.- 7. Sedmo predavanje, Dornach, 4 travnja 1923
Esencijalna ljudska priroda - fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo i 'Ja'.
Primjer znanstvenog mišljenja 1923. Filozofija bez logike. Ja upravlja tijelom tijekom zemaljskog života. Oplodnja. Duša, koja dolazi iz duhovnog svijeta, zapravo gradi ljudsko tijelo iz proteina koji je bio razbacan i u kaosu. Sličnosti između djece i roditelja. Hodanje, govor, mišljenje.Razvoj mozga u prvih sedam godina života. Etersko tijelo osigurava da dijete ima savršen mozak i tako postaje misleće biće. Etersko tijelo aktivno u mišljenju. Da bismo naučili govoriti imamo astralno tijelo; koje prvenstveno djeluje u grudima, u disanju, koje zatim postaje govor. Ego se mora približiti fizičkom tijelu i dovesti ga u ravnotežu u vanjskom svijetu. Kao rezultat toga, on uči pomicati udove i svoj metabolizam prilagoditi pokretima. Buduća znanost mora voditi čovjeka da se sada probudi.
Gospodo! U suvremenoj znanosti prihvaćene su samo stvari koje se mogu vidjeti očima i dodirnuti rukama. Potrebne su dodatne sposobnosti za istražiti stvari koje se ne mogu vidjeti očima, dodirnuti rukama, i ljudi ne žele raditi da bi stekli te sposobnosti. Srednjovjekovno znanje temeljeno na vjeri značilo je da su ljudi imali znanje, znanost, o svim stvarima na Zemlji, i imali su vjersku dogmu onog što je napisano u svetom pismu. Ljudi danas još imaju te poglede. Više ne žele ići izvan i steći znanje koje ne može biti odmah očigledno, jer zaista nisu išli izvan znanosti o onom što je opipljivo. Želio bih još malo objasniti ovo što govorim govoreći o nečemu što je prilično staro u današnjim pojmovima. Ali do važnog razvoja u odnosu na temu zapravo je došlo u zadnjoj trećini devetnaestog stoljeća. Sve što moram napraviti je pročitati vam zadnje rečenice u knjizi i odmah ćete vidjeti kako suvremeni znanstvenici misle u tom pogledu. Ona kaže: 'Nema ničeg što bi nas vodilo izvan granica našeg znanja. U bespuću ..... [praznina u tekstu] možemo dopustiti da nas nosi u slatko, mistično stanje polusna, na krilima mašte – i tako dalje.
Dakle ono što gospodin govori je da stvari moraju biti opipljive; onda imamo znanost. Ostalo je izmišljotina mašte. Svatko se može zavarati i dati da ga drugi zavaraju; to je fantazija jer jednostavno ne možemo znati ništa o tome. A ako se ljudi tješe svakakvim nadosjetilnim stvarima, neka, ne treba im to oduzeti.
Zaista je strašno vidjeti konfuziju koja se pojavila oko ovoga. Međutim, sada ću vam pokazati kako su ta gospoda doslovno zaboravila kako misliti s tom njihovom znanosti. To ću vam pokazati upućujući na drugi pasus u istoj knjizi. Jer što ovaj gospodin – koji kaže da je sve što ne možemo dodirnuti stvar vjerovanja – radi? Kaže da je besmisleno, znanstveno gledano, misliti da vječno 'Ja' živi u ljudskom biću, jer 'Ja' je samo ukupni zbroj svega drugog što imamo u nama. Mi imamo naviku uzimati sve što mislimo i osjećamo, od početka do kraja, zajedno i smatrati to jednom cjelinom. I učinivši to cjelinom, zovemo je 'Ja'. To gospodin kaže.
Zatim to želi ilustrirati. Želi pokazati da mi zaista sve što u životu doživimo sakupimo zajedno i zovemo to naše 'Ja'. Jer u tom slučaju 'Ja' je samo riječ, kako mi jednostavno sve postavljamo zajedno. Zatim nudi analogiju. Uspoređuje sve što ljudsko biće doživljava u životu s vojskom, družinom vojnika. I tako sve što sam znao u mojoj mladosti, kao dijete – način na koji sam se igrao, osjećaji koje sam imao dok sam se igrao – jedna je grupa vojnika; stvari na koje sam naletio malo kasnije su druga grupa vojnika, i tako dalje. Zatim sakupim sve što je bilo do tog dana, kao što se sakupe vojnici i to nazovem 'Ja'. To je ono što on kaže. On dakle uspoređuje sve individualne unutarnje doživljaje koje smo imali sa družinom vojnika, i čini ih grupom na način kako mi stvaramo grupe, ne govoreći Müller i Lehmann i tako dalje, već 'Broj 12 družina' i tako dalje. On tako sakuplja sve unutarnje doživljaje 'Ja' u družinu vojnika. I nastavlja govoreći: 'S druge strane treba o 'Ja' reći još nešto, jer također treba uzeti u obzir, da od vremena u životu kada se svjesnost u nekoj mjeri razvila, netko sebe osjeća kao isto 'Ja', kao istu osobu'. Ono što on govori dakle, da ljudi moraju konačno izaći iz navike da osjećaju sebe kao 'Ja' i naviknuti se na ideju da to nije ništa više od okupljanja družine vojnika.
'Gledajući s naše točke gledišta, to zaista ne bi trebalo biti posebno iznenađujuće. U prvom redu mora nam biti jasno, ako bi željeli ovo bolje razmotriti, o načinu na koji bi zaista trebali razmatrati pojedinu osobu u odnosu na vanjski svijet'. Dakle najprije nam lijepo govori da bi trebali formirati ideju. I njegov odgovor je: 'To je rezultat svakakvih pojedinih ideja, a iznad svega ideja koje donose izravnu interakciju između organizma i vanjskog svijeta i dovode je u manje-više kompaktnu cjelinu. Po našem gledanju, ideja o 'Ja' nije više od apstraktne ideje najvišeg reda, izgrađene iz zbroja svog mišljenja, osjećanja i volje koju osoba ima, i više od svega ideja u vezi međusobnog odnosa između vlastitog tijela i vanjskog svijeta. Taj izraz dovodi sve to skupa, baš kao što izraz 'biljni svijet' obuhvaća beskonačni zbroj svih biljaka. Riječ 'Ja' – ovdje postaje zanimljivo – predstavnik je svih tih ideja, manje više na način kao što vođa u vojsci predstavlja sve pojedine vojnike. Baš kao što možemo reći za djela vođe vojske da za umove pojedinih vojnika i jedinstvo u vojsci ona daju temelj, manje više mračan i nesvjestan, upravo tako i masa pojedinih ideja i osjećaja daje osnovu, temelj, za izraz 'Ja'.
Pa sada, gospodo, samo razmotrite način na koji čovjek razmišlja. To je vrlo učena knjiga, to moramo priznati, na najvišem nivou znanosti. Čovjek govori da mi imamo družinu vojnika i vođu vojske. Ali samo vojnici su uzeti svi zajedno, vođa je samo njihov predstavnik. A isto je kazano za ideje i osjećaje. Sve misli i osjećaji su uzeti zajedno, s time da je 'ja' samo njihov predstavnik.
Ali vidite, ako je 'Ja' predstavnik, to je samo puka riječ, tada u slučaju družine vojnika vođu vojske treba također gledati kao puku riječ. Znate li za slučaj gdje je vođa vojske, čovjek koji vodi družinu vojnika, samo riječ, riječ sastavljena od svih pojedinaca? Pa, možemo zamisliti da vođa vojske nije posebno bistar. Ponekad i 'Ja' također, nije posebno bistro. Ali zamisliti da je vođa vojske ništa osim riječi – a to je analogija koju koristi za način na koji se 'Ja' povezuje s našim idejama – jednostavno dokazuje da se čak i najpametniji ljudi pretvore u glupane kada trebaju bilo što reći o stvarima koje nisu vidljive osjetilima. Jer kao što ste vidjeli, možemo pokazati da kada oni daju analogiju da je potpuno bez logike. Tamo uopće nema logike.
Proizvevši svoju lijepu analogiju, gospodin nastavlja govoreći: 'To pokazuje da koncept 'Ja' u potpunosti zavisi o osnovnoj ideji koju netko ima. Najjasnije se može vidjeti kako se postupno razvija kod djeteta. Ali svaka misleća zrela osoba može ustanoviti za sebe da osjeća da je ona drugo 'Ja' sada nego je to osjećala prije deset godina.
Dopustite da upitam g. Erbsmehl ili g. Burle da li se osjećate kao potpuno drugo 'Ja' nego prije deset godina! Siguran sam da možete reći da li ste sada sasvim nešto drugo nego ste bili prije deset godina! Ali nailazite na ovakve odlomke gdjegod pogledate u knjigama danas. Najobičnije činjenice svakodnevnog života su okrenute naopako. Naravno da je potpuna besmislica ako netko kaže da se osjeća kao drugačije 'Ja' nego je bio prije deset godina. Ali to je ono što ta gospoda govore. Ali u trenutku kada počnete misliti o 'Ja', ako je isto danas kao i prije deset godina, više ne nalazite, više ne možete reći, da 'Ja' umire kada tijelo umire. Pitanje je zašto?
Govorio sam vam, gospodo, o načinu na koji režete nokte, načinu na koji se koža ljušti, i tako dalje. Sve se to događa kroz periode od sedam ili osam godina. Danas nemate u sebi čestice materije koje ste imali prije deset godina. Jer dok se vaša koža ljušti, unutarnji dio cijelo vrijeme odlazi od tijela. Vidite, vaše tijelo je ovakvo. Na vrhu se ljušti; zatim se novi sloj pomiče gore i on se zauzvrat ljušti, zatim se sljedeći pomiče gore, ljušti, i nakon sedam ili osam godina sve se oljuštilo. Gdje je to? Gdje je tijelo koje ste imali prije deset godina? Otišlo je istim putem, samo na prilično složen način, kao što to radi mrtvo tijelo kada se spusti u grob. Mrtvo tijelo postaje dio Zemlje. Ako bi razdijelili mrtvo tijelo u čestice tako male kao krljušt kože koju cijelo vrijeme gubite, ili nokte koje siječete, ako bi ga podijelili u tako male čestice, ne biste primijetili niti da mrtvo tijelo ide ovamo ili onamo. Moglo bi se otpuhati. I tako fizičko tijelo postaje dio vanjskog svijeta kroz period od sedam ili osam godina.
Ali ako se danas još uvijek osjećate da ste 'Ja', a vaše fizičko tijelo je umrlo prije dvije ili tri godine, tada 'Ja' jednostavno nema ništa s fizičkim tijelom, kakvog tamo imamo. Ali, vidite, imamo toliko mnogo toga s njima da ako podignete komad krede, vi ćete reći: ''Ja' sam podignuo komad krede'. Svatko to kaže. Imao sam školskog druga – koji je dobro bio na putu da postane pravi materijalista kada je imao 19 ili 20 godina. Običavali smo zajedno šetati, i uvijek bi rekao: 'To mi izgleda savršeno jasno. Mi nemamo 'Ja', imamo samo mozak. Mozak misli'. A ja bi mu uvijek rekao: 'Ali gledaj, ti kažeš ja idem, čak kažeš : ja mislim. Dakle zašto lažeš? Da bi bio zaista iskren, morao bi reći: Moj mozak misli'! Možda čak ne bi trebalo ni reći moj, jer 'moj' se odnosi na 'Ja'; sigurno mi moralo postojati 'Ja' ako netko kaže 'moj'. Ljudi nikad ne kažu: 'Moj mozak misli, moj mozak hoda, moj mozak podiže kredu'. Ne bi to ni sanjali, jer čovjek ne može biti materijalist u životu. U trenutku kada bi postao materijalist govorio bi besmislice.
Ali ljudi izmišljaju materijalizam u teoriji i ne uzimaju u obzir da izvorna znanost zapravo zna da mi više nemamo tijelo koje smo imali prije osam ili deset godina, tako da je ono što je ostalo 'Ja'. I također se možete prisjetiti vašeg ranog djetinjstva, vaše druge, treće, četvrte, pete godine. Ne biste ni sanjali reći da to nije isto 'Ja' koje je skakalo okolo kao mali dječak. Ali recimo da ste sada dosegnuli dob od 40; vrativši se u trideset treću godinu izgubili ste jedno tijelo, u vašoj dvadeset šestoj još jedno, u devetnaestoj treće, zatim četvrto u vašoj dvanaestoj i peto u vašoj petoj godini. Izgubili ste pet tijela i vaše 'Ja' uvijek je isto. To 'Ja' se dakle nastavlja cijelog vašeg života na Zemlji.
'Ja' također može raditi stvari s vašim tijelom. Cijelo vrijeme može usmjeriti to tijelo koje gubi. Vidite, kada hodam, moje noge, premda dosta stare, zaista su samo šest ili sedam godina stare što se tiče njihove supstance. Ali ja ih kontroliram sa starim 'Ja' koje je bilo tu čak i dok sam trčao okolo kao malo dijete. 'Ja' još uvijek hoda okolo. 'Ja' kontrolira tijelo tijekom života na Zemlji.
Sada, rekao sam vam da dijete uči hodati, govoriti i misliti u vrijeme kojeg se više ne možemo sjetiti. Naravno, ne možemo se sjetiti vremena, kada još nismo mogli misliti. Učimo hodati, uopće se kretati, koristiti naša tijela, govoriti i misliti. To je nešto što učimo. I na taj način se mora kontrolirati tijelo. Kada pužete okolo na sve četiri kao malo dijete ne možete napraviti da se tijelo uspravi ukoliko nemate volju. Kada pomičete ruku 'Ja' kaže: 'Ja pomičem ruku' – ja sa svojom voljom. I to je također ono što se događa kada dijete ima volju da se uspravi. Dijete uči govoriti s voljom. Dijete uči misliti s voljom. I tako moramo pitati: Kako je došlo do toga da dijete uči sve te stvari? I otkrijemo da iako se tijelo stalno zamijenjuje tijekom života na Zemlji, 'Ja' uvijek ostaje isto; ovo 'ja' je još uvijek ono 'Ja' iz vremena kada smo učili misliti, govoriti i hodati. To 'Ja' je bilo aktivno u tijelu u to ranije vrijeme.
Gospodo, pokazao sam vam kako se zaista dobiva tijelo. Vidite, znanstvenici misle – ovo sam već objasnio zadnji puta: 'A dobro, jednostavno se dobije tijelo od majke, od oca. Tada je sve pripremljeno, i već imamo malo ljudsko biće. Nasljeđujemo ga; tijelo je nešto što nasljeđujemo'. Pa, na znanost koja kaže da mi nasljeđujemo tijelo zbilja ne treba trošiti barut. Jer morate samo pogledati kost – ovdje se morati sjetiti par stvari koje sam vam rekao ranije – ako pogledate bedrenu kost, naprimjer, imati ćete divan pogled. Ta bedrena kost imati će cijelu strukturu poput skela. Skele na Goetheanumu nisu ništa u usporedbi s divnim skelama koje se mogu vidjeti u cijeloj toj bedrenoj kosti ako se pogleda pod mikroskopom – čudesna struktura, zgodno građena [Slika 19].
Slika 19
Ako odrežete vrh nosa – treba biti samo mali dio, naravno, jer ne bi bilo zdravo otkinuti previše, ali može se otkinuti toliko malo da ne naškodi. Pogledavši ga pod mikroskopom opet vidite čudesnu strukturu, vrlo lijepo građenu. Da, gospodo, nemate pojma kako je divan najsitniji dio vrha vašeg nosa! Divno dizajniran. I tako je sa svakim dijelom ljudskog tijela. Lijepo je građen, savršeno uređen. Ni najbolji kipar ne bi mogao bolje.
Samo je jedan dio ljudskog organizma gdje sve treba biti uništeno, tako da nema ničeg osim materije – uputio sam na to zadnji puta. To je događa u jajašcu iz kojeg se razvija ljudsko biće. I sa oplodnjom imamo zadnji čin; forma ili oblikovanje je uklonjeno iz materije.
Stoga možemo reći da je kost divna; svaki pojedini dio je divan. Vrh nosa nije divan kao kost ali je još uvijek vrlo lijep. Ali jajašce, iz kojeg će se kasnije pojaviti ljudsko biće, ne sadrži ništa osim materije u potpunom kaosu, jer tamo je sve razbijeno. Sve je atom, unutra uopće nema forme. Zašto?
Ni jedna ljudska duša ne može lako ući u kost. Praznovjerni ljudi ponekad vjeruju da je mali vrag u njihovim kostima ili udovima. Pa, u prenesenom značenju, to je ponekad točno, ali ljudsko biće sigurno ne može ući u takvu kost. Niti čovjek može ući u vrh vašeg nosa.
Jednom sam poznavao damu koja je inzistirala da je sveti duh u njenom lijevom kažiprstu, i uvijek bi ga konzultirala ako bi nešto željela znati. To bi napravila ako bi mislila ići u šetnju, i tako dalje. Ali to je besmislica, naravno, praznovjerje. Ono što moramo reći je da ni jedno ljudsko biće, ni jedna ljudska duša, ni jedan ljudski duh, ne može izravno ući u tako dobro dizajniranu kost, niti u vrh nosa. Stvari stoje ovako. Ljudska duša i duh, samo 'Ja', može ući samo u jajašce jer tamo je tvar ništa osim prašine, svjetske prašine. Tada se događa da duša radi na toj prašini svijeta snagama koje je donijela iz svijeta duha.
Ako ljudi vjeruju da osoba jednostavno dolazi od oca i majke pomoću nasljeđivanja, onda mora pretpostaviti da je tamo sićušno ljudsko biće. Ali to je suprotno znanstvenom znanju. Znanstveno znanje govori nam da je protein u jajašcu sveden na prašinu. I duša, dolazeći iz svijeta duha, iz svijeta koji je izvan osjetilne percepcije, zapravo izgrađuje ljudsko tijelo iz proteina koji je bio sveden na prašinu.
Sada možete pitati zašto dijete sliči ocu ili majci. Pa, gospodo, to je zato jer dijete uvijek imitira. Netko tko kaže: 'On je pljunuta slika oca', mogao je također i drugačije to reći. Vidite – pričekajmo malo s djetetom – recimo da imamo dijete koje veoma mnogo nalikuje ocu ili majci, premda ne toliko upadljivo. Djeca postaju mnogo sličnija kasnije nego kada su vrlo mala. Ali naravno ovakve stvari ne zanimaju učenu gospodu. Ali pričekajmo malo i nemojmo formirati mišljenje kada je dijete staro samo tjedan ili dva, ili mjesec; pričekajmo dok dijete ne bude tri ili četiri godine staro. Tada će početi govoriti. Netko naiđe i kaže: 'Zapanjujuće. Otac je Nijemac, dijete također počinje govoriti njemački; to je morao dobiti od oca; naslijedio je to od oca, jer otac mu je Nijemac. To je zapanjujuće! Pošto je dijete došlo iz oplođenog jajašca, jezik je morao biti tamo već u jajašcu. Jedino je iznenađujuće da dijete nije moglo govoriti kada je došlo iz jajašca, iz maternice'. Ali mislim da ćete se složiti da dijete nije uopće naslijedilo govor, steklo ga je imitirajući druge. Njegov govor je sličan onom od oca i majke. Ali nitko ne bi ni sanjao reći da je dijete naslijedilo njegov govor.
Na isti način i lice je slično. Ali zašto je lice slično? Jer duša, kada je dopustila sebi da bude rođena od majke ili začeta od oca, koja je gospodin Müller, pravi lice slično onom od oca ili majke baš kao što dijete kasnije čini svoj govor sličnim onom od oca ili majke. To je nešto što morate uzeti u obzir. Dijete razvija zvukove, riječi jezika čineći sebe sličnim roditeljima ili ljudima koji su ga podignuli. Ali i prije toga duša nesvjesno radi kao skulptor lica, ili hoda, i tako dalje. I sličnosti se javljaju jer je dijete rođeno u obitelji i čini sebe sličnim njima dok još nema svjesnost. To se događa jednako slično kao i što se razvija govor.
Vidite, gospodo, na ovaj način otkrijemo da ljudsko biće zaista dolazi iz svijeta duha, svijeta koji se ne može opaziti osjetilima, i gradi vlastito tijelo sa svim sličnostima. Samo pogledajte malo dijete. Malo dijete je rođeno. Ponekad nije lako razlikovati od malih životinja kada su tek rođena, premda su majkama, naravno, najljepša. Vidite, ljudi su male životinje kada su rođeni – u usporedbi s onim kasnije, naravno. Zaista su prilično neprivlačni, ta mala djeca. Ali duševni element postupno sređuje stvari, čineći sve sličnim, sve više sličnim, ljudskom biću, sve dok ne dođe trenutak kada malo dijete uči hodati, što znači da je našao ravnotežu na Zemlji, kao što sam vam rekao zadnji puta. Zatim dijete uči govoriti. Uči koristiti organe u grudima, jer ti su organi smješteni u grudima. Zatim uči misliti, što znači da uči koristiti organe u glavi.
Dakle razmotrite ovo. Dijete uči hodati, što znači držati ravnotežu i kretati se. Što uči kada uči hodati? Uči koristiti udove dok hoda. Ali mi ne možemo koristiti udove bez da u isto vrijeme koristimo metabolizam. Metabolizam je povezan s udovima. Hodanje, održavanje ravnoteže, kretanje ima veze s metabolizmom i udovima.
Zatim dijete uči govoriti. Što to znači? Govor je povezan s organima u grudima, s disanjem. Dijete može disati čak i kao malo dijete. Ali povezati riječi sa zrakom koji gura vani, to je nešto što dijete uči s organima u grudima. Držanje ravnoteže je dakle povezano s udovima, govor s grudima, a mišljenje s glavom, s nervima.
I sada imamo tri elementa koja čine ljudsko biće. Samo razmotrite to, ta tri aspekta. Na prvom mjestu imamo naše udove i metabolizam, na drugom mjestu grudi, i treće, kod našeg mišljenja, glavu. Imamo tri aspekta ljudskog bića.
Samo je jedan dio ljudskog organizma gdje sve treba biti uništeno, tako da nema ničeg osim materije – uputio sam na to zadnji puta. To je događa u jajašcu iz kojeg se razvija ljudsko biće. I sa oplodnjom imamo zadnji čin; forma ili oblikovanje je uklonjeno iz materije.
Stoga možemo reći da je kost divna; svaki pojedini dio je divan. Vrh nosa nije divan kao kost ali je još uvijek vrlo lijep. Ali jajašce, iz kojeg će se kasnije pojaviti ljudsko biće, ne sadrži ništa osim materije u potpunom kaosu, jer tamo je sve razbijeno. Sve je atom, unutra uopće nema forme. Zašto?
Ni jedna ljudska duša ne može lako ući u kost. Praznovjerni ljudi ponekad vjeruju da je mali vrag u njihovim kostima ili udovima. Pa, u prenesenom značenju, to je ponekad točno, ali ljudsko biće sigurno ne može ući u takvu kost. Niti čovjek može ući u vrh vašeg nosa.
Jednom sam poznavao damu koja je inzistirala da je sveti duh u njenom lijevom kažiprstu, i uvijek bi ga konzultirala ako bi nešto željela znati. To bi napravila ako bi mislila ići u šetnju, i tako dalje. Ali to je besmislica, naravno, praznovjerje. Ono što moramo reći je da ni jedno ljudsko biće, ni jedna ljudska duša, ni jedan ljudski duh, ne može izravno ući u tako dobro dizajniranu kost, niti u vrh nosa. Stvari stoje ovako. Ljudska duša i duh, samo 'Ja', može ući samo u jajašce jer tamo je tvar ništa osim prašine, svjetske prašine. Tada se događa da duša radi na toj prašini svijeta snagama koje je donijela iz svijeta duha.
Ako ljudi vjeruju da osoba jednostavno dolazi od oca i majke pomoću nasljeđivanja, onda mora pretpostaviti da je tamo sićušno ljudsko biće. Ali to je suprotno znanstvenom znanju. Znanstveno znanje govori nam da je protein u jajašcu sveden na prašinu. I duša, dolazeći iz svijeta duha, iz svijeta koji je izvan osjetilne percepcije, zapravo izgrađuje ljudsko tijelo iz proteina koji je bio sveden na prašinu.
Sada možete pitati zašto dijete sliči ocu ili majci. Pa, gospodo, to je zato jer dijete uvijek imitira. Netko tko kaže: 'On je pljunuta slika oca', mogao je također i drugačije to reći. Vidite – pričekajmo malo s djetetom – recimo da imamo dijete koje veoma mnogo nalikuje ocu ili majci, premda ne toliko upadljivo. Djeca postaju mnogo sličnija kasnije nego kada su vrlo mala. Ali naravno ovakve stvari ne zanimaju učenu gospodu. Ali pričekajmo malo i nemojmo formirati mišljenje kada je dijete staro samo tjedan ili dva, ili mjesec; pričekajmo dok dijete ne bude tri ili četiri godine staro. Tada će početi govoriti. Netko naiđe i kaže: 'Zapanjujuće. Otac je Nijemac, dijete također počinje govoriti njemački; to je morao dobiti od oca; naslijedio je to od oca, jer otac mu je Nijemac. To je zapanjujuće! Pošto je dijete došlo iz oplođenog jajašca, jezik je morao biti tamo već u jajašcu. Jedino je iznenađujuće da dijete nije moglo govoriti kada je došlo iz jajašca, iz maternice'. Ali mislim da ćete se složiti da dijete nije uopće naslijedilo govor, steklo ga je imitirajući druge. Njegov govor je sličan onom od oca i majke. Ali nitko ne bi ni sanjao reći da je dijete naslijedilo njegov govor.
Na isti način i lice je slično. Ali zašto je lice slično? Jer duša, kada je dopustila sebi da bude rođena od majke ili začeta od oca, koja je gospodin Müller, pravi lice slično onom od oca ili majke baš kao što dijete kasnije čini svoj govor sličnim onom od oca ili majke. To je nešto što morate uzeti u obzir. Dijete razvija zvukove, riječi jezika čineći sebe sličnim roditeljima ili ljudima koji su ga podignuli. Ali i prije toga duša nesvjesno radi kao skulptor lica, ili hoda, i tako dalje. I sličnosti se javljaju jer je dijete rođeno u obitelji i čini sebe sličnim njima dok još nema svjesnost. To se događa jednako slično kao i što se razvija govor.
Vidite, gospodo, na ovaj način otkrijemo da ljudsko biće zaista dolazi iz svijeta duha, svijeta koji se ne može opaziti osjetilima, i gradi vlastito tijelo sa svim sličnostima. Samo pogledajte malo dijete. Malo dijete je rođeno. Ponekad nije lako razlikovati od malih životinja kada su tek rođena, premda su majkama, naravno, najljepša. Vidite, ljudi su male životinje kada su rođeni – u usporedbi s onim kasnije, naravno. Zaista su prilično neprivlačni, ta mala djeca. Ali duševni element postupno sređuje stvari, čineći sve sličnim, sve više sličnim, ljudskom biću, sve dok ne dođe trenutak kada malo dijete uči hodati, što znači da je našao ravnotežu na Zemlji, kao što sam vam rekao zadnji puta. Zatim dijete uči govoriti. Uči koristiti organe u grudima, jer ti su organi smješteni u grudima. Zatim uči misliti, što znači da uči koristiti organe u glavi.
Dakle razmotrite ovo. Dijete uči hodati, što znači držati ravnotežu i kretati se. Što uči kada uči hodati? Uči koristiti udove dok hoda. Ali mi ne možemo koristiti udove bez da u isto vrijeme koristimo metabolizam. Metabolizam je povezan s udovima. Hodanje, održavanje ravnoteže, kretanje ima veze s metabolizmom i udovima.
Zatim dijete uči govoriti. Što to znači? Govor je povezan s organima u grudima, s disanjem. Dijete može disati čak i kao malo dijete. Ali povezati riječi sa zrakom koji gura vani, to je nešto što dijete uči s organima u grudima. Držanje ravnoteže je dakle povezano s udovima, govor s grudima, a mišljenje s glavom, s nervima.
I sada imamo tri elementa koja čine ljudsko biće. Samo razmotrite to, ta tri aspekta. Na prvom mjestu imamo naše udove i metabolizam, na drugom mjestu grudi, i treće, kod našeg mišljenja, glavu. Imamo tri aspekta ljudskog bića.
Sada pogledajmo dijete. Kod djeteta je to ovako. Kada je rođeno razlikuje se od odraslih ne samo po načinu na koji izgleda – obrazi su različiti, cijela forma; čelo izgleda drugačije; mislim da ćete se složiti da dijete izgleda drugačije. Međutim, iznutra, još je više različito. Moždana masa je više kao moždana kaša kod malog djeteta. I do sedme godine, do vremena kada dijete dobije druge zube, ta kaša, ta moždana kaša, pretvorena je u nešto zaista čudesno. Od sedme godine nadalje ljudski mozak je čudesno strukturiran. Duša, duh je to napravio iznutra; element duše i duha je to napravio iznutra.
Ali vidite, gospodo, mi ne bismo mogli oblikovati i razviti taj mozak na tako čudesan način do naše sedme godine ako ne bismo cijelo vrijeme bili u dodiru sa svijetom. Ako imate dijete koje je rođeno slijepo, naprimjer, odmah ćete vidjeti da su nervi vida i s njima cijeli dio mozga ostali vrsta kaše. To nije divno razvijeno. Kada je netko rođen gluh, nervi sluha, nervi koji dolaze od uha i križaju se ovdje [crtanje na ploči], nakon čega idu ovamo, cijelim putem ostaju kaša. Dakle samo zbog toga jer imamo osjetila možemo pravilno razviti mozak u prvih sedam godina života.
Ali mozak ne razvija ništa što biste dosegnuti i dotaknuti. Zaboga, mogli biste kroz nosnice ugurati opipljive tvari u mozak – uništili biste mozak ali ništa ne bi postigli. Sva materija koju možemo dosegnuti i dotaknuti stoga vam ne pomaže razviti mozak u prvih sedam godina. Potreban je najsuptilniji oblik materije, poput suptilne materije koja živi u svijetlu, naprimjer. Ono što je potrebno je eter.
Vidite, ovo je najvažnije. Mi kroz sva naša osjetila apsorbiramo eter. Dakle što je to što razvija svu tu aktivnost koja dolazi od glave? Aktivnost koja dolazi od glave i također se proteže ostatkom organizma djeteta ne dolazi od fizičkog tijela. Fizičko tijelo nije aktivno u čudesnom razvoju djetetova mozga; etersko tijelo je ono koje je aktivno. Etersko tijelo, za koje sam vam rekao da ga još imamo dva ili tri dana nakon što umremo, na djelu je kod djeteta. Ono čini da ljudsko biće razvije savršeni mozak i postane misleće ljudsko biće. Stoga možemo reći da je etersko tijelo aktivno u našem mišljenju.
S ovim smo još jednom pronašli prvi nadosjetilni aspekt ljudsko bića – etersko tijelo. Dijete ne bi moglo razviti mozak, ne bi moglo u sebi imati ljudski mozak, ako ne bi moglo raditi s eterskim tijelom koje je svuda okolo. Kasnije u životu možemo ojačati naše mišiće čineći ih da rade, fizičkim, opipljivim metodama. Ali lijevi tjemeni režanj mozga, recimo, uzmimo za primjer, ne može se ojačati nikakvim fizičkim, opipljivim sredstvima. Da bi napravili mišić jačim možete koristiti uteg i stalno ga podizati, prevladavajući gravitaciju. Ali morate koristiti materijal, opipljivu stvar da ojačate mišiće. Baš kao što ovdje imate biceps, i možete ga ojačati podižući i spuštajući uteg, na isti način imate ovdje, gledajući glavu od naprijed [Slika 20], moždani režanj. Visi tamo kao što ruka
Ali vidite, gospodo, mi ne bismo mogli oblikovati i razviti taj mozak na tako čudesan način do naše sedme godine ako ne bismo cijelo vrijeme bili u dodiru sa svijetom. Ako imate dijete koje je rođeno slijepo, naprimjer, odmah ćete vidjeti da su nervi vida i s njima cijeli dio mozga ostali vrsta kaše. To nije divno razvijeno. Kada je netko rođen gluh, nervi sluha, nervi koji dolaze od uha i križaju se ovdje [crtanje na ploči], nakon čega idu ovamo, cijelim putem ostaju kaša. Dakle samo zbog toga jer imamo osjetila možemo pravilno razviti mozak u prvih sedam godina života.
Ali mozak ne razvija ništa što biste dosegnuti i dotaknuti. Zaboga, mogli biste kroz nosnice ugurati opipljive tvari u mozak – uništili biste mozak ali ništa ne bi postigli. Sva materija koju možemo dosegnuti i dotaknuti stoga vam ne pomaže razviti mozak u prvih sedam godina. Potreban je najsuptilniji oblik materije, poput suptilne materije koja živi u svijetlu, naprimjer. Ono što je potrebno je eter.
Vidite, ovo je najvažnije. Mi kroz sva naša osjetila apsorbiramo eter. Dakle što je to što razvija svu tu aktivnost koja dolazi od glave? Aktivnost koja dolazi od glave i također se proteže ostatkom organizma djeteta ne dolazi od fizičkog tijela. Fizičko tijelo nije aktivno u čudesnom razvoju djetetova mozga; etersko tijelo je ono koje je aktivno. Etersko tijelo, za koje sam vam rekao da ga još imamo dva ili tri dana nakon što umremo, na djelu je kod djeteta. Ono čini da ljudsko biće razvije savršeni mozak i postane misleće ljudsko biće. Stoga možemo reći da je etersko tijelo aktivno u našem mišljenju.
S ovim smo još jednom pronašli prvi nadosjetilni aspekt ljudsko bića – etersko tijelo. Dijete ne bi moglo razviti mozak, ne bi moglo u sebi imati ljudski mozak, ako ne bi moglo raditi s eterskim tijelom koje je svuda okolo. Kasnije u životu možemo ojačati naše mišiće čineći ih da rade, fizičkim, opipljivim metodama. Ali lijevi tjemeni režanj mozga, recimo, uzmimo za primjer, ne može se ojačati nikakvim fizičkim, opipljivim sredstvima. Da bi napravili mišić jačim možete koristiti uteg i stalno ga podizati, prevladavajući gravitaciju. Ali morate koristiti materijal, opipljivu stvar da ojačate mišiće. Baš kao što ovdje imate biceps, i možete ga ojačati podižući i spuštajući uteg, na isti način imate ovdje, gledajući glavu od naprijed [Slika 20], moždani režanj. Visi tamo kao što ruka
Slika 20
visi ovdje. Ne možete na njega prikačiti uteg. Svejedno, jednostavno nema usporedbe između onog što se događa kada razvijate mišić i onog što se odvija u ovom moždanom režnju. Najprije, kada dođemo u svijet, on je kašast; kada imamo sedam godina čudesno je oblikovan i razvijen. Baš kao što je mišić vaše ruke ojačan podizanjem i spuštanjem tereta, što je nešto opipljivo, jačajući zbog nečeg što možemo vidjeti, tako je i mozak ojačan od nečega što je u eteru. Čovjek je povezan s cijelim svijetom oko sebe preko svog fizičkog tijela, i također je povezan s cijelim svijetom oko sebe kroz svoje etersko tijelo. I to je odakle dobiva svoje mišljenje. S time, razvija unutarnje dijelove glave u prvim sedam godina.
Kada je netko razvio moć mišljenja ponovno se vraća, rekao bih, govoru. Učiti govoriti je nešto veoma različito od učenja mišljenja. Učenje mišljenja je proces koji oblikuje i razvija naše tijelo. Čini nas skulptorima, rekao bih, ovo mišljenje. Ono radi u nama tako da sa sedmom godinom budemo potpuna ljudska bića. Tijekom tog vremena također učimo govoriti. Ali vidite, nije za nas moguće učiti govoriti na način na koji učimo misliti. Jer kada govorimo – što se događa? Pa, gospodo, vidite, ako podignete težak uteg, ili snažno udarite rukom, ruka će se ozlijediti. Ozlijediti znači imati senzaciju. Mi zaista imamo senzaciju kada pretjerano koristimo udove i tako ih malo ozlijedimo na neki način. Ako imate bol, to uvijek znači da je nešto ozlijeđeno, čak ako je i samo malo. Tada imate senzaciju, nešto osjećate. Ali znate, gospodo, cijeli naš govor dolazi od naših osjećaja. Ako slušate dijete možete čuti kako govor dolazi iz oblasti osjećaja. Dijete će učiti mekane glasove ei, [njemački glasovi, izgovaraju se 'i'] ei u njegovom jeziku. Što on želi izraziti izgovarajući ove glasove? On se mazi. Draga mu je osoba pa se mazi. On odmara svoju glavicu dok pravi ove zvukove. I tako je sa svim riječima, sa svime što je izgovoreno – javlja se iz nečeg što osjećamo. Sada, osjećaji ne dolaze od mozga, niti dolaze od elementa koji oblikuje i razvija mozak.
Vidite, da nema sunčeva svijetla koje dolazi kroz naše oči, eter koji je posvuda okolo nas ne bi mogao raditi na nama. Ne bi se mogli potpuno izraziti u onih prvih sedam godina. Dijete također u osnovi ima samo osjećaje u prvih sedam godina. Uči govoriti imitirajući druge. Ali postoji osjećaj, način na koji osjeća, u tom procesu imitiranja. I moramo reći da svjetlost ne može izazvati osjećaje. Kada učimo govoriti preko osjećaja, nešto drugo je u nama aktivno. Princip koji je aktivan u govoru, kroz koji ljudska bića mogu govoriti, nije samo etersko tijelo, to je ljudsko astralno tijelo. Stoga možemo reći da kao drugi princip mi u nama imamo astralno tijelo za učenje govorenja – astralno tijelo je samo izraz, mogao sam također koristiti drugu riječ. Imamo astralno tijelo koje je iznad svega aktivno u grudima, u našem disanju, i zatim se transformira kako mi učimo govoriti.
Vidite, ljudi uvijek misle da su ljudi uvijek gladni i žedni u njihovim fizičkim tijelima. Ali to je besmislica. Promislite o stroju kojeg pokreće voda. Tom stroju morate dati vodu. Sve u redu, tada će se pokrenuti, a ako mu ne date vode on će stati. Što to znači kada kažemo da je stroj stao? To znači da mu morate dati još vode, dati mu da pije. Ali stroj ne osjeća žeđ. Stroj ne postaje žedan; on će stati, ali ne postaje žedan, inače bi vikao. To ne radi. Ne osjeća žeđ.
Dakle, kakva je situacija s ljudskim bićem? Kada je dijete žedno ne ponaša se kao stroj. Ono jednostavno ne stane. Upravo suprotno, početi će urlati kada je žedno. Dakle kakva je veza između žeđi i urlanja? Urlanje nije temeljno na materiji, niti na eteru. Eter može dati formu i strukturu; stoga može stvoriti našu formu. Ali eter ne čini da urlamo. Ako bi eter činio da vičemo bilo bi strašno – pa, ne možda urlanje, ali stalno šištanje u svijetu. Jer kada gledamo na stvari, eter je onaj koji zajedno s našim očima čini da vidimo. Eter cijelo vrijeme ulazi u oko. I zato vidimo. Da, ali kada eter dolazi u oko, on ne započinje s-s-s-e-l; znate, to nije etersko tijelo, ono ne šišti. Zamislite samo, ako bi samo iz činjenice da gledamo bilo neprestano šištanje u dvorani – to bi bilo prekrasno! Dakle, etersko tijelo ne vrišti, niti šapuće. Tamo je još nešto. I to je astralno tijelo. I kad je malo dijete žedno i plače, osjećaj žeđi je u astralnom tijelu. I ovo vrištanje pušta da osjećaji malog djeteta dođu do nas.
Ali sve što sam vam opisivao još ne bi učinilo da mogu hodati. Jer, vidite, kada kreiram moje tijelo s eterskim tijelom, dolazeći od glave, mogao bih biti kip cijelog mog života. Moje tijelo bi moglo biti kreirano, mogao bih rikati poput lava; moj urlik bi uvijek mogao biti kreiran u procesu koji dolazi od astralnog tijela. Ali ako želim steći ravnotežu kao dijete, ako želim koristiti volju, dakle, da mogu hodati, uhvatiti stvari, steći ravnotežu – sve stvari gdje kažem, 'Ja hodam, Ja uzimam, Ja stječem ravnotežu' – tada isto tako ulazi i 'Ja', a to je malo različito od eterskog tijela i astralnog tijela. I ovo 'Ja' živi u mojim udovima i metabolizmu. Kada pomičete udove, to je 'Ja'. Dakle imate tri aspekta ljudskog bića, osim fizičkog tijela. Imate etersko tijelo, astralno tijelo i 'Ja'.
Kada je netko razvio moć mišljenja ponovno se vraća, rekao bih, govoru. Učiti govoriti je nešto veoma različito od učenja mišljenja. Učenje mišljenja je proces koji oblikuje i razvija naše tijelo. Čini nas skulptorima, rekao bih, ovo mišljenje. Ono radi u nama tako da sa sedmom godinom budemo potpuna ljudska bića. Tijekom tog vremena također učimo govoriti. Ali vidite, nije za nas moguće učiti govoriti na način na koji učimo misliti. Jer kada govorimo – što se događa? Pa, gospodo, vidite, ako podignete težak uteg, ili snažno udarite rukom, ruka će se ozlijediti. Ozlijediti znači imati senzaciju. Mi zaista imamo senzaciju kada pretjerano koristimo udove i tako ih malo ozlijedimo na neki način. Ako imate bol, to uvijek znači da je nešto ozlijeđeno, čak ako je i samo malo. Tada imate senzaciju, nešto osjećate. Ali znate, gospodo, cijeli naš govor dolazi od naših osjećaja. Ako slušate dijete možete čuti kako govor dolazi iz oblasti osjećaja. Dijete će učiti mekane glasove ei, [njemački glasovi, izgovaraju se 'i'] ei u njegovom jeziku. Što on želi izraziti izgovarajući ove glasove? On se mazi. Draga mu je osoba pa se mazi. On odmara svoju glavicu dok pravi ove zvukove. I tako je sa svim riječima, sa svime što je izgovoreno – javlja se iz nečeg što osjećamo. Sada, osjećaji ne dolaze od mozga, niti dolaze od elementa koji oblikuje i razvija mozak.
Vidite, da nema sunčeva svijetla koje dolazi kroz naše oči, eter koji je posvuda okolo nas ne bi mogao raditi na nama. Ne bi se mogli potpuno izraziti u onih prvih sedam godina. Dijete također u osnovi ima samo osjećaje u prvih sedam godina. Uči govoriti imitirajući druge. Ali postoji osjećaj, način na koji osjeća, u tom procesu imitiranja. I moramo reći da svjetlost ne može izazvati osjećaje. Kada učimo govoriti preko osjećaja, nešto drugo je u nama aktivno. Princip koji je aktivan u govoru, kroz koji ljudska bića mogu govoriti, nije samo etersko tijelo, to je ljudsko astralno tijelo. Stoga možemo reći da kao drugi princip mi u nama imamo astralno tijelo za učenje govorenja – astralno tijelo je samo izraz, mogao sam također koristiti drugu riječ. Imamo astralno tijelo koje je iznad svega aktivno u grudima, u našem disanju, i zatim se transformira kako mi učimo govoriti.
Vidite, ljudi uvijek misle da su ljudi uvijek gladni i žedni u njihovim fizičkim tijelima. Ali to je besmislica. Promislite o stroju kojeg pokreće voda. Tom stroju morate dati vodu. Sve u redu, tada će se pokrenuti, a ako mu ne date vode on će stati. Što to znači kada kažemo da je stroj stao? To znači da mu morate dati još vode, dati mu da pije. Ali stroj ne osjeća žeđ. Stroj ne postaje žedan; on će stati, ali ne postaje žedan, inače bi vikao. To ne radi. Ne osjeća žeđ.
Dakle, kakva je situacija s ljudskim bićem? Kada je dijete žedno ne ponaša se kao stroj. Ono jednostavno ne stane. Upravo suprotno, početi će urlati kada je žedno. Dakle kakva je veza između žeđi i urlanja? Urlanje nije temeljno na materiji, niti na eteru. Eter može dati formu i strukturu; stoga može stvoriti našu formu. Ali eter ne čini da urlamo. Ako bi eter činio da vičemo bilo bi strašno – pa, ne možda urlanje, ali stalno šištanje u svijetu. Jer kada gledamo na stvari, eter je onaj koji zajedno s našim očima čini da vidimo. Eter cijelo vrijeme ulazi u oko. I zato vidimo. Da, ali kada eter dolazi u oko, on ne započinje s-s-s-e-l; znate, to nije etersko tijelo, ono ne šišti. Zamislite samo, ako bi samo iz činjenice da gledamo bilo neprestano šištanje u dvorani – to bi bilo prekrasno! Dakle, etersko tijelo ne vrišti, niti šapuće. Tamo je još nešto. I to je astralno tijelo. I kad je malo dijete žedno i plače, osjećaj žeđi je u astralnom tijelu. I ovo vrištanje pušta da osjećaji malog djeteta dođu do nas.
Ali sve što sam vam opisivao još ne bi učinilo da mogu hodati. Jer, vidite, kada kreiram moje tijelo s eterskim tijelom, dolazeći od glave, mogao bih biti kip cijelog mog života. Moje tijelo bi moglo biti kreirano, mogao bih rikati poput lava; moj urlik bi uvijek mogao biti kreiran u procesu koji dolazi od astralnog tijela. Ali ako želim steći ravnotežu kao dijete, ako želim koristiti volju, dakle, da mogu hodati, uhvatiti stvari, steći ravnotežu – sve stvari gdje kažem, 'Ja hodam, Ja uzimam, Ja stječem ravnotežu' – tada isto tako ulazi i 'Ja', a to je malo različito od eterskog tijela i astralnog tijela. I ovo 'Ja' živi u mojim udovima i metabolizmu. Kada pomičete udove, to je 'Ja'. Dakle imate tri aspekta ljudskog bića, osim fizičkog tijela. Imate etersko tijelo, astralno tijelo i 'Ja'.
I vidite, ova tri aspekta tijela mogu se percipirati ako se prvo osposobimo. Ali u suvremenoj znanosti ljudi ne žele takvu obuku. I sada ću vam reći kako se ponašaju u suvremenoj znanosti oni koji ne žele to napraviti.
Siguran sam da svi povremeno imate snove. Dok sanjate svi vjerujete da je to stvarnost. Nekada se probudite u užasnom stanju straha, jer stojite nad provalijom, dobijete vrtoglavicu i padnete dolje, naprimjer. Probudite se u kapljama znoja. Zašto? Jer ste mislili da je provalija stvarna. Vi ste u krevetu, ležite mirno, apsolutno nema opasnosti, ali probudite se zbog opasnosti s kojom ste suočeni u slici snova. Promislite samo, ako bi spavali cijelog života – to bi za neke bilo lijepo. Postoje ljudi koji spavaju cijelog života.
Jednom je bio netko tko je studirao kopernikansku teoriju. Bio je strašno lijen momak. Tako je jednom ležao u jarku pored puta. Drugi je momak došao hodajući i rekao: 'Zašto ležiš tu'? 'Jer moram toliko toga napraviti!' 'Hajde, ne radiš ništa'. I on je rekao: ' Moram se gibati s orbitom Zemlje oko Sunca i ne želim zaostati. To je previše napora za mene, previše toga za raditi'!
Znate, neki se čak ne žele ni kretati sa Zemljom oko Sunca. Ali mi idemo zajedno s cijelim našim budnim životom. Vidite, ako bi sanjali cijelog života, mogli bi ležati u krevetu u Europi, recimo; netko bi uzeo naše tijelo, možda s krevetom kako nas ne bi probudio, i odnio brodom u Ameriku. To bi naravno trebali biti anđeli jer ljudi ne bi mogli biti tako tihi – ali mogli bismo biti prebačeni u Ameriku. Tamo bi nastavili sanjati, i svašta bi mogli napraviti s nama; ne bi o sebi znali ništa. Da smo tamo sanjali, nikada ne bi znali kako se nos osjeća kada ga se dodirne, kako lijeva ruka osjeća da je dodirnuta od desne. Pa ipak, gospodo, imali bismo cijeli život. Kada bi sanjali cijelog života to bi bilo nešto drugo – naprimjer mogli bismo letjeti u snovima. Samo na Zemlji ne možemo letjeti; letimo u našim snovima. O sebi bismo mislili kao o sasvim drugačijim bićima, i tako dalje.
Ali razmislite, ako bismo sanjali cijeli život oko nas bi postojao svijet. I mi se probudimo. Recimo da se probudim i da sam sanjao da sam tijekom noći – uzeti ću obećavajući primjer – obješen ili mi je odrubljena glava. Pretpostavimo da netko sanja da mu je odrubljena glava. Pa gospodo, ako biste sanjali cijeli život naravno da biste uvijek vjerovali da vam je odrubljena glava. To ne bi bilo važno kao što je ovdje. Možda bi se dogodilo da netko češće sanja da su mu odrubili glavu i vjerovao bi da mu to nije nanijelo štetu. Sada se probudite – i gle, sa sobom ste u krevet uzeli knjigu i sada ležite na rubu knjige. Dakle sada vaša glava leži na rubu knjige, što je neugodno, i u snovima to čini da mislite da vam je odrubljena glava. Kada se probudite shvatite što san znači; nakon buđenja san se može objasniti. Dakle, prvo se moramo probuditi. Buđenje je ono što je važno. Ljudi koji bi sanjali cijeli život, svijet snova smatrali bi svojom jedinom stvarnošću. Tek kada se probudimo naš svijet snova uzimamo kao svijet mašte.
Pa sada, gospodo, osoba se u krevetu budi sama od sebe ili zato jer je svijet oko nje uzdrma. Ali iz života u kojem jesmo, u kojem mislimo da su jedine stvari koje postoje one opipljive, probudimo se tek kada se potrudimo. A kako se to radi, opisao sam upravo u knjizi Kako se stječu spoznaje viših svjetova. Kao što se budimo iz sna i znamo da je san svijet koji nastaje iz budnog stanja, tako se budimo i iz budnog stanja kada steknemo viši uvid i znamo da naš obični svijet dolazi iz stvari koje percipiramo u tom višem budnom stanju. To se jednostavno zna.
U budućnosti, dakle, znanost se mora razviti da mi samo ne sanjamo u svijetu, uvijek samo pokušavamo vidjeti kako se stvari mogu napraviti u laboratoriju, u fizikalnom kabinetu. Mora pokazati ljudima kako da se probude. Tada ljudi više neće reći: 'Čovjek je samo fizičko, materijalno tijelo', već 'Čovjek se sastoji od fizičke tvari, od eterskog tijela, od astralnog tijela i 'Ja''. I o njima će onda moći reći: 'Sada znamo dio umrlog tijela koji se budi, čak i kada umremo'. Jer etersko tijelo prvo mora doći fizičkom tijelu i oblikovati i stvarati fizičko tijelo koristeći glavu. Astralno tijelo mora doći, prvo se mora ukopati malo u grudi, i tada osoba uči govoriti. I 'Ja' mora doći fizičkom tijelu i dovesti ga u ravnotežu u vanjskom svijetu. Tijelo je tada naučilo pokretati svoje udove i prilagoditi svoj metabolizam pokretima. Čovjek tako dovodi svoje etersko tijelo, svoje astralno tijelo i svoje 'Ja' iz svijeta duha, i kaotičnu materiju koja je bila svedena na prah on oblikuje za sebe, koristeći etersko tijelo, astralno tijelo i 'Ja'. I te stvari, koje donosi sa sobom u svijet, nakon smrti će ponovno uzeti sa sobom. Već sam vam dao neke indikacije kako se to odvija. Dakle stanje je takvo da ako se zaista primi ova viša znanost, ova znanost buđenja, jednako se može govoriti o životu nakon smrti i životu prije života na Zemlji kao što se može govoriti i o ovom životu na Zemlji. To je nešto što ćemo napraviti sljedećeg puta. Tada će na pitanje kao što je ono kakvo je ljudsko biće kada nema tijela, što je prije oplodnje, biti potpuno odgovoreno.
Sljedeći susret biti će u 9 sati u ponedjeljak. Tema je pomalo složena za sada, ali to nije važno. Razlog zašto je teško je samo taj što ljudi nisu pripremljeni za ove stvari kada su mladi. Da su pripremljeni ne bi im bilo toliko teško. Danas, rekao bih, ljudi se moraju dosta truditi da nauče stvari na kasnijem stupnju za koje nisu pripremljeni kao mladi. Ali kada vidite da ljudi idu toliko daleko da kažu: 'Vođa vojske je samo ukupni zbroj družine vojnika', vidjeti ćete da suvremenu znanost zaista treba poboljšati. A to je, dakle, nešto što nam omogućava da razumijemo stvari koje nisu vidljive osjetilima.