.- 18. Osamnaesto predavanje, Dornach, 13. siječnja 1917
Wilhelm von Humboldt i Heinrich von Treitschke. Simptomatsko razmatranje povijesti. Nužnost da se održi osjećaj istine. Treitschkes voli istinu. Treitschkeov uzor, Humboldtovo pisanje o granicama države. Francuski i engleski nasljednici Humboldta: Laboulaye i John Stuart Mill. Treitschkes «Die Freiheit». Treitschke i germanizam. Treitschke nije predstavnik principa moći. Njegov je cilj: biti odgojitelj svoga naroda. Besmisleni izraz «čehoslovački». Kramar i Masaryk
Izgleda mi da je danas više no ikad potrebno da članovi našeg Pokreta budu upoznati s time što se događa u svijetu. Zaista su tome služile u većem ili manjem stupnju rasprave koje smo ovdje imali. Govoriti o znanosti duha na način da je razumijemo znači ispuniti se znanjem kako je naš svijet, koji promatramo našim fizičkim razumijevanjem i osjetilima, u stvari otkrivenje duha. Toliko dugo dok se duhovni svijet uzima kao apstrakcija, dok su ljudska bića podijeljena na svoje sastavne dijelove, dok su izložene svakakve teorije o karmi i reinkarnaciji — nešto što stvarno nikada nismo napravili ovdje na tako teoretski način — znanost duha ne može postati plodonosna za život. To je zašto sam na svakakve načine usmjeravao vašu pažnju do vanjske realnosti, kako nikada ne bi izgubio iz vida sve što stoji iza ove vanjske realnosti, bilo direktno pomoću okultnih faktora, ili pomoću impulsa koje na jedan ili drugi način koriste ljudska bića.
Oni koji danas do neke mjere razumiju pravu situaciju vidjet će da postaje sve više očito da u budućnosti, kada gledamo unazad na ovo vrijeme, stari način gledanja na povijest nije više dovoljan za razumijevanje sadašnjosti. Okolnosti će napraviti određena okultna učenja neophodnim za sve zrelije razumijevanje ljudskih bića, a oni koji isključuju ovakve mogućnosti u budućnosti će morati nositi znak ignorancije, nedostatka razumijevanja,
Od devetnaestog stoljeća postoji običaj konstruirati povijest čisto materijalistički, na osnovu — kako su ljudi to postavili — dostupnih dokumenata. Danas još nije shvaćeno da to ne vodi do pravog opisa povijesnih impulsa, već samo do opisa materijalističkih aveti — premda može zvučati paradoksalno: opisa materijalističkih aveti. Čak i u najboljim povijesnim knjigama, opisi ljudi i događaja iz prošlosti sve do današnjih dana ne pokazuju ništa već aveti bez stvarnog života, koliko god realistični htjeli biti. To može, naravno, biti samo opis aveti jer je sva realnost temeljena na duhovnim impulsima, i ako su oni izostavljeni, ono što ostaje su aveti. Tako sve do danas, prebrojavanje povijesti je bilo avetinjsko, ipak je na određeni način zadovoljilo ljudske duše; to je radilo na taj način.
Na mnoge načine, današnja velika tragedija je način na koji je karma živjela u tako lažnim, avetinjskim idejama koje su ljudi postepeno nakupljali. Ali i unutar našeg Pokreta, također, ne smijemo dopustiti da proces povijesti padne u dvije razdvojene polovine — premda između nas postoje neki koji bi ovo voljeli: U jednu ruku za bujanje takozvanih nadčulnih ideja, koje ostaju, međutim, više ili manje apstraktni koncepti, i u drugu ruku da postanu čvrsto zaglavljeni u uobičajena mišljenja, ne različita od uobičajenog vulgarnog razumijevanja vanjske stvarnosti gledane potpuno materijalistički. Ova dva aspekta, vanjska fizička realnost i duhovna egzistencija, moraju se ujediniti, to jest, moramo razumjeti da se mjestu tradicionalnih povijesnih metoda mora razviti nešto što sam bio nazvao simptomatička povijest, povijest simptoma koja će nas učiti da se povijesni procesi izražavaju u nekim fenomenima više nego u drugima.
Nedavno sam možda opisao stvari previše realistično, iako samo za one čiji osjećaji čine da pitaju: Zašto nam govori stvari koje ionako možemo svugdje čuti? Pogledajte bolje, međutim, i vidjet ćete da ih ne možete, u stvari, čuti svugdje na način kako su opisane ovdje. Ne nalazite stvari jedne pored druge kao što su ovdje, kao simptome u kojima se razni karakteristični detalji ujedine da daju živi koncept stvarnosti. Sada je očito pitanje: Kako dolazi do simptoma kao što su oni koje sam naveo? Ići ćemo malo dalje u ovo.
Tijekom ovih predavanja spominjao sam cijeli niz činjenica, za koje bi neki mogli misliti da su previše nebitne, kao što je ona o nasljedniku obitelji Voidarevich, vojvoda od Hercegovine, ili pitanje Rusko-Slavenskog Odbora za socijalnu skrb. Ove stvari mogu, na neki način, biti gledane kao krajnje beznačajne. S druge strane, ipak, možete reći: Kakva je povezanost između ovih stvari? Kako se gleda na povijest koja prikuplja sasvim različite i razdvojene detalje a onda ih teži uklopiti zajedno u istu sliku? Više direktan način za postaviti mi to pitanje mogao bi biti: Kako je došlo do toga da ste prolazeći kroz život prikupili i znali sve baš o ovima određenim događajima, koje treba gledati kao karakteristiku našeg vremena? Odgovoriti ću na ovo pitanje na način za koji se nadam da će vam dati živu ideju o tome kako se znanost duha može umiješati u život.
Tijekom života dolazi se do znanja o određenim stvarima ako do njih vodi karma, i ako je karmi dopušteno da ima svoj tijek pošteno i iskreno. Mnogi ljudi vjeruju da svojoj karmi daju da slobodno vlada, ili se sami predaju svojoj karmi, ali to može biti velika iluzija. Nitko ne može slijediti vanjske događaje na takav način da mu istina bude otkrivena, ako se netko izvorno ne preda svojoj karmi, ako mnogo dopusti podsvjesnoj oblasti, ako mnogo toga prolazi nezapaženo ispred njegove duše, jer svaki komadić simpatije ili antipatije oblači slobodnu viziju. Ništa nije pogodnije za zamagljivanje slobodne vizije od onog što danas zovemo povijesna metoda. Ova povijesna metoda dovodi do aveti jer se današnji povjesničari ne mogu predati svojoj karmi. Očito kada bi to napravili u svojim ranim godinama, pali bi svaki ispit. Nije im dozvoljeno da se predaju svojoj karmi i tako uče one stvari kojima ih vodi njihova karma; oni moraju učiti ono što ispitna pravila i tako dalje traže od njih. Ali ona traže svakakve stvari koje naravno kidaju njihovu karmu na komadiće, i ne mogu nikada doći do stvarne istine ako slijede struje ovih potreba.
Stvarna istina se može dosegnuti samo ako se stvari o kojima govori znanost duha uzmu ozbiljno kao život — ako se ne uzimaju samo kao teorije već ozbiljno kao život. Jedan od načina kada ih ne uzimamo ozbiljno kao život je kada dozvolimo pogledu da se naoblači svakakvim simpatijama i antipatijama. Stvarima trebate pristupit objektivno, i tada će vam svjetska struja donijeti ono što vam treba da dođete do razumijevanja.
Sada se jedan aspekt predavanja karmi s obzirom na sadašnje događaje može naći u činjenici da ste vi, moji dragi prijatelji, dovedeni u Antropozofsko društvo svojom karmom. Tako bi zaista trebalo biti moguće u Antropozofskom društvu govoriti o činjenicama bez ometanja od simpatija i antipatija. Ako ne, to bi značilo da, čak i unutar našeg Društva, karma nije uzeta ozbiljno kao život.
Želio sam vam dati ovaj uvod za ono što još moramo raspraviti jer vam želim pokazati neke važne duhovne činjenice koje se ne mogu, međutim, razumjeti ukoliko ih ne povežemo s životom, i ukoliko ne prodremo u stvarno zamršeno žbunje neistina koje danas zuje u svijetu. Današnji svijet je ispunjen neistinom, i osjećaj za istinu treba biti kultiviran u Antropozofskom društvu toliko dugo koliko postoji — i bez obzira koliko dugo je vjerojatno da će postojati pod sadašnjim uvjetima — ako će imati pravo značenje, pravi osjećaj za život.
Ja sam vas — mogli bi reći — nedavno opteretio sa najrazličitijim stvarima, ne samo da bacim svjetlo na njih na ovaj ili onaj način, već zato jer sam pun uvjerenja da je važno ispraviti određene koncepte. Oni koji vjeruju da govorim ove stvari iz bilo kakvih nacionalističkih osjećaja, jednostavno me ne razumiju.
Strašne optužbe se kontinuirano bacaju na centar od onog što je danas periferija, od kojih svaka završava, u jednom ili drugom obliku, sa frazom: Bez brige, Nijemac će biti spaljen. Naravno, ljudima je neugodno citirati ovo direktno. Između ovih uvreda je činjenica da se u najširim krugovima određene osobe, čiji rad se naravno ne zna ili ne razumije, stavljaju na stup srama kao grabežljivci, kvaritelji njemačkog naroda. Jedan od onih dovedenih u prvi plan na ovakav način je njemački povjesničar Heinrich Treitschke.
Sada, kako sam rekao, želio bih pogledati ovu osobu ne sa nacionalnog, već sa čisto ljudskog stajališta. Rekao sam vam da nikada nisam imao puno posla sa Treitschkeom već da sam ga sreo jedanput. Rekao sam da je bio nekako hvalisav karakter. Danas ću dodati da sam na tom sastanku ja dobio sliku njegova bića i karaktera, jer smo obuhvatili mnogo više nego onih prvih par riječi koje sam vam citirao. Govorili smo o povijesnoj interpretaciji, o povijesnim publikacijama koje su uzrokovale senzaciju tada, u devedesetima, a bilo je vremena — banketi obično traju nekoliko sati — za prijeći mnoga pitanja o principu s obzirom na znanstvenu povijest. Mogao sam dobro oblikovati sliku o ovom čovjeku na kraju njegova života — umro je brzo nakon toga — bez obzira što mi je njegov rad kao povjesničara dobro poznat.
Najvažnije što želim reći je da je Treitschke osoba koja nam daje razloga da mu u određenom mjeri pristupimo sa okultnog stajališta. Sokrat je govorio, u dobrom smislu, o nekoj vrsti daimona. U slučaju Treitschkea možete reći da je u njemu obitavao oblik daimona; ne zlog demona, vrsta daimon-a. Možete osjetiti da nije pokretan samo razmatranjem materijalističkog intelekta već da je njegova pokretačka snaga dolazila iznutra, od onog što Sokrat naziva daimon-ička snaga. Mogu čak reći da je to ono što ga je vodilo kroz život. Ovaj čovjek iz Saske bio je prvak entuzijazma za rađanje njemačke države; za što je na značajan način radio i prije nego je država osnovana. Premda je njegova Njemačka povijest, napisana nakon osnivanja. Na način karakterističan za Centralnu Europu, u njemu je živjelo nešto što nije bilo poznato na periferiji, ne samo neželjeno već i nepoznato, nešto što ljudi nisu željeli razumjeti. To je bio osjećaj za stvarnost, za ono što je konkretno. U njemu je živjela određena averzija prema apstraktnim teorijama i svemu izraženom u praznim frazama. Ova averzija je prisutna sa daimon-skom silom u tolikoj mjeri da se može gledati, možete reći, da kroz osobu govore duhovne sile.
Kao dodatak, Treitschke je duboko oglušio veoma rano u životu, tako da nije čuo ni svoj vlastiti glas ni tuđi, već se združio sa svojim unutarnjim bićem. Ovakva sudbina osobu okreće sebi. Kompletna odsutnost osjećaja sluha, daleko više nego odsutnost nekog drugog čula, dovodi osobu sa takvom sklonošću u kontakt sa okultnim snagama koje su na djelu i koje obično ostaju nezamijećene jer su ljudi odvraćeni sa svojom osjetilnom percepcijom od onog što im govori preko i iznad njihovih osjetila. Dakle postoji značaj kod karme koja čini osobu potpuno gluhom rano u životu, a to je u ovom slučaju povezano s onim što sam nazvao daimon-ska priroda.
Ova priroda, ovo ljudsko biće, suprotno mnogim — zaista većini — ljudi danas, formirana je i oblikovana kao cjelina. Njegov um nikad nije radio izoliran; uvijek je bila uključena njegova cijela duša. Ima mnogo jednostavnih istina u svijetu, istina koje je lako potvrditi ‘logičkim dokazom’. Ali posebno treba obratiti pažnju, bez obzira slažemo li se s njima ili ne, na istine s kojima se slaže ljudska krv, istine ispunjene toplim ljudskim osjećajem. Jer ljudsko biće je kanal koji povezuje fizički svijet sa duhovnim svijetom, i mi pristupamo duhovnom svijetu ne samo proučavajući teorije znanosti duha, već i stječući osjećaj kako svaki pojedinac predstavlja kanal između fizičkog svijeta i duhovnog svijeta.
Iznad sveg drugog, Heinrich Treitschke je bio osoba koja je težila uobličiti znanje i misli na osnovu širokog razumijevanja, razumijevanja uvijek temeljenog na prosudbi duše a ne na intelektu. Njegove prosudbe su bile uvijek tople jer su se temeljile na kritičkoj sposobnosti njegove duše. One su mogle imati hvalisav karakter, ali su bile uvijek tople jer su formirane od kritičke sposobnosti duše. Iz tog kuta Treitschke je uvijek u centar smještao razmatranje pitanja ljudske slobode, koja je — pošto je bio povjesničar i rano se pripremio da postane povjesničar svog naroda — za njega uvijek bila povezana s pitanjem političke slobode, slobode od države.
Postoji u njemačkoj literaturi djelo koje duboko prodire u pitanje odnosa između sveukupne moći države i slobode pojedinca, ne samo slobode koja živi u pojedinoj duši, već slobode koja se može realizirati u socijalnom životu. Ne poznajem ni jedan drugi rad u svjetskoj literaturi koji tako duboko prodire u ovo pitanje. Naslovljen je kao Oblast i obveze vlade a rad je od Wilhelm von Humboldta, prijatelja Schillera i brata pisca Alexander von Humboldta. Ovo djelo, napisano na prijelazu osamnaestog u devetnaesto stoljeće, najljepše brani ljudsku osobnost u svom punom, slobodnom razvoju, protiv svakog aspekta državne svemoći. Rečeno je da se država može miješati u oblast pojedinca do mjere u kojoj takva intervencija vodi do uklanjanja prepreka koje stoje na putu osobnog razvoja.
Ovaj rad izvire iz istog izvora kao i Schillerova predivna Pisma o estetskom odgoju čovjeka. Mogu reći da je Wilhelm von Humboldtov rad na ograničenjima države brat Schillerovih Pisama o estetskom razvoju čovjeka. Proizlaze iz doba kada su ljudi stremili sklopiti svaku misao iz kulturnog života sposobnu smjestiti ljudsko biće čvrsto na tlo slobode. Iz raznih razloga to nije puno koristilo za vrijeme devetnaestog stoljeća, ipak je bilo dovoljno često konzultirano od onih koji su, tijekom devetnaestog stoljeća, stremili doći do razumijevanja vanjskih aspekata koncepta slobode. Naravno devetnaesto stoljeće je bilo na jedan način vrijeme kada je na mnoge načine koncept slobode ležao u svom grobu. Ali ljudi su još uvijek žudjeli doći do razumijevanja koncepta slobode, i u vezi toga Wilhelm von Humboldtovo djelo Oblast i obveze vlade dosegnulo je stupanj međunarodne važnosti u Europi.
Oboje, Francuz Laboulaye i Englez John Stuart Mill uzeli su je kao polaznu točku. Ovaj rad je bio važna polazna točka za oboje mislioca. Oboje, svaki na svoj način, i svaki na svom polju, težili su se uhvatiti sa konceptom slobode. Laboulaye je smatrao da su institucije njegove države, utoliko što se tiče odnosa između države i pojedinca, bile pogodne jedino za gušenje svake prave slobode, svakog slobodnog razvoja pojedinca, od strane države. John Stuart Mill, jednom kada je otkrio Wilhelm von Humboldtovo djelo, uzeo ga je kao polaznu točku i snažno raspravljao, u svom vlastitom djelu o slobodi, da englesko društvo može samo potkopati pravi doživljaj slobode. Kod Laboulayea to je država, kod John Stuart Milla društvo. John Stuart Millov rad je postavio pitanje: Kako se razvoj osobnosti može postići u atmosferi neslobode kakvu generira društvo?
Onda je Treitschke, sa kritičkom sposobnošću duše koju sam upravo spominjao, i povezujući svoj rad s onim od Laboulayea i Milla, sam pisao o slobodi na početku tisuću osamsto šezdesetih. Treitschkeov traktat o slobodi je od posebnog interesa jer je kao povjesničar i kao političar uronjen u taj rascjep koji napada ljudsku dušu kada, u jednu ruku prepoznaje neophodnost socijalne strukture zvane država i, u drugu, ispunjen je entuzijazmom za ono što zovemo ljudska sloboda. Na ovaj način, u šezdesetima devetnaestog stoljeća, Treitschke je raspravljao koncept slobode na temelju Laboulayea i John Stuart Milla.
U ovom traktatu Sloboda on stremi da taj koncept države koji, s jedne strane, ne negira neophodnost državne strukture, ipak, s druge strane, radi od države nešto što nije grobar slobode; već njen kultivator i čuvar. Državna struktura koja bi ovo mogla ostvariti bila je ono na što je on mislio: To je bilo vrijeme, zapamtite, kada je Nijemac, upitan da navede ime svoje domovine, mogao lako odgovoriti: Schwarzburg-Sondershausen, ili Reuss-Schleiz, ili nešto slično. Početkom šezdesetih ono što sada zovemo Njemački Reich još nije postojao. U vrijeme kada su mnogi veliki ljudi razmišljali o nekakvom spajanju svih pojedinih grupa u kojima su živjeli Nijemci, Treitschke je, također, razmišljao o neophodnosti državne strukture. Ali za njega je bilo aksiomatski da ni jednoj državi ne bi trebalo dopustiti da se pojavi ako nije jamčila, ljudskoj osobnosti, uvjete u kojima se može ostvariti što je moguće slobodnije. Čak i ako nije održivo da je Treitschke postigao neki zaokruženi filozofski koncept, njegov traktat o slobodi sadrži mnoge stvari vrijedne da se vrlo duboko razmotre.
Iz zahvalnosti Treitschkeu i uzimajući u obzir one aspekte koji su važni za njegovo okultno razumijevanje, ne smijemo zaboraviti da je on bio neustrašiva osoba koje nije željela služiti nijednom bogu već istini. Mnoge stvari koje su bez objektivnosti danas izrečene o Treitschkeu imaju nivo stupidnosti. Ovakvim prosudbama kakve zuje u svijetu danas ne može se dati ni najklimaviji temelj, iz jednostavnog razloga jer nešto nedostaje. Spominjao sam to neki dan kada sam rekao da ako bi ljudi imali volje istraživati što znanost duha ima za reći o razlikama između duša naroda, bilo bi manje stupidnih elemenata. Rekao sam to u vezi s raznim glupim primjedbama od i o Romain Rollandu. Morao sam to reći jer zaista duboki pogled na ono što se zove duša naroda može se poduzeti samo kroz znanost duha. Oni koji se ne žele umiješati u ovo mogu samo doći do subjektivnih i prema tome glupih prosudbi kao što su one od Romain Rollanda.
Onima koji su voljni uzeti u obzir ono što proizlazi iz duhovno znanstvenog pogleda na dušu naroda mora iznad svega biti jasna jedna stvar: da osoba koja je tipična za svoj narod nosi određena svojstva karakteristična za svoj narod. Ono što je činilo Treitschkea tipičnim bila je njegova daimon-ska priroda. I ispravno je kazati da razumjeti Treitschkea je razumjeti mnogo — ne sve, ali mnogo — od onog što je karakteristika njemačkog naroda u drugoj polovini devetnaestog stoljeća. Oni za koje je moguće gledati sa stajališta znanosti duha moraju istraživati — ne preko kozmopolita, već kroz nacionalne osobnosti — temeljne razlike koje postoje između zapadno europskih i centralno europskih prosudbi.
To se ne može uzeti u obzir za stvari koje su općenite i ljudske, ali su relevantne utoliko ukoliko daimon naroda živi u duhu naroda. Sa ovom ogradom reći ću ono što sada moram iznijeti. Kada se karakteristika naroda vidi da radi kroz pojedinca moguće je reći što je određeni Amerikanac rekao. Bolje je da vam kažem što je ovaj Amerikanac rekao, jer ako upotrijebim svoje riječi mogu biti krivo shvaćene. On je rekao: Francuska prosudba, ako dolazi iz prirode naroda — ne od pojedinca, čiji sud zaista može biti i kozmopolitski — prosudba koja dolazi iz prave supstance francuskog naroda živi u riječi; engleska prosudba živi u političkim konceptima; a njemačka prosudba živi u anacionalnom, ne-nacionalnom, traženju znanja.
Ovo je kazao Amerikanac putujući kroz Europu. To znači da se određene prosudbe formirane na Zapadu okreću u nešto drugo kada uđu u supstancu njemačkog naroda. Na Zapadu imaju apstraktan karakter. Ali Nijemac koji pripada njemačkom narodu teži prevesti prosudbe u njihove konkretne komponente. Tako on mnoge stvari zove njihovim pravim imenom kojim se te stvari na Zapadu nikada ne dotiču pravim imenom. Uzmimo koncept kojeg smo raspravljali: koncept države.
U svojim predavanjima o politici, koja su kasnije objavljena, Treitschke je govorio o državi. Naravno da su mnogi govorili o državi; ali sada razmotrimo samo što to znači kada netko govori o državi oslikavajući pravu supstancu naroda kojem pripada. Na Zapadu ljudi teže govoriti o njoj kao o kuki na koju zakače svakakve koncepte koje, iz jednog ili drugog razloga, žele povezati s konceptom države. Tako oni na nju zakače takve koncepte kao što su sloboda, pravda i mnoge druge, i čak mogu izaći s jedinstvenom izjavom: Državu treba skinuti sa svakog koncepta vezanog uz moć; država mora biti Rechtsstaat, država koja podliježe zakonu. Ovo možete kazati samo ukoliko niste obvezni pošteno gledati na koncept države.
Ali ako pristupite konceptu države onako kako je to Treitschke napravio, otkrivate misteriju države. Umjesto da tražite da država mora biti temeljena na principu da je snaga iznad zakona — tvrdnja klevetnički pripisana Treitschkeu — shvaćate da je koncept države nezamisliv bez koncepta moći. Moć je jednostavno istina u ovoj situaciji jer je nemoguće naći državu koja nije temeljena na moći. Ako to odbijate priznati, vi jednostavno ne zastupate istinu. Tako Treitschke nije mogao izbjeći govoriti o državi u vezi s moći. Ovo je onda izobličeno od onih koji tvrde da Treitschke smatra kako je u njemačkom konceptu države, moć iznad zakona. Ipak uopće nije u pitanju da je Treitschke ikada ovako razmišljao. Njegova duša je bila daleko više protkana sa značenjem onog što je Humboldt rekao u svojoj Oblasti i dužnosti vlade. Upravo zato što država ne može izbjeći oslobađanje određene moći, ne smije joj se dopustiti da postane svemoćna. Rechtsstaat, država koja podliježe zakonu, kontradiktoran je izraz, kao da kažemo — možda ne željezo napravljeno od drva, ali sigurno željezo napravljeno od bakra. Dva koncepta su disparatna (različita), koristeći izraz iz oblasti logike; nemaju veze jedan s drugim. Ali do ovog zaključka može doći samo onaj koji gleda na stvari stvarno ozbiljno.
Sa istog stajališta Nietzsche je došao do svog koncepta ‘volje za moći’. Ponovno, to nije ništa nego monstruozno klevetanje imputirati da je Nietzsche branio ‘princip moći’. Jedina stvar koju je branio je bila potreba razmatranja koliko je moć zaista jedan od glavnih pokretača ljudskih bića. Bilo bi mu sasvim u naravi da Nietzsche treba pretpostaviti slijedeće. On kaže: Postoje ljudi koji iz izvjesnog principa asketizma brane tezu da se moći treba suprotstaviti. Zašto oni to rade? Jer sa svojom pravom prirodom mogu postići priličan stupanj moći pomoću suprotstavljanja moći! Suprotstavljanje moći je njihova posebna volja za moći! Naglašavanje bespomoćnosti je samo njihova posebna volja za moći! Naglašavanje bespomoćnosti na asketski način daje im na njihov način posebnu moć! Što leži u osnovi onog što je Nietzsche rekao, i također što prožima Treitschkeova razmišljanja je: ne pokušaj uvjeravanja sebe da je crno bijelo; vidjeti stvari kakve jesu istinito i ne izvrtati prazne fraze.
Dakle vidite, niti je Treitschke niti Nietzsche namjeravao uvesti u socijalni život bilo kakav oblik principa moći. Njihova namjera je jednostavno pokazati da moć živi gdje god se manifestira država, i da bi bilo neistinito podržavati da nije tako. Može se kazati da je karma pod kojom je Treitschke radio bila: doći do ideje da je monstruozno živjeti s iluzijom apstraktnih, praznih koncepata kakve netko oglašava po svijetu. On se želio iskreno držati stvarnosti i to je ono što je toliko privlačno u njegovom pisanju. Sa istog stajališta je mogao govoriti o konceptu slobode: Pitanje kao što je da li država postoji da promovira, ili ne promovira, slobodu, uopće nije pitanje. Drugim riječima, njegova stvar je bila tražiti stvari ondje gdje postoje u svojoj stvarnosti. Ne želim ovo braniti, već jednostavno opisati.
Zasigurno neustrašivo ljudsko biće koje je željelo prikazati stvari kako ih vidi sa svojim osjećajem za istinu ne može biti uništeno pomoću poticanja mišljenja protiv njega. A ipak su svugdje ovih dana ljudi uništavani pomoću poticanja protiv njih. Treitschke je neustrašiv duh čiji je cilj, bez obzira o čemu raspravlja, zaista ne ublažavati riječi. Bilo bi mnogo točnije — zaista to moram ponoviti — naznačiti kako je Treitschke u stvari bio neka vrsta učitelja za one koji su ga željeli slušati. Nije bilo ni blizu onih koji su slušali kako se tvrdi ovih dana. Kada Treitschke govori o slobodi to radi daleko manje kroz kritiku ostalih nacija nego kao učitelj vlastite. Sada ću vam pročitati pasus iz njegovog članka Sloboda, koji bi trebao biti poznat najmanje onoliko koliko je citirano izvađeno iz konteksta i što se nikako ne može razumjeti bez ispravnog konteksta. Prethodno raspravivši koji aspekt društva promovira slobodu, Treitschke piše:
‘Još je uvijek na vrijeme’ — govori u šezdesetima — ‘govoriti o klasnim predrasudama. Kako je obeshrabrujuće otkriti da ova velika civilizirana nacija’ — misli na Nijemce — ‘nastavlja priznavati legalan koncept mezalijanse u braku (neprikladan brak, brak između osoba različitih po statusu), koncept izbačen još kod drevnih na početku njihovog uspona u civilizaciju. Mi, naravno, ne referiramo na kruti gospodski stalež s titulom koji drži stabilnost karijere važnijom nego znanstveni poziv, a vladavinu šake plemenitijom od slobodnog građanskog poštivanja zakona. Karikatura aristokracije je dobila svoju zasluženu kaznu. Ali čak i šarena gomila takozvanih obrazovanih, dobrostojećih klasa njegovala je višestruko neslobodne, netolerantne klasne koncepte. Kako su teške optužbe bez ljubavi prema sramotno pogrešno nazvanim opasnim klasama! Kako bezdušno odbacivanje “luksuza” za niže redove, kada slobodni i plemeniti pojedinci teže biti ushićeni vidjeti da siromašni počinju dobivati nekakav ponos i pristojnost pojave! Kakav bijedan strah na svaki znak prkosa i samopoštovanja unutar nižih klasa! Njemačka dobrota srca je možda spriječila naše obrazovane klase od razvijanja stava u formi krutoj kakvu su imali nabusiti Britanci; ali toliko dugo dok aristokratski interesi, od kojih pametniji među nama nikada nisu bili potpuno slobodni, uzimaju ovakve forme, nema mnogo nade za našu unutarnju slobodu.
Ušli smo u područje u kojem nesloboda i netolerancija cvjeta u izobilju kada preispitamo klasni koncept te najmoćnije i najekskluzivnije od svih “klasa” — ili kako god zvali ovu prirodnu aristokraciju — muški spol. Nevjerojatno raširenu između nas, bogovi kreacije, su razgranatost tihe konspiracije, potpuno iznevjerivši ženu kao dio harmonične ljudske kulture. Jer žena održava dio svoje kulture samo kroz nas. Još mi uzimamo zdravo za gotovo među nama da je religijsko prosvjetljenje dužnost obrazovanog čovjeka ali da donosi štetu prostom narodu i ženama. Zaista, koliko nas nalazi da je ženin najdopadljiviji trenutak onaj kada pokazuje nekakvo blistavo praznovjerje. A za “politički osviještene žene”, one su nešto grozno što radije ne spominjemo. Zar je ovo zaista naša muška vjera u božansku prirodu slobode? Je li religijsko prosvjetljenje zaista samo stvar trezvenog razumijevanja a ne u mnogo višem stupnju potreba duše? Ipak mi zamišljamo da ženina toplina srca može patiti ako je pustimo da uzme vlastito zadovoljstvo u velikim duhovnim djelima zadnjih stotinu godina. Da li mi uistinu razumijemo njemačku ženu tako malo da je zamislimo da bi ikad mogla postati “politička” i početi lomiti glavu nad zemljišnim rentama i trgovačkim ugovorima? Ipak politička neimaština našeg naroda ima ljudsku stranu koja bi dublje, delikatnije, intimnije shvatila žena nego mi sami. Iz ovog obilja entuzijazma i ljubavi, koju mi često suočimo s hladnoćom, unutarnjim siromaštvom i bezdušnošću, zar ne bi mali dio mogao biti rezerviran za našu domovinu? Mora li se sramota francuske okupacije vratiti još jednom ako bi naše žene osjećale sebe, kao njihovi susjedi na Istoku i Zapadu, kćerima velike nacije? Sa našim nedostatkom velikodušnosti održavali smo tišinu prema njima previše dugo o tome što se komeša u našim prsima; mi smo osjećali da su toliko velike da im možemo reći najbeznačajnije sitnice; i zato jer smo bili previše sitničavi da im ne zavidimo na slobodi kulture i obrazovanja, sada je samo manjina njemačkih žena sposobna shvatiti ozbiljnu gravitaciju ove značajne ere.’
Ušli smo u područje u kojem nesloboda i netolerancija cvjeta u izobilju kada preispitamo klasni koncept te najmoćnije i najekskluzivnije od svih “klasa” — ili kako god zvali ovu prirodnu aristokraciju — muški spol. Nevjerojatno raširenu između nas, bogovi kreacije, su razgranatost tihe konspiracije, potpuno iznevjerivši ženu kao dio harmonične ljudske kulture. Jer žena održava dio svoje kulture samo kroz nas. Još mi uzimamo zdravo za gotovo među nama da je religijsko prosvjetljenje dužnost obrazovanog čovjeka ali da donosi štetu prostom narodu i ženama. Zaista, koliko nas nalazi da je ženin najdopadljiviji trenutak onaj kada pokazuje nekakvo blistavo praznovjerje. A za “politički osviještene žene”, one su nešto grozno što radije ne spominjemo. Zar je ovo zaista naša muška vjera u božansku prirodu slobode? Je li religijsko prosvjetljenje zaista samo stvar trezvenog razumijevanja a ne u mnogo višem stupnju potreba duše? Ipak mi zamišljamo da ženina toplina srca može patiti ako je pustimo da uzme vlastito zadovoljstvo u velikim duhovnim djelima zadnjih stotinu godina. Da li mi uistinu razumijemo njemačku ženu tako malo da je zamislimo da bi ikad mogla postati “politička” i početi lomiti glavu nad zemljišnim rentama i trgovačkim ugovorima? Ipak politička neimaština našeg naroda ima ljudsku stranu koja bi dublje, delikatnije, intimnije shvatila žena nego mi sami. Iz ovog obilja entuzijazma i ljubavi, koju mi često suočimo s hladnoćom, unutarnjim siromaštvom i bezdušnošću, zar ne bi mali dio mogao biti rezerviran za našu domovinu? Mora li se sramota francuske okupacije vratiti još jednom ako bi naše žene osjećale sebe, kao njihovi susjedi na Istoku i Zapadu, kćerima velike nacije? Sa našim nedostatkom velikodušnosti održavali smo tišinu prema njima previše dugo o tome što se komeša u našim prsima; mi smo osjećali da su toliko velike da im možemo reći najbeznačajnije sitnice; i zato jer smo bili previše sitničavi da im ne zavidimo na slobodi kulture i obrazovanja, sada je samo manjina njemačkih žena sposobna shvatiti ozbiljnu gravitaciju ove značajne ere.’
Vidite kako je moguće citirati Treitschkeove pasuse koji se odnose na opću humanost, čak iako ih piše iz nacionalnog duha za svoju vlastitu naciju. Ako ijedna od nacija koje danas zloupotrebljavaju Treitschkea ima među sobom duh koji im je značajan koliko je on značajan Nijemcima, vidjeli bi da bi ga smjestili na najviši pijedestal. Zamislite talijanskog Treitschkea. Što bi Talijani rekli kada bi Nijemci govorili o njihovom talijanskom Treitschkeu na način na koji oni i mnogi drugi govore o njemačkom Treitschkeu. Beskonačna tragedija našeg doba je da je žigosano ignorancijom i svemu što se ubraja u ignoranciju. Bilo bi krajnje nemoguće da ovakve neistine zuje u svijetu danas ako ne bi u svakom mogućem trenutku računali na ljudsku ignoranciju. Pod ignorancijom ne mislim, naravno, za činjenicu da se nema svatko vremena informirati o svemu. Ono što mislim je da je potrebno malo samospoznaje.
Naravno da se određene situacije ne može prosuditi ako nam neke stvari nisu poznate, a prosudbe rođene iz ignorancije, o cijelim nacijama, rade na najstrašniji način. Danas je mnogo toga rođeno iz ignorancije. To je, u stvari, uzrokovano tom crnom magijom — tako sam je opisao i u jednoj drugoj prilici također — danas poznatoj kao novinarstvo. To je vrsta crne magije, i postoji izvjesna istina u načinu na koji je narodna legenda osjećala pronalazak umjetnosti tiskanja — sa svim mogućnostima koje otvara — crnim magovima.
Mogli bi sada uzviknuti: Kao da nema dovoljno gluposti i osobenjaštva u antropozofskoj duhovnoj znanosti — sada je umjetnost tiskanja opisana kao crna magija! Ali ja sam samo rekao ‘vrsta’ crne magije. Često sam naglašavao da je pogrešno uvijek reći: ne smijem pustiti Ahrimana nigdje blizu mene; dalje s njime! Ne smijem pustiti Lucifera nigdje blizu mene; Želim imati posla samo s dobrim bogovima! Ako je to ono što želite, ne možete imati nikakvog dodira sa svijetom, jer sviđalo vam se ili ne, svijet visi u balansu između Ahrimana i Lucifera. Nemoguće je imati posla sa svijetom ako imate ovakav stav, stav koji se posebno često pojavljuje u našim krugovima. Treba se postići istinitost čak i u najmanjim stvarima. To mora biti praktična dobit naših napora u znanosti duha — praktična dobit. U sebi možete osjećati ovo: Ako u sebi ne možete razviti nagon za istinitošću, uvijek ćete biti otvoreni opasnosti da budete inficirani, pod utjecajem, neistine koja živi u svijetu.
To je zašto sam jednog drugog dana kazao: U budućnosti svi napori koji su bili prema miru biti će zaboravljeni, a na periferiji jedina stvar koju će se zapamtiti biti će ušutkavanje mira; ali neće biti zapamćeno kao ušutkavanje već kao nešto što je opravdano; sve drugo će biti zaboravljeno. Ovo će se zasigurno dogoditi. Tako da bi barem naša diskusija ovdje trebala biti prilog da bude moguće osjetiti istinu situacije. Jer danas jedan od prvih zahtjeva onih koji u stvarno zabrinuti za dobrobit i napredak čovječanstva je da ne dopustimo da nas preuzme neistinitost.
Pogledajmo na jednu od današnjih činjenica potpuno sine ira ali ne sine studio; bez simpatije i antipatije ali na temelju činjenica. Svi ste, siguran sam, pročitali notu od Antante za predsjednika Wilsona. Sa određenog stajališta ova nota, suprotno od svih prijašnjih, može se gledati kao povoljan simptom za budućnost. Jer ako su stvari išle predaleko, ako struna luka prijeti da odapne, tada opet ima nade, nade da ako su duhovne snage izazvane, tada će s duhovne strane biti vraćen udarac. Ova nota svakako nadmašuje sve ranije.
Pogledajmo sada činjenice. Ovdje je, ugrubo, Austro-Ugarska kakva je danas. [Predavač je crtao.] Ovdje je Dunav i ovdje je gdje bi bio Beč. Sada pretpostavimo da su zahtjevi iz note od Antante udovoljeni. Ona kaže da Talijani — to jest austrijski Talijani — žele biti oslobođeni. Najgora stvar u ovoj noti od Antante je da pati od unutarnje neistinitosti koja proizlazi iz potpune ignorancije. Zato je teško nacrtati ono što bi sada želio. Biti će poteškoća, kao što ćete vidjeti. Pretpostavimo da su austrijski Talijani oslobođeni. Sada bi trebalo osloboditi i južne Slavene. To je prilično teško. Ako bi južni Slaveni bili oslobođeni, karta bi izgledala ovako, jer oni žive svugdje oko ovoga.
Nadalje je rečeno, dovoljno smiješno: Čeho-Slovaci će biti oslobođeni. Znamo Čehe a također i Slovake. Ne treba reći da je jedino Antanta čula za Čeho-Slovake. Pretpostavimo da se tu misli na Čehe i na Slovake. Ako idemo za onim što sami Česi misle, rezultat bi bio ovakav. Sada na oslobođenje Rumunja. To bi izgledalo ovako. Također treba osloboditi, kao što nota govori ‘... u skladu s voljom njegova veličanstva Cara’, Poljake nastanjene u Galiciji; ali to treba napraviti sama Austrija. Na kraju, Mađarska bi izgledala ovako nekako, a Austrija ovako.
Ova karta je rezultat ispunjavanja onog što je rečeno o Austriji u noti od Antante. I u isto vrijeme se kaže da se nema namjere bilo što raditi narodima u Centralnoj Europi!
Cijela nota demonstrira, na primjer, potpuni nedostatak svijesti o teškoćama uređivanja svega toga ovdje, gdje su Slaveni u većini, u usporedbi sa ovdje, gdje su sasvim u manjini. Cijela nota razgolićuje najarogantniju, beskrupulozno ignoriranje situacije! Sa ovom arogancijom, pisane su povijesne note. I da se doda uvreda na ranu dalje se kaže da je jedina intencija ... Stvarno ne znam, jer je previše odvratno ponavljati ove prazne fraze.
Što bi bio bolji dokaz od ove note od Antante za činjenicu da se Austrija bila prisiljena braniti? Što može dati bolji dokaz? Ukratko, ovu notu se može gledati samo kao nešto patološko. To je izazov istini i stvarnosti. Vodi stvari predaleko. Dakle nadajmo se, pošto je to izazov duhovnom svijetu, da će ovaj duhovni svijet naći da je neophodno ispraviti stvari, čak i tada, naravno, ljudska bića će morati biti oruđe sa kojim će duhovni svijet raditi.
Stvarno je vrijeme za ilustraciju kao što je ova koju sam skicirao ovdje da bude pokazana u cijelom svijetu da bi se demonstrirala krajnja povijesna ignorancija i nedostatak razumijevanja o Centralnoj Europi. Očito, gdje vlada sila, razum nema mnogo efekta. Ali treba početi s razumijevanjem da, kada se spominju prava i slobode, misli se na moć, stvarnu moć. Stvari treba zvati pravim imenom. To je ono od čega pati naše vrijeme: Da ljudi ne mogu doći do toga da nazivaju stvari pravim imenom, da se ljudi ne mogu odlučiti da zovu stvari pravim imenom. Mnogi ljudi ne razumiju dosta toga. Kada dođete na ovako nešto kao što je ova idiotska podjela austrijskih nacija, postaje savršeno očito da ova nota proizlazi od ljudi koji ne znaju ništa o onome što postoji u Centralnoj Europi, a ipak imaju arogancije suditi o stvarnima o kojima ne znaju ništa i koji ne žele ništa nego proširiti svoju moć preko ovih teritorija. Uopće ih nije briga kakva je realna situacija.
Ali se na prvom mjestu uopće morate upitati kako uopće dolazi do ovakvih stvari. Na primjer u nekim verzijama kaže: Oslobođenje Slavena, Čeha i Slovaka. Ali švicarske novine, čiji prijevod je vjerojatno ažurniji, govore o Čeho-Slovacima. Složiti ćete se, ako netko napravi korektnu izjavu, neće vas zanimati izvor informacije; ali kada netko govori potpune besmislice, kao što je opis nacija u noti Antante, onda se pitate o izvoru. Zaista nije nezanimljivo primijetiti kada situacija izgleda da ide, nekako, paralelno, iako naravno bez temeljenja bilo kakve hipoteze na ovome, ili izvlačenja bilo kojeg zaključka. Ja se prirodno pitam: Što je izvor ovih besmislenih pojmova? Ponavljam: Bez formiranja ikakvih hipoteza ili zaključaka, dati ću vam un aperçu (pregled).
U zadnjih par dana — ne prosuđujem činjenicu, već vam jednostavno ovo govorim — kazna izrečena u Austriji za češkog vođu, Kramara, je objavljena. On je dugo vremena bio jedan od najutjecajnijih ljudi u Austriji. Bio je osuđen na smrt, a ta kazna je onda preinačena u petnaest godina teškog rada. Izricanje kazne je također sadržavalo izjavu da je određeni članak koji se pojavio u The Times — na engleskom, naravno — nađen u posjedu Kramara na njegovom vlastitom jeziku. Dalje dr. Kramar ima prijatelja, sveučilišnog profesora Masaryka, koji je pobjegao iz Austrije i sada živi u Londonu i Parizu. Tako razmotrimo određene rečenice iz kramarova programa koje su bile osnova za osudu. Ako ne razumijete ništa o situaciji u Austriji i čitate ove rečenice u The Times, ili negdje drugdje — pojavile su se i u Parizu u Revue tchčque — i malo se poigrate s načinom izražavanja, ne zaboravljajući da Kramar naravno koristi ispravne izraze, dolazite, dovoljno zanimljivo, do rečenica o narodima Austrije kako su se pojavili u noti od Antante. I ako se izraz ‘Čeho-Slovaci’ zaista koristio, dobivate čudan dojam da se Kramar nadao osnovati državu koja se sastoji od Čeha i Slovaka, što bi bilo besmisleno. Ali oni u zapadnoj Europi koji ne znaju ništa o stvarnoj situaciji od toga bi napravili: ‘Čeho-Slovake’.
Stvarno je neophodno danas, kada toliko podzemnih kanala igra svoju ulogu, razjasniti određena pitanja o međuvezama. Ne želim graditi nikakve hipoteze, niti izvlačiti zaključke u vezi ovoga što sam rekao, ali ostaje činjenica da postoji rijetka sukladnost između kazne koja je izrečena i teksta note od Antante. Očito možete imati različito mišljenje o ovoj kazni, zavisi od vaše točke gledišta. Kramar može biti gledan kao mučenik ili kao kriminalac. Ali ja ne želim dati sud. Važno je biti u poziciji za promatrati ovu rijetku sukladnost. Kao što sam rekao, jednostavno sam ovo primijetio kada sam se pitao o izvoru, odvojeno od bilo čega drugog, od ogromne ignorancije na kojoj je nota temeljena.
Moramo zasigurno govoriti o ovoj ogromnoj ignoranciji. Jer je značajna, i jedna je od karakteristika našeg vremena, da je na osnovu ovakve stvarnosti izraženo mišljenje od onih koji dominiraju jednom polovinom naseljive zemlje. To je zaista izazov duhu istine.
[Slijedećih nekoliko rečenica u ovom predavanju odnosi se na citat iz ‘članka’ datiranog 25 srpnja 1914 koji spominje Rasputina, koje stenografkinja nažalost nije zapisala. Pošto ne znače ništa bez citata, one su ispuštene. ]
Uvijek će biti moguće, ako netko ima moć, dati činjenicama drski šamar u lice — a periferija ima tu moć. Ali ne možete ošamariti istinu u lice. Istina govori i biti će — nadajmo se — također i impuls koji, kada stvari stoje najgore, može voditi čovječanstvo do neke vrsti spasenja.
Nastaviti ćemo sutra.
Naravno da se određene situacije ne može prosuditi ako nam neke stvari nisu poznate, a prosudbe rođene iz ignorancije, o cijelim nacijama, rade na najstrašniji način. Danas je mnogo toga rođeno iz ignorancije. To je, u stvari, uzrokovano tom crnom magijom — tako sam je opisao i u jednoj drugoj prilici također — danas poznatoj kao novinarstvo. To je vrsta crne magije, i postoji izvjesna istina u načinu na koji je narodna legenda osjećala pronalazak umjetnosti tiskanja — sa svim mogućnostima koje otvara — crnim magovima.
Mogli bi sada uzviknuti: Kao da nema dovoljno gluposti i osobenjaštva u antropozofskoj duhovnoj znanosti — sada je umjetnost tiskanja opisana kao crna magija! Ali ja sam samo rekao ‘vrsta’ crne magije. Često sam naglašavao da je pogrešno uvijek reći: ne smijem pustiti Ahrimana nigdje blizu mene; dalje s njime! Ne smijem pustiti Lucifera nigdje blizu mene; Želim imati posla samo s dobrim bogovima! Ako je to ono što želite, ne možete imati nikakvog dodira sa svijetom, jer sviđalo vam se ili ne, svijet visi u balansu između Ahrimana i Lucifera. Nemoguće je imati posla sa svijetom ako imate ovakav stav, stav koji se posebno često pojavljuje u našim krugovima. Treba se postići istinitost čak i u najmanjim stvarima. To mora biti praktična dobit naših napora u znanosti duha — praktična dobit. U sebi možete osjećati ovo: Ako u sebi ne možete razviti nagon za istinitošću, uvijek ćete biti otvoreni opasnosti da budete inficirani, pod utjecajem, neistine koja živi u svijetu.
To je zašto sam jednog drugog dana kazao: U budućnosti svi napori koji su bili prema miru biti će zaboravljeni, a na periferiji jedina stvar koju će se zapamtiti biti će ušutkavanje mira; ali neće biti zapamćeno kao ušutkavanje već kao nešto što je opravdano; sve drugo će biti zaboravljeno. Ovo će se zasigurno dogoditi. Tako da bi barem naša diskusija ovdje trebala biti prilog da bude moguće osjetiti istinu situacije. Jer danas jedan od prvih zahtjeva onih koji u stvarno zabrinuti za dobrobit i napredak čovječanstva je da ne dopustimo da nas preuzme neistinitost.
Pogledajmo na jednu od današnjih činjenica potpuno sine ira ali ne sine studio; bez simpatije i antipatije ali na temelju činjenica. Svi ste, siguran sam, pročitali notu od Antante za predsjednika Wilsona. Sa određenog stajališta ova nota, suprotno od svih prijašnjih, može se gledati kao povoljan simptom za budućnost. Jer ako su stvari išle predaleko, ako struna luka prijeti da odapne, tada opet ima nade, nade da ako su duhovne snage izazvane, tada će s duhovne strane biti vraćen udarac. Ova nota svakako nadmašuje sve ranije.
Pogledajmo sada činjenice. Ovdje je, ugrubo, Austro-Ugarska kakva je danas. [Predavač je crtao.] Ovdje je Dunav i ovdje je gdje bi bio Beč. Sada pretpostavimo da su zahtjevi iz note od Antante udovoljeni. Ona kaže da Talijani — to jest austrijski Talijani — žele biti oslobođeni. Najgora stvar u ovoj noti od Antante je da pati od unutarnje neistinitosti koja proizlazi iz potpune ignorancije. Zato je teško nacrtati ono što bi sada želio. Biti će poteškoća, kao što ćete vidjeti. Pretpostavimo da su austrijski Talijani oslobođeni. Sada bi trebalo osloboditi i južne Slavene. To je prilično teško. Ako bi južni Slaveni bili oslobođeni, karta bi izgledala ovako, jer oni žive svugdje oko ovoga.
Nadalje je rečeno, dovoljno smiješno: Čeho-Slovaci će biti oslobođeni. Znamo Čehe a također i Slovake. Ne treba reći da je jedino Antanta čula za Čeho-Slovake. Pretpostavimo da se tu misli na Čehe i na Slovake. Ako idemo za onim što sami Česi misle, rezultat bi bio ovakav. Sada na oslobođenje Rumunja. To bi izgledalo ovako. Također treba osloboditi, kao što nota govori ‘... u skladu s voljom njegova veličanstva Cara’, Poljake nastanjene u Galiciji; ali to treba napraviti sama Austrija. Na kraju, Mađarska bi izgledala ovako nekako, a Austrija ovako.
Ova karta je rezultat ispunjavanja onog što je rečeno o Austriji u noti od Antante. I u isto vrijeme se kaže da se nema namjere bilo što raditi narodima u Centralnoj Europi!
Cijela nota demonstrira, na primjer, potpuni nedostatak svijesti o teškoćama uređivanja svega toga ovdje, gdje su Slaveni u većini, u usporedbi sa ovdje, gdje su sasvim u manjini. Cijela nota razgolićuje najarogantniju, beskrupulozno ignoriranje situacije! Sa ovom arogancijom, pisane su povijesne note. I da se doda uvreda na ranu dalje se kaže da je jedina intencija ... Stvarno ne znam, jer je previše odvratno ponavljati ove prazne fraze.
Što bi bio bolji dokaz od ove note od Antante za činjenicu da se Austrija bila prisiljena braniti? Što može dati bolji dokaz? Ukratko, ovu notu se može gledati samo kao nešto patološko. To je izazov istini i stvarnosti. Vodi stvari predaleko. Dakle nadajmo se, pošto je to izazov duhovnom svijetu, da će ovaj duhovni svijet naći da je neophodno ispraviti stvari, čak i tada, naravno, ljudska bića će morati biti oruđe sa kojim će duhovni svijet raditi.
Stvarno je vrijeme za ilustraciju kao što je ova koju sam skicirao ovdje da bude pokazana u cijelom svijetu da bi se demonstrirala krajnja povijesna ignorancija i nedostatak razumijevanja o Centralnoj Europi. Očito, gdje vlada sila, razum nema mnogo efekta. Ali treba početi s razumijevanjem da, kada se spominju prava i slobode, misli se na moć, stvarnu moć. Stvari treba zvati pravim imenom. To je ono od čega pati naše vrijeme: Da ljudi ne mogu doći do toga da nazivaju stvari pravim imenom, da se ljudi ne mogu odlučiti da zovu stvari pravim imenom. Mnogi ljudi ne razumiju dosta toga. Kada dođete na ovako nešto kao što je ova idiotska podjela austrijskih nacija, postaje savršeno očito da ova nota proizlazi od ljudi koji ne znaju ništa o onome što postoji u Centralnoj Europi, a ipak imaju arogancije suditi o stvarnima o kojima ne znaju ništa i koji ne žele ništa nego proširiti svoju moć preko ovih teritorija. Uopće ih nije briga kakva je realna situacija.
Ali se na prvom mjestu uopće morate upitati kako uopće dolazi do ovakvih stvari. Na primjer u nekim verzijama kaže: Oslobođenje Slavena, Čeha i Slovaka. Ali švicarske novine, čiji prijevod je vjerojatno ažurniji, govore o Čeho-Slovacima. Složiti ćete se, ako netko napravi korektnu izjavu, neće vas zanimati izvor informacije; ali kada netko govori potpune besmislice, kao što je opis nacija u noti Antante, onda se pitate o izvoru. Zaista nije nezanimljivo primijetiti kada situacija izgleda da ide, nekako, paralelno, iako naravno bez temeljenja bilo kakve hipoteze na ovome, ili izvlačenja bilo kojeg zaključka. Ja se prirodno pitam: Što je izvor ovih besmislenih pojmova? Ponavljam: Bez formiranja ikakvih hipoteza ili zaključaka, dati ću vam un aperçu (pregled).
U zadnjih par dana — ne prosuđujem činjenicu, već vam jednostavno ovo govorim — kazna izrečena u Austriji za češkog vođu, Kramara, je objavljena. On je dugo vremena bio jedan od najutjecajnijih ljudi u Austriji. Bio je osuđen na smrt, a ta kazna je onda preinačena u petnaest godina teškog rada. Izricanje kazne je također sadržavalo izjavu da je određeni članak koji se pojavio u The Times — na engleskom, naravno — nađen u posjedu Kramara na njegovom vlastitom jeziku. Dalje dr. Kramar ima prijatelja, sveučilišnog profesora Masaryka, koji je pobjegao iz Austrije i sada živi u Londonu i Parizu. Tako razmotrimo određene rečenice iz kramarova programa koje su bile osnova za osudu. Ako ne razumijete ništa o situaciji u Austriji i čitate ove rečenice u The Times, ili negdje drugdje — pojavile su se i u Parizu u Revue tchčque — i malo se poigrate s načinom izražavanja, ne zaboravljajući da Kramar naravno koristi ispravne izraze, dolazite, dovoljno zanimljivo, do rečenica o narodima Austrije kako su se pojavili u noti od Antante. I ako se izraz ‘Čeho-Slovaci’ zaista koristio, dobivate čudan dojam da se Kramar nadao osnovati državu koja se sastoji od Čeha i Slovaka, što bi bilo besmisleno. Ali oni u zapadnoj Europi koji ne znaju ništa o stvarnoj situaciji od toga bi napravili: ‘Čeho-Slovake’.
Stvarno je neophodno danas, kada toliko podzemnih kanala igra svoju ulogu, razjasniti određena pitanja o međuvezama. Ne želim graditi nikakve hipoteze, niti izvlačiti zaključke u vezi ovoga što sam rekao, ali ostaje činjenica da postoji rijetka sukladnost između kazne koja je izrečena i teksta note od Antante. Očito možete imati različito mišljenje o ovoj kazni, zavisi od vaše točke gledišta. Kramar može biti gledan kao mučenik ili kao kriminalac. Ali ja ne želim dati sud. Važno je biti u poziciji za promatrati ovu rijetku sukladnost. Kao što sam rekao, jednostavno sam ovo primijetio kada sam se pitao o izvoru, odvojeno od bilo čega drugog, od ogromne ignorancije na kojoj je nota temeljena.
Moramo zasigurno govoriti o ovoj ogromnoj ignoranciji. Jer je značajna, i jedna je od karakteristika našeg vremena, da je na osnovu ovakve stvarnosti izraženo mišljenje od onih koji dominiraju jednom polovinom naseljive zemlje. To je zaista izazov duhu istine.
[Slijedećih nekoliko rečenica u ovom predavanju odnosi se na citat iz ‘članka’ datiranog 25 srpnja 1914 koji spominje Rasputina, koje stenografkinja nažalost nije zapisala. Pošto ne znače ništa bez citata, one su ispuštene. ]
Uvijek će biti moguće, ako netko ima moć, dati činjenicama drski šamar u lice — a periferija ima tu moć. Ali ne možete ošamariti istinu u lice. Istina govori i biti će — nadajmo se — također i impuls koji, kada stvari stoje najgore, može voditi čovječanstvo do neke vrsti spasenja.
Nastaviti ćemo sutra.