.- 17. Sedamnaesto predavanje, Dornach, 8. siječnja 1917
Europska sredina između zapadnog i istočnog imperijalizma. Austrijsko-srpski sukob i svjetski rat. Ruski i britanski imperijalizam. Kako bi se Rusija držala podalje od Indije, usmjerena je na Bliski Istok. Rusko-francuski savez kao instrument francuske osvete. Vladavina Engleske nad Egiptom, vladavina Francuske nad Marokom. Pripajanje Tripolija od strane Italije. Balkanski rat. Lože visokog stupnja kao instrumenti okultnih impulsa. Njemački idealizam učinio je tajne loža općenito ljudskim. Duhovni život loža potječe iz srednje Europe: Fludd, učenik Paracelsusa; Saint-Martin, učenik Jakoba Böhmesa. Sir Oliver Lodge: materijalizacija duhovnog. Fichtes "Razgovor s njemačkom nacijom" kao poziv na samoobrazovanje. Polzerova razmatranja "Tijekom ratnog vremena"
Kada sam, poslije uzastopnih zahtjeva, odlučio govoriti o nekim aspektima najsvježije povijesti sve do sadašnjeg vremena, naročito sam izjavio da mene zanima razumijevanje činjenica i da to nije pitanje ulaženja u politiku ili u bilo što u vezi s politikom. Često sam ponavljao ovu izjavu. Usprkos tome, izgleda mi da se određeni nemar — da ne upotrijebim jaču riječ — uvukao među nas u pogledu ovoga. Ljudi ne uzimaju u obzir da kada netko govori istinu sa intenzitetom kakav je bio slučaj, ima pravo tvrditi da je posvećena pažnja i načinu izražavanja. Čini se da tu i tamo ljudi govore o ovim predavanjima kao da su politička predavanja. Nedostatak obzira je već duže zapovijed dana kod nekih naših članova — samo nekoliko, naravno; Ukazujem samo na one na koje se odnosi. Sve što sam rekao i stalno ponavljao iz strepnje da će to doći na gluhe uši u nekim centrima. Sve je očitije i očitije da se stvari o kojima mi ovdje raspravljamo izvještavaju onima vani na najčudniji način.
Takva kakva su, nemam ništa protiv izvješća ako ostaju unutar očitih granica. Ali je jasno iz više nedavnih publikacija — među njima i najskandaloznije kompilacije od Vollrath kampa — da materija nije izvještavana na način koji odgovara onome kako je ovdje raspravljano, već na način — možda iz želje za boljim razumijevanjem — koji omogućava da se fabriciraju najstrašnije distorzije. Znam vrlo dobro da se izvor ovoga može naći u našoj sredini, i ako ja stalno iznova zadržavam mir i suzdržavam se od poduzimanja koraka protiv tih takozvanih članova koji se ovako ponašaju, to je iz ljubavi za naš cijeli Pokret i naše cijelo Društvo. Sigurno nije moguće stalno uspješno slušati. Bilo bi, međutim, moguće za članove koji shvaćaju o čemu se radi, da pristupe na odgovarajući način onima za koje se zna da njihov pristup duhovnom sadržaju koji se ovdje daje nije onakav kakav bi trebao biti. Ne želim čak ni podržavati — premda je to ponekad zaista slučaj — da postoji direktni nedostatak morala u ljudskom ponašanju, ali postoji svakako nedostatak uvida u način na koji se netko može ponašati. Ako netko želi govoriti o onome što je čuo, njegova je dužnost da se upita sa iskrenom — reći ću — samospoznajom, da li on doista to razumije na način koji mu omogućava da to daje dalje.
Neophodno je, nažalost, posvetiti ovome pažnju s vremena na vrijeme. Uvjeravam vas da ne radim ovako bez dobra razloga. Ako se stvari ovako nastave, postati će neophodno šutjeti o određenim stvarima, i lako je vidjeti što će postati naš Pokret. A učestvovanje u dovođenju do ovoga ležalo bi među onim našim članovima koji se ne uspijevaju suzdržati od korištenja najužasnijih izraza koji mogu dovesti do strahovitih izvrtanja. Svakako nije neophodno govoriti o ovim stvarima na mjestima gdje ih mogu slučajno čuti ljudi koji ne spadaju među nas, ni koristiti izraze koji možda lako izlete, ali koji nikako nisu u skladu s cijelom svrhom na kojoj su temeljena ova predavanja!
Moram priznati da nakon što sam poslije opetovanih zahtjeva odlučio dati ova predavanja, mogu samo vidjeti kao potpuno osobne napade slučajeve u kojima su opisana kao ‘politička predavanja’.
Sada kada smo raspravili mnoga razmatranja sadržana u predavanjima proteklih par tjedana, danas će biti moguće neke od njih spojiti zajedno da bi bacili svjetlo na aspekte koji će nam pomoći shvatiti ono što se događa danas. Prvo ću težiti nabrojati dosta ogoljeno, na potpuno vanjski način, povijesni niz događaja onako kako su se odigravali, a onda, na osnovu uvida dobivenih proteklih tjedana, naznačit ću neke dublje uzroke. Želim odmah kazati da ću, posebno danas, pokušati oprezno vagati svaki pojedini izraz tako da svaki daje točno ocrtavanje unutar kojega pogled kojeg izražava može doći na svijetlo. Početi ću, dakle, opisujući sasvim izvana i ukratko određene događaje, stajališta i impulse.
Kao što naravno svi znate, do sadašnjih bolnih događaja je došlo u vezi ubojstva Franz Ferdinanda u lipnju 1914, nasljednika austrijskog prijestolja. Ubojstvo je u cijeloj Europi slijedila novinska kampanja koja je pokazala, u onom što smo mogli nazvati uzburkanim valovima, stupanj na kojem su u svakom centru pobuđene strasti. Sve to je vodilo do dobro poznatog ultimatuma Austro-Ugarske monarhije Srbiji koji je, u glavnini, bio odbačen od Srbije; zatim do Austrijsko-Srpskog sukoba koji se po vodećem austrijskom državniku trebao sastojati od vojnog ulaska u Srbiju, bez ikakvog pripojenja srpskog teritorija, u svrhu izvršenja vojnog pritiska kako bi nametnuli prihvaćanje ultimatuma. Svrha ultimatuma bila je spriječiti Srbiju od poticanja nemira protiv stabilnosti Austro-Ugarske monarhije preko austrijske južne slavenske populacije.
Kao što znate, Austrija uključuje priličan broj nacija — postoji trinaest prepoznanih jezika i mnogo više od trinaest različitih naroda. U južnim krajevima populacija je slavenska; više na Zapad su slovenski Slaveni; prema Istoku, susjedno do njih, dalmatinska, hrvatska, slavonska, srpska, srpsko-hrvatska populacija; zatim također razne grupe koje žive na teritoriju Bosne i Hercegovine koje su pripojene Austriji 1908, premda okupirane od nje davno prije toga. Srbija graniči s teritorijem naseljenim od ovih južnih Slavena. Austrija je vjerovala da se može dokazati — a dokaz ove tvrdnje može naći posvuda svatko tko želi tražiti — da Srbija potiče nered s ciljem osnivanja južnoslavenskog kraljevstva pod vrhovnom vlasti Srbije i zahtijevati odvajanje južnoslavenske populacije od Austrije.
Po svaku cijenu ubojstvo Franza Ferdinanda mora biti povezano s ovim stvarima, iz slijedećeg razloga: Od 1867 nadalje, Austro-Ugarska monarhija je bila dvostruka država uključujući, suglasno sa ne baš preciznim opisom ‘kraljevstva i zemlje koji su predstavljeni u Reichsratu’, i drugo ‘zemlje Svete Krune od sv.Stjepana’. Između zemalja predstavljenih u Reichsratu bili su Gornja i Donja Austrija, Salzburg, Styria, Carinthia, Carniola i Istra, Dalmacija, Moravia, Bohemia i Silesia, Galicia, Lodomeria i Bukovina. U zemlje Svete Krune sv.Stjepana pripadaju prvo i najistaknutije mađarska područja u koja je pripojeno ono što je nekad bilo Transylvania, koja je naseljena brojnim narodima; nadalje, Hrvatska i Slavonija, ova potonja uživajući vrstu ograničene samouprave unutar Mađarske države. Dvostruka monarhija, drugim riječima.
Sada je poznato da je Franz Ferdinand, nasljednik prijestolja, želio prevladati slabe strane dualizma Austro-Ugarske i zamijeniti ovaj dualizam sa ‘trostrukom’ reorganizacijom. Ova trostruka struktura trebala je doći dajući južnoslavenskim teritorijima koji pripadaju Austriji samoupravu, na načina na koji su zemlje i kraljevstva predstavljeni u Reichsratu i također zemlje Svete Krune sv.Stjepana imale samoupravu. Time bi došlo do trostruke strukture umjesto postojećeg dualizma. Vidite kako, da je bilo realizirano, ovo moglo voditi do individualizacije odvojenih južnoslavenskih naroda unutar nekakve južnoslavenske zajednice u Austro-Slavenskim oblastima. To bi značilo korak bliže s ciljem asimiliranja zapadnih Slavena u zapadnu kulturu, tako radeći protiv onoga što sam u ovim predavanjima zvao rusizam. To je prilično dobro moglo uspjeti, jer je struktura Austrijske države sasvim federalna, ne centralistička, i prije rata sve je više namjeravala dati federalni status pojedinim narodima. Od 1867 do 1879 cilj je bio centralizam; od 1879 nadalje napori centraliziranja morali su se vidjeti kao pogrešni, i daje je cilj bio federalizam.
U opoziciji s ovim bili su napori dijela Srbije za osnivanjem konfederacije južnih Slavena pod srpskom hegemonijom. To nije izniknulo iz srpskog naroda, ali opisao sam vam kako je ljude lako, na određeni način, jednostavno voditi pomoću sugestije. Da bi se to dogodilo, južnoslavenske teritorije bi, naravno, trebalo istrgnuti od Austro-Ugarske.
Ovo zaključuje moj kratak pregled o tome što leži iza Austro-Srpskog sukoba. Ovo što sam upravo rekao je sve što je u vezi Austro-Srpskog sukoba. Može se misliti da je taj sukob mogao biti ‘lokaliziran’ — već sam jednom prije koristio ovaj izraz. Da je do toga došlo — govorim hipotetički — europski rat bi bio izbjegnut. Što bi se dogodilo da su striktno opisane namjere austrijskog državnika bile realizirane? Dio Austro-Ugarske vojske bi ušao u Srbiju i ostao sve dok Srbija ne prihvati ultimatum koji bi ukinuo mogućnost južnoslavenske konfederacije pod srpskom hegemonijom, i, naravno, ruskom vlašću. Ako se ni jedna europska sila ne bi umiješala po tom pitanju, ako ne bi napravili ništa osim bili u pripravnosti, takoreći, tada se ne bi dogodilo ništa osim prihvaćanja ultimatuma. Jer Austrija je garantirala da nema namjeru pripajanja bilo kojeg dijela srpskog teritorija na bilo koji način. Kao rezultat, ovakvo ubojstvo kakvo se odigralo mnogo puta — ono od Franza Ferdinanda bilo je samo zadnje u cijelom nizu potaknutih od srpskih agitatora — ovakva ubojstva se ne bi bila dogodila, a bez ovakve agitacije osnivanje južnoslavenske konfederacije pod vlašću Rusije je, ili bi bilo, naravno, nemoguće. Da su događaji imali ovakav tijek — ponovno govorim hipotetički — ovaj rat ne bi nikad bio izbio.
Dakle kakva je veza između Austrijsko-Srpskog sukoba i Svjetskog rata? Za dokučiti ovu vezu neophodno je proći iza razumijevanja vanjske situacije i, ako to mogu reći, ući u dublje tajne europske politike. Mi ne želimo ući u politiku; želimo razumjeti u našim dušama što je bilo to što je živjelo u tim politikama. Želim odgovoriti na pitanje: Kako se europski sukob pojavio iz Austrijsko-Srpskog sukoba? Što je veza između Austrijsko-Srpskog pitanja i europskog pitanja?
Moramo usmjeriti pažnju na ono što sam upravo rekao o južnoslavenskoj konfederaciji. Bilo je to Britansko Carstvo, sve više uzima svjesni oblik, koje je bilo zainteresirano za južnoslavensku konfederaciju, nezavisnu od Austrije, ali pod vladavinom Rusije. U zajednicama koje sam spominjao postojalo je osnivanje onog što se nazivalo Dunavska konfederacija — s čime se mislilo na ovu južnoslavensku konfederaciju, koja je uključivala južnoslavenske narode zajedno s Rumunjskom i obuhvaćala južne Slavene Austrije — ovo je naročito raspravljano. U devedesetima devetnaestog stoljeća svugdje u okultnim školama Zapada nalazimo, pod direktnim utjecajem britanskih okultista, nagovještaje da će se ovakva dunavska konfederacija morati uspostaviti. Također su rađeni pokušaji manipuliranja cijele europske politike prema stvaranju ove dunavske konfederacije, koja bi zahtijevala odricanje od Austrijsko-Slavenskih teritorija.
Zašto je Britansko Carstvo bilo zainteresirano za ovu dunavsku konfederaciju, projekt koji je bio protu-Austrijski i pro-Ruski? Sile koje su bile u opoziciji jedna prema drugoj najjače u zadnje vrijeme kao posljedica imperijalizma koji je izbio u cijelom svijetu, te sile koje stvarno koegzistiraju s najvećim neprijateljstvom, su Britansko Carstvo i Rusko Carstvo. Ovakva skrivena neprijateljstva mogu se zaista izvana manifestirati kao prijateljstva i alijanse. Kada postoji ovakvo gorko neprijateljstvo između zemalja koje izvana koegzistiraju miroljubivo, određene posljedice rezultiraju iz činjenice da naša zemlja ima specifičnu karakteristiku: naime, da je sferičnog oblika. Kad bi naša zemlja bila ravno poprište rastegnuto u svim smjerovima, do ovakvih sukoba ne bi moglo doći. Ali pošto je naša zemlja okrugla, ne samo da bi se mi eventualno vratili natrag na početnu liniju ako bi dovoljno dugo hodali pravocrtno, već se događa i nešto drugo: carstva koja se šire dolaze u određenoj točci jedno nasuprot drugom, i kada se sudare moraju završiti sa svojim suprotnim interesima. Ovo se dogodilo između Britanskog i Ruskog carstva. Između mnogih situacija, to je postalo najočiglednije kada su se sa velikom silom sudarili u Perziji. Pitanje je bilo: Hoće li Rusija uspjeti u prodoru prema Indiji i tamo postepeno porubiti Britansko Carstvo, ili će Britansko Carstvo podići zaštite?
Kada je vaš cilj dobiti suverenost, to možete raditi pomoću rata, ili drugim sredstvima, zavisi što izgleda najpovoljnije. Za Britansko carstvo izgledalo je na trenutak — u slučaju država, računa se samo s ograničenim periodima vremena — povoljnije spriječiti Rusiju od postupaka protiv Indije dajući različiti kanal, skretanjem njene pažnje u drugom smjeru u kojem može postići zadovoljenje njene prirodne ambicije. Carstva su uvijek ambiciozna. To se moglo postići ustupajući Rusiji suverenitet nad takozvanom dunavskom konfederacijom. Tako je Britansko carstvo bilo indirektno zainteresirano da dunavska konfederacija bude što je moguće šira, jer su Slaveni na Jugu željeli biti zajedno, a ovaj osjećaj pripadnosti je bio potaknut na način kako sam vam opisao. Dakle konfederacija južnih Slavena trebala se odigravati u ruskim rukama tako da joj to odvuče pažnju od drugih smjerova. To je zašto je konfederacija južnih Slavena, koja se trebala postaviti pod ruskim suverenitetom, bila u britanskom interesu. To je bila duga priča, dobro pripremljena unaprijed.
Ovdje vidimo jednu od niti koje povezuju Austrijsko-Srpsko pitanje sa pitanjem suvereniteta na svjetskoj razini. Ovo je kako je sam odnos između Britanskog i Ruskog carstva uvučen u stvari. To nije stvar Austrije i Srbije, za cijeli Austrijsko-Srpski odnos neminovno se javlja pitanje: Treba li Austrija poduzeti korak prema trostrukoj strukturi, tako skrenuti konfederaciju južnih Slavena sa svog puta, ili napraviti korak prema konfederaciji južnih Slavena pod ruskom dominacijom? Na ovaj način Austrijsko-Srpsko pitanje postaje spareno s europskim pitanjem.
Kada postoji ovakva situacija — jer ono što sam upravo opisao živi u ljudskim bićima kao apsolutno stvarni impulsi — to je kao električni naboj koji se u određenom trenutku mora isprazniti. Ovo je, onda, bila jedna od niti.
Još je, međutim, veoma upitno da li bi Austrijsko-Srpski konflikt morao voditi do Svjetskog rata, kada ne bi bilo daljnjih aspekata kao dodatak uz ove koje smo upravo raspravili. Zaista, malo je vjerojatno da bi tako bilo, kada ne bi bilo drugih uzroka. Ali bilo je mnogo drugih impulsa, koji su svi pojačavali situaciju. Prvi i najistaknutiji među njima bila je Francusko-Ruska alijansa unutar opće europske situacije. Ova Francusko-Ruska alijansa postojala je od devedesetih devetnaestog stoljeća i, gledajući objektivno, nije mogla biti neprirodnija. Nitko neće sumnjati da je Francuska ušla u ovu alijansu s pogledom na vraćanje Alsace-Lorraine, jer se ne može zamisliti ni jedan razlog za ovu alijansu. Svi drugi razlozi samo bi govorili protiv ovakve alijanse. Na kraju, ipak, ti drugi razlozi imaju malu težinu u usporedbi s upravljačkim silama, jer je činjenica da alijansa kao ova postoji; čije postojanje predstavlja realnu silu. Ona je tamo. Mnogo važnije od stvarnog cilja ove alijanse je činjenica da ovdje postoji zapadna i istočna država koje u kombinaciji čine monstruoznu vojnu snagu. A između njih leži Njemačka koja ne može nego osjećati stalnu vojnu prijetnju veličine ove kombinirane francuske i ruske vojne moći. Ovo okruženje Njemačke na Zapadu i Istoku od Francusko-Ruske alijanse postaje jedna od upravljačkih snaga europskih sukoba.
Da bi otkrili daljnje utjecaje koji su igrali ulogu moramo pogledati slijedeće: Zadnjih desetljeća, imperijalizam je vodio do opće želje za ekspanzijom. Trebate samo pogledati, na primjer, na monstruozan rast Britanskog carstva. Ili pogledajte Francusku, čija je teritorijalna ekspanzija kroz zadnjih par bila neusporedivo veća nego ikada prije, kada je Francuska, kako je sama rekla, koračala na čelu europske civilizacije.
Događaji su zadnjih desetljeća bili kao lančana reakcija: U svakom slučaju ono što je došlo slijedeće nije se moglo dogoditi bez onog što je bilo prije. Zadnja točka odstupanja — naravno da možemo ići i dalje natrag — leži u uzimanju suvereniteta nad Egiptom od Britanskog carstva. Za današnji način razmišljanja savršeno je razumno opravdati ovakvu akciju tvrdeći da je neophodno zaokružiti i osigurati nečiji posjed. Ekspanzija britanskog suvereniteta nad Egiptom opravdana je govoreći da je potreban most prema Indiji. Nada je bila da će se dobiti i Arabija, tako stvoriti direktnu vezu s Indijom.
Ekspanzija Britanskog carstva koja je uključila Egipat osigurava, do neke mjere, zaštitnu barijeru protiv neugodne ekspanzije Ruskog carstva zapadno; svaka takva ekspanzija zapadno ne bi trebala previše štetiti Britanskom carstvu ako bi Egipat pružio neophodnu vezu s Indijom.
Sada pošto je Zemlja sferična, nema dovoljno teritorija za neograničenu ekspanziju carstava jer će se eventualno sudariti. Kao posljedica ekspanzija jednog carstva generira kod drugog jednaku žudnju za ekspanzijom. Tako je ekspanzija Francuske da uključi Maroko, u dvije faze 1905 i 1911, ništa drugo nego posljedica ekspanzije Britanskog carstva da uključi Egipat. Zajedničko priznavanje ovih ekspanzija — francusko priznavanje britanske dominacije nad Egiptom i britansko priznavanje francuske dominacije nad Marokom — osiguravaju niti sa kojima Entente Cordiale između Francuske i Britanskog Carstva može biti ispletena. Ali pošto je Njemačka bila u sredini, napravljeni su napori, kao što znate, za osnivanje Trostruke Alijanse: Njemačka, Austrija, Italija.
Međutim, raspodjela Maroka i Egipta, i ono što je slijedilo, značilo je da je, na Alžirskoj konferenciji, a posebno uz pomoć starijeg talijanskog političara koji je bio dobro verziran u ovim stvarima, Italija bila čak i tada uspješno uvučena u sferu utjecaja zapadne antante između Francuske i Engleske. Poslije Alžirske konferencije pametni ljudi u Centralnoj Europi nisu više vjerovali da će Italija moći ostati vjerna Trostrukoj Alijansi. Zbog načina na koji se ponašala moralo je za nju biti posljedica, koje su rezultirale uzimanjem Maroka od Francuske. A posljedica je bila da je Italiji dopušteno da se etablira u Tripoliju. Kao efekt to je značilo da je Italiji od Zapada dano dopuštenje da vodi rat protiv Turske. Tako je Egipat vodio u Maroko, a Maroko u Tripoli. Zatim, pošto je Tripoli značio novo slabljenje turske pozicije, Tripoli je vodio do Balkanskog rata. Ovi događaji su se dogodili kao lančana reakcija, Egipat-Maroko-Tripoli-Balkanski rat; svaki je nezamisliv bez prethodnog.
Pošto je Turska oslabljena sa Talijansko-Turskim ratom, ili ratom u Tripoliju, južnoslavenski narodi, sa ostalima na njihovom tragu, a također i grčkim narodima, smatrali su se dovoljno jakima da dobiju balkanski poluotok za sebe. Kao rezultat toga, trend prema južnoslavenskoj konfederaciji postaje vezan s nacionalnim aspiracijama balkanskih država. Povezivanje ova dva lanca dali su ishod Balkanskog rata u kojem je Srbija bila najjači pobjednik. Srbija je narasla vrlo jaka, neusporedivo s onim koliko je bila ranije. Kao posljedica je došlo do oživljavanja ideala osnivanja južnoslavenske konfederacije pod hegemonijom Srbije i ukupnim suverenitetom Rusije. Ovo je vodilo do agitacija koje su kulminirale ubojstvom Franza Ferdinanda, koje je dalje vodilo prema Austrijsko-Srpskom ratu. Sada smo dvije veze doveli zajedno: Austrijsko-Srpsko pitanje je bilo povezano s europskim pitanjem kao posljedica samog povijesnog procesa.
Oni koji su s razumijevanjem slijedili ove događaje pod ovakvim okolnostima mogli su mnogo godina unaprijed vidjeti dolazak rata, koji visi kao Damoklov mač nad europskom kulturom i civilizacijom. Gdje god su raspravljane ove stvari mogli ste čuti kako su ljudi shvatili da će ruske pretenzije dovesti do konflikta između Centralne i Istočne Europe. Ovaj konflikt je bio neizbježan. Nitko tko proučava povijesne realitete neće reći da ovaj sukob između Centralne i Istočne Europe nije temeljen na onom što bi mogli nazvati duhovna nužnost. Baš kao što su u drevna vremena izbivali sukobi između rimskih i germanskih naroda, tako i u moderna vremena moraju biti konflikti između Centralne i Istočne Europe. Mogao je imati raznovrsne forme ali konflikt je morao biti. Sve ostalo, ukoliko je imalo veze s Istokom, bilo je uključeno u ovaj konflikt.
Pretenzije rusizma su vodile do očekivanja da će negdje ove pretenzije dovesti do pokušaja Rusije da nametne suverenitet na Balkansku ligu. To je očekivano. Zemljopisna situacija čini neizbježnim da dođe do sudara između Rusije i Austrije. A kada do ovog sudara dođe — tako su rekli svi koji su godinama kontemplirali ove stvari — sve drugo će slijediti automatski.
Kako bi, pitano je, situacija bila oblikovana sa postojećom strukturom alijansi u trenutku napada Rusije na Austriju? Očito nitko nije očekivao da Austrija na svoju ruku napadne Rusiju. To je bilo nezamislivo; Austrija nije sebe mogla zamisliti da otpočne napad na Rusiju. Trebalo je pretpostaviti, dakle, da će se stvari odvijati na način koji omogućava Rusiji sa napadne Austriju. Pa dobro! Zbog alijanse između Austrije i Njemačke, može se očekivati da Njemačka stane uz Austriju i zauzvrat napadne Njemačku. I kao rezultat njemačkog napada na Rusiju — govorim vam što se pretpostavljalo — došla bi na vidjelo Francusko-Ruska alijansa. Francuska bi bila obvezna stati na rusku stranu i napasti Njemačku. A zbog odnosa Francuske i Engleske — bilo to navedeno u ugovoru ili ne — Engleska bi se morala pridružiti napadu na strani Rusije i Francuske. Ove stvari su se predviđale. Struktura sporazuma i alijansi automatski bi dovela do niza događaja.
Na kraju, niz nije bio sasvim ono što su očekivali oni koji su se bavili iz dana u dan, budućnošću Europe. Kakav je to oblik poprimilo? Pogledajmo. Već sam vam opisao povijest ultimatuma, odbijanje ultimatuma, inzistiranju Austrije na prihvaćanju ultimatuma. Ali europske sile nisu ostale indiferentne na sve ovo, jer je Rusija odmah bila spremna ući u sukob kao srpski zaštitnik. To je učinilo lokalizaciju Austrijsko-Srpskog pitanja nezamislivom. Iz Britanskog centra dolazile su svakakve besmislene sugestije napravljene od onih koji bilo da žele imati udjela u stvarima bez da ih ispravno promišljaju, ili žele za sebe od početka izgraditi svjetsku reputaciju da žele riješiti stvari miroljubivim sredstvima. To u stvari nije bio cilj, ali bi bilo poslije moguće kazati da je bio.
Tako su besmislene sugestije za sazivanje konferencija, svih vrsta, od Engleske, Njemačke, Francuske i Italije, da odluče o neriješenim pitanjima. Možete misliti što može proizaći iz ovakvih konferencija! Većina prosudbi je bila o tome da li je austrijski zahtjev Srbiji bio opravdan ili ne. Na temelju realne situacije, zamislite, molim, kako bi glasovanje trebalo ići! Italija je bila unutra napustila Trostruku Alijansu, Francuska je bila na Ruskoj strani, Rusiju bi očito jedino zadovoljilo ako se Austrija odrekne prava inzistirati na prihvaćanju ultimatuma, Engleska je bila sklona dunavskoj konfederaciji. Ostavljajući Austriju sa strane, većina je bila za Italiju, Francusku i Englesku. Njemačka bi očito bila nadglasana po svaku cijenu. Ova konferencija nije mogla voditi nigdje osim do odbijanja onoga što je Austrija, sa svoje pozicije, bila prisiljena tražiti. To je značilo da ako se ova konferencija bude održala to neće biti ništa drugo nego farsa, jer bi Austrija bila prisiljena odustati od svojih pretenzija, ili bi, bez obzira na rezultat konferencije, nastavila zahtijevati prihvaćanje ultimatuma. Drugim riječima, konferencija ne bi bila ništa nego blef, kako oni kažu. Temeljito proučavanje dokumentacije otkriva, međutim, da je od početka Rusija imala pretenziju da se miješa u Srpsko-Austrijsko pitanje. Dakle je stvarno irelevantno da li je Svjetski rat došao kao rezultat automatskog niza događaja ili promišljenih postavljenih prizora koji su neizbježno vodili do rata.
To su bili postavljeni prizori koji su se dogodili, kao dodatak različitim impulsima, morate također uzeti u obzir i sasvim određeno raspoloženje. Možda ni jedan svjetski događaj, ni jedan povijesni događaj do ovog, nije nikada bio toliko zavisan o određenom raspoloženju. Raspoloženje duše onih koji su sudjelovali u izbijanju Rata krajem srpnja 1914 je bio jedan od najvažnijih uzroka. Naravno da je bilo agitacija kod izbijanja prethodnih ratova, ali oni nisu zamahnuli s tako burnom, uraganskom silom, kao događaji između 24 srpnja i 1 kolovoza 1914. Unutar nekoliko dana monstruozna agitacija se sakupila nad učesnicima, agitacija u kojoj se koncentrirala sva akumulirana napetost mnogih godina kroz koje se ovaj događaj mogao predvidjeti. Ovo raspoloženje se svakako mora uzeti u obzir. Oni koji to ne učine mogu samo pričati prazne fraze.
Mogu se dati svakakve naznake da bi karakterizirali ovo raspoloženje, ali ja ću privući vašu pažnju na samo jednu. Zbio se događaj koji je indirektno, premda veoma snažno, povezan s izbijanjem Rata. Ako će se procijeniti ispravno on će, i mora biti, smješten na ispravnom mjestu između drugih događaja u Europi. To je bio njemački račun za obranu, stavljen ispred Parlamenta poslije Balkanskog rata, koji je određivao budžet za uvećanje njemačke vojske preko jedne velike isplate. Ovo povećanje njemačke vojske, koje, usput budi rečeno, koje nije bilo ni približno završeno u vrijeme kada je izbio Rat, može se proučavati u vezi s rezultatima Balkanskog rata. Ovi rezultati su pokazali da je za neizvjesno vrijeme u budućnosti sudar između Rusije i Austrije bio manipuliran. Samo je zbog izvjesnih situacija, u koje sada ne želim ulaziti, Rusija bila spriječena već 1913 od napadanja Austrije da bi dobila suverenitet i dominaciju nad balkanskom konfederacijom. Povećanje njemačke vojske nije poduzeto iz drugih razloga — kako sam rekao, danas biram izraze vrlo precizno — osim prijeteće svađe s Istokom. Ipak je francuska reakcija promptno uslijedila: Ako Njemačka povećava svoju vojsku, tada i mi moramo nešto učiniti da pojačamo našu. Ono što to znači je da sudbina, neizbježna potreba Centralne Europe da poduzima mjere predostrožnosti s obzirom na Istok, uvijek donese pojačanje na Zapadu, što prirodno dovodi do daljnjih reakcija.
Stvari se odvijaju na ovaj način. Posebno, sve povezano s računom za obranu poslije Balkanskog rata generiralo je strašnu nervozu u Centralnoj Europi jer je izgledalo da se cijela europska periferija okrenula protiv Centralne Europe. Mišljenja su se razlikovala jedino u slučaju Italije: Neki su još mislili da će se nekako ubaciti sa svojom sudbinom sa Centralnom Europom, dok drugi nisu držali da je to moguće.
Pretpostavimo — hipotetički — da Svjetski rat još nije izbio. Postojao je samo jedan preduvjet koji ga je mogao spriječiti. Rusija bi se morala suzdržati od trenutnih ratnih prijetnji — drugim riječima mobilizacije, koja se pod prevladavajućim okolnostima može gledati jedino kao ratna prijetnja. Centralna Europa nije mogla ni na trenutak misliti da Francuska neće ići s Rusijom, dakle trebalo je računati sa napadom na dva fronta. Jedini smjer djelatnosti otvoren za one koji su bili odgovorni bio je da na neki način paraliziraju napad. Nitko na odgovornom položaju nije mogao razmišljati: Provedimo slijedeća dva tjedna na konferenciji! Ne samo da ova konferencija nije mogla voditi nigdje, kao što sam rekao, već bi i značila određeni poraz. Ali ne može se od nikog očekivati da na početku prihvati poraz. Dakle jedina mogućnost da se odgovori na monstruoznu vojnu nadmoć Zapada i Istoka je pomoću brzine.
Za ovo je jedini mogući način bio, kako sam ranije pokazao, da se prekrši međunarodni zakon i uđe u Belgiju. Svako drugo rješenje bi vodilo u angažiranje većine njemačke vojske u dugom obrambenom ratu na Zapadu istovremeno ostavljajući otvoren put invaziji s Istoka. Ovo je bio jedan od onih povijesnih trenutaka u kojem je — bez obzira izrazili se zgodno ili ne — država prisiljena ući u kršenja zakona radi samoodržanja. Nije bilo drugog načina za odgovorne za tu državu. U Centralnoj Europi je bilo — a danas pažljivo biram riječi da bude sasvim jasno što mislim — za one na odgovornim pozicijama krajnje monstruozno pokušati ratovati na dva fronta istovremeno.
Tako je napravljen pokušaj da se stvar ograniči na jedan front. Pažljivo, pažljivo planirano, napravljeni su pokušaji da Francuska ostane neutralna, i vjerovalo se da se Francusku može navesti da ostane neutralna. Nitko u Centralnoj Europi nije imao namjeru naštetiti Francuskoj. S osjećajem potpune odgovornosti moguće je kazati da apsolutno nitko u Centralnoj Europi, nitko u Njemačkoj, nije imao namjeru naštetiti Francuskoj. Ono što je učinjeno to je učinjeno samo zbog povezivanja stvari što je brže moguće na Zapadu da bi se spriječila prijetnja invazijom s Istoka. Prema tome uvijek je zapanjujuće koliko mnogo se govori u svijetu o svim zvjerstvima koje je Njemačka počinila prema Zapadu. Nikakva zvjerstva se ne bi dogodila da je samo Francuska proglasila svoju neutralnost.
Francuska je bila savršeno sposobna obraniti sebe i Belgiju od bilo kojeg napada. Da je Francuska bila prisiljena držati se sporazuma s Rusijom njena je to vlastita stvar i ne bi se trebala iznositi zajedno kao zvjerstva počinjena od Njemačke, jer vjernost jedne države drugoj ne tiče se njenih neprijatelja.
Pošto se pokazalo nemoguće držati Francusku neutralnom direktnim sredstvima, onda je napravljen pokušaj preko Engleske — ovdje, također, bez uspjeha. Mnogo puta sam se dotakao kako je Engleska mogla spasiti Belgiju i, isto tako, Francusku. Ove stvari treba gledati apsolutno objektivno. Molim prihvatite kao potpuno objektivnu izjavu da, jednom kada više rat između Austrije i Srbije nije mogao biti lokaliziran jer Rusija to ne bi dopustila, napori su rađeni da se barem spriječi širenje na Zapad. Stvarno, nitko se u Centralnoj Europi nije uhvatio na ludio da želi ratovati na dva fronta, a kamoli kasnije na tri.
Da su sve općenite neistine slijedile iz ovoga sada nije iznenađujuće, kada nas svaki novi dan zapanjuje s novim lažima, izgovorenim, napisanim, i tiskanim. Prije nego sam danas došao ovdje našao sam da je netko stavio na moj stol pamflet od nekog uključenog u debatu o neutralnosti sa Georgom Brandesom. Ovdje, na engleskoj strani, imate Williama Archera, u čijem pamfletu nalazite jedno uz drugo crnu sramotu Njemačke i čistu nevinost saveznika. Deset točaka ilustrira crnu sramotu, i anđeosku, krajnju nevinost saveznika; trebamo razmotriti samo jedno od toga, ono drugo. Druga točka kaže da u Njemačkoj postoji značajna frakcija koja otvoreno agitira za daljnju teritorijalnu ekspanziju, bilo unutar ili izvan Europe. Kao kontrast rečeno je za saveznike — na engleskom, označite: Saveznici nemaju želju za bilo kakvom teritorijalnom ekspanzijom, najmanje na račun Njemačke; čak su i Francuski osjećaji za Alsace-Lorraine isključivo miroljubivi.
Moji dragi prijatelji, mnogo toga se može i tiskati i kazati ovih dana! Ostalih devet točaka je u sličnom stilu. Samo pomislite na ekspanziju koju su Engleska i Francuska poduzele zadnjih desetljeća; a zatim pročitajte kako ove zemlje nemaju želje za teritorijalnom ekspanzijom. U današnjem vremenu sasvim je moguće reći i tiskati nešto sasvim suprotno od istine, baš kao što je i moguće da bezbrojni ljudi to vjeruju. Ljudi zaista vjeruju ove stvari.
Ovdje, dakle, imate povijesni pogled na ove događaje. Sada moramo povezati ovaj vanjski povijesni proces s onim što možemo otkriti kroz naše znanje o impulsima sa Zapada koji rade već dugo vremena. Nisu svi impulsi koji u većem ili manjem stupnju koriste okultne sile — kao one koje smo spominjali — uključeni u ono što bi mogli nazvati vanjska razgranatost: naime, Slobodno zidarstvo, iako kako smo vidjeli, veliki dio je zaista donijelo zapadno Slobodno zidarstvo. Mnoge strune su vučene od onih koji su tamo uključeni. I kao što sam rekao, računa se na duge vremenske periode.
Sada na ono na što sam ukazao dodajte činjenicu da se Slobodno zidarstvo podvrglo procesu konsolidacije u Engleskoj početkom osamnaestog stoljeća, na temeljima, koji su naravno, stariji. Unutar Britanije, ne Carstva, već Ujedinjenog Kraljevstva, Slobodno zidarstvo ostaje — koristit ću ispravan izraz — esencijalno cijenjeno u interesima kojima teži. Ali bilo gdje, izvan Britanije, uglavnom — ili zaista ekskluzivno — od Slobodnog zidarstva su provođeni politički interesi.
Takvi politički interesi, na najvećem stupnju, provođeni su na primjer od francuskog Velikog Orijenta, i također od ostalih Velikih Loža. Možete pitati: O čemu se tu radi za Englesku ako su politički trendovi u drugim zemljama potaknuti određenim nalozima Slobodnog zidarstva koje posjeduje okultnu pozadinu? U odgovoru se možete podsjetiti da je prva Velika loža u Parizu osnovana pod jurisdikcijom Engleske, ne Francuske! Osnovao je Englez, ne Francuz; i onda su Francuze pustili unutra. Tada se isto podsjetite da je nakon osnivanja Velike lože u Parizu 1725, ovaj Grand Orient zauzvrat odobrio osnivanje lože pod svojom jurisdikcijom u Parizu 1729. Bilo je, pod jurisdikcijom Engleske, osnivanje Gibraltar 1729, Madrid 1728, Lisabon 1736, Firenca 1735, Moskva 1731, Stockholm 1726, Geneva 1735, Lausanne 1739 i Hamburg 1737. Mogu dugo nastaviti s ovom listom. Mogao bih vam pokazati kako je osnivana mreža ovih loža, koje su djelovale kao vanjsko oruđe za određene okultne, političke impulse. One su se razlikovale u karakteru od inih u Ujedinjenom kraljevstvu. Kao dodatak veličanstvenom nizu promjena kako ih vidimo u povijesti, kao što su jakobinci i uzbuđenje koje su izazvali, Carbonari i njihova politička aktivnost, Cortes u Španjolskoj i drugi, oni također imaju jak utjecaj na kulturu njihova vremena i odaslali su pucnjeve koji su se čak pokazali i u radovima najvećih duhova njihova vremena. Trebamo samo misliti na Rousseauovu prirodnu filozofiju, ili kritičku filozofiju Voltairea, koji postaje sve ciničniji iako mu je cilj bio prosvijetliti, ili napori Illuminata, koji su željeli nadići prevladavajući cinizam, i slični krugovi. Ovi napredni krugovi bili su zgnječeni reakcionarnim strujama, ali nastavljaju raditi na razne ilegale načine.
Dakle ovdje imate izvor mnogo toga što sam opisivao. I morate ovome dati važnost: Engleski Slobodni zidari mogu držati da su njihove lože sasvim respektabilne i da ih se druge ne tiču; ipak ako pogledate iza povijesnih veza i međuigru suprotnih struja, sigurni ste da nalazite visoku britansku politiku kako se krije u pozadini.
Za razumjeti dublji značaj ove politike neophodno je malo nacrtati nedavnu povijest. Pripreme su se odvijale od šesnaestog stoljeća nadalje, postojala je tendencija još od sedamnaestog stoljeća nadalje demokratizacije društva — u nekim zemljama brže, u drugima sporije — uzimajući moć od nekolicine i dajući je širokim masama. Nisam ovdje upetljan u politiku pa se prema tome neću izjasniti u pogledu demokracije ili nečeg drugog. Samo želim navesti činjenice. Impuls prema demokraciji ima svoj efekt u modernim vremenima sa različitim brzinama, i tako se pojavljuju različite struje. Pogrešno je, kada je vidljivo više struja, slijediti tijek samo jedne. Način na koji struje teku svijetom je takav da jedna uvijek nadopunjuje ostale. Recimo da zelena i crvena struja teku jedna uz drugu. Ništa okultno se ne misli kod ovih boja — to je samo ilustracija da dvije struje teku jedna uz drugu. Obično su ljudi, mogu reći, hipnotizirani u gledanju samo jedne od struja, dok propuštaju vidjeti ostale koje teku uz nju u istom periodu u povijesti. Kao što znate, ako gurnete kokošji kljun u tlo i zatim odlazeći povučete liniju, kokoš će uvijek hodati uzduž ove linije. Na isti način danas ljudi, posebno sveučilišni povjesničari, vide samo jedni stranu, pa prema tome nikad stvarno ne razumiju povijesni proces.
Paralelno sa demokratskom strujom došlo je i do korištenja okultnih motiva u različitim tajnim društvima — u izoliranim slučajevima, također i masonskim redovima. U svojim ciljevima ona nisu, naravno, duhovna, ali su razvila, nazovimo to, duhovnu aristokraciju paralelnu toj demokratskoj struji koja je bila na djelu u Francuskoj revoluciji; aristokraciju loža koje su se razvile. Da bi danas jasno vidjeli kao ljudska bića, bili otvoreni svijetu i razumjeli svijet, neophodno je da ne budemo zaslijepljeni demokratskom logikom — koja ima mjesta samo u vlastitoj sferi — pomoću praznih fraza o demokratskom napretku i tako dalje; također je neophodno ukazati tu drugu struju koja se smjestila s namjerom dobivanja moći za nekolicinu pomoću onog što leži skriveno u utrobi lože —rituala i njenog sugestivnog utjecaja. Neophodno je također naznačiti i ovo.
To se zaboravilo za vrijeme doba materijalizma, ali prije pedesetih prošlog stoljeća ljudi su ukazivali na ove stvari. Proučite filozofe povjesničare prije 1850 i vidjet ćete da su ukazivali na vezu između loža i Francuske revolucije sa svim što je slijedilo. Za vrijeme perioda na koji se može gledati kao na pripremu za danas, zapadni povijesni razvoj, zapadni svijet, nikad se nije emancipirao od loža. Utjecaj loža je uvije bio na djelu. Lože znaju kako naći kanale kroz koje će utisnuti određeni smjer na ljudske misli. Jednom kada je mreža ispletena — od kojih sam vam pokazao samo par čudnih — samo je potrebno pritisnuti dugme da bi se stvari pokrenule.
Emancipacija od svih ovih situacija, i ovakvog nepristranog zagrljaja čovječanstva, stvarno dolazi samo pod utjecajem takvih velikih duhovnosti kakve su se razvile u njemačkoj filozofiji počevši sa Lessingom, i razvijajući se kroz Herdera i Goethea. Ovdje imate duhovnu struju koja uzima u obzir sve što živi u ložama, ali na takav način da je misterija iznesena iz opskurnosti loža i transformirana u čisto ljudsku stvar. Trebate samo pogledati Goetheovu basnu Zelena zmija i lijepa Ljiljana, u Wilhelm Meister i druga Goetheova djela. To je bio materijal s kojim se može napraviti korak ka emancipaciji i koji još i danas čini emancipaciju mogućom. Tako možete vidjeti cijeli dio njemačke kulturne povijesti portretiran u mojoj knjizi Misterij čovjeka kao zaboravljeni odjek koji je potpuno nezavisan od svih intriga loža.
U zapadnoj kulturi kroz zadnjih par stoljeća koja su prethodila našem lako ćete naći mnogo demonstracija kako je karakter ideja u egzoternom svijetu proizašao iz ezoternog razmišljanja loža. Očito to se ne odnosi na vrijeme prije Kraljice Elizabete i Shakespearea ali je zasigurno točno za ono što je došlo kasnije. Ali duhovna kultura povezana s Lessingom, Herderom i Goetheom nema takvih veza. Možete pitati: Što sa njemačkim Slobodnim zidarstvom — u Austriji je zabranjeno, tako ih tamo nema — ili mađarskim Slobodnim zidarstvom? Dakle, drugi im nisu dopustili da se pridruže. Oni su prilično neškodljiva gomila. Premda se mogu činiti prisni s obzirom na njihove tajne, to nije ništa nego predstava.
Stvarni, moćni impulsi koji emaniraju iz centara koje sam vam opisao se stvarno ne nalaze u njemačkom Slobodnom zidarstvu, koje nemam namjeru uvrijediti. Dakle možete lako zamisliti kako je moguće da se neki zbilja čudni događaji odigraju. Pretpostavite, na primjer, da je netko objavio u Njemačkoj stvari koje sam vam rekao o društvima, njihovim tajnim vezama i njihovim vanjskim granama — ložama Slobodnog zidarstva. Bilo bi prilično korisno da se tamo znaju te stvari, ali što bi bila posljedica? Eksperti bi bili pozvani da potvrde ove stvari, a u ovom slučaju eksperti su sami slobodni zidari. Ali ne bi došlo do toga da bilo koji slobodni zidar u Njemačkoj kaže bilo što o engleskim ložama osim da se engleske lože ne zanimaju za politiku, da se zanimaju u potpunosti respektabilnim stvarima. To je sve što zna, jer je neupućen u sve drugo. Može vam se čak reći — a to se stvarno i dogodilo — ako pitate za određena imena, da ona nisu na listi članova. Oni imaju listu ali nisu svjesni da možda najvažniji od svih nisu uključeni na listu. Ukratko, njemačko Slobodno zidarstvo je prilično neškodljivo društvo.
To ne mijenja činjenicu, zaista — i ovo se zaista može reći bez bilo kakve arogancije ili nacionalističke izvještačenosti — da duhovni život njegovan od određenih zapadnih tajnih društava stvarno potječe od Srednje Europe. Pogledajte ovo povijesno. Robert Fludd: učenik Paracelsusa; Saint-Martin u Francuskoj: učenik Jakoba Böhmea. Izvor samog pokreta može se naći u Centralnoj Europi. Sa Zapada je došla organizacija, uspostava stupnjevanja — neke zapadne lože imaju devedeset dva stupnja; samo zamislite koliko uzdignuti postajete ako se uspnete na devedeset drugi stupanj — korištenje znanja za političke ciljeve, i uvođenje određenih vanjskih elemenata.
Upravo smo imali primjer koji je dosta tipičan, onaj na koji sam privukao vašu pažnju. Samo opisujem ove stvari da bi postali svjesni njihove objektivne prirode, baš kao što se i činjenice prirodne povijesti mogu opisati; ne sa bilo koje nacionalističke izvještačenosti. Privukao sam vašu pažnju na nedavno pojavljivanje knjige od Sir Oliver Lodgea, u kojoj on izvještava o komunikaciji koju je primio kroz razne medije od svog sina koji je poginuo u akciji. Knjiga kao ova, napisana od tako istaknutog znanstvenika, sigurno izaziva priličnu senzaciju. Sada kada sam pročitao knjigu nema potrebe da odgađam bilo što a što sam vam rekao prije nekog vremena. Tada sam rekao da ću se vratiti na ovu stvar. Najjači dokaz ponuđen od Sir Oliver Lodgea je slijedeće: Seanse sa različitim medijima rezultirale su manifestacijom duše Raymonda Lodgea, koji je poginu u akciji. Ove seanse ne govore nam ništa što ljudi nisu već znali i teško bi bile napravile jači utisak na ikog. Ali jedna stvar je napravila jak utisak na eminentnog znanstvenika Sir Oliver Lodgea i cijelu njegovu familiju, koji je do te točke bio vrlo skeptičan prema ovakvim stvarima. Na jednoj seansi je spomenuta grupna fotografija, prikazujući sina Oliver Lodgea zajedno s drugim ljudima. Ova fotografija, jedna od više, opisana je kako prikazuje iste ljude na istom mjestu, ali u različitim aranžmanima; viđeni su isti ljudi, ali s različitim gestama. Raymond Lodge je opisao ovu fotografiju kroz medija na seansi u Engleskoj. Ali Sir Oliver Lodge i njegova familija nisu znali ništa o ovoj slici, jer je bila snimljena na francusko-belgijskom frontu na kraju života Raymond Lodgea i poslana od njega svojoj familiji, iako još nije bila stigla. Dakle ovaj medij je opisao grupnu fotografiju koja je postojala ali nije bila poznata familiji: učesnicima u seansi. Vidjeli su je tek nakon što je bila opisana od medija.
Za one koji se površno bave okultnim, prirodno je da je ovo veoma uvjerljivo. Kako biste uzeli činjenicu da je na seansi opisana grupna fotografija, o kojoj sudionici ne znaju ništa? Obitelj, sudionici seanse, nisu ništa znali o njoj a nisu ni mediji, jer još nije bila stigla u Englesku. Još je na putu. Stigla je tek kasnije. Ipak je dan točan opis gdje Raymond Lodge sjedi u odnosu na ostale i čak i način na koji je položio ruku na prijateljevo rame. Što bi bilo uvjerljivije od ovoga?
Međutim, interpretacija Sir Oliver Lodgea može samo biti onog tko se samo površno bavi okultnim. Ako nije mnogo znao već je istraživao literaturu — na primjer Schubert ili slični koji su još pisali o ovim stvarima u Njemačkoj oko prve polovine devetnaestog stoljeća — našao bi bezbrojne primjere nečeg što svaki izvorni okultist zna: Kada je svijest prigušena čak i malo, mogu se vidjeti budući događaji. Najjednostavniji slučaj viđenja budućeg događaja je kada netko tko doživi spuštanje svijesti vidi pogrebnu povorku koja se neće zbiti još nekoliko dana. Osoba čak nije ni umrla, ipak netko vidi njen sprovod. Nešto u budućnosti je viđeno. Ovo je sasvim normalno kada je svijest spuštena. Dakle ovo je ono što se desilo: Fotografija je napravljena u Flandriji i bila je na putu u Englesku. Doći će vrijeme kada će obitelj usmjeriti svoj pogled i svoje razumijevanje na nju, kada će je ponijeti u svojim mislima. Medij je vidi kao sliku u budućnosti. Bilo da vidite pogrebnu povorku, ili kako obitelj prima tu i takvu sliku svog sina za nekoliko dana — to je isti fenomen: onaj gledanja budućih događaja unaprijed. To je samo fenomen.
Da je on nešto znao o stvarnim okultnim činjenicama, ne bi interpretirao događaj onako kako je. Ovakva se interpretacija pojavila pošto su okultne vrijednosti, okultni zakoni, viđeni sa materijalističkog stajališta. Do toga dolazi pošto ljudi izbjegavaju takav oblik razvoja koji bi im omogućio razumjeti duhovni svijet u unutarnjem procesu. Umjesto toga žele vidjeti duhovnu oblast laboratorijskim sredstvima, čisto materijalistički. Duh se čini materijalističkim, bilo od Sir Oliver Lodgea ili bilo kog drugog. Ali ovo je samo jedan primjer što se događa svemu što je duhovno. Ove stvari se mogu promatrati, baš kao što možete vidjeti progresiju od Paracelsusa do Fludda, od Jakob Böhmea do Saint-Martina; svugdje se duh čini više materijalističkim.
Kao Antropozofsko društvo uspjeli smo se sačuvati od postajanja materijalističkim pomoću emancipiranja od Teozofskog društva. Jer impulsi koji emaniraju iz takve vrste društva kakvo sam opisao penetriraju duboko u socijalno tkanje. Prirodno, ovdje vas ponovno moram moliti da me krivo ne razumijete. Ne govorim da je ovo prirodna karakteristika zapadnih nacija. Ali ona postoji i uspjela je u utjecaju na tijek povijesti a nije čak ni bez utjecaja na neistinu koja danas igra tako razarajuću ulogu.
Posebno sam na ovu neistinu obvezan privući vašu pažnju, jer ova neistina uvijek poprima oblik optuživanja, okrivljavanja drugih. Ta sumorna novogodišnja nota zbilja nije ništa nego optužba temeljena na iskrivljavanju činjenica, baš kao što je to i članak od Mr Archera koji sam vam ovdje pročitao. Ali vi vidite da se ovakve stvari počinju vjerovati, počinju igrati svoju ulogu. Kroz vrijeme od par tjedana ljudi će zaboraviti da je postojala šansa za mir u formi u kojoj je svijet nije smio previdjeti, i da je ova mogućnost spriječena od sila na periferiji. Ljudi u Europi još jednom počinju vjerovati da je ponuda za mir odbijena od sila Antante na čisto humanitarnom načelu, na temelju iznimnog razmišljanja da ako netko želi mir onda mora spriječiti da to njega dođe. Čak se i ovakvim grotesknim neistinama danas vjeruje. Da oni to mogu uopće povjerovati dolazi zbog priprema napravljenih pomoću okultizma kojeg sam vam opisivao. To je zaista znak bestidne korumpiranosti duše kada je postalo moguće napisati jednu do druge dvije rečenice koje sam spominjao u vezi crnog i bijelog gavrana. A ta korupcija duše dolazi kao posljedica atmosfere koju su pokvarile organizacije kakve sam opisivao.
U vezi ovog, također — mogu reći sasvim objektivno — da je postojala tendencija da se Srednja Europa emancipira. U cijelom duhovnom životu Srednje Europe otvorenom od Lessinga, Herdera, Goethea, o kakvom smo govorili tijelom našeg antropozofskog života, dovoljno jasno vidite kako je smjer bio prema postepenoj evoluciji u duhovni svijet. Ono za što nije bilo sklonosti, je ući u bilo kakav stalni kompromis s onim što je živjelo u zapadnim strujama kao što su one koje sam vam opisao. To je nemoguće. To je zašto se stvari pojavljuju na različit način.
Pogledajmo načas unatrag na Fichtea, toliko podcijenjenog danas na Zapadu; pogledajmo njegov Reden an die deutsche Nation. Na što Fichte cilja? Da Njemačka nacija treba sebe educirati! Ono što kaže u Reden an die deutsche Nation nije namijenjeno drugim nacijama; on stremi inspirirati Nijemce da se poboljšaju. Ali izgledalo je da ostali imaju ono što bi mogli zvati pravi ‘genij’ za nerazumijevanje bilo čega u Njemačkoj. Ta bezopasna nacionalna himna Deutschland, Deutschland über alles, koja, ako se potrudite pročitati nekoliko sljedećih linija, ne govori ni o čemu drugom osim o voljenju domovine iznad svega drugog — jer se samo navode različiti dijelovi domovine — je napravljena nečim krajnje grotesknim. Na isti način, ako netko to želi, može se krivo shvatiti Fichtea, pošto on započinje Reden an die deutsche Nation s riječima ‘Govorim za Nijemce kao takve, i o Nijemcima kao takvima’. Zašto on ovo govori? Jer je Njemačka podijeljena u veći broj malih individualnih država, a on se ne želi obraćati Prusima, ili Švabama ili Saksima, ili narodima Oldenburga, Mecklenburga ili Austriji i tako dalje, već Nijemcima kao takvima. Želio je ujediniti sve pojedince. Dakle on govori s Nijemcima i samo s Nijemcima. Ne želim hvaliti Nijemce, ali ovakve stvari mogu pravedno biti uključene u njihov opis.
Bavio sam se ovim stvarima danas jer definitivno postoji tendencija zasvirati notu u centru, notu različitu od one na periferiji. I ako naš antropozofski rad može pridonijeti toj drugoj noti, nema razloga zašto tako ne bismo tako međusobno govorili. Upravo danas sam primio pamflet našeg prijatelja Ludwiga von Polzera, koji je kao što znate radio ovdje: Misli tijekom ratnog vremena. Bez obzira slažete li se u detaljima s onim što on kaže ili ne, zanimljivo je opaziti da se on posebno ne bavi napadima i vrijeđanjima drugih već prije čitanjem buntovnog ukaza svojim austrijskim sunarodnjacima. Njima se on obraća. Očito je postao Austrijanac kao rezultat svoje karme, ali on ipak čita buntovni ukaz austrijskim sunarodnjacima. On ne kaže: Mi smo nevini, nikad nismo napravili ovo ili ono, mi smo čisti bijeli anđeli a svi ostali su crni vrazi. Ne, on kaže:
‘Zašto se čovječanstvo mrzi i cijepa na dijelove? Zar vanjske političke razlike u mišljenju zaista uzrokuju toliko patnje? Svaka strana u sukobu tvrdi da zna o čemu se radi, ali u stvarnosti nijedna od njih ne zna.
Silazna, dekadentna kultura bije svoju smrtnu bitku. Centralne Sile, koje se bore za prvo klijanje nove kulture, nisu je još prepoznale; one se bore za nešto što ne znaju, za nešto njima nepoznato; i oni su sami ispunjeni uvjerenjima protiv kojih njihovi vlastiti vojnici krvare u bitci.
Stari degenerativni način mora biti, takoreći, izbljuvan naprijed i to je zašto su tako divlji u svom finalnom napadu.
Zar mi nismo ustali protiv toga unutar nas gdje god se okrenemo, tog pristupa Antante koji nosi staru, dekadentnu kulturu? Zar nije zarazio također i nas? Vidimo je na ulici u zadnjoj modi, utjelovljena je u modernoj arhitekturi, krevelji nam se s plakata, u trgovini vodi do orgija, napuhuje sebe u birokratskom ludilu, u njoj samovažni neistinit humanizam laže sebi, naš tisak teži nadmašiti svoje kolege u Antanti u odanosti istini, i tako dalje.
Antanta je ovdje između nas, dimi se i bjesni, tvrdi da radi za naše čestite vojnike i sunarodnjake, gotovo sve za one koji su u međuvremenu umrli žrtvenom smrću.
Sve ove stvari teku tako užasavajuće divlje u našoj vlastitoj zemlji — neka se nada posljednji put prije kraja — nisu deutsch.’
Silazna, dekadentna kultura bije svoju smrtnu bitku. Centralne Sile, koje se bore za prvo klijanje nove kulture, nisu je još prepoznale; one se bore za nešto što ne znaju, za nešto njima nepoznato; i oni su sami ispunjeni uvjerenjima protiv kojih njihovi vlastiti vojnici krvare u bitci.
Stari degenerativni način mora biti, takoreći, izbljuvan naprijed i to je zašto su tako divlji u svom finalnom napadu.
Zar mi nismo ustali protiv toga unutar nas gdje god se okrenemo, tog pristupa Antante koji nosi staru, dekadentnu kulturu? Zar nije zarazio također i nas? Vidimo je na ulici u zadnjoj modi, utjelovljena je u modernoj arhitekturi, krevelji nam se s plakata, u trgovini vodi do orgija, napuhuje sebe u birokratskom ludilu, u njoj samovažni neistinit humanizam laže sebi, naš tisak teži nadmašiti svoje kolege u Antanti u odanosti istini, i tako dalje.
Antanta je ovdje između nas, dimi se i bjesni, tvrdi da radi za naše čestite vojnike i sunarodnjake, gotovo sve za one koji su u međuvremenu umrli žrtvenom smrću.
Sve ove stvari teku tako užasavajuće divlje u našoj vlastitoj zemlji — neka se nada posljednji put prije kraja — nisu deutsch.’
Dakle sve one stvari vrijedne cenzure u njegovoj vlastitoj zemlji on zove ‘ne deutsch’. Njegov glavni cilj je apelirati na svijest vlastitih sunarodnjaka. Ima dalje, sličnih pasusa u ovoj brošuri. Dobro bi bilo da je ovakva stvar jednom rečena u vezi naših vlastitih stremljenja. Nema potrebe da budemo u potpunoj harmoniji sa svakom rečenicom što je napisana među nama. Najdivnije postignuće bilo bi raditi na svim ovim stvarima nezavisno, čuvajući našu individualnost i ne uzimajući ništa kao dogmu ili kao riječ višeg autoriteta. Ove stvari koje bi trebale doći naprijed su prilično sposobne za to bez pomoći nekog autoriteta. Ali da bi dali našem Društvu smisao trebamo biti zajedno u slozi. Dijelom ovo znači, naravno, da trebamo biti upozoreni na ono što se zbiva među nama i trebamo prepoznati one koji rade uz nas i koji teže prikazati svijetu što se događa unutar našeg antropozofskog društva na takav način da stvarno reflektira intencije našeg Društva. Glavna stvar koju možemo napraviti da pomognemo naše doba je da radimo s razumijevanjem kroz impulse ovog vremena sa našeg stajališta. Ne trebamo gubiti srce, jer koliko god postali nepovoljni uvjeti s vremenom, možemo se sjetiti Lessingovih riječi: Zar nije cijela vječnost moja? Ovo je misao koja se tiče svakog pojedinog ljudskog bića.
Trebali bi biti posebno oprezni da razvijemo dobru praksu s obzirom na pravu evaluaciju i procjenu svega do čega dolazi između nas. U vezi ovoga nadam se da vam ne smeta moje spominjanje nečega, bez želje da kažem bilo što neugodno bilo kome. Periodički Das Reich, napravljen od Alexandera von Bernus, čini svaki napor da se kreće unutar naše struje. Dakle zašto je bitno ako se mi slažemo ili ne slažemo o člancima koje objavljuje? Sasvim je moguće ne složiti se sa dobrim dijelom. Ali napravljene su mnoge greške od strane naših članova s obzirom na ovaj časopis. Vidjevši kako ga se grdi sa svih strana, moram reći da stvarno nije u redu bacati prepreke na stazi napora koji izvorno streme raditi u harmoniji s našim Pokretom. Naravno svatko ima pravo na vlastito mišljenje o stihovima koje je Alexander von Bernus komponirao u vezi sa određenim povijesnim okultnim učenjima koja se mogu naći među nama. Ali smatram da su stvari išle predaleko kada je bujica kreštavih primitivnih slova počela stizati od naših članova. Gdje bi to vodilo ako maltretiramo one koji su na našoj strani dok se malo pažnje pridaje onima koji nas vrijeđaju, samo ih pustivši da tako rade?
Želio sam predstaviti ovaj časopis Das Reich, koji želi promovirati naša stremljenja, jer želim odgovoriti na pitanje koje bi se moglo postaviti: Što možemo napraviti? Upravo razlog zbog kojeg su ova predavanja održana je naći odgovor na pitanje: Što možemo napraviti? Ono što možemo napraviti je održavati stav razumijevanja, u skladu s našom antropozofskom duhovnom znanošću, prema svemu što se sada događa! Jer kakav bi značaj ove duhovne znanosti bio za nas ako stvarno ne bismo mogli nadmašiti stav koji danas prevladava u cijeloj Europi kod ljudi koji govore o nacionalnim aspiracijama i slično, i oblikuju događaje u skladu s nacionalnim aspiracijama. Unutar Društva koje služi antropozofskoj duhovnoj znanosti nitko ne treba postati nevjerni sin svoje nacije, ili poricati bilo što ne bi trebalo poricati jer je čvrsto združen s određenom nacijom kao rezultat karme. Ali nitko ne može biti pravi antropozof ako je slijep prema veličini onog što se upravo sada događa i dozvoljava sebi da bude zaglušen svim onim sredstvima koje neki na vlasti koriste danas da bi za bi nas zaglušili kako bi izbjegli izjaviti ono što zbilja planiraju. Dakle naznačiti ću one stvari koje je lako vjerovati kada dođu pred nas u sentimentalnoj formi, a ono što je uvijek bilo skriveno sa zaslonima iza kojih su okultni događaji još uvijek treba ostati skriveno iza takvih zaslona.
Mora nam postati jasno da opet može doći vrijeme — danas biram riječi veoma oprezno, tako kažem opet može doći — u kojem će bitke postati iznimno strašne jer se mir definitivno nije želio. To može narasti čak i strašnije nego je bilo do sada ako se nešto ne uvede s jedne ili druge strane što može spriječiti ovaj teror. Tada će još jednom biti mogućnost da govorimo o zvjerstvima Srednje Europe; tada će ispod krša i pepela biti zakopana činjenica da su se ova zvjerstva mogla izbjeći ako ljudi ne bi rikali kao bikovi protiv koraka prema miru. To je unutar moći zemalja periferije da donesu mir. Ipak će doći vrijeme — to nikako nije neobično da će doći vrijeme — kada će opet biti rečeno: Nijemci rade ovo ili ono i rugaju se svakom međunarodnom zakonu.
Zaista, moji dragi prijatelji, još jednom je zgodno za sile koje okružuju, propuštajući napraviti ono što može ovakve akcije držati pod kontrolom, optužujući one koji su u okruženju za zaštitu sebe na svim stranama. Moramo ovo jasno vidjeti u svoj veličini. Uz sve ovo što se dogodilo, na primjer u Belgiji, moramo staviti činjenicu da je Britansko carstvo moglo spriječiti sve što se dogodilo u Belgiji.
Koliko grubo to zvučalo, treba reći da je neistinito govoriti o zvjerstvima u Belgiji bez uzimanja u obzir kako su lako mogla biti spriječena od Engleske. I ne treba ni reći da osjećamo tragičnu sudbinu Francuske. Ipak Francuska je bila u poziciji koja joj je omogućavala da ne sudjeluje u ratu.
Centralne sile nisu bile u poziciji da izbjegnu vođenje obrambenog rata jednom kada je postalo očito da će u svakom slučaju sudjelovati Francuska. To je sve jako dobro za reći da se dvoje može suočiti, granica na granicu. Upravo to nije bilo moguće, jer je Francusko-Ruski militarizam toliko nadmašivao ono što se zove pruski militarizam.
Koliko god jako osjećali da pripadamo ovoj ili onoj grupi, svakako možemo biti riješeni da gledamo ispravno na ove stvari — kažem ‘možemo’, ne ‘moramo’. Onda, kada radimo kroz ovo i činimo to dijelom naših života, svatko će moći na svoj način odgovoriti na pitanje: Što pojedinac može napraviti? Sve dok sve više i više ljudi ne počne hraniti ideju da ujedinjeni Europljani stanu nasuprot ratobornosti sila koje sada rade nevidljive, kolaps europske kulture će biti neizbježan. Čak i sada ratoborni val s Istoka prijeti da nas proguta — iz Japana, gdje je u pripremi oblik imperijalizma za koji se može pokazati da je daleko moćniji nego što to do sada svijet poznaje. Osvajanje je izraženo u zovu nove nacionalne himne koja, podsjeća na englesku himnu, ‘Vladaj Britanijo’, sada prepjevana u ‘Vladaj Nippon’. Da bi vam pokazao da su sile Europe imale dobre razloge da se ne ismijavaju s riječju ‘mir’, niti ismijavaju sadržaj ideje o miru, pročitat ću vam ovu himnu, sada citiranu u japanskim novinama:
Kada Nippon, na zapovijed Gospodina,
U zoru se uzdigne iz mora,
Cijelim svijetom odjekuje
Poziv s plavog nebeskog svoda:
Rađaj se, Japan, ti vladaš.
Diži se ponosno s jutarnjim suncem:
Tebe biram da vladaš svijetom.
Rastrgana mržnjom i zasljepljujućim bijesom
Europa se utapa u vlastitoj krvi,
Samo ti, lišen krivnje ili greške,
Biti ćeš zaštitnik Zemlje.
Rađaj se, Japan, vladaš.
Diži se ponosno s jutarnjim suncem:
Tebe biram da vladaš mojim svijetom.
Ovo je što sada buči svijetom sa Istoka. Ovo je odgovor Europi od Orijenta, okupanoj u krvi. Ipak usprkos ovome postoje ljudi u Europi koji s prezirom gledaju na poziv za mir! To je činjenica o kojoj ne možemo misliti.
Trebali bi biti posebno oprezni da razvijemo dobru praksu s obzirom na pravu evaluaciju i procjenu svega do čega dolazi između nas. U vezi ovoga nadam se da vam ne smeta moje spominjanje nečega, bez želje da kažem bilo što neugodno bilo kome. Periodički Das Reich, napravljen od Alexandera von Bernus, čini svaki napor da se kreće unutar naše struje. Dakle zašto je bitno ako se mi slažemo ili ne slažemo o člancima koje objavljuje? Sasvim je moguće ne složiti se sa dobrim dijelom. Ali napravljene su mnoge greške od strane naših članova s obzirom na ovaj časopis. Vidjevši kako ga se grdi sa svih strana, moram reći da stvarno nije u redu bacati prepreke na stazi napora koji izvorno streme raditi u harmoniji s našim Pokretom. Naravno svatko ima pravo na vlastito mišljenje o stihovima koje je Alexander von Bernus komponirao u vezi sa određenim povijesnim okultnim učenjima koja se mogu naći među nama. Ali smatram da su stvari išle predaleko kada je bujica kreštavih primitivnih slova počela stizati od naših članova. Gdje bi to vodilo ako maltretiramo one koji su na našoj strani dok se malo pažnje pridaje onima koji nas vrijeđaju, samo ih pustivši da tako rade?
Želio sam predstaviti ovaj časopis Das Reich, koji želi promovirati naša stremljenja, jer želim odgovoriti na pitanje koje bi se moglo postaviti: Što možemo napraviti? Upravo razlog zbog kojeg su ova predavanja održana je naći odgovor na pitanje: Što možemo napraviti? Ono što možemo napraviti je održavati stav razumijevanja, u skladu s našom antropozofskom duhovnom znanošću, prema svemu što se sada događa! Jer kakav bi značaj ove duhovne znanosti bio za nas ako stvarno ne bismo mogli nadmašiti stav koji danas prevladava u cijeloj Europi kod ljudi koji govore o nacionalnim aspiracijama i slično, i oblikuju događaje u skladu s nacionalnim aspiracijama. Unutar Društva koje služi antropozofskoj duhovnoj znanosti nitko ne treba postati nevjerni sin svoje nacije, ili poricati bilo što ne bi trebalo poricati jer je čvrsto združen s određenom nacijom kao rezultat karme. Ali nitko ne može biti pravi antropozof ako je slijep prema veličini onog što se upravo sada događa i dozvoljava sebi da bude zaglušen svim onim sredstvima koje neki na vlasti koriste danas da bi za bi nas zaglušili kako bi izbjegli izjaviti ono što zbilja planiraju. Dakle naznačiti ću one stvari koje je lako vjerovati kada dođu pred nas u sentimentalnoj formi, a ono što je uvijek bilo skriveno sa zaslonima iza kojih su okultni događaji još uvijek treba ostati skriveno iza takvih zaslona.
Mora nam postati jasno da opet može doći vrijeme — danas biram riječi veoma oprezno, tako kažem opet može doći — u kojem će bitke postati iznimno strašne jer se mir definitivno nije želio. To može narasti čak i strašnije nego je bilo do sada ako se nešto ne uvede s jedne ili druge strane što može spriječiti ovaj teror. Tada će još jednom biti mogućnost da govorimo o zvjerstvima Srednje Europe; tada će ispod krša i pepela biti zakopana činjenica da su se ova zvjerstva mogla izbjeći ako ljudi ne bi rikali kao bikovi protiv koraka prema miru. To je unutar moći zemalja periferije da donesu mir. Ipak će doći vrijeme — to nikako nije neobično da će doći vrijeme — kada će opet biti rečeno: Nijemci rade ovo ili ono i rugaju se svakom međunarodnom zakonu.
Zaista, moji dragi prijatelji, još jednom je zgodno za sile koje okružuju, propuštajući napraviti ono što može ovakve akcije držati pod kontrolom, optužujući one koji su u okruženju za zaštitu sebe na svim stranama. Moramo ovo jasno vidjeti u svoj veličini. Uz sve ovo što se dogodilo, na primjer u Belgiji, moramo staviti činjenicu da je Britansko carstvo moglo spriječiti sve što se dogodilo u Belgiji.
Koliko grubo to zvučalo, treba reći da je neistinito govoriti o zvjerstvima u Belgiji bez uzimanja u obzir kako su lako mogla biti spriječena od Engleske. I ne treba ni reći da osjećamo tragičnu sudbinu Francuske. Ipak Francuska je bila u poziciji koja joj je omogućavala da ne sudjeluje u ratu.
Centralne sile nisu bile u poziciji da izbjegnu vođenje obrambenog rata jednom kada je postalo očito da će u svakom slučaju sudjelovati Francuska. To je sve jako dobro za reći da se dvoje može suočiti, granica na granicu. Upravo to nije bilo moguće, jer je Francusko-Ruski militarizam toliko nadmašivao ono što se zove pruski militarizam.
Koliko god jako osjećali da pripadamo ovoj ili onoj grupi, svakako možemo biti riješeni da gledamo ispravno na ove stvari — kažem ‘možemo’, ne ‘moramo’. Onda, kada radimo kroz ovo i činimo to dijelom naših života, svatko će moći na svoj način odgovoriti na pitanje: Što pojedinac može napraviti? Sve dok sve više i više ljudi ne počne hraniti ideju da ujedinjeni Europljani stanu nasuprot ratobornosti sila koje sada rade nevidljive, kolaps europske kulture će biti neizbježan. Čak i sada ratoborni val s Istoka prijeti da nas proguta — iz Japana, gdje je u pripremi oblik imperijalizma za koji se može pokazati da je daleko moćniji nego što to do sada svijet poznaje. Osvajanje je izraženo u zovu nove nacionalne himne koja, podsjeća na englesku himnu, ‘Vladaj Britanijo’, sada prepjevana u ‘Vladaj Nippon’. Da bi vam pokazao da su sile Europe imale dobre razloge da se ne ismijavaju s riječju ‘mir’, niti ismijavaju sadržaj ideje o miru, pročitat ću vam ovu himnu, sada citiranu u japanskim novinama:
Kada Nippon, na zapovijed Gospodina,
U zoru se uzdigne iz mora,
Cijelim svijetom odjekuje
Poziv s plavog nebeskog svoda:
Rađaj se, Japan, ti vladaš.
Diži se ponosno s jutarnjim suncem:
Tebe biram da vladaš svijetom.
Rastrgana mržnjom i zasljepljujućim bijesom
Europa se utapa u vlastitoj krvi,
Samo ti, lišen krivnje ili greške,
Biti ćeš zaštitnik Zemlje.
Rađaj se, Japan, vladaš.
Diži se ponosno s jutarnjim suncem:
Tebe biram da vladaš mojim svijetom.
Ovo je što sada buči svijetom sa Istoka. Ovo je odgovor Europi od Orijenta, okupanoj u krvi. Ipak usprkos ovome postoje ljudi u Europi koji s prezirom gledaju na poziv za mir! To je činjenica o kojoj ne možemo misliti.