.- 10. Deseto predavanje, Dornach, 15 prosinca 1918
Sile u istočnom čovječanstvu - srednjem čovječanstvu - zapadnom čovječanstvu. Trostruko ljudsko biće živi u svijetu. Protestantizam na zapadu, istoku i centru. Ideja slobode - jednakosti - bratstva. Razlika antropozofskog pokreta od ostalih pokreta.
Jučer sam dio naših razmišljanja povezao s esejem Berdjajeva koji se, kao što ste vidjeli, temelji na predrasudi, na bezuvjetnom vjerovanju u modernu znanost; koji s druge strane, bilježi čudnu činjenicu - koja se može razumjeti samo kroz suprotnost između intelektualne logike, koja je također znanstvena logika i logike činjenica - da je boljševizam, Avenariusa, Macha i slične filozofe pozitivizma, učinio takoreći, svojim službenim filozofima. Možda je potrebno izričito naglasiti da je esej o kojem sam govorio napisan već 1908, i vrlo je čudno - to se može razumjeti samo iz duhovno znanstvene osnove - da sadrži sud koji je najviše usklađen sa sadašnjošću, kako god inače netko gledao na stvari, činjenica je da ovaj ruski pisac ima sud koji je primjenjiv i na sadašnjost. Možda je također važno da čujete da su Mach i Avenarius već bili smatrani boljševičkim filozofima, da tako kažem, u vrijeme kada, ne želim nikoga uvrijediti - ali 'možda' velik dio još nije znao što je zapravo boljševizam. Velik dio čovječanstva zapadne i srednje Europe za boljševizam je znao tek kratko, a kao takav on je zapravo stara pojava.
Sada bih želio dodati nekoliko stvari razmatranjima koja smo imali tijekom vremena. Vidjeli ste da mi je bilo važno pokazati vam kako se socijalni impulsi sadašnjosti mogu procijeniti iz duhovno-znanstvene perspektive. I morali smo pridati veliku važnost tome - ne na način apstrakcije na koji se to danas obično čini - da se ne prepustimo samo uvjerenju, da o socijalnim impulsima u svijetu razmišljamo jednoobrazno. Upravo to će zamutiti svako razmišljanje i prosuđivanje o socijalnom pitanju i odvesti ga na krivi put ako se ne uzme u obzir činjenica da su ljudske zajednice u civiliziranom svijetu diferencirane, pa se mora izbjeći ta pogreška u koju se pada kada se kaže: što se tiče socijalnog pitanja, vrijedi ovo ili ono; ljudsko društvo mora biti uređeno na ovaj ili onaj način. - Treba postaviti pitanje: koje su to snage u istočnom čovječanstvu, koje su snage u zapadnom čovječanstvu, i koje su snage u sredini, koje vode socijalnim zahtjevima? I okarakterizirali smo na mnogo različitih načina, s vanjske simptomatske i također s unutarnje okultne točke gledišta, kako o ovoj diferencijaciji između zapadnog čovječanstva, središnjeg čovječanstva i istočnog čovječanstva, u koje uključujemo europski istok, posebno Rusiju, treba razmišljati. Bez poznavanja te diferencijacije nije moguća plodna koncepcija socijalnog pitanja.
Sada se zapitajmo: što je - toga smo se dotakli mnogo puta, želimo danas istaknuti nekoliko stvari - osnovna kvaliteta duše u dobu koje je počelo u petnaestom stoljeću i, kao što sam rekao, trajat će do trećeg tisućljeća, što je osnovna karakteristika koja omogućuje razvoj duše? Ta temeljna kvaliteta, koja se jedva pokazala u svom pravom obliku, koja je sada u svojim počecima i koja će se dalje razvijati, jest ljudska inteligencija, inteligencija kao osobina duše. Tako da će tijekom ovog razdoblja ljudi sve više biti pozvani da koriste svoju inteligenciju da prosuđuju sve stvari, posebno socijalne, znanstvene, religijske stvari, jer one zapravo iscrpljuju opseg ljudskog života: religijske, znanstvene, socijalne impulse.
Pa, možda će vam ova ideja inteligentnog bića, ljudskog bića, koje se mora probuditi, postati lakša ako shvatite da se ne može govoriti o četvrtom post-atlantskom razdoblju u smislu kao danas, da se čovjek kao osobnost želio postaviti samo na temelju inteligencije. To sam posebno oštro naglasio u svojoj knjizi 'Zagonetke filozofije' s osvrtom na filozofsku misao. U četvrtom post-atlantskom razdoblju, koje je završilo u petnaestom stoljeću nove ere, nije bilo potrebno da se ljudi osobno služe inteligencijom. S percepcijama okoline, s ostalom životnom vezom sa svijetom, kao što boje i tonovi ulaze u ljude kroz percepciju, u ljude ulaze pojmovi, ideje tj. ono intelektualno. Sadržaj intelektualnog bio je za Grke percepcija, naprimjer, isto ono što je bio i za Rimljane.
Za čovjeka od petnaestog stoljeća intelektualno više ne može biti rezultat percepcije. Iz svijeta percepcije, percepcija pojmova je odsutna. Čovjek više u isto vrijeme ne prima koncepte, ideje i percepcije. Samo je pogrešno misliti da se ta velika promjena nije dogodila na prijelazu u petnaesto stoljeće. Ovu grešku, ovu nemogućnost razlikovanja, neki su ljudi primijetili i u vanjskom životu. Za Europljanina, primjerice, lako ispadne da sve Japance doživljava istima, iako su jednako različiti kao i Europljani. Jednostavno se ne razlikuje. Današnja znanost ne razlikuje pojedina vremenska razdoblja i smatra da je sve isto. Ali to nije slučaj; naprotiv, dogodila se golema promjena, posebno na prijelazu u petnaesto stoljeće, kada su ljudi prestali percipirati koncepte istovremeno s percepcijom, i počeli sami za sebe razrađivati koncepte. Suvremeni čovjek mora razvijati pojmove iz svoje vlastite osobnosti. To je tek na početku, ali će se razvijati sve više i više. I upravo se u pogledu ovog kultiviranja inteligencije zapadni ljudi, ljudi srednje oblasti i istočni narodi, izrazito razlikuju. A budući da se današnji teoretski zahtjevi proletarijata postavljaju kao inteligentni zahtjevi, kao što je prirodno u petom post-atlantskom dobu, u dobu duše svijesti, dakle, važno je razmotriti odnos inteligentne prirode ljudske duše, kako se ona razlikuje cijelim licem Zemlje, također i s obzirom na socijalne impulse.
Vidite, važnost ovih stvari je podcijenjena jer, čak i danas, one djeluju samo u podsvijesti. Čovjek ne voli praviti razliku pri svom komotnom razmišljanju pri punoj svijesti. Ali svaki čovjek u sebi ima unutarnjeg čovjeka, koji zrači u budnu svijest samo do određene mjere. I on pravi oštru razliku, naprimjer, između zapadnjaka, ljudi sredine i istočnjaka, ovisno o tome je li sama osoba zapadnjak, čovjek sredine ili istočnjak. Ne mislim na individualnost pojedinca, već na onu koja pripada nacionalnosti. Molim vas da uvijek pravite ovu razliku. Naravno, pojedinac se izdiže iz nacionalnog elementa. Svakako, ima ljudi kod kojih nacionalni element jedva djeluje, ima onih koji se sustavno trude biti ljudi tako da ne dopuštaju da nacionalni element djeluje u njima; ali utoliko što je izraženo nacionalno, ono se izražava na način na koji smo to okarakterizirali u raznim prigodama i kako sada ponovno želim pogledati s određenog gledišta, s obzirom na socijalno pitanje.
Kad se pojavi nešto poput socijalnog pitanja, čak i kad se pojavi nešto drugo što ovisi o zajednici, a ne o pojedincu, onda uvijek nacionalno dolazi u obzir. I koliko god pripadnik britanske nacije ili pripadnik njemačkog naroda ili stanovnik ruskog tla - ovako namjerno pravim razliku - mogli prosuđivati englesku, njemačku ili rusku politiku ili socijalnu strukturu na isti način kao ljudi, ali one ne mogu biti iste, moraju se razlikovati jer u obzir dolazi ono što im je zajedničko. Dakle, ono što ovdje propitujemo nije toliko individualni odnos od osobe do osobe, već ono što djeluje od naroda do naroda i različito je kod jedne nacije od druge nacije. To uvijek moram oštro naglašavati jer se te stvari uvijek iznova pogrešno shvaćaju, nekad dobronamjerno, a nekad zlonamjerno.
Uzmimo jednu stvar za primjer. Tražim od vas da ove stvari uzmete 'sine ira', nisu zamišljene kao kritika, već kao izjave o činjenicama; stoga vas molim da stvari uzmete u obzir bez imalo simpatije ili antipatije. Uzmimo srednjoeuropsku osobu koja s jedne strane promatra život ljudi koji govore engleski, i s druge strane život ljudi koji govore ruski, kako oni žive u idejama ljudi, dakle opet ne pojedinca nego naroda. Pripadnik srednjoeuropskog naroda možda će svjesno donositi svakakve sudove. Danas se, naravno, govori ovo ili ono prema javnom mnijenju, koje je uvijek privatna lijenost. To može biti tako, ali unutrašnje ljudsko biće, sada mislim na srednjoeuropsku osobu, postaje kada prosuđuje - čega ne mora ni biti svjestan - kada gleda prema zapadu stanovništvo koje govori engleski, kada promatra ljude kako se politički i socijalno ponašaju, prosudit će: to je filistarstvo. A kada pogleda prijeko na Rusiju, procijenit će: to je boemski. Naravno da je to malo radikalno, ali tako je. Svakako, on sam će čuti s zdesna i slijeva: možete nas zvati filistri, možete nas zvati boemi, ali vi ste - pedant! To može biti točno, naravno, opet se prosuđuje s druge točke gledišta. Ali ove stvari su stvarnije nego se čini na prvi pogled, i moraju izaći iz dubine egzistencije.
Čudno je to što je unutar stanovništva engleskog govornog područja inteligencija instinktivna. Djeluje instinktivno, to je novi instinkt koji se pojavio u ljudskoj evoluciji, instinkt da se razmišlja inteligentno. Ono što bi duša svijesti trebala obrazovati, inteligenciju, instinktivno prakticira stanovništvo engleskog govornog područja. Englezi su predisponirani za prakticiranje inteligencije instinktivno.
Ruska populacija razlikuje se od populacije engleskog govornog područja kao što se Sjeverni pol razlikuje od Južnog pola, ili - mogao bih čak reći - kao što se Sjeverni pol razlikuje od Ekvatora, s obzorom na ovaj impuls inteligencije. U Srednjoj Europi - to sam već spomenuo - inteligencija nije nešto što imate instinktivno, već se za nju morate obrazovati, ona je naučena. To je velika, ogromna razlika. U Engleskoj, u Americi, inteligencija je instinktivna. Ima sve karakteristike instinkta. U Srednjoj Europi inteligencija nije nešto s čime se rađa, već je treba naučiti, treba je svladati kako se osoba razvija. U Rusiji - htio bih se bazirati na raznim književnim manifestacijama da ne mislite da konstruiram te stvari - stvar je u tome da ljudi, da tako kažem, raspravljaju o tome što je zapravo inteligencija. Prema izjavama pronicljivih Rusa, ono što se tamo zove inteligencija nešto je sasvim drugo od onoga što se naziva inteligencija u Europi, a kamoli u Engleskoj. U Rusiji onaj tko je naučio ovo ili ono nije inteligentna osoba. Koga mi ovdje ubrajamo u intelektualce? One koji su naučili ovo ili ono, stekli ovo ili ono, i time se uvježbali u razmišljanju. Kao što rekoh, u zapadnoj Europi i Americi to je čak i urođeno. Ali nećemo si dopustiti da u inteligenciju ne ubrojimo trgovca ili državnog službenika ili predstavnika bilo koje slobodne profesije. Ali Rus će to učiniti. On ne smatra inteligentnom osobom samo trgovca ili državnog službenika ili predstavnika neke slobodne profesije, već bi inteligentna osoba, u slučaju Rusa, trebala biti osoba koja je budna, koja je postigla određenu razinu samopouzdanja. Državni službenik koji je puno naučio i koji o mnogočemu ima svoje mišljenje ne mora biti bistra osoba. Radnik koji razmišlja o svojoj povezanosti sa socijalnim poretkom, koji je budan u pogledu svog odnosa prema društvu, inteligentna je osoba. I vrlo je znakovito da je netko čak prisiljen upotrijebiti riječ inteligencija u sasvim drugom smislu. Jer, vidite, dok je na zapadu inteligencija instinktivna, urođena, usađena posredno ili barem stečena, na istoku se tretira kao nešto što sigurno nije urođeno, ne može se usaditi, ne može se razvijati, nego je ono što se budi iz određenih dubina duše. Čovjek se budi 'u inteligenciju'. Ovo osobito primjećuju neki članovi takozvane 'kadetske stranke', koji nalaze da je upravo ta vjera u buđenje, razlog zašto se u ruskoj inteligenciji može opaziti izvjesna oholost, izvjesno precjenjivanje sebe, uza sve druge osobine skromnosti.
Ova inteligencija u Rusiji ima vrlo posebno mjesto u ljudskom razvoju. Ako se ne date prevariti, ako se ne prepustite iluzijama o vanjskim simptomima, nego radije pogledate što je unutra, onda možete biti vrlo impresionirani ovom ruskom inteligencijom, čak i ako, prema vašem zapadnoeuropskom ili srednjoeuropskom poimanju, čini se malo važnim, ako ne dopustite da na vas utječu simptomi, nego gledate uzroke, onda možete reći: zaštićena je od svega instinktivnog. Rus smatra da ne smije dopustiti da ga izjeda nikakav ljudski instinkt, niti treba vjerovati da se nešto posebno može postići onim što se uči kao da je inteligencija. Rus želi - nesvjesno naravno - sačuvati inteligenciju do šestog post-atlantskog razdoblja, njegovog razdoblja, tako da tom inteligencijom ne dopire do instinkta, već da inteligenciju nosi tamo gdje će duhovno jastvo procvjetati. Dok populacija koja govori engleski dopušta inteligenciji da se svodi na instinkt, Rus je želi zaštititi od toga. On ne želi dopustiti da se ta inteligencija spusti u instinkte, on je želi njegovati, bez obzira koliko mala bila danas, kako bi se mogla sačuvati za nadolazeće doba kada se duhovno jastvo, ono čisto duhovno, može prožeti s ovom inteligencijom.
Ako tako gledate na razloge, onda se ovako nešto, što biste inače morali kritizirati nepristranim sudom, čini stanovitom nužnošću ljudskog razvoja. Kao što rekoh, sami Rusi, pronicljivi Rusi koji karakteriziraju te stvari, sasvim ispravno nalaze da ruska inteligencija ima dva temelja, koji leže u njenom razvoju. Ta je ruska inteligencija dobila konfiguraciju, karakter koji ima danas, jer je Rus koji je razvio inteligenciju i želio postati probuđena osoba bio u početku potisnut od policijske vlasti. Od policijskog nasilja morao se braniti do mučeničke smrti. Kao što rekoh, netko ih može osuđivati, ali o njima treba stvoriti nepristran sud. S jedne strane, specifičan karakter ove ruske inteligencije, koja se želi sačuvati za buduće duhovne impulse čovječanstva, potpuno je određen policijskim ugnjetavanjem, koje je bilo do mučeništva. A s druge strane, sasvim je prirodno - to ruski pisci stalno ističu - ta ruska inteligencija, jer se želi sačuvati za buduća vremena, sada je svijetu nešto strano, nešto što se ne može lako nositi sa životom, nešto što je usmjereno na nešto sasvim drugo od onoga što trenutno pulsira u svijetu. Stoga se može reći: i u ovom pogledu, ruski duševni život je suprotan od onoga od engleski govorećeg stanovništva. Može se reći: na zapadu inteligenciju štiti policija, na istoku se inteligencija užasava policije. Jedno se može sviđati jednom, drugome drugo, ali to je stvar utvrđivanja činjenica. Dakle, na zapadu je, kao što rekoh, inteligencija zaštićena. Poseban karakter inteligencije trebao bi utjecati u vanjski život, trebao bi biti prisutan posvuda u društvenoj strukturi. Ljudi bi trebali imati udjela u socijalnoj strukturi na temelju svoje inteligencije i tako dalje. U Rusiji, bez obzira radi li to car ili Lenjin, inteligencija je potisnuta od strane policije i još će dugo biti potisnuta od strane policije. Možda nerv njezine snage leži u činjenici da je potiskuje policija. Te se stvari mogu prikazati prilično shematski, a još uvijek valjano s obzirom na to. Može se reći: u Rusiji je inteligencija progonjena, u Srednjoj Europi pripitomljena, a na zapadu se inteligencija već rađa pitoma.
Ako napravite ovu podjelu, ovu strukturu, zapravo ste je dobro napravili, iako riječi zvuče čudno. U Engleskoj i Americi inteligencija se rađa pitoma s obzirom na konstituciju države, s obzirom na vanjsku politiku, a također i s obzirom na socijalni ustroj. U Srednjoj Europi se kroti. Na istoku bi rado jurila nasumce, ali progone je.
To su stvari koje morate imati na umu ako želite vidjeti stvarnost, ako ne želite ulaziti u stvari na kaotičan način koji vam onda ne dopušta da dođete do bilo kakvog uvida. Poanta je da se, s jedne strane, ljudi ponašaju na ovaj način, posebno u odnosu na inteligenciju, razlikuju se utoliko što etnička pripadnost djeluje u ljudima. Različiti su kao što sam sugerirao u raznim prigodama, kao što danas opet sugeriram s određenog stajališta. No, s druge strane, u dobu duše svijesti, ova se diferencijacija mora razumjeti, a u isto vrijeme moramo se pomaknuti izvan nje.
Postoje dva načina da praktično idete izvan ove diferencijacije u životu. Prije svega, upoznavanjem s njom. Ako netko samo proglasi s vrlo općih, apstraktnih stajališta da je ovo ili ono ispravno socijalno stajalište, bez prepoznavanja diferencijacije unutar čovječanstva, onda to nema nikakve vrijednosti; to je samo govor mimo stvarnosti. Dakle, važan je uvid u te okolnosti. Druga stvar je da ste na određeni način u mogućnosti koristiti svoje cjelokupno ljudsko iskustvo da nadiđete ove stvari i da diferencijaciju uzmete u obzir ako želite biti praktični; da ne vjerujete da su ljudi u cijelom svijetu isti i da se socijalno pitanje može u cijelom svijetu riješiti jednako. Treba znati da se socijalno pitanje mora rješavati na različite načine, jer se ono želi riješiti na različite načine, na temelju nacionalnih impulsa.
Ali to je jedino moguće pod pretpostavkama kakve ovdje postavlja znanost duha. Jer ako imate nekakav društveni ideal koji je više ili manje kaotičan ili čak skladan, kako ćete ga primijeniti na sve ljude? To možete koristiti samo jednostrano. Možete imati najljepše, lako dokazive ideje; možda vjerujete ni u što drugo nego da možete usrećiti ljude diljem svijeta s takvim idejama. Samo je nesreća našeg vremena da ljudi žele tako nešto. Tko danas vjeruje ili misli drugačije kada stoji pred ljudima i govori o socijalnim ili političkim idejama, osim da uvjete na cijeloj Zemlji treba urediti ovako ili onako? 'S idejama koje ja smislim, cijelo čovječanstvo može biti usrećeno!' - Tako se danas razmišlja. A na temelju naših navika mišljenja, teško da je moguće misliti drugačije, dragi moji prijatelji.
Ali uzmite socijalni aspekt koji sam vam donio prije nekog vremena, uzet iz znanosti duha. Vidjet ćete da to raskida s navikama mišljenja našeg vremena i da ima potpuno drugačiji karakter. Rekao sam vam: nije riječ o postojanju nekog jedinstvenog socijalnog ideala, već o istraživanju: što se želi ostvariti u stvarnosti? - Ukazao sam na trostruku podjelu života koja je do sada bila kaotično sažeta u jednočlanoj državi. Danas svugdje vidite kabinet, parlament, i ljudi to vide kao ideal, da se sve na kaotičan način okupi u jednom parlamentu. Rekao sam da stvarnost nastoji razdvojiti ono što je sažeto u jednoj stvari. Duhovni život, uključujući pravna pitanja - ali ne upravno pravosuđe, nego građansko i kazneno - čini jednu kariku, ekonomski život čini drugu kariku. A život koji regulira to dvoje čini treću gdje se vrši administracija, gdje se pruža služba zaštite i tako dalje. Ovo troje se suočava jedno s drugim kao što se danas suočavaju države. Međusobno komuniciraju preko predstavnika, uređuju međusobne odnose, ali sami po sebi su, da se tako izrazim, suvereni.
Neka se temeljito preispita i kritizira ono što govorim, ali tada ne kritizirate stav, već nešto što se želi ostvariti u sljedećih četrdeset do pedeset godina. Ova trostruka podjela jedina je prilika da se računa s diferencijacijom čovječanstva. Jer ako imate samo jednostrukost, morate je nametati cijelom čovječanstvu, kao da želite isti kaput obući na malog čovjeka, čovjeka srednje veličine i diva - iako ovdje koristim veličinu samo radi pojašnjenja, ne namjeravam narode opisivati kao male ili velike. Ali imajući tu trojnu prirodu, imate priliku unutra imati nešto univerzalno. Zapad će se oblikovati na takav način s obzirom na svoju socijalnu strukturu da će njime dominirati uprava, ustav, opća regulacija javnog života, sigurnosne službe u sveobuhvatnom smislu i tako dalje. Drugi su momenti podređeni i ovise o ovome. I opet za druga područja je drugačije. Jedno od troje je dominantno, drugo dvoje je više ili manje ovisno. Budući da imate trostruku strukturu, imate priliku pronaći, u vlastitom pogledu na stvari, diferencijaciju stvarnosti. Ono što je samo unitarno, morate raširiti po cijeloj Zemlji: ali za ono što je intrinsično tročlano možete reći: na zapadu prevladava jedno, u središnjim zemljama drugo, a na istoku prevladava treće. Kao rezultat toga, ono što smatrate idealnom socijalnom strukturom, razlikuje se po cijeloj Zemlji. To je temeljna razlika između ovdje predstavljenog gledišta znanosti duha i drugih gledišta.
Gledište koje predstavlja znanost duha primjenjivo je na stvarnost od samog početka, jer unutar sebe ima diferencijaciju, i na stvarnost se može primijeniti na drugačiji način. Ovo je razlika između apstraktnog pogleda i konkretnog pogleda: apstraktno gledište je zbroj koncepata za koje netko vjeruje da će usrećiti ljude; konkretno gledanje je ono kojem je inherentno da može izrasti jedna stvar, zatim druga ili treća. Tada se jedno ili drugo ili treće može primijeniti na druge vanjske uvjete. To je ono što čini razliku između pogleda na stvarnost i svakog dogmatizma. Dogmatizam se kune u dogme. Ali dogme se mogu afirmirati samo ako tiraniziraju stvarnost. Pogled na stvarnost, kao i sama stvarnost, živ je sam po sebi. Kao što je ljudski ili neki drugi organizam pokretljiv i živ sam po sebi, i nema potpunu čvrstoću, tako je i pogled na stvarnost živ sam po sebi i raste u jednom ili drugom smjeru.
Ako uzmete u obzir ovu razliku u pogledu na stvarnost od dogmatizma, onda je ona iznimno važna za promjenu navika mišljenja u duši, koja je ljudima danas toliko potrebna i od koje su još toliko daleko - mnogo više nego što to znaju. A ovo što govorim duboko je u sebi povezano s antropozofski orijentiranom znanošću duha.
Vidite, za običnu znanost, jedinu koja je danas uobičajena, čovjek je jedinstvo. Današnji anatom, današnji fiziolog promatra mozak, osjetilne organe, živce, jetru, slezenu, srce; za njega su to sve organi koje on svrstava u jedinstveni organizam. Znate, da mi to ne radimo. Razlikujemo glavu, ili nervno-osjetilnog čovjeka, od čovjeka grudi, ili čovjeka disanja i krvotoka, te čovjeka metabolizma ili čovjeka udova ili čovjeka mišića. Kao što znate, razlikujemo trodijelno ljudsko biće, trodijelno ljudsko biće koje živi u svijetu. I budući da se u antropozofski orijentiranoj znanosti duha ne držimo apstraktno jednodijelnog ljudskog bića, također je istina da antropozofski orijentirani znanstvenik duha pronalazi socijalni poredak u koji se ljudsko biće uklapa kao tročlano biće. Jer to je smjernica, ta antropozofska struktura čovjeka. Ta su tri člana manje više samo vanjski simboli čovjekova bića, jer je čovjek ukorijenjen u sve svjetove. Ali ako pogledamo ovu trostruku strukturu, to je za nas vodilja da još jednom uzmemo u obzir diferencijaciju ljudi diljem svijeta.
Kada govorim o ovoj stvari, molim vas da to opet pogledate 'sine ira', jer ja samo karakteriziram; ne kritiziram i ne govorim ništa što bi imalo štetan učinak na jednu stranu ili koristan učinak na drugu. Počnimo s Rusima, Čovjeka ne možete uopće proučavati ako se fokusirate samo na današnju anatomiju, fiziologiju ili psihologiju, a ne na trodijelnog čovjeka kojeg sam barem skicirao u svojoj knjizi 'O zagonetkama duše'. Jer ako shvatite što se danas događa - molim vas da uzmete u obzir: danas! - Kod Ruske duše, uopće kao posebnost ruskog naroda, može se reći: u Rusiji - neka mi Rusi oproste, ali tako je - čovjek glave je kod kuće. Ja kažem: Rusi mi mogu oprostiti jer sami to ne vjeruju; ali nisu u pravu. Mogli biste reći: U Rusiji je čovjek srca kod kuće, a glava je u drugom planu. To je moguće reći samo ako ne proučavate znanost duha kako treba. Jer zato se ruska kultura glave pojavljuje prvenstveno kao kultura srca, jer, ako se smijem banalno izraziti, Rus ima srce u glavi, odnosno srce radi tako snažno da djeluje prema glavi; da osujećuje svaku inteligenciju, da sve preko njega prolazi. Ali učinak srca na glavu, na pojmove, na ideje, ono je što konfigurira cijelu istočnoeuropsku kulturu.
I neka mi Srednjoeuropljani ne zamjere, ali to je tako: njima je bitno - a to karakterizira cijelu srednjoeuropsku kulturu - da im glava stalno pada u prsa, a trbuh ili ekstremiteti stalno se povlače prema srcu. To je bit srednjoeuropskih ljudi; zato im je tako teško snaći se, jer zapravo nisu ni na jednom ni na drugom kraju. Objasnio sam vam ovo rekavši: s Čuvarom praga, osoba iz Srednje Europe ima iskustvo kolebanja, sumnje, neizvjesnosti.
I neka mi zapadni Europljani ne zamjere, jer - možete već pogoditi što je ostalo - njihova je kultura prvenstveno trbušna kultura, kultura mišića, jer upravo je u tome posebnost da sve što izvire iz kulture mišića - u narodu a ne u pojedincu - snažno djeluje i na glavu. Otuda instinktivnost inteligencije, otuda podrijetlo kulture mišića u modernom smislu života, sporta i tako dalje. Sve što govorim možete pronaći posvuda u vanjskom životu ako to želite, ako želite stvarno i nepristrano sagledati okolnosti. Putokaz u tome može vam dati samo antropozofski orijentirana znanost duha. Kod Rusa je slučaj da srce 'dimi' u glavu, kod engleskog govornog područja slučaj je da trbuh 'dimi' u glavu, ali i glava djeluje natrag na trbuh i usmjerava ga. Vrlo je važno imati na umu ove stvari. Ne treba ih uvijek reći ovako radikalno kako mi međusobno govorimo, ali mi se razumijemo, jer smo među sobom možda donekle dobronamjerni i znamo te stvari sagledati objektivno, a ne sa simpatijama ili antipatijama.
Tako vidite, morate imati na umu trodijelno ljudsko biće, stvarno morate znati da je ljudsko biće trodijelno biće, biće prema obrascu trojstva, također i ako želite proučavati fiziološke i psihološke diferencijacije. I bitno je, ne samo kako kaže župnik, da se ljudi zanimaju jedni za druge, da imaju interes jedni za druge, nego da postoji pravi interes od čovjeka do čovjeka. Ali to se može temeljiti samo na uvidu. Ostaje prazna apstrakcija kada kažete: volim sve ljude. Potrebno je pristupati ljudima s razumijevanjem, pa tako i zajednicama, ako se želi prosuđivati ljudske zajednice i socijalnu strukturu zajednica. Ali to možete učiniti samo iz trodijelne ljudske prirode. Ako ne znate - nemojte me krivo shvatiti - koji je najistaknutiji dio u zajednici ljudi, ne možete upoznati osobu. Morate nekako imati vodilju da biste dobili uvid, inače na kraju sve pobrkate. To je ono što je bitno. Zato je antropozofski orijentirana znanost duha nešto što stvarnost uzima u obzir. Time je također i nešto što ljudima često stvara nelagodu. Zbog određenih predrasuda ljudi ne žele da ih se prozre. To je užasno neugodno za ljude u privatnom životu kada ih se prozre, pa se skoro može reći: najmanje devet od deset ljudi postaju neprijatelji ako ih stvarno prozrete; naći će oni neki način; možda nesvjesni, ali hoće. Neugodno je za ljude da se vidi kroz njih, čak i ako je to u svijetlu, kao što je to ovdje, ako je namijenjeno povećanju ljubavi među ljudima. Apstraktna ljudska ljubav je upravo ona ljubav koju bi peć - često sam koristio tu usporedbu - trebala razviti svojom toplinom. Ako mu kažeš: vi ste peć, vaša je dužnost kao peć zagrijati sobu - a ako je ne ugrijete, svako moralno uvjeravanje je beskorisno. Tako je i sa svim nedjeljnim poslijepodnevnim propovijedima. Bez obzira koliko ljudima propovijedate ljubav - a ne dajete gorivo koje čini da se ljudi i zajednice upoznaju i razumiju, svako propovijedanje je bezvrijedno.
Vidite, u kojem smislu antropozofsku znanost duha možemo vidjeti kao gorivo, kao poticaj za zanimanje čovjeka za čovjeka, za razvoj ljubavi među ljudima. Čak i važne povijesne činjenice - razvio sam ih ovdje pred vama kao simptomatologiju prije nekog vremena - koje leže u osnovi današnjih socijalnih impulsa, mogu se ljudskom uvidu dati samo iz perspektive pogleda na stvarnost.
Ako uzmemo u obzir sve što smo već rekli o diferencijaciji zapadnog, srednjeg i istočnog svijeta, i ono što se još obilnije slijeva u vaše duše kada te svjetove doista promatrate s razumijevanjem, onda se također pitamo i: odakle to, osim već rečenog, da se ruska inteligencija može sačuvati za buduća vremena? - Potreba je veća snaga za zaštitu inteligencije od nasrtaja nagona, da tako kažem, nego za prakticiranje urođene, instinktivne inteligencije. Potrebna je veća snaga. I to je postignuto kroz, ako mogu tako reći, određene aranžmane u razvoju zapadnog čovječanstva. Uzmimo samo okolnost da je Rusija bila u mnogočemu zadržana strujanjima kulturnog života koja su se odvijala na zapadu. Jednom sam, s druge točke gledišta, opisao ovo zatvaranje, zagušenje suvremene kulture prema istoku. Razmotrite kako se u devetom stoljeću u crkvi dogodio raskol, koji je dovršen u desetom stoljeću; kako je raniji oblik kršćanstva gurnut natrag na istok, gdje ostaje stacionaran, konzervativan, tako da se može reći: određeno stanje koje je bilo rašireno u cijelom kršćanstvu u prvim stoljećima, potisnuto je prema istoku i tako je ostalo stacionarno. Zapad je nastavio razvijati svoje kršćanstvo. Dakle, nešto je gurnuto natrag na istok. To je jedna stvar. S druge strane, tatarski element, odnosno ono što je došlo iz Azije, guralo se na istok. Ali sve je to samo izraz činjenice da su ranije ljudske snage bile zgusnute na ruskom tlu i da su kao snage apsorbirale ono što je došlo iz Azije u, rekao bih, mlađem stanju od zapadnoeuropskog čovječanstva.
Da stavimo nešto u perspektivu, uzmimo srednjoeuropsku kulturu u njezinoj ovisnosti o protestantizmu. Ta je ovisnost veća nego što se obično misli. U osnovi, cijela srednjoeuropska kultura konfigurirana je impulsom protestantizma, ne ovom ili onom vjerom, nego impulsom protestantizma, jer za one koji gledaju iz više perspektive protestantizam je samo simptom, suštinska stvar je duhovni impuls koji je djelovao u protestantizmu. Cijela znanost kakva se prakticira u Srednjoj Europi, oblik koji poprima, zapravo je pod utjecajem protestantizma, bez protestantizma je ova srednjoeuropska kultura nezamisliva. Ono što se na jednom mjestu čini osobito istaknutim - baš kao što sam ranije pokazao na primjeru socijalnih zadataka antropozofije, koji bi se trebali primijeniti na diferencirani način - na drugom je mjestu prisutno na drugačiji način, u drugačijem odnosu prema životu. Protestantizam je u Srednjoj Europi bio takav da je prije svega, rekao bih, poticao čovjekovo oslanjanje na inteligentnu prirodu. Srednjoeuropska inteligencija, koja se mora obrazovati, vezana je za protestantizam. Čak i katolička akcija koja se digla protiv protestantizma, ako se dobro promatra, protestantskog je karaktera, osim ako ne proizlazi iz jezuitizma, koji je svjesno zadržavao ono što je došlo kroz protestantizam. Ali impuls koji djeluje kroz protestantizam, želim reći, u Srednjoj Europi djeluje u svom najčišćem obliku. Kako je funkcionirao u zapadnoj Europi? Proučite li povijesne uvjete pomoću povijesne simptomatologije, otkrit ćete da u zapadnoj Europi i Americi protestantizam djeluje na takav način da odgovara urođenom instinktu inteligencije kao samom po sebi razumljivom, koji je još više izražen u političkom životu nego u vjerskom životu. Djeluje potpuno prirodno. To je nešto što prožima sve, ne treba mu posebna narav, iako su se tu i tamo prirodno zažarila srca reformacije; ne treba provesti tako šokantnu reformaciju kao što je to bio slučaj u Srednjoj Europi. Naravno da postoji na zapadu. Takav je da bi se moglo reći: moderni zapadnjak rođen je kao protestant; srednjoeuropski ljudi o stvarima raspravljaju kao protestanti. Tu nije urođeno. Rus odbacuje protestantizam kao Rus. Ne želi ga, a kao Rus ni ne može ga imati. Rusizam i protestantizam su nespojivi jedno s drugim.
Ono što govorim ne izražava se pukim uvidom u vjersku ispovijest, nego se izražava u upijanju svakakvih kulturnih impulsa. Naprimjer, možete pratiti marksizam u zapadnim zemljama. Tako je prihvaćen da je od početka protiv starih vlasničkih struktura i tako dalje. U srednjim zemljama se o tim stvarima mora puno raspravljati, svađati, sumnjati i govoriti puno beskorisnih stvari. To odgovara predstavnicima srednjih zemalja. U istočnoj Europi marksizam poprima čudne oblike, u istočnoj Europi prvo se mora u potpunosti implementirati. A ako uzmete marksizam u istočnoj Europi, on je zapravo potpuno prožet i obojen ruskim pravoslavljem. On nosi pečat pravoslavne vjere, ne u svojim idejama, već u načinu na koji sam Rus gleda na marksizam.
Ovo je samo da se skrene pozornost na to kako je potrebno gledati izvan vanjskih stvari i na unutarnje. Puno ćete dobiti ako se naviknete na mnoge stvari u životu i kažete sebi: kako mi danas koristimo riječi, one su već uvelike izlizane kovanice. Ono što danas mislimo o stvarnima, na temelju jezika kojim se služimo, zapravo nikada posve ne odgovara stvarnosti. Svugdje treba dublje sagledati stvari. Želim reći: protestantizam, definiran na način kako se to radi prema današnjim navikama mišljenja, zapravo više ne govori ništa što odgovara stvarnosti. Protestantizam treba shvatiti i na način da se može reći: dakle, ako pogledamo kako se protestantizam pojavljuje u marksizmu ili, u politici ili čak u znanosti, onda imamo ono što odgovara stvarnosti. Toliko je radikalno neophodno da težimo ići onkraj puke iluzije riječi, onkraj iluzije pojmova, do živog shvaćanja stvarnosti. O tome sve ovisi, a prije svega o tome ovisi ispravno razumijevanje najvažnijeg impulsa sadašnjice, socijalnog impulsa. O tome ovisi i pravilna procjena uvjeta vremena. Upravo zato jer ljudi nisu navikli na ono što je stvarnost, jer su daleko od stvarnih ideja, suvremene se prilike procjenjuju tako iskrivljeno. Uvijek pitaju o krivnji ili nevinosti u nedavnim vojnim katastrofama, iako to pitanje kao takvo nema ni najmanjeg smisla. Zato sam ovdje davno rekao kako te stvari leže u svjetskim impulsima. Kao što se u stvari danas realizira mapa koju sam zabilježio ovdje pred vama, realiziraju se i druge stvari. Ostvaruju se, također će se ostvariti točno onako kako je ovdje bilo riječi. Morate imati osjećaj za ono što stvarno jest i ne vezati se za prazne riječi, koje se često moraju koristiti kako bi se okarakterizirale stvari, ali ne treba zapeti na njima. Dakle, kada vidite stvarnost, također sa stanovišta stvarnosti morate razumjeti i trenutnu prosudbu Antante i Amerikanaca o srednjim zemljama. Već sam rekao: kad je počela ova ratna katastrofa, čuo sam s mnogih strana da je ono što je sredina napravila bilo kritizirano. Ovo što se sada događa u smislu nasilne politike i tako dalje, danas je puno manje kritizirano od onih koji su to tada kritizirali, iako ima dovoljno razloga za slične oštre kritike. Mislim da nikad nisam branio nikakvu osobnost, nego karakterizirao okolnosti. Stoga nemam nikakav zadatak braniti osobnosti čija je maska nedavno pala. Ali je li potpuno idoliziranje 'wilsonizma', naprimjer, i svega što ide uz to, manje posljedica ljudske sklonosti prema nekoj vrsti idolopoklonstva nego ono što je razvijeno u sredini kao 'ludendorfizam' i što je, da, to je nešto o čemu se mora vrlo pažljivo odlučiti i ne može se govoriti tako ležerno.
Ali s druge točke gledišta jednom sam ovdje rekao: kada jedna osoba vrijeđa drugu i govori zlo, razlog za to nije uvijek, čak je i rijetko, osoba o kojoj se govori zlo. Ona može biti zla; ali to zlo u njoj, za objektivnog promatrača stvarnosti, najmanji je razlog za grdnju. Razlog za psovanje obično je potreba za psovanjem. I ta potreba za psovanjem traži objekt na kojem će se isprazniti. Također pokušava svoje ideje dovesti u takvu struju, da se čini da su te ideje opravdane. Često je to tako između ljudi. Ali u svijetu, u širem svijetu, nije drugačije. Treba samo sagledati činjenice i vidjeti da postoje dublji razlozi. Vidite, posve je razumljivo da ljudi u zemljama Antante i u američkim krajevima, sada pribijaju na stup ne samo pojedine vladare, nego i stanovništvo središnjih zemalja i govore svašta na toj liniji. To možete razumjeti, jer kako bi izgledala politika Antante u ovih nekoliko tjedana da ljudi tamo kažu: ovi u srednjim zemljama nisu tako loši; uglavnom, to su ljudi koji samo trebaju istaknuti svoje bolje aspekte i onda će s njima biti dobro. - Da, kad bi to govorili, ne bi to imalo veze s politikom koju vode. Morate reći ono što vas opravdava. Mora se znati kako stvari proizlaze iz stvarnosti. To je dublje gledanje. Posve je samo po sebi razumljivo da javno mnijenje kod članova Antante nije takvo zato jer je to istina, nego da bi opravdali vlastito ponašanje, kao što često kad netko vrijeđa drugoga, ne vrijeđa zato jer je vrijeđani ovakav ili onakav, nego zato jer ga treba vrijeđati, jer se želi rasteretiti. Zapravo se radi o tome da stvari gledate drugačije nego što ste navikli gledati na njih. To je ono što je bitno. Razumijevanje znanosti duha u skrovitim dubinama vlastite duše, u mnogočemu je nešto sasvim drugačije od onoga što zamišljaju mnogi koji sebe smatraju dijelom antropozofskog pokreta.
Izvana, gledano apstraktno - a sada dolazimo do drugog poglavlja - moglo bi se vjerovati da sadašnji socijalizam, socijalni zahtjevi sadašnjosti, proizlaze iz socijalnih impulsa. Nedavno sam opisao kako ljudi osciliraju naprijed-natrag između socijalnih i antisocijalnih poriva ili instinkta. Apstraktni mislilac će uzeti kao nešto potpuno samorazumljivo da se sadašnji socijalni proleter rađa iz socijalnog, jer je sasvim prirodno, zar ne, da se socijalno definira iz socijalnog. Ali to nije istina. Svatko tko promatra današnji proleterski socijalizam prema njegovoj stvarnosti, zna da je socijalizam, kako se danas pojavljuje kao marksizam, antisocijalna pojava. Proizlazi iz antisocijalnih impulsa. To je razlika između apstraktnih definicija, između apstraktnog mišljenja i realističnog mišljenja. Što u tom smjeru pokreće ljude koji danas žele ostvariti socijalizam? Pokreću li ih socijalni instinkti? Ne, antisocijalni instinkti! Jučer sam to čak pokazao iz vanjskih pokazatelja, iz konfiguracije osnovne formule: 'Proleteri svih zemalja, ujedinite se!' To znači: osjetite mržnju prema drugim klasama, kako biste osjetili vezu ujedinjenja! - Tu imate jedan od antisocijalnih impulsa. Proučavajući suvremenu socijalnu psihologiju, moglo bi se nabrojiti beskonačno mnogo antisocijalnih impulsa. To je razlika između načina mišljenja koji se razvija, mora se razvijati i koji treba promicati kroz antropozofski usmjerenu znanost duha i onoga koji odgovara današnjim uobičajenim navikama mišljenja.
Zato ono što se mora postaviti kao antropozofsko stajalište prema socijalnom pitanju i danas nailazi na toliki otpor, jer ljudi ne mogu razmišljati u skladu sa stvarnošću, jer, prije svega, ljudi ne mogu razmišljati diferencirano, a često vjeruju da kada netko može diferencirano misliti, da sam sebi proturječi.
Važna pitanja sadašnjosti mogu se riješiti samo realnim razmišljanjem. Reći ću vam jedno takvo pitanje, koje je povezano s onim o čemu smo već razgovarali. Rekao sam: ono što posebno tutnji u proleterskim umovima, što je pokretačka snaga, jest da je staro ropstvo zamijenjeno ropstvom rada, time što je u današnjoj socijalnoj strukturi rad roba. Jučer sam naglasio da se zadatak socijalnog mišljenja sastoji upravo u odvajanju robe od radne snage. Trostruka socijalna struktura o kojoj sam govorio, već sadrži impuls koji odvaja robu od ljudskog rada. Jer ono što nastaje ovom trostrukom podjelom nisu logične posljedice, već su jednostavno posljedice stvarnosti, koje također odgovaraju stvarnosti opažanja.
Sada se na ovo pitanje nadovezuje drugo, koje je u određenoj mjeri goruće. Znate, jedan od temeljnih zahtjeva proleterskog materijalizma, koji ima marksistički prizvuk, jest podruštvljavanje sredstava za proizvodnju. Sredstva za proizvodnju trebaju postati javno vlasništvo. To bi bio tek početak zajedničke imovine, uključujući zemlju i tako dalje. A također znate iz onoga što sam vam predstavio kao program ruske Sovjetske republike da je dio programa nacionalizacija, odnosno podruštvljenje, sredstava za proizvodnju i zemlje. To već upućuje na najvažnije socijalno potpitanje koje se danas može zamisliti. Može se formulirati ovako: treba li socijalna intervencija u sadašnjoj kulturi, ili u sadašnjem kaosu, ako gledamo srednje zemlje i istočne zemlje, biti učinjena na takav način da se prema budućnosti pojavi tendencija, ako je moguće da sve više ljudi postanu vlasnici, ili se treba razvijati tako da zajednica postane vlasnik? Razumijete što mislim. Treba li biti tako da, koliko god je moguće, pojedinačna osoba ima posjed, imovinu, ili treba, da bi se izbjegla nepravda, ono što može biti vlasništvo, zemlja, sredstva za proizvodnju i tako dalje, postati zajedničko vlasništvo? - To je vrlo važna socijalna podtema. Težnja proleterske misli danas je da stvari učini zajedničkim vlasništvom. No, s obzirom na najvažnije socijalne impulse, nema razlike je li vlasnik pojedinac ili udruga ili cjelina. Cjelina - za one koji znaju proučavati stvarnost - neće biti ništa manje loš poduzetnik u odnosu na pojedinca nego je to individualni poduzetnik. To je jednostavno zakon koji leži u prirodi činjenica, a mi ga jednostavno ne vidimo; i zato smo zavedeni. Jer pitanje je ovo: trebaju li svi ljudi postati vlasnici? - To bi bio slučaj da nema zajedničkog vlasništva - ne mogu ulaziti u tehniku, ali to je izvedivo - već kada bi pojedinci bili vlasnici prema prilikama koje vladaju na nekom području, kada bi svi bili vlasnici na pravedan način. Trebaju li svi postati vlasnici ili svi trebaju postati proleteri, kako bi to htjela današnja proleterska misao? To je alternativa. Današnja proleterska misao želi sve pretvoriti u proletere, a samo zajednica bi bila poduzetnik. Ono što se događa kada možete shvatiti stvarnost je suprotno. Jer nikada nije moguće postići tročlanu socijalnu strukturu tako da sve ljude učinimo proleterima. Ono što treba postići kao tendenciju tročlane strukture je sloboda pojedinca u fizičkim, duševnim i duhovnim odnosima. To se ne može postići ako svi ljudi postanu proleteri; ali je dostižna svakom pojedincu ako ima određenu osnovu vlasništva.
Drugo, ono što se mora postići je takvo uređenje situacije, da svi budu jednaki pred zakonom ili pred ustavom, i općenito pred vlašću. Sloboda na duhovnom putu, ravnopravnost u državi, ako tu trećinu i dalje želite tako zvati, bratstvo u odnosu na život u gospodarstvu. Znam vrlo pametne knjige koje s pravom ističu da su tri ideje 'sloboda, jednakost i bratstvo' u suprotnosti jedna s drugom. Pa, jednakost je apsolutno suprotna slobodi; duhovni pisci su to rekli 1848, čak i ranije; to je apsolutno točno. Kad sve pomiješate, stvari su kontradiktorne. Sloboda u duhovnom, pravnom području, vjeri, nastavi, pravosuđu; jednakost u upravi, u vlasti, u službi sigurnosti; bratstvo na polju gospodarstva. - U gospodarskom području ima vlasništva koje samo treba primjereno razvijati za budućnost; u području sigurnosti i administracije, pravo, te u području duhovnog i pravnog života, sloboda. Kada su stvari raspoređene prema tročlanstvu, ne proturječe jedna drugoj. Jer ono što proturječi samom sebi u mišljenju, u skladu je sa stvarnošću, jer je u stvarnosti raspoređeno na različite stvari. Mišljenje žudi za proturječjima; ali stvarnost živi u proturječjima. Ne možete shvatiti stvarnost ako ne možete shvatiti proturječnosti, ako proturječnosti ne slijedite mislima. Iz svega ovoga možete vidjeti da znanost duha, na kakvu se ovdje misli, ima što reći o najvažnijim pitanjima današnjice. Možda će neki od vas shvatiti da ova antropozofski orijentirana znanost duha ima mnogo toga za reći, i da bi na način na koji o njoj treba razmišljati trebala utjecati svijest o tome kakav odnos ima prema najvažnijim zahtjevima vremena.
To je nešto što je također intimno povezano sa cijelim načinom na koji moramo zamisliti, naprimjer, kako ova antropozofski orijentirana znanost duha, odnosno njezin nositelj, antropozofski orijentirani duhovni pokret, treba biti smješten u duhovni život današnjice. Naravno, to naši suvremenici ne mogu postići tek tako, kao što jasno vidite. Nemojte misliti - u to neće vjerovati nitko to me poznaje - da ove stvari karakteriziram iz gluposti ili osobne taštine. Zbog nužnosti činjenica, stalno sam prisiljen karakterizirati u ovom ili onom smjeru. Doista je tako, a to sam vam pokazao u raznim prilikama, da nisam sklon precijeniti ono što mogu sam i želim učiniti. Poznajem granice i znam neke stvari za koje možda neki sumnjaju da ih znam. Ali posebno za one koji me mogu malo prosuđivati u tom smjeru, mogu možda reći da imam jednu stvar - ako smijem upotrijebiti izraz, nije sasvim ispravan, ali nema druge - koju bi mogao 'poželjeti': to je određena razlika između onoga što se ovdje želi i onih stvari s kojima se ono što se ovdje želi često brka. Koliko danas ima onih koji ovdje ili ondje vide ovo ili ono okultno društvo, ili društvo koje sebe naziva okultnim, a ne bave se zdravorazumskim razlikovanjem onoga što se ovdje može naći! Jer ma koliko nesavršeno bilo, ovdje se teži da se stvarno računa sa sviješću vremena. S druge strane, pogledajte sve ono što se često smatra okultnim ili sličnim pokretima, kako se računa sa sviješću vremena. Ono što je zastarjelo u vezi sa svim tim masonima niske i visoke razine, uključujući različite vjerske zajednice, jer da nisu u stanju stvarno računati sa sviješću vremena. Gdje se još govori o pravim temeljima koji se mogu pronaći u tim stvarima? Gdje govorite o gorućim pitanjima sadašnjosti na istinski moderan, angažiran način prilagođen stvarnosti? Te stvari nećete moći doznati iz obreda i propisa jedne ili druge masonske ili vjerske zajednice. To je ono što bi željeli, da postoji mogućnost razlučivanja!
Svakako, teško je, priznajem, zbog povijesnih okolnosti, kao što sam opisao, da je ovo društvo u početku bilo brkano s teozofskim ili svakakvim drugim društvima. Gledano izvana, to je možda bila pogreška; karmički opravdana. Bilo bi pametnije da je ovo antropozofsko društvo osnovano samo od sebe, potpuno samostalno, bez ikakvog odnosa prema drugim društvima. Svakako, ako bi se gledalo izvana, bilo bi pametnije, jer sva filistarska buržoaština teozofskog društva, sve zastarjele stvari, to ne bi bilo uključeno. To nije ušlo u antropozofiju, ali često je ušlo u život i navike društva. Kad bi u našem društvu antropozofija živjela na pravi način, kao što ne živi, ovo bi društvo moglo, barem u izvjesnom smislu, moglo biti uzor za karakterizaciju trećine naše socijalne strukture, kako proizlazi iz same antropozofije, duhovne trećine, uključujući i pravnu. Jer ono što bi zapravo trebalo kao pravo od pojedinca do pojedinca, među antropozofima trebalo bi biti samo po sebi razumljivo. Uvijek je kao najoštriji raskid s onim što bi se među nama trebalo razvijati, kada se govori o drugome tako da ovaj izađe vani i žali se. Tu bi se trebala razvijati i pravna svijest, u mjeri u kojoj se misli na jednu trećinu socijalne strukture. Ali još je dalek put prije nego što antropozofsko društvo bude sadržavalo ono što bi moglo sadržavati i bude ono što je namjera, u skladu s antropozofskim impulsima. Tada se prvo mora razviti sluh za unutarnju istinu, taj sluh za unutarnju istinu kojeg danas ima vrlo malo ljudi. Budući da ova diskriminacija, koja bi stvarno trebala doći izvana, ne dolazi izvana, potrebno je svako malo ukazivati na ono što je drugačije s ove ili one točke gledišta. Ovo želim danas reći posebno u vezi s određenim stvarima: to je ono što razlikuje ono što živi kroz mene u ovom antropozofskom pokretu od drugih stvari, po tome što sam uvijek radio prema principu koji sam naveo u predgovoru kada je objavljena moja 'Teozofija', da ne komuniciram ništa osim onoga što mogu podijeliti kao osobno iskustvo. Ono što ovdje govorim nije ništa drugo nego ono za što mogu jamčiti iz osobnog iskustva. Ovdje nema pozivanja na autoritet u bilo kojem smislu kako se to obično čini ovdje ili ondje.
Ovo ima posljedicu da mogu reći da duhovna struja koja teče kroz antropozofski pokret nije ovisna ni o kojoj drugoj struji, već isključivo o duhovnosti koja teče kroz sadašnjost, i samo o njoj. Stoga - molim vas da ovo shvatite ozbiljno - nisam dužan, nikome dužan, prešutjeti bilo što a što smatram da bi trebalo reći u sadašnjosti. Ne postoji obveza čuvanja tajnosti za one koji nemaju obveze prema nikome u pogledu svog duhovnog dobra. I to već daje osnovu za razlikovanje ovog pokreta od drugih pokreta. Jer svatko tko bi ikada tvrdio da se ono što se proglašava unutar antropozofski orijentirane znanosti duha, da se proglašava drugačije nego u smislu riječi u mojoj 'Teozofiji' - koje ja osobno podržavam, taj ne poznaje okolnosti, ili je često bio odsutan, ali objavljuje neistinu, bilo iz zlobe ili ne iz zlobe. Ali svatko tko je često bio s nama i kaže drugačije, naprimjer da postoji prošlost ili veza između ovog duhovnog pokreta i nekog drugog, ako poznaje ovdašnje prilike, laže. O tome se radi: ili će reći neistinu iz nepoznavanja okolnosti, ili će lagati ako poznaje okolnosti. Tako treba shvatiti sve protivljenje ovom pokretu.
Zato uvijek iznova moram naglašavati: moram prešutjeti samo ono za što znam da se sadašnjem čovječanstvu zbog njegove nezrelosti još ne može priopćiti. Ali nemam što skrivati iz bilo kojeg razloga, jer sam se nekome zavjetovao ili tako nešto. Nikada se u ovaj pokret nije ulilo nešto što je došlo s druge strane. Ovaj pokret nikada nije bio duhovno ovisan o nekom drugom; veze su bile samo vanjske. Možda će doći vrijeme kada ćete i vi shvatiti da je dobro da se ponekad prisjetite da ponekad predvidim stvari koje se tek kasnije vide u njihovom pravom kontekstu. Možda će vam jednoga dana, budete li imali dobre volje, dobro poslužiti da se prisjetite duha u kojem se kultivira duhovno blago koje bi trebalo teći kroz antropozofski pokret.
Ali svatko tko želi razlikovati ovaj antropozofski pokret od drugih pokreta, također ima i kamen kušnje. Kamen kušnje koji danas postoji za takav pokret je trostruk. Prvo, da je takav pokret sposoban odgovoriti na znanstvene i intelektualne zahtjeve sadašnjosti. Ako pogledate moju literaturu, vidjet ćete, čak i ako su pojedinačni komadi nesavršeni, nastojanje da se ne stvori pokret koji se naslanja na stare i zastarjele stvari, već je temeljito upoznat s današnjom znanošću i djeluje u potpunom skladu sa sadašnjom znanstvenom sviješću. To je jedna stvar.
Drugo je da takav pokret ima što reći na istinski živ način o vitalnim pitanjima sadašnjice, naprimjer o socijalnom pitanju. Pokušajte to usporediti ono što drugi pokreti imaju za reći u tom smjeru, u zaostalosti i otuđenju od stvarnosti, s onim što ovaj pokret ima za reći o tome.
Treći, treći dio kamena kušnje je da je takav pokret sposoban svjesno prosvijetliti različite vjerske potrebe, u smislu da kombinira prosvjetljenje vjerskih potreba s potpunim upoznavanjem stvarnosti. To vam omogućuje da ovaj pokret razlikujete od svih onih pokreta koji u osnovi uspijevaju doći samo do propovijedi nedjeljom poslijepodne, koji uspijevaju ljudima održati moralna predavanja i slično, ali su im strani konkretni koncepti koji trenutno funkcioniraju u socijalnoj strukturi. Suvremena znanost o stvarnosti mora moći govoriti o radu, o kapitalu, o kreditnim uvjetima, o zemljišnim uvjetima, o svim tim stvarima koje su povezane s današnjim životom, o organizaciji socijalnog života, na isti način na koji zna govoriti o odnosu čovjeka i božanske prirode, o odnosu čovjeka prema milosrđu i tako dalje. To je ono što čovječanstvo tako dugo nije uspijevalo: pronaći vezu odozgo prema dolje do najneposrednijih konkretnih tvorevina i procesa života. To je ono što su teologija i teozofija u našem vremenu propustile u svojim različitim oblicima, a što je također propustio jedan okultni smjer. Oni govore odozgo, da tako kažem, dolje do mjesta gdje mogu reći ljudima: budite dobri ljudi i takve stvari. Ali oni su jalovi, sterilni, kada stvarno treba shvatiti konkretna goruća pitanja sadašnjice. Vanjska znanost govori, ali također na nerealan način, o stvarima koje utječu na neposredni život. Jučer sam vam pokazao koliko je taj život stran ljudima. Koliko ljudi danas uopće zna što je kapital, naprimjer, što je u stvarnosti? - Naravno, znate da ako imate toliko novca u ormaru, to je kapital. Ali to ne znači znati što je kapital. Znati što je kapital znači znati kako je socijalna struktura uređena u odnosu na određene stvari i procese. Kao što se u antropozofskom smislu moraju poznavati odnosi koji vladaju u krvotoku koji ritmički regulira ljudski život, mora se poznavati i ono što u socijalnom životu pulsira na razne načine. Ali sadašnja fiziologija nije sposobna materijalistički riješiti ni najvažnija pitanja; ona se mogu riješiti samo kada se postigne antropozofski uvid u trostruko ljudsko biće.
Što današnja znanost zna, naprimjer, o nečem iznimno važnom: na čemu se čisto materijalistički temelji predodžba, na čemu je čisto materijalistički utemeljena volja u određenom smjeru? - Danas govorim takve stvari jer sam te stvari istraživao trideset do trideset i pet godina svog života, kao što sam već rekao u osvrtu na drugu točku. Predodžba se temelji na činjenici da u struji krvotoka čovjek ima, naprimjer, unutarnji ugljični dioksid koji još nije izdahnut. Ako ugljična kiselina cirkulira iznutra, a još nije izdahnuta, onda je to materijalni pandan, materijalni korelat mišljenja. Ako u čovjeku postoji kisik koji još nije prerađen u ugljičnu kiselinu, kisik koji je još na putu da se preradi u ugljičnu kiselinu, onda je to u određenom smislu materijalni korelat volje. Gdje god u čovjeku pulsira kisik, koji još nije do kraja prerađen i ima određenu funkciju, volja se materijalno aktivira. Tamo gdje u ljudskom tijelu već postoji ugljična kiselina koja još nije potpuno prerađena da bi se izbacila ili izdahnula, tu je materijalna osnova za misaonu formu. Ali o tome kako su ova dva pola, misaoni pol, koji se također može nazvati polom ugljične kiseline, i pol volje, koji se može nazvati polom kisika, kako su ti polovi regulirani - o tome postoji samo jedna stvarna znanost. Nigdje nećete ovakvu istinu kakvu sam vam sada izrazio naći u današnjim knjigama. Ali budući da se ne prakticira mišljenje u odnosu na ovakvu stvarnost, također se ne prakticira mišljenje na ono što je današnjim ljudima potrebno u odnosu na socijalnu strukturu. Ali to se mora dogoditi, to je sada potrebno i to će se morati dogoditi, da se u naše socijalno pitanje uključi pitanje kako je čovjek kao duhovno-duševno biće integriran u socijalnu strukturu.
To nije sve učinjeno. Zamislite samo kako bi stvari bile drukčije kada bi pojedini radnik u ovoj ili onoj ustanovi bio duhovno-duševno uključen u cijeli proces kroz koji roba koju proizvodi prolazi u svijetu, kad bi shvatio kako stoji unutar socijalne strukture proizvodeći upravo tu robu. Ali to može biti slučaj samo ako doista prevala takav interes od osobe za osobu, da malo po malo više ne postoji prava odrasla osoba koja ne može savladati najvažnije socijalne pojmove na način koji odgovara stvarnosti. Mora doći vrijeme, to je socijalni zahtjev, kada kao ljudsko biće jednako dobro znaš što je kapital, što kredit, što gotovina, što je ček u odnosu na nacionalni ekonomske učinak - i to može znati, nije tako teško, samo se s time moraju pozabaviti oni koji to trebaju podučavati - kao što danas znamo da se juha ne jede vilicom, nego žlicom. Nije li istina da bi svatko tko jede juhu vilicom činio glupost; ali na isti način i onaj koji ne zna druge stvari čini gluposti. To mora postati opće poznato.
Tada će najvažniji impuls sadašnjice, socijalni impuls, biti postavljen na sasvim drugu osnovu.