.- 5. Peto predavanje, Dornach, 7 prosinca 1918
Ljudsko biće između Lucifera i Ahrimana. Duša svijesti ima antisocijalni učinak; duhovno jastvo će funkcionirati socijalno. Božanstvo Jahve. Apstraktni misaoni život. Ahrimanski utjecaj. Krist impuls: iscjeljenje. Mitovi - slike - imaginacija.
Za osobu je često teško naći njeno znamenje unutar tijeka svjetskih događaja, posebno kada se uzima u obzir s višeg stajališta. Ljudi su jako neskloni da vide istinu bez predrasuda, što često rješava određene konflikte života tek nakon dugog vremenskog perioda. Jedino bi voljeli da su dobro vođeni na uzdi od kozmičkih sila, čak iako to sebi ne priznaju. Za osobu postaje posebno bez predrasuda teško naći njeno znamenje kada je osuđena u svakoj pojedinoj inkarnaciji živjeti u tako katastrofalno vrijeme kakvo je sadašnje. Zatim žele pitati zašto bogovi dopuštaju takve stvari. Ne žele pitati o nužnostima života. Uvijek je u pozadini čežnja da sve bude što je moguće udobnije.
U vremenu kao što je naše, čovjek treba promatrati svakakve stvari koje se pripremaju iz kaosa. Kaos je nužan za ukupno odvijanje događaja, i često treba zauzeti položaj usred kaosa, kao i u onom što je harmonizirano. Posebno je naša peta post-atlantska epoha takvo doba da uzrokuje da čovjek prolazi kroz mnogo kaotičnog. Ali to je povezano sa svim obilježjima, cjelokupnom prirodom, ove epohe. Živimo u vrijeme u kojem čovjek mora proći kroz one pokretačke sile u tijeku evolucije koje ga postavljaju na vlastite noge i prožimaju ga individualnom sviješću. Živimo u dobu duše svijesti.
Sada, nakon svega što smo razmatrali, s čime u vezi smo doveli zajedno najrazličitije stvari koje nam mogu poslužiti da nam ovo naše doba napravimo razumljivim, moramo se upitati koja je najdublja osobina evolucije duše svijesti u naše vrijeme. Najdublja osobina ove epohe je da se čovjek mora na najdublji i najintenzivniji način upoznati sa svim onim silama koje su suprotstavljene harmoniziranju čovječanstva u cjelini. Iz tog razloga svjesno znanje o onim ahrimanskim i luciferskim snagama koje rade protiv čovjeka mora se postepeno širiti. Ako ne bi prošli kroz ove evolucijske impulse u kojima učestvuju luciferske i ahrimanske snage, ne bi došli do potpune upotrebe naše svijesti, i tako do razvoja duše svijesti.
Tu integraciju duše svijesti u ljudsku prirodu treba prepoznati kao jak antisocijalni impuls. Tako u sadašnjoj epohi imamo neobičnu činjenicu da se manifestacija socijalnih ideja javlja kao reakcija na ono što teži da izađe iz najintimnije prirode čovjeka, reakcija na evoluciju individualne svijesti. Ono što mislim reći je da je razlog zašto imamo takav protest u vezi potrebe socijalizacije je da je najintimnija priroda čovjeka, upravo u naše vrijeme, najžešće suprotstavljena toj socijalizaciji. Iz tog razloga je nužno da dobijemo uvid u sve u kozmosu, u univerzumu, što održava određenu vezu s čovjekom, da bi mogli postati svjesni odnosa koji postoji između antisocijalnih impulsa koji struje iz dubina ljudskih duša i galame za socijalnim usklađivanjem, radeći kao reakcija na ono što izbija iz unutarnje prirode ljudske duše. Jednostavno je nužno da jasno vidimo da čovjek u svom životu predstavlja stanje ravnoteže između suprotstavljenih sila. Svaka ideja koju karakterizira ideja puke dualnosti — princip dobra i zla — nikad neće rasvijetliti život. Život može biti rasvijetljen jedino kada ga predstavimo sa gledišta trojstva, u kojem jedan element predstavlja stanje ravnoteže a druga dva suprotstavljene polove, između kojih se stanje ravnoteže teži stalno kretati kao njihalo. To je razlog zašto smo uzeli Trojstvo da predstavi našu Grupu; Predstavnik čovječanstva uravnotežuje Ahrimana i Lucifera, što čini središnju točku u ovoj zgradi.
Ta svijest o stanju ravnoteže za kojom se teži, ali koja je uvijek u opasnosti da se nagne na jednu ili drugu stranu, mora postati esencijalni element u koncepciji svijeta ove pete post-atlantske epohe. Kako čovjek prolazi kroz stupanj duše svijesti, razvija se prema duhu samom. Ova epoha evolucije duše svijesti trajati će dugo vremena. Ali unutar realnosti stvari se uvijek ne odvijaju na takav način da jedna slijedi drugu po predivnoj shemi. Upravo suprotno, jedna je na neki način uvučena u drugu. Dok mi u sve većoj mjeri razvijamo dušu svijesti, u pozadini uvijek čeka duh sam koji će se zatim tijekom šeste post-atlantske epohe razviti isto tako snažno kao i duša svijesti tijekom pete epohe. Jednako snažno kao što duša svijesti u svom razvoju djeluje antisocijalno, tako će duh sam raditi socijalno. Dakle možemo reći da, tijekom ove epohe, čovjek iz najintimnijih pokretačkih snaga njegove duše razvija ono što je antisocijalno, ali iza toga nešto duhovno socijalno vrši svoj utjecaj. Ovaj duhovni socijalni element koji u pozadini vrši svoj utjecaj u svojoj esencijalnoj prirodi će se pojaviti kada u šestoj post-atlantskoj epohi osvane svijetlo duha samog. Stoga nije iznenađujuće, da se u petoj post-atlantskoj epohi ono što može ući u čovječanstvo na suvremen i dobro organiziran način jedino tijekom šeste post-atlantske epohe, pojavljuje u raznim nejasnim, ekstremnim oblicima.
Tijekom pete post-atlantske epohe čovjek je izložen uznemirujućim preliminarnim pokretima onoga što će doći tijekom šeste post-atlantske epohe. Sve će zavisiti o stjecanju razumijevanja o onome što moramo proći tijekom ove pete post-atlantske epohe. Antisocijalni instinkti će igrati ogromnu ulogu, i mogu biti obuzdani i integrirani u socijalni život jedino na način koji sam nedavno objasnio. Da pomogne, čovjek će upotrijebiti socijalnu znanost koja treba biti izvedena iz opće duhovne znanosti.
Prema tome, iza mnogih borbi, sadašnjeg vremena, a također i neposredne budućnosti, socijalno pitanje će ostati u pozadini jer njegovo vrijeme još nije došlo. Ali sa svih mogućih gledišta moramo ponavljati činjenicu da ta socijalna formacija koja je zahtijevana ne može doseći stvarni život ukoliko ne uđe u savez s još dvije stvari. U šestoj post-atlantskoj epohi, taj savez će se pojaviti više-manje spontano. Tijekom ove pete epohe, socijalni život mora biti reguliran njegovanjem znanosti duha. Svaki napor da se regulira socijalni život izvan sfere znanosti duha voditi će jedino do kaosa i radikalizma, za čovječanstvo donoseći nesreću. Što se tiče socijalnog oblikovanja života, ova peta post-atlantska epoha je u istaknutom stupnju zavisna od znanosti duha. Samo uzmite u obzir ono što sam govorio jučer a također i nedavno na javnom predavanju u Baselu. Samo uzmite u obzir da je čovjek ovladao prirodom koja je rasprostranjena cijelim životinjskim carstvom. On je osvajač životinjske prirode; on unutar sebe nosi životinjsku prirodu.
Naivni darvinizam drži da je ljudski moral samo razvoj socijalnog impulsa među životinjama. Socijalni impulsi su životinji prirođeni, i postaju, baš u mjeri u kojoj su socijalni impulsi kod životinje, antisocijalni impulsi kod čovjeka. Može ponovno probuditi socijalni život jedino ako naraste iznad onog što se u njemu iz životinjske prirode razvilo kao antisocijalni impuls. To je istina. Dakle, ako bi sa tog gledišta željeli shematski predstaviti ljudsko biće, mogli bi reći da čovjek nadilazi i razvija se izvan animalnosti. Ono što je kod životinje socijalno kod čovjeka postaje antisocijalno. Ali on raste u duhovnost i unutar duhovnog može ponovno za sebe steći socijalno. Na višem stupnju nego što je onaj kojeg je čovjek dosegnuo u epohi duše svijesti, gdje je izrastao iz animalnosti, steći će socijalni element. To sjaji usred kaosa ovog srednjeg stadija gdje je sada.
To se mora dopuniti s druge dvije činjenice. Kada se proces socijalizacije manifestira kao elementarni impuls kao zahtjev unutar čovječanstva, ta socijalizacija sama mora uvijek donijeti prokletstvo. Proces socijalizacije može postati blagoslov jedino ako je povezan s druge dvije stvari koje se moraju razviti kroz cijelo vrijeme tijekom našeg post-atlantskog doba, sve do sedme post-atlantske epohe. To se može desiti jedino kada je povezano s onim što bi se moglo nazvati slobodnim životom mišljenja i uvidom u duhovnu prirodu svijeta koja leži iza čulne prirode. Socijalizacija bez znanosti duha i bez slobode misli nije moguća. To je jednostavno objektivna istina. Ali čovjek mora probuditi slobodu misli; mora postati zrelim za slobodu misli upravo tijekom naše epohe duše svijesti.
Zašto moramo probuditi slobodu misli?
Tijekom ljudske evolucije, čovjek je u određenom smislu došao do odlučne točke u ovoj petoj post-atlantskoj epohi. Do ove pete epohe imao je mogućnost da prenatalno vrijeme nastavi svoj utjecaj u postnatalnom životu. Razjasnimo ovo. Sve do naše epohe čovjek je unutar sebe nosio snage koje nije stekao tijekom života već ih je posjedovao kada je, kako se kaže, najprije ugledao svijetlo svijeta, kada je rođen. One su u njega utisnute tijekom vremena embrija. Te snage koje su u njega utisnute tijekom vremena embrija i koje su nastavljale raditi kroz život, čovjek je posjedovao sve do četvrte post-atlantske epohe. Tek sada smo suočeni s velikom krizom u evoluciji čovječanstva preko činjenice da te snage ne mogu više biti odlučujuće; ne mogu više raditi na takav elementaran način kao do sada. Drugim riječima, tijekom ove pete post-atlantske epohe čovjek će u mnogo većoj mjeri biti izložen utiscima života, jer snage koje su suprotstavljene utiscima života, koje se stečene u periodu embrija prije rođenja, gube svoju snagu. Ta činjenica je nešto od enormne važnosti.
Samo je u jednom pogledu život prije ovog vremena bio takav da je čovjek mogao steći nešto između rođenja i smrti, nešto što u njega nije utisnuto tijekom života embrija. Ali to je bilo moguće jedino zbog slijedećih činjenica. Jučer smo objasnili čudan fenomen spavanja u odnosu na socijalni život. Kada čovjek spava, njegov ego i astralno tijelo su izvan fizičkog i eterskog tijela. Postoji različit odnos između ega i astralnog tijela, s jedne strane, i fizičkog i eterskog tijela s druge strane tijekom spavanja od onog koji postoji u budnom stanju. Dok čovjek spava, stoji u različitom odnosu prema svom fizičkom i eterskom tijelu. Sada, postoji određena sličnost između našeg spavanja i našeg perioda embrija — sličnost, ne identičnost. U izvjesnom smislu, naš život od padanja u san do buđenja sličan je životu kojeg živimo od začeća — ili zapravo tri tjedna nakon toga — do rođenja — opet, sličan, ne identičan. Dok kao dijete ležimo u tijelu naše majke, naš život je sličan onom što kasnije doživljavamo tijekom sna, osim što kod sna udišemo vanjski zrak. Iz tog razloga moram reći samo “sličan” a ne “identičan.” Dok ležimo u tijelu majke mi ne udišemo vanjski zrak. Kada smo rođeni stimulirani smo da dišemo vanjski zrak.
Dakle, na taj način je život tijekom sna različit od embrijskog života. Sada čvrsto držite činjenicu da, dok ljudsko biće spava, njegov život je na mnoge načine sličan onom od embrija osim što je na djelu nešto što se može pojaviti samo između rođenja i smrti a ne u životu embrija. Tu je na djelu disanje. Činjenica da čovjek diše vanjski zrak uzrokuje da se na njegov organizam na određeni način utječe. Ali sve što utječe na naš organizam djeluje na ukupnost naših izražavanja života, čak i našeg psihičkog izražaja. Zbog toga što dišemo, svijet shvaćamo drugačije nego što bi to kada ne bi disali.
Sada, u evoluciji čovječanstva postoji kulturalni element. Kada pokušamo to objasniti dotičemo se značajne misterije ljudske evolucije. To je bio kulturalni element Starog zavjeta, koji je na posebno dubok način prožimao svoje inicirane s činjenicom da je čovjek različit, iz razloga disanja između rođenja i smrti, od života embrija, koji je inače poput života sna. Na tom je unutarnjem znanju o prirodi disanja odnos između starih židovskih posvećenika, hebrejskih posvećenika Starog zavjeta, i njihova Boga Jehove bio temeljen. Bog Jehova se objavljivao, dovoljno je samo pogledati Bibliju, svom narodu. Koji je bio narod Jehove? To je bio narod koji je imao osobiti odnos prema ovoj istini o disanju koju sam upravo objasnio. To je bio razlog zašto je baš taj narod primio otkrivenje da je čovjek postao čovjek kada je primio dah života.
Stječemo posebno razumijevanje kada se to razvije na osnovi prirode ljudskog disanja. Stječemo razumijevanje života apstraktnog mišljenja, koji je u Starom zavjetu nazvan život zakona, shvaćanje primanja apstraktnih misli. Koliko god sada to čudno izgledalo za materijalističku misao, da je ljudska moć stvaranja apstrakcija u osnovi određena procesom disanja. Činjenica da čovjek može apstrahirati, da može shvatiti apstraktne misli, kao što su zakoni apstraktne misli, povezana je s njegovim procesom disanja, čak i fiziološki. Instrument apstraktnog mišljenja je, naravno, mozak. Mozak je uključen u stalni ritam sinkroniziran s ritmom disanja. Već sam više puta ovdje govorio u vezi ovog odnosa ritma mozga i ritma disanja. Objasnio sam vam kako mozak lebdi u cerebralnom fluidu, i kako taj fluid, kada je zrak izdahnut, teče dolje kroz kralježnicu i ulijeva se u trbušnu šupljinu; kako je fluid ponovno istisnut gore kada je zrak udahnut tako da dolazi do stalne vibracije: s izdisanjem, poniranje cerebralnog fluida; s udisanjem, uzdizanje cerebralnog fluida i potapanje mozga u cerebralni fluid. Sposobnost ljudskog bića da stvara apstrakcije povezana je čak i fiziološki s ritmom disanja.
Ljudi koji su u posebnoj mjeri temeljili stvari na procesu disanja bili su isto tako ljudi procesa apstrakcije. Iz tog razloga su posvećeni mogli njihovu narodu pružiti posebno otkrivenje, jer su stvari razumjeli na način Jehove, pošto je ovo otkrivenje bilo potpuno prilagođeno procesu apstraktnog mišljenja. To je tajna otkrivenja Starog zavjeta. Čovjek je primio otkrivenje koje je bilo prilagođeno sposobnosti apstrakcije, sposobnosti apstraktnog mišljenja. Mudrost Jehove je bila prilagođena apstraktnom mišljenju.
Što se tiče te mudrosti Jehove, čovjek u običnom stanju svijesti spava. Posvećenici Jehove su u vezi njihove inicijacije jednostavno primili ono što čovjek od padanja u san do buđenja doživljava preko disanja. Zbog te činjenice, osobe koje su sklone poluistinama često su imenovali Jehovu kao božanstvo koje regulira spavanje. To je također točno. On je pružio čovjeku onaj element mudrosti koji bi doživio ako bi postao vidovit kao što su postali posvećeni, i trebao bi svjesno doživjeti život između padanja u san i buđenja. Sada, to nije doživljavano od obične svijesti u vremena Starog zavjeta, već je čovjeku dano kao otkrivenje, tako su u toj mudrosti Jehove primili kao otkrivenje ono kroz što su morali spavati. Bilo je nužno kroz to spavati, pošto se inače proces života ne bi mogao nastaviti.
Ovo je esencijalni element kulture Starog zavjeta. Noćna mudrost je bila otkrivena kao mudrost Jehove. U određenoj mjeri — ali vas molim da primijetite da kažem u određenoj mjeri — ta mogućnost je za čovjeka bila iscrpljena tijekom perioda kada se približio Misterij na Golgoti jer je ta mudrost, koja je na neki način mudrost sna i disanja, jedna sedmina sve mudrosti koju čovjek mora razviti tijekom svoje evolucije. To je mudrost samo jednog od Elohima, odnosno, Jehove. Ostalih šest sedmina je moglo i može doći čovječanstvu jedino dok Krist impuls utječe u čovječanstvo. Možemo dakle reći da, dok se Jehova objavljivao, on je objavljivao mudrost noći i disanja u očekivanju. Šest ostalih Elohima, tvoreći u njihovoj ukupnosti zajedno sa sedmim Elohimom Krist impuls, objavljuju svu drugu mudrost, koja dolazi čovjeku između rođenja i smrti drugačije nego preko disanja.
Unutar kulture života Starog zavjeta čovjek bi bio potpuno antisocijalan da Jehova svom narodu nije objavio socijalni element u apstraktnom zakonu koji je regulirao i harmonizirao njihov život.
Sada, Jehova je mogao steći potpunu kontrolu za sebe gurajući druge Elohime natrag, kao što sam vam objasnio, na neki ih način svrgavajući. To je uzrokovalo da drugi, niži duhovni entiteti dođu u kontakt s ljudskom prirodom i zaposjednu je. Čovjek je bio izložen tim drugim entitetima, tako da imamo dva stanja tijekom evolucije Starog zavjeta: prvo, harmonizirajuću mudrost Jehove u onom što je Židovima dano kao njihov Zakon, što je u isto vrijeme uključivalo njihov socijalni život; drugo, ono što je bilo suprotstavljeno toj socijalnoj uniji, niži entiteti se približavaju ljudskoj prirodi jer drugim Elohim još nije bio dan pristup u vrijeme prije Misterija na Golgoti. Ti niži entiteti su usmjeravali njihove snažne napade u antisocijalnom smislu protiv elementa Jehove.
Osobita je činjenica da je, sredinom devetnaestog stoljeća, u petoj dekadi, Jehova u određenom smislu prestao vladati suprotstavljenim duhovima sa svojim utjecajem, tako da su stekli posebnu moć. Tek tijekom devetnaestog stoljeća je po prvi puta postalo stvarno nužno da Krist impuls, koji je prije bio samo u preliminarnom stadiju kao što sam često naglašavao, bude zaista shvaćen. Ljudska kultura bez tog impulsa ne bi mogla dalje napredovati i posebno je socijalni element bio suočen s tom važnom krizom. Bilo je nužno da se Krist impuls razumije za budućnost. Bez razumijevanja Krist impulsa, ni jedan socijalni zahtjev ne vodi prema bilo kakvom zdravom cilju.
Gotovo dvadeset stoljeća tijekom kojih je Kršćanstvo prethodno bilo rašireno bili su samo pripremni stupnjevi za stvarno razumijevanje Krist impulsa jer Krist impuls može biti shvaćen samo u duhu. Sve se događa postupno. U našim kritičnim vremenima, kada smo suočeni s krizom s obzirom na upravo one stvari na koje sam vam skrenuo pažnju, situacija je slijedeća. Instinkt koji vodi samo do mudrosti Jehove još seže u naše doba kao ostatak, težeći prema mudrosti koja je zavisila od onog što je stečeno tijekom života embrija i mijenjana je jedino nesvjesnim procesom disanja. Mudrosti Jehove potrebno je otkrivenje da bi ušla u našu svijest. To je bilo dovoljno sve do doba dok se duša svijesti nije razvila do određenog stupnja. Sada, pošto se duša svijesti razvila do ovog stupnja, čovječanstvo ne može dalje napredovati s mudrošću Jehove koja je prilagođena disanju, ali je istina da je napravljen trud da se napreduje s nečim što je postalo nedovoljno prema unutarnjim potrebama. Kako, za život između rođenja i smrti, ono što je povezano s procesom disanja ostaje nesvjesno, židovska kultura je bila narodna kultura, ne individualizirana kultura čovječanstva. To je bila narodna kultura u kojoj je sve bilo povezano s podrijetlom od zajedničkog plemenskog oca. Židovsko otkrivenje je, u svojoj esencijalnoj prirodi, otkrivenje prilagođeno židovskom narodu, jer uzima u obzir ono što je stečeno tijekom života embrija i mijenja se jedino preko nesvjesnog elementa, procesa disanja.
Što je rezultat te činjenice u naša kritična vremena? Rezultat je da oni koji neće postati pristaše mudrosti Krista koja u ljudsko biće unosi drugi element, stečen tijekom života između rođenja i smrti odvojeno od procesa disanja, žele nastaviti njihov odnos s mudrošću Jehove i da čovječanstvo bude utemeljeno jedino na temelju narodnih kultura. Sadašnja galama u korist organizacije koja se sastoji od pojedinaca iz samih naroda zaostali je ahrimanski zahtjev za utemeljenjem takve kulture, u kojoj svi narodi predstavljaju samo narodne kulture, odnosno, kulture Starog zavjeta. Narodi u svim dijelovima svijeta bi postali kao židovski narod Starog zavjeta. To je zahtjev Woodrow Wilsona.
Ovdje smo se dodirnuli najdublje misterije, koja će se razotkriti u najrazličitijim formama. Socijalni element koji je antisocijalan u pogledu čitavog čovječanstva i poduhvata se utemeljiti socijalni život samo na pojedinim narodima teži se manifestirati kao ahrimanski element. Kulturalni impuls Starog zavjeta bi se održavao u ahrimanskoj formi.
Dakle vidite da stvari nisu tako jednostavne kako ljudi pretpostavljaju misleći da je nužno jedino promisliti ovu ili onu stvar da bi predložili ideale za čovjeka. Moramo moći pogledati stvarnost. Moramo biti u stanju reći što stvarno upravlja i razvija svoje snage usred tih realiteta. Čovjek je u stvari suočen, s izgledima da ne bude više u mogućnosti temeljiti svoj život na samoj podsvijesti ili da dođe do toga da je nužno da temelji život na svjesnom elementu između rođenja i smrti. Nesvjesno zavisi o procesu disanja i tako neizbježno i s onim što je povezano s procesom disanja, o cirkulaciji krvi, o liniji podrijetla, o krvnim vezama, o nasljeđivanju. Kultura koja mora nastati ne može temeljiti socijalni poredak samo na krvnim vezama jer krvne veze nose samo jednu sedminu onog što treba biti utemeljeno u kulturi čovječanstva. Ostalih šest sedmina treba dodati preko Krist impulsa: U petoj epohi, prvu; u šestoj epohi, drugu; u sedmoj epohi, treću. Ostatak se širi u periodima vremena koji slijede. Iz tog razloga u čovječanstvu se treba postupno razviti ono što je povezano s pravim Krist impulsom, a ono što je povezano samo s impulsom Jehove mora biti istisnuto.
Tipično, dalekosežne težnje impulsa Jehove dogoditi će se, posljednji puta, u onom što proletarijat shvaća kao međunarodni socijalizam. U biti, to je zadnje miješanje impulsa Jehove. Suočeni smo s čudnom situacijom da će svaki narod postati narod Jehove, i svaki narod će istovremeno zahtijevati pravo da širi vlastiti kult Jehove, vlastiti socijalizam, kroz svijet.
To će biti dvije suparničke snage među kojima se mora naći ravnoteža. U svemu što u tijeku evolucije dolazi kao objektivna nužnost miješa se osjećaj, sentiment, ljudskih bića koja zauzimaju ovaj ili onaj odnos prema različitim nacionalnim grupama, i koji rade uznemirujuće unutar objektivno neizbježnog tijeka evolucije. Preko mudrosti Jehove jedna od sedam vrata jedinstva čovječanstva su bila otvorena. Druga vrata će se otvoriti kada postane poznato da ono što čovjek nosi sa sobom kao fizičku i etersku prirodu tijekom života postaje bolesno. Naravno, ne mislim na akutne bolesti, ali u našoj petoj epohi život je identičan s procesom postupnog postajanja bolesnim. To je istinito od četvrte epohe; to je posebno točno u petoj epohi. Proces života je ista stvar, jedino što je postupna, kao i akutna bolest, jedino što se ona odvija rapidno. Ako, stoga, akutna bolest mora biti liječena posebnim procesom, nešto što donosi iscjeljenje također mora ući i u ljudski život.
Ukratko, prirodni život ljudskih bića, od pete post-atlantske epohe nadalje biti će vrsta stalnog, postupnog postajanja bolesnim. Svi utjecaji obrazovanja i kulture moraju biti usmjereni na cilj ozdravljenja. Na izvjestan način, to je prva istinska aktivacija Krist impulsa: iscjeljenje. To je posebna misija Krista u petoj post-atlantskoj epohi — da bude Iscjelitelj, Onaj koji iscjeljuje. Drugi oblici Krist impulsa moraju ostati u pozadini. U šestoj post-atlantskoj epohi, Krist impuls mora raditi u smjeru vidovnjaštva. Tu dolazi do razvoja duha samog unutar kojeg čovjek ne može živjeti bez vidovnjaštva. U sedmoj post-atlantskoj epohi kao treći element razviti će se vrsta proročke prirode, pošto ona mora, zaista, proročki prijeći preko cijelog novog perioda. Druga tri člana šesterostrukog bića Krista svoj utjecaj će vršiti u slijedećim periodima. Krist impuls tako mora naći svoj put u čovječanstvo, kao element koji čovječanstvo prožima socijalnom toplinom tijekom sadašnje i dvije slijedeće kulturalne epohe, odnosno, kao proces iscjeljenja, vidovnjački proces i proročki proces. To je stvarni živi ulazak Krist impulsa. To će prodrijeti i u druge stvari nužne za evoluciju koje smo već spominjali. Jedna vrata su bila otvorena preko mudrosti Jehove, ali ta su vrata sredinom devetnaestog stoljeća postala beskorisna. Ako bi čovječanstvo prošlo samo kroz ta vrata, jedino što bi slijedilo bi bilo da bi svaki narod razvio hebrejsku kulturu, svaki na svoj način. I druga vrata se trebaju otvoriti. Mudrost inicijacije, koja će biti upoznata kroz druga, treća, i četvrta vrata, treba dodati mudrosti koja je upoznata kroz vrata Jehove. Samo na taj način čovjek može narasti u druge povezanosti od onih koje su regulirane vezama krvi i disanja.
Ovo pak čini, kritični element našeg doba. Činjenica je da ljudska bića žele očuvati regulaciju svjetskog poretka prema krvnim vezama, koja na ahrimanski način dolazi iz drevnih vremena, ali da unutarnja nužnost teži vani izvan tih krvnih veza. U budućnosti ono što kontrolira socijalni život ne može proizlaziti iz bilo čega što ima veze sa srodstvom. Upravo suprotno, samo ono što sama duša vlastitom slobodnom odlukom može doživjeti kao da to regulira socijalni poredak biti će valjano. Unutarnja nužnost će tako voditi čovjeka da će sve što prodire u socijalni poredak iz puke krvne veze biti eliminirano. Sve ovakve stvari se u početku manifestiraju žestoko. U našem dobu mora se razviti duhovno znanje i sloboda misli, posebno sloboda misli u oblasti religije. Znanost o duhu mora se razviti iz razloga jer čovjek mora ući u odnos s čovjekom. Ali čovjek je duh. Čovjek može ući u odnos s čovjekom jedino kada pristupa iz duha. Odnos u koji su ljudi ulazili u ranijim stupnjevima ima svoj izvor u nesvjesnom duhu koji vibrira u krvi, u skladu s mudrošću Jehove, koja vodi samo do apstrakcije. Ono slijedeće do čega čovjek treba biti doveden mora biti nešto dohvaćeno u duši. Poganski narodi su imali svoje mitove u slikovitoj formi, stvorene kroz atavizam u drevnim kulturalnim oblicima. Židovski narod je imao svoje apstrakcije, ne mitove, već apstrakcije: Zakon. To je nastavilo postojati. To je bilo prvo podizanje ljudskog bića do konceptualne snage i do snage misli. No, iz čovjekova sadašnjeg gledanja na stvar, koje je samo oživljavanje zapovijedi, „ Ne pravi sebi lika ni obličja”, čovjek se mora okrenuti sposobnosti duše koja ponovno može, ovaj puta svjesno, formirati slike. U budućnosti, samo u slikama, imaginacijama, socijalni život može biti ispravno utemeljen. Socijalni život može biti reguliran u apstrakcijama jedino što se tiče pojedinog naroda, i regulacija za narod u socijalnim odnosima je bila ona od Starog zavjeta. Slijedeći oblik regulacije socijalnog života zavisiti će o sposobnosti da se na svjestan način upotrijebi ista sila koja je jednom postojala atavistički, u nesvjesnom ili polusvjesnom obliku, u čovjekovoj sposobnosti izgradnje mitova. Ljudi bi bili potpuno ispunjeni antisocijalnim instinktima ako bi težili nastaviti širenje pukih apstraktnih zakona. Moraju opet doći na put svoje koncepcije svijeta, oslikavanja. Iz tog svjesnog stvaranja mita pojavit će se također mogućnost za razvoj socijalnog elementa u odnosu čovjeka i čovjeka.
Možete pogledati skulpturalnu figuru kao što je ona od naše Grupe: predstavnici Čovjeka, Lucifera i Ahrimana. Tu se po prvi puta suočava ono što radi u cijelom ljudskom biću, jer čovjek je u stanju ravnoteže između luciferskog i ahrimanskog. Ako u stvarnom životu budete prožeti impulsom da se sa svakom osobom suočite na takav način da u njoj točno vidite to trojstvo, tada je počinjete razumjeti. To je esencijalna sposobnost, koja u sebi nosi impuls razvoja u ovoj petoj post-atlantskoj epohi. Tako više ne bi trebali prolaziti jedan kraj drugog kao što prolaze utvare, tako da ne stvaramo sliku jedan o drugom već drugu osobu samo definiramo s našim apstraktnim konceptima. Istina je da sada ne radimo ništa više. Prolazimo jedni kraj drugih kao da smo utvare. Jedna utvara formira koncept, „To je drag čovjek”, a druga, „To nije baš tako drag čovjek” ... „To je loš čovjek” . . . „To je dobar čovjek”, — svakakvi ovakvi apstraktni koncepti. U općenju čovjeka s čovjekom nemamo ništa osim paketa apstraktnih koncepata. To je esencijalna stvar koja je u čovječanstvo ušla iz načina života Starog zavjeta: „Ne pravi sebi lika ni obličja”. To neizbježno mora voditi asocijalnom životu ako ćemo tako nastaviti dalje. Ono što teče iz najdublje prirode čovjeka, teži ka ostvarenju, je da, kada se jedan pojedinac suoči s drugim, iz druge osobe na određeni način mora teći slika, slika tog posebnog oblika ravnoteže koju svatko manifestira individualno. Ali to zahtijeva, naravno, povećani interes koji sam vam često opisivao kao temelj socijalnog života, kojeg svaka osoba treba imati za drugog. Trenutno još nemamo jakog interesa za drugu osobu. Iz tog razloga je kritiziramo, osuđujemo je, formiramo naše sudove prema simpatijama i antipatijama a ne prema objektivnoj slici koja nam dolazi u susret od drugog.
Ova će se sposobnost koja će na određeni način mistično biti stimulirana, ostvariti. U ljudski život će ući kao poseban socijalni impuls. S druge strane, duša svijesti teži da dođe na antisocijalan način da završi dominaciju u petoj post-atlantskoj epohi. S druge strane opet, nešto drugo iz prirode čovjeka teži vani, odnosno, sposobnost formiranja slika o ljudskom biću s kojim živimo. Tu se pojavljuju socijalni impulsi, socijalni instinkti. Jednostavno je činjenica da ove stvari leže u daleko većim dubinama nego se to obično pretpostavlja kada ljudi govore o socijalnom i antisocijalnom.
Sada se u vašim umovima može pojaviti pitanje kako ćemo postepeno steći sposobnost da nam slika druge osobe skače u susret. Tu sposobnost moramo steći u životu. Sposobnosti Jehove su nam dane pri rođenju; razvijamo ih u životu embrija. Kultura budućnosti neće za ljude stvari činiti toliko udobne. Sposobnosti koje osoba mora pokazati morati će razviti tijekom njenog života. U obrazovanje moraju ući mnogo konkretniji i određeniji principi od onih koji sada dominiraju u pedagogiji na tako krajnje konfuzan način. Najvažnije je od svega da se ljudima usadi instinkt da tijekom ovog života češće gledaju natrag, ali na pravi način. Ono što ljudi sada razvijaju kao sjećanja na ranija iskustva još je većim dijelom označeno sebičnim karakterom. Ako osoba na nesebičan način gleda natrag na ono što je doživjela u djetinjstvu, mladosti, itd. — u skladu s dobom koje je dosegnula — tamo se kao iz sivih dubina duha pojavljuju razne osobe koje su bile povezane s njenim životom raznovrsnim vezama.
Pogledajte natrag svoj život i manje obratite pažnju na ono što vas zanima kod vas samih a mnogo više na one likove koji su s vama došli u kontakt, obrazovali vas, bili vam prijatelji, pomagali vam, možda vam također i naškodili — često vas ozlijedili na koristan način. Jedna stvar će vam tada postati očita a to je koliko malo razloga osoba zaista treba pripisati sebi za ono što je postala. Često je u nama nešto važno zbog činjenice da je neka osoba s nama došla u kontakt u izvjesnoj dobi, i — možda, bez da to sama zna, ili možda, bivajući potpuno svjesna te činjenice — privukla našu pažnju na ovo ili ono. U sveobuhvatnom smislu, stvarno nesebično proveden pregled naših života sastoji se od svakakvih stvari koje nam ne daju priliku da sebično uronimo u naše vlastito biće, da razmišljamo o sebi, već nas vode da raširimo naše poglede da uključe one likove koji su došli s nama u kontakt. Uronimo sa stvarnom ljubavlju u ono što je ušlo u naš život. Često ćemo otkriti da nam ono što je u određenom periodu u nama pobudilo antipatiju nije više toliko neugodno kada prođe dovoljno vremena jer počinjemo vidjeti unutarnju vezu. Činjenica da je na nas u određeno vrijeme morala neugodno utjecati ova ili ona osoba mogla je za nas biti korisna. Često više dobijemo od štete koju nam se napravi nego od napretka koji nam priušti neko drugi. Bilo bi dobro ako bi osoba češće tako pregledala svoj život, i prožela svoj život s uvjerenjima koja teku iz takvih samopromatranja. „Koliko zaista malo prilika imam da se bavim sobom! Koliko neizmjerno bogatiji moj život postaje kada pogledam natrag na sve one koji su ušli u moj život!” Na ovaj način se oslobađamo od nas samih kada provedemo takav nesebičan pregled. Mi zatim pobjegnemo od tog strašnog zla našeg vremena, kojem mnogi padnu kao žrtve, razmišljanja o sebi. Iznimno je nužno da se oslobodimo tog razmišljanja o sebi. Svatko tko je jednom osjetio moć ovakvog samopromatranja kakvo sam upravo opisao naći će sebe previše nezanimljivim da mnogo vremena provede razmišljajući o vlastitom životu. Neograničeno svijetlo je bačeno na ovaj naš život kada ga vidimo osvijetljenog s onim što u njega ulazi iz sivih dubina duha.
Ali to ima takvu moć klijanja nad nama da mi zaista stječemo imaginativne snage nužne da se suočimo s ljudskim bićem koje je naš suvremenik na takav način da se u njemu manifestira ono što nam se pojavljuje tek nakon mnogo godina u našem pregledu onih likova s kojima smo živjeli zajedno. Tako stječemo takvu sposobnost da slike zapravo dolaze u susret nama od pojedinaca s kojima smo suočeni.
Kultivacija socijalnog života, koja je u ranija vremena imala svoj izvor jedino u krvnim vezama, ne zavisi toliko mnogo o bilo kakvim socijalističkim programima, već o čovjekovom postajanju duhovno-socijalnim bićem. On će postati takvo biće probudivši u sebi, na način koji sam opisao, dublje snage koje mogu dovesti do toga da se u njemu rodi sposobnost slikovitog poimanja drugog ljudskog bića. Inače, uvijek ćemo ostati antisocijalna bića, sposobna pristupiti drugima jedino prema simpatijama ili antipatijama, nesposobni da im pristupimo u skladu sa slikom koja dolazi od svake osobe ako samo razvijemo snage formiranja slika u našem općenju s njima. Upravo u socijalnom životu čovječanstva mora ući princip, „Pravi sebi lika i obličja svog bližnjeg”. Tada, kada formiramo sliku našeg bližnjeg, obogaćujemo naš vlastiti duhovni život; tada poklanjamo blago našem vlastitom unutarnjem duševnom životu sa svakim ljudskim poznanstvom. Tada više ne živimo više tako da A živi tamo, B tamo, C tamo, već A, B i C žive u D; A, B i D žive u C; C, D i E žive u A; itd. Stječemo sposobnost da druga ljudska bića žive u nama.
Ali to treba steći; to u nama nije rođeno. Ako bi jednostavno nastavili kultivirati one osobine koje su u nama rođene, nastavili bi unutar granica puke krvne kulture, ne kulture kojoj bi se u pravom smislu mogla pripisati riječ ljudsko bratstvo. Jedino kada drugo ljudsko biće nosimo u nama možemo stvarno govoriti o ljudskom bratstvu, koje se do sada pojavljivalo samo kao apstraktna riječ. Kada oblikujemo sliku druge osobe, koja je kao blago utisnuta u našim dušama, tada u oblasti našeg duševnog života nosimo nešto od nje baš kao što u slučaju krvnog brata nosimo nešto kroz zajedničku krv. Ovaj izborni afinitet kao osnova socijalnog života mora na konkretan način zauzeti mjesto pukog krvnog afiniteta. To je nešto što se stvarno treba razviti. Od ljudske volje mora zavisiti da odredi kako bi bratstvo među ljudima trebalo biti probuđeno.
Ljudska bića su do sada bila razdvojena. Ona trebaju postati socijalizirana u bratstvo. Da mnogostrukost ne bi bila izgubljena, najdublji element u čovjeku, misao, u svakoj pojedinoj osobi mora se moći uobličiti individualno. S Jehovom je svaki narod stajao u odnosu. S Kristom u odnosu mora stajati svaka pojedina osoba. Ali činjenica da će tako biti probuđeno bratstvo traži kompenzaciju na potpuno drugom polju, odnosno, kroz slobodu misli.