.- 8. Osmo predavanje, Dornach, 9 travnja 1923
San, smrt i povratak
Buđenje za pravo znanje. Snovi kada zaspemo i kada se budimo. Takozvana noćna mora. Zašto sanjamo? Našem tijelu dugujemo to da stvari vidimo pravilno. Čovjek u svoje prve tri godine. Kako se snovi mijenjaju tijekom života na Zemlji; snovi mališana. Gubitak sposobnosti pravilne izgradnje tijela. Kako nas snovi sve više i više udaljavaju od svijeta duha. O izjavama medija. Između smrti i novog rođenja moramo upoznati unutrašnjost ljudskog tijela. Tijekom svog zemaljskog života čovjek se sve više udaljava od duhovnog svijeta. U svjetskoj platonovoj godini čovjek prolazi približno dvanaest zemaljskih života. Razgradnja Zemlje i oslobađanje čovjeka od Zemlje.
Sada ćemo pokušati i nastaviti naše rasprave o stvarima koje smo razmatrali ovih dana. Govorio sam vam više općenito kako je ovaj element duše i duha u čovjeku povezan s životom u fizičkom svijetu vidljivom osjetilima. Danas, želio bih ići dalje. Rekao sam vam ranije da ako želimo nešto znati o ovim stvarima da neće biti dovoljno reći: 'Racionalni um, a konačno ja ga imam, mora sve odlučiti, i sve što on ne može odlučiti dakle ne postoji'. Zaista se trebamo sjetiti da smo prošli kroz proces razvoja čak i u običnom životu. Samo promislite kako bi to izgledalo ako bi ostali na nivou trogodišnjeg djeteta! Vidjeli bi svijet na vrlo različit način. Trogodišnjak vidi svijet vrlo različito od načina na koji ga vide odrasli. Trogodišnjak pušta da ga se poduči svakakvim stvarima. On zaista još spava što se tiče običnog života. Trogodišnjak ne može čak ni govoriti pravilno; on uči jezik. I trogodišnjak je sveukupno skroman i nije arogantan. Dopušta da ga se poduči. Vjerojatno ne bi bio tako skroman da nije napola uspavan, inače bi rekao: 'Zašto učiti? To sve već znamo'! To je ono što danas ljudi kažu: 'To već sve znamo, a pošto nemamo uvid u stvari duše i duha s našim racionalnim umom, one jednostavno ne postoje'.
Sada, ako bi bio trogodišnje dijete i rekao: 'Ne želim više ništa naučiti. Dovoljno mi je da mogu reći tata i mama i još par stvari – kašica od jabuke i tako dalje', to bi bilo gledište djeteta. Ali čak i kada smo stekli običan racionalni um još uvije imamo nešto u nama što se može razvijati dalje. I ako smo razvili uobičajene snage uvida koje imamo, idući s njima dalje, moći ćemo napraviti još jedan skok, rekao bih, kao što je onaj od malog djeteta do zrele osobe. Sve to naravno zavisi o stjecanju uvida, i u osnovi govoreći već bi trebalo biti dio cjelokupnog ljudskog obrazovanja. Danas ljudi ne mogu sebi pomoći nego biti arogantni i reći: 'Sve to znam, a za ono što ne znam nije me briga'. Ne može si pomoći nego to reći, jer je kada je krenuo u školu, podučavan na takav način da sve spušta dolje u racionalni um, koji posjeduje, i kaže da sve dugo može biti nešto što ćete vjerovati, ali da to ne možete znati.
Vidite, mora nam sasvim jasno biti u umu da, zaista postoji takvo buđenje od običnog svakodnevnog života do stvarnog znanja, baš kao što postoji i buđenje iz spavanja i sanjanja do običnog života. Jednostavno morate shvatiti da se zaista može znati nešto o svijetu samo ako se zauzme više stajalište i ako se može vidjeti kroz stvari koje se dogode, baš kao što možemo pogledati kroz san s budnog stajališta. Jer tek tada znamo da san nije stvarnost, već nešto što zavisi o našem budnom životu. To je kada se probudimo. Rekao sam vam nekidan: ako se nikada ne bismo mogli probuditi vjerovali bi da su stvari koje sanjamo jedina stvarnost.
Ali pogledajmo i sada vidimo što je san zaista. Vidite, gospodo, ljudi su dosta razmišljali o snovima. Ali sve što ljudi kažu o snovima je vrsta baljezganja, u osnovi. To je stvarno baljezganje, jer ljudi mogu reći: 'Pa, kada mozak počinje oscilirati samo malo, osoba će sanjati. Da, ali zašto mozak malo oscilira'? Dakle ono što ljudi govore o snovima je zaista način dokazivanja stvari. Ali ako vam je jasno da ljudska bića nemaju samo fizičko tijelo [crtanje na ploči] kojeg vidimo i kojeg možemo dodirnuti, već da također imaju i druge aspekte o kojima sam govorio, da ljudsko biće također ima i etersko tijelo, astralno tijelo i 'Ja', i ako zatim kažete sebi da je to 'Ja' i astralno tijelo izvan fizičkog tijela i eterskog tijela za vrijeme spavanja, u prvom ćete redu moći shvatiti zašto osoba ne hoda u snu. Ne hoda jer 'Ja' nije u fizičkom tijelu. Možete također shvatiti zašto malo dijete ne hoda. Jer se ja još nije probudilo kod malog djeteta. Dakle možete vidjeti zašto osoba hoda. Hoda jer se 'Ja' uvuklo u fizičko tijelo. Također možete vidjeti zašto ljudi ne misle u spavanju. Ne misle jer astralno tijelo nije u fizičkom tijelu.
Dakle vidite, ovo pokazuje da moramo praviti razliku, takoreći, između fizičkog tijela i eterskog tijela – koja leže u krevetu – i 'Ja' i astralnog tijela koji su vani za vrijeme spavanja.
Sada samo promislite kako je to kada se budite ili idete na spavanje. Kada idete spavati stanje je takvo da 'Ja' i astralno tijelo upravo odlaze. Tako da će također postojati stupanj gdje su još napola vani a napola unutra. Stupanje gdje su potpuno vani, 'Ja' i astralno tijelo, doći će tek nakon toga. Ali također postoji stupanj gdje su napola unutra a napola vani. Tada sanjamo.
Ljudi obično misle da sanjamo tijekom noći. U stvari sanjamo samo kada padamo u san i pri buđenju. I što sanjamo? Pa vidite, gospodo, ljudi misle da sanjamo jer koristimo mozak dok smo budni – to je ono što kažu današnji akademici – i koristimo samo leđnu moždinu kada spavamo. To je ono što oni misle.
Ali ti ljudi jednostavno nisu u stanju promatrati stvari! Uzmite stvarni san. Uzmite san o požaru, naprimjer. Sanjate o velikom požaru; sanjate o svakakvim stvarima. I dok se budite, netko vani viče 'Vatra, vatra'. U stvarnosti sve što primijetite – ne znate ništa o požaru i tako dalje – ali jer je uho tada otvoreno, upravo ste napola čuli ovaj povik 'Vatra, vatra'! Iz navike to povezujete s vatrom, ali ipak prilično nejasno. A vaš san o vatri može biti o nečem sasvim različitom od bilo čega što tada vidite. Možete sanjati, naprimjer, da je vatra zbog erupcije vulkana. Možete sanjati nešto potpuno različito. A ako sanjate o nečemu što vam se dogodilo godinama ranije, znate kako će san biti konfuzan. Možda ste imali sitnu prepirku s drugim dječakom u vašim mladim danima. Sada, godinama kasnije, sanjate o tome. Ali u vašem snu je kao da ste ubijeni, ili ste ubili drugog dječaka. San sve baca u konfuziju. I to je nešto što ćete uvijek naći kod snova – sve bacaju u konfuziju.
Sada, kada sanjamo dok padamo u san, stvar ostaje konfuzna. Kada sanjamo dok se budimo biti će ispravljena, jer zapravo vidimo situaciju kakva jest. Sanjali smo da će nas netko ubiti. Stavlja nam vatu u usta i istuče nas s nekim instrumentom - probudimo se i imao kut prekrivača u ustima.
Vidite, san uzima sitne stvari za početak, dodaje puno toga i pravi konfuziju. Naprimjer, ako je u sobi u kojoj spavate loš zrak, možda doživite ono što je poznato kao noćna mora. Ali u snu ne kažete sebi: 'Zrak je loš. Ne mogu dobro spavati', već imate dojam da zao duh sjedi na vašim grudima i pritišće. Znate priče i legende o tome. Noćne more se javljaju kada u plućima imamo loš zrak.
Na čemu se temelji sanjarenje?
Pa gospodo, uzmimo san pri buđenju. 'Ja' i astralno tijelo upravo klize unutra i još nisu potpuno ušli. To su snovi koje najbolje poznajemo. Kada ste potpuno unutar fizičkog tijela gledate vani kroz oči. Ali dok još niste sasvim unutra, ne gledate vani kroz oči. Morate to gledati ovako: jednom kada uđete u tijelo vi se okrenete, takoreći, i gledate vani kroz oči. Ali dok ste još napola vani vi idete kroz oči, i ništa ne vidite jasno. Tada razvijete svakakve konfuzne fantazije. Ali to je sve što imamo, kada uđemo u tijelo poslije noći spavanja – ti konfuzni pojmovi. A kako ih mi u stvari ispravimo? Mi ih ne ispravljamo. Naše tijelo ih ispravlja za nas. Inače bi uvijek vidjeli Vezuv kako riga vatru svaki puta kada bi netko izvana povikao 'Vatra!'. Naše oči su tako čudesno organizirane da jedino gledajući kroz njih vidimo stvari ispravno. Ako bi cijeloga života bili izvan naših tijela bili bi prepušteni svakakvim fantastičnim stvarima cijeli život. Tijelo nam zapravo omogućava da vidimo život na pravi način.
Dakle vidite, kada pogledamo sebe kakvi smo izvan naših tijela, mi smo u stvari iznutra u našem 'Ja' i u našoj duši; mi smo razdvojeni od stvarnosti, kreirajući svakakve konfuzne ideje u našem 'Ja', koje se uvijek moraju ispraviti u našem tijelu dok se svako jutro budimo. Zahvaljujući našem tijelu stvari vidimo pravilno. Mi smo zapravo sanjači, razdvojeni od stvarnosti, u našem životu na Zemlji. San nam pokazuje kako smo zaista u zemaljskom životu.
Ako steknete pravi uvid u stvari jer se kasnije probudite na određeni način što se tiče vašeg uvida i percepcije, shvatiti ćete da je tijekom života na Zemlji čovjek ono što on sanja. Zapravo je sanjar i uvijek mora pustiti da ga tijelo ispravi. A kada je potpuno uspavan zaista je prilično bespomoćan. Budući da tada ne može od svijeta opaziti ništa. Tek kada ima malo tijela svijet opaža u fantazijama.
Ali upravo kada se to zna sebi se kaže: 'Što je san, zaista? Što mi san zapravo pokazuje'? San nam pokazuje da zaista ništa ne znamo o svom tijelu; jer ako bi znali također bi mogli pravilno vidjeti vanjski svijet. Mogli bi ponovno stvoriti naše oči u umu i duhu. Ali stvarno to ne možemo; moramo zavisiti o tijelu koje nam daje snagu naših očiju. Dakle, san nam pokazuje koliko malo znamo o svom tijelu.
Sada, sjetiti ćete se da sam vam nekidan govorio da za sebe moramo kreirati ovo tijelo. Nasljeđivanje je ništa. Ono što imamo kada ljudsko biće počinje egzistenciju na Zemlji je materija koja je postala prah. Rekao sam vam o tome. U to mora ući element duha i duše. Ljudsko biće mora najprije izgraditi za sebe svoju cijelu materijalnu supstancu. Ako razumije prirodu snova zna da on to ne može. I kada počinjemo vidjeti kroz prirodu snova također otkrijemo još nešto.
Uzmite u obzir koliko je teško vratiti se u godine djetinjstva u našim umovima. Odjednom u um dođe događaj kada znamo: 'To je nešto što mi nije rekla majka; to je nešto što sam ja sam vidio'. To je bilo u trećoj godini za neke ljude, u četvrtoj za druge, i tako dalje. Da, gospodo, do tada ste spavali, zaista spavali. Ali kada pogledate takvo trogodišnje dijete koje doista još uvijek može spavati – jer se ne sjećate tog vremena, baš kao što se ne sjećate vremena u normalnom snu – ako pogledate to trogodišnje dijete u odnosu na život, tada on može nešto što kasnije u životu mi više ne možemo.
Kao što sam vam rekao: do promjene zuba, do sedme godine, mozak će biti fino razvijen. Pogledajte mozak djeteta koje se tek rodilo i mozak sedmogodišnjeg djeteta. Nešto se događalo u tom djetetu, nešto je radilo na tom mozgu. Sam mozak ne može napraviti ništa. Mozak je poput dinama. Dinamo razvija magnetizam, i cijeli tvornički proces zavisi o tom dinamu. Ali prvo mora poteći električna struja inače će dinamo stati. Mozak miruje ukoliko kroz njega ne prolazi tok duševnog života. Ta struja duševnog života kod djeteta je puno snažnija, jer sve do promjene zuba dijete razvija mozak, a najviše u prvim godinama života. Zato sam vam govorio o Jean Paul-u, koji je bio vrlo pametna osoba, i rekao: 'Osoba više nauči u svoje prve tri godine nego u tri sveučilišne godine'. Ono što se tada radi. Radi se puno vještije nego bilo što, što se radi kasnije u životu.
Dakle sebi kažete: 'Da, to je nešto što smo imali; to smo izgubili. Taj unutarnji rad duše smo izgubili taman kada smo postali svjesni. To više nemamo'. I oni koji dođu do te spoznaje primjećuju da to mogu sve manje i manje. Kada kasnije dobijete mogućnost osvrtanja na život, postaje vam smiješno sve što se događalo. Jer kada ste bili četrnaestogodišnji dječak možda ste još mogli učiniti nešto malo od obilja stvari koje ste mogli kada ste bili trogodišnjak ili možda tek rođeni. Tada ste mogli učiniti najviše; sa četrnaest godina to ste mogli puno manje. Kada napunite trideset jedva možete nešto učiniti za probavu – ali više ne možete nešto razviti. Kada ste napunili pedeset ili šezdeset, postali ste pravi magarac što se tiče razvoja ljudskog tijela. I shvaćate kako postajete magarac tijekom svog života na Zemlji. Za nas je nužno otkriti da ako smo živjeli dvadeset ili trideset godina da ćete izgubiti dio svoje mudrosti. Proživjevši trideset ili četrdeset godina izgubi se puno više. A poslije smo postali strašan magarac s obzirom na stvari koje bi trebalo raditi iznutra.
Ali kako se počinje stjecati uvid, stječući sposobnost osvrtanja na život, zaista se počinje osjećati veliki respekt za pametno stvorenje kakvo smo bili kao malo dijete. Tada ste mogli biti strašno ružni; ali mogli ste sve mijenjati i ako ste bili ružan momak. S petnaest godina više se ne možete napraviti zgodnim. Kao malo dijete možete baš to. Sva djeca to mogu.
Stoga je važno shvatiti kakav se magarac postaje tijekom života. To je važan aspekt života. Stoga ne postajete neskromni već postajete istinski ponizna osoba. I ako steknete pravi uvid shvatiti ćete: 'Kao malo dijete zaista ste sjedili na magarcu i vodili ga sami. Sada, narastavši, postali ste magarac'. Vidite, to treba izraziti snažnim riječima, inače ne stižemo nigdje.
A to je također način otkrivanja prirode snova. To znate i sami – u vašim snovima možda ste mislili da ste kineski car ili nešto slično. Postoje mnoge druge vrste snova. Možete sanjati svakakve stvari. Ali što nam san pokazuje? Treba samo slijediti san kako se mijenja tijekom života na Zemlji.
Slika 21
Snovi malog djeteta su zbilja čudesni. Njegovi snovi još pokazuju da dijete još ima snage da oblikuje i razvije svoje tijelo. One su doista kozmičke. Dijete sanja o stvarima koje je doživjelo prije nego je sišlo na Zemlju jer su te snage još u njemu. Treba ih da razvije svoj mozak. Kada imate ovaj čudesno oblikovan mozak koji je u gornjem dijelu lubanje [Slika 21] – oko je ovdje, i nervi koje treba da bi vidio su ovdje. Sve to treba detaljno biti razrađeno. To mora biti razrađeno u sitne detalje. Da, gospodo, to je nešto što ne možete razraditi na osnovu zemaljskog znanja. Možete koristiti zemaljsko znanje da tu i tamo razvijete strojeve; ali ne možete koristiti zemaljsko znanje da razvijete mozak. I gledajući snove malog djeteta, može se jasno vidjeti da ono ima načina za razviti mozak u njegovim snovima. Kasnije će snovi postati vrlo čudni ako se ne vodi uredan život; sve više će biti poremećeni. I san je pun konfuzija jer se zna toliko malo o fizičkom tijelu, jer se nije u njemu.
Razlog da znamo toliko malo o našim fizičkim tijelima je da je mudrost koja nam je dana kada smo sišli u život na Zemlji postupno izgubljena tijekom života, promijenivši se u osobine duše. Probudivši se i rekavši sebi: 'Pa, ako vjeruješ sve što sanjaš – da si kineski car', sigurno si magarac. Ali ne možemo učiniti ništa nego razviti osobine magarca, jer nemamo tijelo. Pošto nismo unutar njega, ne možemo nego biti zbunjeni od snova. Potpuno smo izgubili sposobnost da razvijemo tijelo na pravi način, sposobnost koju smo imali kao mala djeca. Tijelo nam mora doći od izvana. Kada se budimo dolazi nam od izvana. Ali kada opet dođemo na ovu Zemlju, neće nam doći od izvana. Umjesto toga u jajašcu ćemo se susresti s materijom koja je uništena, i morati ćemo ga izgraditi korak po korak.
Sve su to stvari koje moramo naučiti između dva života na Zemlji. Između dva života na Zemlji moramo naučiti što sanjajuće ljudsko biće može postati. Vidite, neki ljudi koji su neprijateljski prema antropozofiji i suprotstavljaju joj se kažu: 'Ti ljudi samo žele sanjati; dolaze sa svakakvim fantastičnim idejama o svijetu'. Ah, ali antropozofija zapravo znači da snovima više ne pridajemo važnost, jer snovi pokazuju da više ne možemo napraviti stvari koje smo mogli napraviti s maglovitim, nesvjesnim znanjem kojeg smo imali kada smo ušli u ovaj svijet kao mala djeca. Stoga nam je jasno da smo tu sposobnost stekli u svijetu koji nije ovaj zemaljski svijet, jer ovdje možemo postati samo razdvojeni od stvarnosti što se tiče našeg pravog 'Ja'. Premda ovaj svijet može biti divan, u njemu možemo jedino biti razdvojeni od stvarnosti što se tiče našeg pravog 'Ja'. Odnos koji imamo prema tijelu, cjelokupan odnos prema tijelu, nešto je što stječemo u drugom svijetu.
Sada dopustite da vam kažem da netko tko kroz sve to može vidjeti i također shvaća da je ovo postajanje magarcem proces koji se odvija, da će znati da je lako izgubiti to znanje. Vidite, to je prilično slično kao kada pristupimo ispitu. Kada netko mora pristupiti ispitu često će bubati dvije godine, i onda brzo, strašno brzo, to opet zaboraviti. A tako je i sa znanjem koje je potrebno da bi izgradili svoja tijela – ubrzo ga zaboravimo. Ali to 'brzo' je malo drugačije nego kod ispita. To 'brzo' je cijeli naš život. Kada umremo, više-manje smo zaboravili ono što smo donijeli dolje u fizički život s nama pri rođenju. Vrijeme našeg života je otprilike vrijeme zaboravljanja.
Sada zamislite da se netko od vas sjeća: 'To sam bio ja, rastuće dijete; prva stvar koje se sjećam je, recimo, nešto kada sam imao četiri godine'. Pretpostavimo da je netko sada šezdeset godina, i sa šezdeset godina sjeća se događaja koji se dogodio kada mu je bilo samo četiri godine. Trebalo mu je pedeset šest godina nakon te četiri da zaboravi, iznutra da zaboravi. U pedeset šest godina njegovo zaboravljanje je sve veće i veće. Tih pedeset šest godina sve više postaje magarac. Pa koliko mu vremena treba da zaboravi stvari koje je još imao do četvrte godine? Pa, trebalo mu je onoliko puta više nego četiri ide u pedeset šest: trebalo mu je četrnaest puta ranog djetinjstva da bi zaboravio. Kada navrši šezdeset godina treba mu četrnaest puta toliko da povrati stvari koje je zaboravio u svijetu duha. Dakle, potrebno je 60 puta 14 godina, 840 godina. Nakon toga ponovno će steći sposobnost da ima stvari koje dijete ima u prve četiri godine za izgradnju tijela. To znači da će se nakon 840 godina moći vratiti na Zemlju.
Ove kalkulacije može se raditi samo s punom odgovornošću, kao što sam to napisao na ploči za vas, na odgovoran način ako se jasno shvaća da je to ovako ako se može ispitati što se krije u našim snovima, na način na koji nas snovi nose sve dalje od svijeta duha.
I vidite, ako netko ide okolo i u određeno vrijeme ne može ući u njegovo fizičko tijelo, onda je on medij. Ako netko ulazi u fizičko tijelo u pravo vrijeme i ponovno ga koristi, onda je on normalna osoba. Ali ako netko cijelo vrijeme hoda u tom stanju, a da ego nije ušao u fizičko tijelo – možete čak hodati okolo u svom spavanju; može se čak govoriti kao noćni šetač ili govoriti kada je čovjek u krevetu – tome se ne treba čuditi; jer ako netko baci loptu i sve je ravno, ona se kotrlja sama od sebe. Dakle, pod određenim okolnostima, kada osoba nije potpuno zdrava, kad joj je sve lako, kada njeno tijelo nema pravu stabilnost, tada aktivnost koja je inače u svijesti joj uvijek može imati učinka. Ali tada je ljudsko biće automat. Hodač u snu nije ljudsko biće već automat. A netko tko govori u snu ne govori ništa ljudsko. Samo jednom probajte: kada netko govori u snu čuti ćete najšašavije stvari jer je postao automat, a ego i duša nisu u njegovom tijelu.
Ali kada je slučaj da je to samo na pola puta a osoba je samo napola automat – proces ulaska je takav da ljudsko biće ulazi iz stražnjeg dijela mozga, idući prema naprijed – kada netko uđe samo na pola puta, tako da može zatvoriti oči, pošto su optički nervi ovamo natrag [Slika 21] on nešto percipira, ali to je nešto fantastično. A onda vam može govoriti svakakve fantastične stvari, jer, zar ne, on ne vidi već dobiva slike. Slušanje je locirano ovdje (sredina), smisao za govor ovdje (lijevo). Također će moći razgovarati s vama. Mediji govore, ali nisu u ovome svijetu. Zbog toga ne treba obraćati pažnju na ono što mediji govore, jer su samo na pola puta u svojim fizičkim tijelima. To uopće nije ubrojivo. Mediji kažu samo ono što čovjek opazi – moram stalno koristiti ovaj izraz – u svom magarećem smislu.
Čuo sam naravno o medijima koji kažu veličanstvene stvari. To je točno. Mediji će ponekad reći sjajne stvari, ali to vas ne bi trebalo iznenaditi. Jer, vidite, ako se desi jak zemljotres, životinje će unaprijed napustiti mjesto. Ljudi ostaju i daju se uništiti zemljotresom. Životinje su proročke prirode, jer je um svugdje; još nisu povukli um u sebe. Medij je dakle nešto što se spušta na nivo životinje. Može napraviti divne stvari, čak i sklepati stihove ljepše od Goetheovih – dobro, vidite, sve se svodi na životinjsko razumijevanje.
Suprotno je s osobom koja treba doći do znanja putem antropozofije. Ne smije doći na pola puta, kao u snovima, već sve znati na način na koji to zna i druga osoba, kao i ono što se može znati kada se drugi puta probudite. Kada se probudite taj drugi puta, jednostavno shvatite kako je to. Kažete sebi: 'Da, ako ste na Zemlji napravili nešto da upoznate ljudsko biće, to će vam biti od pomoći nakon smrti'. Tada će vam nakon smrti biti lakše upoznati ljudsko tijelo. Ono što čovjek treba upoznati između smrti i novog rođenja je unutarnja priroda ljudskog tijela. I morate doista razumjeti da treba mnogo da bi se upoznao svijet. Studenti se dosta znoje kada moraju naučiti sve o vanjskom svijetu, izračunati kako se zvijezde kreću po orbitama, i tako dalje, kako je Zemlja izgledala prije dok današnji rakovi nisu postojali, i tako dalje. Ima mnogo toga za naučiti. Da, ali gospodo, ono što se na Zemlji mora naučiti o onome što leži izvan ljudskog bića nije ništa u usporedbi s onim što se mora naučiti o unutarnjem ljudskom biću.
Reći ćete: 'Ali ljudi uče o unutarnjem ljudskom biću kada netko umre; tada sve nauče. Seciramo ga i iz leša naučimo kako osoba izgleda iznutra'. Ali to je velika razlika. Svo znanje koje steknete o mrtvom tijelu neće vam omogućiti da dobijete živu osobu. Naravno, da bi ljudsko biće živjelo potrebno je začeće. Ali ljudsko biće koje je obavilo svoje učenje u svijetu duha između smrti i novog rođenja, zapravo je uključeno u svoje začeće. Na Zemlji, može se steći znanje samo o onom što je mrtvo. Ne može se steći znanje o onome što je živo, a kamoli o onome što osjeća i misli.
Ne bih se usudio napisati vam ove brojeve, da nije bilo višeg znanja koje vidi kako se čovjek sve više udaljava od duhovnog svijeta tijekom svog zemaljskog života. Kada ostari, najviše se udaljio. Kada je još dijete – recimo da umre sa šesnaest godina – da, to je drugačije kada se sjeća do svoje četvrte godine. Mogao bi umrijeti sa šesnaest godina, sjećajući se do prije dvanaest godina, to je tri puta četiri, i ako je živio do dobi od šesnaest, doista mu treba samo četrdeset osam godina da se ponovno pojavi. Činjenica je da se to može svesti na izračun.
Ali ovdje se pokazuje nešto izvanredno. To je ovo. Kao što znate, patrijarhalno doba se oduvijek računalo kao 72 godine. Kada netko dosegne dob od 72 godine, godine koje slijede zaista su poklon. Dakle vidite, to je patrijarhalna dob od 72. Pretpostavimo da je takav patrijarh istinski izvanredna osoba, kao što su doista bili u ranija vremena. Danas smo toliko nemarni da se malo sjećamo naših godina djetinjstva. Ali oni raniji ljudi bi se sjećali sve do njihove treće ili druge godine. I tako su imali 70 godina da zaborave dječju mudrost, višu mudrost. To znači 35 puta 2. U svijetu duha, sjećajući se unatrag mnogo više nego mi danas, prošli bi kroz period od 35 puta 72 godine, što je preko 2000 godina.
Vidite, ako promatrate Sunce u proljeće, sada se podiže u konstelaciji Riba. U ranija vremena bi se podignulo u konstelaciji Ovna, a naš kalendar danas još pokazuje Ovna kao točku gdje izlazi. Međutim, to nije točno. Sunce se podizalo u konstelaciji Ovna sve do petnaestog stoljeća. U to vrijeme bilo je točno reći: Sunce se podiže u konstelaciji Ovna. Astronomi su se otada razlijenili i nastavljaju govoriti isto, iako se Sunce zasigurno danas ne podiže u konstelaciji Ovna već Riba.
Sada pretpostavimo da je konstelacija Riba izvjesne veličine. Ima dvanaest takvih konstelacija. Kada Sunce ponovno sljedeće godine izađe gore, biti će negdje u konstelaciji Riba 20 ožujka, kao što sam rekao. I ako ga promatrate godinu kasnije, pomaknuti će se malo dalje, više ne izlazeći na istom mjestu; godinu ranije bilo je malo natrag, opet ne na istom mjestu kao druge godine [crtanje na ploči]. Sunce treba određeno vrijeme da prođe kroz konstelaciju. Najprije je sasvim na početku Riba, i doći će vrijeme kada će biti na kraju Riba. Tada će se pomaknuti toliko daleko da više neće izlaziti u Ribama već u Vodenjaku. Sada, dakle, prolazi kroz Ribe, kasnije će prolaziti kroz konstelaciju Vodenjaka, još kasnije u Jarcu, i tako dalje. Suncu treba onoliko da prođe kroz jednu takvu konstelaciju koliko će ljudskom biću koje je veoma ostarjelo trebati da se ponovno vrati.
Dakle to dosta znači da se Sunce kreće od jedne konstelaciju do sljedeće. U mojoj Tajnoj znanosti najprije sam pokazao da povratak ljudskog bića ima veze s kretanjem Sunca. I stoga možemo pretpostaviti – znanost također to pokazuje – da kada ljudsko biće danas umre, ono stekne znanje potrebno da ponovno izgradi tijelo pod utjecajem Riba. I vratiti će se kada više ne mogu ništa naučiti od Riba već moraju učiti od Vodenjaka. I zatim će morati učiti od Jarca. Zatim opet od Strijelca. I zatim će doći opet da moraju učiti od Škorpiona. I zatim opet kada budu morali učiti od Vage; zatim od Djevice, od Lava, Raka, zatim Blizanaca, Bika i Ovna. Onda su opet na početku. I naravno do tada su mnogo naučili. Proći će cijeli ciklus od 25.815 godina, idući kroz nešto kao dvanaest zemaljskih života, jedanaest ili dvanaest zemaljskih života. Sada netko može reći: 'U redu, kazali ste nam da ljudska bića uče stvari koje trebaju na Zemlji, svaki puta od različite konstelacije, konstelacije koja izgleda sasvim različito'. Ako pogledate Ribe, izgledaju vrlo različito od Vodenjaka, naprimjer, ili Jarca, i tako dalje.
Ali samo promislite biti ovdje prije 800, 1000, 1500, 2000 godina, recimo. Tada bi stvari na Zemlji bile vrlo različite i živjeli bi prilično različit život. Možda bi bili zadovoljni farmer s vrlo malom farmom, lijepim okruglim trbuhom i krajnje zadovoljni. Sada ste u pokretu industrijskih radnika. To je nešto što ste naučili od Riba. U tom ranijem vremenu, kada ste pustili svoj mali trbuh i bili zadovoljan farmer, to bi bilo nešto što ste naučili od Ovna. I tako ljudi uče stvari koje prolaze na Zemlji od samih konstelacija.
Vidite, možemo reći da ljudsko biće postupno kruži. Ako ste bili ovdje naprimjer, 825 prije Krista, u devetom stoljeću, bili biste seljak s trbuhom; sada ste se vratili pod utjecaj Riba. Ali ako ste prošli cijeli put okolo, i nakon 25.815 godina prošli puni krug, u međuvremenu ste naučili toliko toga da više ne morate biti ono što ste bili prije, jer tada ćete biti na mnogo višem nivou kao ljudsko biće. Tako moramo sebi reći: Nakon 25.815 godina, kada bi se opet trebali vratiti na Zemlju, više se nećemo morati vratiti na Zemlju na ovaj način, jer smo naučili sve što se može u toj konstelaciji.
I vidite, tu dolazimo do nečega o čemu sam ranije govorio. Ljudi koji su studirali geologiju na moderan način će nam reći: 'Prije 25 milijuna godina stvari su na Zemlji bile takve i takve'. Pitanje je, kako ti ljudi znaju da je Zemlja bila tijelo tekućine prije 25 milijuna godina? Govorio sam vam o sličnim stvarima ranije, ali ne o ovako dugim periodima vremena. Kako oni znaju?
Proučavati će slapove Nijagare, naprimjer. Voda pada dolje preko stijena. Ukloniti će neke stijene nad kojima je padala i izračunati koliko ih voda istroši u godinu dana. Uzimajući u obzir da je isprano toliko i toliko u godinu dana, izračunati će koliko se stijena morala pružati kada se voda još nije ohladila kao voda već je postojala kao para. I tako su stigli do tih 25 milijuna godina.
Sada, to je isto kao kada bismo ispitivali nečije srce. Danas je deveti travnja. Ako ispitamo srce danas i onda opet za mjesec dana, malo će se promijeniti, zatim, još jedan mjesec kasnije, još će se malo promijeniti. I uzevši te male promjene razradimo kakvo je srce bilo prije 300 godina. Fino, ali tada nije postojalo. Proračun je ispravan, ali objekt još nije postojao. I tako je s načinom na koji je Zemlja izgledala prije 25 milijuna godina. I također rade proračune kakva će Zemlja biti za 25 milijuna godina. Za to samo idu u drugom smjeru. Ali Zemlja tada više neće postojati. Baš kao sa srcem, koje je malo manje dobro dan za danom, moguće je razraditi kakve će biti za 300 godina, jedino što za 300 godina vi nećete biti ovdje kao fizičko ljudsko biće. Zbroj je točan. Ljudi su zasljepljeni, obmanuti činjenicom da su njihovi proračuni strašno točni; ali ljudsko biće ne traje toliko koliko daje njihov zbroj. Kada se opet vratite za 25.815 godina Zemlja će u međuvremenu biti razgrađena. Vi ćete u cijelosti biti prisiljeni da u vašim uzastopnim životima otkrijete da morate pronaći svoj put u svijet na drugačiji način. Tada Zemlja više neće postojati; biti ćete nje oslobođeni. Napredovati ćete do višeg oblika života.
I ulazeći u materiju na pravi način možemo biti sasvim znanstveni i ići daleko u vrijeme o kojem nam drevne legende još pripovijedaju, kazavši da će čovjek još trebati ići kroz brojne živote na Zemlji, i onda se više neće morati vraćati na Zemlju. Tada će morati dovoljno naučiti da se može snaći bez da dobije fizičko tijelo. Međutim, do tada, ljudsko biće mora postupno doći do točke gdje više neće imati lude snove kakve ima danas, i sve skupa više ne odlazi toliko daleko od svijeta duha.
I to će imati veoma važan rezultat, gospodo. Jer sebi morate reći: ljudi koji se bore protiv spoznaje svijeta duha ne žele da ta mudrost dođe u čovječanstvo. Žele da ljudi nastave biti magarci na Zemlji, i da se ne mogu vratiti. Jer stječući neko znanje o ljudskom biću dok su još na Zemlji, nešto živo i ne samo znanje temeljeno na mrtvom tijelu, ljudsko biće također postaje sve više sposobno steći pravi uvid u to kroz što mora proći nakon smrti.
Ako će ljudska bića, jer konačno moraju biti magarci na Zemlji, i ostati magarci, što je što neki mračni ljudi žele, ti mračni ljudi će učiniti da potpuno izgubi svoju duhovnu egzistenciju. Oni mu govore o vječnom blaženstvu. Ali dok mu propovijedaju vječno blaženstvo oduzimaju mu ono što mu je dodijeljeno. To je nešto što treba reći; to je užasna stvar.
Antropozofija je stoga potrebna da pokaže ljudskim bićima da zaista mogu steći uvid i tako također opet ući u svijet duha. To je vidite, istina, i antropozofija doista ima važnu misiju i veliki socijalni značaj za čovječanstvo. Jer će cijeli racionalni um nestati. I kada se ljudi žele držati racionalnog uma samo nudeći znanosti ono što dolazi od mrtvog tijela, rezultat mora biti ono što se već dogodilo: čovječanstvo živi u takvoj tami da jednostavno ne zna što bi trebalo napraviti. Primjerice, da bi se pobjeglo od vječnog organiziranja kongresa i tako dalje, i napravilo stvarni progres, ljudi se moraju probuditi. Ali probuditi se, ljudi to mrze. Jer vidite, kada sjedite za stolovima za sastanke, nije važno samo da sjedite, već i da govorite nešto razumno; ali ljudi danas neće priznati da se moraju probuditi, da im umovi moraju biti malo fleksibilniji tako da dobiju unutarnji osjećaj za socijalna pitanja. Stoga je u osnovi govoreći sve samo krpljenje. Ali ono što je potrebno je da ljudi zaista razumiju njihovu unutarnju prirodu već na ovoj Zemlji, da su spremni za ono što moraju napraviti u svijetu duha. To je zaista tako.
Antropozofiji ne pada na pamet konvertirati pojedinca. Pojedinac ne može učiniti ništa, ali mnogo ljudi može. Antropozofija samo želi pomoći mnogim ljudima da steknu pravo znanje. Tada će na ovoj Zemlji biti moguće raditi za bolja vremena.
To je nešto što sam vam također želio reći, gospodo. Moram ići u Zürich, St. Galen i Winterthur. Kada se vratim nastaviti ću o ovome govoriti. Možda ćete u međuvremenu misliti o nečemu što bi me mogli pitati.
Razlog da znamo toliko malo o našim fizičkim tijelima je da je mudrost koja nam je dana kada smo sišli u život na Zemlji postupno izgubljena tijekom života, promijenivši se u osobine duše. Probudivši se i rekavši sebi: 'Pa, ako vjeruješ sve što sanjaš – da si kineski car', sigurno si magarac. Ali ne možemo učiniti ništa nego razviti osobine magarca, jer nemamo tijelo. Pošto nismo unutar njega, ne možemo nego biti zbunjeni od snova. Potpuno smo izgubili sposobnost da razvijemo tijelo na pravi način, sposobnost koju smo imali kao mala djeca. Tijelo nam mora doći od izvana. Kada se budimo dolazi nam od izvana. Ali kada opet dođemo na ovu Zemlju, neće nam doći od izvana. Umjesto toga u jajašcu ćemo se susresti s materijom koja je uništena, i morati ćemo ga izgraditi korak po korak.
Sve su to stvari koje moramo naučiti između dva života na Zemlji. Između dva života na Zemlji moramo naučiti što sanjajuće ljudsko biće može postati. Vidite, neki ljudi koji su neprijateljski prema antropozofiji i suprotstavljaju joj se kažu: 'Ti ljudi samo žele sanjati; dolaze sa svakakvim fantastičnim idejama o svijetu'. Ah, ali antropozofija zapravo znači da snovima više ne pridajemo važnost, jer snovi pokazuju da više ne možemo napraviti stvari koje smo mogli napraviti s maglovitim, nesvjesnim znanjem kojeg smo imali kada smo ušli u ovaj svijet kao mala djeca. Stoga nam je jasno da smo tu sposobnost stekli u svijetu koji nije ovaj zemaljski svijet, jer ovdje možemo postati samo razdvojeni od stvarnosti što se tiče našeg pravog 'Ja'. Premda ovaj svijet može biti divan, u njemu možemo jedino biti razdvojeni od stvarnosti što se tiče našeg pravog 'Ja'. Odnos koji imamo prema tijelu, cjelokupan odnos prema tijelu, nešto je što stječemo u drugom svijetu.
Sada dopustite da vam kažem da netko tko kroz sve to može vidjeti i također shvaća da je ovo postajanje magarcem proces koji se odvija, da će znati da je lako izgubiti to znanje. Vidite, to je prilično slično kao kada pristupimo ispitu. Kada netko mora pristupiti ispitu često će bubati dvije godine, i onda brzo, strašno brzo, to opet zaboraviti. A tako je i sa znanjem koje je potrebno da bi izgradili svoja tijela – ubrzo ga zaboravimo. Ali to 'brzo' je malo drugačije nego kod ispita. To 'brzo' je cijeli naš život. Kada umremo, više-manje smo zaboravili ono što smo donijeli dolje u fizički život s nama pri rođenju. Vrijeme našeg života je otprilike vrijeme zaboravljanja.
Sada zamislite da se netko od vas sjeća: 'To sam bio ja, rastuće dijete; prva stvar koje se sjećam je, recimo, nešto kada sam imao četiri godine'. Pretpostavimo da je netko sada šezdeset godina, i sa šezdeset godina sjeća se događaja koji se dogodio kada mu je bilo samo četiri godine. Trebalo mu je pedeset šest godina nakon te četiri da zaboravi, iznutra da zaboravi. U pedeset šest godina njegovo zaboravljanje je sve veće i veće. Tih pedeset šest godina sve više postaje magarac. Pa koliko mu vremena treba da zaboravi stvari koje je još imao do četvrte godine? Pa, trebalo mu je onoliko puta više nego četiri ide u pedeset šest: trebalo mu je četrnaest puta ranog djetinjstva da bi zaboravio. Kada navrši šezdeset godina treba mu četrnaest puta toliko da povrati stvari koje je zaboravio u svijetu duha. Dakle, potrebno je 60 puta 14 godina, 840 godina. Nakon toga ponovno će steći sposobnost da ima stvari koje dijete ima u prve četiri godine za izgradnju tijela. To znači da će se nakon 840 godina moći vratiti na Zemlju.
Ove kalkulacije može se raditi samo s punom odgovornošću, kao što sam to napisao na ploči za vas, na odgovoran način ako se jasno shvaća da je to ovako ako se može ispitati što se krije u našim snovima, na način na koji nas snovi nose sve dalje od svijeta duha.
I vidite, ako netko ide okolo i u određeno vrijeme ne može ući u njegovo fizičko tijelo, onda je on medij. Ako netko ulazi u fizičko tijelo u pravo vrijeme i ponovno ga koristi, onda je on normalna osoba. Ali ako netko cijelo vrijeme hoda u tom stanju, a da ego nije ušao u fizičko tijelo – možete čak hodati okolo u svom spavanju; može se čak govoriti kao noćni šetač ili govoriti kada je čovjek u krevetu – tome se ne treba čuditi; jer ako netko baci loptu i sve je ravno, ona se kotrlja sama od sebe. Dakle, pod određenim okolnostima, kada osoba nije potpuno zdrava, kad joj je sve lako, kada njeno tijelo nema pravu stabilnost, tada aktivnost koja je inače u svijesti joj uvijek može imati učinka. Ali tada je ljudsko biće automat. Hodač u snu nije ljudsko biće već automat. A netko tko govori u snu ne govori ništa ljudsko. Samo jednom probajte: kada netko govori u snu čuti ćete najšašavije stvari jer je postao automat, a ego i duša nisu u njegovom tijelu.
Ali kada je slučaj da je to samo na pola puta a osoba je samo napola automat – proces ulaska je takav da ljudsko biće ulazi iz stražnjeg dijela mozga, idući prema naprijed – kada netko uđe samo na pola puta, tako da može zatvoriti oči, pošto su optički nervi ovamo natrag [Slika 21] on nešto percipira, ali to je nešto fantastično. A onda vam može govoriti svakakve fantastične stvari, jer, zar ne, on ne vidi već dobiva slike. Slušanje je locirano ovdje (sredina), smisao za govor ovdje (lijevo). Također će moći razgovarati s vama. Mediji govore, ali nisu u ovome svijetu. Zbog toga ne treba obraćati pažnju na ono što mediji govore, jer su samo na pola puta u svojim fizičkim tijelima. To uopće nije ubrojivo. Mediji kažu samo ono što čovjek opazi – moram stalno koristiti ovaj izraz – u svom magarećem smislu.
Čuo sam naravno o medijima koji kažu veličanstvene stvari. To je točno. Mediji će ponekad reći sjajne stvari, ali to vas ne bi trebalo iznenaditi. Jer, vidite, ako se desi jak zemljotres, životinje će unaprijed napustiti mjesto. Ljudi ostaju i daju se uništiti zemljotresom. Životinje su proročke prirode, jer je um svugdje; još nisu povukli um u sebe. Medij je dakle nešto što se spušta na nivo životinje. Može napraviti divne stvari, čak i sklepati stihove ljepše od Goetheovih – dobro, vidite, sve se svodi na životinjsko razumijevanje.
Suprotno je s osobom koja treba doći do znanja putem antropozofije. Ne smije doći na pola puta, kao u snovima, već sve znati na način na koji to zna i druga osoba, kao i ono što se može znati kada se drugi puta probudite. Kada se probudite taj drugi puta, jednostavno shvatite kako je to. Kažete sebi: 'Da, ako ste na Zemlji napravili nešto da upoznate ljudsko biće, to će vam biti od pomoći nakon smrti'. Tada će vam nakon smrti biti lakše upoznati ljudsko tijelo. Ono što čovjek treba upoznati između smrti i novog rođenja je unutarnja priroda ljudskog tijela. I morate doista razumjeti da treba mnogo da bi se upoznao svijet. Studenti se dosta znoje kada moraju naučiti sve o vanjskom svijetu, izračunati kako se zvijezde kreću po orbitama, i tako dalje, kako je Zemlja izgledala prije dok današnji rakovi nisu postojali, i tako dalje. Ima mnogo toga za naučiti. Da, ali gospodo, ono što se na Zemlji mora naučiti o onome što leži izvan ljudskog bića nije ništa u usporedbi s onim što se mora naučiti o unutarnjem ljudskom biću.
Reći ćete: 'Ali ljudi uče o unutarnjem ljudskom biću kada netko umre; tada sve nauče. Seciramo ga i iz leša naučimo kako osoba izgleda iznutra'. Ali to je velika razlika. Svo znanje koje steknete o mrtvom tijelu neće vam omogućiti da dobijete živu osobu. Naravno, da bi ljudsko biće živjelo potrebno je začeće. Ali ljudsko biće koje je obavilo svoje učenje u svijetu duha između smrti i novog rođenja, zapravo je uključeno u svoje začeće. Na Zemlji, može se steći znanje samo o onom što je mrtvo. Ne može se steći znanje o onome što je živo, a kamoli o onome što osjeća i misli.
Ne bih se usudio napisati vam ove brojeve, da nije bilo višeg znanja koje vidi kako se čovjek sve više udaljava od duhovnog svijeta tijekom svog zemaljskog života. Kada ostari, najviše se udaljio. Kada je još dijete – recimo da umre sa šesnaest godina – da, to je drugačije kada se sjeća do svoje četvrte godine. Mogao bi umrijeti sa šesnaest godina, sjećajući se do prije dvanaest godina, to je tri puta četiri, i ako je živio do dobi od šesnaest, doista mu treba samo četrdeset osam godina da se ponovno pojavi. Činjenica je da se to može svesti na izračun.
Ali ovdje se pokazuje nešto izvanredno. To je ovo. Kao što znate, patrijarhalno doba se oduvijek računalo kao 72 godine. Kada netko dosegne dob od 72 godine, godine koje slijede zaista su poklon. Dakle vidite, to je patrijarhalna dob od 72. Pretpostavimo da je takav patrijarh istinski izvanredna osoba, kao što su doista bili u ranija vremena. Danas smo toliko nemarni da se malo sjećamo naših godina djetinjstva. Ali oni raniji ljudi bi se sjećali sve do njihove treće ili druge godine. I tako su imali 70 godina da zaborave dječju mudrost, višu mudrost. To znači 35 puta 2. U svijetu duha, sjećajući se unatrag mnogo više nego mi danas, prošli bi kroz period od 35 puta 72 godine, što je preko 2000 godina.
Vidite, ako promatrate Sunce u proljeće, sada se podiže u konstelaciji Riba. U ranija vremena bi se podignulo u konstelaciji Ovna, a naš kalendar danas još pokazuje Ovna kao točku gdje izlazi. Međutim, to nije točno. Sunce se podizalo u konstelaciji Ovna sve do petnaestog stoljeća. U to vrijeme bilo je točno reći: Sunce se podiže u konstelaciji Ovna. Astronomi su se otada razlijenili i nastavljaju govoriti isto, iako se Sunce zasigurno danas ne podiže u konstelaciji Ovna već Riba.
Sada pretpostavimo da je konstelacija Riba izvjesne veličine. Ima dvanaest takvih konstelacija. Kada Sunce ponovno sljedeće godine izađe gore, biti će negdje u konstelaciji Riba 20 ožujka, kao što sam rekao. I ako ga promatrate godinu kasnije, pomaknuti će se malo dalje, više ne izlazeći na istom mjestu; godinu ranije bilo je malo natrag, opet ne na istom mjestu kao druge godine [crtanje na ploči]. Sunce treba određeno vrijeme da prođe kroz konstelaciju. Najprije je sasvim na početku Riba, i doći će vrijeme kada će biti na kraju Riba. Tada će se pomaknuti toliko daleko da više neće izlaziti u Ribama već u Vodenjaku. Sada, dakle, prolazi kroz Ribe, kasnije će prolaziti kroz konstelaciju Vodenjaka, još kasnije u Jarcu, i tako dalje. Suncu treba onoliko da prođe kroz jednu takvu konstelaciju koliko će ljudskom biću koje je veoma ostarjelo trebati da se ponovno vrati.
Dakle to dosta znači da se Sunce kreće od jedne konstelaciju do sljedeće. U mojoj Tajnoj znanosti najprije sam pokazao da povratak ljudskog bića ima veze s kretanjem Sunca. I stoga možemo pretpostaviti – znanost također to pokazuje – da kada ljudsko biće danas umre, ono stekne znanje potrebno da ponovno izgradi tijelo pod utjecajem Riba. I vratiti će se kada više ne mogu ništa naučiti od Riba već moraju učiti od Vodenjaka. I zatim će morati učiti od Jarca. Zatim opet od Strijelca. I zatim će doći opet da moraju učiti od Škorpiona. I zatim opet kada budu morali učiti od Vage; zatim od Djevice, od Lava, Raka, zatim Blizanaca, Bika i Ovna. Onda su opet na početku. I naravno do tada su mnogo naučili. Proći će cijeli ciklus od 25.815 godina, idući kroz nešto kao dvanaest zemaljskih života, jedanaest ili dvanaest zemaljskih života. Sada netko može reći: 'U redu, kazali ste nam da ljudska bića uče stvari koje trebaju na Zemlji, svaki puta od različite konstelacije, konstelacije koja izgleda sasvim različito'. Ako pogledate Ribe, izgledaju vrlo različito od Vodenjaka, naprimjer, ili Jarca, i tako dalje.
Ali samo promislite biti ovdje prije 800, 1000, 1500, 2000 godina, recimo. Tada bi stvari na Zemlji bile vrlo različite i živjeli bi prilično različit život. Možda bi bili zadovoljni farmer s vrlo malom farmom, lijepim okruglim trbuhom i krajnje zadovoljni. Sada ste u pokretu industrijskih radnika. To je nešto što ste naučili od Riba. U tom ranijem vremenu, kada ste pustili svoj mali trbuh i bili zadovoljan farmer, to bi bilo nešto što ste naučili od Ovna. I tako ljudi uče stvari koje prolaze na Zemlji od samih konstelacija.
Vidite, možemo reći da ljudsko biće postupno kruži. Ako ste bili ovdje naprimjer, 825 prije Krista, u devetom stoljeću, bili biste seljak s trbuhom; sada ste se vratili pod utjecaj Riba. Ali ako ste prošli cijeli put okolo, i nakon 25.815 godina prošli puni krug, u međuvremenu ste naučili toliko toga da više ne morate biti ono što ste bili prije, jer tada ćete biti na mnogo višem nivou kao ljudsko biće. Tako moramo sebi reći: Nakon 25.815 godina, kada bi se opet trebali vratiti na Zemlju, više se nećemo morati vratiti na Zemlju na ovaj način, jer smo naučili sve što se može u toj konstelaciji.
I vidite, tu dolazimo do nečega o čemu sam ranije govorio. Ljudi koji su studirali geologiju na moderan način će nam reći: 'Prije 25 milijuna godina stvari su na Zemlji bile takve i takve'. Pitanje je, kako ti ljudi znaju da je Zemlja bila tijelo tekućine prije 25 milijuna godina? Govorio sam vam o sličnim stvarima ranije, ali ne o ovako dugim periodima vremena. Kako oni znaju?
Proučavati će slapove Nijagare, naprimjer. Voda pada dolje preko stijena. Ukloniti će neke stijene nad kojima je padala i izračunati koliko ih voda istroši u godinu dana. Uzimajući u obzir da je isprano toliko i toliko u godinu dana, izračunati će koliko se stijena morala pružati kada se voda još nije ohladila kao voda već je postojala kao para. I tako su stigli do tih 25 milijuna godina.
Sada, to je isto kao kada bismo ispitivali nečije srce. Danas je deveti travnja. Ako ispitamo srce danas i onda opet za mjesec dana, malo će se promijeniti, zatim, još jedan mjesec kasnije, još će se malo promijeniti. I uzevši te male promjene razradimo kakvo je srce bilo prije 300 godina. Fino, ali tada nije postojalo. Proračun je ispravan, ali objekt još nije postojao. I tako je s načinom na koji je Zemlja izgledala prije 25 milijuna godina. I također rade proračune kakva će Zemlja biti za 25 milijuna godina. Za to samo idu u drugom smjeru. Ali Zemlja tada više neće postojati. Baš kao sa srcem, koje je malo manje dobro dan za danom, moguće je razraditi kakve će biti za 300 godina, jedino što za 300 godina vi nećete biti ovdje kao fizičko ljudsko biće. Zbroj je točan. Ljudi su zasljepljeni, obmanuti činjenicom da su njihovi proračuni strašno točni; ali ljudsko biće ne traje toliko koliko daje njihov zbroj. Kada se opet vratite za 25.815 godina Zemlja će u međuvremenu biti razgrađena. Vi ćete u cijelosti biti prisiljeni da u vašim uzastopnim životima otkrijete da morate pronaći svoj put u svijet na drugačiji način. Tada Zemlja više neće postojati; biti ćete nje oslobođeni. Napredovati ćete do višeg oblika života.
I ulazeći u materiju na pravi način možemo biti sasvim znanstveni i ići daleko u vrijeme o kojem nam drevne legende još pripovijedaju, kazavši da će čovjek još trebati ići kroz brojne živote na Zemlji, i onda se više neće morati vraćati na Zemlju. Tada će morati dovoljno naučiti da se može snaći bez da dobije fizičko tijelo. Međutim, do tada, ljudsko biće mora postupno doći do točke gdje više neće imati lude snove kakve ima danas, i sve skupa više ne odlazi toliko daleko od svijeta duha.
I to će imati veoma važan rezultat, gospodo. Jer sebi morate reći: ljudi koji se bore protiv spoznaje svijeta duha ne žele da ta mudrost dođe u čovječanstvo. Žele da ljudi nastave biti magarci na Zemlji, i da se ne mogu vratiti. Jer stječući neko znanje o ljudskom biću dok su još na Zemlji, nešto živo i ne samo znanje temeljeno na mrtvom tijelu, ljudsko biće također postaje sve više sposobno steći pravi uvid u to kroz što mora proći nakon smrti.
Ako će ljudska bića, jer konačno moraju biti magarci na Zemlji, i ostati magarci, što je što neki mračni ljudi žele, ti mračni ljudi će učiniti da potpuno izgubi svoju duhovnu egzistenciju. Oni mu govore o vječnom blaženstvu. Ali dok mu propovijedaju vječno blaženstvo oduzimaju mu ono što mu je dodijeljeno. To je nešto što treba reći; to je užasna stvar.
Antropozofija je stoga potrebna da pokaže ljudskim bićima da zaista mogu steći uvid i tako također opet ući u svijet duha. To je vidite, istina, i antropozofija doista ima važnu misiju i veliki socijalni značaj za čovječanstvo. Jer će cijeli racionalni um nestati. I kada se ljudi žele držati racionalnog uma samo nudeći znanosti ono što dolazi od mrtvog tijela, rezultat mora biti ono što se već dogodilo: čovječanstvo živi u takvoj tami da jednostavno ne zna što bi trebalo napraviti. Primjerice, da bi se pobjeglo od vječnog organiziranja kongresa i tako dalje, i napravilo stvarni progres, ljudi se moraju probuditi. Ali probuditi se, ljudi to mrze. Jer vidite, kada sjedite za stolovima za sastanke, nije važno samo da sjedite, već i da govorite nešto razumno; ali ljudi danas neće priznati da se moraju probuditi, da im umovi moraju biti malo fleksibilniji tako da dobiju unutarnji osjećaj za socijalna pitanja. Stoga je u osnovi govoreći sve samo krpljenje. Ali ono što je potrebno je da ljudi zaista razumiju njihovu unutarnju prirodu već na ovoj Zemlji, da su spremni za ono što moraju napraviti u svijetu duha. To je zaista tako.
Antropozofiji ne pada na pamet konvertirati pojedinca. Pojedinac ne može učiniti ništa, ali mnogo ljudi može. Antropozofija samo želi pomoći mnogim ljudima da steknu pravo znanje. Tada će na ovoj Zemlji biti moguće raditi za bolja vremena.
To je nešto što sam vam također želio reći, gospodo. Moram ići u Zürich, St. Galen i Winterthur. Kada se vratim nastaviti ću o ovome govoriti. Možda ćete u međuvremenu misliti o nečemu što bi me mogli pitati.