.- 6. Šesto predavanje, Dornach, 8 prosinca 1918
Ruska revolucija, Trocki, marksizam. Sjeme za razvoj duše svijesti leži u populacije engleskog govornog područja. Goetheove bajke: nasilje - iluzija - znanje u odnosu na Britance - Nijemce - Ruse. Iskustva s Čuvarom praga: bolest i smrt.
Na zadnja dva predavanja sam naglasio da takozvano socijalno pitanje uopće nije tako jednostavno kako se to obično misli, i da je nužno pažljivo uzeti u obzir složenu prirodu čovjeka. Moramo uzeti u obzir činjenicu da u njemu postoje i socijalni i antisocijalni impulsi i da moraju doći do izražaja bez obzira kakva socijalna struktura postoji i kakve su socijalne ideje realizirane. Kao što smo vidjeli, antisocijalni impulsi, posebno u našoj epohi duše svijesti, igraju posebnu ulogu. Na određeni način u evoluciji čovječanstva imaju obrazovnu misiju u tome što uzrokuju da čovjek stane na svoje noge. Biti će prevladani zbog činjenice da će, nakon epohe duše svijesti, slijediti epoha duha samog, koja je već u pripremi, čija će esencijalna misija biti dovesti čovječanstvo u socijalnu uniju. To se neće dogoditi, međutim, na takav način kako sada sanjaju ljudi koji se prepuštaju iluzijama, već na takav način da će jedna osoba stvarno poznavati i biti zainteresirana za drugu kao za ljudsko biće. Ukratko, treba usmjeriti pažnju na drugu osobu tako da svaki pojedinac stekne sposobnost razumijevanja drugog s punim interesom.
Ono što danas dolazi na svijetlo kao socijalni zahtjev, čini na neki način vrstu čarke ili prethodnice, vrstu pripreme, koja prirodno uzima kaotičnu formu i uzrokuje mnoge greške i iluzije jer je to samo zametak nečega što će doći kasnije. Te iluzije i greške su zbog činjenice da socijalni impulsi u sadašnje vrijeme u velikoj mjeri dolaze iz nesvjesnog ili podsvjesnog, i nisu pojašnjene duhovnim znanjem o svijetu ili o čovječanstvu. Forma iluzije posebno dolazi do izražaja u razvoju takozvane ruske revolucije. To karakterizira činjenica da u sadašnjoj manifestaciji nema pravu vezu s onim što se priprema kao narod u Rusiji za dolazeću šestu post-atlantsku epohu. Radije, to je uvedeno iz apstrakcija. Tako su ovi više-manje iluzorni ideali sadašnje ruske revolucije posebno značajni u vezi proučavanja ovih kaotičnih težnji unutar čovječanstva u odnosu na nešto što dolazi kasnije. Mogli bi reći da izgleda kao posebna osobina vođe ruske revolucije, Trockog, koji je tipični apstraktno misleći čovjek, živi potpuno u apstrakcijama, da zaista nema ni najmanje pojma da u stvarnosti postoji nešto kao ljudski socijalni život. Promišljeno je nešto sasvim strano realnosti i usađuje se u stvarnost.
To nije kriticizam već puki opis. Jednostavna je istina da je karakteristika našeg doba sklonost prema apstrakciji, prema razmišljanju koje je stvarnosti strano, također želi unutar stvarnosti ugnijezditi takve principe kao što je jednostavno pretpostavljanje bez ikakvog znanja o zakonima te stvarnosti. Ti principi su smatrani potpuno ispravnim bez obzira na složenost ljudskog života, kako ga proučavamo uz pomoć duhovnog koje leži u osnovi vanjske fizičke stvarnosti. Ali što god da će ući u egzistenciju mora proizaći iz te stvarnosti. Iz tog razloga, pošto je u ovom slučaju u prvi plan dovedeno nešto toliko strano stvarnosti, što na kaotičan način uključuje svakakve impulse i instinkte zbog načina razmišljanja proletarijata, stoga se veliki značaj pridaje idejama koje se teže realizirati u ruskoj revoluciji i koje žive u ruskim revolucionarnim glavama sadašnjeg vremena.
Sa ovog gledišta one su iznimno značajne. Zaista, možemo vidjeti da su u Rusiji osobe s najrazličitijim koncepcijama života imali udjela oblikovanju revolucionarnog pokreta u kratkim isječcima vremena. Kako su u Rusiji stvari dovedene do vrhunca, stvarni socijalni problem sadašnjeg doba je postao aktualan pod utjecajem ratne katastrofe. Iz ove aktualnosti problema vlasništva tamo se u Rusiji zatim razvila u ožujku 1917 takozvana Februarska revolucija, čiji je esencijalni cilj bio srušiti one političke snage koje su stajale iza sustava vlasništva. Ali ovaj čisto politički, krajnje politički, oblik revolucije uskoro je stavljen po strani na samim početnim stupnjevima revolucionarnog razmišljanja od onih ljudi koji su shvaćani, prema terminologiji Trockog, da su ljudi od razumijevanja. Oni su ljudi koji su, pomoću svakakvih špekulacija, oštroumnih koncepata, ideja, i još oštroumnijih utisaka transformiranih u koncepte, željeli dovesti socijalnu strukturu. Ti su se revolucionari prvenstveno sastojali od onih osoba koji su već ranije imali više ili manje udjela u formiranju socijalne strukture, inteligencija, trgovci, industrijski krugovi, svi koji su kretali od razuma u naporu da dođu do nekakve socijalne formacije.
Trocki, međutim, smatra, pomalo opravdano čak iako relativno i jednostrano, da one osobe koje žele donijeti socijalnu strukturu na taj način preko raznih špekulacija, s dobrim namjerama i dobrom voljom, samo koče revoluciju. Oni nemaju nikakvu sposobnost, nisu sposobni uopće ništa napraviti. Na osnovi razmišljanja koja sam vam predstavio znate da je pogled na svijet proletarijata prvenstveno sklon sudu da se takvim razmatranjima ništa ne može postići bez obzira koliko su oštroumna, čak i ako su potpuno naslonjena na temelje položene od onih osoba koje Trocki zove brbljivci ili pričalice jer mogu tako pametno govoriti. Drugim riječima, ta racionalna razmatranja su odbačena od pogleda na svijet proletarijata iz određenog instinkta, koji je postepeno postao teorija marksizma. Jednostavno se ne vjeruje da do bilo kakve zadovoljavajuće socijalne strukture može doći bilo kakvom vrstom racionalnih razmatranja. Jedina stvar koju proletarijat vjeruje je da se plodonosne ideje rađaju samo u glavama samog proletarijata, u glavama onih masa koje ne posjeduju ništa, i iz ekonomskih uvjeta u kojima žive članovi proletarijata. Takve ideje se ne mogu roditi kod buržoazije ili bilo koje druge klase, iz razloga jer oni neizbježno misle različito zbog njihovih karakterističnih predodžbi. Jedino unutar klase radnika se javljaju ideje koje mogu dati pokretačku snagu koja će dovesti do buduće socijalne tvorevine.
Kada tu činjenicu uzmemo u obzir, jasno je da je neizbježan zaključak za glavu kao što je ona od Trockog, da je jedina stvar koju treba napraviti lišiti buržoaziju onog što posjeduje i klase bez imovine dovesti u poziciju vladanja. To je nešto što se u takvim glavama priprema već desetljećima, i sada to žele uvesti u Rusiji kada se velika kriza pojavila u toj zemlji. Do tih uvjeta je trebalo doći preko takozvane oktobarske revolucije, nakon što su druge stranke — ako ih tako možemo zvati — ostale po strani oduzimanjem moći od samog proletarijata. Sa ovog su gledišta, koje je naravno čisto apstraktno i konkretno jedino u toj mjeri što sve čini zavisnim od jedne klase ljudi, tako čineći stvarnost, vodeće osobe ruske revolucije vodile stvari od listopada 1917.
Sada, takav revolucionarni način razmišljanja dovodi do izvjesnih poteškoća. Te poteškoće u Rusiji slijede u posebno snažnom obliku, i to je obilježeno određenim posebnim preduvjetima, kao što znate na osnovu naših duhovno znanstvenih rasprava. Te poteškoće proizlaze iz postojećih klasnih formacija u cijelom svijetu, jedino se manifestiraju na posebno snažan način zbog ruskih uvjeta. Prva velika poteškoća je da se cijelo socijalno i političko vođenje čovječanstva predaje klasi koja je prije bila lišena svega, i nema nikakve veze s takozvanom kulturom. Proleter, koji zapravo preuzima upravljač, prije je bio isključen iz svih onih pokretačkih snaga koje su utemeljile postojeći faktor moći. On do tada nije nikada na tržište nosio ništa osim svog vlastitog rada, svoje fizičke sposobnosti za rad.
Takvo stanje postoji u svim zemljama. Tako će svugdje doći do toga da, u mjeri u kojoj se revolucija uspinje, proletarijat će u početku preuzimati vodstvo kao politička skupina. Sve će se, međutim, nastaviti kao što je i bilo, u izvjesnom smislu. One osobe koje su do tada imale administrativnu moć će ostati na svojim položajima jer su tehnički obučene i znaju svoj posao. Drugim riječima, neće biti daljnje promjene osim što će se upravni odbor laika ubaciti u cijeli aparat prenesen iz drevnih vremena. Ali važna stvar je da je taj upravni odbor laika posebne vrste, proleterske vrste, i biti će sačinjen isključivo od proletarijata. Pošto će sve te osobe pripadati proletarijatu oni će željeti osigurati da vrijedi načelo da ideje upravljanja u budućnosti mogu doći samo iz glava proletarijata. Takvo vodstvo ne može biti podčinjeno tome kao što je nacionalna ili ustavotvorna skupština, jer bi to bilo izvjesno nastavljanje onog što je bilo ranije. Radije, ono što će doći mora biti radikalna transformacija. Nije potrebno prvo birati; oni koji će voditi su tu jednostavno jer pripadaju proletarijatu. Neće biti nacionalne ustavotvorne skupštine, već diktatura proletarijata.
U početku, vodilo je do poteškoća to što su proleteri, kao što sam rekao, laici, koji mogu samo nadgledati one koji su nastavili prethodnu administraciju. Ti pojedinci se, naravno, drže ranijih interesa. Dakle, posebno u Rusiji, proleteri su došli na vrh. Prije nisu imali nikakve veze sa stvarima koje pripadaju državnom organizmu i bili su osuđeni da preuzmu svakoga tko je vodio takve stvari prema idejama koje odgovaraju ranijem državnom organizmu. Time su u državu donijeli, koja je u cijelosti trebala biti podvrgnuta diktaturi proletarijata, interese koji pripadaju staroj građanskoj državi. Ti se ljudi ponašaju upravo kao neprijatelji koji, premda ne vode otvorenu borbu ni kontra revoluciju, ipak u zemlju neprijatelja prenose sve što će u njoj raditi destruktivno. Na taj su način proleteri koji su preuzeli vodstvo u Rusiji gledali na djelovanje starih carskih grupa kao na sabotažu. Njihova prva bitka je bila prevladati tu sabotažu koja se sastojala u naporu da se prenese u režim ono što bi zapravo bila podrška jedino starom režimu. Proces je bio isti kao kada bi građanin jedne zemlje koja nije otvoreno započela bilo kakvu vrstu neprijateljstva odnio otrovne tvari u stranu zemlju da impregnira njeno tlo tako da ništa ne može rasti. Tako su članovi proletarijata gledali na ono što je dolazilo od starih dužnosnika kao na sabotažu. U početku su najžešće primjenjivani propisi bili usmjereni prevladavanju te sabotaže. Tu nisu pokazali nikakvu suzdržanost. Sve što je smatrano destruktivno nastojalo se potpuno iskorijeniti, a osoba kao Trocki je zaista uvjerena da je sada sabotaža u određenoj mjeri već prevladana. Oni koji su napravili bilo što u kršenju volje naroda i razmišljanja proletarijata su protjerani ili na drugi način kažnjeni.
Poteškoća, međutim, zasigurno nije prevladana, kako sam Trocki savršeno dobro vidi, samo boreći se protiv takozvane sabotaže. On vidi da je nužno zadržati cijelo tijelo bivše administracije, ali da ga treba upregnuti da služi osnovnim svrhama vodstva proletarijata.
Trocki, na primjer, u tome vidi prvu veliku poteškoću. To je nešto za što on vjeruje da može biti prevladano njegovim apstraktnim načinom, ali to neće moći napraviti. Na toj točci počinju iluzije, iz jednostavnog razloga jer Trocki je duh stran stvarnosti. Ovaj iluzorni element je temeljen na apstraktnom pojmu da je moguće napraviti cjelokupno tijelo tehničkih dužnosnika, intelektualaca i trgovaca, sluga upravnog odbora koje se sastoji samo od članova vladajućeg proletarijata. U toj iluziji se očituje nevjerica u konfiguraciju života duše i duha. Jednostavna činjenica je da će se, nakon određenog vremena, uvjeti preokrenuti upravo na ono kakvi su bili ranije. Ako su održavane stare ideje, ako se propusti shvatiti istina onog što sam ovdje često naglašavao — da socijalna transformacija mora proizaći iz novih razmišljanja — ako je staro osoblje, stari dužnosnici, stari generali jednostavno vraćeni na njihove položaje, ako je jednostavno preuzeto staro i ljudi ne napreduju u susret novom, najviše preko obrazovanja, to se mora vratiti na ono što je bilo. Drugim riječima, takav proces neće prevladati uvjete već će ih jednostavno nastaviti. Na određeno vrijeme je moguće prevladati sabotažu pomoću regulacija primijenjenih silom, ali one će ponovno dizati glavu. Ako je točno da je osoba zavisna od situacije u kojoj se nalazi — a bila je zavisna tri ili četiri stoljeća, što je točno s obzirom na modernu povijest — rezultat će biti da, ako se nije oslobodila tih veza pomoću efikasnih misli koje mogu doći jedino iz duhovnog života, mora neizbježno pasti natrag u stare načine razmišljanja i djelovanja, baš kao što mačka uvijek pada na sve četiri.
To je točka gdje se takvo razmišljanje otkriva u svom iluzornom karakteru, krajnje strano stvarnosti. Mogao bih navesti mnogo takvih točaka, ali vam samo želim razjasniti posebnu konfiguraciju tog mišljenja. Želim vam jednim primjerom pokazati kako takvo mišljenje odaje svoju krajnju nerealnost. Nije moguće jednostavno promisliti ovo ili ono što bi se trebalo dogoditi, već je nužno uzeti u obzir te pokretačke snage aktivne unutar stvarnosti sa nerazdvojnim zakonom. Ako osoba ne živi s njima, neizbježno je plijen iluzija. Jedna od najvažnijih iluzija u slučaju Trockog je slijedeće. Trocki zna da kroz posebno snažno suzbijanje koje su doživjele velike mase čak i sadašnjeg proletarijata u Rusiji — a taj izraz je opravdan — među tim ljudima uvjeti su došli do posebnog vrhunca. Zna da oblik koji revolucija poprima pod tim posebnim uvjetima ne može voditi do pobjede. On nema dodira sa stvarnošću, ali ne toliko da bi ga to spriječilo da na racionalan način vidi da je moguće uspostaviti novu socijalnu strukturu u oblasti koja je, koliko god velika, ipak ograničena u usporedbi s cijelom Zemljom. Iz tog razloga je Trocki računao na revolucionarni pokret kojeg bi iznio proletarijat u cijelom civiliziranom svijetu. On se ne zavarava da sama ruska revolucija može biti pobjedonosna. Zna da je zavisna od pobjede proleterske revolucije u cijelom svijetu.
Sada, u tim idejama manifestira se cjelokupan apstraktni karakter shvaćanja stvari Trockoga. Trocki je vjerovao u proletersku revoluciju širom cijele Zemlje. Vjerovao je da bi rat postepeno uzeo takav karakter da bi doveo do vrste proleterske revolucije širom svijeta i da bi rat bio transformiran u revoluciju proletarijata.
Sada će se ova ratna katastrofa svakako transformirati u svakakve stvari. Ali aktualnost je već uvjerljivo pokazala da ta ideja Trockog nema dodira sa stvarnošću. Ona bi bila točna jedino da je ova ratna katastrofa završila općom iscrpljenošću, da ova upečatljiva takozvana pobjeda — do nje je došlo na čudan način — nije bila postignuta od jedne strane u ratu. Ta pobjeda jednostavno eliminira nadu da bi do te iscrpljenosti moglo doći jednoliko po cijelom svijetu. Ono što se dogodilo je odlučujuća hegemonija zapadnih sila u vezi s potpunim podčinjavanjem sa strane srednjih i istočnih sila. Potpuna nadmoć zapadnih sila nad srednjim i istočnim silama ono je što je utemeljeno kao dominantna snaga, i situacija nije mogla biti drugačija. To je bilo jasno onima koji u ovoj oblasti vide stvarnost. Trocki je, međutim, jednostavno duh stran stvarnosti, i sada bi trebao sebi reći, „Događaji su me opovrgli”. Izrekao je nešto što nije bez osnove, nešto briljantno za samo apstraktni način razmišljanja kada je rekao, „Buržoaska koncepcija života u sadašnjem trenutku nema alternative nego da bira između trajnog rata i revolucije”. Stvari su ispale drugačije. Dogodila se takozvana pobjeda zapadnih snaga — ni trajni rat ni revolucija. U onom što na preliminarni način započinje na Zapadu nema klice za bilo kakvu proletersku revoluciju. Upravo suprotno, tu je jednostavno oblikovanje cijelog Zapada u politički organiziranu veliku buržoaziju, prema proletarijatu Srednje i Istočne Europe.
To je ishod svjetske povijesti. Ona će sigurno biti ponovno transformirana ali sada postoji. To je realno stanje stvari, tako da bi Trocki trebao, prema tome, razmišljati na potpuno drugačiji način ako danas želi vidjeti stvarnost. Trebao bi sebi reći, „Pod ovakvim oblikovanjem događaja, kako mogu ono što sam namjeravao preko ruske revolucije, postati pobjednik, pošto se jedna od najvažnijih pretpostavki, svjetska revolucija proletarijata, neće dogoditi?” Ako on još i danas računa na tu svjetsku revoluciju, to je samo dokaz njegove potpune izolacije od stvarnosti.
U još jednoj točci, otuđenje od stvarnosti koje karakterizira razmišljanje ovakvog revolucionara manifestira se na osobit način. Ovakvi revolucionari su prirodno uvijek referirali na prusko-njemački militarizam kao najveće od svih zala, objavljujući da mora biti prevladan i eliminiran iz svijeta, ali militarizam Antante će u bliskoj budućnosti iskazati značajnu dominaciju! Sada, ni najmanje ne želim govoriti o tome, ali sam Trocki je u prigodi postavio pitanje, „Što je, dakle, najvažniji neposredni zadatak ruske revolucije ako se želi održati?” Njegov odgovor je, „Stvaranje armije!” Upravo to je označeno od Trockog kao najvažniji neposredni zadatak.
Ovim stvarima treba dati primjerenu pažnju. Ove stvari treba potpuno prozreti. Tek kada su ove stvari opažene i prozrete dogodi se da ljudi kažu, „Sada, moram zaista pogledati malo dublje u pokretačke snage unutar čovječanstva ako za sebe želim doći do koncepcija o tome što će proizaći iz kaosa kojeg je prouzročila ova ratna katastrofa”. Ali čovječanstvo je danas izrazito nesklono prodrijeti u takve pokretačke snage, koje sam vam ovdje opisao sa brojnih gledišta kao prave, jedine moguće, socijalne snage. Čovječanstvo će moći doći ispod površine ovih stvari ako se dođe do odlučnosti da se jednostavno dobije čvršća veza sa stvarnim snagama dominantnim u evoluciji čovjeka.
Jedan ekstremno karakterističan izraz stalno se pojavljuje iz umova ruskih revolucionara. U osnovi, što ovi članovi proleterske diktature zaista žele? Oni žele svijet načiniti velikom tvornicom isprepleten vrstom bankovnog knjigovodstvenog sustava koji se proteže preko svih grupa. „Uklopiti ćemo stare tehničare, stare službenike, čak i stare generale u našu diktaturu proletarijata”, kažu oni, „ali moramo imati knjigovodstvo za ukupnu ekonomiju, tvornički računovodstveni odjel u našim vlastitim rukama”. To ne iznenađuje, jer je cijeli pokret iznikao u modernoj industriji. Kada bi ljudi samo zastali da razmisle da je ovaj pokret nastao s proletarijatom moderne industrije, nitko ne bi bio iznenađen da njihov način razmišljanja, razvijen u vezi s onim što su ti ljudi vidjeli u tvornicama, bude primijenjen na sve na što mogu staviti ruke. To je prirodni rezultat i posljedica propusta buržoazije da obrati pažnju na enormnu ekspanziju proletarijata u nedavna vremena. Čak i ako je bilo neizbježno da buržoazija zatvori oči i mirno dopusti da se sve dogodi, zasigurno nije stvar nužnosti da još važniji uvjeti, pokretačke snage koje postoje u svijetu, i dalje budu neprimijećene. Dok god te snage nisu primijećene, nije moguće da ljudi postanu upoznati sa socijalnim zadacima.
Ovdje je nužno znati kako je čovječanstvo diferencirano u različitim dijelovima svijeta — kao što sam rekao, zaista, jučer ili prekjučer. Nužno je znati da ljudi na Zapadu žive različito od onih na Istoku i srednjim zemljama. Nije moguće samo apstraktnim idejama, koje ignoriraju stvarnost, dovesti do bilo kakve socijalne formacije. Sigurno je da će ruska revolucija pretrpjeti brodolom zbog njenih velikih iluzija i izolacije od stvarnosti.
Takve iluzije neko vrijeme mogu biti pretvorene u stvarnost od ljudi koji su slobodna bića kroz obrazovanje, odnosno, slobodna u toj mjeri da osoba koja posjeduje moć može je i koristiti. Ali stvarnost zatim uklanja iluzije; ne može ih koristiti. Stvarnost prihvaća samo ono što je u skladu s tijekom stvarnosti. Ne smijemo zaboraviti da je najvažnija od svega činjenica da živimo u dobu razvoja duše svijesti, koji se pojavljuje u oštro diferenciranim oblicima u cijelom svijetu.
Razmotrimo razne pokretačke snage u pozadini civiliziranog svijeta u svijetlu najvažnijih europskih diferencijacija koje nalaze izraz kroz jezik. Često sam vam skretao pažnju da englesko govoreći narodi posjeduju stvarni početni potencijal za razvoj duše svijesti. Važno je da to jasno vidimo. To je povezano sa svime što se događa u svijetu, ako se smijemo tako izraziti, pod utjecajem englesko govorećih naroda. Engleski narod je — ja nipošto ne govorim o pojedinim osobama, već o narodu — obdaren sa svim pokretačkim snagama koje vode do duše svijesti. Stanje je takvo da se trend prema duši svijesti kod njih pojavljuje instinktivno na način potpuno različit od onog koji karakterizira ostatak čovječanstva. Taj produhovljeni instinkt za razvoj duše svijesti ne postoji nigdje u svijetu kao među engleskim narodom. Tu je instinkt, i nigdje drugdje nije tako, čak ni među narodima romanskog porijekla koji su ujedinjeni s englesko govorećim narodima. Narod romanskog porijekla je pravi nasljednik onoga što je stvarno živjelo u četvrtoj post-atlantskoj epohi. U to je vrijeme ovaj romanski narod u posebnom stupnju imao instinkt za ono što je razvijeno u četvrtoj post-atlantskoj epohi. Njihovi instinkti nisu više elementarni na isti način. Oni su racionalizirani, intelektualizirani i pojavljuju se u retorici, kroz intelekt, kroz psihički život kao dekorativna forma. Odstranjeni su iz instinktivnog života. Ono što se pojavljuje među latinskim narodom kao narodni temperament je potpuno različito od onog što se pojavljuje kao narodni element među engleskim narodom. Među engleskim narodom ovaj trend prema duši svijesti, ta težnja da individualna osoba stane na svoje vlastite noge, je instinkt.
Drugim riječima, ono što sačinjava misiju pete post-atlantske epohe u Englezu je ukorijenjeno kao instinkt, kao pokretačka snaga koja se pojavljuje instinktivno iz duše naroda. Sada, njihov položaj u svijetu je povezan s tom činjenicom. Taj impuls je dominantan unutar socijalne strukture englesko govorećih naroda. On je presudan, i može potisnuti ostale tendencije. Ostale tendencije, kao što možete vidjeti iz objašnjenja koja sam ponudio, gledaju prema integraciji koju sam dao o socijalnom pitanju, odnosno, ekonomskom impulsu i impulsu duhovnosti. Ako, međutim, narodni karakter englesko govorećih naroda proučavate psihološki, vidjet ćete da su ti impulsi, ekonomski i duhovno produktivni, potpuno zasjenjeni s onim što dolazi od instinktivnog impulsa koji teži prema razvoju duše svijesti.
Iz toga razloga sfere koje moraju oblikovati socijalni život budućnosti među englesko govorećim narodom dobivaju posebnu obojanost. Tri sfere u budućnosti moraju pokazati svoj učinak na posebne načine, i moraju biti presudne. Prvo, politika, koja mora dati sigurnost. Drugo, organizacija rada, čisto materijalnog rada, ekonomski poredak. Treće je sustav duhovne proizvodnje, kojem također pripisujem, kao što sam vam rekao, pravo i administraciju pravde. Te tri sfere socijalne strukture su, vremenom, zasjenjene od onog što čini primarni impuls u slučaju bilo kog profiliranog naroda. Činjenica da razvoj prema duši svijesti radi instinktivno među englesko govorećim narodima dovodi do toga da među njima — kako povijest uči u izobilju — politika, jedna grana, uzima najizražajniji oblik, i dominantan položaj. Politikom potpuno dominira instinktivni impuls da postavi čovjeka na vlastite noge, i da potpuno razvije dušu svijesti. Instinktivni impuls vodi u tom smjeru — i ovo što dajem je samo opis, a ne kriticizam. Vodi prema rezultatu jer je instinktivan a instinkti su uvijek ukorijenjeni u koristoljublju. Među englesko govorećim narodima koristoljublje i politički ciljevi se jednostavno poklapaju. To vodi do činjenice da sva politika koja se vodi na krajnje naivan način — a to ne opravdava pripisivanje bilo kakve krivnje političaru englesko govorećih naroda — može biti iskorištena od koristoljubive osobe da na taj način ispuni misiju englesko govorećeg naroda. Jedino na ovaj način ćete uspjeti shvatiti pravu prirodu engleske politike, koja je zapravo dominantna politika cijele populacije Zemlje. Ako promotrite stvar, naći ćete da se engleska politika svugdje smatra idealom — parlamentarni sustav sa svojim miješanjem većina i manjina, itd. Ako ispitate uvjete u raznim parlamentima kako su se razvili, vidjet ćete da je u političkom životu bila odlučujuća britanska politika. Ali, kako su se te politike širile na raznim mjestima među različito konstituiranim narodima, nisu više mogle ostati iste jer su ukorijenjene, i to s pravom, u koristoljublju i egoizmu koji neizbježno prianja za sve što je instinktivne prirode.
To je ono što razumijevanje čini tako teškim kada ljudi pokušaju dokučiti prirodu engleske ili američke politike. Nijansa, koju je apsolutno nužno postaviti jasno, nije uopće jasna. Zbog te činjenice te politike moraju biti koristoljubive, i moraju počivati na impulsima koristoljubivog karaktera. Zbog njihove posebne prirode, moraju počivati na koristoljubivim impulsima. Dakle, na te koristoljubive impulse će gledati kao na nešto što treba uzeti zdravo za gotovo, kao na ispravnu i moralnu stvar. Tu se ne može staviti primjedba. To ne treba napadati kriticizmom, već prepoznati kao nužnost u svjetskoj povijesti, čak i kozmičku nužnost. Niti se ova izjava može opovrgnuti, iz jednostavnog razloga jer će se svatko tko se poduhvati suprotstavljanja kao član engleskog naroda uvijek naći na pogrešnom putu. Na temelju moralnih razloga, koje nemaju nikakve veze sa stvari, on će zanijekati da je politika engleskog naroda koristoljubiva, ali moralni razlozi nemaju veze s time. Engleska politika će uspjeti u onom što donosi upravo iz razloga tog instinktivnog karaktera.
Dakle, tijekom naše pete post-atlantske epohe, element moći je dodijeljen toj englesko govorećoj populaciji. Pamtimo tri lika u Goetheovoj bajci: moć; fenomen ili pojavu; mudrost, znanje. Od ova tri elementa, moć je dodijeljena englesko govorećem narodu. Ono što politički postižu u svijetu moguće je zbog činjenice da je jedna od njima svojstvenih, prirođenih osobina da rade putem moći. Raditi preko moći će biti prihvaćeno tijekom pete post-atlantske epohe kao nešto što nije predmet rasprave. Engleska politika je prihvaćena u cijelom svijetu. Naravno, svi štetni učinci, koji se, ipak, uvijek mogu naći u stvarnosti koja pripada fizičkom planu, mogu biti oštro kritizirani, čak i od onih koji pripadaju samom britanskom carstvu. Ipak britanska politika je prihvaćena. Svojstveno je evoluciji našeg vremena da je prihvaćena, i bez ikakvog razmišljanja, bez ikakvog napora da se za to nađe razloga. Štoviše, razloga nikad ne bi bilo dovoljno, jer je jednostavno stvar neposredne neizbježnosti da je moć koja dolazi iz tog smjera prihvaćena.
To ne vrijedi što se tiče naroda romanskog podrijetla koji su ujedinjeni s engleski govorećim narodima. Oni na neki način manifestiraju sjenu, vremensku sjenu, onog što su bili tijekom četvrte post-atlantske epohe. Instinkti su preobraženi u intelektualne gdje više nisu toliko elementarni. Dakle, engleska politika je prihvaćena kao nešto izvan rasprave. Francuska politika je prihvaćena samo od onih kojima odgovara. Francuska priroda se voli u svijetu u onoj mjeri u kojoj paše. Engleska priroda uopće ne zavisi o tome. Temeljena je na prijepornosti s kojom aktualna politika sadašnjeg vremena pada na dio engleske prirode. Zbog te situacije, međutim, također je moguće da se upravo među engleski govorećom populacijom, ekonomski život drži unutar granica i da je podređen dominantnom impulsu prema koristoljublju i moći koja odgovara politici. I duhovni život također, u mjeri u kojoj pripada petoj post-atlantskoj epohi, postaje podređen politici. Na neki način sve ujedinjeno ulazi u službu politike.
Dakle marksizam je jednostavno pogrešan za engleski govoreći svijet jer on politiku pretpostavlja kao dodatak ekonomskog poretka. To kod engleski govorećih naroda nije tako.
Tamo je marksistički socijalni poredak spriječen da uspije, ne iz razloga argumentacije ili rasprave, ne zbog bilo čega što se događa u svijetu, već preko činjenice da je britansko carstvo građeno različitim temeljima stvarnosti od onih na kojima grade marksizam i marksistički proletarijat. To je veliki kontrast između proletarijata, razmišljanja na marksistički način, i Britanaca koji rade iz instinktivnog života, šireći svijetom britansko carstvo. Uspjeh se neće postići bankovnim institucijama ili računovodstvenim sustavom koji Trocki želi uvesti u Rusiji. Biti će postignut velikom bankovnom institucijom, velikom financijskom institucijom, u koju je engleski govoreća populacija organizirana iz razloga posebnih njoj svojstvenih kvaliteta. Ako istražujemo način na koji je pojedini narod povezan u svojoj posebnoj diferencijaciji sa tri sfere društva koje sam vam opisao kao temeljene na stvarnosti, to se jasno može vidjeti.
Ovome treba dodati još nešto. To je iznimno važno. Diferencijacija o kojoj sam vam govorio ide toliko daleko da osoba koja se ne teži osloboditi od svog naroda, već teži za tješnjom unijom — a politike definitivno teže za takvom unijom — ima potpuno različito iskustvo u vezi s Čuvarom praga od onih osoba koje se teže osloboditi od svog naroda. Ovdje sam došao do točke koja će vam, ako je temeljito proučite, dati temelj za razlikovanje između zdravog okultizma koji se prirodno javlja u svijetu, bez diferencijacije po narodima, i vrste okultizma koja ulazi u političku službu naroda i radi vani kao u slučaju onih društava koje sam spominjao. Možete pitati, „Kako ih, dakle mogu razlikovati?” Možete ih razlikovati ako ćete pobliže obratiti pozornost na one velike razgraničavajuće osobine koje ću vam danas predstaviti.
Da bi netko postigao pravi okultizam, tako služeći cijelom čovječanstvu, treba se osloboditi svog narodnog karaktera. Treba u izvjesnom smislu — ovdje bi moglo biti dopušteno koristiti indijski izraz —postati „beskućnik”; u najdubljoj prirodi svoje duše ne smije smatrati da pripada bilo kojem narodu. Ne smije imati impulse da služi samo jednom narodu ako želi napredovati u izvornom okultizmu. Ali vrsta okultizma koja želi služiti jednom narodu na ograničeni način nailazi na posebno iskustvo kada se suočava s Čuvarom praga. Dakle, u slučaju onih koji traže okultni razvoj unutar društava engleski govorećih naroda, ono što se manifestira u prisutnosti Čuvara praga je da u trenutku kada žele priječi Prag oni otkriju one snage koje žive u dubinama ljudske prirode. One se pokazuju kada se uđe u nadčulni svijet i istog su karaktera kao i destruktivne sile u univerzumu. To je ono što oni promatraju u prisutnosti Čuvara praga. Kada su u takvom društvu vođeni do točke prelaska Praga, tada se oni upoznaju sa zlim snagama bolesti i smrti, svega što paralizira i uništava. Kada iste destruktivne snage koje u prirodi uzrokuju smrt — a one također rade i unutar nas — donose znanje, to znanje dolazi na vidjelo u tim društvima. Netko zasigurno ulazi u nadčulni svijet, ali treba proći Čuvara praga. Međutim, nužno je pokraj Čuvara praga proći na taj način, da se ima iskustvo upoznavanja smrti u njenom pravom obliku, kao što boravi u nama a također i u vanjskoj prirodi.
To je zbog činjenice da u vanjskoj prirodi oko nas žive ahrimanske snage, i u njoj ne možete percipirati ništa drugo osim ahrimanskih snaga — to jest, u onoj mjeri u kojoj ostajete unutar vanjske prirode. Možete doći u kontakt s manifestacijom takvih snaga dok ulaze u vanjsku prirodu u maniri aveti. To objašnjava sklonost Zapada prema spiritualizmu, gledanju takvih oblika dok stvarno pripadaju osjetilnom fizičkom svijetu, i nisu vidljive u običnom životu osim pod posebnim okolnostima. To su snage smrti, destruktivne snage, ahrimanske snage. Apsolutno nema drugih duhova unutar cijele široke oblasti spiritualističkih okupljanja osim ahrimanskih duhova, čak i kada su spiritualistička okupljana izvorna. Oni su duhovi koje osoba vodi sa sobom iz čulnog svijeta kada prelazi Prag. Oni idu s njom. Stoga je progone. Osoba prelazi Prag, a oni koji je prate su ahrimanski demoni, koje prije nije vidjela ali koje vidi na drugoj strani. Oni su sluge smrti, bolesti, i destrukcije. To osobu potrese do nadčulnog znanja i vodi osobu u nadčulni svijet.
Sve osobe koje su trenirane i podučavane na ovaj način imaju značajna iskustva. To je značajno iskustvo o kojem sam vam govorio, ali to je iskustvo koje izrasta iz činjenice da se osoba ne posvećuje okultizmu povezanom sa svim ljudskim bićima, već obliku koji se odnosi na jedan narod. Postoji takva diferencijacija. Ako vam se bilo gdje u svijetu tvrdi da kada prijeđete Prag učite prvenstveno zle sile bolesti i smrti, iz te izjave možete znati da okultist o kojem se radi dolazi iz smjera kojeg sam vam često opisivao. To ćete znati jednostavno iz iskustva koje vam kazuje u vezi s Čuvarom praga.
U vezi njemački govorećih naroda situacija je drugačija. U njemački govoreću populaciju također je nešto ubačeno. U oblasti njegove svjetske moći u engleski narod je bio ubačen latinski element. Njemački govoreći narod ima nešto što ne dolazi iz prošlosti već je kao bljesak munje koji nagovještava budućnost. Slavenski element, s početkom u Rusiji, je budućnost, u stvari je prisutan jedino u svom budućem začetnom potencijalu ali Slaveni, koji su bili gurnuti naprijed, su avangarda, munja koja najavljuje ono što se priprema. Oni na neki način znače munju budućnosti srednjoeuropskog njemačkog svijeta, kao što latinski element znači sjene prošlosti zapadnog englesko govorećeg svijeta.
Međutim, ovaj njemački element sam, ne posjeduje instinktivnu osnovu za razvoj duše svijesti, već samo osnovu preko koje može biti podučen duši svijesti. Drugim riječima, dok je u britanskim oblastima instinktivna osnova za evoluciju duše svijesti prisutna, njemačka srednjoeuropska oblast mora biti podučena duši svijesti ako će je na bilo koji način učiniti aktivnom. To može postići jedino preko obrazovanja. Dakle, pošto je epoha duše svijesti u isto vrijeme i epoha intelektualnosti, Nijemac koji će na bilo koji način unutar sebe aktivirati dušu svijesti mora postati intelektualna osoba. Dakle, Nijemac je tražio svoj odnos s dušom svijesti primarno preko intelektualnosti, ne putem instinktivnog života. Stoga su zadaci njemačkog naroda dosegnuti samo od onih koji su na neki način uzeli u ruke vlastito samoobrazovanje. Osobe pukog instinkta su ostale nedirnute ovom unutarnjom aktivacijom duše svijesti i na neki su način zaostale.
Sličan je razlog zašto su Britanci od početka nadareni za politiku, dok su Nijemci nepolitički narod i nisu ni najmanje nadareni za politiku. Kada se stoga, poduhvate da nastave politički kurs, izlažu se velikom riziku, što će vam postati posebno jasno ako obratite pažnju na činjenicu da su Nijemci preuzeli zadatak uvođenja drugog elementa u svijet unutar intelektualne sfere. Britanski narodni karakter je moć. Njemački narodni karakter je pojavnost, izglednost, ako želite, oblikovanje misli, ono što na neki način nije od čvrste zemlje. U britanskom narodnom karakteru sve je od čvrste zemlje, ali samo prati intelektualnost Nijemaca. Možete ga usporediti s onim od Grka, osim što su Grci oblikovali pojavnost u skladu s njenom slikovitom prirodom dok su Nijemci oblikovali pojavnost posebno u skladu s njenom intelektualizirajućom prirodom. U konačnici, nema ničeg ljepšeg on onoga što je nastalo preko Goetheanizama, preko Novalisa, preko Schellinga, preko svih onih duhova koji su zbilja umjetnici misli. To Nijemce čini nepolitičkim narodom. Ako se očekuje da budu politički, nisu ravni osobi koja misli politički kroz njene instinkte.
Od tri stvari koje su uključene u Goetheovu bajku — moć, pojavu, znanje — ono što je dopalo Nijemcima u intelektualnoj epohi je oblikovanje intelektualnosti u sferi pojave. Ako je ipak odlučan, da se drži politike, ulazi u rizik donošenja u sferu stvarnosti, onog što je predivno unutar formacije misli. To je pojava, na primjer, Treitschke-a. U stvarnosti, tada će se dogoditi da će nešto što je zaista predivno u pojavi, jer ne leži u granicama vlastitih mogućnosti, postati nešto što nije ispravno povezano s ljudskim bićem, nešto što može ostati puka izjava, ili na svijet mora ostaviti dojam neistinitosti. Velika opasnost, koja očito može biti prevladana, sastoji se u činjenici da Nijemac ne laže samo kada je uljudan, (aluzija na Fausta II, čin2 ) već može također lagati kada uvodi svoje najbolje talente na polju na kojem ne posjeduje urođene mogućnosti. Mora najprije razviti te mogućnosti u sebi, ali za to mora napraviti poseban napor.
Prije nekoliko godina sam rekao da je Englez nešto, a da Nijemac može samo postati nešto. To čini veliku teškoću u Njemačkoj kulturi. To je razlog zašto u kulturi Njemačke i Austrije istaknuto stoje samo pojedinci koji su stvar uzeli u svoje ruke, dok se mase ne zaokupljaju mislima, koje su svojstvene instinktima britanskog naroda, ali ih treba kontrolirati. Iz toga razloga populacija Srednje Europe pada pod dominaciju pohlepe za vladanjem kao što je ona od Habsburgovaca ili Hohenzollern-a — baš zbog njene nepolitičke prirode, i jer je Nijemac suočen s potpuno drugačijim potrebama ako želi izvršiti svoju misiju. On mora biti obrazovan za tu misiju. Mora na neki način biti dirnut od onog što je Goethe ukalupio u oblik svog Fausta, odnosno, procesom postajanja ljudskim bićem između rođenja i smrti.
To se manifestira, također, u prisutnosti Čuvara praga. Ako pojedinac ostaje unutar njemačkog narodnog karaktera, i tako dođe do Čuvara praga, on ne promatra, kao ona britanska društva o kojima sam govorio, zle sluge bolesti i smrti. Na ovaj način možete povući razliku ako pobliže obratite pažnju na ove stvari. On prvenstveno promatra kako su ahrimanske i luciferske snage, prva prodirući iz fizičkog svijeta a druga prodirući iz duhovnog svijeta, uključene u međusobni sukob. Vidi kako ta borba mora biti promatrana, pošto je zaista oscilirajuća borba i nikada nije moguće reći gdje će pasti pobjeda. Takva osoba u prisutnosti Čuvara praga postaje upoznata s time što čini pravu osnovu za sumnju, što je u svijetu prisutno kao stalno rasplamsana i neodlučena borba, što ga dovodi u stanje kolebanja ali u isto vrijeme podučava kako gledati na svijet sa najrazličitijih gledišta. To će biti posebna misija njemačkog naroda unatoč svoj mogućoj suprotnosti. Oni će se s te strane držati svjetske kulture, iako kao njemački narod. Preko njegovog posebnog karaktera kao naroda, određene stvari kojih ću se danas dotaći, na primjer, u oblasti znanja, mogu se razviti jedino kroz njemački narod.
Darvinizam se u svojoj materijalističkoj obojanosti pojavio iz britanskog naroda. To je potpuno ispravno načelo — to možete pročitati u mojoj knjizi, Zagonetke filozofije. To je potpuno točno načelo da su se organska stvorenja postepeno razvila od manje savršenih do savršenijih, čak i do čovjeka. Savršeno je izvedeno od nesavršenog. Ovo načelo je potpuno točno ako se promatra fizički svijet i u prisutnosti Čuvara praga nailazi na snage smrti i razaranja. Ali to možemo i drugačije izraziti; drugim riječima, možemo reći da je nesavršeno izvedeno iz savršenog. Pročitajte poglavlje koje se bavi Preuss-om u mojoj knjizi, Zagonetke filozofije. Možemo jednako dobro dokazati da je savršeno postojalo ranije i da nesavršeno nastaje kroz dekadenciju. Drugim riječima, da je čovjek postojao prvi i da druga carstva kasnije preko dekadencije vode porijeklo od njega. To je jednako točno. Situacija u kojoj se misleća osoba nađe u trenutku kada mora reći da je jedna stvar točna i da je druga stvar također točna — prepoznati tu situaciju u njenom cjelokupnom karakteru dano je samo njemačkim narodima iz razloga njihova narodnog karaktera. To uopće nije shvaćeno bilo gdje drugdje u svijetu. U svijetu uopće nije shvaćeno da se ljudi mogu dugo vremena svađati nad ovim pitanjem, jedan držeći da su savršena bića izvedena od nesavršenih, kao Darwin, a drugi držeći, kao Schelling, da su nesavršena bića izvedena od savršenih. Obojica su u pravu, ali sa različitog gledišta. Ako gledamo na duhovni proces, nesavršeno je izvedeno iz savršenog; ako gledamo na fizički, savršeno je izvedeno iz nesavršenog.
Cijeli svijet je treniran da se može držati jednostranih istina. Njemački narod je tragično osuđen da sebe zapanjuje, tako poričući vlastite mogućnosti, kada se zadržava u prisutnosti jednostrane istine. Ako bi razvili vlastite mogućnosti, svugdje bi im postalo jasno, pod uvjetom da urone u određene dubine, da bez obzira kakva izjava je dana u vezi univerzalnih odnosa, i suprotno je također točno. Zapravo je jedino gledajući te dvije stvari zajedno moguće vidjeti stvarnost. U prisutnosti Čuvara praga učimo to uistinu prepoznati kada promatramo borbu između onih duhova koji nam se iz fizičkog svijeta pridružuju cijelim putem do Čuvara praga i onih koji jurišaju protiv njih iz drugog svijeta, iz nadčulnog svijeta. Ovi su previđeni od onih društava o kojima sam govorio.
Opet, situacija je različita u slučaju slavenski govorećih naroda. Ali već sam rekao da su zapadni Slaveni na neki način injektirani u njemački govoreću srednjoeuropsku populaciju. Baš kao što je latinski element sjena prošlosti, tako su i injektirani Zapadni Slaveni, s kojima je njemački govoreća populacija prema Istoku dovedena u kontakt, munja koja ukazuje na ono što će u budućnosti doći od slavenskih naroda. Iz tog razloga, oni manifestiraju na upravo suprotan način ono što latinska populacija među Englezima pokazuje na njen način. Zapadni Slaveni su u epohi duše svijesti također organizirani za intelektualizam, ali oni ga transformiraju u misticizam. Nijemci su apolitični; Zapadni Slaveni su također apolitični, ali oni teže prema dovođenju duhovnog svijeta dolje u fizički svijet. To čine čak i u sadašnjem životu. Na taj način imaju osobinu upravo suprotnu onoj od, na primjer, Francuza ili Talijana. Talijani i Francuzi su, u njihovim politikama, zavisni od stupnja u kojem zadovoljavaju ostale. Politika Engleske je prihvaćena kao nešto van rasprave bilo da ugađa ili ne ugađa. Politika Francuske zavisi od stupnja u kojem francuski narod zadovoljava druge ljude. Učinak onog što su postigli bio je od toga zavisan. U određena vremena uvelike su zadovoljavali. U slučaju Zapadnih Slavena to je drugačije. Njihova politika zavisi od načina na koji njihova duhovna priroda djeluje antipatično na njemački govoreću populaciju. Oni su zavisni od stupnja u kojem ne udovoljavaju. Ako proučavate sudbinu Čeha, Poljaka, Slovenaca, Srba, Zapadnih Slavena, naći ćete da je to ostvareno od stupnja u kojem su antipatični i ne udovoljavaju srednjoeuropskoj populaciji. Odnos Francuza ili Talijana je zavisan od toga kako udovoljavaju; odnos Poljaka, Slovenaca, Čeha i Srba je zavisan od načina na koji ne udovoljavaju. Ako proučavate povijest naći ćete taj princip potvrđen na predivan način jer je jedno povezano s prošlošću a drugo s budućnošću.
Situacija je krajnje različita u slučaju slavenskog naroda Istoka. Oni imaju klicu budućnosti. Tamo je situacija takva da je klijajuća duhovnost osnovna karakteristika, najdublja priroda slavenske populacije. Za razliku od velike mase germanske populacije koja uvijek izaziva njene pojedince da budu istaknuti među njoj, ruski narod je zavisan od pojedinca koji izvan narodnog karaktera prima otkrivenje koje treba biti primljeno od naroda. Ruska narodna kultura će dugo vremena nastaviti biti kultura otkrivenja, čak i u osvitu šeste post-atlantske epohe. Rus je u većoj mjeri od bilo koje druge osobe zavisan od vidovnjaka, ali je također i receptivan na ono što mu vidovnjak donosi.
Engleski govoreći narod jednostavno je kroz njihovu politiku vođen do onoga za što je prirodno obdaren. Njemački govoreći narod je svojom politikom doveden do nečega što se zaista ne odnosi na njih, nešto s čime su lako vođeni u tamni kanal, u neistinu, posebno kada se predaju svojim instinktima. Međutim, to se nikada ne događa, onim osobama s odgovarajućim samoobrazovanjem koje teže prema intelektualnosti. One stvarno predstavljaju njemački narod. Ostali jednostavno nisu stigli do onoga što čini pravu prirodu njemačkog naroda i žive ispod tog nivoa. To je još točnije za ruski narod. Ruski narod nije samo nepolitički kao Nijemci već anti-politički. Iz tog razloga će britanska politika biti koristoljubiva; Njemačka politika će pupati u sanjalački idealizam, koji može ništa ne imati sa stvarnošću. Ovdje ne govorim u moralnom smislu ali ovaj sanjalački idealizam je povezan sa svime neistinitim i teoretskim, a sve što dolazi iz teoretiziranja je neistinito. Ruska politika mora biti krajnje neistinita, pošto je strani element i ne pripada ruskom karakteru. Kada Rus želi postati političan na osnovu svog karaktera, vjerojatnije je da će postati bolestan. Među ruskim narodom postati „političan” znači postati „bolestan”. To znači primanje destruktivnih snaga u sebe. Rus je anti-političan, ne samo apolitičan. On može biti savladan od takvih političara kao što su oni koji su bili u uredu na početku ove ratne katastrofe, ali takvi ne rade kao Rusi. Rade kao nešto potpuno različito. Rus, međutim, postaje bolestan kada se očekuje da postane političan, jer on nema ništa s politikom ako stoji unutar njegova narodnog karaktera. On ima veze s nečim drugim. On ima veze s onim što čini treći element u smislu Goetheove bajke, odnosno, s znanjem i mudrošću koja će osvanuti na čovječanstvo tijekom šeste post-atlantske epohe.
Tako je dakle raspodijeljena trostruka kombinacija: moć, pojavnost, znanje — Zapad, Sredina, Istok. To treba uzeti u obzir. Pošto ruska priroda postaje bolesna u vezi s politikom, čak i takva politika kao što je ona od boljševizma od Rusa se može najprije očekivati u krajnjoj formi, u najradikalnijoj formi, jer bi bilo moguće jednako dobro cijepiti Ruse s nečim drugim. Ruska priroda nije samo apolitična, već anti-politična.
Ove stvari postaju očite u prisutnosti Čuvara praga. Ono što Rus primarno opaža u prisutnosti Čuvara praga, ako ostane unutar ruske prirode kao okultist, duhovi su koji jure prema njemu s druge strane, duhovi koji jure iznutra iz nadčulnog. On ne vidi duhove koji ga prate, niti vidi borbu između njih. On prije svega vidi duhove koji dolaze preko s druge strane, koji su na neki način puni svjetla. On ne vidi smrt. On ne vidi propadanje. On vidi ono što, u svojoj uzvišenosti, nadvladava ljudsko biće, takoreći. To ga najviše od svega dovodi u opasnost da bude još ponizniji i da padne na koljena u prisutnosti uzvišenosti. Biti zaslijepljen od onog što dolazi preko opasnost je u prisutnosti Čuvara praga za Ruse koji ostaju okultisti među svojim vlastitim narodom.
Ovakve stvari apsolutno treba uzeti u obzir ako ćemo vidjeti aktualne stvarnosti. Stvari su zapravo takve u svijetu, stvari zapravo rade na taj način. Apstrakcije nisu dovoljne. Čovječanstvo nikad nije uspjelo pomoću apstrakcija. U ranijim periodima vremena čovječanstvo je posjedovalo instinkte, ali u slučaju engleski govoreće populacije samo jedan instinkt postoji u produhovljenom obliku a to je instinkt da se razvije duša svijesti. Sve ostalo mora biti svjesno stečeno. Ovo je karakteristična stvar za svijet, da ove stvari moraju biti postignute svjesno. Bez znanja o silama koje rade u čovječanstvu o kojima smo danas govorili, nije moguće ni promisliti da smo u stanju bilo što određeno reći o socijalnom elementu. Ako osoba govori o socijalnoj reformi bez da poznaje objekt na koji će biti primijenjena, govori kao slijepi čovjek o bojama.
To je ono što ponovno daje priliku za upozorenje da je zapravo došlo vrijeme kada ljudsko biće mora ozbiljno prihvatiti dužnost učenja kroz život a ne prihvatiti ga kao igru koju treba odigrati. Pomoću onih stvari koje razvijamo iz naših naslijeđenih mogućnosti, dolazimo u našim životima kao do dvadeset sedme godine. U budućnosti će broj godina biti stalno manji. To znate na osnovu ranijih diskusija. Mi trebamo nešto što nas održava kroz život kao ljudska bića koja su u procesu postajanja a ne kao ljudska bića koja su završena i potpuna. Na osnovu ovih stvari, ljudi će steći uvid u mnogo toga što nosi socijalno pitanje. Ispraviti će mnogo od toga što danas posjeduju u obliku iluzornih ideja i, zaista, mnogo toga treba biti ispravljeno. Moglo bi se reći da se zadatak koji leži pred ljudima može nazvati teškim, ali može se savladati. Samo uzmite na trenutak u obzir činjenicu da vi u stvari sjedite ovdje, i znate ove stvari. Ali nemojte se na račun toga smatrati posebno odabranim. Radije razmislite o činjenici da će vani u svijetu biti mnogi drugi koji će moći razumjeti iste stvari. Nikako nije nemoguće da ovi ideali uđu u ljudski život. Drugim riječima, prepreka je samo nešto umjetno postavljeno. Sigurno, ova umjetno podignuta prepreka je nešto strašno, ali mora biti svladana iz razloga jer spas ne može doći ni na koji drugi način. Neka svatko kod sebe napravi što je moguće više prema svladavanju teškoća na ovom polju.
Postoji mnogo toga što treba učiniti za čovječanstvo ako samo dopustimo da nas ozbiljnost našeg zadatka potpuno ispuni. Najprije, potrebno je ostvariti uvid u stvarnost; ne živjeti život u tupoj pospanosti, niti dopustiti čovječanstvu da živi život u tupoj pospanosti. Dok se danas upoznajemo s pojedincima opažamo kako su malo skloni da stvarno idu dublje u ovakve stvari. Zasigurno smo doživjeli zadnje četiri ili četiri i pol godine! Zaista je opetovano moguće imati dobronamjerne, čak prilično obrazovane, osobe koje pristupaju sa svakakvim programima za budućnost — i kakvi programi za budućnost postoje u svijetu! Ljudi promišljaju svakakve stvari. Od samog početka, međutim, te stvari nisu proračunate da čovječanstvu donesu iscjeljenje, već prije ništa ili prokletstvo — ništa ako ih nitko ne prihvati ili prokletstvo ako ljudi uđu u njih. Nužno je riješiti samo jednu stvar a to je jednostavno upoznati se sa stvarnošću. Tada se neće pretpostavljati da se može ostvariti unija ili napraviti ovo ili ono. Ali ljudi će se smatrati dužnima razmišljati u skladu sa ovom stvarnošću što god da je to što misle da je stvarno. Ako bi samo unutar našeg Pokreta, barem, dobar broj osoba stvarno nastojao na pravi način prožeti njihov duševni život s onim impulsima na koje smo ovdje skrenuli vašu pozornost! Ako bi samo okrenuli svoju pažnju od apstraktnih fantastičnih ideala za ljudskom srećom, umjesto toga proučavali stvarne zadatke i impulse našeg vlastitog vremena, i u skladu s tim odredili svoje ponašanje, nešto bi zaista bilo postignuto.
Sada, želio bih još jednom sa posebnog gledišta danas vam pokazati kako socijalno pitanje treba biti proučavano. Osoba ne može jednostavno reći, „Pošto sam ljudsko biće poznajem matematiku, i mogu, prema tome, graditi veliki željeznički most”. Ona zna da prvo mora steći znanje matematike, mehanike, dinamike. Tako osoba mora učiti zakone bića čovjeka ako želi imati pravi socijalni sud čak i o najjednostavnijim stvarima. Ljudi jednostavno nisu identični u njihovim prirodama preko cijele Zemlje kao što Trocki zamišlja, ali se najviše razlikuju kao skupine kada pripadaju jednom narodu, ili su zapravo individualnosti. S jedne strane, moramo naučiti karakteristike skupina — na primjer, prema jezicima, kao što smo stvari danas razmatrali. S druge strane, moramo steći ono na što vam je jučer skrenuta pažnja a to je direktno razumijevanje jednog ljudskog pojedinca od drugog. To je povezano sa svime što bi u nama trebalo živjeti u formi socijalne prosudbe i socijalnog osjećaja. Drugim riječima, još jednom sam vas želio upoznati više s jednog određenog stajališta s onim što može usmjeriti do socijalne prosudbe i do socijalnog osjećaja. Želio sam vam skrenuti pažnju na duboku ozbiljnost onog što se zove „socijalno pitanje”.