.- 4. Četvrto predavanje, Dornach, 6 prosinca 1918
Trostruka socijalna podjela kao zahtjev našeg vremena. Trodijelno ljudsko biće. Antisocijalni nagoni u razmišljanju - simpatije i antipatije u osjećajima - sklonost i odbojnost u željama. Ljubav je često samoljublje, sebičnost. Socijalizacija je nezamisliva bez slobode intelektualnog života.
Na zadnjem predavanju izričito sam naglasio da stanje koje čini raj — ako možemo koristiti istu riječ koju sam onda upotrijebio — nije moguće na fizičkom planu. Iz tog razloga, sva takozvana rješenja socijalnog problema, koja kane više manje svjesno ili nesvjesno dovesti do takvog trajnog stanja raja na fizičkom planu, nužno počivaju na iluzijama. U svijetlu ove izjave vas molim da primite objašnjenja koja dajem u odnosu na karakterističnu pojavu sadašnjeg vremena jer u stvarnosti našeg vremena zasigurno postoji određeni zahtjev za socijalnim oblikovanjem veza među čovječanstvom. Ono što je bitno je da to pitanje ne treba napraviti apstraktnim, da pitanje ne treba uzeti u apsolutnom smislu, već — kao što sam, zaista, rekao prošli puta — da na osnovu duhovno znanstvene spoznaje trebamo razviti uvid upravo u ono što je nužno za naše vrijeme. Sada ćemo morati nešto kazati u vezi upravo onog što je za danas nužno uzeto u svijetlu pretpostavki znanosti duha.
Kada se danas raspravljaju socijalni problemi i socijalni zahtjevi, ono što se obično potpuno previđa je činjenica da se socijalni problem uopće ne može dohvatiti na način koji odgovara potrebama našeg vremena bez intimnijeg znanja o biću čovjeka. Bez obzira koji socijalni programi su osmišljeni, bez obzira koje idealne socijalne uvjete želimo dovesti, ako ne polazimo od razumijevanja ljudskog bića kao takvog, ako cilj nije u skladu s intimnijim znanjem o čovjeku, sve će ostati bez rezultata. Istaknuo sam vam da je socijalna organizacija o kojoj sam govorio, ta trostruka socijalna organizacija koju sam bio ponukan predstaviti kao važan zahtjev našeg vremena, valjana za sadašnje doba iz razloga jer fokusira pažnju na znanje o ljudskom biću u svakom pojedinom detalju. To je znanje o čovjeku u njegovoj sadašnjoj prirodi u ovoj aktualnoj točci vremena unutar pete post-atlantske epohe. Sa ovog gledišta vas molim da razmatrate sva objašnjenja koja ću predstaviti.
Prije svega dolazi činjenica ta se takav socijalni poredak kakav zahtijevaju suvremeni uvjeti ne može utemeljiti osim iz svjesnog znanja o potrebi da čovjek bude svjestan sebe u svom odnosu sa onim što je socijalno.
Mogli bi reći da je, od svih oblika znanja, znanje o samom ljudskom biću izrazito najteže. Prema tome, u drevnim misterijima, „Upoznaj sebe” bilo je postavljeno kao najuzvišeniji cilj za ljudske težnje. Ono što je posebno teško za ljudsko biće danas je shvaćanje svega što u njemu radi iz kozmosa, te koliko mnogo toga radu u njemu. Pošto je čovjek danas postao posebno lakomislen baš u svom razmišljanju, u svojim koncepcijama, najdraže mu je sebe zamisliti na najjednostavniji mogući način. Ali stvarna istina je da čovjek nikako nije jednostavno biće. Pomoću čisto proizvoljnih koncepcija ništa se ne može postići u vezi ove stvarnosti, i socijalnih odnosa, također, čovjek nikako nije jednostavno biće. Upravo je u socijalnim odnosima on takvo biće, mogli bi čak reći, kakvo bi strasno želio da ne bude; on bi s krajnjom silinom želio da je različit od onoga što jest. Moglo bi se reći da je ljudsko biće stvarno izuzetno sklono sebi. To nije moguće dovesti u pitanje. Ljudsko biće je izuzetno sklono sebi i to samoljublje je uzrok toga što čovjek transformira samospoznaju u izvor iluzija. Na primjer, čovjek radije ne priznaje da je samo polovično socijalno biće i da je drugom polovinom antisocijalno.
Sada, činjenično i suhoparno priznavanje da je čovjek u isto vrijeme i socijalno i antisocijalno biće, temeljni je uvjet socijalnog znanja o čovječanstvu. Sasvim ispravno se može reći, „Težim postati socijalno biće.” Zaista, to se mora kazati, jer ako nije socijalno biće, jednostavno ne može živjeti kako bi trebalo sa svojim bližnjima. Ipak je osobina ljudske prirode da se stalno bori u opoziciji onog što je socijalno, da stalno ostane antisocijalno biće.
U više navrata smo, sa najrazličitijih stajališta, razmatrali ljudsko biće u skladu s trostrukim karakterom njegove duše, u skladu s mišljenjem, ili poimanjem, osjećanjem i voljom. Danas ga također s tog stajališta možemo razmatrati u njegovim socijalnim odnosima. Prije svega, moramo jasno vidjeti u vezi poimanja, mišljenja, da u toj unutarnjoj aktivnosti postoji izvor antisocijalnog koji je iznimno značajan. Preko činjenice da je čovjek misleće biće, on je antisocijalan. U toj stvari samo znanost o duhu ima pristup istini jer jedino znanost o duhu može baciti svijetlo na pitanje kao što je to kako općenito stojimo kao ljudska bića u odnosu prema drugim ljudskim bićima.
Kada je uspostavljena ispravna veza, dakle, između čovjeka i čovjeka za običnu svakodnevnu svijest — ili, bolje rečeno, za običan svakodnevni život? Dakle, kada je ta ispravna veza između čovjeka i čovjeka uspostavljena, nedvojbeno tada postoji također i društveni poredak. Ali zanimljiva je činjenica — mogli bismo reći nažalost, ali onaj tko zna kaže nužno — da razvijamo pravi odnos između čovjeka i čovjeka jedino u snu. Mi jedino kada spavamo uspostavljamo pravi i iskreni odnos između čovjeka i čovjeka. U trenutku kada okrećete leđa običnoj dnevnoj svijesti dok ste u stanju spavanja bez snova između padanja u san i buđenja, vi ste tada, s obzirom na vaše mišljenje — a sada govorim samo s obzirom na poimanje i mišljenje — socijalno biće. U trenutku kada se probudite, počinjete kroz vaš konceptualni život, kroz vaše mišljenje, razvijati antisocijalne impulse. Zaista je nužno shvatiti koliko zamršeni ljudski odnosi u društvu postaju preko činjenice da osoba ima pravi odnos prema drugoj osobi jedino u snu. To sam na razne načine istaknuo sa drugih stajališta. Istaknuo sam, na primjer, da dok je budna osoba može biti potpuno šovinistička, ali da, kada spava, zapravo je smještena usred onih osoba, udružena s onim osobama, posebno s njihovim duhom naroda, koje najviše mrzi kada je budna. Protiv toga se ne može ništa. San je socijalni nivelator. Ali, pošto moderna znanost o snu ne želi znati ništa, proći će dugo vremena prije nego znanost prihvati ovo što sam upravo rekao.
Preko našeg mišljenja u budnom stanju ulazimo u još jednu antisocijalnu struju. Pretpostavimo da s osobom stojite licem u lice. Zapravo se suočavamo sa svim ljudskim bićima jedino preko suočavanja s pojedinom osobom. Vi ste misleće ljudsko biće, naravno, pošto ne bi bili čovjek da niste misleće biće. Sada govorim samo o mišljenju; poslije ćemo govoriti o osjećaju i volji. Sa gledišta osjećaja i volje mogu se staviti neke primjedbe, ali ono što sada govorim ispravno je sa gledišta razumijevanja. Kada kao shvaćajuće, misleće ljudsko biće, stojite u prisutnosti druge osobe, čudna je činjenica da recipročni odnos do kojeg dolazi između čovjeka i čovjeka donosi u vašu podsvijest tendenciju da budete uspavani od druge osobe. Vi ste u stvari u vašoj podsvijesti uspavani od druge osobe. To je normalan odnos između čovjeka i čovjeka. Kada dođete zajedno, jedan teži — a, naravno, odnos je recipročan — da uspava podsvijest drugog. Što morate učiniti, prema tome, kao misleća osoba? (Naravno, sve što vam govorim odvija se u podsvijesti. To je činjenica čak i ako se ne pojavljuje u običnoj svijesti.) Dakle, kada dođete u prisutnost osobe, ona vas uspavljuje; odnosno, uspavljuje vaše mišljenje, ne vaše osjećaje i volju. Sada, ako želite nastaviti biti misleće biće, morate se protiv toga obraniti iznutra. Morate aktivirati svoje mišljenje. Morate poduzeti obrambene mjere protiv toga da budete uspavani. Suočavanje s drugom osobom uvijek znači da se moramo prisiliti biti budni; moramo se probuditi; moramo se osloboditi onog što nam ta osoba želi napraviti.
Takve stvari se zapravo zbivaju u životu, i mi zaista razumijemo život jedino kada ga vidimo na duhovno-znanstveni način. Ako razgovarate s nekom osobom, ili čak ako ste samo u društvu neke osobe, to znači da se stalno morate održavati budnim protiv njegove težnje da vas uspava u vašem mišljenju. Naravno, to ne dolazi u običnu svijest, ali radi unutar ljudskog bića. To u njemu radi kao antisocijalni impuls. U izvjesnom smislu sa svakom osobom se suočavamo kao sa neprijateljem konceptualnog života, neprijateljem našeg mišljenja. Svoje mišljenje moramo obraniti od druge osobe. To zahtijeva da smo u velikoj mjeri antisocijalna bića s obzirom na naš konceptualni život, naše mišljenje, i socijalna bića možemo postati jedino obrazujući se. Da nismo prisiljeni stalno prakticirati tu zaštitu, na što nas prisiljavaju nužnosti unutar kojih živimo — da ne moramo stalno prakticirati tu zaštitu od druge osobe, mi bi u našem mišljenju mogli biti socijalna bića. Ali, pošto moramo to prakticirati, od krajnje je važnosti da savršeno jasno shvatimo da je moguće da postanemo socijalna bića, da postanemo takvi kroz samodisciplinu, ali da kao ljudska bića mi još zapravo nismo socijalni.
Iz ove činjenice postaje jasno da se nikakva izjava u vezi socijalnog pitanja ne može dati bez istraživanja života duše i činjenice da je čovjek misleće biće jer socijalno pitanje prodire u posebno intimne stvari u ljudskom životu. Tko god ne uzme u obzir činjenicu da čovjek kada misli jednostavno razvija antisocijalne impulse neće doći ni do kakve jasnoće u vezi socijalnog problema.
Tijekom sna stvari su za nas lake. Najprije, jednostavno spavamo. Tamo se, drugim riječima, mogu izgraditi mostovi koji povezuju sve ljude. U budnom stanju druga osoba, kako se s njom suočavamo, teži da nas uspava da bi se do njega mogao izgraditi most, i mi njoj činimo isto. Ali od toga se moramo zaštititi. Inače bi jednostavno bili lišeni naše misleće svijesti u našem odnosu s ljudskim bićima.
Dakle nije tako lako proglašavati socijalne zahtjeve pošto većina ljudi koji postavljaju socijalne zahtjeve uopće nije svjesna dubine u kojoj je antisocijalno ukorijenjeno u čovjeku. Ljudi su najmanje skloni iznijeti takve stvari sebi kao samospoznaju. Moglo bi im postati lakše ako bi jednostavno priznali, ne da su samo oni antisocijalno biće, već da tu osobinu posjeduju zajedno sa svim drugim osobama. Čak i kada osoba priznaje da su ljudska bića kao mislioci općenito antisocijalna bića, svatko, što se tiče samog sebe, potajno naginje prešućivanju da je on iznimka. Čak i ako to sebi ne navodi u potpunosti, uvijek u njegovoj svijesti sjaji prigušeno i tajno misao da je on iznimka a da su ostali kao mislioci antisocijalna bića. Istina je da postaje iznimno teško za ljude da ozbiljno prihvate činjenicu da kao čovjek nije moguće biti nešto, ali da je ipak uvijek moguće kao čovjek postajati nešto.
Međutim, to je činjenica, koja ima posebnu i fundamentalnu vezu s onim stvarima koje se u naše vrijeme mogu naučiti. Danas je zaista moguće, pošto to netko ne bi bio spreman napraviti prije pet ili šest godina, istaknuti da u svim dijelovima svijeta postoje određene ozljede i nedostaci u ljudskoj prirodi koje su postale savršeno očite. Ljudi sebe nastoje obmanuti u odnosu na ovu potrebu da nešto postanu. Najviše od svega žele skrenuti pozornost na ono što jesu, ne na ono što bi željeli postati. Na primjer, naći ćete da veliki broj osoba koje pripadaju unutar Antante i Amerike misle unutar granica onog što jesu jednostavno iz razloga da je činjenica da pripadaju Antanti ili Americi. Ne trebaju to da postanu nešto. Žele samo istaknuti koliko su različiti od zlih ljudskih bića srednjoeuropskih zemalja, pokazujući koliko su oni crni, dok su samo oni bijeli. To je nešto što je proširilo iluziju o ljudskim bićima nad golemim područjima i neizbježno će tijekom vremena donijeti strašnu kaznu. Ova navika da se želi nešto biti a ne želi nešto postati element je držan u pozadini kao opozicija znanosti o duhu. Znanost o duhu ne može drugačije nego skrenuti pažnju ljudi na činjenicu da je nužno stalno nešto postajati i da osoba jednostavno ne može biti neka vrsta dovršene stvari. Ljudi se na strašan način obmanjuju o sebi kada vjeruju da mogu ukazati na nešto apsolutno što određuje neku vrstu posebne savršenosti u njihovu slučaju. U čovjeku sve što nije u procesu postajanja dokazuje nesavršenost. Ono što sam vam rekao u vezi ljudskog bića kao mislioca, i u vezi antisocijalnih impulsa začetih od njega kao takvog, ima još jedan važan aspekt.
Čovjek se na neki način izmjenjuje između socijalnog i antisocijalnog, baš kao što se izmjenjuje između budnosti i spavanja. Mogli bi čak reći da je spavanje socijalno a budnost antisocijalna, i baš kao što čovjek mora izmjenjivati budnost i spavanje da bi živio zdrav život, tako mora izmjenjivati između socijalnog i antisocijalnog. Ali upravo ta činjenica postaje upadljiva kada razmišljamo o ljudskom životu. Jer vidite, tako osoba može težiti više ili manje prema jednom ili drugom, baš kao što može težiti više ili manje prema spavanju ili buđenju. Postoje ljudi koji spavaju preko normalne količine. Drugim riječima, oni, u stanju zamaha njihala u kojem ljudsko biće mora biti između spavanja i buđenja, jednostavno teže prema jednoj strani skale. Na isti način osoba mora unutar sebe u većoj mjeri kultivirati bilo socijalne ili antisocijalne impulse. Ljudi su u vezi toga profilirane individualnosti u tome što neki više njeguju socijalne a drugi antisocijalne impulse. Ako u bilo kojoj mjeri posjedujemo znanje o ljudskim bićima, osobe možemo na taj način razlikovati.
Sada, rekao sam da postoji još jedan aspekt ovoga. Antisocijalno u nama je povezano s činjenicom da mi na određeni način štitimo sebe od toga da budemo uspavani. Ali još nešto je s time povezano. To nas čini bolesnim. Čak i ako se uočljiva bolest ne pojavi iz tog razloga —iako se takve uočljive bolesti često pojave — ipak antisocijalna priroda spada među uzroke bolesti. Dakle biti će vam lako shvatljivo da socijalna priroda čovjeka u isto vrijeme posjeduje osobinu iscjeljivanja, nečega što daje život. Međutim iz svega ovoga vidite kako je izvanredna ljudska priroda. Osoba ne može sebe liječiti pomoću socijalnih elemenata u njegovoj prirodi bez da se na neki način uspava. Kako sebe otkida od socijalnog elementa, jača svoju svijest mišljenja, ali postaje antisocijalna. Ali na taj način također osakaćuje svoje snage iscjeljivanja, koje su u njenoj podsvijesti, u njenom organizmu. Tako socijalni i antisocijalni impulsi prisutni u ljudskom biću proizvode svoje učinke čak i toj mjeri da određuju zdravu ili bolesnu konstituciju života.
Onaj tko u ovom smjeru razvija znanje o čovjeku moći će veliki dio više-manje izvornih bolesti pratiti natrag do njihove antisocijalne prirode. Stanje bolesti zavisi, mnogo više nego se pretpostavlja, o socijalnoj prirodi čovjeka, posebno s obzirom na one bolesti koje su često izvorne ali se izvana manifestiraju u nekim stvarima kao što je ćudljivost, u svakakvim mučenjima sebe, mučenjima drugih, i u borbi da se prođe nešto neprijatno. Sve takve stvari su povezane s nezdravom organskom konstitucijom, i postupno se razvijaju kada je osoba sklona prema antisocijalnim impulsima. U svakom slučaju, trebalo bi biti jasno da je tu prikrivena važna misterija ljudskog života. Misterija života, važna kako za učitelja tako i za čovjekovo samoobrazovanje ako se poznaje na živi a ne samo na teoretski način, znači da osoba stječe sklonost da svoj vlastiti život čvrsto drži u ruci, da razmišlja o ovladavanju antisocijalnim elementom da nad njim zadobije vladavinu. Mnogi ljudi bi se izliječili ne samo od njihove ćudljivosti već i od svakakvih oboljenja kada bi temeljito istražili njihove vlastite antisocijalne impulse. Ali to treba napraviti na ozbiljan način. To treba napraviti bez samoljublja jer je to nešto od krajnje važnosti za naše živote.
To je ono što se treba kazati u vezi sa socijalnim i antisocijalnim elementima u ljudskom biću u odnosu na njegov konceptualni život, ili njegovo mišljenje.
Zatim, čovjek je biće osjećaja, i postoji nešto osobito, s druge strane, što se tiče njegovih osjećaja. S obzirom na osjećaje čovjek također nije toliko jednostavan kako bi volio misliti. Drugim riječima, osjećaji između dva ljudska bića, pokazuju najparadoksalniju osobitost. Osjećaji imaju čudnu osobinu da su nam skloni dati neistinit sentiment s obzirom na drugu osobu. Prva sklonost u podsvijesti osobe u odnosu između ljudskih bića se uvijek sastoji od činjenice da se u podsvijesti javlja neistinit sentiment u vezi druge osobe. U našim životima moramo se, prije svega, stalno suprotstavljati neistinitom sentimentu. Onaj tko poznaje život lako će opaziti da su one osobe koje nisu sklone pokazati zanimanje za druge osobe zaista kritične prema svim osobama — barem nakon nekog vremena. To je zaista osobitost velike većine osoba. Oni vole ovu ili onu osobu određeno vrijeme ali, kada to vrijeme prođe, nešto se pobudi u njihovoj prirodi i počinju na neki način biti kritični prema drugoj osobi, imaju ovo ili ono protiv nje. Često sama osoba ne zna što je to što ima protiv druge osobe jer se te stvari u velikoj mjeri odvijaju u podsvijesti. To je zbog činjenice da podsvijest jednostavno ima tendenciju da falsificira sliku koju formiramo o drugoj osobi. Moramo naučiti drugu osobu dublje upoznati, i tada ćemo vidjeti da moramo izbrisati falsifikat koji smo o njoj stekli.
Može zvučati paradoksalno da bi dobra maksima za živjeti, iako bi moralo biti iznimaka, bila uvijek težiti na neki način ispraviti sliku ljudskog bića koja postaje učvršćena u našoj podsvijesti, koja ima tendenciju prosuđivati ljudska bića prema simpatijama i antipatijama. Čak i sam život to zahtijeva od nas. Baš kao što život traži da budemo misleće osobe i tako postanemo antisocijalni, tako i — a ono što vam govorim je temeljeno na činjenicama — zahtijeva da prosuđujemo prema simpatijama i antipatijama. Međutim svaka prosudba temeljena na simpatijama i antipatijama je falsificirana. Zapravo ne postoji sud koji je ispravan ako je formiran prema simpatijama i antipatijama. Pošto je podsvijest u osjećajima upravljana simpatijom i antipatijom, uvijek skicira lažnu sliku druge osobe. Jednostavno ne možemo u našoj podsvijesti formirati njenu pravu sliku. Sigurno, mi često imamo sliku koja je previše naklonjena, ali uvijek je formirana prema simpatijama i antipatijama, i tu ne možemo ništa napraviti osim jednostavno priznati tu činjenicu i priznati da, također s obzirom na to kao ljudska bića, mi jednostavno ne možemo nešto biti već jedino nešto postati. Posebno što se tiče naše veze u osjećajima s drugim pojedincima moramo jednostavno voditi život „u čekanju“. Ne smijemo djelovati u skladu sa slikom o njima koja iz podsvijesti izbija u svijest, već moramo težiti tome da živimo s ljudima, i vidjeti ćemo da se socijalni stav razvija iz antisocijalnog stava kojeg netko uvijek ima.
Iz tog razloga je od posebne važnosti proučavati čovjekov život osjećaja u onoj mjeri u kojoj je antisocijalan. Dok je život mišljenja antisocijalan jer se mora zaštititi od padanja u san, život osjećaja je antisocijalan jer upravlja odnosom s drugim osobama prema simpatiji i antipatiji, i od početka u društvo injektira lažne struje osjećaja. Ono što preko utjecaja simpatija i antipatija dolazi od ljudi sigurno je da od početka ubacuje antisocijalne struje života u ljudsko društvo.
Može zvučati paradoksalno, mogli bi reći da bi socijalna zajednica bila moguća jedino kada ljudi ne bi živjeli u simpatijama i antipatijama, ali u tom slučaju ne bi bili ljudska bića. Iz ovog jasno vidite da je čovjek u isto vrijeme i socijalno i antisocijalno biće, i da ono što zovemo “socijalnim” pitanjem zahtijeva da uđemo u intimnije detalje njegove prirode. Ako to ne napravimo nikada nećemo doći do rješenja socijalnog pitanja u bilo kojem periodu vremena.
Što se tiče volje koja djeluje između pojedinaca zaista je frapantno i paradoksalno otkriti koliko je čovjek komplicirano biće. Znate, naravno, da u odnosima između pojedinaca što se tiče volje ne igraju ulogu samo simpatije i antipatije — igraju u mjeri u kojoj smo bića osjećaja — već da ovdje također igraju ulogu i sklonosti i nesklonosti koje prelaze u djelo. Odnosno, simpatije i antipatije na djelu, u njihovu izražavanju, u njihovoj manifestaciji, igraju posebnu ulogu. Jedna osoba je povezana s drugom osobom prema tome kako je na nju utjecala njena posebna simpatija prema osobi, poseban stupanj ljubavi koju donosi u susret drugoj osobi. Tu nesvjesna inspiracija igra neobičnu ulogu. Jer sve što obavija cjelokupne odnose u volji između ljudi treba biti gledano u svijetlu nagonske sile koja je u pozadini tih voljnih odnosa, odnosno, u svijetlu ljubavi koja igra svoju ulogu u većem ili manjem stupnju. Zaista, pojedinci uzrokuju da njihovi impulsi volje, koji na ovaj način djeluju od jednog do drugog, budu podržani tom ljubavlju koja je između njih aktivna.
U vezi osjećaja ljubavi, ljudi su u eminentnom stupnju predmet velike iluzije, koja zahtijeva veće mjere korekcije u njihovim osjećajima nego obične simpatije i antipatije. Koliko god to čudno moglo izgledati za običnu svijest, potpuno je točno da ljubav koja se manifestira između jedne i druge osobe, ako nije produhovljena — a ljubav je zapravo rijetko produhovljena u običnom životu, iako ne govorim samo o seksualnoj ljubavi ili ljubavi koja počiva na seksualnim temeljima, već općenito o ljubavi jedne osobe za drugu — stvarno i nije ljubav kao takva, već slika koju osoba načini od ljubavi. Obično nije više od strašne iluzije, jer ljubav za koju osoba vjeruje da osjeća prema drugoj najvećim dijelom nije ništa osim samoljublja. Osoba pretpostavlja da voli drugu osobu, ali u toj ljubavi zapravo voli sebe. Tu vidite izvor antisocijalne dispozicije što također mora biti i izvor strašne samoobmane. Drugim riječima, osoba može pretpostavljati da se predaje neodoljivoj ljubavi za drugu osobu, dok u stvari uopće ne voli drugu osobu. Ono što osjeća kao stanje zanesenosti u vlastitoj duši u suradnji s drugom osobom, što doživljava unutar sebe iz razloga da je u prisutnosti druge osobe, daje izjave o ljubavi, ako joj paše, drugoj osobi — to je ono što stvarno voli. U cijeloj stvari osoba voli sebe dok rasplamsava to samoljublje u njenom socijalnom odnosu s drugom osobom.
To je važna misterija u ljudskom životu i od ogromne je važnosti. Ta ljubav koju osoba pretpostavlja je stvarna, ali je zaista samo samoljublje, koristoljublje, egoizam, maskirani egoizam — i u velikoj većini slučajeva ljubav koja igra svoju ulogu između ljudi i naziva se ljubav je samo maskirani egoizam — izvor je najvećih zamislivih i najraširenijih antisocijalnih impulsa. Preko tog samoljublja maskiranog u pravu ljubav, osoba u istaknutom stupnju postaje antisocijalno biće. Postaje antisocijalno biće preko činjenice da se sahranjuje unutra, najviše kada toga nije svjesna, ili ne želi o tome ništa znati.
Dakle vidite da osoba koja govori o socijalnim zahtjevima, posebno u vezi sadašnjeg čovječanstva, mora potpuno uzeti u obzir takva stanja duše. Moramo jednostavno pitati, „Kako će ljudska bića doći do bilo kakve strukture u njihovu zajedničkom životu ako neće shvatiti koliko je koristoljublja utjelovljeno u takozvanu ljubav, u ljubav za bližnjeg?”
Tako ljubav može zapravo postati enormno jaka sila koja radi u smjeru antisocijalnog života. Moglo bi se izjaviti da je osoba, kada ne radi na sebi, kada ne provodi samodisciplinu, kada voli, uvijek antisocijalno biće. Ljubav kao takva, kakva pripada prirodi čovjeka, ukoliko osoba ne provodi samodisciplinu, predodređena je da bude antisocijalna, jer je ekskluzivna. Još jednom, ovo nije kritika. Mnoge potrebe života su povezane s činjenicom da ljubav mora biti ekskluzivna. Po samoj prirodi stvari, otac će vlastitog sina voljeti više nego strano dijete, ali to je antisocijalno. Ako ljudi izjave, što je ovih dana uobičajeno, da je čovjek socijalan, to je besmislica; jer čovjek je jednako snažno antisocijalan koliko je i socijalan. Sam život ga čini antisocijalnim.
Iz tog razloga, ako zamišljate takvo stanje raja utemeljeno na Zemlji, koje nikako ne može postojati ali mu se teži jer ljudi uvijek više vole nerealno od realnog, ako mislimo o takvom stanju raja kao da je utemeljeno, ili čak o takvom super-raju kakvog bi Lenjin, Trocki i Kurt Eisner imali na Zemlji, bezbrojni pojedinci bi se unutar kratkog vremena morali tome suprotstaviti. Ne bi im bilo moguće da u njemu ostanu ljudi iz razloga jer bi samo socijalni impulsi bili u takvom stanju zadovoljeni, i odmah bi se pojavili antisocijalni impulsi. To je jednako neizbježno kao i to da se njihalo ne njiše samo na jednu stranu. U trenutku kada bi bilo uspostavljeno stanje raja, antisocijalni impulsi bi nužno stupili na djelo. Ako bi ono što žele Lenjin, Trocki i Kurt Eisner bilo ostvareno, bilo bi preko djelovanja antisocijalnih impulsa transformirano u suprotnost u najkraćem mogućem vremenu. To je igrokaz prirode života. Izmjenjuje se između oseke i plime. Ako ljudi to ne shvate, oni jednostavno ništa ne razumiju o svijetu. Često čujemo da se kaže da je ideal zajedničkog života unutar države demokracija. Dobro! Pretpostavimo, da je ideal zajedničkog života u državi demokracija, ali, ako bi to igdje bilo uvedeno, u svojoj zadnjoj fazi bi neizbježno dovelo do vlastite destrukcije. Tendencija demokracije je neizbježno takva da, kada se demokrati okupe, jedan uvijek teži prevladati drugog; jedan uvijek želi imati svoj način nasuprot drugog. To se podrazumijeva. Postavljeno u oblast stvarnosti, demokratski poredak vodi na suprotnu stranu. U životu nema druge mogućnosti. Demokracija će uvijek, nakon određenog vremena, umrijeti kao rezultat vlastite demokratske prirode. Te su stvari od enormnog značaja za razumijevanje života.
Osim toga, postoji dodatna neobičnost da je najbitnija osobina čovjeka tijekom pete post-atlantske epohe antisocijalna. Tijekom tog perioda mora se razviti svijest temeljena na mišljenju. Zato će taj period izvana manifestirati antisocijalne impulse u najvećem stupnju i kroz samu prirodu čovjeka. Preko tih antisocijalnih impulsa, dovesti će do više-manje uznemirujućih stanja. Reakcija na antisocijalno biti će manifestirana, zauzvrat, protestom u korist socijalizma. Treba znati da se plima i oseka uvijek izmjenjuju.
U konačnici, recimo da stvarno socijalizirate zajednicu. To bi dovelo do takvih uvjeta u odnosima između pojedinaca da bi mi svi jednostavno bili zauvijek uspavani. Socijalni odnos bi bio sredstvo za uspavljivanje. Sada to jedva možete zamisliti jer nećete na konkretan način zamisliti kako bi stvari izgledale u takozvanoj socijalističkoj republici. Ali ta socijalistička republika bi zapravo bila velika spavaonica za čovjekove konceptualne sposobnosti. Možemo razumjeti da postoje težnje za nečim takvim, ali težnja za spavanjem je kod mnogih ljudi uvijek prisutna. Jednostavno moramo razumjeti što su potrebe života, i ne smijemo se zadovoljiti željama za ono što nam služi ili nam ugađa jer stvari koje osoba ne posjeduje obično mu ugađaju. Ono što ima obično ne cijeni.
Iz ovih razmatranja vidimo, kada govorimo o socijalnom problemu, da je najvažnije istražiti intimne elemente prirode čovjeka, i da upoznamo tu ljudsku prirodu na takav način da naučimo kako socijalni i antisocijalni impulsi često postaju uvezani u takve čvorove da stvaraju neobjašnjivi kaos. Zato je tako teško raspravljati o socijalnom pitanju. To pitanje teško može biti raspravljano na bilo koji način ukoliko se nema sklonosti da se zaista kopa dolje u intimne osobine ljudskog bića, na primjer, ići u pitanje zašto buržoazija u sebi utjelovljuje antisocijalne impulse. Sama činjenica pripadanja buržoaskoj klasi rađa antisocijalne impulse, jer biti član buržoaske klase u biti znači stvarati sferu života gdje je moguća miroljubiva egzistencija. Iz pobližeg istraživanja te težnje buržoazije, otkrivamo da, u skladu s osobitostima naše suvremene epohe, ona želi na ekonomskoj osnovi za sebe stvoriti otok života gdje što se tiče okolnih uvjeta može provoditi vrijeme u spavanju, s jedinom iznimkom posebnih životnih navika koje je razvila prema subjektivnim antipatijama i simpatijama. Tako ona ne žudi za vrstom sna koju traži proletarijat koji je stalno održavan budnim jer njegova svijest nije uspavana na postojećim ekonomskim temeljima i koji stoga čezne za snom socijalnog poretka. To je, uistinu, važna psihološka percepcija. Vlasništvo osobu uspavljuje; nužnost borbe u životu je budi. Biti uspavanim preko vlasništva uzrokuje da osoba razvije antisocijalne impulse jer ne žudi za socijalnim snom. Stalna stimulacija od nužnosti učenja i postojanja pobuđuje žudnju za spavanjem u socijalnim odnosima.
Ove stvari treba uzeti u ozbiljno razmatranje; inače ni najmanje nećemo razumjeti sadašnje vrijeme. Sada, moglo bi se reći da, unatoč svemu, naša peta post-atlantska epoha teži, na određeni način, prema socijalizaciji u formi koju sam nedavno ovdje analizirao. Stvari o kojima sam govorio će doći bilo preko ljudskog razuma ako se ljudi tim stvarima prilagode, ili preko kataklizmi i revolucija ako ne. Čovjek teži prema tom trostrukom socijalnom poretku u petoj post-atlantskoj epohi i do njega mora doći. Ukratko, naša epoha teži prema određenoj socijalizaciji.
Međutim ta socijalizacija nije moguća, kao što je očito na osnovi svakakvih refleksija koje smo ovdje predstavili, ukoliko je ne prati nešto drugo. Socijalizacija može biti povezana samo s vanjskom strukturom društva. Ali u ovoj petoj post-atlantskoj epohi takva socijalizacija se može stvarno sastojati jedino u suzbijanju svijesti, svijesti mišljenja, u suzbijanju antisocijalnih ljudskih instinkta. Drugim riječima, socijalna struktura mora na neki način dovesti do suzbijanja antisocijalnih instinkta u našem konceptualnom životu. Mora biti nešto da se tome suprotstavi. Na neki način treba doći do ravnoteže, ali ona može biti postignuta jedino porobljavanjem misli, nadmoć mišljenjem jednog čovjeka nad drugim koja je došla iz ranijih epoha u kojima je bila opravdana, procesom socijalizacije iz svijeta treba biti uklonjena. To traži da u budućnosti dođe do slobode duhovnog života ruku pod ruku s organizacijom ekonomskih uvjeta. Samo ta sloboda duhovnog života čini mogućim da budemo tako povezani kao čovjek s čovjekom da u drugoj osobi koja stoji pred nama vidimo posebno ljudsko biće, ne ljudsko biće općenito. Program Woodrow Wilsona govori o ljudskim bićima općenito, ali to uopćeno ljudsko biće, apstraktan čovjek, ne postoji. Ono što postoji je uvijek pojedinac, individualno ljudsko biće. Možemo postati za njega zainteresirani, zauzvrat, jedino preko naše potpune čovječnosti, ne preko samog mišljenja. Kada Wilson-iziramo, skicirajući apstraktnu sliku ljudskog bića, gasimo ono što bi trebali razviti u odnosu čovjeka prema čovjeku.
Stvar od esencijalne važnosti za budućnost je da mora doći do apsolutne slobode misli; socijalizacija bez toga je nezamisliva. Prema tome, proces socijalizacije mora biti povezan s ukidanjem svakog porobljavanja misli, bilo da je to porobljavanje njegovano praksom određenih društava engleski govorećih naroda, što sam vam dovoljno opisivao, ili preko rimskog katolicizma. Oni su dostojni jedni drugih, i iznimno je važno da jasno vidimo njihovu unutarnju povezanost. Iznimno je važno da u sadašnje vrijeme ne dođe do nedostatka jasnoće, posebno u odnosu na ovakve stvari. Možete reći jezuitu ono što sam vam rekao u vezi osobitosti onih tajnih društava engleski govorećih naroda. Biti će mu drago da ima potvrdu stajališta koje on predstavlja. Ali jasno morate razumjeti da, ako želite stajati na temeljima znanosti duha, ne možete svoj prigovor tim tajnim društvima poistovjetiti s prigovorom koji pokazuju jezuiti. Čudna je činjenica da, na ovom polju, ljudi pokazuju premalo moći za različitu prosudbu.
Nedavno sam čak i na javnim predavanjima skrenuo pažnju na činjenicu da ono što je bitno nije samo što osoba kaže već da uvijek moramo uzeti u obzir kakav duh prožima ono što je kazano. Uzeo sam primjer rečenica Woodrow Wilsona i Hermann Grimma koje zvuče toliko slično. To sam spomenuo iz razloga da u još većoj mjeri shvatite da će se na toj strani pojaviti tobožnja oporba protiv englesko-američkih tajnih društava baš kao što im se i mi sa naše strane moramo suprotstaviti, ali samo tobožnja oporba. Ono što se pojavilo u prosinačkom broju Stimmen der Zeit pravi groteskno komičan utisak na osobu koja vidi stvarne činjenice jer je očito da ono čemu se treba suprotstaviti u englesko-američkim tajnim društvima je upravo ista stvar kojoj se treba suprotstaviti u jezuitizmu. Oni se suočavaju jedni s drugim kao dvije snage, ne mogu postojati jedna uz drugu, okrenute jedna prema drugoj, boreći se jedna protiv druge. Niti jedna niti druga ne posjeduju ni najmanje stvarnog, objektivnog interesa; interes je u oba slučaja povezan sa strankom, s redom.
Posebno je važno da se potpuno riješimo navike da razmišljamo samo o sadržaju a ne i stajalištu sa kojeg je nešto predstavljeno u svijetu. Ako je nešto što je valjano za određenu epohu predstavljeno s određenog stajališta, to može biti blagotvorno, može imati snagu iscjeljenja. Ako je predstavljeno od druge sile, može biti nešto krajnje smiješno ili čak štetno. To je činjenica koju treba uzeti u obzir posebno u sadašnje vrijeme. Postajati će sve jasnije da kada dvije osobe daju istu izjavu, to nije ista stvar, razlikuje se ovisno o pozadini. Nakon svih kušnji koje je život stavio pred nas u zadnje tri ili četiri godine, imperativ je da barem posvetimo pažnju ovakvim stvarima i zaista se zadubimo u njih.
Još nema mnogo dokaza o takvom zadubljivanju. Na primjer, ljudi će se nastaviti pitati kako treba urediti ovu ili onu stvar, kako bi to trebalo napraviti, da bi to bilo ispravno. Istina je da, ako postavite neku stvar ovamo ili onamo, ali ne postavite odgovorne osobe koje razmišljaju u skladu s značajem naše epohe, nije važno da li ste napravili najbolje ili najgore uređenje, rezultat će biti štetan. Stvar od stvarnog značaja je da čovjek zaista dosegne istinu o tome što je nužno da postane. Ne može počivati na bilo čemu što već jest, već mora nastaviti proces postajanja. Nadalje, mora razumjeti kako zapravo gledati u stvarnost. Ljudi tome izrazito nisu skloni, kao što sam naglasio sa najrazličitijih stajališta. U svakakvim stvarima, i posebno s obzirom na uvjete vremena, ljudi su tako čvrsto skloni da ne dodiruju stvarnost već da uzimaju stvari s obzirom na ono što im odgovara. Formiranje suda koji je zaista objektivan nije, naravno, tako jednostavno kao formiranje onog koji direktno ide na najjednostavniju formulaciju. Prosudbe koje su cilj nije lako svesti na formule, posebno kada zažive u socijalnom, ljudskom, ili političkom životu, jer je na tim poljima gotovo uvijek točno suprotno od onog što se pretpostavlja. Tek kada se uloži napor ne da se formiraju prosudbe u vezi takvih odnosa, već da se formiraju slike — drugim riječima, kada se uzdignemo do imaginativnog života — možemo uzeti put koji je otprilike pravi. U našoj epohi je od posebne važnosti napraviti napor da formiramo slike, a ne zaista apstraktne, izolirane prosudbe. Također, slike moraju biti ono, što će otvoriti put socijalizaciji. Ono što je tada potrebno je da nikakva socijalizacija nije moguća ukoliko osoba ne postane duhovno znanstvena — drugim riječima, s jedne strane slobodna u mišljenju, a s druge duhovno znanstvena.
Na ono što je u pozadini ovoga ukazao sam čak i na javnim predavanjima, na primjer, javnom predavanju u Baselu. Rekao sam da određene osobe koje misle na materijalistički način, tražeći da se sve shvaća na osnovu evolucije u nizu uspješnosti životinja, kažu, „Dakle, sada, kod životinja imamo početke socijalnih instinkta; oni se u čovjeku razvijaju u principe”. Ali stvari koje kod životinja postaju socijalni instinkti ako se podignu na ljudsku razinu su antisocijalni. Upravo ono što je kod životinja socijalno kod ljudskih bića je u značajnom stupnju antisocijalno! Ljudi jednostavno ne žele istražiti po raznim potrebnim linijama u stvarnoj slici stvari, već sudove formiraju brzopleto. Do pravog odnosa između čovjeka i čovjeka dolazi kada čovjeka shvaćamo kao duhovno biće, ne kada ga shvaćamo samo s obzirom na njegovu animalnu prirodu; u tome je on istaknuto antisocijalan. Ali čovjeka je kao duhovno biće moguće shvatiti jedino kada cijeli svijet dohvatimo u svijetlu njegovih duhovnih temelja. Ove tri stvari, (socijalna organizacija, sloboda misli, znanost duha) jednostavno su neodvojive jedna od druge. One pripadaju zajedno. U našoj petoj post-atlantskoj epohi jedna od njih nikako ne može biti razvijena bez ostalih. Posebno će biti nužno da se ljudi prilagode da ne gledaju nepromišljeno takve stvari kao što je činjenica da je antisocijalna priroda svojstvena svakom pojedincu. Mogli bi reći, ako bi se željeli izraziti na trivijalan način, da liječenje bolesti ove epohe uvelike zavisi o tome da li će ljudi prestati tako intenzivno voljeti sebe. To je karakterističan znak sadašnje ličnosti, da toliko voli sebe. Ako ponovno diferenciramo, ona voli svoje mišljenje, svoje osjećaje, svoju volju, i kada postane vezana za svoje mišljenje, neće odustati.
Osoba koja stvarno misli zna nešto što nikako nije nevažno, odnosno, da je jednom mislila pogrešno o svemu o čemu sada razmišlja ispravno. Istina je da mi zapravo znamo ispravno jedino ono za što smo doživjeli efekt u duševnom životu kada u vezi toga mislimo pogrešno. Ali ljudi ne istražuju rado takva unutarnja stanja razvoja. Iz tog razloga ljudi imaju toliko malo uzajamnog razumijevanja u sadašnje vrijeme. Dati ću vam primjer. Pogled na svijet proletarijata, o kojem sam vam često govorio, drži da način na koji ljudi formiraju svoje koncepte, cjelokupnu ideološku nadgradnju, zavisi o ekonomskim uvjetima, tako da svoje političke ideje formiraju u skladu s ekonomskom situacijom.
Svatko tko može istraživati ovakve koncepcije naći će da je ta ideja u velikoj mjeri opravdana, gotovo potpuno opravdana s obzirom na razvoj epohe od šesnaestog stoljeća. Ono kako su ljudi razmišljali od šesnaestog stoljeća gotovo je u potpunosti rezultat ekonomskih uvjeta. To nije točno u apsolutnom smislu ali je relativno opravdano u velikoj mjeri. Ali ova činjenica jednostavno ne može prodrijeti u takvu glavu kao što je ona od profesora nacionalne ekonomije. Na primjer, nacionalni ekonomist podučava na sveučilištu nedaleko odavde — ime mu je Michel — koji kaže da je to netočno jer se može dokazati da političke ideje nisu formirane na osnovu ekonomskih uvjeta, već da su ekonomski uvjeti u posebnoj mjeri modificirani preko političkih ideja. Ovaj profesor Michel zatim ukazuje na kontinentalni embargo Napoleona, pomoću kojeg su određene grane industrije, recimo, bile potpuno iskorijenjene u Italiji ili u Engleskoj a druge uvedene. Tako, kaže on, tu imamo najupečatljiviji primjer kako su ekonomski uvjeti određeni političkim idejama, sa kontinentalnim embargom. On uvodi još i druge primjere. Znam da će, ako stotinu ljudi pročita ovu knjigu od profesora Michela, biti uvjereni da je ono što govori istina jer je razvijena na rigoroznoj logici. Izgleda kao apsolutno istinita ali je smiješno pogrešna iz razloga da se svi navedeni primjeri trebaju tretirati prema istoj shemi primjenjujući kontinentalni embargo. Zasigurno je kontinentalni embargo doveo do toga da su neke industrije u Italiji morale biti izmijenjene, ali ta promjena u industrijama nije dovela do nikakve promjene u ekonomskim odnosima između poslodavca i radnika. Upravo je to karakteristični faktor. Sve to ispada kao iz sita ili bačve bez dna. Drugim riječima ekonomska teorija profesora Michela je bačva bez dna. Sve što predstavlja ispada iz nje kao iz bačve bez dna, pošto pogled na svijet proletarijata ni najmanje ne drži, na primjer, da se industrija svile Firence razvila zbog takve ideje kao što je kontinentalni embargo, ta industrija koja prije nije postojala, a s druge strane da se nije razvila u Engleskoj. Međutim, unatoč činjenici da kontinentalni embargo može voditi jednu industriju na jedno mjesto a drugu na drugo, ništa se nije promijenilo u ekonomskim odnosima između poduzetnika i radnika. To su presudni čimbenici. Stoga su ove stvari izvan velikog tijeka ekonomskih događaja s njihovom ideološkom nadgradnjom, tako da upravo kontinentalni embargo s njegovim učincima potpuno podbacuje u dokazivanju onog što profesor Michel želi dokazati.
Sada, upitajte se zašto osoba kao profesor Michel zauzima svoje stajalište sa svojom teorijom nasuprot načinu razmišljanja proletarijata. Iz jednostavnog razloga jer on voli svoj način razmišljanja i ni najmanje nije sposoban uroniti u razmišljanje proletarijata. Drugim riječima, odmah pada u san. To je latentno padanje u san. U trenutku kada treba razmišljati o razmišljanju proletarijata, ona pada u san. U takvom slučaju on može održavati uspravan položaj jedino kada razvija misli koje voli.
Na ovaj način moramo istražiti psihičke čimbenike. Naše doba je jednostavno epoha u kojoj je nužno i važno istražiti psihičke čimbenike. Inače, nije moguće razumjeti što je nužno u našim vremenima i neće biti moguće doći do bilo kakve zdrave prosudbe u vezi ovih tragičnih uvjeta. Jedino zdrava prosudba može i zaista će nas voditi iz nesreće sadašnjeg perioda. Nema prilika za pesimizam u sveobuhvatnom smislu ali sve su prilike za promjenu naše prosudbe. Najviše od svega je tu prilika za svaku pojedinu osobu da u najvećoj mogućoj mjeri promijeni svoj sud.
Moramo reći da je način na koji osobe danas izjavljuju svoje sudove dok spavaju, takoreći, i kako ih brzo zaboravljaju čak i u kratkim vremenskim razmacima, zaista izvanredan. Svakako ćemo u posebnom stupnju doživjeti kako će ljudi zaboraviti sve fraze koje su izgovorili s obzirom na pravdu i nužnost borbe za pravdu protiv nepravde. Doživjeti ćemo da većina ljudi koji su na taj način nedavno govorili o „pravdi“ to zaboraviti i neće ni najmanje vidjeti da će, u neposrednoj budućnosti, velika većina onih koji su govorili o pravdi biti jednostavno zainteresirana za dovođenje do dominacije sasvim obične vlasti. Naravno, ne smijemo misliti da su bolesni na račun toga ali trebamo jednostavno težiti da jasno vidimo da, kada je osoba s jedne strane govorila o pravu, ne smije previdjeti činjenicu da najveći protest ima veze, u konačnici, s vlašću i impulsom da se dođe do vlasti. Ovo nije okrenuto protiv tih ljudi, kao što sam rekao. Ipak će biti neugodno vidjeti kako će oni koji su samo prije kratkog vremena uvijek govorili o pravdi, učiniti sebe dominantnim. To nas ne treba iznenaditi. Ali oni koji su sudjelovali, i slagali se sa svim tim govorom trebali bi biti zaprepašteni kada otkriju kako se slika potpuno promijenila! Trebali bi barem postati svjesni koliko je snažno ljudsko biće sklono formirati svoje sudove prema iluzijama a ne prema realitetima.