.- 16. Šesnaesto predavanje, Dornach, 7. siječnja 1917
Kroz karmu čovjek pripada naciji. Nacionalnost kao karma. Krv leži ispod a karma iznad logijke stvari. John Seeley kao pisac Britanskog carstva. Heinrich von Trietschke, Cramb, Kuropatkin.
Ova predavanja na temu o tekućim događajima su posebno pogodna da nam pomognu shvatiti što možemo dobiti za našu dušu stremeći da se upoznamo sa duhovnim znanjem. Često sam naglašavao da to duhovno znanje ne smije ostati samo teoretsko. Moramo učiniti da oživi ispunjavajući ga posvećenim osjećajima i drugim impulsima koji mu pripadaju, tako da našim dušama može dati poticaj i raspoloženje koje će nam omogućiti kao znanstvenicima duha da se odnosimo prema događajima iz ljudske oblasti na način različit nego netko tko nije duhovni znanstvenik.
Razmišljali smo na različite načine kako pojedina ljudska bića pripadaju pojedinoj naciji, nacionalnosti. Ali što pojedinci nose unutar sebe to pripada čovječanstvu u cjelini — taj dio njih koji nije specijaliziran i individualiziran sa karakteristikama pojedine nacije — toga nam znanost duha pomaže da postanemo potpuno svjesni, jer je glavni sadržaj antropozofske znanosti duha valjan za svako pojedino ljudsko biće, bez obzira na razlike između pojedinih grupa. Zaista, čak su i nacionalne razlike gledane drugačije sa antropozofskog gledišta pošto smo, suprotno od ne-antropozofskog gledišta, mi u mogućnosti objektivno razmotriti što čini ove razlike — različiti aspekti mogu se vidjeti objektivno.
Upoznati smo s trostrukom prirodom naše duše u tome da se sastoji od duše osjećaja, intelektualne ili duše razuma i duše svijesti, sve tri ispunjene, duhovno prožete, oživljene našim egom. Kada talijanska duša naroda radi u pojedinom ljudskom biću, to je duša osjećaja ona na koju utječu sile i impulsi sa kojima ona radi. U francuskom pojedincu to je duša razuma, a kod britanskog pojedinca duša svijesti ona kroz koju radi duša naroda. Za duše naroda Centralne Europe to je ego koji je prijemčiv, a za one od slavenskih naroda sam duh. Ako možemo sebe ispuniti razumijevanjem ovoga, ne bi trebali više biti u iskušenju formirati prosudbe na način na koji se tako često formiraju.
Određena osoba je ovo čula i bila bijesna, jer je razumjela da antropozofska znanost duha kaže da kod njemačke nacije duša naroda radi kroz ego, kao da je to nešto više od duše naroda koja radi kroz dušu svijesti. To je njegovo nerazumijevanje! Jer u znanosti duha različiti aspekti znanja su gledani objektivno, jedni do drugih. Duše naroda imaju zadatak i za izvršiti ga moraju raditi unutar svoje nacije. Ali što se tiče rada duše naroda u ljudskoj duši moramo shvatiti da u našem petom post-atlantskom periodu mora doći do određenog razvoja. A oni koji su privučeni prema antropozofskoj znanosti duha teže da se osjećaju u prvom planu ovog razvoja.
Kako duša naroda radi dolje u čovjekovoj duši i umu? Za početak moramo primijetiti da je taj rad u podsvijesti i samo se djelomično uzdiže do svijesti. Pojedina ljudska bića osjećaju da pripadaju jednoj ili drugoj naciji. U cjelini, duša naroda radi na pojedincu preko materinskog principa. To je materinski princip ono što je ugrađeno u oblast duše naroda. Efekt očinskog principa je da se odvaja od pojedinca, kao što fizičko i etersko biće pripadaju prirodi, iz grupe. Ovo sam proteklih godina često raspravljao. U kršćanskom pogledu na svijet ovo je čak izraženo u evanđeljima. Ovo sam, također, raspravljao prije nekog vremena. Kako danas stoje stvari, to je u prvom redu kroz krv da duša naroda radi u pojedincu, a također i kroz ono što u eterskom tijelu odgovara krvi. Prirodno, ovo je više ili manje životinjski impuls, i on ostaje na životinjskom nivou za najveći dio čovječanstva danas. Preko svoje krvi pojedinac pripada pojedinoj naciji. Misteriozne sile i impulse koji rade u krvi veoma je teško opisati pošto su iznimno kompleksne i raznovrsne. Dovoljno je reći da leže ispod površine svijesti.
Ljudi su mnogo više svjesni u svim onim aspektima koji ih sačinjavaju a koji pripadaju čovječanstvu u cjelini, bez obzira na nacionalne razlike. To je zašto strastvena uzvišenost, strast, naklonost pripadanju pojedinoj naciji izbija naprijed s nekom vrstom elementarne sile. Ljudi ne pokušavaju primijeniti logičke razloge ili sudove kada je u pitanju određivanje ili osjećanje njihove pripadnosti svojoj nacionalnosti. To je njegova krv, i njegovo srce koje je pod utjecajem krvi, što privezuje pojedinca sa njegovom nacionalnošću i pušta ga da živi unutar nje. Impulsi o kojima se radi su podsvjesni, i dobar je korak naprijed ako uspijemo barem prepoznati podsvjesnu prirodu u ovoj situaciji. Važno je posebno za one koji pristupaju znanosti duha ako mogu proći ovaj razvoj u sebi i doći do toga da osjećaju ove stvari na način koji je različit od načina na koji ih ostatak čovječanstva osjeća.
Kada su ljudi koji ne pripadaju znanosti duha upitani što ih veže za njihove nacije oni će — zaista, oni moraju — odgovoriti: Moja krv! To je jedina ideja koju su u stanju formirati o svom osjećaju pripadnosti pojedinoj naciji. Student znanosti duha, međutim, teži postepeno doseći točku na kojoj može dati ne ovaj, već različit odgovor. Ako se ne može postepeno razviti do točke na kojoj je moguć drugačiji odgovor, to znači da vidi znanost duha kao nešto potpuno teoretsko, ne praktično i živo. Netko tko ne proučava znanost duha može samo reći: Ja sam povezan s mojom nacionalnošću kroz moju krv, kroz moju krv ja branim ono što živi u mojoj naciji, moja me krv obvezuje da se poistovjetim s mojom nacionalnošću. Onaj tko proučava znanost duha, međutim, mora odgovoriti: Ja sam povezan sa svojom nacionalnošću preko moje karme, jer je to dio moje karme. Čim se koncepti karme dovedu u raspravu, cijeli odnos postaje mnogo više duhovan. Netko tko ne slijedi znanost duha može pozivati svoju krv na strastvenu uzvišenost, impulzivnost u svemu što radi kao pripadnik određene nacije. Ali netko tko se razvio kroz znanost duha osjećat će se povezan s jednom ili drugom nacijom kroz svoju karmu.
Stvar postaje duhovna. Izvana ovakva osoba može djelovati na isti način; čak i ako osjeća ovaj više duhovni aspekt on može raditi iste stvari. Ali iznutra on će osjećati, duhovno; njegovi osjećaji će biti sasvim različiti od onih od osobe koja osjeća svoje veze sa svojom nacijom čisto na animalnom nivou.
Ovdje vidite jednu od točaka na kojoj pripadanje znanosti duha mijenja dušu, donosi u dušu novo raspoloženje. Ali u isto vrijeme vidite koliko mnogo opća svijest našeg vremena oklijeva u vezi onog što se već može znati od onih koji to žele. U općoj svijesti našeg vremena pojedinačna privrženost određenoj naciji može se jedino vidjeti kao nešto što živi u krvi, ili u onome što uopće nije krv ali što je regulirano u vezi s krvlju i iz ove percepcije krvi. Daleko slobodniji pogled na nacionalnost će zaživjeti jednom kada se cijela stvar bude gledala kao stvar karme. Tada će se pojaviti određeni delikatni koncepti za nekog tko možda sebe svjesno privija određenoj naciji, tako dovodeći do promjene karme.
Ali kako god mi gledali stvar, bilo u manje kompletnom smislu dijeleći to s većim dijelom današnjeg čovječanstva, ili u više kompletnom smislu koji se dobiva proučavanjem znanosti duha, svakako ostaje činjenica da opća situacija u svijetu danas znači da je čovječanstvo podijeljeno u grupe. Ništa nas neće učiniti više bolno svjesnim u vezi sadašnjih događaja od toga da je ova diferencijacija u grupe još uvijek za većinu prevladavajuća. Još i više, ova diferencijacija u grupe je izmiješana s drugim uvjetima i činjenicama zbog kojih je čak i teže za ljudska srca i duše da dođu do razumijevanja o razlozima za bolna neprijateljstva, bolni nesklad koji se danas javio unutar čovječanstva.
Ukratko, zadiremo u nešto prožeto tragedijom koja ne bi trebala imati nikakve veze s uobičajenom logikom, ili s uobičajenim, površnim sudovima. Jer bez obzira da li gledamo ove stvari kao stvar krvi ili stvar karme, krv leži ispod, a karma iznad, logike stvari. Kao rezultat, ono o čemu smo raspravljali mora neophodno rezultirati konfliktima u ljudskoj koegzistenciji a na te konflikte treba gledati kao na neophodne. Vjerovati da ove konflikte možemo prosuđivati u skladu s onim konceptima koji su primijenjeni na pojedina ljudska bića mora voditi do najvećih grešaka. Rasprostranjena rasprava o konfliktima između nacija sa onim terminima koji su primjenjivi na sukobe između pojedinaca je teška greška. Već sam rekao da se koncepti kao pravda i sloboda primjenjuju na pojedina ljudska bića. Tražiti da budu dio programa za nacije odmah dokazuje nedostatak znanja o karakteristikama nacija i nedostatak volje za ući u pitanje nacionalnih karakteristika.
Za one koji razumiju ove stvari i sposobni su, kroz duhovno znanje, vidjeti što je činjenično i prirodno neophodno, ima nešto paradoksalno u vezi vjerovanja izraženog u toliko mnogo publikacija danas, jer to je usporedivo s ajkulom koja pravi pakt s malom ribicom koju inače jede, govoreći: Krajnje je nehumano jesti male ribice; Prekinuti ću to raditi! Govoreći ovo, osuđuje sebe na smrt, jer to je ono što se događa u svijetu, da ajkule jedu male ribe!
Neophodno je doći do dubokog osjećaja za činjenicu da nije moguće razumjeti svijet bez da se vidi stvarnost neophodnih sukoba koji vode do svega tragičnog u svijetu. A vjerovati da je nešto kao Raj moguće na fizičkom planu pokazuje potpuni nedostatak razumijevanja jedinstvenosti fizičkog plana. Raj ne postoji na zemlji. Ne može biti razumijevanja između onih koji teže stvoriti novi Jeruzalem kao Utopiju na Zemlji ili koji, kao socijaldemokrati, žele donijeti neko drugo zadovoljavajuće rješenje. Postoji duboki zakon koji kaže da ljudska bića, utoliko što žive ovdje na fizičkom planu, mogu doći do zadovoljavajućeg pogleda na stvarnost jedino ako su svjesni da postoje i viši svjetovi, i da su u svojim dušama povezani s ovim višim svjetovima. Samo ako shvatimo da smo građani viših svjetova može biti postignuto zadovoljavajuće gledanje. Prema tome, kada je duhovna svijest bila ugašena, moralo je doći vrijeme kada čovječanstvo ne razumije zašto je toliko razaranja, toliko konflikata, prisutno na Zemlji. Ovi konflikti mogu biti riješeni jedino kada mi budemo sebe osjećali ne samo da živimo u fizičkom svijetu, već također i u duhovnom svijetu. tada možemo početi shvaćati da baš kao što čovjek ne može uvijek biti mlad već mora i starjeti, tako mora biti razgrađeno ono što je nekada sagrađeno — konflikt i razaranje kao i kreacija. Kada ovo razumijete, također razumijete i da se između ljudskih bića moraju javiti konflikti. Ovi konflikti su tragični element svjetskih događaja, i mora ih se gledati kao nešto tragično.
Da bi pred vaše duše prizvao živi koncept, živu ideju koju pokušavam opisati, podsjetit ću vas na jetku primjedbu koju je jednom dao pjesnik Friedrich Hebbel. On je bio, kao što znate, genij nešto oteže kaste, koji je pisao dosta teško, bez obzira na značajan fond zemaljskog humora. Rekao sam vam jednom drugom prilikom da uopće nije bio daleko od pogleda na svijet koji bi bio u skladu sa znanošću duha. Tako je jednom u svoj rokovnik zabilježio slijedeću temu: Platon, reinkarniran, zauzima svoje mjesto u srednjoj školi gdje se učitelj bavi s Platonom. Nije razumio ni riječi od toga što je Platon navodno rekao i učitelj ga je strogo izgrdio zbog toga. Hebbel je želio razraditi ovu ideju u dramskoj epizodi. Nikada to nije učinio, ali vidite da je razmatrao uvođenje ideje reinkarnacije.
Hebbel je bio suvremenik Grillparzera i znao ga je. Kao što sam rekao, Hebbel je bio ponešto tmuran, melankolični genij, ali nakon što je vidio Grillparzerovu dramu Zlatno runo, Ne lijegaj! i San je život i tako dalje, rekao je — a ovo je najzanimljivije: Grillparzer oslikava tragične konflikte, ali samo one o kojima se može reći da, ako bi ljudi bili dovoljno pametni da vide kroz situacije, na kraju bi ih bilo moguće riješiti. Prema Hebbelu, tragične okolnosti u Grillparzerovim dramama pojavljuju se samo zato jer likovi nisu dovoljno pametni da vide kroz tragične situacije. Ovo, kaže on, nije stvarno tragično. Do stvarne tragedije među ljudskim bićima dolazi samo kada su oni koji su uključeni pametni kao i svi a ipak ništa od njihove pameti i opreza ne može im pomoći, tako da konflikt postaje neizbježan.
Ono što Hebbel kao dramaturg zove stvarnom tragedijom je nešto što mi težimo predstaviti kao koncept u ljudskoj evoluciji, ljudskoj sudbini, tako da ne nastavljamo zauvijek formirati naivne prosudbe da ova ili ona stvar mogu biti izbjegnute. Situacije koje vode do konflikata kao što je sadašnji ne mogu se izbjeći. I svi oni recitali o krivnji uopće nisu na mjestu suočeni sa stvarno prodornom prosudbom.
To je bila svrha da sam dogovorio ova predavanja koja smo imali proteklih dana i tjedana. Dogovorio sam ih da bi jasno pokazao da čak i u slučaju događaja kao što su Opijumski ratovi nemoguće je govoriti o krivnji na način da se o krivnji razmišlja kao da se radi o situaciji koja uključuje pojedina ljudska bića. Koncepti kao krivnja, sloboda, i tako dalje, koji se mogu primijeniti na pojedina ljudska bića, ne mogu se primijeniti na duše koje žive u drugim oblastima, a duše naroda ne žive na fizičkom planu već na fizičkom planu jedino rade kroz individualne duše. Njihovo boravište leži u drugim sferama, na drugim planovima.
Ovakve stvari u današnje vrijeme osjećaju neki izolirani pojedinci. Ali one nisu shvaćane kada sudimo događaje na temelju koncepata koji su danas uobičajeni, umjesto pravljenja napora da uzmemo u obzir aktualne dokaze. Danas ustati kao član nacije i izgovarati prosudbe o drugim nacijama na način koji je jedino primjeren kada se odnosi na pojedince ne dokazuje ništa osim nazadnosti u sposobnosti prosudbe. To je, ipak, povijesna nužnost, jer je određeni državnik nazadan u odnosu na ono što se danas može znati, da ta nazadnost, ta ignorancija, je dovedena čak i u najstrašnije povijesne dokumente, čiji će rezultat biti taj da će teći beskonačne rijeke krvi. Na drugoj strani stoji mogućnost stalnog naglašavanja, za one koji žele čuti, da napredak i spas čovječanstva zavisi od nalaženja suda iz oblasti duhovnog života.
Postoji zaista osjećaj u nekim centrima za ono što je neophodno kao temelj za prosudbe; ali se ne može dovesti do svijesti. Dati ću vam primjer, jer ako mogu tako reći, znanost duha će biti apsorbirana u naše meso i krv samo ako naučimo promatrati uobičajenu, svakodnevnu stvarnost sa stajališta znanosti duha. U Engleskoj, u sedamdesetima i osamdesetima devetnaestog stoljeća, bio je aktivan povjesničar profesor Seeley. Ono što je on podučavao bilo je u mnogim slučajevima odlučujuće za ono što je kasnije zaživjelo u mnogim dušama. Seeley je bio možda prvi engleski povijesni imperijalist. Njegov imperijalizam je bio povijesni a njegova povijest imperijalistička, jer je on vidio britansku povijest kako se razvijala kroz stoljeća sa stajališta da je trend uvijek bio prema osnivanju velikog Britanskog Carstva koje danas prekriva jednu četvrtinu naseljive zemljine površine. Njegova predavanja su se u sedamdesetima pojavljivala tiskana i bila često umnažana; ponekada je bilo novo izdanje svake godine, jer je imao mnogo studenata. U ovim predavanjima on je tražio sakupiti sve odvojene činjenice koje čine Britansko Carstvo ono što je danas. On je to vidio kao nešto u prirodi božanske providnosti da su se spojili različiti dijelovi na način na koji jesu, kao rezultat različitih impulsa. On čak pita: Kako se sve to dogodilo? I odmah odgovara: Ni jedan pojedinac nije to sve odlučio, izvodio sve te akcije baš u pravi trenutak, koji su pridružili još jedan dio Britanskog Carstva s ciljem stvaranja najveće imperije koja je ikada postojala; ne, sve se ovo dogodilo u ranija vremena kao zaista pomoću instinkta.
Različiti dijelovi spojili su se instinktom i u Seeleyevu gledanju postoji božanski i duhovni red u načinu kako se to dogodilo. Sada, kaže on, naš je zadatak podignuti u svijest ono što se do sada odigralo instinktivno i zaokružiti ono što je izniklo tako instinktivno sa našom sviješću u imperij kakav nikada prije nije postojao na Zemlji. On je kao imperijalistički povjesničar kao svoj zadatak vidio da prodre u ono što se spojilo nesvjesno. Seeley namjerava, takoreći, dovesti u sadašnju svijest petog post-atlantskog perioda sve što je pridonijelo uzdizanju Britanskog carstva iz još uvijek atavističkih sila koje pripadaju zakonima četvrtog post-atlantskog perioda. Ali kao što smo naznačili, to nije samo promišljeno, intelektualno razmišljanje koje se držalo instinktivnog spajanja različitih dijelova. Kao što sam vam rekao, za vrijeme zadnjih desetljeća devetnaestog stoljeća određeni članovi okultnih struja počinju — ne sa uobičajenom sviješću, već sa okultnom sviješću — širiti Britansko carstvo stavljajući pred svoje duše, i duše svojih učenika, karte koje su pokazivale do čega još treba doći ako će Britansko carstvo posijati svoje snage preko cijelog svijeta. U tim okultnim krugovima slijedeća ideja je svjesno kultivirana: Peti post-atlantski period pripada engleski govorećim narodima. Na osnovu toga, svi sporazumi su provođeni i svi detalji elaborirani. Bez sumnje Regius Professor nije toga bio svjestan; ali drugi jesu i koristili su to sve svjesno u svojim impulsima. Ovo treba biti zabilježeno.
Još ćemo govoriti o tome što je to bilo čega su oni bili svjesni. Ali kada ljudi nisu svjesni nečega to ipak mili u njihovu dušu i okupira ih na određeni način. Dakle, u naše vrijeme, dolazi do izvanredne suradnje između nečeg okultnog što lebdi u pozadini i povlači strune, i nečeg čega ljudi nisu svjesni, ali što živi u prvom planu događaja na fizičkom nivou.
Treba znati ovakve stvari ako se želi formirati prosudbe na ispravan način. Kroz zadnjih par tjedana citirao sam više čudnih incidenata, kao što je Almanah od Madame de Thčbes i drugi. Sigurno se sjećate. Sada ovo razmotrite objektivno bez zauzimanja strane na bilo koji način. To je nešto iznimno čak i za nekog tko razmišlja na uobičajeni način; ali za onog tko promatra duhovne veze to je nešto što zahtijeva više nego samo razmatranje, to zahtijeva meditiranje i uzimanje u impulse: Zar nije iznimno da tako rano kao što su to devedesete godine devetnaestog stoljeća treba biti objavljena engleska knjiga koja je napisana od tri urednika The Times-a i čiji je naslov Veliki rat 189-? Vrijeme je podešeno na ponešto diletantski način. Premda je sugerirani datum dosta ranije, referenca je na sadašnji rat. Ova knjiga sadrži malu grešku, jer nam je rečeno da će rat izbiti kao rezultat ubojstva bugarskog princa Ferdinanda i da će onda eskalirati u europski požar koji prekriva cijeli svijet. Ono što je detaljno predviđeno o europskom požaru koji prekriva svijet je izvanredno proročki i uglavnom je potvrđeno događajima koji su slijedili. Možemo stvarno reći da je najveća greška knjige konfuzija između bugarskog princa Ferdinanda i Franz Ferdinanda od Austrije, i smještanje ubojstva u Sofiju umjesto u Sarajevo. Smatram da postoji značaj koji ne bi trebalo podcijeniti u pojavljivanju knjige u 1892 koja tako izvanredno točno portretira budući događaj. Samo stremeći da formiramo prosudbe koje nisu apstraktne, već temeljene na onom što zapravo postoji, možemo razviti sposobnost da vidimo skrivenu konfiguraciju stvari.
Sasvim prirodno, čak i oni koji su bili sposobni vidjeti što dolazi izgubili su neke detalje — to je neizbježno kada govorimo o ovakvim stvarima. Nije uvijek moguće predvidjeti sve precizno. Ali trebamo misliti o činjenici da je u to vrijeme bilo ljudi koji su imali tako jake razloge baviti se ovim stvarima da su čak išli i do publikacije. Sve vam ovo govorim, posebno u vezi sa svime što mi razmatramo, tako da možete izoštriti svoju sposobnost za formiranje prosudbi. Esencijalno je imati volje pogledati činjenicama u lice i pogledati kako se odnose jedna prema drugoj. U ranijim predavanjima ovdje rekao sam: U petom post-atlantskom periodu možemo napredovati jedino ako težimo u jednu ruku postići imaginaciju, i u drugu pustiti činjenice da govore za sebe. Svi unaprijed doneseni sudovi sve su više osuđeni postati prazne fraze. Najmanje od svega može apstraktno mišljenje — suprotno od mišljenja što je vezano uz stvarne činjenice — dovesti do sudova o tragičnim sukobima u svijetu, i tragičnoj igri impulsa koji rade na način kako sam opisao.
Danas postoji talent, povezan sa svjetskom poviješću, talent za kazivanje stvari koje mnogim ljudima izgledaju veoma uvjerljivo ali koje, u stvari, ne otkrivaju ništa na čemu bi vrijedilo temeljiti prosudbu. Razmotrimo prosudbu kao što je slijedeća: Oni koji imaju moć u Britanskom carstvu nisu željeli rat. Za to poduprijeti, pogodna korespondencija, telegrami, pisma i tako dalje, o svim vrstama prijedloga i tako dalje su navedeni. Ljudi koji sude, ne na osnovu stvarnosti već apstraktno, mogu zaista biti uvjereni od ovakvih stvari, zato jer materijal dostupan za podupiranje ovakvih izjava može zvučati vrlo uvjerljivo. Ali da bi sud bio valjan ne mora samo biti uvjerljiv ili ispravan u apstraktnom, mora živjeti u stvarnosti. Potpuno je moguće, pod određenim okolnostima, dokazati da oni koji imaju moć u Britanskom carstvu — ili radije oni koji su bitni — nisu željeli rat, a sa ovakvim dokazom najveći utisak se može napraviti u cjelini periferije. Da bi to dokazali — rekao sam ‘dokazali’ — čak nije neophodno direktno govoriti neistinu; ipak u stvarnosti ostaje neistina. Zašto? Zato što je, u stvari, istina i može se dokazati da je istina, a ipak ova istina ne vrijedi puckanja prstiju i potpuno je nebitna.
Možete biti sigurni da bi oni koji imaju moć u Britanskom carstvu mnogo radije spriječili konflikt utoliko ukoliko je Britansko carstvo učesnik. Ali što su oni koji su bitni željeli postići pomoću rata — ovo su svakako željeli sa svakom uncom energije koja im je na raspolaganju. Ako bi to bilo moguće postići bez rata, oni bi to očito veoma preferirali, i od samog početka uopće nije bilo izvan svake sumnje da bi se ciljevi mogli postići drugim sredstvima osim rata. Da bi se to postiglo bilo bi neophodno kreirati neku vrstu zamjene, neki međunarodni sporazum, pomoću kojeg bi se predstavnici različitih država mogli sastati zbog donošenja odluka. Ako se unaprijed pobrinete da imate većinu u takvom tijelu, tada naravno možete postići svoje ciljeve bez rata, dok god je manjina spremna ići ukorak s vama.
Dakle vidite, kao zadnje sredstvo nije bitno da li je netko želio voditi ili spriječiti rat, već su na prvom mjestu ciljevi. I objektivno promatrač ne može pogriješiti vidjeti da je cilj zaista onaj o kojem sam vam dao brojne nagovještaje — to je moguće samo nagovijestiti. Kao i uvijek, molim vas da uzmete u obzir da ne dajem sudove o moralnim osnovama, već smještam koncept tragedije na vagu; Ja govorim da kada se sukobi late bitaka kao sredstva, kada je mnogo krvi proliveno — to izbija iz tragedije ovih konflikata. Kontemplirajući ovu tragediju izvana, moramo, naravno, imati volje da nas ove stvari dirnu na način koji se ponešto razlikuje od uobičajenog.
Koliko često čujemo: Podjela krivnje za ovaj rat mora biti položena pred vrata onih mišljenja, čula i osjećaja koje su ljudi kao Treitschke i Bernhardi širili unutar njemačkog naroda. To može biti dosta groteskno, jer su imena ovih pisaca bila dovoljno često navođena kao da pripadaju obmanjivačima, čak i od ljudi koji su bili uvjereni na najčasniji način da ovo zabija čavao u glavu. Ponekad je uključen i Nietzsche, ponekad također i drugi. Mnogo se može naučiti uzimajući u obzir ono na čemu su ovakve stvari temeljene, u onome što mogu nazvati ‘oblast onog što je istina’. Ali prije nego uđemo u ovo s duhovnog stajališta — jer se mnogo može naučiti o duhovnoj oblasti pazeći na uobičajene stvari — privući ću vašu pažnju na način na koji upravo ovakvi fenomeni kao što je njemački povjesničar Treitschke nam mogu ilustrirati sve što je toliko tragično u ljudskoj evoluciji. Jedina stvar je ta da se ne smiju raditi prosudbe krajnje površne vrste.
Da sam bio sklon praviti prosudbe površne prirode, svakako bih kroz određeno vrijeme gledao na Treitschkea kao na socijalno čudovište. Sreo sam ga samo jednom, u vrijeme kada je već bio potpuno gluh. Napišete svoje pitanje na komadiće papira a on onda ogovori. Kada sam mu bio predstavljen, upitao je: Odakle ste? Napisao sam da sam Austrijanac. On je odgovorio: Dobro, dobro, — glasno je kazao, pošto nije mogao ništa čuti — Austrijanci su ili geniji ili bitange, jedno ili drugo; i tako dalje. S Treitschkeom je uvijek bilo ovako: Ako niste željeli ubrojiti sebe u genija, imali biste ga. Bio je živahan čovjek s priličnom dubinom karaktera, i uvijek se izražavao u jasno definiranim terminima. Napisao je veoma citiranu povijest njemačkog naroda. Citirana je na izvjestan način, ali je lako mogla biti citirana i na drugi način, također, jer svatko tko je želio zbirku protu-njemačkih vulgarnosti mogao je kopirati direktno od Treitschkea. Međutim, to nije ono što su radili. Umjesto toga, tražili su pasuse koji su daleko manje česti od onih u kojima Treitschke govori svom narodu istinu o njima. Pronalazili su pasuse koji su napisani, tako oni misle, u ‘pruskom i militarističkom’ maniru.
U vezi ovog želim vas upoznati s jednom prilično zanimljivom prosudbom. Izvire iz čovjeka koji je sasvim opravdano formirao, jer je i on, također, bio povjesničar. I on je bio posebno zainteresiran za Treitschkeovu nedvosmislenu antipatiju prema nedavnoj povijesti i razvoju u Engleskoj. Treitschke se sigurno bavio ovom antipatijom i to uskoro postaje očito kada ga upoznate.
Ovaj povjesničar, koji je dobro poznavao Treitschkea, napisao je da je Treitschkeova nesklonost modernoj Engleskoj djelomično temeljena na povijesnoj, a djelomično na moralnoj osnovi, jer
‘Britanska svjetska prevlast vrijeđa ga kao čovjeka gotovo jednako koliko ga vrijeđa kao Nijemca. Vrijeđa ga zbog svog nemorala, svoje arogancije i svoje uobražene sigurnosti. I to nije neopravdano’
molim uočite ovo
‘on ocrtava englesku politiku kroz osamnaesto i devetnaesto stoljeće kao dosljedno ciljanje na represiju Prusije, čim su engleski političari otkrili pravu prirodu te države i prorekli joj veliku budućnost koja je za nju sudbinski rezervirana. Zar nije Engleska bila pruski podmukao ali plašljiv neprijatelj 1864 i 1866, i opet 1870–71, i, iznad svega, 1874–75?’
Ovo je ono što ovaj povjesničar kaže u svojoj raspravi o Treitschkeovoj antipatiji prema Engleskoj. Najjača naznaka u Treitschkeovu korist je njegova
‘osuda, koja postaje intenzivnija kako godine prolaze, da je britanska svjetska prevlast van svih okvira britanske prave snage i njenog imetka i vrijednosti, bilo da se vrijednost razmatra u političkoj, socijalnoj, intelektualnoj, ili moralnoj sferi.’
On nastavlja:
‘To je preziranje privida... Ono što Treitschke mrzi u Engleskoj je ono što je Napoleon mrzio u Engleskoj — pretencioznost, uobraženost samozadovoljstva srednje klase, koja u stvari nije patriotizam, ne visoka i ozbiljna strast Njemačke 1813 i 1870, već uskogrudna, uska taština; u stvari, osjećaj zatvoren u toj najvulgarnijoj od svih nacionalnih himni, “Vladaj Britanijo”.’
On ide dalje:
‘... Ali Treitschke je rijetko duhovit, iako često prostači ako slučajno napada. On ne može kao Heine vidjeti bilo što dobro u engleskom karakteru.’
Vidite, ovo je još jedno mišljenje o Treitschkeu. A pošto baš raspravljamo ovog povjesničara, pročitat ću vam njegov sud o nekom drugom, veoma zloćudnom Bernhardiju:
‘Ali što označava ovaj rad’
knjiga o kojoj se radi je ona koja se ovih dana stalno citira kao posebno gnjusna
‘od svih drugih iste vrste, dajući joj nešto od odlika knjige koja čini epohu, je to da predstavlja nedvosmisleni pokušaj njemačkog vojnika da shvati ne samo kako bi Njemačka mogla najefikasnije voditi rat protiv Engleske, već i zašto Njemačka treba voditi rat protiv Engleske.’
Sve je ovo o Treitschkeu i Bernhardiu napisano od engleskog profesora Cramba, koji bi s njegovog vlastitog gledišta mogao biti nazvan engleski Treitschke. Ako se zadubite u materiju, naći ćete iznimnu sličnost između tona Cramba i onog od Treitschkea, jer Cramb je, jednako, sasvim preokupiran objašnjavanjem da Britansko carstvo mora dominirati svijetom i da se sve mora napraviti da do toga dođe. Možete kazati da on govori o Engleskoj na način na koji Treitschke govori o Njemačkoj, dopuštajući naravno razlike između Engleza i Nijemca. Ovdje vidite kako jedan od dvojice ljudi — od kojih svaki, govoreći s vlastitog gledišta, mora reći obrnuto od drugog — je ipak sposoban cijeniti što govori drugi. U određenom smislu došlo se do točke na kojoj ono što treba ostaviti sa strane može zaista biti ostavljeno sa strane, da bi došli do onog što je iznad pojedinca i pripada povijesti.
To je prema tome iznimno depresivno vraćanje, korak natrag za ljude, da bi sada, čak i u najtežim dokumentima, izražavale se prosudbe koje su krajnje neprimjenjive. Stvarno nema potrebe ići daleko da bi našli opipljive istine. Ali da bi to napravili potreban je pronicljiv osjećaj koji se danas može održati jedino u vezi s duhovnom znanošću. Na drugom frontu postoji nešto jednako groteskno: Postojao je ruski plan da dođu u posjed Dardanela i Constantinopolisa i bio priznat stoljećima; ipak u isto vrijeme Rusija tvrdi da je potpuno nevina, apsolutno nevina. Ovdje, u povijesnom dokumentu koji je procurio — carev ukaz koji je nedavno obišao svijet — ponovno imamo jukstapoziciju: Mi smo apsolutno nevini, ali želimo osvajati, ipak smo nevini. U Rusiji, također, ljudi nisu uvijek mislili kao što misle danas.
Uzmimo Kuropatkina na primjer. 1910 je objavio knjigu Zadatak ruske armije. U ovoj knjizi postoji izvanredan pasus koji oni koji govore o ruskoj velikoj nevinosti mogu označiti i pregledati. On kaže:
To je prema tome iznimno depresivno vraćanje, korak natrag za ljude, da bi sada, čak i u najtežim dokumentima, izražavale se prosudbe koje su krajnje neprimjenjive. Stvarno nema potrebe ići daleko da bi našli opipljive istine. Ali da bi to napravili potreban je pronicljiv osjećaj koji se danas može održati jedino u vezi s duhovnom znanošću. Na drugom frontu postoji nešto jednako groteskno: Postojao je ruski plan da dođu u posjed Dardanela i Constantinopolisa i bio priznat stoljećima; ipak u isto vrijeme Rusija tvrdi da je potpuno nevina, apsolutno nevina. Ovdje, u povijesnom dokumentu koji je procurio — carev ukaz koji je nedavno obišao svijet — ponovno imamo jukstapoziciju: Mi smo apsolutno nevini, ali želimo osvajati, ipak smo nevini. U Rusiji, također, ljudi nisu uvijek mislili kao što misle danas.
Uzmimo Kuropatkina na primjer. 1910 je objavio knjigu Zadatak ruske armije. U ovoj knjizi postoji izvanredan pasus koji oni koji govore o ruskoj velikoj nevinosti mogu označiti i pregledati. On kaže:
‘Ako Rusija ne prekine svoje uplitanje u nešto za nju strano, još od vitalnog interesa za Austriju, tada rat preko pitanja Srbije može očekivati da u dvadesetom stoljeću izbije rat između Rusije i Austrije.’
Ruski general Kuropatkin napisao je ovo 1910. Naravno on je mislio na ono što je postojalo na ruskoj strani što je moglo voditi do rata s Austrijom preko srpskog sukoba.
Sada se javlja pitanje: Zašto je sada istina toliko izobličena? Odgovor je da nešto treba biti rečeno, ipak nije tako lako govoriti istinu. Ukazao sam na to jučer. Stvari koje su rečene imaju namjeru širiti maglu preko istine tako da odvuku pažnju ljudi od istine. To je zašto su izabrani argumenti koji imaju trenutni sentimentalni učinak na one kojima nedostaje volja da dođu do dna stvari.
Kad bi samo ljudi sve više i više razumjeli iznad svega puni značaj mnogo svjesnih i podsvjesnih neistina. Često sam ukazivao da nema isprike za reći da netko nešto vjeruje samo zato jer je to tako i to kaže. Naravno da ne mislim da mnogo ljudi ne vjeruje u ono što govori, ali to nije bitno. Ove stvari rade u svijetu, i oni koji daju izjave imaju dužnost potruditi se da saznaju istinu; samo vjerovanje u nešto nije dovoljno. Netko može govoriti prilično iskreno kada kaže da je želio spriječiti rat. Ali ova istina ne vrijedi ništa u svijetlu činjenice da je namjeravao koristiti druga sredstva da postigne svoj željeni cilj, cilj kojem teži sa svom svojom moći. Izvrtati istinu na ovaj način, bilo svjesno ili podsvjesno, nešto je mnogo gore od neistine, čak i ako izgleda kao istina.
Ovo je sada silno teška karma čovječanstva: da ljudi ne osjećaju kao svoju dužnost tražiti stvarnu, realnu istinu i istinitost koja živi u činjenicama — zaista, čini se da je posve suprotno počelo vladati svijetom i sve više svi počinju tako raditi. Vanjska djela su uvijek posljedica onog što živi u čovječanstvu kroz misli. One su posljedica neistine, koja se zaista može pojaviti pretvarajući se da je istina jer može biti ‘dokazana’, premda samo površno. Ono što živi u prosudbama ljudskih bića može postati, na drugom planu, grmljavina topova i prolijevanje krvi. Postoji zasigurno veza između to dvoje. Zaključak koji moramo izvući iz ovoga je da moramo stalno dublje ulaziti u činjenice, da moramo razviti osjećaj koji nas može voditi da na odgovarajućim mjestima vidimo one stvari koje mogu stvarno baciti svjetlo i otkriti ono što je esencijalno.
Sada se javlja pitanje: Zašto je sada istina toliko izobličena? Odgovor je da nešto treba biti rečeno, ipak nije tako lako govoriti istinu. Ukazao sam na to jučer. Stvari koje su rečene imaju namjeru širiti maglu preko istine tako da odvuku pažnju ljudi od istine. To je zašto su izabrani argumenti koji imaju trenutni sentimentalni učinak na one kojima nedostaje volja da dođu do dna stvari.
Kad bi samo ljudi sve više i više razumjeli iznad svega puni značaj mnogo svjesnih i podsvjesnih neistina. Često sam ukazivao da nema isprike za reći da netko nešto vjeruje samo zato jer je to tako i to kaže. Naravno da ne mislim da mnogo ljudi ne vjeruje u ono što govori, ali to nije bitno. Ove stvari rade u svijetu, i oni koji daju izjave imaju dužnost potruditi se da saznaju istinu; samo vjerovanje u nešto nije dovoljno. Netko može govoriti prilično iskreno kada kaže da je želio spriječiti rat. Ali ova istina ne vrijedi ništa u svijetlu činjenice da je namjeravao koristiti druga sredstva da postigne svoj željeni cilj, cilj kojem teži sa svom svojom moći. Izvrtati istinu na ovaj način, bilo svjesno ili podsvjesno, nešto je mnogo gore od neistine, čak i ako izgleda kao istina.
Ovo je sada silno teška karma čovječanstva: da ljudi ne osjećaju kao svoju dužnost tražiti stvarnu, realnu istinu i istinitost koja živi u činjenicama — zaista, čini se da je posve suprotno počelo vladati svijetom i sve više svi počinju tako raditi. Vanjska djela su uvijek posljedica onog što živi u čovječanstvu kroz misli. One su posljedica neistine, koja se zaista može pojaviti pretvarajući se da je istina jer može biti ‘dokazana’, premda samo površno. Ono što živi u prosudbama ljudskih bića može postati, na drugom planu, grmljavina topova i prolijevanje krvi. Postoji zasigurno veza između to dvoje. Zaključak koji moramo izvući iz ovoga je da moramo stalno dublje ulaziti u činjenice, da moramo razviti osjećaj koji nas može voditi da na odgovarajućim mjestima vidimo one stvari koje mogu stvarno baciti svjetlo i otkriti ono što je esencijalno.