.- 3. Treće predavanje, Dornach, 3 ožujka 1923
Boje i ljudske rase
Boja kože i druge osobine crne, bijele, žute, smeđe i bakrenocrvene ljudske rase. Malezijci, Indijci i Indijanci. Bijelo stanovništvo Amerike. Europljanin dokazuje, Amerikanac tvrdi. Budućnost američke civilizacije. Antropozofija se mora razvijati iz duha. U Europi se antropozofija razvija iz znanja o duhu. Amerikanac je oblikuje iz znanja o prirodi. Spiritizam kao američki proizvod. O Wilsonovim teorijama. Bijela rasa je budućnost, rasa je koja stvara u duhu.
Sada gospodo, nisam potpuno odgovorio na zadnje pitanje o bojama. Ići ćemo još malo dalje da ga upotpunimo.
Najprije, danas moramo razmotriti najzanimljivije pitanje, naime, samu boju ljudske kože. Znate, naravno, da na licu Zemlje narodi pokazuju kožu koja se razlikuje u boji. Europljani kojima mi pripadamo su nazvani 'bijela rasa'. Pa, mi zaista znamo da čovjek u Europi nije sasvim zdrav kada je bijel kao sir. Zdrav je kada pokazuje prirodnu, svježu boju, koju je sam stvorio, kroz bijelo prema van.
Ali osim ove europske obojanosti imamo četiri druge glavne boje kože. Danas ćemo to malo razmotriti jer se zapravo razumije cijela povijest i cijeli socijalni život, čak i moderan socijalni život, samo ako se okrenemo rasnim osobinama čovječanstva. Tek tada se može ispravno razumjeti duhovni element ako se prvo prouči kako duh radi u čovjeku upravo kroz boju kože.
Želim boju rase staviti pred vas na ovaj način. Krenimo od Europe gdje mi sami živimo. Ovdje imamo dakle — mogu to samo ugrubo nacrtati — prvo Europu; graniči s Europom: Azija, Engleska, Irska; ovdje Japan, Kina; dalje Indija, prava Indija, Arabija; ovdje imamo Afriku. Dakle: Europa, Azija, Afrika.
Sada nacrtajmo ljude kakvi su u odgovarajućim područjima. Mi sebe u Europi nazivamo bijelom rasom. Ako prijeđemo u Aziju imamo žutu rasu, glavnu u Aziji. A ako odemo u Afriku tamo imamo crnu rasu. To su originalne rase. Sve ostalo u tim oblastima posljedica je migracije.
Dakle ako pitamo: Koje rase pripadaju tim dijelovima Zemlje? — Tada moramo reći: Aziji pripada žuta rasa, Mongolska; u Europu spada bijela rasa ili Kavkaska rasa, a Africi pripada crna ili Negro rasa. Negro rasa ne spada u Europu i prirodno je samo škodljivo da sada igra toliko veliku ulogu u Europi. Ove rase su, takoreći, kod kuće u ova tri dijela Zemlje.
Sada ćemo razmotriti boju ove tri rase. Već sam vam rekao da boja ima veze sa svijetlom. Kada se gleda crno u univerzalnom prostoru kroz osvijetljeni univerzum, tada izgleda plavo. Kada se gleda svijetlo, osvijetljenost kroz tamni zrak, izgleda crveno, kao sjaj jutra i sumraka.
Razmotrimo boje na običnim predmetima. Možete razlikovati — recimo — crno i bijelo. To su najupadljivije boje, crna i bijela. Što je s crnim tijelom? Situacija s crnim tijelom je takva da ono obradi svo svijetlo koje padne na njega i ne vraća ništa. Dakle ako ovdje imate crno tijelo, ono upija svu svjetlost koja padne na njega i ne vraća ništa. Stoga izgleda crno jer ne zrcali nikakvu svjetlost. Kada imate bijelo tijelo ono kaže: Ne treba mi svijetlo, koristiti ću samo ono što je u meni, šaljem svo svijetlo natrag. Stoga je bijelo. Dakle bijelo tijelo šalje svu svjetlost natrag, stoga njegovu površinu vidimo svijetlu, bijelu. Crno tijelo upija svu svjetlost, također i toplinu, i ne zrcali nikakvu svjetlost, nikakvu toplinu, pa izgleda crno, tamno.
To možete bolje proučiti ako razmotrite sljedeće. Pretpostavimo da je na Zemlji neki objekt koji prima svijetlo. U prvom redu vraća natrag malo svijetla i tako izgleda svijetlo. Ali daje sebi vremena i uzima što je moguće više svijetla. Kada više ne može uzeti i iznese ga se na svijetlo, tada izgleda crn.
Sada, recimo da imamo stablo. Prvo stoji na zemljinoj površini i uzima izvjesnu količinu svijeta. Ali apsorbira dobar dio svijetla i topline. To se odvija sve do vremena kada pada ispod zemlje. Kada, dugo vremena — ali to znači tisuće ili milijune godina — ostane ispod zemlje, što postaje? Crni ugljen. Postaje crn jer je u sebe uzeo svijetlo i toplinu kada je bio stablo. To ne daje ako ga ne uništimo. Ako ga izgorimo onda daje, ali ako ga samo iznesemo na zrak neko vrijeme onda to zadržava. Uzeo je toliko svijetla i topline da ništa ne daje vani — moramo ga uništiti. To je stanje ugljena.
Recimo da objekt više ne uzima svijetlo, sve opet šalje natrag, tada će nešto takve prirode biti bijelo. To je snijeg zimi. Reflektira svo svijetlo, ne uzima svijetlo i toplinu i postaje bijeli. Na toj razlici između ugljena i snijega vidite odnos koji postoji između objekata na Zemlji i univerzalnog prostora.
Primijenimo to na čovjeka u univerzalnom prostoru. Pogledajmo samo crnce u Africi. Ti crnci u Africi imaju karakteristiku da iz univerzuma apsorbiraju svo svijetlo i svu toplinu. Oni ih uzimaju. Sada, ovo svijetlo i toplina u univerzumu ne mogu ići kroz cijelo tijelo, jer ljudsko biće je uvijek ljudsko biće čak i ako je crno. Ne ide kroz cijelo tijelo već staje na površini kože, i stoga sama koža postaje crna. Stoga je crnac u Africi onaj tko upija najviše moguće topline i svijetla iz univerzuma i asimilira ih u sebi. Činjenicom da to čini, snage kozmosa djeluju na cijelog čovjeka ovako [vidi crtež]. Svuda uzima svijetlo i toplinu i koristi ih u sebi. Sada, mora biti nešto što mu pomaže u toj asimilaciji. Pa, vidite, ono što mu posebno pomaže njegov je stražnji mozak. Kod crnaca je stražnji mozak posebno razvijen. To prolazi kroz kičmenu moždinu i može djelovati na svu svjetlost i toplinu koja je u njemu. Stoga je sve što je povezano s tijelom i metabolizmom snažno razvijeno u crncu. Ima, kako kažu, snažan instinktivni život. Dakle crnac ima snažan instinktivni život. I pošto zapravo ima sunčevu svjetlost i toplinu, na površini kože, čitav njegov metabolizam odvija se kao da samo Sunce kuha u njemu. Otuda i njegov instinktivni život. U crncu se zaista stalno odvija pravo kuhanje, a ono što potiče vatru je stražnji dio mozga.
Ponekad ljudski ustroj izbacuje daljnje nusproizvode. To se može vidjeti upravo kod crnaca. Crnac ne samo da ima tu vrstu kuhanja u svom organizmu, već ima vješto i pažljivo oko. Motri vješto i vrlo pažljivo. To biste lako mogli shvatiti kao proturječje. Ali to je ovako: Ako je sprijeda očni živac [vidi crtež], živci idu ravno u stražnji mozak; tamo se križaju. Živac ide u stražnji mozak, i pošto je on kod crnca posebno razvijen stoga on motri vješto, zato je tako pametan promatrač. Kada to počnete shvaćati, sve postaje jasno. Ali sadašnja znanost ne radi promatranja kao što mi radimo sada. Stoga ništa od toga ne razumije.
Sada prijeđimo od crnog na žutog čovjeka. Žuta je već povezana s crvenom, i tako je svijetlo reflektirano u nekoj mjeri ali je mnogo toga apsorbirano. Međutim, žuti čovjek odbacuje više svijetla nego crni. Crni čovjek je egoist, on uzima svo svijetlo i svu toplinu. Žuti Mongol zaista nešto svijetla daje natrag, ali mnogo apsorbira. To ga čini onim što jest [vidi crtež]. Dakle uzima mnogo svijetla ali daje nešto natrag. Zadovolji se s manje. Ova manja količina svjetlosti ne može raditi u cijelom metabolizmu, i tako je metabolizam upućen na vlastitu snagu. To najviše djeluje u disanju i cirkulaciji krvi. Dakle kod žute rase — Japanaca, Kineza — svijetlo i toplina rade prvenstveno u disanju i cirkulaciji krvi. Ako ste ikada upoznali Japanca, primijetili ste kako obraća pažnju na svoje disanje. Kada govori s vama drži se suzdržano tako da bi mu disanje bilo uredno. On ima izvjestan osjećaj ugode u disanju. To znači da se manje obrađuje unutra. Sve se uglavnom obrađuje u grudima. To znači da žuta osoba ne razvija toliko stražnji mozak, već srednji mozak. Tamo je ono što podržava disanje i cirkulaciju krvi. Žuti Azijat dosta manje živi u metabolizmu. To možete vidjeti i u njegovoj šetnji; on hoda ležernije. Ne radi tako snažno s udovima i metabolizmom. Crnca više zanima natjecanje u trčanju i drugi pokreti kojima upravljaju instinkti. Azijat, žuti čovjek, razvija više unutarnji život snova i stoga je cijela azijatska civilizacija prožeta tim elementom snova.
Dakle on ne živi više samo u sebi; on apsorbira nešto iz svemira. I zato Azijati imaju tako lijepe pjesme o cijelom svemiru. Crnac to nema. Uzima sve u svoj metabolizam i zaista samo probavlja svemir. Azijat ga udiše, ima ga u svojoj cirkulaciji krvi. Stoga ga i može predati riječima. Jer jezik je samo preoblikovano disanje. Da gospodo, to su prekrasne, lijepe pjesme. Azijati su ljudi potpuno okrenuti unutra. Azijat danas prezire Europljanine jer kažu: To su vanjski ljudi. Za trenutak ćemo vidjeti zašto. Dakle ovo je žuta rasa i to je povezano s bojom na način na koji sam vam rekao.
Sada gospodo, pogledajmo sebe u Europi. Mi smo bijela rasa u odnosu na svemir, jer odbijamo svu vanjsku svjetlost. Vraćamo svu svjetlost i u osnovi svu toplinu. Toplina mora postati veoma snažna ako ćemo je uzeti u sebe. A kada je nema, mi venemo, kako se vidi kod Eskima. Ovdje je ljudsko biće takve prirode da u osnovi baca natrag svu svjetlost i toplinu. Apsorbira ih tek kada postaju snažni. Baca ih natrag i razvija samo svjetlo i toplinu koji se javljaju iz njegove vlastite unutarnje aktivnosti. Da, ne pomažu mu ni disanje ni cirkulacija krvi, niti stvorena toplina; stoga sam mora razraditi svijetlo i toplinu preko mozga, odnosno, preko glave. Mi zapravo odbacujemo svu vanjsku svjetlost i toplinu. Mi sami moramo obojiti našu krv. To onda prodire kroz bijelo i mi stječemo boju Europljana. To je od iznutra. I mi smo zaista takvo bijelo tijelo koje sve asimilira iznutra i vraća natrag svo svjetlo i toplinu. I dok Mongoli uglavnom trebaju srednji mozak, mi Europljani moramo koristiti prednji mozak. Kroz tu činjenicu pokazano je sljedeće. Čovjek sa stražnjim mozgom ima uglavnom instinktivan život; onaj sa srednjim mozgom ima život osjećaja, smješten u grudima; A mi Europljani, mi jadni Europljani, imamo život misli koji je smješten u glavi. Kao rezultat, u određenom smislu, mi uopće ne osjećamo naše unutarnje biće. Jer glavu osjećamo samo kada je bolesna. Inače je ne osjećamo. Ali to nas čini svjesnim cijelog vanjskog svijeta i lako postajemo materijalisti. Crnac ne postaje materijalist, on ostaje čovjek iznutra, razvija samo unutarnji instinktivni život. Ni Azijat ne postaje materijalist. On ostaje kod života osjećaja, nije mu toliko važan vanjski život kao Europejcu. O njemu on kaže: on je samo inženjer, bavi se samo vanjskim životom. — On je, u stvari, pošto mora razviti prednji mozak, usmjeren na vanjski svijet, i sve što je s njime povezano.
Dakle mi smo bijela rasa, iznutra bijelo je obojano kroz našu krv. Zatim su tu Mongoli, žuta rasa; i zatim je crna rasa. I to možemo vrlo dobro razumjeti ako krenemo od boja — to objašnjava cijelu priču.
Sada sve što trebate je razmisliti. Crnci žive na dijelu Zemlje gdje je Sunce jako, maltretira ih, prodire u njih. Zato mu se predaju, potpuno ga apsorbiraju u tijela, sprijatelje se, ne odbacuju ništa. S Azijatima — više im dolazi od topline zemlje. Ne vraćaju toliko mnogo. Više nisu toliko prijateljski raspoloženi prema Suncu. A s Europljanima je takav slučaj da od Sunca zapravo ne bi dobili ništa da nisu razvili vlastiti ljudski element. Zato je Europa uvijek bila polazna točka za sve što razvija ljudski element u vezi s vanjskim svijetom. U Aziji je napravljeno vrlo malo izuma. Oni se mogu asimilirati, ali sami izumi, s kojima Azijci mogu primijeniti ono što je proizvedeno kroz praktično iskustvo s vanjskim svijetom — to Azijci ne mogu napraviti.
Primjerice, ovo se jednom dogodilo s parnim vijkom. Neki Japanci su nešto naučili o tome krišom promatrajući Europljane, i htjeli su upravljati sami. Prije su uvijek Europljani bili glavni i upravljali stvarima. Sada su Japanci htjeli sami upravljati parobrodom. Englezi su ostali iza na obali. Odjednom su svi Japanci koji su bili na brodu pali u očaj, jer se parobrod stalno okretao oko sebe. Nisu znali kako krenuti naprijed iz kružnog kretanja. Europljani koji su znali kako to napraviti cerekali su se na obali. Ovu nezavisnu misao koju Europljanin razvija poznavajući okoliš ne posjeduju Azijski narodi. Japanci će stoga razviti sve europske izume, ali neće ništa smisliti sami.
Što se tiče ljudske rase, ljudi na cijeloj Zemlji zapravo zavise jedni o drugima. Moraju pomagati jedni drugima. To je posljedica njihovih prirodnih sposobnosti. To je povezano, vidite, s cijelim ljudskim razvojem. Razmislite na trenutak o crncu; njegov instinktivni život je posebno razvijen, sve to vrije u unutrašnjosti. To daje mnogo pepela, a pepeo se taloži u kostima. Stoga je on jače razvijen u kostima nego čovjek bijele rase. On radije usmjerava u krv ono što ima unutra i njegove kosti su finije razvijene. Tako crnac ima grubo razvijene kosti, Europljanin ima finije razvijene kosti. A Azijati, žuta rasa, stoje između.
Po načinu na koji Japanac stoji i hoda možete zaključiti da u koštanoj strukturi stoji između Europljanina i Afrikanca. Afrikanci imaju ove snažne kosti stalno u pokretu. Europljanin više ima sustav krvi. Japanci imaju sve što djeluje na disanje i od disanja na cirkulaciju krvi.
Ali sada, gospodo, ljudi na Zemlji ne ostaju jednostavno gdje jesu. Ako bi se vratili u davna vremena, već bi našli da žuta rasa pripada Aziji, bijela rasa Europi i crna rasa Africi. Ali također se uvijek događalo da ljudi odlutaju. I može se dogoditi bilo da žuti odlutaju na istok ili crni odlutaju na zapad. I to je jednom napravljeno. Žuti su uvijek lutali prema istoku. Tamo su došli na one otoke koji leže između Azije i Australije. Kada su žuti odlutali prema istoku postali su smeđi. Tu su nastali Malajci koji su postali smeđi. Zašto?
Da, zašto postaju smeđi? Što znači postati smeđi? Pa, kada su žuti odbacuju natrag određeni stupanj svijetla; ostalo apsorbiraju. Kada postaju smeđi kroz drugačiji način na koji sada žive na Suncu — jer došli su iz drugog dijela Zemlje —tada odbacuju natrag, reflektiraju, manje svijetla. Uzimaju više svijetla u sebe. Dakle ovi smeđi Malajci su migrirani Mongoli, ali koji su se sada, pošto Sunce radi na njima različito, prilagodili da apsorbiraju više svijetla i više topline. Ali uzmite u obzir kako oni nemaju prirodu za to. Već su se naviknuli da imaju koštanu strukturu koja ih ograničava na određeni stupanj topline. Nemaju pravu prirodu za uzimanje toliko topline koliko sada uzimaju kao Malajci. Rezultat toga je da postaju neupotrebljivi ljudi, ljudi čija se tijela raspadaju, čije tijelo odumire. To je zapravo slučaj s malezijskom populacijom. Oni umiru od Sunca. Umiru od istoka. Tako da se može reći: dok su žuti, Mongoli, još ljudi u punoj snazi, Malajci su već umiruća rasa. Oni izumiru.
U drevna vremena crnci su lutali preko na zapad — danas su okolnosti različite, to mogu manje — ali u drevna vremena su lutali na istok; uvijek je bilo putovanja brodom, i još je bilo otoka po cijelom atlantskom oceanu, jer ranije je on zapravo bio kontinent. Sada, kada su crnci odlutali na zapad više nisu mogli upiti toliko svjetla i topline kao u njihovoj Africi. Dopiralo je do njih manje svijetla i topline. Koja je posljedica? Njihova priroda je organizirana da uzme što je moguće više svjetla i topline i zapravo na taj način postaju crni. Sada ne dobivaju toliko svjetlosti i topline koliko im treba da postanu crni. Stoga postaju bakreno crveni, postaju Indijanci. To dolazi od činjenice da moraju reflektirati nešto svjetla i topline. To svijetli bakarno crveno. Bakar je sam po sebi tijelo koje mora reflektirati malo svijetla i topline. Oni to ne mogu podnijeti stoga izumiru kao Indijanci na zapadu. Oni su opet rasa u padu, umiru od vlastite prirode koja dobiva premalo svijetla i topline. Umiru od zemaljskog. A zemaljski dio njihove prirode je život instinkta. To više ne mogu pravilno razviti, dok još uvijek dobivaju snažne kosti. Budući im puno pepela ulazi u kosti ti Indijanci to više ne mogu podnijeti. Kosti im postaju strahovito jake, ali toliko jake da cijeli čovjek propada zbog njegovih kostiju.
Vidite, tako su se stvari razvijale, tako da je došlo do ovih pet rasa. Moglo bi se reći: crna, žuta, bijela u sredini: kao bočna grana crne bakarno-crvena, i kao bočna grana žute smeđa: to su dijelovi koji uvijek odumiru. Bijeli su zapravo oni koji razvijaju ljudski element i tako su dodijeljeni sami sebi. Kada migriraju, ponešto poprime karakteristike drugih regija, ipak se ne raspadaju kao rasa, već prije kao pojedinci. Umjesto toga rade nešto potpuno drugo.
Vidite, sve što sam vam opisivao stvari su koje se odvijaju u čovjekovu tijelu, a duša i duh su neovisniji o tome. I tako duša i duh mogu biti najaktivniji u Europljaninu, jer na njega najviše polažu pravo. On može najlakše podnijeti odlazak u druge dijelove Zemlje.
Stoga se također dogodilo da je počevši od gore [vidi shemu] velika migracija bijelih ljudi otišla sve do Indije. Struja bijelih ljudi udarila je u oblast gdje je stanovništvo bilo žuto. Tako su nastali Hindusi, mješavina mongolske i kavkaske rase. Otuda je nastala veoma lijepa indijska poezija, najljepša koja postoji. Ali u isto vrijeme primjećuje se da je nešto već postalo inertno, jer bijeli element nije na svom vlastitom teritoriju.
I tako se može reći da bijeli čovjek može ići svuda, danas čak i u Ameriku — i svi bijeli stanovnici Amerike su došli iz Europe. Bijeli element dolazi u američke oblasti, ali čovjeku se događa nešto kada dođe iz Europe u Ameriku za što je prirodno konstituiran. To znači da se neki zahtjev mora postaviti stražnjem mozgu. Kao Europljanin u Europi zahtjeve postavlja uglavnom svom prednjem mozgu. Sada su u Americi procvjetali oni ljudi koji su jednom biti dekadentni crnci — odnosno, oni ne cvjetaju, raspadaju se — crveni Indijanci. Kada se tamo dođe, u glavi uvijek nastane sukob između prednjeg i stražnjeg mozga. Osobitost je to što kada se obitelj doseli u Ameriku, kada se skrasi, potomci te obitelji uvijek dobiju malo duže ruke. Ruke postaju duže. Noge također postanu malo duže kada se Europljanin nastani u Americi — ne on sam, naravno, već kod njegovih potomaka. To dolazi iz činjenice da se stvari premještaju kroz srednji mozak u stražnji mozak, kada Europljanin dođe u Ameriku.
Ali u isto vrijeme se s Amerikancima događa nešto neobično. Nije li istina, Europljanin, pogotovo ako je mislilac, živi u potpunosti u sebi. Ako nije mislilac, jedva da uopće razmišlja, ali to daje život koji nije u potpunosti ispunjen. Ali čim se Europljanin naseli u Americi nije više takav mislilac. Otuda slijedi: Ako čitate europsku knjigu, stvari su uvijek dokazane. Ne možete se riješiti dokaza. Čitate cijelu knjigu, četiri stotine stranica, samo dokazi. Čak i ako je roman uvijek je dokazivanje. Uglavnom se na kraju četiristote stranice ništa ne dokaže. Amerikanac to ne radi. Kada čitate američku knjigu sve je izneseno kao izjava. To je opet vraćanje natrag, hranjeno instinktom. Životinja ništa ne dokazuje; lav ne dokazuje da će pojesti drugu životinju, pojede je. Ako Europljanin želi nešto poduzeti, to prvo mora biti dokazano. Danas je to velika razlika između Europljanina i Amerikanca. Europljani dokazuju, Amerikanci tvrde.
Ali to ne znači da ono što oni tvrde nije jednako istinito, čak je ostvareno kroz cijelog čovjeka. Amerikanci imaju tu prednost nad Europljanima. U jednu ruku se približavaju propadanju — Indijanac propada — ali kada netko počinje propadati postaje pametan. Tako Europljani postaju pametni kada prijeđu preko: odviknu se od dokazivanja.
Ova želja za dokazivanjem nije baš napredna kvaliteta. Ako će netko nešto napraviti ujutro, može početi s dokazivanjem, i navečer kada legnete u krevet to još niste napravili, jer još se mora dokazivati. Amerikanac to neće napraviti jer nije osposobljen za dokazivanje. I tako ispada da će Amerika sasvim izvjesno biti ispred Njemačke u nekim stvarima. Mogu se napraviti vrlo zanimljiva zapažanja. Ako se uzme u ruke Europska knjiga ona započinje — recimo da je to knjiga o probavnom sustavu pijetla, takve knjige su napisane — počinje dokazujući: "pijetao sadrži probavne organe, jedino što se oni povlače od uobičajenog promatranja, treba se prodrijeti dublje u cijelu organizaciju pijetla". — Pa, tako ide dalje. Sve treba dokazati. Amerikanac počinje sa: "Ako secirate pijetla u njemu ćete pronaći to i to" — tvrdi dok promatra. I dakle vidite u slučaju Europljanina: više ne razvijaju njihovu rasnu posebnost na račun cijele njihove organizacije. Više razvijaju dušu i duhovne osobine. Stoga mogu prodrijeti u sve ostale dijelove svijeta. Proces postajanja dekadentnim je naravno spor.
Sunce uvijek šalje manje više topline i svijetla dolje na Zemlju. Kao što sam vam rekao, proljetna ravnodnevnica je u Ribama. Prije toga je bila u Ovnu. Nakon nekog vremena biti će u Vodenjaku: tek tada će doći prava američka civilizacija. Do tada će civilizacija sve više prelaziti u Ameriku. Onaj tko želi, može već danas vidjeti koliko snažni Amerikanci postaju i kako je Europa sve nemoćnija. A činjenica da u Europi sada ne može biti mira, posljedica je toga da Europa zapravo više ne razumije vlastitu zemlju. Sada se civilizacija širi preko u Ameriku; trebati će dugo vremena, ali kada proljetna ravnodnevnica uđe u znak Vodenjaka, svoje će zrake slati na Zemlju na takav način da američka kultura i civilizacija bude posebno snažna. To se već danas može vidjeti.
Vidite, to je jako čudno: U Europi se može razviti ono što nazivamo antropozofija. Mora se razviti iz duha. To više ne dolazi iz rasnih osobina. Mora se razviti iz duha. I ljudi koji ne žele pristupiti duhu potopiti će Europu u katastrofu.
Amerikancima to danas nije potrebno, posebno onima koji putuju preko. Tamo se mogu pouzdati u rasne karakteristike. I tako preko u Americi, začudo, pojavljuje se nešto izvanredno. Svatko tko vrlo pažljivo čita američke knjige, tko čita govore u parlamentu, tko ima interesa za ono što se danas događa u Americi, reći će sebi: Munje i gromovi! To je vrlo čudno. Mi u Europi gradimo antropozofiju iz duha. Tamo preko razvijaju nešto što je neka vrsta drvene lutke antropozofije. Sve postaje materijalističko. Ali za one koji nisu fanatici, američka kultura ima nešto slično onome što je antropozofska znanost u Europi. Samo što je sve od drveta. Još nije živo. Mi u Europi to možemo oživjeti iz duha. Tamo to vade iz instinkta.
Vidite, to možete vidjeti u svakom detalju. Doći će vrijeme kada će ovaj američki 'drveni čovjek' — koji zapravo još uvijek miruje — kada će početi govoriti. Tada će imati za reći nešto vrlo slično europskoj antropozofiji. Može se reći da i u Europi razvijamo antropozofiju putem duha; Amerikanci je razvijaju na prirodan način. Stoga kada objašnjavam antropozofske stvari često mogu ukazati: Pa, tako je to antropozofski, i to je američka karikatura toga. To je karikatura.
Ali ako je netko fanatik i pronađe put do antropozofije, ne kroz unutarnji život, već kroz fanatizam, tada će imati najtvrđe psovke za amerikanizam — pa, čovjek najviše grdi majmuna — jer mu je sličan — kao karikaturu. I tako je to zaista čudna stvar, kao između sjevernog i južnog pola, između onog što mi duhovno postižemo u Europi i onog što se prirodno postiže tamo u Americi.
Knjige o prirodnoj znanosti izgledaju sasvim različito u Americi nego u Europi. One zapravo cijelo vrijeme govore o duhu, ali predstavljaju ga na grub, materijalistički način. Zato se spiritizam u novije vrijeme pojavio također i u Americi. Jer što radi spiritizam? Želi govoriti o duhu i zamišlja ga kao pojave u oblaku, želio bi sve imati kao pojave u oblaku. Stoga je spiritizam američki proizvod, cilja na duh ali na materijalistički način.
Zapravo je zanimljivo da je materijalizam u Americi doista rasprostranjen, ali zapravo je na putu prema duhu; dok u Europi ako netko postane materijalist umire kao ljudsko biće. Amerikanac je mladi materijalist. Zapravo, sva su djeca u početku materijalisti, i zatim prerastaju u ono što nije materijalizam. Tako će i američki besramni materijalizam prerasti u duhovni element. To će biti kada Sunce izađe u znaku Vodenjaka.
Pa, kao što vidite, na ovaj način možemo shvatiti što mi kao Europljani moramo učiniti. Naš zadatak kao Europljana nije da se uvijek bunimo oko Amerikanaca, ali naravno, moramo po cijelom svijetu naći civilizaciju koja je sastavljana od najboljeg.
Ako se razmišlja o stvarima kao princ od Badena koji je pao na američkog Europejca Wilsona, to neće valjati. Jer Wilson nije bio pravi Amerikanac. Zapravo je sve svoje teorije preuzeo iz Europe i tako ih napravio sterilnim. Ali izvorni amerikanizam je ono što će se jednog dana ujediniti s europejstvom, koje će uzeti duhovniji put. Kada se nešto proučava na ovaj način vidimo kako se trebamo postaviti u svijetu.
I tako je to doista zanimljivo: S jedne strane imamo crnu rasu, koja je ponajviše zemaljska. Kada odu prema zapadu, izumiru. Imamo žutu rasu, koja je između Zemlje i kozmosa. Kada idu na istok postaju smeđi, previše se povezuju s kozmosom, izumiru. Bijela rasa je buduća, rasa je koja stvara u duhu. Kada su se preselili u Indiju razvili su unutarnju, poetsku i duhovnu indijsku kulturu. Kada sada idu na zapad razviti će duhovnost koja ne shvaća toliko čovjekovo unutarnje biće, već se okreću duhovnosti vanjskog svijeta.
I tako će se u budućnosti, čisto iz rasne karakterizacije, pojaviti one stvari koje u životu treba znati da bi se zauzeo pravi stav. Ljudi su sve manje prilagođeni u životu. Zaista žele da im sve padne s neba, i zapravo da ne uče.
Do toga je došlo činjenicom da u zadnjoj trećini 19-og stoljeća ništa više od ljudskog elementa nije bilo u obrazovanju, posebno u znanstvenom obrazovanju. U današnje vrijeme je tako teško predstaviti znanje o čovjeku. Iako materijalistički učenjaci to shvaćaju, ne idu dalje. Bilo je vrlo zanimljivo na zadnjoj prirodoznanstvenoj konferenciji. Jedan od znanstvenika to je posebno shvatio —ne napreduje se, u znanosti se danas ne uči ništa o čovjeku. — Ali nije dalje rekao: "Moramo se razvijati prema antropozofiji"; rekao je: "Dajte nam leševe tako da ih možemo raskomadati".
Vidite, to je sve što je mogao reći: Dajte nam leševe! Žele imati više leševa, žele proučavati mrtvog čovjeka. To je bila prava krilatica: Dajte nam leševe! —Dok mi ovdje možemo bez leševa, jer želimo promatrati i proučavati živog čovjeka. Za to je potrebno samo otvoriti oči, a kroz oči pomalo i dušu, jer živog čovjeka možete pronaći posvuda. Ne susreće se ništa osim živog čovjeka. Jedino treba moći živjeti s njima, tako da mu mogu dati do znanja što je ljudsko biće. Ali današnji učeni ljudi imaju zaista slabe oči; ne vide čovjeka. I onda usrdno mole "Dajte nam leševe"! Tada ih mogu proučavati. Dajte nam leševe! Takav je bio položaj u obrazovnim središtima zadnjih godina, zadnjih desetljeća. Ljudi ne dobiju ništa što se odnosi na čovjeka. I tako je znanje o čovjeku nestalo iz sve znanosti.
Zbog toga sam se bavio tim pitanjem u prvom poglavlju u mojim "Ključnim točkama socijalnog pitanja". Morao sam pokazati kako oni koji se nisu zanimali znanošću već su radili, napredovali i sada su prirodno željeli znanost. Ali drugi, buržoazija, to im nisu mogli dati, ono što je izgledalo da imaju. I tako se pojavila velika nesreća civilizacije. Radnici su zahtijevali znanost i ona nije bila tamo, tamo je jedino bila znanost koja je lišena čovjeka.
To sam pokazao u prvom poglavlju u mojim "Ključnim točkama socijalnog pitanja" jer to prvo treba razumjeti ako se govori o socijalnom pitanju. Tako je zapravo bilo nužno da sa time počnem u prvom poglavlju "Ključnih točaka socijalnog pitanja".
Sada, danas smo se još malo pozabavili bojama.