.- 5. Peto predavanje, Dornach, 17 ožujka 1923
Esencijalna priroda čovjeka - život i smrt.
Uspoređujući ljudski i životinjski razvoj. Hodanje govor i mišljenje, i aktivnosti eterskog tijela, astralnog tijela i 'Ja'. Ljudi ne mare previše za način na koji danas govore. Većina uopće ne misli; nisu u stanju primiti ideje o višem svijetu. Du Bois-Reymond-ov govor Ignorabimus. Umrijeti znači povući etersko tijelo iz fizičkog tijela. Etersko tijelo se rapidno širi nad cijelim svijetom nakon smrti. Pred-egzistencija i post-egzistencija. Crkva preuzima odgovornost za naše umiranje. Život prije života i nakon smrti. Ne možemo znati o životu poslije smrti ukoliko također ne znamo o životu prije rođenja, odnosno, prije začeća.
Dobro jutro gospodo! Moramo nekoliko stvari reći o drugom dijelu pitanja koje je postavljeno nekidan. Činjenica je da ako je postavljeno pitanje o glavnim aspektima života treba o njima dosta govoriti; treba zaista privući tijelo znanja, jer ono postoji da bi se moglo odgovoriti na ova glavna pitanja.
Sada kao što sam vam rekao, netko tko želi shvatiti ljudski život u duši i duhu zaista mora proučavati ljudsko biće. Zadnji puta smo to učinili promatrajući sjećanje. Pokazao sam vam da je sjećanje – stvari kojih se sjećamo – zaista nešto što je potpuno od duha u čovjeku. Danas želim pogledati na ljudsko biće iz potpuno drugog ugla i razmotriti neke stvari koje smo raspravljali ranije. Ali sve ove stvari moramo držati zajedno.
Usporedimo način na koji se razvija životinja s načinom na koji se razvija ljudsko biće. Životinja u životu može naučiti mnoge stvari, ali najvažnije stvari već ima same od sebe. Samo promislite, pile koje se izleže iz jaja odmah će pokupiti pravo zrno kukuruza. To je nešto što mu dolazi prirodno. Ljudska bića prvo sve moraju naučiti. Tri stvari ljudska bića moraju naučiti na samom početku života na Zemlji. Prva stvar je aktivnost koju nazivamo hodanje. Životinjama je lakše, jer one lakše hodaju. One imaju četiri noge i lakše je hodati na četiri noge nego na dvije. Hodajući na dvije noge prvo se mora naći ravnoteža. Životinja je već u ravnoteži jer ima četiri noge.
Sada lako možete reći da postoje životinje koje prednje udove koriste slično ljudskim bićima, majmuni naprimjer, a također i druga stvorenja. Pa, morate se sjetiti da majmun nije baš vješt sa svojim prednjim udovima u odnosu na njegovu cijelu organizaciju. Sa svojim prednjim udovima možda ne dodiruje uvijek tlo, ali ima potrebu nešto s njima držati. I kada ništa ne pridržava, kada se ne penje, definitivno je nespretan. Ne može prednje udove koristiti na pravi način. Međutim, većina životinja hoda na sve četiri, i ljudska bića također u početku hodaju na sve četiri. Kod učenja hodanja prvo moraju naći ravnotežu. To je nešto što ljudska bića moraju naučiti u životu – najprije moraju naučiti hodati.
Drugo, kao što znate, ljudska biće uče nešto što životinje ne rade, ili barem ne na isti način. Samo netko čije su ideje odvojene od stvarnosti reći da životinje to rade na isti način. To je ljudski govor. Neću reći da životinje nisu u stanju komunicirati. Rekao sam vam dovoljno da bih pokazao da životinje mogu komunicirati. Ali to ne rade govorom. Onjušiti će jedna drugu ili nešto slično, ali ne komuniciraju govorom. Stoga je druga stvar koju ljudska bića moraju naučiti, govor.
Treća stvar koju ljudska bića moraju naučiti, opet je nešto što životinje ne razvijaju u istom stupnju, to je mišljenje. To su tri stvari koje ljudsko biće mora naučiti – hodati, govoriti i misliti.
Možete reći: 'Ah, ali sigurno ne možemo lako razdvoji mišljenje koje ljudsko biće radi od mišljenja životinje. Jednostavno ne znamo da li životinje također mogu misliti'. Ali netko tko kaže da ne možemo, pa, samo gledajući životinju, reći da li misle je manje više poput nekoga tko kaže: 'Ako bi moja baka imala četiri kola i poteznicu za upravljanje, bila bi omnibus'! Može se naravno reći bilo što ako se ne uzmu u obzir činjenice. Može se naravno reći, ako se ne uzmu u obzir činjenice: 'Zašto i kamen isto tako ne bi govorio, i mislio'? Ali ako uzmete u obzir činjenice stanje je tako da životinje rade sve na takav način da razum koji živi u njima nije osoban već kozmički. One to ne rade osobno; zbog toga stvari koje rade mogu biti mnogo razumnije, ali nisu osobne. One mnogo misle, kao što smo čuli, ali njihovo mišljenje nije osobno.
Vidite, ove tri stvari prvo su što ljudsko biće mora naučiti – hodati, govoriti, misliti.
Dijete koje se normalno razvija prvo će naučiti hodati, zatim govoriti, i tek tada misliti. Sasvim je pogrešno pretpostavljati da ljudi misle prije nego govore; prvo uče govoriti imitirajući druge. Imitiraju riječi koje čuju, i tek u tim riječima uče misliti. Čovjek uči misliti koristeći govor. Zato je cijelo čovječanstvo naučilo misliti tek kasnijeg datuma. Primitivni ljudi su govorili, ali ljudi su naučili misliti tek kasnije. Naučili su misliti koristeći govor.
Zamislite kako bi život izgledao da ljudi u djetinjstvu nisu naučili hodati, govoriti, i misliti. Ali također ćete shvatiti da čovjek treba tijelo da bi radio te tri stvari – hodao, govorio, mislio. To je savršeno očito u slučaju hodanja. Cjelokupan način na koji je tijelo napravljeno pokazuje da čovjek treba to tijelo da bi mogao hodati. Ne možete čak ni zamisliti da netko hoda bez tijela. Ljudska bića stoga trebaju tijelo da bi mogla hodati. A za govor – pa, rekao sam vam kako se govor razvija – ljudska bića za to trebaju grkljan, jezik i svašta drugo. Dakle trebaju tijela da bi mogli govoriti. A također trebaju tijela i da bi mogla misliti. Za to im treba mozak i nervni sustav. To lako možete istražiti. Ako netko ne može dobro misliti i ispitate mozak, naći ćete da je postao kašast. Ljudsko biće dakle treba svoje tijelo upravo za stvari koje uči na Zemlji.
Ali moramo razumjeti što se zaista događa kada hodamo, naprimjer, ili se uopće krećemo. Kada se krećemo na bilo koji način, dio nas uvijek nestaje. Ako stojim ovdje i samo hodam tamo preko, i ako ispitam moje tijelo nakon što sam poduzeo te korake, našao bi više pepela u mom tijelu nego je bilo ranije. To je zato jer su supstance izgorjele. Ne mogu se uopće pokretati, ne mogu uspostaviti odnos s ravnotežom, gravitacijom, ukoliko ne izgorim nešto unutar sebe. Stoga moram dovesti do izgaranja unutar mene kada koristim sposobnosti koje sam stekao hodanjem i uopće kretanjem u pravilnom smislu. Sada, ako bi bio aktivan cijelo vrijeme i stoga cijelo vrijeme izgarao stvari u meni, pa, uskoro bi nestao. Moram također stalno obnavljati stvari koje sam spalio.
Ali vidite, vanjski svijet to ne radi za mene. Vanjski svijet ne obnavlja stvari koje sam izgorio unutar mene. Trebate samo pogledati ljudski leš da bi to vidjeli. On je potpuno predan vanjskom svijetu, koji ga uništava izgaranjem. Vanjski svijet izgara tijelo. Reći ćete: 'Pa, nisu svi ljudi kremirani, neki su zakopani'. Ali raspadanje koje se događa u grobu samo je spori proces izgaranja. To je upravo jednak proces. Ako se brzo kremira tijelo, ono izgori u kratko vrijeme. Netko zakopan u zemlju izgarati će polako. To je uvijek stvarni proces izgaranja, kao što sam objasnio kada sam zadnji puta govorio o svijeći, samo je u jednom slučaju tijelo izgorjelo brzo, potpuno, a u drugom tijelo izgara polako u grobu.
Dakle kada se predamo zemlji kao leševi, mi izgaramo. I također izgaramo kada hodamo, kada se krećemo. Sada, mi ne možemo oživjeti leš, jer ga ne možemo koristiti za druge procese koji su kompenzacija za izgaranje. Mi bismo mogli oživjeti leš bilo kada ako bi mogli okrenuti proces izgaranja. Sada vidite, to je nešto što možemo dok god smo živi. Tada zaista možemo obrnuti proces izgaranja. Zašto? Ako bi imali samo tijelo koje se položi u grob, ne bi mogli obrnuti učinak izgaranja. Osim tijela koje je položeno u grob također imamo i etersko tijelo. To je suptilno tijelo. Dakle da bi napravili pravilan crtež ljudskog bića moramo prvo imati fizičko tijelo a zatim i etersko tijelo [Slika 15]. Imajući etersko tijelo sasvim ispravno možemo nadoknaditi izgaranje uzrokovano našim kretanjem. I tako nemamo samo fizičko tijelo, također imamo i etersko tijelo. Kada spavamo, etersko tijelo cijelo vrijeme popravlja štetu uzrokovanu procesom izgaranja tijekom dana. To također znači da etersko tijelo imamo i kada spavamo. Dakle ono što leži u krevetu je fizičko tijelo i etersko tijelo.
Slika 15
Sada, kako se etersko tijelo razlikuje od fizičkog tijela? To možete osjetiti. To je gravitacija ona koja uzrokuje izgaranje u vama kada se predate vanjskom svijetu. A etersko tijelo nema gravitaciju. Ako sada zaista pomislimo na misli kojih se možemo sjetiti, možemo reći da one ne pripadaju fizičkom tijelu, one pripadaju eterskom tijelu. I stanje je tako da čovjek u svojoj sposobnosti pamćenja nije podložan gravitaciji. Možete misliti i raditi u isto vrijeme, iako je to teško – ali to je zbog nečega drugog. Možemo o tome raspravljati kasnije. Ali možemo raditi i misliti u isto vrijeme. Svatko to zna, jer rad će u prvom redu istrošiti fizičko tijelo. Etersko tijelo nije istrošeno fizičkim radom. To je važna stvar. Etersko tijelo radi na takav način u ljudskom biću da u svom eterskom tijelu ljudsko biće ima nešto što mu u prvom redu omogućuje da ima sjećanja, memoriju.
Sada prijeđimo na drugu stvar koju čovjek može naučiti – govor. Kada učimo govoriti to nije isto kao i hodati. Kada vršimo fizički rad također se krećemo u vanjskom svijetu. Mi imamo odnos s ovim ili onim u vanjskom svijetu što nudi vidljivi otpor. Govor je nešto što mi proizvodimo i stvarno nam ne izgleda da je govoriti teško ako je zrak težak ili ustajao. Po drugim stvarima primjećujemo što nam zrak radi kada je ustajao i gadi nam se. Ne primijetimo to u procesu govorenja. A ipak, ne bismo mogli govoriti ako ne bi bilo zraka, jer kada govorimo pokrećemo zrak.
Proces izgaranja u nama nije samo povezan s vanjskim radom, jer kada nešto jedete to prvo mora proći kroz vaša usta u stomak. Tamo se mora procesuirati. Tada mora postati dio cijelog tijela. To je unutarnji rad; ona, također, izgara fizičko tijelo. Ako etersko tijelo ne bi bilo aktivno, makar samo na trenutak – pa, to bi bio kraj za tu osobu. Tada bi stalno ubijala sebe s tim procesom izgaranja unutar nje. Sve što osoba radi u ovom svijetu stvarno je dizajnirano da ubije.
Nije tako kada govorimo. Ako bi netko na trenutak zaustavio funkcioniranje srca, odnosno, ako bi izgaranje uzrokovano aktivnošću srca ne bi bilo odmah nadoknađeno od eterskog tijela, srce bi prestalo kucati. Ali ne možemo isto reći za govor. Upravo obrnuto. Netko tko stalno govori brzo bi izazvao naše gnušanje. A ne bi baš niti pomogao sam sebi. Kada dođemo do govora, nije tako da bi ljudi trebali govoriti cijelo vrijeme. Mogu govoriti, ako žele, ali mogu i odustati. Ali ne mogu odustati kada se dođe do eterskog tijela koje uravnotežuje aktivnost srca. To je nešto što moraju raditi od početka do kraja njihovog života na Zemlji.
Postoji velika razlika, dakle, između stvari koje radimo iznutra kada govorimo i onih koje radimo samo da bismo živjeli. Govorimo kada to mi želimo. Ali također uništavamo nešto unutar nas kada govorimo. Zaista uništavamo nešto. Vidite, kada dišemo cijelo vrijeme uzimamo kisik, kombiniramo kisik s krvlju, i otpuštamo ugljični dioksid. Nemamo istu vrstu koristi od dušika. Ali kada govorimo uvijek uzimamo previše dušika. Čudna stvar u vezi govora je da uzimamo previše dušika. Na neki način se trujemo. Uzimati previše dušika znači postajati više sličan cijanidu. Jer cijanid je mješavina ugljika i dušika, baš kao što je ugljični dioksid mješavina ugljika i kisika. Osoba stalno sebe cijanizira kada govori. I to, također, treba uravnotežiti. Kada netko pokrene svoje organe govora on sebe ubija, na neki način, baš kao što ubija sebe izgaranjem koje se razvija kroz kretanje. To treba uravnotežiti. A to je napravljeno od astralnog tijela. Molim vas da ne brinete o izrazu 'astral', mogao sam također koristiti drugi izraz. To je nebitno. Dakle to je ono što radi astralno tijelo. Astralno tijelo je također prisutno u ljudskom biću, i ono živi u našem disanju i govoru.
I sada možete vidjeti veliku razliku između astralnog tijela i eterskog tijela. Ako ne bi nastavili nadomještati izgaranje koje se dogodilo tijekom dana čak i noću kad spavamo, ne bi spavali već umrli. Stoga uvijek moramo ostaviti etersko tijelo s fizičkim tijelom tijekom života na Zemlji. Ne možemo govoriti noću kada spavamo; prvo se moramo probuditi. Govorenje je povezano s astralnim tijelom. I tako jednostavno povlačimo astralno tijelo iz fizičkog i eterskog tijela noću. Zbog toga također dišemo malo različito tijekom noći. Izdišemo manje ugljičnog dioksida noću nego danju. Ukratko, imamo u nama treće tijelo, astralno tijelo [Slika 15]. I astralno tijelo živi u našem govoru.
Gledajući životinju primjećujemo da može hodati, također; može se kretati okolo, samo to ne mora učiti već to ima instinktivno. Ali kada pogledate životinje vidite da ne mogu govoriti. Također imaju organe govora. Trebalo bi nas zaista iznenaditi da pas ne govori, da samo laje. Astralno tijelo ne može koristiti za govor. Ne uči govoriti. Kao ljudska bića moramo stoga učiti se kretati, hodati, i moramo učiti govoriti. Životinja ne uči ništa za svoje etersko tijelo, ne uči ništa za svoje astralno tijelo. Ali ljudi uče stvari.
Sada visite, činjenica da možemo nešto naučiti je zbog činjenice da imamo misli. Svo učenje se sastoji u imanju misli. Za govoriti, ljudska bića samo trebaju imitirati. Za misliti, moraju sama biti aktivna. Dakle, čovjek uči kroz misli. Također uči hodati i uči govoriti kroz misli; samo on to još ne zna. On još nema misli kada hoda ili govori. I mi možemo učiti, što je nešto što životinje ne mogu, zbog činjenice da osim fizičkog, eterskog i astralnog tijela, također imamo i 'Ja' koje je prisutno u svakom dijelu nas. Dakle također imamo 'Ja' [Slika 15]. To su dakle, četiri aspekta ljudskog bića – fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo i 'Ja'.
Ovo što sam vam upravo rekao je temeljeno na promatranju cijelog ljudskog bića na ispravan način, istinski znanstveni način. Obična znanost nije uistinu znanstvena. Ne mari za stvarne činjenice. Sasvim je jasno da bi svatko tko je zaista nešto naučio morao reći: ljudsko biće ima fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo i 'Ja'. Ali on to ne govori, jer ljudi jednostavno ne mare za činjenice.
Sada razmotrimo što se zaista događa kada umremo. Vidite, to je nešto što se zaista ne može razmatrati osim ako se s procesom učenja ne ide malo dalje nego se to danas obično radi. Stanje je takvo da su danas civilizirani ljudi, kako sebe zovu, strašno lijeni. Što ti civilizirani ljudi rade? Sveukupno ih malo zanima da ljudsko biće uči hodati, jer se to događa upravo kada dijete imitira odrasle. Na to se ne obraća posebna pažnja.
Ne iznenađuje ih ni da ljudska bića uče govoriti. Bilo je vrijeme na Zemlji kada ljudi uopće nisu mogli govoriti. Imali su vrstu znakovnog jezika. Zatim su naučili govoriti. Ali to je nešto što je odavno zaboravljeno. Kod učenja povijesti danas se jednostavno razmatraju rana ljudska bića koja su već mogla govoriti. I ljudi nemaju interesa za činjenicu da je govor još nešto što učimo radeći. Zato nacija ide protiv nacije. Ako bi ikada otkrili da su naučili govoriti, i da je govor nešto što su ljudska bića naučila, ne bi bili tako arogantni oko jezika i govora, niti bi željeli odvojiti nacije. Ljudi su potpuno zaboravili da je govor nešto što treba biti naučeno iz našeg unutarnjeg bića.
Sada, kada netko želi prići antropozofiji, tada, rekao bih, treba iznova naučiti vlastiti jezik. Jer uočiti ćete kada netko drži govor ovih dana – vau, to je kao da dolazi iz stroja. Promatrajte to – vidjeti ćete da je kao da dolazi iz stroja. To je različito nego kada netko drži govor o nečemu iz znanosti duha, iz antropozofije. Tu stalno treba tražiti i nalaziti riječi, uzeti ih na novi način iznutra. I tada, oblikujući riječi, zaista se počinje brinuti da se predstavljaju stvari ispravno. U antropozofiji, veza između onih koji nekoga slušaju vrlo je različita nego je to slučaj kod akademika danas. Suvremeni akademici više ne brinu oko njihovog govora. U antropozofiji, uvijek se mora posvetiti pažnja govoru i jeziku.
Vidite, to je nešto što se ovih dana posebno pokazuje kada pišem moje knjige; tada se nađem u stalnom stanju unutarnjeg nemira, rekao bih, brige da oblikujem jezik na takav način da bi ljudi također i razumjeli što je napisano. Tu treba stvoriti nešto novo, koristeći jezik. Suvremeni akademici jednostavno kažu, 'Moj stil je siromašan. Ne pišem baš dobro', jer navikli su stavljati jednu riječ iza druge, na način na koji koristimo mehaniku hodanja. I tako nisu navikli da netko oblikuje njegove rečenice malo drugačije od načina na koji oni to rade. I možete vidjeti da ljudi danas ne brinu mnogo oko jezika.
I sada treća stvar, mišljenje. Pa, moderni ljudi su posebno ponosni na njihovo mišljenje. Ali ja bi rekao da ljudi danas uopće ne misle. Ljudi obično uopće ne misle. To možemo vidjeti ako uzmemo religiju, naprimjer. Religije postoje. A opet, nisu uvijek postojale. Ljudi su došli do religije tek tijekom evolucije. I ako stvarno proučavate povijest, vidjeti ćete kako su se ljudi borili da razviju svoja religijska uvjerenja. Zato je u ranija vremena postojala takva stvar kao što je borba za stjecanje religijskih uvjerenja. Što ljudi danas rade? Prihvaćaju stare religijske elemente kao njihovo nasljeđe. Ali ne žele primiti nove ideje o stvarima izvan svijeta osjetila ili slično. Da su ljudi uvijek bili takvi danas bi još bili zvijeri – jer to je istina – jer nikad ne bi primili misao o bilo čemu izvan svijeta osjetila. Danas ljudi ne mogu primiti ideje o bilo čemu nadosjetilnom. Uzeti će samo ono što je sačuvano u crkvama, misli koje su ljudi mislili u ranija vremena. Znanstvenici će naravno reći da su nezavisni od crkve i da razvijaju vlastite ideje. To nije točno. Jer ako poznajete crkvu vidjeti ćete da su ideje koje akademici imaju danas samo ideje koje su razvijene u crkvi u ranija vremena.
Prije nekog vremena bio je veliki učenjak u Berlinu. Njegovo ime je bilo Du Bois-Reymond. Zaista je bio veliki učenjak. Iznad svega je bio elegantan govornik, jer sve je to išlo sasvim mehanički, bilo je to naslijeđeno – kao što vaša tetka voli kada župnik kaže stvari koje već zna u svojoj propovijedi; vjerojatno joj se baš ne sviđa ako kaže nešto novo, i to bi prespavala. Du Bois-Reymond, dakle, veliki učenjak, dao je veliki govor na okupljanju prirodoslovaca u Leipzigu 1870. Govor je postao vrlo poznat. Rekao je, manje više, da kao ljudska bića možemo razumjeti stvari koje opažamo preko osjetila. Mi ne razumijemo stvari koje idu izvan osjetila. To ne znamo. Govor je postao čuven kao 'Ignorabimus govor' – ignorabimus znači: nikada nećemo znati ništa. To je njegov zaključak: nikada nećemo znati.
Sada, zašto je Du Bois-Reymond dao ovaj govor? Ako bi netko od vas otišao tamo i rekao mu: 'Vi ste učenik' – ili ako želite, netko od vas bi mogao reći: 'Vaša ekscelencijo, vi ste učenik – Tome Akvinskog, jednog od crkvenih otaca'! Du Bois-Reymond bi postao crven kao cikla i zaista uzrujan da mu se kazalo da je učenik Tome Akvinskog, učitelja katoličke crkve. To mu se ne bi svidjelo. Jednom je u dugom govoru rekao: 'Njemački učenjaci su tjelesna straža Hohenzollern-a'. Govorio je o učenjacima od kojih je on jedan. Ali iako radosno priznaje kuću Hohenzollern, ne bi priznao Tomu Akvinskog.
Ali vidite, što Toma Akvinski uči? On je isto učio da čovjek može sam opaziti svijet čula; a da treba otkrivenje dano od crkve da bi imao uvid u nadosjetilni svijet, pošto ga ne može sam naći. Samo izvucite riječi 'otkrivenje dano od crkve' iz ovoga i imate točno ono što je Du Bois-Reymond podučavao. Samo je malo izvadio jer mu je to nelagodno. On je zaista učenik Tome Akvinskog. Jer uopće nije točno da suvremena znanost ima svoje vlastite ideje. Također preuzima ideje crkve. Jedino što ljudi to ne shvaćaju. Samo kroz antropozofiju ljudi ponovno razvijaju svoje vlastite ideje. Općeno ljudi ne shvaćaju da nemaju vlastite ideje.
I tako danas nitko ne obraća pažnju na činjenicu da ljudi uče hodati, kretati se; da ljudi uče govoriti; i da uče misliti. Jer to je tako kako jest. Ako obraćate pažnju na način na koji se oblikuje govor iz unutarnjeg ljudskog bića, način na koji se izgaranje nadoknađuje unutar nas, i ako obraćate pažnju posebno na način na koji se mišljenje oblikuje u našem unutarnjem biću, stižete do vječnog, besmrtnog elementa u ljudskom biću. Ali ako uopće ne obraćamo pažnju na ove stvari lako je vidjeti zašto ne možemo doći do vječnog, besmrtnog dijela. Vidite, to je zbog nepromišljenosti i nedostatka pažnje kada se dođe do ljudskog govora i hodanja, da su ljudi potpuno nesvjesni da imaju nešto u sebi što ih čini više od leša kojeg se postavi u grob kada umru. Protiv tog leša se moraju boriti cijelo vrijeme; inače bi umrli svakog trenutka. I moraju se boriti kroz svoje etersko tijelo, svoje astralno tijelo, i svoje 'Ja'. Ljudska bića se tako u sebi cijelo vrijeme moraju boriti protiv smrti. Smrt je stalno prisutna. Možemo umrijeti u svakom trenutku. Ali mi ne umiremo dok god možemo povezati naše etersko tijelo, astralno tijelo i 'Ja' na pravi način, i pri spavanju i kada smo budni.
Što, dakle, ostaje od nas u smrti? U prvom redu ostaje etersko tijelo. Ali ovo etersko tijelo je snažno privučeno svijetu. Ono nema težinu, ono nema gravitaciju. Ali želi se širiti u trenutku kada umremo, u trenutku kada prestanemo živjeti. Što to znači? To znači da mi izvučemo etersko tijelo. Ali u trenutku kada izvučemo etersko tijelo moramo umrijeti. jer to je, u konačnici, tijelo koje nam omogućava da živimo. Umrijeti u prvom redu znači izvući etersko tijelo iz fizičkog tijela. Tada fizičko tijelo zaista počinje izgarati, jer etersko tijelo više nije u njemu. Istovremeno se etersko tijelo gleda proširiti u cijeli svijet. Zbog toga, ljudska bića nakon smrti još imaju sjećanje, kao što sam vam rekao, koje je vezano za etersko tijelo. Ali etersko tijelo će se rapidno širiti u cijeli svijet. To znači da će to sjećanje otići nakon par dana. Na par dana, dakle, ljudska bića imaju sjećanje na prošli život na Zemlji, to je na isti način kao i netko tko se utapa. To sam vam objasnio nekidan.
Vidite, ovo je ono što će reći netko tko je antropozof; on to ne izmišlja, što je dakle to što on radi? Pa, uči nešto kao dodatak onim stvarima koje obično učimo. Ljudi danas idu okolo u svakodnevnom ljudskom životu. Oni hodaju, što znači da vide kako stalno izgaraju. Ali nikada ne pogledaju kako se to stalno nadoknađuje. Ako bi vidjeli kako se izgaranje ponovno nadoknađuje – odnosno, što se događa ako samo pomaknem nogu i onda moram koristiti etersko tijelo da se u nju sruči kompenzacija za izgaranje – počeli bi percipirati etersko tijelo. Ali ljudi to danas zaboravljaju. Ne usmjeravaju pažnju na etersko tijelo. Ali to je proces učenja u antropozofiji. Učite da primijetite kako se proces koji ide protiv smrti stalno razvija u ljudskom biću. I tada se rade pokusi baš kao što se rade pokusi u fizikalnim i kemijskim laboratorijima. Dopustite da vam opišem takav pokus. Cijelu metodu sam opisao u mojoj knjizi Kako se stječu spoznaje viših svjetova. Ali dopustite da vam još jednom pokažem kako se te stvari rade.
Zamislite dakle da sam napravio ovo ili ono tijekom dana, neku vrstu rada, koji može biti više fizički ili više mentalni. Noću, prije nego zaspete, to se jasno stavi pred oko uma: tamo, to ste vi, ovaj momak. Ali vidite ga izvan sebe. I zatim vizualizirate kako ste pomaknuli nogu, pomaknuli ruke, što ste mislili – sve to dovedete u um. I kada se tako toga prisjetite, sasvim druga ideja će postupno doći sama od sebe; to je ideja kako sve treba ponovno biti nadoknađeno. Dobijete ideju o vašem eterskom tijelu, malo od vašeg eterskog tijela. To je sigurno nešto što možete prizvati.
Ljudi će danas reći: 'A dobro, dovoljno je ako se nauči gledati vanjski život'. Ne pobrinu se za to da djeca upoznaju nešto drugo u školi. To je najlakši način. Jer djeca koja znaju više postaju buntovnici. Ako bi razvili samo ovu sposobnost kada su djeca još u najnježnijim godinama, svi ljudi bi mogli percipirati etersko tijelo.
Vidite, mogli ste napraviti ogromne napore da bi opazili stvari koje sami radite dok se krećete okolo, dok radite – to bi također mogao biti i mentalni rad. Možete imati vrlo jasne ideje, ali cjelina je opet poništena, jer nakon tri dana te ideje će otići. Kada naučite nešto o fizičkom svijetu, nabubate, to će ostati s vama ako pravilno nabubate. Ideje koje ste razvili o nadosjetilnom svijetu, radeći to u eterskom tijelu, otići će nakon tri dana; otići će osim ukoliko ih prvo niste pretvorili u fizičke pojmove. Zašto? Zato jer je to upravo kao da netko proizvodi umjetno, u pokusu, što će se dogoditi nakon smrti. Eterske slike otkližu nakon smrti. I također će kliznuti ako ih se proizvede umjetno. To možete saznati kroz znanost duha, radeći ispravnu vrstu pokusa na sebi, baš kao što u fizičkoj znanosti upoznate smjesu kisika, recimo, u laboratoriju. Ali to znači da se ne smijemo zaustaviti na običnoj znanosti. I moja knjiga Kako se stječu spoznaje viših svjetova stoga nosi stvari koje ljudi nauče dalje, ali dalje nego ih nosi ova činjenica – činjenica da ljudska bića imaju ta iskustva u eterskom tijelu samo dva ili tri dana. Ta se činjenica može ponovno utemeljiti, i tada postaje znanost.
Pa, vidite, tako možemo doživjeti etersko tijelo. Ali također je moguće doživjeti astralno tijelo. Kada netko gleda neku vodu, obično odmah ne zna da sadrži vodik i kisik. Mora koristiti galvanski uređaj da bi odvojio dvije supstance. Tada ima vodik i kisik u dva kontejnera jedno do drugog. I ako želimo percipirati astralno tijelo prvo ga moramo moći odvojiti od fizičkog tijela. Dakle moramo za to raditi na istinski znanstveni način. Naprimjer netko mora primijetiti: 'Uzmete nešto vode, popijete vodu u određeno vrijeme dana. Onda dugo vremena ne pijete. Postanete žedni'. Kada se postane žedan želi se ponovno piti. To je upravo kao što morate željeti da se govor pojavi prije nego se uistinu pojavi. To je upravo isto. Kod govora, moramo željeti govoriti; kada smo žedni, želimo piti. Žeđ ne znači ni više ni manje nego da netko želi piti. To je volja da se pije. Tako možemo reći da se samopromatranjem otkriva da netko dobije želje, da se pojavljuju stvarne želje. Molim vas da primijetite. Najprije imamo sjećanje. Sjećanja će nekada doći ako to želimo, ali većinu vremena dolaze sama od sebe. Iskrsnu, ta sjećanja. Ona su povezana s eterskim tijelom. Naše želje – žeđ, glad, ili želje uma i duše – podižu se na takav način u ljudskom biću da je to poput nekog htijenja. U njima dolazi do izražaja volja ljudskog bića. Želje će se nastaviti dok ne budu zadovoljene, dok ne dobiju svoje.
Ali promotrite pažljivo za što netko zaista ima htijenje kada je žedan, naprimjer. Što u tom slučaju hoćemo? Kada smo žedni, želimo da voda cirkulira unutra na način kako voda cirkulira u tijelu. Mi smo žedni jer ne cirkulira. Dakle što je to što zaista želimo tada? Želimo da naše tijelo funkcionira na pravilan način. Kada smo gladni također želimo da tijelo funkcionira na određeni način. Dakle mi zaista uvijek želimo nešto što ima veze s nama samima. I vidite, to nešto što želimo da bude takvo u nama, nešto je do čega tijelo ne može dovesti. Znate, ako bi tijelo cijelo vrijeme moralo raditi na ispunjenju želja, u tom procesu moralo bi konzumirati sebe. Tijelo ne može razviti želje.
Dakle odakle želje dolaze? One dolaze iz duše. Ne dolaze iz eterskog tijela. Želje dolaze iz astralnog tijela. I želje nisu uvijek tamo, dok je život, koji dolazi iz eterskog tijela, uvijek tamo. Želja se izmjenjuju sa zadovoljenjem, jer pripada astralnom tijelu. Tako otkrivamo vezu između želje i astralnog tijela.
Što, dakle, želja teži postići? Želi astralno tijelo imati u određenom stanju. Sada, naučivši više na način na koji sam vam rekao kada sam govorio o učenju stvari povezanim s eterskim tijelom, također možemo naučiti više i u odnosu na naše želje. Sasvim čudno, dok nastavljamo s procesom učenja, idemo sve dalje natrag u životu i dolazimo do točke kada smo bili u djetinjstvu. Tamo nismo imali ništa osim želja. U vrijeme kojeg se više ne sjećamo, nismo imali ničeg osim želja. Malo dijete udara i baca se, nema ništa osim želja. Dijete je puka želja kada dođe u svijet. I mi se vraćamo do te želje. Tamo upoznajemo astralno tijelo.
Ne upoznate astralno tijelo ukoliko ne koristite metode koje sam opisao u Kako se stječu spoznaje viših svjetova, jer inače se sjećate tek do točke u djetinjstvu kada je astralno tijelo već ujedinjeno s fizičkim tijelom na način da ih više ne možete razlikovati. Ali ako razvijete ovu sposobnost moći ćete se vratiti natrag, sjećajući se kako ste kao vrlo mlado malo dijete htjeli cijelo fizičko tijelo. I tada počinjete shvaćati što radimo nakon smrti, kada nam je sjećanje oduzeto nakon samo par dana. Tada stalno hoćemo fizičko tijelo koje smo imali u zadnjem životu. I to traje dulje.
To je nešto što se također može i pokušati. Jer ako je netko došao do 60, recimo, i napravi taj unutarnji eksperiment, sjećajući se natrag svog djetinjstva i tamo nađe astralno tijelo, to će astralno tijelo upoznati sasvim dobro. Ali naći će da je taj proces vrlo različit sada kada je 60 nego što bi bio da je vježbu napravio deset godina ranije. To se mijenja s dobom. Jer lakše je vratiti se natrag kada ste 60 nego što je to s 50. A u dobi od 25 teško se uopće može vratiti natrag. U dobi od 20 uopće se ne možete vratiti natrag našem astralnom tijelu. To je, dakle, nešto što se mijenja kako život napreduje.
Dakle moguće je upoznati astralno tijelo, i tada možete reći: astralno tijelo postaje drugačije što postajete stariji. Što postajete stariji, razvijete više želja, i stoga ljudi također imaju više želja kada prođu kroz vrata smrti nakon što su postigli stariju dob nego kada su vrlo mladi. Tada se ima manje želja. Nakon smrti ljudsko biće će živjeti u svom astralnom tijelu dok god ne nauči da više ne želi svoje fizičko tijelo. Sljedeći puta kada se sastanemo pokazati ću vam zašto moramo reći: čovjek nakon smrti živi trećinu svoj životnog vijeka u astralnom tijelu, a samo par dana u svom eterskom tijelu. Nema dovoljno vremena za ući u to danas.
I tada će ljudsko biće biti potpuno oslobođeno svih želja. Više neće željeti svoje fizičko tijelo, i u toj točci događa ne nešto čudno. Više neće imati želju za fizičkim tijelom koje je imao ranije, ali dana mu je mogućnost odrediti fizičko tijelo koje će imati u budućnosti. I onda prolazi kroz proces izrade u svijetu duha koji će mu omogućiti da opet ima fizičko tijelo u svom sljedećem životu na Zemlji. To uzima najviše vremena. Tako opet iznova dolazi do sljedećeg života na Zemlji.
Sljedeći puta kada se susretnemo pokazati ću vam da 'vječnost', kako je nazivamo, može se lako pokazati kao stvarnost. Tada ću stvari dovesti do zaključka. Ovo je u stvari bio dio pitanja koji mi je postavljen.
Ali, gospodo, način na koji sam vam objasnio ove stvari bio je najprije vas odvesti, zaista, u duhovni aspekt. Rekao sam vam da kao dodatak fizičko tijelu također imamo i etersko tijelo, astralno tijelo i 'Ja'. 'Ja' je već tamo prije nego se ljudsko biće ne samo rodi, već prije nego je ušlo u život embrija, začeto. Tamo je.
Ali vidite postoji izvjesna dogma crkve koja kaže nešto vrlo čudno. To je u stvari bilo nedugo nakon što se kršćanstvo raširilo. U dogmi, rimokatolička crkva zabranjuje da vjeruju u život prije života na Zemlji. Zašto? Vidite, ljudi se ne brinu mnogo o životu prije života na Zemlji. Oni će reći: 'Pa, ja sam ovdje. Život prije ovoga me se ne tiče'. Ali život poslije smrti je nešto o čemu se ljudi veoma brinu, jer ne žele prestati biti živi. To ljude zanima.
Međutim, nije moguće učiti o životu poslije smrti ako se uvijek ne uči o životu prije rođenja, odnosno, prije začeća. Jedno nije moguće bez drugog. Dakle što se dogodilo kada je utemeljena dogma da ne treba uzimati u obzir život prije života na Zemlji? Pogled ljudi na nadosjetilno je bio odrezan. Ali služi li to svrsi crkve da odsiječe to gledanje na nadosjetilno. O da, služi svrsi, jer pošto ljudi žele imati život nakon smrti, crkva tako može sebe napraviti odgovornom za sve što ima veze sa smrću. Ljudi neće znati što se događa nakon smrti, i morati će zavisiti o onome što im crkva kaže. I to će učiniti da ljudi teže vjerovati iznad svega crkvi. To je stoga dobra stvar – odnosno, za crkvu – da utemelji dogmu da ljudska bića nastavljaju živjeti nakon života na Zemlji. Jer ovime je crkva preuzela kontrolu nad svime povezanim sa smrću i umiranjem.
Jednom sam razgovarao s čuvenim astronom. Nije vjerovao ništa u vezi antropozofije. Ali ipak je točno da je astronomima najlakše razumjeti da ne možemo stati na fizičkom svijetu. Govorili smo o crkvi i državi. Njegov stav je bio da mu se sviđala država, ali crkva mu se manje sviđala, rekao je da vodi ljude do vjere a ne do uvida. I tada je postavio stvari prilično dobro, rekavši da je crkvi lakše, mnogo lakše nego državi, jer država mora kontrolirati život, dok crkva samo kontrolira smrt i umiranje. Jer gleda na ono poslije smrti i umiranje, crkvi mnogo toga ide u prilog, ima mnogo više uspjeha.
Znanost duha, antropozofija, želi pomoći ljudima da shvate da imaju odgovornost za svoje vlastito umiranje. U tome je stvar. Vidite, gospodo, to bi značilo pravi napredak. Ljudi se tada više ne bi željeli osjećati zavisni, već bi uzeli svoj život u svoje ruke. A to je ono što je važno.
Danas ljudi već govore da se stvari ne mogu nastaviti kao u prošlosti. U prošlosti oni bi mislili: 'Moram raditi neko vrijeme u svom životu, tako mora biti, jer ako se ne radi, život se ne može nastaviti; ali kasnije, od države ću dobiti mirovinu'. To je općenita ideja. A kada umrem, crkva će moju dušu poslati u mirovinu. Vidite, oni se dakle umirovljuju da bi uživali vječno blaženstvo, radeći to bez uvida i bez da se oko bilo čega sami pobrinu.
Pravi napredak će se sastojati u tome da ljudi uzmu svoje živote u vlastite ruke, ne daju da budu organizirani od države ili crkve, već da sami dođu do nečega, koristeći svoje vlastite resurse, uvide i volju. A za to im treba znanstveno shvaćanje vlastite besmrtnosti.