.- 4. Četvrto predavanje, Dornach, 14 ožujka 1923
Danteov pogled na svijet u osvit modernog znanstvenog doba. Kopernik, Lavoisier
Dante je pisao o nevidljivom svijetu - eterskom svijetu ili svijetu sfera sa Zemljom u središtu. Kopernik je pisao o fizičkom svijetu. Sve do kraja osamnaestog stoljeća ljudi su još nešto znali o eterskom svijetu. Teorija o flogistonu ili 'supstanci vatre' i Lavoisier-ova ideja o kisiku. Kako je došlo do materijalizma. Prvi događaj nakon smrti je iskustvo potpunog sjećanja. Danteova ideja o paklu.
Uručeno mi je pitanje o bojama i traženo da o tome još govorim.
Najprije mi dopustite da razmotrim pitanje koje je pitano prije toga. Tiče se načina na koji je Dante vidio svijet. A kada se čita Dantea, srednjovjekovnog pisca, vidi se da je njegova slika svijeta različita od naše vlastite.
Tražim da razmotrite sljedeće. Ljudi misle – to sam vam rekao mnogo puta – da jedino stvari koje se danas znaju da one imaju smisla. I kada čuju o različitim načinima na koji su ljudi nekad razmišljali oni misle: 'A dobro, to je bilo u prošlosti'. I tako treba čekati dok se ne nauče stvari o svijetu koje imaju smisla.
Vidite, stvari koje danas ljudi uče u školama, stvari o svijetu koje za njih postaju njihova druga priroda, zaista su takve tek otkada ih je Kopernik promislio. Slijedeći taj pogled na svijet šesnaestog stoljeća, ljudi misle da je Sunce u središtu našeg planetarnog sustava. Najprije se Merkur okreće oko Sunca, zatim Venera, zatim Zemlja. Mjesec se okreće oko Zemlje. Zatim dolazi Mars, okrećući se oko Sunca. Zatim dolazi mnogo planeta, koji su u odnosu na svemirski prostor sićušni, nazvani planetoidima, odnosno, sličnim planetima. Zatim dolazi Jupiter, i onda Saturn. I zatim još Uran i Neptun – ne trebam ih crtati. Tako to ljudi vide danas, tako se uči u školama – da Sunce miruje u središtu. Zapravo ove linije po kojima se planeti vrte okolo, pomalo su izdužene. To nam danas nije važno. Ljudi dakle misle, da se Merkur okreće oko Sunca, zatim Venera, i zatim Zemlja. Sada znate da Zemlji treba godina da se okrene oko Sunca, odnosno, 365 dana, šest sati i tako dalje. Saturn prijeđe cijeli put jednom u 30 godina, što je puno sporije od Zemlje. Jupiteru treba 12 godina što je opet sporije od Zemlje. Merkur se kreće prilično brzo. Dakle, što su planeti bliže Suncu, brže se okreću okolo.
Slika 11
Kao što znate, to se vjeruje da je danas ispravno gledanje, i to se uči u školama. Ali trebamo se vratiti samo do četrnaestog stoljeća, oko godine 1300, i vidjeli bi da je iznimno velik um kao što je Dante imao sasvim drugu ideju. Dakle to je bilo par stoljeća prije Kopernika. I najveće ljudsko biće, Dante, najveće u umu, tada je imalo sasvim različitu ideju.
Nećemo odmah odlučiti da li je jedna ili druga ideja ispravna. Sada pogledajmo način na koji je Dante, jedan od najvažnijih mislioca svog vremena, vidio stvari u to vrijeme – sada je 1900-ta, tada je bila 1300-ta, dakle prije samo 600 godina. Sada mislimo da je jedno ispravno a drugo pogrešno, ali pokušajmo ući u način na koji je Dante vidio stvari. Mislio je [Slika 12] da je Zemlja u središtu univerzuma. Ta Zemlja nije samo takva da Mjesec, naprimjer, reflektira svijetlo koje prima od Sunca na Zemlju, ne samo da kruži oko Zemlje već je cijela Zemlja umotana u sferu Mjeseca. Dante je stoga Mjesec gledao kao nešto mnogo veće nego je sama Zemlja. Vidio ga je kao vrlo suptilno, fino tijelo, koje je mnogo veće od Zemlje. Dakle, suptilno, ali mnogo veće. A objekt koji vidimo je samo mali dio Mjeseca, čvrsti dio. I taj čvrsti dio kruži oko Zemlje. Možete li to sebi predstaviti? Jer Danteova ideja je bila da je Zemlja unutar Mjeseca, a djelić koji vidimo je samo sićušni, čvrsti dio njega. To kruži u orbiti. Ali u stvari svi smo mi unutar snage Mjeseca. To sam nacrtao crveno.
I način na koji je Dante vidio stvari bio je ovakav: da Zemlja nije unutar tih snaga Mjeseca, ljudska bića bi jednog dana mogla doći na Zemlju nekakvim čudom, ali ne bi se mogla razmnožavati. Snage reprodukcije su u sferi koju sam nacrtao crvenom. Također struje kroz ljudsko biće i čine ljudsko biće sposobnim reproducirati se. Dante je stoga zamišljao da je Zemlja malo, čvrsto tijelo; mislio je da je Mjesec suptilno tijelo – mnogo suptilnije od zraka – veliko suptilno tijelo, s Zemljom unutar sebe kao jezgrom. Možete zamisliti Zemlju kao košticu šljive u mekoj pulpi šljive. I tamo vani je malo čvrstog; to kruži u orbiti. Ali ovo [slika 12, sfera Mjeseca] je također uvijek prisutno, i zbog toga se ljudska bića mogu reproducirati, i životinje, također, se mogu reproducirati.
Slika 12
Također je uzimao u obzir sljedeće. Zemlja nije samo unutar snaga Mjeseca već je također i unutar drugih snaga – nacrtati ću ih ovdje žuto – i one prodiru u sve ostalo. Dakle imate snage Mjeseca ovdje, Zemlja i Mjesec su oboje unutar ove žute sfere. I opet imamo čvrsti dio. Ovaj čvrsti dio je planet Merkur koji je tamo u orbiti. I ako ljudska bića cijelo vrijeme ne bi u sebi imala snage Merkura ne bi mogla probavljati. Dante je dakle mislio da su snage Mjeseca činile reprodukciju mogućom, snage Merkura – mi smo također uvijek unutar njih, jedino što su suptilnije nego snage Mjeseca – čine mogućim da probavimo našu hranu. Inače bi samo imali kemijski laboratorij u našim tijelima, mislio je. Zbog snaga Merkura stvari se odvijaju drugačije u našim tijelima nego u kemijskom laboratoriju kada su supstance samo izmiješane i zatim ponovno razdvojene. To je zbog snaga Merkura. Merkur je stoga veći od Zemlje i veći od Mjeseca.
A sada je sve unutar još jedne sfere, kako je Dante nazvao, koja je čak i veća. Tako smo također unutar snaga koje dolaze od tog planeta, od Venere. Mi smo dakle unutar svih tih snaga, i one ulaze u nas. Jer u nama imamo snage Venere možemo ne samo probaviti već i sve što smo probavili primiti u krv. Sve što ima veze s krvi u nama dolazi od snaga Venere. Tako je to Dante vidio. I te snage Venere stvaraju bilo koji osjećaj ljubavi koji ljudi imaju u krvi – otuda ime Venera.
Sljedeća sfera je ona unutar koje smo također, i tu se Sunce kreće oko nas kao njen čvrsti dio. Tako smo potpuno unutar Sunca. Za Dantea, godine 1300, Sunce nije samo tijelo koje izlazi i zalazi; njegovo Sunce je bilo prisutno svugdje. Stojeći ovdje ja sam unutar Sunca. Jer tijelo koje izlazi i zalazi, i tamo se kreće, samo je dio Sunca. Tako je on to vidio. A snage Sunca su iznad svega aktivne u ljudskom srcu.
Tako tamo imate: Mjesec, ljudska a također i životinjska reprodukcija; Merkur, ljudska probava; Venera, razvoj ljudske krvi; Sunce, ljudsko srce.
I Dante je mislio da je sve to unutar ogromne sfere Marsa. Tamo je Mars. I baš kao što je Sunce povezano s ljudskim srcem, tako je i Mars – a mi smo također unutar njega – povezan sa svime što ima veze s govorom i svime što imamo preko disajnog aparata. To je Mars. Mars, dakle – organi za disanje. I ima još. Sljedeća sfera je sfera Jupitera. Također smo unutar snaga Jupitera. Jupiter je, naravno, veoma važan; ima veze sa svime što je naš mozak, zaista naši osjetilni organi, naš mozak s osjetilnim organima. Zatim dolazi najviše vanjski planet, što je Saturn. Sve je opet unutar toga. I Saturn ima veze s našim organom mišljenja.
Mjesec: reprodukcija
Merkur: probava
Venera: razvoj krvi
Sunce: srce
Mars: disajni organi
Jupiter: osjetilni organi
Saturn: organi za mišljenje
Tako vidite da je ovaj čovjek Dante, koji je živio samo 600 godina prije nas, cijeli univerzum vidio na drugačiji način. Mislio je da je Saturn, naprimjer, najveći od planeta u kojima smo. I one snage Saturna stvaraju naše organe mišljenja, čine mogućim da mislimo.
Sada izvan svega ovoga, ali opet na takav način da smo unutar toga, nebeski je svod zvijezda stajaćica. Ovo su dakle zvijezde stajaćice, a iznad svega Zodijak [Slika 12]. A čak je veće ono što sve pokreće, glavni pokretač. Međutim, to nije samo tamo gore, već je glavni pokretač i svuda ovuda. A izvan toga leži vječni mir, smiraj koji također postoji svuda. Tako je to Dante vidio.
Pa sada, netko može danas doći i reći: 'To je tako kako je. Ljudi su tada vidjeli nesavršeno. Ali danas smo konačno došli do točke kada znamo kako stoje stvari'. Svakako, to bi se moglo reći. Ali Dante nije bio baš glup, također je vidio i stvari koje ljudi danas vide. Dakle nije bio baš glup. I drugi, od kojih je Dante uzeo svoje ideje, ljudi koji su tada svi tako gledali, također nisu bili baš luckasti. I pitanje je, kako se dogodilo u povijesti svijeta da su ljudi u ranijim danima drugačije razmišljali o cjelokupnoj prirodi univerzuma, i onda odjednom sve prevrnuli naopačke u šesnaestom stoljeću i razvili potpuno drugačiju ideju o svijetu?
To je, naravno, vrlo važno pitanje gospodo. I nećete stići nigdje govoreći, oh dobro, one ranije ideje su bile djetinjaste. Jer ti ljudi su stvari vidjeli dosta različito od načina na koji ih ljudi vide danas. To je nešto što moramo razumjeti. Vidjeli su nešto vrlo različito. Suvremeni ljudi mogu misliti strašno dobro. A oni raniji ljudi nisu mogli misliti tako dobro kako ljudi misle danas. Mišljenje je zaista nešto što se razvilo tek postupno. Ljudi tih ranijih vremena strašno su se bojali Saturna, koji je povezan s organom mišljenja. Saturn, mislili su, upropaštava ljudsko biće. Nije dobro misliti previše. Saturn se uvijek smatrao za planet tame. I mislili su da bi snage koje dolaze od Saturna učinile ljude previše melankoličnim ako bi u njima postale prejake. Tada bi cijelo vrijeme mislili i postali melankolični. Tako nisu previše željeli snage Saturna, i težili su više vizualizirati stvari u slikama. Nisu previše računali. Danas sve računamo. Kopernikova slika svijeta je sva izračunana. Oni raniji ljudi nisu radili izračune. Ali znali su nešto drugo, nešto što suvremeni ljudi ne znaju. Znali su da su snage aktivne posvuda u svijetu, gdjegod pogledali. Ali te snage, koje su također i u ljudskom biću, nisu u svijetu koji vidimo s našim očima; one su u nevidljivoj oblasti.
I tako je Dante sebi rekao: 'Postoji vidljivi svijet, i nevidljivi svijet. Vidljivi svijet – pa, to je onaj kojeg vidimo. Gledajući vani noću vidimo zvijezde, Mjesec, Veneru, i tako dalje. To je vidljivi svijet. Ali postoji također i nevidljivi svijet.' A nevidljivi svijet sastoji se od onih sfera, kako su u starim danima zvali. I razlikovali su svijet koji se vidi očima, i nazvali to fizički svijet. To je bio fizički svijet. I razlikovali su svijet koji se ne vidi očima. To je bio svijet o kojem je Dante razmišljao, i on je nazvan eterski svijet. To je bio eterski svijet, svijet koji se sastoji od tako suptilne tvari da se uvijek gleda pravo kroz nju.
Pa sada, gospodo, ne znam da li ste naišli na to, ali znao sam ljude koji su inzistirali da nema takve stvari kao što je zrak, jer se ne može vidjeti. Oni bi rekli: 'Pa, ako idem od A do B, tamo nema ničeg; tamo ne hodam ni kroz što'. Znate da je tamo zrak, i ja kroz njega hodam. Ali, kao što sam rekao, poznavao sam ljude koji nisu imali obrazovanje kao što ovdje imaju suvremeni ljudi, i nisu vjerovali da postoji ikakvi zrak; rekli bi: 'Tamo nema ničeg'. Dante je znao da tamo također nije samo zrak, već Mjesec, Venera, i tako dalje. To je upravo jednako. Vi kažete: 'Krećem se kroz zrak'. Dante bi rekao: 'Hodam kroz Mjesec, hodam kroz Veneru, hodam kroz Mars'. To je cijela razlika. I sve stvari koje se ne vide na običan način, i koje se također ne mogu detektirati s uobičajenim fizikalnim i kemijskim uređajima – sve to je nazvano eterski svijet. Dante je stoga govorio o vrlo različitom svijetu, eterskom svijetu. A zašto je svijet Dante vidio drugačije prije 600 godina? Zato jer je pisao o nečem drugom, pisao je o nevidljivoj oblasti, o eterskom svijetu. I sve što je Kopernik rekao bilo je: 'Zaboravimo eterski svijet i opišimo fizički svijet. Jer to je napredak'. I ne bi trebali misliti da je Dante klaun, jer on je jednostavno pisao o eterskom a ne o fizičkom svijetu. Fizički svijet mu nije bio posebno važan. Pisao je o eterskom svijetu.
Sada vidite, došlo je do velike promjene tek krajem osamnaestog stoljeća. Sve do kraja osamnaestog stoljeća ljudi su uvijek još znali nešto o eterskom svijetu. U devetnaestom stoljeću više o tome nisu znali. To ponovno otkrivamo kroz antropozofiju. U devetnaestom ljudi nisu znali ništa o tom eterskom svijetu.
U vezi vašeg drugog pitanja –
Ako se vratimo u osamnaesto stoljeće, nalazimo da ljudi rade sljedeće, naprimjer. Rekli bi: 'Ovdje imamo svijeću, s fitiljem. I svijeća gori'. Sada znate da kada svijeća gori da je plavkasto u sredini, a žućkasto oko rubova [Slika 13]. Možete to objasniti vrlo lijepo zbog
Slika 13
stvari koje smo rekli o bojama. Vidite, u sredini je tamno, a ovdje je svijetlo [oko vanjskog ruba]. I rezultat je da vidite tamu kroz svijetlo. I znate, jer to sam vam rekao nekidan, kada gledamo tamu kroz svijetlo izgleda plavo. Unutrašnjost plamena svijeće dakle izgleda plavo, jer vidimo tamu kroz svijetlo. Samo sam vam želio skrenuti pažnju na to, tako da možete vidjeti da ideje i pogledi o bojama koje sam rekao zadnji puta vrijede u svakom slučaju.
Sada znate da kada svijeća gori da postaje sve manja. Gore iznad je plamen, i materijal svijeće koji se otapa ovdje [na svijeći] ide u plamen. Na kraju svijeće više nema. Materijal svijeće je raširen zrakom.
Sada zamislite nekoga tko je živio, recimo, 1750, što je manje od 200 godina ranije. On bi rekao: 'Pa, ako svijeća tamo gori i sve ide u zrak, nešto od svijeće ide u otvoreni prostor. Na kraju ništa od nje nije ostalo. I tako cijela svijeća mora ići u otvoreni prostor'. Također bi rekao: 'Sastoji se od nekog suptilnog materijala, gorive tvari. Ta fina goriva tvar ujedinjuje se s plamenom i odlazi u svim smjerovima. Dakle 1750 netko bi još uvijek rekao: 'Unutar voska je neka stvar koja je samo zgnječena, učinjena gušćom. Kada je plamen napravi finom tvari odlazi vani u prostor'. Stvar je nazvana 'flogiston' u tim danima. Nešto dakle odlazi od svijeće. Goriva tvar, flogiston, odlazi od svijeće.
Zatim je netko drugi došao krajem osamnaestog stoljeća i rekao: 'Ne, ja stvarno ne vjerujem da je tamo flogiston koji odlazi u svijet. Ne vjerujem u to'. Što je napravio? Napravio je sljedeće. One je također cijelu stvar izgorio, ali učinio je to tako da je uhvatio sve što se razvilo. Izgorio je u zatvorenom prostoru, tako da je mogao uhvatiti sve što se razvilo. Zatim je to vagao. I našao je da cjelina nije imala manju težinu. Prvo je izvagao cijelu svijeću, i zatim malo što je ostalo kada je svijeća izgorjela do ovdje dolje [crtež], i uhvatio je sve što se razvilo u procesu gorenja, izvagao to i našao da je malo teže nego ranije. Kada nešto gori, rekao je, što god se razvije ne postaje lakše već teže.
I osoba koja je to napravila bio je Lavoisier. Zašto je uzeo takvo različito gledanje? Zato jer je koristio vage, jer je sve vagao. I onda je rekao: 'Ako je teže, ne može biti da je nešto otišlo, već je nešto moralo biti dodano. I to je kisik'. Prije toga ljudi su mislili da flogiston odleti, a poslije su ljudi mislili da ako nešto gori, mora ući kisik, a kod izgaranja flogiston se ne raspršuje već je zapravo povučen kisik. Do toga je došlo jer je Lavoisier prvi to izvagao. Prije toga, ljudi to nisu vagali.
Vidite, gospodo, ne može biti jasnije što se zaista dogodilo tamo. S krajem osamnaestog stoljeća ljudi više nisu vjerovali u ništa što se nije moglo izvagati. Flogiston je naravno, bio nešto što nisu mogli izvagati. Flogiston je otišao. Kisik je došao. Ali kisik se može vagati kada je kombiniran s drugim stvarima. Flogiston se ne može uhvatiti. Zašto? Pa sve stvari koje je Kopernik promatrao Mars i Jupiter stvari su koje su teške kada ih izvažete. Tijelo koje je Kopernik nazvao Mars nešto bi težilo ako bi ga stavili na zaista veliku vagu. Kao i tijelo koje je nazvao Jupiter. Gledao je samo tijela koja su imala težinu.
Dante nije samo gledao tijela koja su imala težinu već radije na stvari suprotne od težine, stvari koje vječno žele ići u kozmički prostor. I flogiston je jednostavno spadao u stvari koje je Dante promatrao, dok kisik spada u stvari koje je Kopernik promatrao. Flogiston je nevidljivi princip koji se raspršuje, eter. Kisik je supstanca koju možete vagati.
Tako vidite kako je nastao materijalizam. To je nešto što za vas može postati izuzetno važno. Materijalizam se pojavio jer su ljudi počeli vjerovati samo u stvari koje mogu vagati. Stvari koje je Dante još vidio ne mogu se vagati. Ako hodate po ovoj Zemlji, i vas isto tako možemo vagati. Imate težinu, i ako smatrate da je ljudsko biće samo dio koji se može vagati, sve što imate je zemaljsko ljudsko biće. Ali sjetite se, ovo ljudsko biće će jednog dana biti leš. Sve što ima težinu, što se može vagati, biti će leš. Tamo će ležati leš. Vi ćete svi moći živjeti u dijelu koji nema težinu, dijelu koji postoji oko ove Zemlje za kojeg materijalisti kažu da ne postoji. Dante je još govorio o tome i mi to moramo opet, o činjenici da postoji. Tako možemo reći da kada ljudsko biće ostavi sa strane svoje vanjsko, teško tijelo, koje se može vagati, na početku ostaje u eterskom tijelu.
A sada ću vam reći što je zapravo tamo u eterskom tijelu. Vidite, ako je ovdje sjedalica ja je mogu vidjeti. Unutar mene imam sliku ove sjedalice. Ali ne vidim je više kada se okrenem. Ali njena slika je još unutar mene, još je stvarna slika. To je slika sjećanja.
Sada promislite o slikama sjećanja. Mislite na neki događaj koji ste vidjeli i čuli prije dosta vremena. Recimo da ste bili na nekom mjestu, vidjeli kako veseli ljudi plešu na pijaci i tako dalje. Mogu jednako tako spomenuti neku drugu stvar. Zadržali ste tu sliku. Događaj koji imate kao sliku više ne postoji, gospodo, a iznad svega nije među stvarima koje se mogu vagati. Može samo u vama biti vizualiziran. Danas možete ići okolo i, ako imate živopisnu imaginaciju, imati jasnu ideju kako je sve bilo, čak i boje koje su nosili oni koji su skakali okolo. Imate cijelu sliku pred okom vašeg uma. Ali ni na trenutak ne bi pomislili da možete vagati stvari koje ste jednom davno vidjeli. Ove stvari ovdje možete staviti na vagu. Individualno ljudi imaju težinu. Ali slika sjećanja koju imate u vama ne može se staviti ni na koju vagu. To nije moguće. Ostala je s vama, premda fizički materija više ne postoji. Kako to da je u vama, slika sjećanja? U vama je eterski. Nije više fizička, već eterska.
Sada zamislite da ste išli plivati, i zbog neke nesreće blizu ste utapanja; ali ste spašeni. Ljudi koji su se gotovo utopili i koji su spašeni, općenito su govorili ostalima o najzanimljivijim slikama sjećanja koje su imali. Također je te slike sjećanja moguće imati ako se netko ne utapa već je izvježban u znanosti duha, u antropozofiji. Ljudi koji su bili blizu utapanja imali su pregled njihova cijela života, sve do njihova djetinjstva. Sve se podignulo ispred oka uma. Odjednom imamo ove slike sjećanja. Zašto? Pa, gospodo, jer fizičko tijelo koje je sada u vodi, prolazi kroz sasvim poseban proces. I ovdje se morate sjetiti nečega što sam rekao drugom prigodom. Rekao sam da ako imate vodu i tijelo u njoj, tijelo u vodi postaje lakše [Slika 14]. Gubi onoliko težine koliko je i tijelo vode iste veličine.
Slika 14
Ispričana je lijepa priča kako je to otkriveno. Otkriće da tijelo uvijek postaje lakše u vodi napravljeno je u drevnoj Grčkoj. Arhimed je dosta mislio o ovim stvarima. I jednog dana se kupao. Ljudi su bili apsolutno zapanjeni – da, kada ste se kupali u Grčkoj, drugi su mogli gledati – ljudi su bili apsolutno zapanjeni kada je Arhimed odjednom skočio iz svoje kupke i povikao: 'Eureka! Eureka!' To znači: 'Imam to!' Ljudi su mislili: Što je pronašao u kupki? Uronio se u kupku, ostavljajući samo glavu vani. Podignuo je nogu izvan vode i našao da kada izvadi nogu iz vode da ona postaje teža; kada je opet spusti dolje u vodu postaje lakša. To je ono što je prvi otkrio na kupanju. To je poznato kao Arhimedov princip.
Svako tijelo je stoga lakše u vodi. A kada se netko utapa njegovo fizičko tijelo postaje lakše, veoma lakše. Sjećanja koja ima u svom eterskom tijelu nastavljaju se, i izaći će u toj točci. I vidite ona izlaze jer on više nije tako težak. Kada ljudska bića umru potpuno su izvan fizičkih tijela, i to znači da su vrlo lagana. Tada u potpunosti žive u sferi etera. Nakon smrti se tako sjećaju svega što su proživjeli na Zemlji, sve do njihovog djetinjstva. Prvo iskustvo koje imamo nakon smrti je to potpuno sjećanje.
To sjećanje možemo testirati. To možemo napraviti poduhvativši se vježbi koje sam opisao u mojoj knjizi Kako se stječu spoznaje viših svjetova. Tada uvijek možemo imati ovo potpuno sjećanje. Znamo da duša postaje nezavisna od tijela. Tada najprije ima ovo sjećanje, jer ona, za početak, ne živi u materiji koju možemo ostaviti sa strane već radije u nečemu što želi otići vani u veliki široki svijet. To je prvo stanje nakon smrti. Sjećate se. Sljedeće stanje je nešto o čemu bih želio govoriti sljedeći puta. Sada dopustite da govorim o nečemu što će nas pripremiti. Jer pitanje koje je postavljeno tiče se vrlo ozbiljne stvari.
Ako uzmete u obzir da je Dante imao ideje o svijetu koje danas nazivaju djetinjastim, tada će se druge ideje koje je imao nazivati zaista djetinjastim od ljudi danas. Jer ako netko stoji tamo na Zemlji [Slika 14], Dante bi mislio: ovdje na Zemlji, u drugom smjeru – odnosno kada se tamo prođe kroz – naći će pakao, kako ga je on vidio, unutra u Zemlji. Njegova ideja je dakle bila: 'Tamo vani svuda je eter nebesa. Ali ako bi bušio dolje u Zemlju, tada bi tamo na drugoj strani bio pakao. Prije nego iskrsnem iz Zemlje, tamo će biti pakao'.
Sada, strašno je lako za ljude danas nazivati ovakvu stvar djetinjastom. Samo morate reći: 'Da, ali da je Dante stajao ovdje, a ne ovdje, mogao je svoju rupu napraviti ovdje i onda bi pakao bio tamo (na drugoj strani)'. Pa, suvremeni ljudi to mogu reći jer suvremeni ljudi znaju da ljudi također žive na drugoj strani. Stoga je lako reći da je Dante samo neznalica, i nije mogao vidjeti da su ljudi posvuda po svijetu, tako da bi pakao jednako mogao biti ovdje ili tamo preko. Jer ako bi netko stajao ovdje, imao bi nebesa s ove strane, a pakao bi za njega bio na drugoj strani.
Vidite, gospodo, to je ovako. Za fizički svijet može samo biti ovako: ako su tamo nebesa, pakao može samo biti ovdje. Za fizički svijet to je jedini način. Ako je sjedalica na određenom mjestu, može samo biti na tom mjestu. Nema drugog mjesta na kojem bi mogla biti u isto vrijeme.
Ali Dante to nije tako vidio. On uopće nije mislio o fizičkom svijetu. Razmišljao je o silama. I rekao je: 'Da, ako netko stoji tamo, i kreće se u smjeru gore sa svojim vlastitim eterskim tijelom, postajati će sve lakši. Sve više će nadvladavati gravitaciju. Ali ako ide dolje u Zemlju mora raditi sve više napora, i napor koji je potreban biti će najveći kada dođe na drugi kraj. Tamo će na njega sve vršiti pritisak. A gravitacija će biti najveća'. To nije zato jer tamo ima neka posebna vrsta pakla, već zato jer je prošao kroz sve to da bi dosegnuo to mjesto [Slika 14].
A ako je to način na koji je Dante to vidio, onda je također mogao stajati tamo [na drugom kraju]. Izlazeći od tamo postaje sve lakši i lakši, ulazeći sve više u eter. Ali ako se kreće u Zemlju tamo, mora proći kroz ono [postajanje težim]. A stanje, iskustva će doći na mjestu koje sam označio zeleno; ranije je moralo biti gdje sam stavio žutu. Dakle u tome je stvar. To ne znači da je pakao točno na ovom mjestu. Dante je želio reći: 'Ako se netko treba probiti kroz Zemlju s eterskim tijelom, težina i poteškoće biti će toliko veliki da gdjegod završi, bilo na vrhu ili na dnu, imati će iskustvo koje je za njega pakao'. Tek odnedavno ljudi zamišljaju da je pakao na određenom mjestu. Dante je mislio o iskustvu kojeg imate kada se morate probiti kroz Zemlju kao etersko ljudsko biće.
Svatko tko govori da je Dante neznalica sam se pokazuje kao neznalica misleći da je Dante zamišljao da je pakao na drugoj strani Zemlje. Ono što je Dante zapravo mislio bilo je: 'Gdjegod odletim od Zemlje i u nebesa postajati ću lakši u duši; ako negdje uđem u Zemlju, onda na koje god mjesto da dođem na drugoj strani – pakao'.
Cjelokupni način razmišljanja se promijenio. I ako možete obratiti pažnju na potpuno različit način mišljenja koji su ljudi ranije imali, također ćete moći razumjeti stvari koje ću reći sljedećeg puta kada se sretnemo u odgovoru na pitanje: Što preostaje od zemaljskog ljudskog bića kada je prošlo kroz vrata smrti?
Danas je bilo malo teže nego obično. Ali morate uzeti u obzir da je to zbog prirode pitanja koje je postavljeno. Nadam se da će sada stvari biti malo jasnije. Nastaviti ćemo u subotu kada ćemo pogledati ljudsko biće kao prolazi kroz smrt i što od njega onda postaje.