.- 7. Sedmo predavanje, Bern, 12 prosinca 1918
Socijalni i antisocijalni nagoni kod ljudi. Antisocijalni instinkti moraju stupiti na snagu. Vanjska socijalna struktura kao protuteža unutarnjoj tendenciji razvoja. Prevladavanje društvenog i klasnog poretka. Novac. Komunistički manifest. Mržnja - ljubav. Krist impuls.
Samo vrijeme se vjerojatno dovoljno jasno izražava, tražeći da upravo osjećaje i promišljanja koja stječemo duhovno-znanstvenim produbljivanjem primijenimo na uvjete ovog vremena, na život u ovom vremenu. I ne samo da vanjski suvremeni uvjeti danas govore sami za sebe, već i sami naši duhovno-znanstveni pogledi to opravdavaju na određeni način. U mnogim našim razmatranjima polazimo od osnovne činjenice razvoja: od činjenice da se taj razvoj odvija u sukcesivnim fazama, od kojih su one značajne, koje nas se sada prvenstveno tiču, počele, kao što znamo, velikom atlantskom katastrofom. Četiri post-atlantske epohe su prošle, dok mi sada živimo u petoj post-atlantskoj fazi evolucije. A ovaj stupanj razvoja, koji je započeo u petnaestom stoljeću naše kršćanske ere, je onaj kojeg možemo nazvati razvojem duše svijesti. Ostale duševne sile posebno su se razvije u drugim kulturalnim razdobljima. U našem kulturalnom razdoblju, koje je uslijedilo nakon grčko-latinskog razdoblja, u prvoj polovici petnaestog stoljeća, čovječanstvo bi postupno trebalo razviti dušu svijesti. U prethodnom razdoblju, koje je započelo u osmom stoljeću prije Krista, a završilo u petnaestom stoljeću nove ere, čovječanstvo je prvenstveno razvijalo intelektualnu ili dušu uma.
Pa, ne trebamo ulaziti u karakterizaciju ovih faza, već posebnu pozornost želimo obratiti na ono što je svojstveno našem dobu, dobu koje ima relativno samo nekoliko stoljeća iza sebe. U prosjeku, takva doba traju nešto više od dvije tisuće godina. Dakle, još je puno toga ostalo za dovršiti u ovom dobu duše svijesti. U ovom dobu duše svijesti, zadatak civiliziranog čovječanstva bit će shvatiti cjelokupno ljudsko biće i učiniti ga vlastitim, mnoge stvari iznijeti na puno svijetlo svijesti, od onoga što je čovjek instinktivno osjećao i instinktivno prosuđivao u ranijim razdobljima.
Nije li istina, mnoge poteškoće i veliki dio kaosa oko nas i s nama u našem vremenu, zapravo se mogu objasniti čim znate da je zadatak našeg doba: instinktivne stvari podići u svijest. Jer instinktivno se događa, da tako kažem, samo od sebe; ali ono što se mora dogoditi svjesno, zahtijeva da se čovjek unutarnje potrudi i prije svega počne misliti cijelim svojim bićem. I ljudi od toga zaziru. To je nešto što ljudi ne vole činiti: svjesno sudjelovati u oblikovanju uvjeta u svijetu. Postoji i jedna stvar oko koje ljudi danas još uvijek griješe. Ljudi danas misle: pa, trenutno živimo u doba razvoja mišljenja. - Ljudi su ponosni što se danas misli više nego prije. Ali prije svega, to je obmana, iluzija, jedna od mnogih iluzija u kojima čovječanstvo danas živi. Ono što ljude čini tako ponosnima, to shvaćanje mišljenja, često je instinktivno. Tek kada instinktivni element, koji je nastao ljudskim razvojem, i koji se danas izražava u ponosu na mišljenje, kada intelekt proizlazi ne samo iz mozga nego iz cijelog čovjeka, kada je intelektualno samo dio cjelokupnog duhovnog života, kada se od racionalnog odmakne u imaginativno, inspirativno, intuitivno, tek tada će malo po malo nastati ono što želi nastati u ovom petom post-atlantskom razdoblju duše svijesti. Ono s čime se ljudi danas suočavaju - već se može ukazati na to da u određenoj mjeri i svakodnevne misli tu ističu posebnu važnost - jest ono što uvijek iznova treba spominjati: pojava takozvanog socijalnog pitanja.
Ali svatko tko se ozbiljno zadubio u našu antropozofski usmjerenu znanost duha, lako će doći do zaključka da bitna stvar u formiranju socijalnog poretka, nazivali ga državnim ili drugačije, može proizaći od onoga što čovjek razvija iz sebe, što može razviti iz sebe s zadaćom reguliranja odnosa među ljudima. Sve što čovjek razvija iz sebe prirodno odgovara određenim impulsima koji u konačnici leže u našem duševnom i duhovnom životu. Ako tako promatrate stvar, možete se zapitati: da, ne bi li pozornost prije svega trebalo usmjeriti na socijalne impulse, na ono što želi proizaći iz ljudske prirode kao socijalni impuls? Ove socijalne impulse nazovimo socijalnim porivima, iako ne mislimo ni na što čisto životinjsko, već pazimo da se o porivu ne misli samo na nešto nesvjesno ili instinktivno, već kada govorimo o porivima mislimo na: u dobu smo duše svijesti, a instinkti se samo hoće uzdići u svijest.
Ako se tvrdi ovako nešto: postoje socijalni porivi koji se žele ostvariti - posebno u našem dobu je nastupila strašna jednostranost, na koju se ne treba žaliti, koju treba mirno gledati jer je treba prevladati. Ljudi su u naše vrijeme sve skloni gledati jednostrano! To je kao da se prihvaća samo njihanje klatna na jednu stranu, a da se nikad ne razmišlja o tome da se klatno ne može od središta na jednu stranu zanjihati a da se ne zanjiše i na drugu stranu. Koliko se klatno može zanjihati samo u jednom smjeru, toliko malo se i socijalni impulsi mogu izraziti samo u jednom smjeru. Zbog ljudske prirode, socijalni nagoni su prirodno suprotstavljeni antisocijalnim nagonima. Prije svega to treba uzeti u obzir. Tako se socijalne vođe i agitatori prepuštaju velikoj iluziji da trebaju širiti stavove i slično, ili se treba pozvati na klasu ljudi koji su voljni ili skloni njegovati socijalne nagone, ako su tog stajališta. Da, iluzija je ponašati se tako, jer se ne očekuje da kako ti socijalni nagoni djeluju, da djeluju i antisocijalni nagoni. Ono što je danas važno jest moći se s tim stvarima suočiti bez iluzija. Njih se može pogledati u lice samo sa stajališta znanosti duha. Mogli bi reći: ljudi propuštaju najvažnije stvari u životu ako ovaj život ne gledaju iz perspektive znanosti duha.
Moramo se zapitati: kakav je zapravo odnos među ljudima u odnosu na socijalne i antisocijalne nagone? - Vidite, stvarnost odnosa između čovjeka i čovjeka zapravo je nešto prilično složeno! Moramo, naravno, situaciju sagledati radikalno. Suočavanje je svakako različito i diferencirano prema različitim okolnostima, ali moramo pogled usmjeriti na zajedničke karakteristike u sučeljavanju jedne osobe s drugom, moramo se zapitati: što se zapravo događa u cjelokupnoj stvarnosti - ne samo u onome što je predstavljeno vanjskim osjetilima - što se događa u cjelokupnoj stvarnosti, kad se jedna osoba suoči s drugom? - Ne događa se ništa manje od toga da od osobe do osobe djeluje određena sila. Konfrontacija jednostavno znači da od osobe do osobe djeluje određena sila. Ne možemo se ravnodušno suočiti s drugom osobom u životu, čak ni u pukim mislima i osjećajima, čak i ako smo fizički udaljeni od njih. Ako na neki način imamo odnos s drugim ljudima, ili bilo kakvu komunikaciju s njima, tada od jedne do druge osobe teče sila stvarajući vezu. To je ono što je u osnovi socijalnog života. To je ono što kada se razgrana, zaplete, uspostavlja socijalnu strukturu ljudi. Naravno, najčišći smisao pojave dobivate kada razmišljate izravno o interakciji između ljudi: kroz dojam koji jedna osoba ostavlja na drugu, postoji pokušaj uspavljivanja. Dakle, to je nešto što je konstanta u socijalnom životu, da jednu osobu uspavljuje druga s kojom je u kontaktu. Fizičar bi rekao da u socijalnom odnosu uvijek postoji latentna tendencija jedne osobe da uspava drugu osobu.
Zašto je to tako? Da, vidite, ovo se temelji na vrlo važnoj konstituciji čovjeka kao cjeline. Temelji se na činjenici da se ono što nazivamo socijalnim porivima stvarno razvija u ljudskoj duši u sadašnjoj običnoj svijesti, kada čovjek spava. Ukoliko se ne uzdignete do vidovitosti, zapravo ste prožeti socijalnim porivima samo dok spavate. I samo ono što iz sna nastavlja djelovati u budnost, u budnom životu djeluje kao socijalni poriv. Ali ako to znate, tada se ne trebate čuditi što vas socijalno biće želi uspavati u međusobnom odnosu. Socijalni poriv treba se razvijati u odnosu od osobe do osobe. Može se razviti samo u snu. Stoga, u interakciji od čovjeka do čovjeka postoji tendencija da jedna osoba uspava drugu kako bi uspostavila socijalni odnos. To je činjenica koja je frapantna, ali koja se promatraču životne stvarnosti odmah nameće. Naša interakcija od čovjeka do čovjeka sastoji se od toga da su prije svega, naše predodžbe uspavane u tom odnosu, u svrhu da se proizvede socijalni poriv od osobe do osobe.
Ali naravno, ne možete cijelo vrijeme živjeti spavajući. Tendencija za razvojem socijalnih poriva postoji i izražava se u činjenici da biste stalno trebali imati sklonost spavanju. Sve stvari o kojima govorim, naravno, događaju se podsvjesno, ali nisu ništa manje stvarne i ništa manje trajne u našim životima. Dakle, upravo da bi se stvorila socijalna struktura, postoji stalna tendencija k spavanju.
Nešto radi i s druge strane. To je stalni otpor, stalna pobuna ljudi protiv ove tendencije kada ne spavaju. Tako da kada se suočite s nekom osobom uvijek ste uhvaćeni u sljedeći sukob: budući da ste s njom suočeni, uvijek razvijate tendenciju da spavate, da svoj odnos s njom doživite u snu; ali dok spavate ne možete ustati, i vama nije dopušteno utonuti u san, u vama se javlja suprotstavljena sila koja vas održava budnima. To se uvijek događa u odnosu od čovjeka do čovjeka: sklonost uspavljivanju, sklonost ostajanju budnim. Tendencija da se ostane budnim je u ovom slučaju antisocijalna, afirmacija vlastite individualnosti, vlastite osobnosti naspram socijalne strukture u društvu. Samim time što smo ljudi među ljudima, naš unutarnji život duše oscilira naprijed-natrag između socijalnog i antisocijalnog. I ono što živi u nama kao ova dva poriva, ono što se može uočiti između čovjeka i čovjeka, kada vidimo čovjeka i čovjeka kako stoje jedan nasuprot drugog i okultno ih promatramo, to dominira našim životima. Kada se dogovorimo - bez obzira koliko su ti dogovori daleko od stvarnosti za današnju vrlo inteligentnu svijest - oni su još uvijek izraz ovog njihanja između socijalnih i antisocijalnih poriva. Ekonomisti mogu razmišljati o tome što je kredit, što je kapital, što je renta, i tako dalje; ove stvari koje čine pravilnost u socijalnim odnosima samo su njihaji klatna ova dva poriva, socijalnog i antisocijalnog.
Vidite, svatko tko razmišlja o lijeku za ovo vrijeme, ovim stvarnima mora pristupiti inteligentno i na istinski znanstven način. Jer odakle to dolazi da se u naše vrijeme javljaju socijalni zahtjevi? Pa, živimo u dobu duše svijesti gdje se čovjek mora sam snalaziti. Ali o čemu to ovisi? Kako bi izvršio svoj zadatak, svoju misiju u našem petom post-atlantskom razdoblju, ovisi o tome da se afirmira, da se ne da uspavati. Upravo zbog njegovog položaja u ovom vremenu, od njega se zahtijeva da razvije antisocijalne porive. Čovjek ne bi mogao ostvariti svoj zadatak u naše vrijeme da sami ti antisocijalni porivi kroz koje čovjek sebe stavlja u prvi plan ne postaju sve snažniji i moćniji. Danas čovječanstvo još nema pojma koliko se snažno antisocijalni instinkti moraju nastaviti razvijati u trećem tisućljeću. Upravo da bi ljudi pravilno napredovali, moraju se razviti antisocijalni porivi.
U ranijim razdobljima, razvoj antisocijalnih poriva nije bio duhovna hrana ljudskog razvoja. Stoga nije bilo potrebe praviti protutežu te stoga nitko i nije. U naše vrijeme, kada čovjek mora razvijati antisocijalne porive radi sebe samog, radi svoj individualnog 'Ja' - koji se već razvijaju jer je čovjek podložan razvoju protiv kojeg se ništa ne može učiniti - tada nešto mora doći, nešto čemu se čovjek sada suprotstavlja antisocijalnim porivima: takva socijalna struktura kroz koju se održava ravnoteža te razvojne tendencije. Antisocijalni porivi moraju djelovati iznutra kako bi čovjek mogao dosegnuti vrhunac svog razvoja; društvena struktura mora djelovati izvana kako se ljudi ne bi izgubili u kontekstu života. Otuda i socijalni zahtjev našeg vremena. Socijalni zahtjev u našem vremenu nije, u određenoj mjeri, ništa drugo nego nužna protuteža unutarnjoj razvojnoj tendenciji čovječanstva.
Iz ovoga vidite da se ništa ne postiže jednostranim gledanjem. Jer samo promislite da, kako ljudi žive, određene riječi - ne želim čak ni spominjati ideje ili osjećaje - određene riječi dobivaju 'vrijednost', određene vrijednosti. Pa, 'antisocijalno' znači nešto što vam se čini antipatičnim, to vidite kao nešto loše. Lijepo, ali ne možete se puno brinuti hoće li se na to gledati kao na nešto zlo ili ne, jer je to nešto nužno, jer je - bilo zlo, bilo dobro - povezano s nužnim razvojnim tendencijama čovjeka u našem vremenu. I ako se onda netko javi i kaže da se treba boriti protiv antisocijalnih poriva, to je sasvim obična glupost, jer protiv njih se ne može boriti. U skladu s normalnom razvojnom tendencijom čovječanstva, oni u našem vremenu moraju dotaknuti unutarnje ljudsko biće. Ne radi se o pronalaženju recepta za borbu protiv antisocijalnih poriva, već o promjeni socijalnih institucija, strukture, onoga što se nalazi izvan ljudske jedinke, da se to uredi tako da postoji protuteža onome što unutar čovjeka djeluje kao antisocijalni nagon. Zato je toliko potrebno da se čovjek i cijelo njegovo biće u ovom razdoblju odvoji od socijalnog poretka. Inače ni jedno ni drugo ne mogu biti čisti.
Vidite, u ranijim godinama postojali su statusi, postojale su klase. Naše doba teži biti bez statusa, izvan klasa. Naše doba ne može više ljude dijeliti na klase, nego mora prihvatiti ljude kao cjelinu i smjestiti ih u takav socijalni ustroj da je socijalno strukturirano samo ono što je od njih odvojeno. Zato sam jučer na javnom predavanju rekao: u grčko-latinskom dobu još je moglo biti ropstvo, jedan je bio gospodar, drugi rob, a ljudi su bili podijeljeni. Danas nam preostaje upravo ono što proletere toliko uzbuđuje: da je njegov rad roba i da je nešto što je u njemu još uvijek izvanjski organizirano. To mora otići. I samo ono što ne ovisi o osobi može biti socijalno strukturirano: njen položaj, mjesto gdje je postavljena; ne nešto što je u njoj samoj.
Sve što se na taj način priznaje u pogledu nužnog razvoja socijalnog života danas se doista mora shvatiti tako da, naprimjer, čovjek nema pravo moći računati ako nikada nije naučio tablicu množenja, i ima jednako malo prava reći nešto o socijalnoj reformi i slično ako nikada nije naučio stvari o kojima sada raspravljamo, naprimjer: da postoji socijalno i antisocijalno na način kako smo to sada konkretno okarakterizirali. Često ljudi koji danas počnu govoriti o socijalnim zahtjevima na najvažnijim mjestima u državi ili organizacijama, upućenima izgledaju kao ljudi koji žele početi graditi most preko burne rijeke, a koji nikada nisu naučili teorem o paralelogramu sila ili nešto slično! Možda će ti ljudi izgraditi most, ali on će se prvom prilikom srušiti. A ovako izgledaju društveni vođe ili čak oni koji održavaju druge ustanove: njihovi dogovori će se prvom prilikom pokazati nemogućima, jer stvari zahtijevaju da surađujemo sa stvarnošću, a ne protiv nje. Toliko je nevjerojatno važno da se konačno uozbiljimo u vezi ono što čini okosnicu naše antropozofske misli.
Jedan od impulsa koji nas pokreće u području našeg antropozofskog pokreta je taj da, do određene mjere, u cijeli ljudski život prenosimo ono što većina ljudi smatra primjenjivim samo na ranu mladost: čak i kada smo možda već osijedili, i dalje sjedamo u školsku klupu, ali u školsku klupu života. To je također jedna od razlika koje mi pravimo u odnosu na one ljude vani koji vjeruju da ako su prošetali - ne, želim reći, pohađali, studirali fakultete - do svoje dvadeset pete ili dvadeset šeste godine, da su spremni za život! Zatim postoji vrsta zabavljanja, zar ne, kroz koju se stječe ovo ili ono. Ali ono što dolazi pred našu dušu u obliku osjećaja kada se približavamo nervu našeg duhovno-znanstvenog pokreta je: da ljudi doista moraju učiti kroz cijeli život, ako žele biti dorasli zadacima ovog života. To je toliko važno da sebe prožimamo tim osjećajem. Ako se ne promijeni uvjerenje da se sve može kontrolirati talentima koje je čovjek razvio do svoje dvadesete ili dvadeset pete godine, onda samo treba doći u parlament ili negdje drugdje i odlučivati o svemu, dokle god ne prestanemo tako gledati na stvari, s tim osjećajem, ništa zdravo ne može nastati u socijalnoj strukturi.
Proučavanje međuodnosa socijalnog i antisocijalnog iznimno je važno, posebno u današnje vrijeme. Ali možemo proučavati samo antisocijalno, jer, kao što sam objasnio, upravo je u naše vrijeme to antisocijalno jedna od najvažnijih stvari koja se treba afirmirati i razvijati u nama samima. Ovo antisocijalno se može održati u izvjesnoj ravnoteži samo socijalnim; ali socijalni aspekt se mora njegovati, mora se kultivirati svjesno. A to u naše doba postaje sve teže, jer je ono drugo, antisocijalno, zapravo prirodno. Socijalni aspekt je ono što je potrebno i što se mora njegovati. I vidjet ćemo da u ovom petom post-atlantskom razdoblju postoji tendencija ignoriranja socijalnih aspekata kada se čovjek jednostavno prepušta sam sebi, ako aktivno ne intervenira, ne sudjeluje u aktivnosti duše. Ono što je potrebno i što se mora stjecati svjesno, a prije se instinktivno afirmiralo kod ljudi, jest upravo interes, od osobe do osobe. Osnovni nerv cjelokupnog socijalnog života je interes od osobe do osobe.
I danas se čini gotovo paradoksalnim kada se kaže: ljudi neće imati nikakav uvid u takozvane teške ekonomske pojmove ako ne bude rastao interes od osobe do osobe, ako ljudi, iluzije koje dominiraju socijalnim životom, ne počnu povezivati sa stvarnošću. Vidite, tko to razmišlja tako da misli, da je jednostavno zbog svog položaja unutar društvenog poretka, da je zapravo uvijek u složenom odnosu od osobe do osobe? Pretpostavimo da imate novčanicu od stotinu franaka u džepu, i iskoristite tu novčanicu od sto franaka tako što ćete jednog jutra izaći u kupnju, toliko da potrošite ovu novčanicu od sto franaka. Da, što znači da ćete izaći van s novčanicom od sto franaka u džepu? Novčanica od sto franaka zapravo je lažna, zapravo ne vrijedi ništa i ne bi vrijedila ni da je metalni novac. Danas ne želim govoriti o metalistima i nominalistima u oblasti monetarne teorije; ali čak i ako je to metalni novac on je zapravo laž, ne vrijedi ništa. Novac je 'posrednik' između druge dvije stvari, i samo zato što postoji određeni socijalni poredak, u naše vrijeme čisto državni poredak, ova novčanica od sto franaka koju imate i ujutro potrošite na razne stvari, nije ništa osim ekvivalentne vrijednosti za toliko i toliko radnih dana toliko i toliko ljudi. Toliko i toliko ljudi mora odraditi toliko dana, toliko se ljudskog rada mora uliti u socijalni poredak, kristalizirati u robu, tako da prividna vrijednost novčanice postane stvarna vrijednost - ali to zapovijeda samo socijalni poredak. Novčanica vam samo daje moć da dobijete toliko posla kao uslugu, odnosno da zapovijedite toliko i toliko posla. Pred sobom u svom umu imate sliku: tu imam novčanicu, ona mi daje moć nad toliko radnika na temelju socijalnog položaja kojeg imam, i sada vidite: iz sata u sat, drugi prodaju rad ovih radnika kao ekvivalentnu vrijednost, kao stvarnu ekvivalentnu vrijednost onoga što imate u novčaniku kao novčanicu od stotinu franaka: tek sada imate stvarnu sliku.
Naše su se okolnosti toliko zakomplicirale da više ne obraćamo pažnju na te stvari, pogotovo kada nisu toliko očite. Ovo je očiti primjer gdje su stvari lake. Kad je riječ o težoj političkoj ekonomiji kapitala i rente i kredita, gdje su stvari vrlo složene, o tome ne znaju ni sveučilišni profesori, mislim na političke ekonomiste čiji bi posao bio da znaju. Iz ovoga već možete vidjeti kako je prijeko potrebno da se na ove stvari gleda ispravno. Naravno, danas ne možemo odmah krenuti u reformu ekonomije, koja je dovedena u takvo stanje onim što danas učimo kao studenti ekonomije. No, možemo se barem pitati s obzirom na pučko obrazovanje i slično: što je potrebno da bi se socijalni život mogao svjesno suprotstaviti unutarnjem asocijalnom životu? Što je potrebno? Rekao sam da je u naše vrijeme teško razviti pravi interes od osobe do osobe. Nemate pravi interes ako vjerujete da možete kupiti nešto za novčanicu od sto franaka, a ne smatrate da je za to potreban socijalni odnos s toliko ljudi i snagom njihovog rada. Tek tada imate pravi interes, ako na vašoj slici, kada počinite bilo kakvu lažnu radnju kao što je zamjena robe za novčanicu od sto franaka, zamijenite stvarnom akcijom koja je s tim povezana.
Vidite, puki, želim reći sebični, srceparajući razgovor o ljubavi prema našim bližnjima i iskazivanje te ljubavi kada za to imamo priliku nije ono što čini socijalni život. Ta ljubav je uglavnom užasno sebična ljubav. Mnogi ljudi podržavaju ono što mogu učiniti recimo, kada na patrijarhalan način vežu svoje bližnje ne bi li stvorili objekt za svoje samoljublje, jer se griju iznutra mišlju: ti radiš ovo, ti radiš ono. Ne shvaća se koliko je takozvane ljubavi prema činjenju dobra maskirano samoljublje.
Ne radi se o tome da se jednostavno usredotočimo na tog bližnjeg, nešto što zapravo ugađa našem samoljublju, već da se osjećamo obveznima pažljivo sagledati razgranatu socijalnu strukturu u kojoj se nalazimo. Da bismo to učinili, moramo stvoriti barem temelje. Vrlo malo ljudi danas je sklono stvaranju tih temelja.
Želio bih prodiskutirati barem jedno stvar sa stajališta pučkog obrazovanja, a to je: kako se zapravo možemo suprotstaviti, i to svjesno, socijalnim porivima koji se prirodno razvijaju? Kako možemo njegovati socijalni element, to zanimanje čovjeka za čovjeka, koje je strašno oslabilo u našem dobu duše svijesti, da stvarno raste u nama, i ide sve dalje i dalje, i ne daje nam mira ako ne ide dalje? U našem vremenu već su otvoreni ponori između čovjeka i čovjeka! Na način da ljudi i ne slute, danas prolaze jedni pored drugih, a da se ni najmanje ne razumiju. Želja da se stvarno razumije druge ljude, njihove posebnosti, danas je jako mala. S jedne strane imamo krik socijalnosti, a s druge strane čisti asocijalni instinkt se sve više širi. Koliko ljudi danas slijepo prolaze jedni pored drugih, vidi se kada se ti ljudi udruže u razna društva. Danas često nije prilika da ljudi steknu neko znanje o ljudskoj prirodi. Danas ljudi godinama mogu biti s drugim ljudima, i ne poznavati ih ništa bolje nego su ih poznavali kad su ih prvi put upoznali. A to je upravo ono što je potrebno, hoću reći, da se u budućnosti sustavno onom antisocijalnom pridodaje socijalno. Postoje različiti načini da to učinimo unutarnje-duševno, između ostalog ako se pokušamo češće osvrnuti na naš vlastiti život ovog vremena, u ovoj inkarnaciji, kada pokušamo dobiti pregled onoga što se u našim životima dogodilo između nas i drugih ljudi koji su ušli u naš život. Ako ćemo biti iskreni, mi ćemo, barem većina ljudi, reći sebi: taj ulazak drugih ljudi u naše živote danas gledamo tako da u središte tog osvrta stavljamo vlastitu osobnost. Što smo dobili od ove ili one osobe koja je ušla u naše živote? To se pitamo prilično emotivno. To je nešto protiv čega se trebamo boriti. Trebali bismo u našim umovima pokušati vizualizirati ljude koji su intervenirali u naše živote kao učitelji, prijatelji, ili nas na drugi način podržali, ili ljude koji su nam naudili i kojima, s određenog gledišta, ponekad dugujemo više nego onima koji su nam bili od koristi. Trebali bismo pustiti te slike da živo prođu ispred naše duše, da zamislimo što su svi koji su bili uz nas, učinili za nas. I vidjet ćemo, nastavimo li na ovaj način, da ćemo postupno naučiti zaboraviti sebe, uvidjeti ćemo da gotovo sve što je oko nas ne bi uopće moglo biti tu da nas ova ili ona osoba ne pomaže, podržava, ili na drugi način intervenira u naš život. Tek tada, pogotovo kad se osvrnemo na protekle godine i na ljude s kojima možda više nismo u vezi, prema kojima smo možda lakše objektivni, vidjet ćemo kako je duševna supstanca našeg života apsorbirala ono što je utjecalo na nas. Pogled nam se proteže preko mnoštva s kojim smo se s vremenom susreli. Ako pokušamo razviti osjećaj koliko toga moramo zahvaliti ovoj ili onoj osobi, ako se pokušate na taj način vidjeti u ogledalu onih koji su utjecali na nas kroz vrijeme i koji su bili s nama, tada će se postupno - moći ćemo to doživjeti - od nas odvojiti značenje koje se sastoji u sljedećem: budući da smo prije vježbali pronalaženje slika osobnosti koje su u prošlosti bile povezane s nama, iz naše duše se oslobađa osjećaj, kako bismo došli i do slike osobe s kojom se suočavamo sada, s kojom smo sada suočeni s licem u lice. I to je nevjerojatno važna stvar, da se u nama budi poriv, ne samo da osjećamo simpatije i antipatije kada smo suočeni s ljudima, ne samo da volimo ili mrzimo nešto u vezi s ljudima, nego da u nama probudimo pravu sliku ljudi, bez ljubavi i mržnje. Možda vam se ne čini da je ovo što govorim strašno važno. Ali to jest nešto važno. Jer ta sposobnost da stvorimo sliku druge osobe bez mržnje i ljubavi, da pustimo drugog da se pojavi u našoj duši, to je osobina koja se, mogu reći, smanjuje svakog tjedna u ljudskom razvoju; to je nešto što ljudi potpuno gube. Prolaze jedni pored drugih bez poriva da drugu osobu probude u sebi. Ali to je nešto što treba svjesno njegovati. To je također nešto što treba biti ugrađeno u pedagogiju i u školsko obrazovanje: ova sposobnost razvijanja sposobnosti imaginacije kod ljudi. Jer stvarno možemo razviti tu sposobnost imaginacije ako se ne bojimo, ako umjesto toga, tiho bacimo pogled unatrag, koji naše prošle odnose s ljudima stavlja pred naše duše. Tada ćemo se moći i imaginativno povezati s ljudima koje sada susrećemo. Tada socijalnom porivu suprotstavljamo ono što se sve više razvija, sasvim nužno i nesvjesno: antisocijalni poriv. To je jedna stvar.
Druga stvar je nešto što se može povezati s ovim pregledom odnosa s ljudima: da pokušavamo postati sve objektivniji prema sebi. Moramo se vratiti u naša ranija vremena. Ali želim reći da možemo odmah prijeći na same činjenice, naprimjer, razmislite o tome sada kada imate recimo, trideset ili četrdeset godina: da, kako je bilo tada kad sam imao deset godina? Prije svega, želim se potpuno zamisliti u toj situaciji, želim se zamisliti kao da zamišljam drugog desetogodišnjeg dječaka ili djevojčicu; želim zaboraviti da sam to bio ja, stvarno pokušavam biti objektivan. Ovo objektiviziranje sebe, ovo sadašnje odvajanje od svoje prošlosti, ovo ljuštenje 'Ja' od njegovih iskustava, nešto je čemu u sadašnjosti posebno moramo težiti; jer sadašnjost ima tendenciju sve više povezivati 'Ja' i ova iskustva. Danas ljudi instinktivno žele biti ono što im iskustvo govori. Zato je tako teško uključiti se u aktivnost koju daje znanost duha. Svaki put kad morate iznova napregnuti svoj duh, ne možete se koncentrirati samo na to da se toga prisjetite. - Zapravo ćete primijetiti: u pravoj znanosti duha ništa se ne može učiniti tako da se zadržavamo, ugodno, na istom položaju. Zaboravljate stvari i uvijek iznova morate obraćati pažnju na njih; ali to je baš dobro, baš to je ono pravo, da se uvijek iznova morate truditi. Osoba koja je prilično napredna, u oblasti znanosti duha, svaki dan pokušava vizualizirati najelementarnije stvari; ostali se srame to raditi. U znanosti duha ništa ne bi smjelo ovisiti o tome da netko zapamti materiju, jer je moramo dotaći u neposrednom iskustvu sadašnjosti. I tako je upravo činjenica da se prilagođavamo ovoj sposobnosti tako što objektiviziramo sebe, zamišljamo tog dječaka ili djevojčicu kao da je to biće koje nam je strano u njegovoj ranijoj dobi, sve više se pokušavamo odmaći od iskustva tridesetogodišnjaka, toliko da nas progone još samo impulsi desetogodišnjaka. Odvajanje od naše prošlosti nije nešto što znači poricanje naše prošlosti - dobijemo je natrag na druge načine; ali ovo je nešto što je nevjerojatno važno. Dakle, s jedne strane, svjesno njegujemo socijalni poriv, socijalni impuls, stvaranjem imaginacije u sadašnjosti fokusirajući se na ljude koji su bili s nama u vezi u prošlosti, gledajući i vidjevši sebe duševno kao proizvod tih ljudi. S druge strane, našom objektivizacijom dobivamo priliku izravno razvijati imaginaciju o sebi. Ova objektivizacija ranijih vremena korisna nam je ako ne dolazi nesvjesno. Pomislite samo: ako desetogodišnji dječak ili djevojčica nastavi nesvjesno raditi u vama, onda ste vi, tridesetogodišnjak ili četrdesetogodišnjak, uvećani za desetogodišnjaka; ali isto je i s jedanaestgodišnjakom, dvanaestgodišnjakom i tako dalje. Egoizam je enormno moćan. Ali postaje sve manje i manje kada odvojite ono što je bilo prije, kada to objektivizirate, kada više postane objekt. To je ono što je značajno, što moramo uzeti u obzir.
I tako osnovni preduvjet - to bi zapravo danas trebalo biti jasno ljudima koji na ignorantski, iluzoran način, postavljaju socijalne zahtjeve: trebalo bi postojati razumijevanje kako se čovjek pretvara u socijalno učinkovito biće u dobu u kojem se moraju pojaviti antisocijalni porivi kao dio ljudske prirode.
Što će se tada postići? Puno značenje onoga što sam sada objasnio, pronaći ćete ako razmislite o sljedećem. Vidite, 1848, pojavio se prvi, da tako kažemo, efektan spis, koji i danas ima utjecaj čak i u najradikalnijem socijalizmu, u boljševizmu: 'Komunistički manifest' Karl Marxa, koji je sažeo ono što šesto prevladava u glavama i u srcima proletera. Karl Marx je uspio osvojiti proleterski svijet iz jednostavnog razloga što je rekao ono što proleter razumije, što misli jer je proleter. Ovaj 'Komunistički manifest', čiji sadržaj ne trebam objašnjavati, objavljen je 1848. godine. Bio je to prvi dokument, prva sjetva onoga što je sada urodilo plodom, nakon nedavnog uništenja suprotstavljenih pokreta. Ovaj dokument sadrži jedan slogan, jednu rečenicu koju ćete pronaći u gotovo svakoj socijalističkoj publikaciji: 'Proleteri svih zemalja, ujedinite se!' To je rečenica koja je prošla kroz sve socijalističke udruge: 'Proleteri svih zemalja, ujedinite se!' Što onda to izražava? Izražava nešto najneprirodnije što se može zamisliti u naše vrijeme. Izražava poticaj za socijalizmom, za ujedinjenje određene mase ljudi. Na čemu treba graditi to ujedinjenje, to socijaliziranje? Na suprotnosti, na mržnji prema onima koji nisu proleteri. Socijalizaciju, zajedništvo treba graditi na odvojenosti! O tome morate razmisliti, i morate pronaći stvarnost ovog principa u onome što se danas pokazalo kao prava iluzija - ako smijem upotrijebiti taj izraz, razumjet ćete to - prvo u Rusiji, sada i u Njemačkoj, u austrijskim zemljama, i nastaviti će gutati sve više i više. Zato je to nešto najneprirodnije, jer s jedne strane izražava potrebu za socijalizacijom, a s druge strane je ta socijalizacija izgrađena na antisocijalnom instinktu, naime na klasnoj mržnji, klasnom antagonizmu.
Ali takve stvari morate jednostavno gledati u višem svijetlu, inače nećete daleko stići; inače nećete moći djelovati iscjeljujući na tijek evolucije na mjestu na kojem stojite. I danas ne postoji drugo sredstvo osim znanosti duha da se te stvari stvarno vide u sveobuhvatnom smislu, to jest da razumijete svoje vrijeme. Baš kao što se netko ustručava ući u ono što leži u osnovi fizičkog ljudskog bića kao duh i duša, također se ustručava i ne želi ući u ono što je potrebno u socijalnom životu, obeshrabren je - ne bavi se onim što se u socijalnom životu može dokučiti samo duhom. Ljudi se toga boje, stavljaju poveze preko očiju, i poput noja, zabijaju glave u pijesak, pred tako stvarnim, smislenim stvarima: da kada se ljudska bića suočavaju s drugim ljudskim bićima, jedna osoba uvijek pokušava uspavati drugu, a druga osoba se uvijek želi održati. Ali to je, govoreći u Goetheovom smislu, izvorna pojava socijalne znanosti. Ali doseže dalje od onoga što je čisto materijalistički način razmišljanja sposoban spoznati, seže do onoga što se može dokučiti samo ako se zna da se u ljudskom životu ne spava samo kada se leži na lijenoj koži i nespretno spava, satima, već i da sklonost spavanju neprestano igra ulogu u takozvanom budnom životu, da zapravo iste sile koje nas tjeraju da se budimo ujutro i zaspimo navečer, da stalno igraju u svakodnevnom životu i svojom ulogom pomažu u ostvarivanju socijalnog i antisocijalnog. Ništa ne može proizaći iz razmišljanja o socijalnom poretku, ništa ne može proizaći iz pojedinačnih institucija, ako se čovjek doista ne potrudi da ove stvari ima u vidu.
Polazeći s ovog gledišta, potrebno je ne zatvarati oči pred činjenicama koje se šire zemljom, već gledati na ono što se događa. Današnji socijalist, što on misli? On misli da može smisliti socijalne maksime, socijalističke maksime, ili pozvati ljude u svim zemljama svijeta: 'Proleteri svih zemalja, ujedinite se!' i tada mora biti moguće stvoriti, kako se danas kaže, neku vrstu raja na cijeloj Zemlji.
E to je jedna od najvećih iluzija i jedna od najpogubnijih koje mogu postojati! Ljudi nisu samo apstraktni ljudi već su konkretni ljudi. Temeljna stvar je da je svaka osoba individua. Pokušao sam to razjasniti u mojoj 'Filozofiji slobode', nasuprot relativizmu kantijanstva i socijalizma. Ali ljudi su također diferencirani u skupine diljem svijeta. Razgovarati ćemo o jednoj od ovih razlika kako bismo vidjeli da se ne može jednostavno reći: određeni socijalni poredak počinjete na zapadu i zatim kroz istok i po cijeloj Zemlji dok se ponovno ne vratite. Baš kao što su ljudi u ranijim vremenima putovali svijetom, danas tako cijelim svijetom žele širiti socijalizam, i Zemlju vide kao sferu u kojoj, ako počnu na zapadu, završe na istoku. Ljudi su diljem svijeta diferencirani, a u diferencijaciji živi, ako mogu upotrijebiti izraz, motor napretka. Na ovaj način vidite da u našem dobu posebno mora biti izražena duša svijesti. Želim reći: kroz njihovu krv, kroz dispoziciju rođenjem, kroz nasljednu dispoziciju, samo su ljudi engleskog govornog područja zapravo opremljeni da imaju utisnutu dušu svijesti, u naše vrijeme u čovječanstvu. Tako je čovječanstvo diferencirano. Ljudi iz populacije engleskog govornog područja danas su posebno predisponirani za razvoj duše svijesti, tako da su na određeni način reprezentativni ljudi ovog petog post-atlantskog razdoblja; tako su konstituirani.
Narod istoka mora predstavljati pravilan razvoj čovječanstva na drugačiji način. S narodom istoka, počevši s ruskim stanovništvom, a zatim s cijelim azijskim pozadinskim stanovništvom, koje će samo činiti pojačanje, slučaj je da postoji pobuna, otpor protiv ove instinktivne, očigledne prirode, koja se odvija u razvoju duše svijesti. Ljudi s istoka ne žele miješati ono što je najvažnija duševna sposobnost u našem vremenu, intelekt, s iskustvima; žele to osloboditi i sačuvati za sljedeće doba, šesto post-atlantsko razdoblje, kada će se dogoditi sjedinjenje, ne s čovjekom kakav je danas, već s duhovnim jastvom koje će se tada razviti. Dakle, dok karakteristična snaga našeg razdoblja dolazi upravo sa zapada zbog našeg doba i može je posebno kultivirati stanovništvo koje govori engleski, s druge strane, narod istoka kao narod - ne misli se na pojedinca, pojedinac se uvijek izdvaja iz naroda, radi se o narodu - je tu da spriječi da se u njegovim duševnim snagama pojavi upravo ono što je karakteristično za razdoblje, kako bi moglo klijati ono što će započeti tek u sljedećem razdoblju, ono što je osobito važno za naredno razdoblje koje će započeti u četvrtom tisućljeću. Tako vidimo da postoji zakonitost u ljudskom životu i ljudskim bićima. Kad je priroda u pitanju, ljudi se danas ne čude što ne mogu paliti led, što je sve podložno zakonu. Ali s obzirom na socijalnu strukturu čovječanstva, ljudi naprimjer vjeruju da se u Rusiji, može stvoriti socijalna struktura prema istim principima kao i u Engleskoj ili Škotskoj ili čak Americi. Ne možete to učiniti; jer svijet je uređen po zakonima, a ne tako da se svugdje može raditi bilo što samovoljno. To je ono što treba uzeti u obzir.
A u srednjim zemljama su srednji uvjeti. Slučaj je da se nalazimo, reklo bi se, kao u nestabilnoj ravnoteži, s jedne i s druge strane. Dakle, podijelili ste stanovništvo diljem Zemlje na tri dijela. Ne možete reći: 'Proleteri svih zemalja, ujedinite se!', jer i tih proletera ima tri vrste. Stanovništvo je trodijelno. Ako ponovno pogledamo stanovništvo zapada nalazimo da svako tko govori engleski - kao narod, pojedinac se može jako isticati - ima poseban talent, posebnu dispoziciju, posebnu misiju da razvije dušu svijesti, to jest, u dobu duše svijesti, karakteristična duševna svojstva ne postoje da bi se odvojili, već da bi razvoj inteligencije, posebne karakteristike inteligencije, povezali s iskustvima. Prirodno, instinktivno, želim reći, postavljanje sebe u svijet kao osobe duše svijesti, to je osnova cijelog širenja Britanskog carstva! Izvorna pojava u širenju Britanskog carstva je da se ono što se temelji na raspoloženju njegovih ljudi podudara s najdubljim impulsom ovog doba. Znate, ono bitno o svemu tome možete pronaći u mom ciklusu predavanja o europskim dušama naroda, sve je to već sadržano, u tom ciklusu predavanja, koji je napisan davno prije rata i koji zapravo nudi nužnu osnovu za objektivnu ocjenu ove vojne katastrofe.
Upravo ta predispozicija, koja je povezana s razvojem duše svijesti, uzrokuje da je stanovništvo engleskog govornog područja posebno nadareno za politički život. Može se proučavati kako se političko umijeće podjele društva i stvaranja socijalne strukture iz Engleske proširio svugdje gdje su ostali ostaci starog, četvrtog post-atlantskog razdoblja - stvari su ostale onakve kakve jesu - sve do podjele okruga u mađarskom razdoblju s Obergespan-om na vrhu; ovo političko razmišljanje Engleske proširilo se na ove turanske narode Europe, jer političko razmišljanje petog post-atlantskog perioda može proizaći samo iz te krvi. Ti su ljudi posebno skloni politici. Ne pomaže danas donositi sudove o tim stvarima - odlučuje samo nužda. Možete osjećati simpatiju ili antipatiju, to je privatna stvar. Ali o svjetskim poslovima odlučuju objektivne nužnosti. Važno je imati na umu ove objektivne nužnosti, posebno danas u dobu duše svijesti.
Goethe je u svojoj 'Bajci o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani' nabrojio sile koje se nalaze u ljudskoj duši kao tročlane: moć, izgled ili pojavnost, znanje i mudrost - brončani kralj, srebrni kralj, zlatni kralj. U ovoj bajci, kada se govori o odnosu snaga, na čudan je način izraženo mnogo toga što se danas priprema i što će se nastaviti i dalje. Dakle, mora se istaknuti da se ono što Goethe simbolizira s brončanim kraljem, impuls moći, širi Zemljom od stanovništva engleskog govornom područja. To je nužnost zbog podudarnosti kulture duše svijesti i posebne dispozicije onog što je britansko i američko.
Vidite, u srednjim područjima, koja su ionako zahvaćena kaosom, postoji nestabilna ravnoteža između sklonosti intelekta prema duši svijesti i želje da se otrgne, pa stoga ponekad prevlada jedno, ponekad drugo. Tamo je sasvim drugačija tendencija. Nitko u sredini nije zainteresiran za politiku. Žele li biti politički, vrlo su predisponirani da ispadnu iz stvarnosti koja je uvijek prisutna kada politička misao anglo-američkog stanovništva stoji čvrsto na zemlji, usidrena u duši. U sredini dominantna je druga duševna sila: izgled, pojavnost. Ova sredina također ističe intelektualnost s posebnim sjajem. Usporedite to s nečim što dolazi od populacije engleskog govornog područja u smislu misli: te su misli čvrsto povezane sa zemaljskom stvarnošću. Ako uzmete posebno briljantna postignuća njemačkog duha, vidjet ćete da se radi više o estetskom oblikovanju misli kada to estetsko oblikovanje poprima i logični oblik. Osobito je istaknuto kako jedna misao vodi drugoj, jer tada se ono što ima posebne dispozicije pojavljuje u dijalektici, u estetskoj razradi misli. Ako to želite primijeniti na ovozemaljsku stvarnost, ako s tim želite čak i postati političar, lako možete postati neistiniti, lako možete upasti u takozvani sanjarski idealizam, gdje se žele uspostaviti jedinstvena carstva, gdje se desetljećima bunca o jedinstvenim carstvima, a zatim se nasilno uspostavljaju carstva, od kojih jedno propada u drugo. Nikada i nigdje politički život se nije sudario kao u dvije suprotnosti, kao što su njemački snovi o jedinstvu 1848, i ono što je potom utemeljeno 1871. Tu se vidi kolebanje, njihanje naprijed-natrag onoga što zapravo teži estetskom oblikovanju, a što može postati neistina, iluzija, san, ako se želi primijeniti na politiku. Ovdje jednostavno nema raspoloženja za politiku. Kad srednjoeuropski ljudi postanu političari ili sanjaju ili lažu. Dodao bih da se o tim stvarima ne smije govoriti sa simpatijama ili antipatijama, da bi se optuživalo ili oslobađalo optužbe, nego se govore upravo zato što odgovaraju nužnosti s jedne strane i tragediji s druge strane. To su stvari na koje jednostavno treba paziti.
A onda pogledajte na istok, što se tamo sprema. Stvari idu toliko daleko da ako govorite nešto radikalno, možete reći: pa Nijemac, kad hoće postati političar, pada u sanjarenje, u idealizam; kada su stvari dobre, u lijepi idealizam; kada stvari postanu loše, u neistinitost. Rus, ako želi postati političar, od toga se razboli ili umre. To može biti samo donekle jasno, radikalno rečeno, ali pojava je takva. Ne postoji ništa u ruskoj duši naroda što je unutarnje povezano s temeljnim političkim aspektima engleske ili američke duše naroda. Ovaj istok je predisponiran da prenese intelekt, koji je odvojen od očigledne veze s iskustvima, u buduće doba duhovnog jastva.
Dakle, treba znati kako se sposobnosti razlikuju diljem svijeta. To postaje vidljivo u mnogim iskustvima. Iz raznih rasprava koje su se vodile, svi znate što se u višem nadosjetilnom iskustvu naziva susret s Čuvarom praga. Pri susretu s Čuvarom praga također postoje razlike. Naravno, ako se inicijacija odvija potpuno neovisno o nacionalnosti, tada je susret s Čuvarom praga univerzalan. Ali ako inicijaciju provode jednostrani ljudi ili društva, i ako se odvija na popularan način, iskustvo s Čuvarom je također različito. Osoba koja pripada populaciji engleskog govornog područja, ako nije inicirana od viših duhova, koji su vođe, nego od strane nacionalnog duha, primarno je predisponirana sa sobom na prag dovesti ona bića koja nas, kao ahrimanski duhovi, neprestano prate u svijetu kojim smo ovdje okruženi, koji nas prate kada idemo na prag nadosjetilnog svijeta, i koje onda možemo povesti sa sobom ako smo, da tako kažemo, razvili sklonost. Iznad svega, vode nas do pogleda na sile bolesti i smrti. Tako ćete čuti od velike većine ljudi koji su bili inicirani u misterije u anglo-američkim zemljama i koji su zakoračili na prag, da je njihovo najvažnije iskustvo s kojim su se prvi put susreli ono s moćima bolesti i smrti. Oni to upoznaju kao nešto izvanjsko.
Ako idete u srednje zemlje, a narodni duh je uključen u inicijaciju, ako osobu koju želite inicirati ne izdignete iz naroda do sveljudskog, nego je uključen duh naroda, onda je prva stvar, najvažniji događaj je da čovjek postane svjestan bitaka koje se odvijaju između određenih bića koja pripadaju samo duhovnom svijetu, i koja stoje s druge strane struje, i određenih bića koja stoje ovdje u fizičkom svijetu, s ove strane struje, ali su nevidljiva za običnu svijest. Vodi se stalna bitka. Ljudi u središnjim krajevima postanu svjesni ove borbe. Ova borba, koje čovjek postaje svjestan, pulsira na pragu jer u srednjim krajevima, ako je netko ozbiljan tragač za istinom, posebno je prožet moćima sumnje. Čovjek se upoznaje sa svime što su moći sumnje, što su moći višestrukosti. U zapadnim oblastima ljudi su mnogo skloniji zadovoljiti se čistom istinom; u srednjim zemljama odmah pada na pamet druga strana stvari. Kad je u pitanju potraga za istinom, čovjek ostaje nestabilan: svaka stvar ima dvije strane. Filistar si ako u srednjim zemljama pristaneš na izravnu, jednostranu izjavu. Ali to uzrokuje tragičnu patnju kada dođete do praga. Treba obratiti pažnju na to kako ova bitka, koja se odvija na pragu između duhova koji pripadaju samo duhovnom životu i onih koji pripadaju samo osjetilnom svijetu, uzrokuje sve ono što u ljudskom biću izaziva sumnju i kolebanje u odnosu na istinu, nužnost da se najprije obrazuje za istinu, da se ne obazire na već prepoznate impulse istine.
Ako odete u istočne zemlje, a duh naroda je pokrovitelj osobe koja se inicira, pa ako se ta osoba dovede do praga pod pokroviteljstvom duha naroda, tada će oni koji pripadaju tim istočnim narodima vidjeti, iznad svega, sve one duhove koji utječu na ljudsku sebičnost. Vidi sve što može dati povoda ljudskoj sebičnosti. Recimo, zapadnjak koji stane na prag ne vidi to prvo. Duhove koji prodiru u svijet i čovječanstvo on vidi kao bolest i smrt u najširem smislu, kao paralizirajuće, destruktivne, sile koje vode prema dolje. Osoba koja je inicirana na istoku, prvo vidi sve što čovjeku dolazi kako bi ga navelo na sebičnost.
Stoga je ideal koji proizlazi iz inicijacije, osobito na zapadu, učiniti ljude zdravima, održati ih zdravima, osigurati da vanjske okolnosti za zdravlje budu dostupne svim ljudima. In istoku, iznad svega, kao instinktivna spoznaja čisto religioznog upoznavanja s inicijacijom, javlja se želja da se osjećamo malenima u usporedbi s uzvišenim duhovnim svijetom. Zao jer su prvo što vam dolazi iz duhovnog svijeta moći. Čovjeku istoka prvo je ukazano na ono uzvišeno u duhovnom svijetu, na lijek za sebičnost, na istjerivanje sebičnosti, jer mu je ukazano na njene opasnosti. To je izraženo čak i u vanjskom karakteru ljudi na istoku. A nešto od onoga što zapadnjaci smatraju nesimpatičnim u vezi s karakterom ljudi sa istoka, dolazi od onoga što je izraženo na pragu.
Tako se razlikuju ljudske osobine kada promatramo unutarnji razvoj, unutarnje oblikovanje ljudskog duha i duše. Važno je ne skidati pogled s ovih stvari. U određenim okultnim krugovima stanovništva engleskog govornog područja, gdje su te stvari poznate - iako pod pokroviteljstvom duha naroda - mogli ste pronaći proročke reference tijekom druge polovice devetnaestog stoljeća o stvarima koje se događaju danas. Zamislite kako bi bilo da ljudi ostatka Europe, osim populacije koja govori engleski, nisu začepili oba uha i zavezali oči da ne bi obraćali pozornost na te stvari! Želi reći formulu koja je više puta izražena u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, a to je: u Rusiji, da bi se ruski narod razvijao, ruska država mora nestati, jer se u Rusiji mora provesti socijalistički eksperiment, koji se nikako ne može provesti u zapadnim zemljama. - Ovo je možda nesimpatično za ne-Engleza, ali to je velika, duboka mudrost, pamet u najvišem stupnju. I osoba koja se može povezati s tim stvarima na takav način da može biti u njih uvjerena kao u impulse u čijem ostvarenju sudjeluje, stvarno je osoba svog doba, dok druga osoba stoji izvan svog doba.
Ove stvari treba uzeti u obzir. Naravno, bila je opravdana sudbina srednje i istočne Europe začepiti oba uha i biti slijep na oba oka na okultne činjenice, ne slušati ih, prakticirati apstraktni misticizam, prakticirati apstraktni intelektualizam, prakticirati apstraktnu dijalektiku. Ali sada počinje doba kada ovako više ne može! Takva razmišljanja ne vode u pesimizam ili pustoš. Ne, snaga, hrabrost, osjećaj za upoznavanje onoga što je potrebno, to je ono što vidimo u tome. I u tom smislu trebamo osjetiti da ne radimo protiv zadaće našeg vremena, već s zadacima našeg vremena unutar antropozofski orijentiranog pokreta znanosti duha. Razjasnimo što još propuštamo. Znanost duha nam pokazuje ono što je inače skriveno od svijesti, također nas vodi do razvoja socijalnih poriva na budan i svjestan način, pokazuje ono što je inače skriveno od svijesti, pokazuje kakve moći čovjek razvija kad je slobodan od tijela, kakav je od trenutka kada zaspi dok se ne probudi. Da budemo jasni: snage potrebne za naše vrijeme njegujemo kad budno razmišljamo o onome što može snažno prodrijeti u našu dušu samo kad o tome budno razmišljamo. Inače ćemo biti nemoćni ako to budemo morali razvijati samo dok spavamo.
U sadašnjosti djeluju dvije sile. Jedna je snaga koja, u raznim metamorfozama Krist impulsa od misterija na Golgoti, prolazi kroz sva kasnija razdoblja zemljine evolucije. Često smo govorili o činjenici da će se neka vrsta ponovnog pojavljivanja, sada eterskog Krista, dogoditi u našim stoljećima. Nismo tako daleko od Kristovog ponovnog pojavljivanja. To što se On pojavljuje nešto je što doista ne može pobuditi nikakav pesimizam, ali niti čežnju da se živi samo maglovito i raspituje o, da tako kažem, egoističnim teozofskim teorijama koje griju dušu. Taj Krist impuls u svojim različitim oblicima, čak i u obliku koji ima sada, kada želi naviještati čovječanstvu ono što se iz duhovnog svijeta želi objaviti kao duhovna mudrost za naše doba, pomoći će da se to ostvari. Htjet će se ostvariti, a Krist impuls će pomoći za to ostvarenje. Spoznaja toga će biti ono što je važno. I čovječanstvo je suočeno s važnom odlukom u ovom kritičnom trenutku. S jedne strane je Krist impuls koji nas poziva da se iz svoje slobodne duševne odluke okrenemo tome, o čemu se danas govorilo, da svjesno upijamo socijalne impulse, da slobodno upijemo sve što je ljekovito za čovječanstvo i može pomoći duši. Stoga se ne ujedinjujemo tako da prigrlimo ljubav koja je u osnovi mržnja, kao u pokliču: 'Proleteri svih zemalja, ujedinite se!'; umjesto toga, ujedinjujemo se nastojeći ostvariti Krist impuls i činiti ono što Krist želi za naše vrijeme.
Nasuprot tome stoji protivnik, ono što Biblija naziva 'nezakonitim knezom ovog svijeta'. Obznanjuje se u raznim oblicima. Jedan od tih oblika je sljedeći: sile koje su nam na raspolaganju kao ljudskim bićima kako bismo se okrenuli, iz svoje slobodne odluke, nečemu poput onoga o čemu smo danas govorili, te sile treba staviti u službu tjelesnosti. Protivnik, nezakoniti knez ovoga svijeta, ima razne načine. Kao takav, naprimjer, ima glad i društveni kaos. Vlast koja bi trebala biti stavljena u službu slobodnih ljudi, tada se koristi fizičkim sredstvima, prisile. Pogledajte samo kako čovječanstvo na svakom koraku danas pokazuje: ne želi se okrenuti socijalnom životu i spoznaji istinskog ljudskog napretka iz svoje volje, želi se prepustiti sili. Vidite kako ta prisila nije dovela čak ni do točke da ljudi mogu nekako praviti razliku između duha nadosjetilnog svijeta, između duha Krista i neprijateljskog duha, nezakonitog kneza ovoga svijeta! Tu vidite taj odnos, i možete sebi reći, da to objašnjava, da ljudi stoje na mnogim mjestima danas i opiru se da preuzmu bilo što o duhovnom naviještanju i duhovnim istinama i znanosti duha: jednostavno su opsjednuti nezakonitim knezom ovoga svijeta.
Dok se okrećete duhovnom životu sa svojom dubokom slobodnom odlukom, smatrajte se u najskromnijem, ali i u najozbiljnijem i najsnažnijem smislu, kao misionari duha Krista u našem vremenu, koji se mora boriti protiv nezakonitog kneza ovoga svijeta, koji opsjeda sve one koji žele, ne iz svijesti, već iz drugih sila, koji puštaju da ih druge sile prisile da realiziraju nešto što će čovječanstvo voditi prema budućnosti. Takav stav ne vodi u pesimizam, nemate vremena na svijet gledati pesimistički. Neće vam zatvoriti oči i uši da ne vidite ono što se dogodilo, na trenutke snažno i tragično, u svom pravom obliku. Već će vam prije svega to, pred duše doći na takav način da ćete sami sebi reći: u svakom slučaju, pozvan sam sve gledati bez iluzija; ali ne moram biti ni pesimist ni optimist, već učiniti sve što mogu da u vlastitoj duši probudim snagu, da sudjelujem u slobodnom razvoju ljudi, na mjestu gdje trenutno stojim. - I ne treba poticati ni pesimizam ni optimizam, makar se s duhovno-znanstvenog gledišta jasno ukazuje na štetnost i tragičnost vremena, umjesto toga, treba poticati da ljudi stanu i probude se u sebi, da njeguju ispravne misli. Jer prije svega je nužna pronicljivost. Kad bi samo dovoljno ljudi imalo danas snage reći sebi: prije svega treba imati uvid u takve stvari, onda će doći drugi! - A ako želite imati uvid u socijalno pitanje, važno je prije svega imati volju za stjecajem znanja u budnom životu. Stimulacija volje - na koju se računa - doći će, jer će se razviti. Ako bi se u budnom životu željeli educirati, stvarati ideje za socijalni život, onda ćemo postupno doći do toga, prema okultnom zakonu, na način da će svatko tko traži te spoznaje za sebe, ipak moći povesti još nekoga sa sobom. Svatko se može pobrinuti za dvoje ako želi. Možemo puno učiniti, ako samo imamo ozbiljnu volju da prije toga steknemo uvid. Ostalo bi uslijedilo. Nije toliko loše to što mnogi ne mogu učiniti ništa; ali beskrajno je gore to što se ne mogu odlučiti da barem preko znanosti duha upoznaju socijalne zakonitosti i da ih proučavaju. Ostalo bi uslijedilo, ako bi ih proučavali.
To je ono što sam danas želio podijeliti s vama o važnosti poznavanja i prepoznavanja određenih stvari u sadašnjoj socijalnoj situaciji, ali i kako to prepoznavanje treba postati poticaj za život. Nadamo se da ćemo ponovno moći razgovarati o intimnijim stvarima naše znanosti duha, u ne tako dalekoj budućnosti. Nadajmo se, doviđenja!