.- 8. Osmo predavanje, Dornach, 13 prosinca 1918
Instinktivni impulsi žele se transformirati u svjesne. Ljudsko mišljenje donosi neizvjesnost. Dva pogleda na ekonomiju. Ljudi moraju postati potpuno svjesni sljedećeg: sila degradacije, stajanja nad ponorom, impulsa sebičnosti.
Iz različitih razmatranja koja smo nedavno provodili o socijalnim impulsima modernog vremena, sadašnjosti i neposredne budućnosti, vidjet ćete da se u različitim pojavama koje su proizašle iz tih impulsa pojavljuje jedna stvar, nameće se nešto poput osnovne tendencije, iako ona u početku karakterizira tijek na vrlo izvanjski način. Možemo reći: svakako, ima različitih pojava, postavljaju se najrazličitiji zahtjevi; pojavljuju se socijalni i antisocijalni svjetonazori. Iz takvih socijalnih i antisocijalnih svjetonazora radi se ovo ili ono. Ali ako bi željeli sažeti mnoge stvari sa stajališta kojeg dobijemo pitanjem: što je zapravo u pozadini, što se pokušava probiti na površinu ljudske sudbine i razvoja? - tako da se stvar može okarakterizirani na sljedeći način, iako u početku izvanjski: čovjek također želi imati socijalni poredak, on želi društvenom suživotu dati socijalnu strukturu unutar koje, primjereno našem dobu duše svijesti, može postati svjestan onoga što ima u svom dostojanstvu kao ljudsko biće, u svom smislu kao ljudsko biće, u svojoj moći kao ljudsko biće, u onom što može znati kao ljudsko biće. Želi se pronaći kao ljudsko biće u tom socijalnom poretku. - Ti impulsi koji su nekad bili instinktivni vodili su ljude da čine ovo ili ono, da misle ovo ili ono, da osjećaju ovo ili ono. Ti instinktivni impulsi žele se transformirati u svjesne impulse. Čovjek će moći ispravno unijeti te svjesne impulse u svoj život u dobu duše svijesti, koje je započelo u petnaestom stoljeću i trajat će do četvrtog tisućljeća, ako u ovom dobu postane svjesniji što on kao ljudsko biće jest, i za što je sposoban kao ljudsko biće, čak i unutar socijalne strukture u kojoj živi, u strukturi društva, države ili slično.
Već sam naznačio da ono što, u smislu ovog doba svijesti, što jedino ispravno i jasno može razumjeti znanost duha, da tu i tamo izlazi na vidjelo na više ili manje buran način, kako u gledanju tako i u mislima ljudi, kao i u događajima u kojima ljudi sada žive. Naprimjer, dosta je karakteristično, rekao bih šokantno karakteristično, ono što je izraženo u govoru koji je održao Trocki. Ako uzmete ovo što sam upravo rekao o volji da se čovjek postavi u središte svjetonazora, riječi poput onih koje je Trocki izgovorio zvučat će vam kao nešto šokantno. On kaže: Komunistička doktrina ili socijalistička doktrina, postavila je sebi za jedan od najvažnijih zadataka postići takvo stanje na našoj grešnoj Zemlji da ljudi prestanu pucati jedni na druge. Jedna od zadaća komunizma ili socijalizma je stvoriti takav poredak u kojem će čovjek prvi put biti dostojan svog imena. Navikli smo da riječ čovjek zvuči ponosno. Gorki kaže: 'Čovjek, kako to ponosno zvuči'. - Ali u stvarnosti, ako pogledate ove tri i kusur godine krvavih ubojstava, poželjeli biste uzviknuti: Čovjek, kako to sramotno zvuči!
U svakom slučaju, ovdje vidite pitanje: kako ljudi mogu postati svjesni svoje ljudske prirode, svoje ljudske vrijednosti i svoje ljudske snage? - koliko burno dolazi u središte razmatranja odmah na početku programatskog govora. I tako, ako bolje pogledate, naići ćete na istu pojavu kod mnogih ljudi. Čovjek može razumjeti ovu pojavu - sada mislim na način na koji ono što se može vidjeti jasnije kroz znanost duha, nejasno opsjeda ljudske glave - čovjek može razumjeti tu ukletost, ovu pojavu ako također razumije mnoge stvari, koje još nismo dovoljno uzimali u obzir, s obzirom na razmišljanje petog post-atlantskog razdoblja.
Zapravo, mnoge stvari su se jako promijenile, i to s određenim skokom, od vremena kada je ovo peto post-atlantsko razdoblje u petnaestom stoljeću poslije Krista slijedilo četvrto, koje je tada završilo - koje je, kao što znate, počelo u osmom stoljeću prije Krista. Ljudi jednostavno ne primjećuju kako se duševna konstitucija civiliziranog čovječanstva zapravo radikalno promijenila tijekom prijelaza iz, naprimjer, trinaestog, četrnaestog u petnaesto, šesnaesto stoljeće. Dao sam vam niz pojava na polju umjetnosti, na polju misli i na drugim poljima iz kojih možete vidjeti tu promjenu. Danas želimo pogledati nešto što je posebno relevantno za sile koje su u igri sada i u bliskoj budućnosti. Zapravo, može se reći da se javni ekonomski život, otvoreni nacionalni ekonomski život, uklopljen u socijalnu strukturu, svjesno promatra tek od početka petog post-atlantskog razdoblja. Prije se više-manje instinktivno pojavljivalo ono o čemu ljudi danas misle. Uglavnom, tek prema šesnaestom stoljeću ljudi su počeli svjesno postavljati pitanje: što je ekonomski poredak? Koji je najbolji ekonomski sustav? Koji su zakoni u osnovi ekonomskog sustava? - I iz tih razmatranja, do danas se razvijaju impulsi socijalističkog svjetonazora. U prošlosti su se te stvari uređivale više ili manje instinktivno, od osobe do osobe, od udruge do udruge, od ceha do ceha, od korporacije do korporacije, ili čak od carstva do carstva. Tek s pojavom moderne državne strukture, koja datira tek iz šesnaestog stoljeća, vidimo da se razmatraju ekonomska pitanja.
Sada, kada pogledate ovako nešto, ne smijete zanemariti sljedeće. Ovo vam mora biti jasno: sve dok se nešto čini instinktivno, funkcionira s određenom sigurnošću. - Nazovite to 'božanskim poretkom', zovite to 'prirodnim poretkom', kako god hoćete, instinkti su nešto što kroz evoluciju djeluje s određenom sigurnošću, što se ne da potresti mislima, ili što misli ne uznemiravaju. A neizvjesnost počinje tek kada iste stvari gdje je prije djelovala izvjesnost instinkta, sada prodru ljudske misli, ljudski intelekt. I tek postupno čovjek - može se reći kada prođe kroz različite pogreške - svjesno stječe sigurnost, koju je prije imao instinktivno u drugim uvjetima.
Naravno da se tome ne može prigovarati: pa bolje se vratiti instinktu. Uvjeti su se promijenili, a pod promijenjenim uvjetima instinkt više ne bi bio prava stvar. Nadalje, čovječanstvo je u procesu razvoja, i s obzirom na te stvari, prelazi od instinkta na svjestan život. Zahtjev da se treba vratiti starim instinktima bio bi otprilike jednako pametan kao kad bi netko s pedeset godina odjednom odlučio ponovno napuniti dvadeset. - Ovdje vidimo kako ekonomsko razmišljanje počinje prema šesnaestom stoljeću i u šesnaestom stoljeću. Čovjek svoj svjesni pogled usmjerava prema pojavama koje je prethodno instinktivno doživio u tom kontekstu.
Zanimljivo je prisjetiti se barem nekih misli i ideja koje su ljudi imali o socijalnom poretku. Naprimjer, takozvani merkantilisti prvi su se pojavili s određenim idejama o gospodarskom socijalnom životu. Njihove ideje zapravo su u potpunosti ovisne o pravnim pozicijama koje je netko prethodno stekao u pravnim ili drugim odnosima u javnom životu, te s tim idejama pokušavaju razumjeti tijek i razvoj trgovine i industrije u usponu. Ove ideje merkantilista ovisne su prije svega o razmatranju trgovine i industrije. Ali na njih utječu i druge stvari, na njih utječe činjenica da je moderna, više apsolutistička monarhija sa svojim okruženjem, službeničkom državom, tada već dobila svoje posebno obilježje. Ideje su uvjetovane činjenicom da je otkrićem Amerike u Europu uvezeno mnogo plemenitih metala, te da je novčana ekonomija zauzela mjesto stare ekonomije. Ideje prvih učitelja ekonomije, merkantilista, bile su pod utjecajem takvih stvari. Prema idejama koje su formirali, ti su ljudi željeli razmišljati o javnoj ekonomiji i javnom socijalnom suživotu po uzoru na staru privatnu ekonomiju. A stare rimske pravne ideje bile su na snazi za stari privatni ekonomski odnos. Kao što sam rekao, nastavili su, jednostavno su nastojali proširiti zakone privatnog sektora na javni život.
Te su ideje dale svojevrstan rezultat i nije nezanimljivo pratiti na što se ljudi postupno fokusiraju u svojim mislima. To je dalo rezultat za koji su merkantilisti sami sebi rekli: bit gospodarstva, nacionalne zajednice, temelji se na tome da ima što više ekvivalenata za robu koja se prodaje kroz trgovinu i proizvodi kroz industriju unutar ekonomskog teritorija. Drugim riječima, ljudi su htjeli osmisliti socijalnu strukturu koja će donijeti što više novca u zemlju koju su razmatrali. Bogatstvo te zemlje vidjeli su u raspoloživom novcu. A kako povećati prosperitet ove zemlje u kojoj će prosperitet pojedinca, rekli su, biti najveći zamislivi? Stvaranjem takvog unutarnjeg ustrojstva u toj zemlji, da puno novca cirkulira u zemlji, a da malo novca teče iz ove zemlje u druge zemlje, kako bi što više novca bilo koncentrirano u zemlji.
Protiv ovog gledišta pojavilo se drugo, koje se zove fiziokratsko gledište. To je stajalište temeljeno na ideji: količina novca koja se drži na okupu u jednoj zemlji zapravo nije važna u odnosu na prosperitet, nego koliko se iz zemlje izvuče ljudskim radom i koliko se dobara dobije korištenjem prirodnih resursa. Prometom robe u trgovini i gomilanjem novca postiže se u biti samo nešto prividno. To zapravo ne povećava bogatstvo.
Vidite dva potpuno različita gledišta koja se pojavljuju u dva uzastopna pogleda na nacionalnu ekonomiju. Molim vas da obratite pozornost na ovo. Jer čovjek bi vrlo lako mogao povjerovati da je, kad se ovo nauči, vrlo lako reći što uzrokuje prosperitet, koja je najbolja vrsta ekonomije. Kad vidite da ljudi koji razmišljaju o tome, kojima je razmišljanje o tome čak i profesija, s vremenom dolaze do suprotnih stajališta, više nećete reći da je tako lako razmišljati o tim stvarima.
Budući da su fiziokrati glavnu vrijednost pridavali proizvodnji dobara obradom tla, prirode općenito, došli su do zaključka da ljude zapravo treba prepustiti samima sebi, kako bi bili natjerani slobodnom konkurencijom da izvuku što je moguće više iz prirodne osnove egzistencije. Dok su se merkantilisti bavili više postavljanjem carina i zatvaranjem zemalja prema vanjskom svijetu da odljev novca ne bude prevelik i da se nacionalni prosperitet poveća zadržavanjem novca na okupu u zemlji, tako su i fiziokrati došli do suprotnog gledišta, da upravo kada se slobodno izvozi i uvozi iz jedne zemlje u drugu, moć korištenja tla u cijeloj zemlji se povećava, a s time i prosperitet pojedinačne zemlje. Vidite, odmah u osvit svjesnog razmišljanja o ekonomskim stvarima, suprotstavljene ideje vode u različitim smjerovima.
Zatim se može nastaviti pratiti kako je u području ekonomije zavladalo jedno utjecajno stajalište koje je zapravo imalo strahoviti utjecaj na zakonodavstvo, ali i na razmišljanja ekonomista o tim stvarima. To je gledište Adama Smitha, koji je sebi postavio pitanje: kako stvoriti socijalnu strukturu koja je prikladna za oblikovanje prosperiteta pojedinca i prosperiteta cjeline na najbolji mogući način? - Adam Smith je zapravo došao do stajališta - želimo istaknuti karakterističnu točku - da je potpuno individualno oblikovanje nacionalne ekonomije najbolja stvar. Pretpostavljao je da su dobra, roba, koju treba kupovati koja u konačnici čini sadržaj nacionalne ekonomije, zapravo rezultat ljudskog rada. Moglo bi se reći da je njegov stav bio sljedeći: ako nešto kupite, to je nastalo ljudskim radom. Dakle, u određenom smislu, dobra, roba, kristalizirani je ljudski rad. I vjerovao je da se upravo zbog te osnovne nacionalne ekonomije, prosperitet najbolje postiže tako da se nikakvim zakonodavstvom ljudi ne sprječavaju da slobodno proizvode. Pojedinac će najbolje učiniti za cjelinu ako čini najbolje za sebe. Adam Smith otprilike vjeruje da ako činite najbolje za sebe, činite najbolje za cijelo čovječanstvo. Najbolji način da stvari isporučite i učinite najbolje za čovječanstvo je da učinite najbolje za sebe. Za pojedinca i za čovječanstvo najbolje je da je nacionalna ekonomija organizirana na individualistički način, da se zakonodavstvom ne postavljaju posebne zapreke i slično.
Sada vidite, cijeli smjer razmišljanja kod takvih teorija ekonomije je sljedeći: koji je najbolji način za postavljanje socijalne strukture? - Ali možda ćete doći do pitanja koje bi vam se moglo činiti najvažnijim, koje po svojoj prirodi nije jasno shvaćeno, čak ni od fiziokrata. U ekonomskim sustavima o kojima sam do sada govorio, ljudi razmišljaju o tome kako najbolje stvoriti ekonomsku strukturu. Samo provođenje ovih ideja koje su ovdje izašle na vidjelo stalno iznova podsjeća da postoji i drugo pitanje, pitanje: koja je zapravo cijela svrha ekonomije? - Ona ne želi samo, barem ne može željeti samo raspodijeliti ono što ima, mora se i pobrinuti da nešto postoji, da se stvarno proizvode materijalna dobra. Također ovisi o tome da se dobra vade iz zemlje. Kakav je odnos između ljudi i dobara koja se izvlače iz zemlje? Prvi koji je došao do svjesne misli o ovome bio je Malthus, a njegove su misli išle putem koji zapravo može izazvati zabrinutost kod ljudi u određenoj mjeri. Ono što je Malthus iznio na vidjelo kao kardinalno pitanje i ono što je iznio kao mišljenje o tom kardinalnom pitanju, nikako nije neutemeljeno. Rekao je: ako pogledate porast stanovništva Zemlje - bio je mišljenja, kao i mnogi moderni ljudi, da se stanovništvo Zemlje stalno povećava - i ako pogledate količinu hrane koja se prinese, dobivate određeni odnos. I Malthius to izražava pomalo matematički kada kaže: povećanje hrane ide aritmetičkom progresijom, povećanje broja ljudi geometrijskom progresijom. - Možda ovo mogu pojasniti s nekoliko brojeva. Ako bi omjer povećanja hrane bio 1,2,3,4,5, geometrijski omjer bi bio: 1,2,4,8,16. Drugim riječima, on misli da se stanovništvo povećava mnogo brže nego raspoloživa hrana. Stoga je mišljenja da razvoj čovječanstva ne može izbjeći opasnost da dođe do borbe za opstanak, i da će u konačnici biti previše ljudi u odnosu na količinu hrane. Dakle, on gleda na ekonomski razvoj čovječanstva s potpuno drugog gledišta; s gledišta povezanosti čovjeka i zemaljskih prilika. Dolazi do zaključka, ili barem njegovi sljedbenici dolaze do zaključka, da zapravo govore protiv rasterećenja siromašnih i slično, jer to samo rađa prenaseljenost, a to je štetno za ljudski razvoj. Čak dolazi do toga da kaže: onoga tko je slab u životu treba ostaviti bez podrške, jer bitno je da se oni neadekvatni eliminiraju. - On tada pokušava drugim sredstvima, o čemu ne želim ovdje govoriti, mogu samo natuknuti. Posebno preporučuje sustav dvoje djece, kako bi se suprotstavio prirodnoj tendenciji prenaseljenosti. Ratove vidi kao nešto nužno u ljudskom razvoju, jer je prirodna tendencija da je porast stanovništva brži od porasta raspoložive hrane.
Vidite, vrlo pesimističan pogled na ekonomski razvoj ulazi u povijest. Ne može se reći da se pitanju: kako su ljudi povezani s prirodnom osnovom svoje ekonomije? - da mu se u zadnje vrijeme posvećuje briga. Ne postoji čak ni jasna svijest među suvremenim ljudima da treba u tom smjeru istraživati. Zatim se, u određenoj mjeri, uvijek iznova pozivalo na samu socijalnu strukturu, na način kako treba rasporediti ono što postoji, kako bi postigli najveći moguće prosperitet; pitanje nije bilo kako od zemlje stvoriti što je moguće više, već kako rasporediti.
Pa, u zamahu razmišljanja pojavljuju se razne stvari koje je važno uočiti, jer pripremaju današnje socijalno i socijalističko mišljenje, koje je ljude dovelo i vodit će još i dalje u neku vrstu socijalnog kaosa, iz kojeg je nužno tražiti izlaz. Jedna stvar koju sam upravo spomenuo jest da je kod Adama Smitha, naprimjer, jasno vidljiva ideja da je ono što se kupuje kao dobro, roba, da je to akumulirani rad. I u određenoj mjeri, ta se misao pojavljuje kao nešto što odgovara prirodnoj nužnosti: ono što se čini kao roba ne može se promatrati nikako drugačije nego kao akumulirani rad. Ta misao toliko dominira da je zapravo jedan od osnovnih motora današnje proleterske misli. To je, utoliko što je, iz ekonomskih preduvjeta koje sam opisao, u umove proletarijata ušao uvid da, kako je danas ekonomski poredak, kakva je socijalna struktura, da je radna snaga radnika, koji nema vlasništvo i na tržište može iznijeti samo rad svojih ruku, da je roba. Kao što se kupuju druge stvari, tako se i od proleterskog radnika kupuje radna snaga.
Suočen s pitanjem: što sam zapravo ja kao osoba? -suvremeni proleter to doživljava kao nešto što ga najviše deprimira i odakle instinktivno izviru njegovi zahtjevi. On ne želi da se bilo koji njegov dio proda; on se osjeća moglo bi se reći, kao da se mogu prodati njegove dvije ruke, baš kao što se može kupiti i prodati njegov rad. To se ljudima čini neugodnim, u kojem god obliku se izražavalo, bilo marksističko razmišljanje, ili revizionističko razmišljanje, ili kako god to želite nazvati; temelji se na osjećaju: drugi kupuju i prodaju robu, ali ja moram prodati svoj rad.
Bilo bi pogrešno prigovoriti ako bismo rekli: i drugi ljudi prodaju svoj rad. - To nije istina. U našoj sadašnjoj socijalnoj strukturi samo proleterski radnik stvarno prodaje svoj rad. Jer onog trenutka kad ste na bilo koji način vezani za vlasničke odnose, prestajete prodavati svoju radnu snagu. Dakle, buržuj ne prodaje svoju radnu snagu; on kupuje i prodaje robu. On može prodavati proizvode svoga rada; ali to je drugačije od prodaje vašeg rada. Osobito moderni proleter ima vrlo jasne ideje o ovim stvarima, a svatko tko poznaje način razmišljanja modernog proletarijata zna da ovo načelo: 'proleterski rad' znači prodavanje vlastite radne snage - da je to načelo pravi pokretački element današnje proleterske misli, od najumjerenijih do najradikalnijih oblika. Tko to ne može iščitati iz događaja, taj ne razumije današnje vrijeme, a žalosno je da toliko ljudi ne razumije današnje vrijeme. Kao rezultat toga, sve dublje i dublje ulazimo u zbrku jer ljudi ne pokušavaju razumjeti svoje vrijeme. To je jedna stvar.
Druga stvar je da se - iako modificirana kasnijim, ali na određeni način instinktivnim točkama - takva ideja kao što je ona o zakonu o plaćama, razvila u vezi s onim što se karakterizira. U radikalnom obliku u kojem je ta ideja nekoć postojala, ona više ne postoji u modernoj proleterskoj misli, ali treba znati oblik u kojem je ta ideja još postojala, naprimjer, kod Lassallea; kako bi se čovjek mogao orijentirati kroz ono što još postoji kao ostatak te ideje u proleterskoj sadašnjosti. Tu ideju jasno utvrđuje takozvani rudarski zakon nadnica, ekonomskog istraživača Ricarda. Ali Lassalle ga je još sredinom prošlog stoljeća zastupao svom svojom energijom. To bi bilo otprilike ovako: kakva je današnja socijalna struktura sa svojim oblikom kapitala, svatko tko mora raditi kao proleter nikada ne može biti nagrađen za svoj rad iznad određenog maksimuma. Plaće uvijek moraju biti na određenoj razini. Ne mogu se uzdići iznad te razine, niti pasti ispod nje. Objektivno, uvjeti sami po sebi zahtijevaju provođenje određene razine plaća. Visina plaće radnika ne može se kretati gore ili dolje iznad maksimalne ili, ako hoćete, ispod minimalne plaće - to je u ovom slučaju nebitno; barem nije značajno; Ricardo vjeruje da je tako, i to iz sljedećeg razloga. On kaže: pretpostavimo da postoji posebno povećanje plaća u nekom trenutku zbog okolnosti, naprimjer zbog dobre ekonomije ili tako nešto. Što bi se dogodilo? Proleteri bi odjednom dobili visoke plaće, njihov životni standard bi se povećao, i postigli bi određenu razinu blagostanja. Traženje proleterskog posla tada bi bilo privlačnije nego s prijašnjim plaćama. Veća je ponuda proleterskog rada, kao i veći porast broja radnika zbog blagostanja i tako dalje, ukratko, jača je ponuda. Rezultat toga je da je lakše doći do radnika. Onda ga opet premalo plaćate. Plaće se stoga vraćaju na prethodnu razinu. Samom činjenicom da plaće rastu uzrokuje se njihov ponovni pad. Ako pretpostavimo da padaju, tada će doći do osiromašenja, što će rezultirati manjom ponudom. Radnici ranije umiru i obolijevaju, imaju manje djece, pa je ponuda radnika mala, a to opet dovodi do povećanja plaća. Ali to može ići samo do određenog nivoa.
Naravno, kada su Ricardo i Lassalle uspostavili ovaj rudarski zakon nadnica, oni su razmišljali o određivanju nadnica u čisto ekonomskom procesu. Danas, a i prije dva-tri desetljeća, sami proleteri bi vam rekli kad biste citirali rudarski zakon nadnica: to nije u redu, Ricardo i Lassalle nisu bili u pravu. Ali prigovor zapravo nije u redu, jer su ovi istraživači mogli misliti samo na to da kada je socijalna struktura prepuštena sama sebi, tada ovaj rudarski zakon nadnica stupa na snagu. No, upravo da ne bi bio na snazi, osnivana su radnička udruženja i korištena državna pomoć i državni utjecaj. Rezultat toga je da se razina zakona o plaćama umjetno povećava. Sve što nadilazi razinu zakona o plaćama uzrokovano je zakonodavstvom ili udruživanjem i slično. Stoga je prigovor netočan. Vidite, ovisi o tome kako okrenete misao.
Pa, samo sam htio pokazati ove stvari, mogle bi se neizmjerno umnožiti, da bi pokazao kako su se ideje o nacionalnoj ekonomiji postupno razvijale u dobu duše svijesti. Mišljenja su se uvijek protezala u jednom ili drugom smjeru. Neki su uvijek mislili da je za nacionalni prosperitet najbolje kada je nacionalna ekonomija organizirana na individualistički način, kada je pojedincima dopušteno da budu što slobodniji. Drugi su govorili da bi to škodilo slabijima; slabije treba podržati tako što će im država ili udruženje priteći u pomoć.
Morao bih dosta karakterizirati kada bi htio navesti sve što je tijekom vremena izašlo na vidjelo. Takve ekonomske ideje pojavljivale su se u raznim područjima svijeta, civiliziranog svijeta. One koje sam vam opisao, kao i mnoge druge, uglavnom su bile više od pukog razmišljanja o tome: kakva se do sada socijalna struktura razvila u svijetu? - već su išli i na: što je najbolje za socijalnu strukturu da ljudi ne bi živjeli bijedno, da imaju prosperitet i slično? Za mnoge koji su bili uključeni, ekonomija je imala tendenciju poboljšanja ekonomskog života. Utopisti i takve prirode kao što su Saint-Simon, Auguste Comte, Louis Blanc i drugi, imali su tu tendenciju u vidu. Imate otprilike sljedeću misao: do sada se društvo, više-manje, jer je prepušteno samome sebi, razvijalo tako da se pokazala velika razlika između nesretnih i dobrostojećih, između siromašnih i bogatih. To treba promijeniti. - U tu ste svrhu proučavali zakone ekonomije i došli do različitih ideja kako biste te stvari promijenili i doveli do nekog poboljšanja. Neki su, naravno, krenuli s idejom da bi se neka vrsta raja, kao što sam nedavno spomenuo, mogla stvoriti na Zemlji.
Ali ovo razmišljanje o socijalnoj strukturi sada je među modernim proletarijatom poprimilo poseban oblik. I već sam ovdje govorio zbog kojih je stvari posebno proletarijat bio predodređen da razvije takva gledanja. Ali želio bih dati dodatan komentar o jednom posebnom gledištu. Svakako, ono što je Karl Marx izrazio u svojim knjigama i u onima koje je napisao zajedno s Friedrich Engelsom, mnogo je puta mijenjano. Ali promjene su daleko manje od osnovnih impulsa koji su zapravo u tim stvarima. I premda ova izjava vrijedi samo u vrlo modificiranom obliku, ipak se općenito može reći: u svim zemljama civiliziranog svijeta, od krajnjeg zapada do Rusije, dominiraju proleteri, iako se danas više ne izražavaju jasnim konturama marksističke misli, nego marksističkim impulsima. Razmišljanje o socijalnoj strukturi pojavljuje se na vrlo neobičan način u ovoj modernoj marksističkoj proleterskoj misli.
Ideje koje sam sada razradio za vas, a koje su se također pojavile među buržoaskim ekonomistima od početka doba duše svijesti, preuzimaju socijalističko mišljenje. Ali one su oblikovane socijalističkim mišljenjem na isti način na koji proleter, iz perspektive svoje kaste, nužno misli. Ovdje izlazi na vidjelo čudna stvar, ovo: unutar moderne kapitalističke socijalne strukture, čovjek mora prodavati svoju radnu snagu kao proleter - to teoretski dalje razvijeno, pokretački motor proleterske misli postaje misao: kako izbjeći da se radna snaga iznese na tržište i proda kao roba? - Naravno, na taj impuls utječe gledište, koje su također jasno formulirali Adam Smith i drugi, da se u robi koju se kupuje radi o akumuliranoj radnoj snazi. To je nevjerojatno uvjerljiva misao, misao koja se zatim proširuje do sljedećeg zaključka: da, što se zapravo može učiniti? - Ako kupim neku odjeću, rad koji je obavio krojač ili osoba koja je sudjelovala u izradi je unutar odjeće: pohranjeni rad. Stoga se uopće ne razmatra pitanje: može li se rad odvojiti od robe? - već se to vidi kao nešto, rekao bih, aksiomatsko, kao nešto samorazumljivo, to da je rad neodvojivo povezan s robom. Traži se dakle, socijalna struktura koja bi tu nepobitnu činjenicu učinila što bezopasnijom za radnika, da rad ostaje povezan s proizvodom rada. Pod takvim utjecajem zapravo je nastao marksizam, nastalo je uvjerenje da se samo tako da sredstva za proizvodnju postanu opće dobro, na određeni način javnost, zajednica, postaje vlasnikom sredstava za proizvodnju, svih strojeva, zemlje i prijevoznih sredstava, to je jedini način da se postigne pravedna naknada. Nikada se nije postavilo pitanje: može li se roba proizvesti neovisno o naknadi? - već: kako se može postići poštena naknada ako se mora pretpostaviti aksiomatski, kao nešto samorazumljivo, da se rad ulijeva u robu? - To je pravo pitanje i sve drugo je povezano s tim. Čak je i materijalistički pogled na ekonomiju, ekstremni materijalistički pogled na povijest, povezan s time. Kao što sam već objasnio, to je ono što proleter misli: sve što funkcionira unutar ljudske kulture, svi intelektualni proizvodi, svo mišljenje, sva politika, općenito sve što nije utemeljeno na ekonomskim procesima, samo je nadgradnja, ideologija koja se gradi na temelju onoga što je ekonomski razrađeno. Ekonomija je prava stvar. Način na koji su ljudi pozicionirani u ekonomskoj strukturi je ono što je stvarno u ljudskom životu. - Kakve god misli tada ima proizlaze iz njegovog ekonomskog konteksta. Ljudi koji su vrlo strogi marksisti, popu Franza Mehringa, naprimjer, pišu o Lessingu - samo jedan primjer - pitajući se: kakav je bio gospodarski život u drugoj polovici osamnaestog stoljeća? Kako su ljudi proizvodili stvari, kako su kupovali? Kakav je bio odnos između industrije i ostatka čovječanstva? Što su kao rezultat toga ljudi mislili? Kako dolazi do pojave kao što je Lessing? - Ova posebna ličnost i njena postignuća, objašnjeni su iz ekonomskog života druge polovice osamnaestog stoljeća! Kautsky i drugi čak pokušavaju objasniti pojavu kršćanstva s ove točke gledišta. Oni ispituju ekonomske uvjete na početku naše ere i utvrđuju: vladali su takvi i takvi proizvodni uvjeti. Ono što nazivaju vrstom komunističkog mišljenja, razvijenog na određeni način, potom je kršteno imenom Krista Isusa. Istina, stvarnost, na početku naše ere, zapravo je ekonomski poredak. Kršćanstvo je ideologija, nadgradnja, odraz ekonomskog poretka. Ne postoji ništa osim ekonomskog poretka. Drugo sve lebdi iznad njega, fatamorgana, slika u zrcalu, ništa stvarno, najviše nešto što - kako sam već okarakterizirao na prethodnim predavanjima - ima utjecaja na ekonomske uvjete, ali manjim dijelom zaobilazno, kroz drugačije procese.
Ove dvije stvari rade zajedno. Ogorčenost što ljudi moraju dopustiti da se dio njih samih, njihova radna snaga, tretira kao roba: to djeluje u sprezi s materijalističkom idejom, dovedenom do krajnosti, da je ekonomski život jedina stvar koja je stvarna.
Naravno, nisu svi ljudi usvojili ovo gledište, iako milijunima ljudi, posebno proleterima, manje ili više dominira ovo gledište. Ali među drugim ljudima, u pogledu tih stvari, druge stvari su postale uobičajene. Ono što je uobičajeno među proleterima nije uobičajeno među drugim ljudima. Kad proleteri odrade svojih osam ili deset ili ponekad više sati, okupljaju se navečer i razgovaraju o ovom pitanju i ovo pitanje im se nameće; održavaju se i ženski sastanci. Svatko od njih je zabrinut za prirodu socijalne strukture i o tome razmišlja na svoj način, traže da im se kažu i druga razmišljanja o ovom pitanju i tako dalje. Jednom riječju, dobro su informirani; doduše na svoj način, ali imaju znanje. - U onom sloju iznad, koji se zove buržoazija - morat ćete priznati - nije tako, a nakon što je 'posao gotov', kažemo u navodnicima, zauzeti su drugim stvarima. Jedini način na koji se bave proleterima - i onda misle da su puno napravili - je kada se odigra na pozornici neki komad koji je napisao neki buržoaski pjesnik. Ali razmišljanja o ekonomskom poretku prepuštena su profesorima na sveučilištima. Za to su zaposleni, to već rade. Naravno, vi ne vjerujete u autoritete, ali se kunete u ono što su ti profesori smislili o tom stvarima; to naravno mora biti točno, jer ih plaća država i tu su da to rade. Da, ali vidite, među tim profesorima postupno se pojavila čudna ekonomska teorija. Danas, kada pišu svoje knjige, to nazivaju 'povijesna škola'. Bave se merkantilistima, fiziokratima, Adamom Smithom, socijalizmom, anarhizmom i tako dalje, a zatim vlastitim gledanjem; to je 'povijesna škola'. Pitate se: 'kako bi trebalo razmišljati o tome?' - Zaista, ljudi su u vezi toga bespomoćni. Oni ne dolaze do takve aktivnosti mišljenja koja bi ih potakla da imaju predodžbu što bi trebalo učiniti da bi se uspostavila neka socijalna struktura. Filistri poput, recimo, Luja Brentana, ili popu Schmollera ili poput Röschera, čak ni ne pomišljaju na to da mišljenje učine aktivnim, nego misle da treba proučavati pojave, kao što to radi prirodoslovac. Takva osoba pušta pojave da se odvijaju i proučava ih. Jednostavno proučava povijesni razvoj čovječanstva, možda povijesni razvoj ideja ljudi o ekonomiji. Opisuje ono što postoji. U najboljem slučaju to radite kao Luj Brentano: ako to ne želite promatrati u svojoj domovini, otputujete u zemlju s reprezentativnim gospodarstvom, u Englesku, istražite tamo, zatim opišete kakvi su uvjeti između zaposlenika i tamošnjih poslodavaca i slično. Naučite da ima bogatih ljudi, kako se dolazi do kredita, kako funkcionira kapital, da postoji bijeda, da postoje razvlašteni ljudi, da neki nemaju što jesti, više-manje nemaju što jesti zbog ovih ili onih okolnosti. Ali onda ljudi kažu: da, posao znanosti nije pokazati kako bi se stvari trebale razvijati, već samo pokazati kako se razvijaju. Ali što u konačnici bude s takvom znanošću što se tiče praktičnog života, kada zapravo samo promatra kako se stvari razvijaju? To je kao kad bi htio učiti slikara i rekao mu: prije svega, okušaj ići kod svakakvih slikara i promatraj kako jedan radi dobro, drugi loše i tako dalje, ali sam nemoj ništa raditi! - Nije li istina, na takvom području stvar odmah postaje paradoksalna; ali to se stvarno može usporediti. Prilično je ludo - oprostite na izrazu - kada pogledate što se danas radi, sasvim uzaludno, kada se znanstvena metoda pokušava baviti stvarima poput ekonomije ili nečeg sličnog. Jer iz toga ništa ne proizlazi, jer su u osnovi najgluplje pretpostavke. Najviše, zar ne, je da će iz te skupine nastati 'profesionalni socijalisti', koji iz promišljanja postojećeg dolaze do zaključka: nešto se mora učiniti. - I onda donosite zakone koji bi trebali pomoći ovome ili onome.
No, upravo je ta bespomoćnost doprinijela ovakvoj situaciji. I danas bi bio kukavičluk ne istaknuti da ono što si današnje čovječanstvo, koje naravno ne štuje autoritet, dopušta za reći na ovom području, i deklarirajući da je zadovoljno, da je velikim dijelom krivo za kaos u koji smo upali. Te stvari su toliko ozbiljne da ih stvarno treba zahvatiti u njihovom pravom obliku. Tada se postavlja pitanje: što je to što još dublje djeluje u tim stvarima? Zašto takve kolebljive ideje utječu na jedno od najvažnijih područja, kao što sam objasnio?
Ako pogledamo takvu ideju, koja je iluzorna, ali izuzetno učinkovita, gledamo na modificiranu marksističku ideju, koja je u biti ideja današnjih profesora: samo je ekonomija stvarna, samo je ekonomska struktura stvarna; drugo je sve ideologija, nadgradnja, fatamorgana, koja se razvija oko nje. Nešto je stvarno čudno: apsolutna nevjerica u sve što čovjek može proizvesti kao duhovno iz svih ideja koje su se razvile od početka doba duše svijesti. Time je jasno da se ljudi sve više guraju prema onome što je izvana poznato, onome što je izvana opipljivo osjetilima. Drugi bježe, izbjegavaju. I pod tim bježanjem, pod tim izbjegavanjem, razvila su se u naše vrijeme ne samo socijalna razmišljanja, nego i socijalni osjećaji i u konačnici socijalni događaji, a razvijat će se i dalje ako se ne čuje poziv za istinskim duhovno-znanstvenim prodiranjem u činjenice.
Što je u osnovi toga? Ovo se temelji na činjenici da smo tek ušli u doba duše svijesti, da smo u njemu od petnaestog stoljeća, i da ovaj razvoj unutar doba duše svijesti, ovo guranje čovjeka nakon buđenja duše svijesti, čini nužnim da se čovjek sve više približava točki u svom razvoju gdje zapravo želi pobjeći - iz 'protu-instinkta'. Bitna stvar za modernog čovjeka bit će da nadvlada taj instinkt za bijegom; želi pobjeći od nečega u što mora ući. Rekao sam vam nedavno, kad sam posljednji put ovdje govorio: prema raznim nacionalnim područjima, zapadu, srednjim zemljama, istoku, također se razlikuje način na koji ljudi pristupaju Čuvaru praga kada uđu u duhovni svijet. Kretanje prema iskustvima koja se mogu svjesno doživjeti sa Čuvarom praga, ali kako ih instinktivno više ili manje moraju imati svi ljudi u dobu duše svijesti - ljudi su gurnuti prema tome iskustvu Čuvara praga, iako u vanjskom obliku; to je ono što kod modernih ljudi djeluje kao impuls, kao instinkt, kao nagon i ono od čega bježe. Boje se stići tamo gdje bi trebali ići.
To je sasvim u skladu s modernim ljudskim razvojem. Uzmite ono što sam ranije predstavio kao vanjsku karakterizaciju modernih težnji. Čovjek nastoji prepoznati što je on kao čovjek, koliko kao čovjek vrijedi, kakvu snagu ima, koje je njegovo ljudsko dostojanstvo. Čovjek nastoji sebe sagledati kao ljudsko biće, da konačno dođe do slike vlastitog bića. Ne može se doći do slike čovjeka ako se želi ostati u svijetu osjetila, jer čovjek se ne iscrpljuje u svijetu osjetila, čovjek nije samo osjetilno biće. U doba instinktivnog razvoja, kada se ne pita o ljudskom dostojanstvu ili o ljudskoj snazi, može se zanemariti činjenica da, ako se želi upoznati čovjeka, treba izaći iz svijeta osjetila u duhovni svijet; u našem dobu duše svijesti se mora barem malo intelektualno upoznati s nadosjetilnim svijetom. Ista stvar koju posvećenik mora svjesno nadvladati, tada radi nesvjesno. Taj strah od nepoznatog koji se mora uzeti u obzir, još uvijek nesvjesno djeluje kod naših suvremenika i kod ljudi čija sam vam socijalna razmišljanja opisao. Strah, malodušnost, kukavičluk, to je ono što dominira modernim čovječanstvom. I kada ovo moderno čovječanstvo kaže: ekonomija je ono opipljivo što uzrokuje sve - pa to je stajalište proizašlo iz činjenice da se ljudi boje onoga što je nevidljivo, onoga što nije opipljivo. Tome ne želite pristupiti, želite to izbjeći, pretvarate to u ideologiju, u fatamorganu. I vi to pretvarate u ideologiju, fatamorganu, jer se toga bojite. Suvremeni socijalni svjetonazor je točka straha i tjeskobe u odnosu na točke koje sam vam opisao. S jedne strane, neki ljudi koji se izvana čine tako hrabri u potrazi za ovim modernim socijalnim svjetonazorom - pred duhovnim s kojim se moraju suočiti u nekom obliku, u kojem žele upoznati ljudsko biće, toga se boje, kukavički odstupaju od toga. Proizvod straha, proizvod anksioznosti, to je ono što se pojavljuje u modernom socijalističkom svjetonazoru.
Stvari se moraju promatrati iz ovog ugla. Jer moderni čovjek mora upoznati tri stvari jer je prirodno vođen tim trima stvarima, diferenciranim na zapad, sredinu i istok, baš kao što sam to prošli put opisao. Sasvim prirodno, u ovom ili onom obliku, on je doveden do ove tri stvari. Iako samo posvećenik vidi ono što je prisutno u te tri točke, ipak tijekom vremena, svaka prosječna osoba koja želi razumjeti socijalnu strukturu mora ih osjetiti, upiti, primiti barem u svoj intelekt. Prvo, moderni čovjek mora imati jasan osjećaj, ili barem jasnu intelektualnu predodžbu, o silama koje su sile propadanja, destruktivne sile, u kozmosu. Među snagama kojima se voli baviti - a zbog samih simpatija zavarava se o njima - su konstruktivne snage. Uvijek želite graditi, graditi, graditi. Ali u svijetu ne postoji samo evolucija ili izgradnja, postoji i involucija ili razgradnja. Mi sami nosimo razgradnju u sebi. Naš razvijeni živčani sustav, moždani sustav, u stalnoj je razgradnji. U svijetu postoji razgradnja. Čovjek se mora upoznati s tim silama razgradnje. Mora sam sebi reći, bez predrasuda i nepristranosti: upravo na putu koji se razvija u doba kada se duša svijesti treba potpuno probuditi, sile razgradnje su najučinkovitije. One se nekad koncentriraju, konsolidiraju, te snage razgradnje, i onda se razvije nešto kao ove zadnje četiri i pol godine. Tada se u koncentriranom obliku čovječanstvu pokazuje nešto što je uvijek prisutno. Ali to ne smije ostati nesvjesno i instinktivno; mora postati potpuno poznato, posebno u ovom dobu. Sile razgradnje, sile smrti, paralizirajuće sile - čovjek voli okrenuti glavu od njih; ali time se zasljepljuje, ne surađuje u evoluciji jer bježi od sila razgradnje.
Druga stvar s kojom se čovjek mora upoznati, a od koje opet bježi, jest da u ovom dobu intelektualnog razvoja, to jest, u doba razvoja duše svijesti, čovjek apsolutno mora doći do točke da ima, takoreći, novo žarište svog bića. Instinktivni razvoj mu je dao fokus, također i u mislima. On vjeruje da stoji čvrsto sa svojim stavovima, sa svojim idejama, koje mu dolaze krvlju ili porijeklom ili na neki drugi način. Od sada to više ne može. Čovjek se mora odvojiti od onoga što je čvrsto uspostavio, što se instinktivno razvilo. Čovjek se mora postaviti, da tako kažem, na rub ponora, mora osjetiti prazninu, ponor ispod sebe, jer središte svog bića mora pronaći u sebi. Ljudi zaziru od toga, boje se toga.
I treća stvar je: čovjek mora u punoj snazi upoznati impuls sebičnosti, egoizma kada se razvija prema budućnosti. Naše je doba stvoreno da čovjeku razjasni kako je, ako se prepusti svojoj prirodi, sebično biće. Najprije treba istražiti sve izvore egoizma u ljudskoj prirodi, kako bi se egoizam nadvladao. Ljubav se pojavljuje samo kao pandan ljubavi prema sebi. Morate prijeći preko ponora samoljublja ako želite upoznati kakva bi socijalna toplina trebala prožimati socijalnu strukturu sadašnjosti i budućnosti, osobito ako je želite upoznati ne samo u teoriji, nego i u punoj praksi. - Približavanje ovom osjećaju, koji inicirana osoba jasno vidi kod Čuvara praga pri ulasku u nadosjetilni svijet, ljude ispunjava strahom jer im postaje jasno: ne postoji drugi način da se uđe u doba koje nužno mora proizvesti socijalnu strukturu, nego kroz ljubav, koja nije samoljublje, ljubav prema drugim ljudima, interes za druge ljude. Ljudi to osjećaju kao goruću vatru, kao nešto što ih izjeda, kao nešto što im oduzima vlastitu bit oduzimajući im samoljublje, pravo na samoljublje. I kao što bježe od nadosjetilnog, kojeg se boje jer im je nepoznato, tako bježe i od ljubavi jer je ona za njih goruća vatra. I baš kao što ljudi u dobu u kojem treba pripremiti duhovne impulse zavezuju oči i začepljuju uši pred istinom nadosjetilnog, primjerice ukazujući na nju u marksizmu i u današnjem zavedenom proleterskom mišljenju, da se treba osloniti na ono opipljivo kako bi se odvratilo od nadosjetilnog, kao što na tom području slijede suprotno od onoga što stvarno leži u trendu evolucije, tako to čine i na području ljubavi. To se čak odražava i u trendovskim riječima. Predstavljaju se ideali koji su suprotni onome što zapravo leži u evoluciji i čemu se mora težiti.
Kada se 1848. pojavila prva, najvažnija manifestacija modernog proleterskog pogleda na život, 'Komunistički manifest', već je bio opremljen riječima koje se sada mogu naći na svakoj socijalističkoj knjizi i brošuri kao moto: 'Proleteri svih zemalja, ujedinite se!'
Ako netko ima makar i malo smisla za poimanje stvarnosti, onda mora doći do preciznog, ali čudnog paradoksalnog suda o ovim riječima. Što znači: 'Proleteri svih zemalja, ujedinite se!'? To znači: 'radite zajedno, radite jedni s drugima, budite braća, budite drugovi! - to je ljubav! - neka među vama bude ljubav!' - Dolazi do burne tendencije, ali kakve?: - Proleteri, budite svjesni da ste odvojeni od čovječanstva, mrzite one koji nisu proleteri, neka mržnja bude poticaj vašeg ujedinjenja! - Na čudan način spojene su ljubav i mržnja, iz mržnje se traži ujedinjenje, što je suprotnost ujedinjenju! To se jednostavno ne primjećuje jer su ljudi danas daleko od toga da misli povezuju sa stvarnošću. No, ono što se napada je strah od ljubavi, ujedno se i izbjegava, jer se pred njom uzmiče, uzmiče kao pred vatrom koja spaljuje, ističući upravo ovakve riječi i čineći ih motom socijalnog pokreta.
Dakle, jedino duhovno-znanstvenim prodiranjem u ono o čemu se stvarno radi, može se dobiti informacija o tome što je na djelu u sadašnjosti i što čovjek mora znati da bi stvarno mogao biti svjestan u ovoj sadašnjosti. Nije tako lako pratiti što danas pulsira u čovječanstvu. Za ovu potragu potrebna je znanost duha. To se ne smije zanemariti. I u duhovno-znanstvenom pokretu u pravu je onaj koji ove stvari shvaća dovoljno ozbiljno.