.- 6. Šesto predavanje, Dornach, 21 ožujka 1923
Ljudski život pri spavanju i smrti.
Važnost spavanja i takozvane nesanice. Ljudi zaspu kada im se tijelo više ne sviđa, a probude se kad ponovno zaviju simpatiju prema svom tijelu. Nakon smrti moramo se riješiti simpatije za tijelo; to traje trećinu trajanja života. Nakon smrti osoba živi trećinu vremena svog života u astralnom tijelu, samo nekoliko dana u svom eterskom tijelu. Etersko tijelo: drugi zubi. Astralno tijelo: spolna zrelost. Nakon ostavljanja astralnog tijela ljudsko biće živi samo u 'Ja'. Um, misli, dio su univerzuma; um je posvuda. Mudrost koja postoji u ljudskom tijelu. Kako je stvoren čovjek. O teoriji evolucije. Kaos kada je jajnik oplođen. Čovjek mora stvoriti vlastiti oblik. Sve što je vani u svijetu replicira se u čovjeku. Što ego mora napraviti u vremenu prije nego opet dođe na Zemlju.
Dobro jutro, gospodo! Pokušajmo dovesti temu koju smo započeli do zaključka, barem za sada. Vidite, učimo razumjeti život tek ako počnemo razmatrati spavanje čovjeka, što sam vam spomenuo mnogo puta ranije. Kada smo puni života od jutra do večeri, obično mislimo da će nam spavanje povratiti energiju, riješiti se umora, i tako dalje. Ali spavanje zapravo daje mnogo više od toga. Samo promislite. Osvrćući se na svoj život, mislite o snovima koje ste imali pri spavanju. Uvijek ne dolaze na pamet. Snovi su nešto što brzo zaboravljamo, kao što svi znate. Iako ste ponekad možda imali san kojeg ste često prepričavali. Sjećate ga se zbog toga jer ste ga kazivali. Ali snovi koje ne govorimo nestanu odmah. Vraćajući se u sjećanjima u vrijeme kada ste bili djeca, možete se sjetiti mnogih stvari koje su se zbile u djetinjstvu a i kasnije u životu. Ali sjećanja su vam uvijek prekidana. Ako mislite unatrag današnji dan, dolazite do vremena kada ste spavali. To je prekid, nešto čega se ne sjećate. Vaše sjećanje počinje iznova tek zadnje večeri i vraća se do jučerašnjeg jutra. Tako sjećajući se unatrag ne dobijemo cijeli naš život, jer dio koji je noću uvijek će nedostajati. Ako nacrtate liniju da bi pokazali proces sjećanja unatrag, postoji period vremena, od večeri do jutra, koji je izvan sjećanja; onda opet imate sjećanje od jutra do večeri, opet pauzu od večeri do jutra, i tako dalje [Slika 16].
Slika 16
Naše sjećanje na život je zaista takvo da postoji cijeli dio kojeg se ne sjećamo. To je sasvim jasno. To je vrijeme koje smo prespavali.
Sada promislimo na nekog tko ne može spavati. Kao što znate, mnogi ljudi se žale da ne mogu spavati. Ali mnoge od tih pritužbi ne treba shvaćati ozbiljno, jer neki ljudi će nam reći da nikad ne spavaju noću, i ako ih pitate koliko dugo nisu spavali noću, reći će vam: 'O, godinama'. Pa, netko tko ne može spavati toliko vremena bio bi odavno mrtav. Ljudi spavaju, ali imaju tako živopisne snove da se osjećaju kao da su bili budni. Sada recite takvoj osobi: 'Samo dobro legnite, ne trebate zaspati, samo legnite'. Jer onda će dobro spavati, i premda to možda ne zna, on spava. Ovo sam vam želio reći samo da vidite da ljudi zaista trebaju spavati u životu. Spavanje je važnije za život nego hrana. I netko tko ne bi mogao spavati ne bi živio.
Pa, sada, koliko vremena provedemo spavajući između rođenja i smrti? Vidite, gospodo, vrijeme spavanja je najdulje za vrlo malu djecu. Kada se malo dijete rodi ono će spavati gotovo čitavo vrijeme. Postupno se vrijeme provedeno u spavanju smanjuje. I kada dođete u neku dob i to izračunate, morati ćete reći da ste zaista prespavali kroz trećinu života. I to je zdravo. Mi zaista spavamo kroz jednu trećinu naših života.
To je poznato prilično dugo vremena. Jedino što se ljudi ne vole sjećati stvari koje su dugo poznate. Samo natrag u devetnaesto stoljeće, ravno na početak, ljudi koji su pisali o ovim stvarima bi rekli: 'Čovjek treba raditi 8 sati, imati 8 sati za sebe, i spavati 8 sati'. To nam daje 16 budnih sati i 8 sati spavanja, s 3 puta 8 = 24 sata. I jedna trećina od 24 sata je dodijeljena spavanju. To je savršeno točno promatranje. Čovjek treba trećinu svog cijelog života za spavanje. Ali naravno, ljudi ne uzimaju u obzir koliko je spavanje važno za život, jer danas ne mare za dušu i duh. Bave se samo stvarima koje dožive kada su njihova tijela u budnom stanju, ali ne i s njihovom dušom i duhom. I to je tako kako jest, tako da će ljudi često danas u svakodnevnom životu reći: 'Gospode, da, dobro je spavati, ali sve to treba jer ste dovoljno umorni'. I onda će navečer popiti dovoljno piva tako da će moći spavati. Ali nije stvar u tome biti dovoljno umoran; ono što je bitno je da ljudi shvate stvarnu važnost spavanja.
Razjasnimo što zaista znači spavati. Vidite, gospodo, ljudi u osnovi dosta vole sebe. To posebno vidite kada su bolesni. Bolesni ljudi pokazuju koliko vole sebe, jer dobro će se za sebe pobrinuti kada ih nešto boli, i tako dalje. Sve je to u redu i ispravno, ali sve to pokazuje da ljudi strašno ljube sebe. Što je to čemu su toliko naklonjeni kada vole sebe toliko mnogo? Oni vole svoja tijela. I to je velika tajna života, rekao bih, da su ljudi naklonjeni svojim tijelima. I ljubav koju imaju za svoja tijela pokazuje se kada nešto nije sasvim u redu s njihovim tijelima.
Ali postoji također i nedostatak te ljubavi za tijela. Tijelo je cijeli dan aktivno. Tijelo se teško muči cijeli dan. I sklonost koju element duše i duha ima za tijelo postaje sve manja kako dan protječe, premda osoba toga nije svjesna. To je čudna stvar, nešto što bi trebali znati. Tijekom dana, kada osoba treba biti aktivna cijelo vrijeme, element duše i duha postaje sve manje sklon tijelu. Zato malo dijete spava toliko mnogo. Voli svoje tijelo veoma mnogo, uvijek želi uživati u njemu. Gledajući malo dijete uvijek možete vidjeti kako uživa u svom tijelu. Samo promislite na malo dijete koje je dobilo svoje mlijeko i ide spavati. U tom spavanju, malo dijete uživa u svojoj probavi. Uživa u procesu koji se javlja u njegovom tijelu. I probuditi će se tek kada opet bude gladno. Jer manje je sklono onome što se događa kada je gladno. Dakle, opet će se probuditi. Vidite, dakle, da mala beba želi uživati u svom tijelu u spavanju. Možete napraviti divna promatranja. Ali akademici to ne rade, jer nemaju tu sposobnost.
Pogledajte stado krava hraneći se na svom pašnjaku i zatim zadovoljno legnu dolje da uživaju u procesu probave. Uživaju u procesu koji se odvija u njihovim tijelima.
To je nešto što moramo znati – ljudska bića zaista žele uživati u njihovim tijelima. Ali to je nešto različito kod ljudi nego kod krava, i opet je različito kod odraslih i kod djece. Mlado dijete još ne radi i stoga uživa u svom tijelu u spavanju. Krave sve to rade iz instinkta, i stoga također uživaju probavu u spavanju. Ljudsko biće nikad ne dođe do toga da uživa u svojoj probavi. Koristeći tijelo cijeli dan navečer dođe do točke kada napusti simpatiju za tijelo. Ne voli ga više. I vidite, zato spava. Spava zato jer mu njegovo tijelo više nije drago. Antipatija za tijelo koju čovjek razvija cijeli dan učiniti će da navečer ide spavati, i spavati će dok ne prevlada tu antipatiju u duši, opet se probudivši kada još jednom ima simpatiju za tijelo. To je prva stvar koju trebamo razumjeti, da se buđenje događa kada pojedina opet ima simpatiju za svoje tijelo. A ta simpatija je za sve pojedine organe u tijelu. Kada se netko budi, dakle, on ukliže u njegove organe, takoreći.
Samo promislite kakvi su snovi buđenja. Snovi buđenja su takvi da možemo sanjati o zmijama, na primjer. U toj točci kliznemo u crijeva i sanjamo o zmijama. Zmije predstavljaju naša crijeva.
Ljudsko biće tako klizne u tijelo s dušom i duhom kada je sklono tijelu i budi se. Mora imati tu naklonost inače će uvijek željeti napustiti tijelo.
A sada razmotrite ovo. Netko je umro. Odložio je tijelo sa strane; tijelo više nije dio čovjeka. Prva stvar koja se događa, kao što sam vam rekao, je da ima misli koje se sjećanju čitavog njegovog života. A te misli su izgubljene nakon samo para dana. Rasprše se cijelim svijetom. Ali još će osjećati naklonost za stvari koje je tijelo doživjelo. I naklonost će isto tako postupno morati otići. To je prva stvar kroz koju prolazimo nakon smrti, da moramo izgubiti naklonost koju imamo za naše tijelo.
Koliko dugo nam treba da povratimo naklonost za tijelo kada smo proživjeli jedan dan? Treba trećinu dana. I zbog toga, za gubljenje naklonosti nakon smrti potrebno je trećinu našeg cijelog života. Netko tko je živio, recimo, oko 30 godina, trebati će 10 godina da se riješi cijelog tijela, tako da više nema naklonosti za svijet i život – sve ovo je približno, naravno. Dakle čovjek nakon smrti prvo ima nekoliko dana kada se sjeća svog života. i zatim se odvikne, mogao bih reći, od tog gledanja unatrag, koje se nastavlja trećinu njegovog vijeka na Zemlji. To je prosječni rok za čovjeka, ali za neke će biti duži za neke kraći, jer jedna je osoba više naklonjena svom tijelu, više voli sebe, a druga sebe voli manje, i tako dalje. Nakon smrti dakle, prolazimo nešto što bi mogli opisati kao: 'Ljudsko biće se odvikne od svih stvari koje ga povezuju s njegovim tijelom'.
Sada bi lako mogli reći da su stvari koje vam govorim zaista prilično teoretske. Kako možemo znati da je čovjek još privržen nečemu kada je odložio svoje fizičko tijelo? Kako to možemo znati? Pa, gospodo, da bi to znali moramo pogledati način na koji se čovjek razvija tijekom života.
Imamo prvi period u životu u kojem se čovjek razvija, prvi period u životu; on se nastavlja dok pojedinac ne dobije druge zube. Sada vidite, možemo reći da su mliječni zubi nešto što nasljeđujemo. Ali drugi zubi nisu naslijeđeni. Drugi zubi dolaze od eterskog tijela. Etersko tijelo je u nama aktivno i daje nam naše druge zube. Dakle imamo fizičko tijelo, kao što sam vam napisao nekidan; ono nam daje naše prve zube. Zatim je tu etersko tijelo; ono ljudskim bićima daje njihove druge zube, zube koji ostaju.
Sada, zaista moramo razviti sposobnost da vidimo. Danas ljudi samo razviju sposobnost mišljenja, iz teorija, ali ne da vide i promatraju stvari koje sam opisao u mojoj knjizi Kako se stječu spoznaje viših svjetova. Ako uistinu pogledamo dijete koje postupno dobiva druge zube, vidimo na djelu etersko tijelo na nivou koji nije vidljiv običnim osjetilima. I to je tijelo koje držimo nekoliko dana nakon što umremo i koje se zatim rasprši cijelim svijetom. Dakle ako napravimo pravu studiju o tome što ljudima daje njihove druge zube, nalazimo da nakon smrti ljudska bića imaju njihovo etersko tijelo na par dana, i zatim ga odbace nakon tih par dana; odnosno, etersko tijelo odlazi u svijet.
Sada, još uvijek imamo naše astralno tijelo i naše 'Ja'. Astralno tijelo je dio nas koji nastavlja žudjeti za fizičkim tijelom. S 'Ja' koje je unutar njega, mi nastavljamo žudjeti za fizičkim tijelom. Stoga možemo reći, da čovjek razvija potrebe i želje u svojem astralnom tijelu – kao što sam vam rekao nekidan. Sve potrebe su razvijene od astralnog tijela. One nisu dio fizičkog tijela. Kada fizičko tijelo postane leš više nema nikakvih potreba [Slika 17].
Slika 17
Tako možemo reći da će princip koji ljudima daje druge zube također otići par dana nakon smrti. Dakle što ostaje? Ovdje moramo naći način da proučimo što u ljudskom biću postaje posebno aktivno od vremena kada ima svoje druge zube do vremena kada dosegne seksualnu zrelost. To je drugi važan period u ljudskom životu. Te stvari ne može se proučavati od suvremene znanosti gdje im se ne pridaje pažnja.
Vidite, od dobivanja drugih zubi do dosezanja puberteta u djetetu je nešto aktivno što nije vidljivo običnim osjetilima. I što taj nevidljivi princip želi? Želi postupno zahvatiti cijelo tijelo. Još nije u njemu kada dijete ima druge zube i počinje primati astralno tijelo u cijelo tijelo, tako da može biti prisutno u svim njegovim dijelovima. Tada dijete sve više sazrijeva. I kada je cijelo astralno tijelo u tijelu, dijete je dosegnulo seksualnu zrelost. Za nas je važno znati da je astralno tijelo ono koje unosi seksualnu zrelost u dijete.
Nije, naravno, moguće proučavati ove stvari na način kako bi ih suvremeni akademici željeli proučavati. Suvremeni akademici žele proučavati samo stvari na koje mogu položiti ruke. Oni ne promatraju ljudski život. Ali svatko tko je naučio ispravno promatrati što to probija svoj put u tijelo od drugih zuba zna da je to astralno tijelo. To potiče svakakve potrebe i želje. Dijete naravno ima želje čak i prije nego dobije druge zube, u vrijeme kada je astralno tijelo uglavnom prisutno u glavi; ali kasnije se širi cijelim tijelom. Lako možete vidjeti kako se astralno tijelo šiti ako pogledate dječake. Kako dosežu pubertet glas se mijenja. To označava da astralno tijelo ulazi u cijelo fizičko tijelo. Kod žena možete to vidjeti iz načina na koji se organi spolnog života, grudi, i tako dalje, razvijaju. To astralno tijelo ulazi u njih. I ljudska bića zadržavaju astralno tijelo čak i kada nakon smrti odbace njihova eterska tijela.
Koliko je dugo netko u bio u svom fizičkom tijelu kada je 30 godina star? U njemu je bio 20 godina; jer 10 godina nije bio u njemu. Nakon smrti želi opet biti u njemu tijekom onih 10 godina koje nije bio u fizičkom tijelu, koje je prespavao. Stoga će biti aktivan u svom astralnom tijelu nakon smrti za jednu trećinu života kroz koji je prošao ovdje na Zemlji. Nakon tog vremena, astralno tijelo će biti zadovoljeno i ljudsko biće onda živi samo u svom 'Ja'. Prošavši kroz oko trećinu životnog vijeka na Zemlji nakon smrti, ljudsko biće živi samo u svom 'Ja'.
Ali ovo 'Ja', istinski duhovni element u čovjeku sada će trebati izuzetno mnogo da može nastaviti živjeti. Vidite, nije bez razloga da sam vam cijelo vrijeme govorio da se zdrav razum, racionalni um, misli, zaista šire vani svijetom. Rekao sam vam da je sve u svijetu uređeno na razuman način, ako se ispravno proučava. To sam vam objasnio govoreći o životinjskom svijetu. Cijeli svijet je takav da ne bi trebali misliti da je naš vlastiti racionalni um jedini; racionalni um kojeg imamo uzet je iz racionalnog uma raširenog u svijetu – kao da nam je dodijeljen kutljačom. Racionalno mišljenje je sveprisutno. I svatko tko misli da je njegov racionalni um jedini budalast je i kao netko tko misli: 'Ovdje imam čašu vode. U početku je čaša prazna, zatim je puna, odnosno, voda je izrasla iz čaše'. Ne, vodu treba najprije donijeti od izvora, iz tijela vode. I to je također i kako mi najprije moramo dobiti naš misleći um iz velikog racionalnog uma koji je u svijetu.
Jednostavno propuštamo primijetiti bilo što od toga u životu. Zašto? Jer je to nešto što radi naše tijelo. Gospodo, ako biste ikad saznali – govorio sam o ovome ranije – što vaše tijelo čini s malom grudicom šećera koju ste pojeli, s time da šećer nije jednostavno razgrađen u tijelu već transformiran u svakakve druge supstance – ako bi znali sve što se tamo odvija bili biste začuđeni. Začuđeni ste čak i kad vam kažem samo početak svega što se odvija u ljudskom tijelu. Ali koliko god mnogo toga razmatrate, uvijek razmatrate samo mali dio. Uzimate dah. Dah koji udahnete uvijek se mora koristiti u cijelom tijelu. Samo promislite, vi udahnete oko 18 puta u minuti. I taj dah koji udahnete uvijek se mora koristiti u cijelom vašem tijelu. Tu treba ogromno racionalno mišljenje, apsolutno strašan racionalni um.
Sada, naše tijelo sve to radi. Naše tijelo uistinu radi za nas strašno razumno. To je zaista za divljenje, i to moramo osjećati kada otkrijemo koliko mnogo tijelo proizvodi s dobrim smislom. To je zaista enormno. Naše tijelo nas dakle oslobađa mnogih stvari tijekom života.
Ali sada, nakon smrti, više ga nemamo. Sada, mi više nemamo niti etersko tijelo. Nemamo ni astralno tijelo, čak ni žudnju za fizičkim tijelom. Sve što imamo je, dakle, 'Ja', i 'Ja' sada shvaća da nema tijelo i počinje se upoznavati sa svime što će biti potrebno za tijelo.
I tu dolazi nešto veliko, nešto što trebamo razumjeti. U suvremenoj znanosti stvari su vrlo jednostavne u tom pogledu. Ljudi će reći: 'Odakle dolazi ljudsko biće? Pa, ljudsko biće dolazi od nečega što se pojavilo u majci nakon oplodnje, kao oplođeno jajašce'. U suvremenoj znanosti se dakle kaže, da imate oplođeno jajašce i unutar njega, pa – nekako je cijelo ljudsko biće već položeno u njemu. Netko tko ništa ne zna reći će: 'Tamo je zametak; iz toga će doći cijelo ljudsko biće'. Sada vidite, ljudima je to odavno sasvim jasno u njihovim umovima, ali na njihov vlastiti način, što znači da im je sasvim nejasno.
Slika 18
Samo zamislite da je ovo jaje [Slika 18] iz kojeg ste došli. Dakle bili bi ovdje unutar, sićušno ljudsko biće, takoreći. Ali ovo jaje i samo je došlo od drugog jaja. Dakle ovo je sićušno ljudsko biće moralo već biti u maternici, odnosno, samoj majci, moralo je biti unutar bake, i tako dalje preko prabake, i sve do Eve. I dođete do čudne ideje da je cijelo čovječanstvo bilo unutar Eve, izvorne majke, ali i unutar drugih poput 'kutije u kutiji'. Gospodin Müller je unutar jaja; ono je zauzvrat bilo unutar jaja zajedno sa svim drugim ljudskim jajima, samo što je to poput 'kutije u kutiji'. Cijela ljudska rasa je bila unutar Eve, izvorne majke. Ova teza je nazvana teorija evolucije u to vrijeme a kasnije, podrugljivo, teorija gniježdenja.
Od početka devetnaestog stoljeća ljudi su rekli da se zaista ne može zamisliti da je cijela ljudska rasa bila učahurena u Evi, tako da je uvijek jedan unutar drugog, i tako strašno mnogo njih – to jednostavno neće valjati. I onda su prihvatili drugu teoriju. Tada su rekli: 'Ne, zaista nema ničeg unutar jajnika; ali kada je jaje oplođeno svi vanjski uvjeti utječu na njega – vjetar i vrijeme i Sunce i svijetlo i svakakve stvari. I ljudsko biće nastaje pod utjecajem cijelog prirodnog svijeta'.
Zaista, gospodo, materijalisti se osjećaju stvarno dobro s idejom poput ove. Ali ona ne izdržava pažljivije propitivanje. Samo promislite što nastaje od nas s time da cijela priroda ima učinka na nas cijelo vrijeme. To bi nas učinilo razdražljivim, kako to ljudi danas nazivaju. Netko tko je osjetljiv na svaki dašak zraka i svaki zraku svijetla ne bi bio pravilno ljudsko biće već uznemiren. Prirodni svijet oko nas zapravo bi nas učinio uznemirenim. Tako to ne može biti odgovor.
Pravilno proučavanje zapravo nam pokazuje nešto potpuno drugačije. Pravilno proučavanje pokazuje da uopće nema ničeg u jaju. Prije oplodnje stanje je takvo da se otkrivaju svakakve stvari u njemu, rekao bih. Ono ima formu. Stoga možemo primijetiti svakakve niti i tako dalje u neoplođenom jaju. Ali kada je jaje oplođeno niti su uništene i cijelo jaje je ništa drugo nego zgužvana masa, ako se mogu tako izraziti. Kazavši to na više formalan način, to je kaos. To je potpuno nesređen materijal.
Vidite, takve stvari koja je potpuno nesređena nema nigdje drugdje u svijetu. Svi oblici materije su nekako organizirani, iznutra strukturirani na neki način. Ako uzmete bilo što, samo trun prašine, i pogledate ga kroz mikroskop, vidjeti ćete kako je fino i vješto građen iznutra. Oplođeno jajašce je jedina stvar kod koje je iznutra potpuna pustoš. I tvar prvo mora postati potpuna pustoš; iznutra ne smije biti ničeg ako će postati osoba. Ljudi uvijek razmišljaju o proteinu, na primjer. Uvijek žele proučiti kako je protein iznutra organiziran. Da, protein je interno organiziran sve dok se ne oplodi. Kada je oplođen, to sam nazvao 'zgužvanom masom', to jest kaosom, apsolutno neuređenom materijom. I iz toga proizlazi čovjek. Čak i u slučaju Eve, ako je ikada postojala, nije prisutan cijeli ljudski rod, čak ni kasnije u oplođenom jaju, jer jaje je u potpunom kaosu, nesređeno, a takvo je bilo nesređeno čak i kod Eve, prvobitne majke. A ako iz te jajne klice treba izaći čovjek, tada se to treba dovesti izvana, odnosno, ljudsko biće mora ući u to jaje. Pravilno znanstveno proučavanje će zaista pokazati da ljudsko biće mora izvana ući u jaje. To znači da čovjek dolazi iz svijeta duha. Ne dolazi od materije. Materiju zapravo treba prvo uništiti.
To je tako čak i kod biljaka. Tamo imate tlo i sjeme u tlu. Ljudi opet ne proučavaju pravilno što se događa sa sjemenom u tlu. Jer sjeme prvo mora biti uništeno. Sljedeće proljeće tada čini da se podigne iz uništene materije na duhovan način koji dolazi od izvana. Tako je i kod životinja a iznad svega i kod čovjeka. Samo je to da je biljci lakše. Cijeli univerzum stvara njenu formu. Kod čovjeka, za početak, cijeli univerzum ne stvara njegovu formu. Mora je stvoriti sam. Čovjek zapravo samo sam ulazi u tu uništenu materiju, inače ne bi bilo moguće da se ljudsko biće pojavi iz te uništene materije. Čovjek stoga mora najprije doći iz svijeta duha i ući u uništenu materiju. Cjelokupna oplodnja samo osigurava da kada ljudsko biće želi doći u svijet, da mu je podarena uništena materija, da ima uništenu materiju. Ne bi mogao napraviti ništa s materijom koja nije uništena. Ne može doći na svijet kao što to radi biljka, jer tada bi samo postao biljka. On zaista unutar sebe mora stvoriti cijeli univerzum. I on ga stvara. I doista je divna stvar način na koji čovjek konfigurira uništenu materiju da bi u njoj stvorio univerzum.
Dopustite da vam dam primjer kako ljudsko biće konfigurira uništenu materiju da bi u njoj stvorio univerzum. Ako je ovo površina Zemlje [crtanje na ploči] – možemo to napraviti ovako, jer ako pogledate mali dio Zemlje izgleda ravan. Sunce izlazi ujutro, ide do određene visine, i zatim opet ide dolje. Ovo je specifični kut, sa Suncem koje se podiže do tu. Vrlo je zanimljivo da se Sunce uvijek podiže do određenog nivoa i zatim opet ide dolje. Kut je naravno malo veći ljeti nego zimi, ali Sunce se uvijek podiže do određenog stupnja. Ovaj kut dakle označava nagib Sunca prema Zemlji.
Ovaj kut također nalazimo negdje drugdje. Vidite, kada svijetlo ulazi u oko, imamo slijepu točku, kako je nazvana, u točci gdje optički živac dolazeći iz mozga ulazi u oko. To je točka gdje ne vidimo. Zaista jasno vidimo na mjestima koja su na nekoj udaljenosti od ove slijepe točke gdje ulazi optički živac. I to je ono što je toliko zanimljivo – točka u kojoj imamo najjasniju vizualnu percepciju u nama pod istim je kutom prema slijepoj točci kao i Sunce prema Zemlji u njenoj orbiti.
A isto tako ima još nešto. Ako uzmete srce, ono je pod neznatnim kutom. Ono ima isti nagib kao što i Sunce ima prema Zemlji. Mogu vam nabrajati koliko hoćete stvari koje bi vam pokazale kako je sve što postoji vani u univerzumu također i unutar nas na neki način. Nagib Sunca je nešto što imamo u nagibu oka i nagibu srca. Mi smo u potpunosti formirani iz razuma univerzuma.
Znate, gospodo, ovo je nešto gdje se počinje, dok se postupno stječe neki uvid, sebi govoriti da je čovjek zaista cijeli mali svijet. Sve što postoji vani u svijetu ponovno je stvoreno unutar ljudskog bića.
Samo promislite kako bi to bilo kada bi vam dali ovu 'zgužvanu masu', tu uništenu materiju, i tražili da ponovno stvorite sve one stvari. Ne biste to mogli. Vidite, kada je 'Ja' samo nakon smrti, iz cijelog svijeta mora naučiti kako da stvori cijeli svijet. Odbacivši svoju sklonost tijelu tijekom tog perioda trećine proteklog života, ljudsko biće počinje iz cijelog univerzuma učiti kako ponovno biti ljudsko biće. I to traje dulje nego život na Zemlji, jer način na koji se stvari odvijaju na Zemlji, pa, možete naučiti mnogo ili malo. Mnogi ljudi zaista malo nauče danas. I koliko god čudno izgledalo, akademici nauče najmanje, jer stvari koje uče su sasvim beskorisne. Čine mogućim samo znati kako izgleda leš, ali ne i kako je iznutra došlo do živog tijela. Ali to je ono što 'Ja' mora učiti nakon smrti. Mora naučiti sve tajne, iz cijelog svijeta, o tome kako je živo tijelo izgrađeno. I tu možemo uputiti na vrijeme koje 'Ja' provede učeći iz cijelog svijeta kako ljudsko biće funkcionira i živi iznutra.
Vidite, ako netko radi vježbe koje sam opisao u Kako se stječu spoznaje viših svjetova i tada se može sjetiti vremena kojeg se inače ne sjeća, vremena kada je bio vrlo malo dijete, saznati će od čega se sastoji život malog djeteta, malo dijete koje o svijetu još ništa ne zna, već samo koristi svoje tijelo, samo se izvija, živi samo u očima, u ušima, ali ipak ništa ne razumije sve to. U običnom životu ljudi se općenito ne osvrću. Reći će: 'Zašto se gnjaviti s mojim djetinjstvom; Ja sam ovdje, to je sve'. Ali kada se netko osvrne na taj kratki period kojeg se obično ne sjećamo, i to napravi s uvidom, primjećuje što je zapravo tada radio. I za početak imate strašno neugodan osjećaj kada dođete do toga. Jer izvijanje vrlo malog djeteta je napor da zaboravi sve ono znanje o univerzumu. Predano je tijelu, i tijelo će kasnije to znati. Moći će preuzeti to znanje o životu.
Malo dijete daje svom tijelu znanje o cijelom svijetu. Zaista je bolno, strašno tužno, da u suvremenoj znanosti ljudi nemaju ni najmanju ideju što se odvija u procesu života, s malim djetetom koje predaje univerzalnu mudrost koju je steklo svom tijelu, i postupno urasta u oči, u ruke. Postupno urasta u njih, predajući cijelu mudrost 'Ja' tijelu. Prije toga, 'Ja' je zaista držalo cijelu mudrost svijeta.
Može vam izgledati čudno, ali to je doista tako; kako je moguće za nekoga tko zaista ima antropozofiju – znanje o ljudskom biću – govoriti ljudima o univerzumu. Može se nešto reći o univerzumu jednostavno jer se netko sjeća najranijeg djetinjstva, najranijeg doba, kada je još znao sve to, naučivši to ranije, prije nego je ušao u tijelo. I antropozofija se zaista sastoji u tome da ponovno otkriva cijelu univerzalnu mudrost iz tijela, kojem je predana.
Da, gospodo, u suvremenoj znanosti nije nam pokazano kako to napraviti. Uopće nam ne govori kako da ponovno steknemo znanje koje smo u prvom redu sami postavili u tijelo. U znanosti, ljudima je pokazano kako raditi pokuse, i da uče samo ono što iz toga mogu naučiti na površan način. Prava stvar bi bila voditi ljudsko biće do živog tijela. Naši studenti se vode do mrtvog tijela, tijela koje je već leš, i ne uče ništa o živom ljudskom biću. Bilo bi, naravno, mnogo teže to napraviti, jer to traži da ljudi prakticiraju samospoznaju, gledajući unutar sebe samih, jer to bi značilo da ljudsko biće postaje savršenije. Ali upravo to je ono što današnji ljudi ne žele. Ne žele biti savršeniji, žele da ih se malo poduči u njihovom obrazovanju, i tu staju; ne žele biti savršeniji. To ne žele jer su s obrazovanjem koje im se daje danas već previše arogantni, rekao bih, da bi priznali da ima prostora za poboljšanje.
Tako sam vam rekao malo, za sada, o 'Ja'. Ali govoriti ćemo više o ovim stvarima na sljedećih nekoliko susreta, tako da ćete čuti dosta više i postupno će vam biti lakše sve to razumjeti.
Vidite, rekao sam vam malo o tome što 'Ja' treba napraviti u vremenu prije nego ljudsko biće dođe opet na Zemlju. Međutim, ima ljudi koji će reći: 'Zaista, ne zanima me što 'Ja' kasnije treba napraviti. Sigurno se može čekati dok se ne umre i onda sam vidjeti'. To je ono što ljudi kažu.
Pa, gospodo, to bi bilo isto kao da bi zametak, pošto se razvio i bio oplođen, tako da je sada ljudsko biće u njemu u maternici, rekao: 'O, previše mi je dosadno živjeti u maternici, izaći ću ranije'. Ali to ne bi bilo ljudsko biće ukoliko ne provede dodijeljenih devet mjeseci u maternici. To je nešto što prvo mora proći. Na isti način 'Ja' neće biti u stanju steći živo iskustvo nakon smrti ukoliko ne živi na takav način ovdje na Zemlji da je ohrabreno da to napravi. Stoga je potpuno pogrešno ako netko kaže: 'Čekati ću do smrti, tada ću bez sumnje vidjeti jesam li nešto ili nisam', i tako dalje. Ljudi zaista nisu baš logični. Toliko su danas logični kao i čovjek koji inzistira, koji se zaklinje da neće prihvatiti nikakvog boga. On se zakleo: 'Sigurno kao što postoji bog na nebesima, ja sam ateist'! Danas su ljudi više manje takvi. Oni okreću stare fraze makar su proturječne. I tako misle da mogu čekati i vidjeti da li zaista postoje ili ne. Vidite, ljudi sebi govore: 'Vjerujem li u besmrtnost ili ne vjerujem u besmrtnost? Pa, ako ne vjerujem u besmrtnost a ona ipak postoji, mogu loše proći. Ali ako vjerujem u besmrtnost a nje nema, neće biti štete. Stoga je definitivno bolje vjerovati u besmrtnost'.
Ali mislim da ćete se složiti da se ne bi tako trebali igrati s našim mislima. Važno je zaista biti jasnog uma. I tako moramo reći: 'Ljudsko biće mora primiti poticaj kojeg treba ovdje na Zemlji tako da njegovo 'Ja' zaista može prodrijeti u svijet na živi način nakon smrti. A taj poticaj je potpuno izbačen iz moderne znanosti, gdje ljudi nisu ni najmanje svjesni činjenica kakve one jesu. To je nešto što se ne priznaje, ali zaista se danas smatra za dobru ideju da se drži ljude u neznanju, tako da spavaju nakon smrti i uopće nemaju ideje kako prodrijeti u tajne čitavog univerzuma, i tako zaista biti ljudsko biće.
Način na koji jedan život slijedi drugog nešto je na što ćemo se vratiti drugi puta. Danas sam vam samo želio dati ideje tako da vidite da nisam nepažljiv u korištenju riječi kada govorim o putu na kojem je 'Ja' nakon smrti, jer moguće je pokazati, iz samog znanja, da ljudsko biće ponovno dolazi na Zemlju i mora za sebe stvoriti život u tom kaosu materije. Ovo je izvorno znanje temeljeno na objektivnim činjenicama.
Dakle o tome se radi. Jedino što se to ne može toliko brzo, ali još uvijek ću za vas potpuno odgovoriti na pitanje, spajajući sve stvari koje znamo o kraju čovjekova života, kako ljudsko biće postupno gubi svoje etersko tijelo i svoje astralno tijelo, i kako se 'Ja' onda mora spustiti i stvoriti svoje astralno tijelo i tako dalje. To je ono o čemu se radi, kako čovjek uvijek iznova dolazi na Zemlju. I s vremenom također se otkriva kada će ljudsko biće biti oslobođeno cjelokupnog zemaljskog života i neće više trebati dolaziti dolje. Na pitanje kada je to izvorno započelo također ćemo odgovoriti s vremenom. Morao je početi u nekoj točci kao vrsta biljke. Za to nije trebao biti čovjek. Ali također sam vam govorio o vremenu kada je cijela Zemlja bila jedna velika biljka, i vidjeti ćemo da će jednog dana Zemlja ponovno biti biljka, i čovjek će onda biti oslobođen svoje čovječnosti.
Cijelim pitanjem ću se još jednom pozabaviti iz drugog kuta. Morat ćete, naravno, biti strpljivi i ne reći 'Ne mogu slijediti', kada tek počnemo. Vidjeti ćete, što ćemo ići više u detalje to će vam se sve činiti vjerojatnije.