća kasnije? U Rimu nije više bilo kao prije. Ono što su gledali iz zadovoljstva, paljenje ljudi, toga više nije bilo. Kršćani su zauzeli njihovo mjesto. Tako to ide u svijetu.
A to je i ono što će doći. Oni koji danas govore poput doktora Hauera, čovjeka kojeg ste spomenuli, biti će pometeni. A nešto što danas mora biti u katakombama – ne fizički, već duhovno – imati će svog učinka! Ali morate razumjeti da je to stvarna znanost; i koliko to smeta ljudima koji baš puno ne nauče, da ovako nešto izađe.
Kada se vratim moći ću nastaviti. Ali mislim da već imate ideju u kojem smjeru ovo ide.