.- 19. Devetnaesto predavanje, Dornach, 14. siječnja 1917
Podsvjesni impulsi duše u čovjeka. Pitanje samospoznaje. Ego kao nositelj zlih sila koje kontrolira živčani sustav abdomena. Oslobađanje ega i njegovi učinci: somnabulizam, ludilo. Točka napada astralnog tijela u sustavu leđne moždine. Oslobađanje astralnog tijela: somnabulizam, ludilo, bijeg ideja, stanja slična maniji, melankolija, hipohondrija. Točka napada eterskog tijela u mozgu: zavist, ogorčenost, lažljivost.
Priroda čovjeka je komplicirana, i mnogo toga što se stvarno zbiva unutar ljudskog bića ostaje više ili manje ispod praga svijesti, samo šaljući efekte gore u svijest. Do prave samospoznaje ne može se doći ako se prvo ne dobije uvid u rad podsvjesnog tkanja ispod površine u impulsima duše. Ovi se, moglo bi se reći, kreću u dubinama oceana svijesti i dolaze na površinu samo tragom valova koje su stvorili. Uobičajena svijest može percipirati samo valove koji se dižu na površini, i u cijelosti nije sposobna razumjeti njihov značaj, tako da prava samospoznaja nije moguća. Samo razmišljajući o onom što je upropašteno u svijesti ne vodi do samospoznaje; jer stvari u dubinama duše često su veoma različite od onog što postaju u uobičajenoj, svakodnevnoj svijesti. Danas ćemo malo pogledati u ovu prirodu čovjeka da bi dobili, sa ovog stajališta, ideju kako podsvjesni duševni impulsi u ljudskom biću stvarno rade.
Na ovom polju možemo, naravno, u većoj ili manjoj mjeri, govoriti samo u slikama. Ali ako sakupite zajedno mnogo od onog što smo do sada raspravljali unutar antropozofskog pokreta, moći ćete shvatiti stvarnosti koje žele govoriti kroz slike. Možemo reći: Nevidljiva priroda čovjeka, njegov ego, njegovo astralno tijelo, njegovo etersko tijelo, rade kroz njegovu vidljivu prirodu, dakle ono što se ne pokazuje radi kroz ono što se pokazuje. Međutim, način na koji ono što je evidentno radi kroz ono što nije evidentno je veoma kompliciran. Ali ako radimo komadić po komadić kroz različite dijelove ovog kompliciranog procesa, i smjestimo ih zajedno, onda ćemo, na kraju, doći do sveukupnog pogleda na biće čovjeka. Čak će i ovo, ipak, uvijek ostati nekompletno, jer je biće čovjeka beskonačno kompleksno. Ali barem možemo doći do određenog osnovnog znanja o ljudskoj prirodi kao valjanog temelja samospoznaje.
Danas ćemo ispitati kako odvojene komponente ljudske prirode izražavaju sebe na više ili manje slikovit ili formaliziran način kroz fizički život. Ovdje je ljudsko biće. Da ilustriram ono što želim reći, početi ću s onim što prepoznajemo kod zemaljskog čovjeka kao aspekt kojeg smo svjesni: ego. Moram naglasiti da slikovita objašnjenja lako mogu voditi do nerazumijevanja, jer ono što je rečeno ranije izgleda u kontradikciji s onim što je rečeno kasnije. Pratite pažljivo, i uskoro ćete primijetiti da takve kontradikcije, u stvari, ne postoje.
Dakle počnimo s ego-prirodom čovjeka, s onom komponentom koju zovemo naš ego. Ova ego-priroda je, naravno, potpuno nadosjetilna; to je najviše nadosjetilni dio koji smo do sada stekli, ali on radi kroz fizičko. U intelektualističkom smislu ego radi u našem fizičkom biću uglavnom kroz nervni sustav koji zovemo sustavom ganglija, nervni sustav zrači iz solarnog pleksusa. Dijagramski možemo naznačiti ovaj nervni sustav, sustav ganglija, sustav solarnog pleksusa, ovako (vidi dijagram, tamna sjena). On je aktivan na način koji, na prvi pogled, ne izgleda da ima mnogo veze s onim što, u materijalističkom smislu, možemo zvati život nerva. Ipak to je aktualna točka kontakta za stvarnu ego-aktivnost. Ovo nije kontradikcija činjenice da kada počnemo gledati sebe duhovno, moramo tražiti centar ega u glavi. Pošto je ego-komponenta ljudskog bića nadosjetilna, točka u kojoj mi doživljavamo naš ego nije ista točka kao ona u kojoj uglavnom radi u nama.
Moramo biti sasvim jasni što mislimo kada kažemo: Ego radi kroz točku kontakta solarnog pleksusa. Što to znači je ovo: Sam ego je opremljen samo sa vrlo zatupljenom sviješću. Ego-misao nije isto što i ego. Ego-misao je ono što je upropašteno u svijesti, ali ego-misao nije pravi ego. Pravi ego se miješa kao formativna sila u cijeli ljudski organizam kroz solarni pleksus.
Sigurno možete reći da se ego distribuira preko cijelog tijela. Ali njegova glavna točka kontakta, gdje se posebno miješa u formativni element ljudskog organizma, je solarni pleksus. Bolji izraz bio bi sustav ganglija, jer su sve grane dio ovog procesa — sustava ganglija. To je proces koji živi u podsvijesti i radi u sustavu ganglija. Pošto sustav ganglija igra ulogu i u cirkulaciji krvi također, to nije u kontradikciji s činjenicom da se ego izražava u krvi. Pravo značenje svega što je rečeno mora biti uzeto u obzir. Jedna je stvar reći: Ego se miješa u sustavu ganglija u formativne sile i u sve životne procese organizma. Ali misli se na nešto drugo kada kažemo: Krv je sa svojom cirkulacijom izražaj ega u ljudskom biću. Priroda ljudskog bića je, kao što sam rekao, komplicirana.
Da bi shvatili značaj ovog što je rečeno, bilo bi korisno odgovoriti na slijedeće pitanje: Kakav je odnos ega sa sustavom ganglija i svime što je povezano s njim? Kako je ego usidren, takoreći, u abdominalnim organima ljudskog bića?
Kada je ljudsko biće u normalnom stanju zdravlja, ego je prikovan za solarni pleksus i sve što je s njim povezano. On je ograničen solarnim pleksusom. Što to znači? Ovaj ljudski ego, dan čovjeku tijekom zemaljske evolucije kao poklon Duhova oblika, bio je, kao što znamo, podvrgnut iskušenju Lucifera. Ego, kakav sada postoji u čovjeku, i jer je bio inficiran luciferičkim snagama, bio bi nositelj zlih sila. Istina ove činjenice mora se definitivno prepoznati. Ego nije nositelj zlih sila zbog svoje vlastite prirode, već zato jer je bio inficiran luciferičkim silama kroz iskušenje Lucifera; on je zapravo nositelj stvarno zlih sila, sila koje, zbog luciferičkog utjecaja, teže skrenuti misaoni život ega prema zlu. Od trenutka kada mu je dan ego, čovjek je sposoban misliti. Kada ne bi bilo luciferičkog iskušenja, čovjek bi mislio samo dobre misli o svemu. Ali pošto se luciferički izazov, u stvari, dogodio, ego ne misli dobre misli, već misli pod djelovanjem Lucifera. To je činjenica zemaljske evolucije: ego je zloban i kukavički. Misli samo kako sebe prikazati u dobrom svjetlu a sve drugo poslati u sjenu. On je pod utjecajem svih vrsta egoizama. To je onako kako jest, zbog utjecaja Lucifera.
Sada sustav ganglija, solarni pleksus, nešto je u čovjeku što je došlo od mjesečeve inkarnacije zemlje. To je vrsta kuće za ego; ego se tu na određeni način uklapa. U stvari, tu se može držati zatvorenik. Dakle imamo slijedeće stanje stvari: Zbog luciferičkog utjecaja, ego cijelo vrijeme teži da se ponaša kukavički, lažljivo i smješta sebe u svjetlo, dok sve ostalo zadržava u sjeni. Ali on je zatvorenik nervnog sustava abdomena. Tu mora obitavati. Pomoću nervnog sustava abdomena ispravno napredujuće snage, koje su nam došle sa drevnog Saturna, Sunca i Mjeseca, prisiljavaju ego da ne bude demon u lošem smislu. Dakle način na koji nosimo naš ego u nama je da je ograničen sa organima abdomena.
Pretpostavimo sada da ovi abdominalni organi na neki način nisu zdravi, ili nisu u normalnom stanju. Ne biti u normalnom stanju znači da ne žele potpuno uzeti ono što se uklapa u njih duhovno, što im duhovno pripada. Ego može biti nekako slobodniji u svojoj aktivnosti ako abdominalni organi nisu sasvim zdravi. Ako je ovo oslobođenje došlo s nekakvom fizičkom hiperaktivnosti, ovo se može iskazati u ljudskom biću u tome da je ego pušten na vanjski svijet, umjesto da ostane ograničen. Kada se ego ponaša slobodno na ovaj način, imamo slučaj psihološke bolesti: ljudsko biće pokazuje karakteristike ega pod utjecajem Lucifera. Tada se pojavljuju karakteristike ega o kojima sam govorio. Sigurno nije potrebno biti materijalist da bi potpuno razumjeli način na koji duhovno — u ovom slučaju ego — može biti ograničeno fizičkim organima u životu između rođenja i smrti, iako na način različit od onog koji percipira materijalist. Nije potrebno biti materijalist za vidjeti kako, govorom(?), vrag može zbaciti svoje lance i osloboditi se. Ovo je jedna instanca psihološke bolesti.
Oslobođenje ega, međutim, nije nužno pitanje psihološke bolesti, jer je također moguće još jedno stanje stvari. U ovom slučaju nije pitanje bolesti u abdomenu već prije ‘gašenja’ njegove normalne aktivnosti. To je ono što se događa u velikoj većini slučajeva hipnotičke svijesti. Funkcioniranje sustava ganglija u abdomenu je stavljeno u stanje — bilo prirodnim uzrocima ili svakakvim hipnotičkim efektima — u kojem nije u mogućnosti držati ego ispravno pod kontrolom. Tako na ovaj način, također, ego ima mogućnost postati više umiješan u svoje okruženje. To nije ugrađeno u sustav ganglija pa je prema tome slobodan koristiti kanale prema vanjskom svijetu koji mu omogućavaju iz daleka opažati svakakve procese u prostoru i vremenu koji su, kada je ugrađen u sustav ganglija, procesi što se ne mogu normalno opažati.
Tako je važno znati da postoji određena veza između stanja hipnotiziranosti, koje je mekani način gašenja normalne aktivnosti procesa ograničenih u sustav ganglija pri uobičajenoj svjesnosti, i određenih oblika ludila, gdje je gašenje uzrokovano deformacijom ili bolešću određenih abdominalnih organa. Ako je ego oslobođen, ako osjeća, mogli bi reći, slobodu od lanaca i povezan je, ne sa svojim tijelom već sa duhovnim silama u okruženju, to je uvijek, na neki način, patološko stanje, kao što je to također i slučaj ludila. To je zašto su neki oblici ludila karakterizirani sa pojavom prkosa, lažljivosti, podmuklosti i lukavstva — svime što dolazi od luciferičkog utjecaja; težnjom da sebe smjesti na svjetlo a druge pošalje u sjenu, i tako dalje.
Sada ćete shvatiti zašto konstitucija duše osobe zavisi od samog načina na koji izgleda ljuska koja povezuje njegov ego. Da se ne bi previše fokusirali na ljudska bića i možda uvrijedili neke ljudske duše, umjesto toga pogledajmo na trenutak na lava, divljeg mesoždera, i usporedimo ga sa bikom ili volom. Možete vidjeti razliku. Čak iako lav ima grupni ego dok je ljudsko biće obdareno sa individualnim egom, ipak se možemo koristiti usporedbom. Kakva je razlika između prirode lava i prirode vola? Lav je definitivno mesožder dok je vol uglavnom vegetarijanac. Razlika je ovo: Ono što kod lava odgovara njegovom grupnom egu je slabije povezano; snažna aktivnost pogodna za njegove abdominalne organe čini ego slobodnijim, daje mu više slobode prema okruženju, dok je kod vegetarijanskog vola grupni ego više povezan sa abdominalnim organima. Vol živi više povezan u sebi.
Moramo biti sasvim jasni što mislimo kada kažemo: Ego radi kroz točku kontakta solarnog pleksusa. Što to znači je ovo: Sam ego je opremljen samo sa vrlo zatupljenom sviješću. Ego-misao nije isto što i ego. Ego-misao je ono što je upropašteno u svijesti, ali ego-misao nije pravi ego. Pravi ego se miješa kao formativna sila u cijeli ljudski organizam kroz solarni pleksus.
Sigurno možete reći da se ego distribuira preko cijelog tijela. Ali njegova glavna točka kontakta, gdje se posebno miješa u formativni element ljudskog organizma, je solarni pleksus. Bolji izraz bio bi sustav ganglija, jer su sve grane dio ovog procesa — sustava ganglija. To je proces koji živi u podsvijesti i radi u sustavu ganglija. Pošto sustav ganglija igra ulogu i u cirkulaciji krvi također, to nije u kontradikciji s činjenicom da se ego izražava u krvi. Pravo značenje svega što je rečeno mora biti uzeto u obzir. Jedna je stvar reći: Ego se miješa u sustavu ganglija u formativne sile i u sve životne procese organizma. Ali misli se na nešto drugo kada kažemo: Krv je sa svojom cirkulacijom izražaj ega u ljudskom biću. Priroda ljudskog bića je, kao što sam rekao, komplicirana.
Da bi shvatili značaj ovog što je rečeno, bilo bi korisno odgovoriti na slijedeće pitanje: Kakav je odnos ega sa sustavom ganglija i svime što je povezano s njim? Kako je ego usidren, takoreći, u abdominalnim organima ljudskog bića?
Kada je ljudsko biće u normalnom stanju zdravlja, ego je prikovan za solarni pleksus i sve što je s njim povezano. On je ograničen solarnim pleksusom. Što to znači? Ovaj ljudski ego, dan čovjeku tijekom zemaljske evolucije kao poklon Duhova oblika, bio je, kao što znamo, podvrgnut iskušenju Lucifera. Ego, kakav sada postoji u čovjeku, i jer je bio inficiran luciferičkim snagama, bio bi nositelj zlih sila. Istina ove činjenice mora se definitivno prepoznati. Ego nije nositelj zlih sila zbog svoje vlastite prirode, već zato jer je bio inficiran luciferičkim silama kroz iskušenje Lucifera; on je zapravo nositelj stvarno zlih sila, sila koje, zbog luciferičkog utjecaja, teže skrenuti misaoni život ega prema zlu. Od trenutka kada mu je dan ego, čovjek je sposoban misliti. Kada ne bi bilo luciferičkog iskušenja, čovjek bi mislio samo dobre misli o svemu. Ali pošto se luciferički izazov, u stvari, dogodio, ego ne misli dobre misli, već misli pod djelovanjem Lucifera. To je činjenica zemaljske evolucije: ego je zloban i kukavički. Misli samo kako sebe prikazati u dobrom svjetlu a sve drugo poslati u sjenu. On je pod utjecajem svih vrsta egoizama. To je onako kako jest, zbog utjecaja Lucifera.
Sada sustav ganglija, solarni pleksus, nešto je u čovjeku što je došlo od mjesečeve inkarnacije zemlje. To je vrsta kuće za ego; ego se tu na određeni način uklapa. U stvari, tu se može držati zatvorenik. Dakle imamo slijedeće stanje stvari: Zbog luciferičkog utjecaja, ego cijelo vrijeme teži da se ponaša kukavički, lažljivo i smješta sebe u svjetlo, dok sve ostalo zadržava u sjeni. Ali on je zatvorenik nervnog sustava abdomena. Tu mora obitavati. Pomoću nervnog sustava abdomena ispravno napredujuće snage, koje su nam došle sa drevnog Saturna, Sunca i Mjeseca, prisiljavaju ego da ne bude demon u lošem smislu. Dakle način na koji nosimo naš ego u nama je da je ograničen sa organima abdomena.
Pretpostavimo sada da ovi abdominalni organi na neki način nisu zdravi, ili nisu u normalnom stanju. Ne biti u normalnom stanju znači da ne žele potpuno uzeti ono što se uklapa u njih duhovno, što im duhovno pripada. Ego može biti nekako slobodniji u svojoj aktivnosti ako abdominalni organi nisu sasvim zdravi. Ako je ovo oslobođenje došlo s nekakvom fizičkom hiperaktivnosti, ovo se može iskazati u ljudskom biću u tome da je ego pušten na vanjski svijet, umjesto da ostane ograničen. Kada se ego ponaša slobodno na ovaj način, imamo slučaj psihološke bolesti: ljudsko biće pokazuje karakteristike ega pod utjecajem Lucifera. Tada se pojavljuju karakteristike ega o kojima sam govorio. Sigurno nije potrebno biti materijalist da bi potpuno razumjeli način na koji duhovno — u ovom slučaju ego — može biti ograničeno fizičkim organima u životu između rođenja i smrti, iako na način različit od onog koji percipira materijalist. Nije potrebno biti materijalist za vidjeti kako, govorom(?), vrag može zbaciti svoje lance i osloboditi se. Ovo je jedna instanca psihološke bolesti.
Oslobođenje ega, međutim, nije nužno pitanje psihološke bolesti, jer je također moguće još jedno stanje stvari. U ovom slučaju nije pitanje bolesti u abdomenu već prije ‘gašenja’ njegove normalne aktivnosti. To je ono što se događa u velikoj većini slučajeva hipnotičke svijesti. Funkcioniranje sustava ganglija u abdomenu je stavljeno u stanje — bilo prirodnim uzrocima ili svakakvim hipnotičkim efektima — u kojem nije u mogućnosti držati ego ispravno pod kontrolom. Tako na ovaj način, također, ego ima mogućnost postati više umiješan u svoje okruženje. To nije ugrađeno u sustav ganglija pa je prema tome slobodan koristiti kanale prema vanjskom svijetu koji mu omogućavaju iz daleka opažati svakakve procese u prostoru i vremenu koji su, kada je ugrađen u sustav ganglija, procesi što se ne mogu normalno opažati.
Tako je važno znati da postoji određena veza između stanja hipnotiziranosti, koje je mekani način gašenja normalne aktivnosti procesa ograničenih u sustav ganglija pri uobičajenoj svjesnosti, i određenih oblika ludila, gdje je gašenje uzrokovano deformacijom ili bolešću određenih abdominalnih organa. Ako je ego oslobođen, ako osjeća, mogli bi reći, slobodu od lanaca i povezan je, ne sa svojim tijelom već sa duhovnim silama u okruženju, to je uvijek, na neki način, patološko stanje, kao što je to također i slučaj ludila. To je zašto su neki oblici ludila karakterizirani sa pojavom prkosa, lažljivosti, podmuklosti i lukavstva — svime što dolazi od luciferičkog utjecaja; težnjom da sebe smjesti na svjetlo a druge pošalje u sjenu, i tako dalje.
Sada ćete shvatiti zašto konstitucija duše osobe zavisi od samog načina na koji izgleda ljuska koja povezuje njegov ego. Da se ne bi previše fokusirali na ljudska bića i možda uvrijedili neke ljudske duše, umjesto toga pogledajmo na trenutak na lava, divljeg mesoždera, i usporedimo ga sa bikom ili volom. Možete vidjeti razliku. Čak iako lav ima grupni ego dok je ljudsko biće obdareno sa individualnim egom, ipak se možemo koristiti usporedbom. Kakva je razlika između prirode lava i prirode vola? Lav je definitivno mesožder dok je vol uglavnom vegetarijanac. Razlika je ovo: Ono što kod lava odgovara njegovom grupnom egu je slabije povezano; snažna aktivnost pogodna za njegove abdominalne organe čini ego slobodnijim, daje mu više slobode prema okruženju, dok je kod vegetarijanskog vola grupni ego više povezan sa abdominalnim organima. Vol živi više povezan u sebi.
Vidite zašto ima dosta smisla da ljudsko biće postane vegetarijanac — naravno, samo ako tako želi. Jer što donosi vegetarijanska dijeta? Čini abdominalne organe još sposobnijim za povezivanje ega, što, ako vam ovo ne zvuči kao paradoks, vodi do toga da ljudsko biće postane nježnije. Njegov zli demon je više interni i manje živi u okruženju. Nitko, međutim, ne bi trebao sebe uvjeriti da ne posjeduje ovog demona, jer posjeduje, ali je više zatvoren unutar njega. Bilo bi lako postaviti eksperiment za usporediti ponašanje gladnog mesoždera i gladnog vegetarijanca. Kod gladi, smanjuje se sposobnost inhibicije. Dakle bilo bi vjerojatno da bi gladni vegetarijanac, koji je navikao sadržavati sebe kao rezultat vegetarijanske dijete, bio više divlji. Jer glad donosi promjene u funkcijama abdominalnih organa, koje su sposobne manje sputati ego nego kada su site. Ne mislim apsolutno to što govorim, jer mesožder u svakom slučaju povezuje ego slabije nego vegetarijanac. Ali sam kazao da, u usporedbi, gladni vegetarijanac, suprotno stanuju sitosti, će vjerojatno biti više divlji nego gladni mesožder, suprotno njegovom stanju kad je sit.
Ljudska priroda je zaista previše komplicirana. Jedan veoma dobar način za prikupiti neko znanje kao osnovu za istinu, izvornu samospoznaju u životu je obratiti pažnju na vezu između duhovnih i tjelesnih dijelova. Dodati ću, ipak, da vegetarijanci trebaju obratiti pažnju da ne dopuste sebi da budu previše pothranjeni. Ako su pothranjeni u opasnosti su da sebi naštete, i tada su njihovi okovi — zatvor za njihovog vraga, koji pokazuje sebe u samovolji, lažima i tako dalje — oslabljeni. Oni tada puštaju svog vraga vani u okruženje, i okruženje je uznemireno njihovim problemima. Ili tako, ili drugačije oni sami imaju problema. Ne uspijevaju se nositi sa sobom, jer ili stalno imaju maniju manifestiranja raznih loših kvaliteta ega, ili — ako su dobro odgojeni — imaju potrebu sve ovo zadržati za sebe, u kojem se slučaju, također, može dogoditi da se ne mogu nositi sa sobom. Svakakva nezadovoljstva se javljaju u njihovoj duši. Ovo je važno vidjeti.
Baš kao što ego ima svoju točku kontakta u ustavu ganglija, tako i astralno tijelo ima svoju točku kontakta u svim onim procesima koji su povezani s nervnim sustavom kičmene moždine. Prirodno, nervi idu kroz cijelo tijelo; ali u nervnom sustavu kičmene moždine imamo drugu točku kontakta. Uključeno u ovo, naravno, su ponovno svi procesi povezani s ovim kičmenim nervnim sustavom. Ne govorim o cerebralnom nervnom sustavu. Mislim na nervni sustav kičmene moždine koji ima veze, na primjer, sa našim refleksnim akcijama i regulator je mnogo toga što se događa u organizmu. U ovom kontekstu moramo obuhvatiti sve procese regulirane s ovim nervnim sustavom. Opet moramo vidjeti da je astralno tijelo ili povezano sa svime u vezi s ovim kičmenim sustavom ili da postaje slobodno od njega, kroz bolest ili kroz djelomičnu uspavanost zbog hipnotičkog stanja ili nečeg sličnog. Entitet koji je ovdje povezan primio je svoje luciferičke osobine, koji su malo pomiješani s ahrimaničkim osobinama, sve od vremena drevnog Mjeseca. Prema tome ovi su slabiji od luciferičkih osobina ega, ali su i oni prisutni u astralnom tijelu, također. Ako želite svoju dušu okrenuti kontemplaciji o procesu sa kojim luciferički utjecaj mili u astralno tijelo, morat ćete proučiti što sam rekao u mojoj knjizi Tajna znanost o odvajanju Mjeseca od evolucije u cjelini. Ovaj utjecaj se pojavljuje za vrijeme drevnog Mjeseca. Tu ćete otkriti drugi razlog za određene osobine u ljudskom biću, osobine hipnotičke prirode — više hipnotičke osobine koje su povezane, uglavnom, sa organima prsiju i koje unose viša iskustva nego organi abdomena. U isto vrijeme ćete vidjeti da ako nešto nije u redu, tako da astralno tijelo ne može biti povezano kako bi trebalo, može opet doći do nečega što je psihološka bolest, psihološki poremećaj. Baš kao što ego može biti otpušten, uzrokujući znakove ludila, tako i astralno tijelo može biti otpušteno, što opet dovodi do znakova ludila.
Kada je ego otpušten, to vodi, kao što sam rekao, do osobina kao inat, podmuklost, samovolja, varljivost, davanje sebi istaknutosti i stavljanje svih ostalih u sjenu, i tako dalje. Kada je astralno tijelo otpušteno, to vodi u nestalnost ideja i nedostatka kohezivnog mišljenja, maničnog stanja u jednu ruku ili, u drugu, do odustajanja, depresije, hipohondrije. Opet, ovi uvjeti mogu biti dovedeni uspavljujućom ili hipnotičkom intervencijom; ali u ovom slučaju organi nisu bolesni, već je njihova normalna funkcija suzbijena intervencijom hipnotičara.
Ima mnogo toga u našoj ljudskoj prirodi što treba kontrolirati, jer na određeni način mi pripadamo vragu. Mi smo barem djelomično pristojna ljudska bića samo zato jer se vrag u nama drži na provjeri od božanskih duhovnih snaga koje su se razvile na primjeren način kroz periode drevnog Saturna, Sunca i Mjeseca. Zbog raznih iskušenja, mi ne posjedujemo svi tu veliku sposobnost za pristojnost. Dobar dio loših naravi i raspoloženja duševnog života su rezultat susreta s demonom u nama. Do pojavljivanja demonskog elementa dolazi jer ono što je povezano može postati nepovezano.
Govoriti ćemo drugom prilikom o tome što je to u životu između smrti i novog rođenja što veže one aspekte koji su povezani sa našim psihičkim tijelom sada, za vrijeme između rođenja i smrti. Složit ćete se da mi dugujemo veliku zahvalnost kozmičkom redu da mi ovdje, između rođenja i smrti, posjedujemo naš fizički organizam, jer bez njega ne bismo imali zatvor za naše više komponente. Kada se ove više komponente oslobode, nakon što odložimo naše fizičko tijelo, dolazi do različitih stanja, o čemu ćemo raspravljati drugi put. Dovoljno je reći da više komponente još uvijek zadržavaju nekakvo obuzdavanje, čak i tada.
Baš kao što ego ima svoju točku kontakta u ustavu ganglija, tako i astralno tijelo ima svoju točku kontakta u svim onim procesima koji su povezani s nervnim sustavom kičmene moždine. Prirodno, nervi idu kroz cijelo tijelo; ali u nervnom sustavu kičmene moždine imamo drugu točku kontakta. Uključeno u ovo, naravno, su ponovno svi procesi povezani s ovim kičmenim nervnim sustavom. Ne govorim o cerebralnom nervnom sustavu. Mislim na nervni sustav kičmene moždine koji ima veze, na primjer, sa našim refleksnim akcijama i regulator je mnogo toga što se događa u organizmu. U ovom kontekstu moramo obuhvatiti sve procese regulirane s ovim nervnim sustavom. Opet moramo vidjeti da je astralno tijelo ili povezano sa svime u vezi s ovim kičmenim sustavom ili da postaje slobodno od njega, kroz bolest ili kroz djelomičnu uspavanost zbog hipnotičkog stanja ili nečeg sličnog. Entitet koji je ovdje povezan primio je svoje luciferičke osobine, koji su malo pomiješani s ahrimaničkim osobinama, sve od vremena drevnog Mjeseca. Prema tome ovi su slabiji od luciferičkih osobina ega, ali su i oni prisutni u astralnom tijelu, također. Ako želite svoju dušu okrenuti kontemplaciji o procesu sa kojim luciferički utjecaj mili u astralno tijelo, morat ćete proučiti što sam rekao u mojoj knjizi Tajna znanost o odvajanju Mjeseca od evolucije u cjelini. Ovaj utjecaj se pojavljuje za vrijeme drevnog Mjeseca. Tu ćete otkriti drugi razlog za određene osobine u ljudskom biću, osobine hipnotičke prirode — više hipnotičke osobine koje su povezane, uglavnom, sa organima prsiju i koje unose viša iskustva nego organi abdomena. U isto vrijeme ćete vidjeti da ako nešto nije u redu, tako da astralno tijelo ne može biti povezano kako bi trebalo, može opet doći do nečega što je psihološka bolest, psihološki poremećaj. Baš kao što ego može biti otpušten, uzrokujući znakove ludila, tako i astralno tijelo može biti otpušteno, što opet dovodi do znakova ludila.
Kada je ego otpušten, to vodi, kao što sam rekao, do osobina kao inat, podmuklost, samovolja, varljivost, davanje sebi istaknutosti i stavljanje svih ostalih u sjenu, i tako dalje. Kada je astralno tijelo otpušteno, to vodi u nestalnost ideja i nedostatka kohezivnog mišljenja, maničnog stanja u jednu ruku ili, u drugu, do odustajanja, depresije, hipohondrije. Opet, ovi uvjeti mogu biti dovedeni uspavljujućom ili hipnotičkom intervencijom; ali u ovom slučaju organi nisu bolesni, već je njihova normalna funkcija suzbijena intervencijom hipnotičara.
Ima mnogo toga u našoj ljudskoj prirodi što treba kontrolirati, jer na određeni način mi pripadamo vragu. Mi smo barem djelomično pristojna ljudska bića samo zato jer se vrag u nama drži na provjeri od božanskih duhovnih snaga koje su se razvile na primjeren način kroz periode drevnog Saturna, Sunca i Mjeseca. Zbog raznih iskušenja, mi ne posjedujemo svi tu veliku sposobnost za pristojnost. Dobar dio loših naravi i raspoloženja duševnog života su rezultat susreta s demonom u nama. Do pojavljivanja demonskog elementa dolazi jer ono što je povezano može postati nepovezano.
Govoriti ćemo drugom prilikom o tome što je to u životu između smrti i novog rođenja što veže one aspekte koji su povezani sa našim psihičkim tijelom sada, za vrijeme između rođenja i smrti. Složit ćete se da mi dugujemo veliku zahvalnost kozmičkom redu da mi ovdje, između rođenja i smrti, posjedujemo naš fizički organizam, jer bez njega ne bismo imali zatvor za naše više komponente. Kada se ove više komponente oslobode, nakon što odložimo naše fizičko tijelo, dolazi do različitih stanja, o čemu ćemo raspravljati drugi put. Dovoljno je reći da više komponente još uvijek zadržavaju nekakvo obuzdavanje, čak i tada.
Sada, upravo onako kako je astralno tijelo povezano na ovaj način sa sustavom kičmene moždine i svim procesima organskog života povezanim s njom, tako je i etersko tijelo povezano s cerebralnim sustavom i svime što mu pripada. Prema tome, etersko tijelo ima svoju točku dodira pomoću cerebralnog sustava. Slične stvari se i ovdje mogu reći, također. U našoj glavi je zatvor za naše etersko tijelo. Ludilo ili hipnotička stanja se javljaju ako tijelo nije sasvim dobro i etersko tijelo je pušteno slobodno. Lijevo do sebe, t.j., ne okruženo zatvorom glave, etersko tijelo ima tendenciju reproducirati sebe, tako postajući sebi stranac i prosipajući se u svijet, noseći svoj život u druge stvari. Ovo je opis uvjeta do kojih dolazi ako zatvorski čuvar otpusti etersko tijelo.
Dakle imamo tri mogućnosti psihičke bolesti, i također tri mogućnosti bijega od fizičkog tijela. Ove tri mogućnosti trebaju definitivno biti uzete u obzir — ali naravno na sasvim drugačiji način — kada osoba postaje slobodna od svog fizičkog tijela kroz inicijaciju. Ono o čemu smo govorili je oslobađanje do kojeg je došlo bolešću, kada organi fizičkog tijela nisu ostali zdravi i tada nisu sposobni sadržavati više komponente. Uspavanost mozga će biti rezultat ako je moždana aktivnost prigušena. Etersko tijelo će biti oslobođeno i doći će do uvjeta uspavanosti. Ali kada je mozak oštećen, zatvor ne može više zadržati zatvorenika — to jest, etersko tijelo — koje krene u svoje vlastite avanture, težeći da živi i stvara svoj vlastiti poremećeni, zbrkani život otvarajući se u svijet. Dakle jasno vidite da su psihološke bolesti, u glavnini, uzrokovane oslobađanjem od fizičke osnove kojoj različite više komponente čovjeka pripadaju za vrijeme života između rođenja i smrti.
Etersko tijelo, kada je oslobođeno, ima uglavnom ahrimaničke karakteristike. Zavist, ljubomora, pohlepa i slična stanja biti će patološki pretjerana, uvijek u vezi s načinom širenja u okolinu, načinom puštanja sebe. Pokušajte to razumjeti ovako: Jedina točka privlačenja za ego je, više ili manje, sustav ganglija i što god je povezano s njim; točka kontakta astralnog tijela je s kičmenom moždinom, ali zajedno sa sustavom ganglija; a etersko tijelo je povezano s cerebralnim sustavom, ali skupa, i s kičmenim sustavom i sa sustavom ganglija. Dakle, sa ovog stajališta, sustav ganglija ima posla s mozgom, na primjer, utoliko što poslužuje sve podsvjesne organske procese. Ako sustav ganglija donosi informacije o sustavu bolesti koji teče svojim tijekom u mozgu, tada ono što je oslobođeno može biti i etersko tijelo, čak iako korijen uzroka leži u sustavu ganglija. Vidite koliko su stvari komplicirane.
Danas psihijatrija nema, za sada, načina razdvojiti između ova tri oblika duševne bolesti. Psihijatrija će jedino postići određeni stupanj savršenstva kada bude napravljena distinkcija između psiholoških abnormalnosti do kojih dolazi zbog oslobađanja od okova eterskog tijela, ili astralnog tijela, ili ega. Tada će postojati stvarno značajan način razdvajanja, i procjenjivanja, različitih simptoma psiholoških abnormalnosti — i biti će ih važno procijeniti na ovaj način.
Iz svega ovoga vidite kako samospoznaja može biti izgrađena na prodornom gledanju komplicirane prirode ljudskog bića. Znanje može sigurno imati neprijatne strane. Ali znanje ne bi trebalo biti igračka, jer je to najozbiljnija stvar u cjelini ljudskog života. Netko tko zna sve što se može znati o ljudskoj prirodi — ako je čak nekako naklonjen to razumjeti na način koji nije egoističan, ako je sklon misliti i osjećati o tome na objektivan način — može u ovom znanju imati važan iscjeljujući faktor na raspolaganju. Netko može biti slab da bi koristio ovaj iscjeljujući faktor; ali ovo znanje je važan iscjeljujući faktor. Ne može se steći ostajući u subjektivnoj prirodi; ne može se steći propuštajući izvlačiti iz ovoga.
Ovo je veliki problem za pokret kakav je naš. U jednu ruku je neophodno ozbiljno stremiti ka najvišem znanju, nije svatko tko se odluči pridružiti našem pokretu sklon prihvatiti takvo znanje s potpunom objektivnošću i s punom ozbiljnošću. Ovakvo znanje donosi zdravlje u osobni život samo ako netko nije stalno zauzet reflektiranjem na vlastitu osobnost, ako se stalno ne pita: Kako se Ja osjećam, što se zbiva u meni, kako mi ide u svijetu, što živi u mojoj duši, i tako dalje. To donosi zdravlje samo ako se oslobodimo svega toga i umjesto toga se brinemo sa čovječanstvom u cjelini, stvarima koje brinu svako ljudsko biće. Poteškoće se javljaju samo ako se netko želi koncentrirati na sebe, ako netko ne može od sebe pobjeći. Što je više netko sposoban okrenuti se od sebe i prema svemu što brine ljude i svijet općenito, to više znanje postaje iscjeljujući faktor.
Kako bi mi bilo drago kad bi mi samo ovo vjerovali! Pokret kao naš daje mnogo mogućnosti za promatranje suprotnog od ovog što sam govorio. To je, naravno, prirodno i opravdano da se ljudi koji ne mogu lako pobjeći od sebe trebaju okrenuti našem Pokretu zbog udobnosti i nade i povjerenja. Ali ako oni ne teže časno da pobjegnu od sebe, ako se nastave zaokupljati sa vlastitom glavom i vlastitim srcem — da ne spominjem druge stvari s kojima su mnogi u našem pokretu zaokupljeni — tada znanje za njih ne može postati ono što u stvari, je. Moguće se zanimati za znanje na takav način da ono postane ne samo osobna, već također i opće ljudska stvar. Što je više osobnih razmatranja uključeno, veće je i razdvajanje od onog što je iscjeljujuće u svom znanju o dubljim aspektima svijeta.
Sa točke gledišta koju smo sada dosegli moramo stremiti da dođemo do jasnoće o tome kako su određeni impulsi u ljudskoj prirodi povezani s oslobađanjem duševnog i duhovnog elementa, bilo u stanjima dovedenim pomoću hipnoze, ili ludila. Proces oslobađanja je uvijek povezan sa spajanjem s duhovnim elementom. Ali to je opet povezano s određenim osjećajem čulnosti, sa stvarnom čulnošću, i direktnom i indirektnom. Jer što god da postane slobodno — bilo etersko ili astralno tijelo, ili ego — nekako ulijeva sebe u duhovni svijet. I ovo izlijevanje je definitivno povezano s unutarnjim osjećajem blaženstva.
Netko sa psihološkom abnormalnošću dobije određenu satisfakciju od njegove abnormalne duševne aktivnosti i prema tome nevoljko odlazi od nje. U svakom dobu, oni koji su se zanimali s liječenjem psiholoških abnormalnosti izvještavali su slijedeće iskustvo: Kada bi liječnici našli način liječenja svojih pacijenata, događalo se da kada se moment ozdravljenja približi, pacijent osjeća da više ne može slobodno biti spojen s duhovnim okruženjem i da je izgubio određeni osjećaj čulnog blaženstva, tako da počinje mrziti liječnika koji ga od toga odvaja. Obično su oni koji nisu psihološki bolesni zahvalni njihovom liječniku kada ih izliječi, ali napori učinjeni na psihološki bolesnim susreću se sa suprotnim. To ćete naći dokumentirano u odgovarajućoj literaturi. Liječnici se često susreću da kada je kura efikasna, ili je čak samo napravljen pokušaj za prevladavanje oboljenja, pacijentu doktor postaje odvratan jer ga odvaja od onog što stvarno želi, posebno u podsvijesti, čak i ako to svjesno poriče.
Ovakve stvari vode nas duboko u misteriju duševne prirode ljudskog bića. Mi tada razumijemo da ego, ili etersko tijelo ili astralno tijelo, poslije nastojanja da radi uz pomoć njegovih fizičkih alata, ako oni tada postanu slobodni, još su uvijek jaki i prožeti formama koje imaju unutar njihovih fizičkih alata, mogu lakše osloboditi određene snage nego što im je to bilo moguće unutar bolesnih organa. To je zašto ljudi s povremenim bolestima — jer su one cikličke, periodičke abnormalnosti duše — kada još jednom napuste njihov organizam, često osjećaju da imaju sposobnosti koje inače ne posjeduju. To im daje veliku satisfakciju, a kada se onda vrate u svoje fizičko tijelo određena svijest o onom što su osjetili ostaje s njima; nekada im može biti potpuno jasno što im je i što se dogodilo.
Za vrijeme prve polovine devetnaestog stoljeća dobro poznati liječnik, Willis, izliječio je nekoga tko je patio od ludila; to jest, doveo ga do točke na kojoj je opet bio sposoban razumno misliti o sebi. I ova osoba, koja je bila inteligentna, napisala je vrstu osvrta na svoje ludilo. Ako uzmete u obzir ono što sam upravo rekao, dobro ćete razumjeti što je ova inteligentna osoba napisala. Njegova bolest uključivala je oslobađanje sve tri više komponente. On je napisao ‘Očekivao sam moj nastup ludila s nestrpljenjem... s blaženstvom’. Zapamtite, on je čekao trenutak napuštanja svog tijela s nestrpljenjem jer je znao da će uživati vrstu blaženstva.
Etersko tijelo, kada je oslobođeno, ima uglavnom ahrimaničke karakteristike. Zavist, ljubomora, pohlepa i slična stanja biti će patološki pretjerana, uvijek u vezi s načinom širenja u okolinu, načinom puštanja sebe. Pokušajte to razumjeti ovako: Jedina točka privlačenja za ego je, više ili manje, sustav ganglija i što god je povezano s njim; točka kontakta astralnog tijela je s kičmenom moždinom, ali zajedno sa sustavom ganglija; a etersko tijelo je povezano s cerebralnim sustavom, ali skupa, i s kičmenim sustavom i sa sustavom ganglija. Dakle, sa ovog stajališta, sustav ganglija ima posla s mozgom, na primjer, utoliko što poslužuje sve podsvjesne organske procese. Ako sustav ganglija donosi informacije o sustavu bolesti koji teče svojim tijekom u mozgu, tada ono što je oslobođeno može biti i etersko tijelo, čak iako korijen uzroka leži u sustavu ganglija. Vidite koliko su stvari komplicirane.
Danas psihijatrija nema, za sada, načina razdvojiti između ova tri oblika duševne bolesti. Psihijatrija će jedino postići određeni stupanj savršenstva kada bude napravljena distinkcija između psiholoških abnormalnosti do kojih dolazi zbog oslobađanja od okova eterskog tijela, ili astralnog tijela, ili ega. Tada će postojati stvarno značajan način razdvajanja, i procjenjivanja, različitih simptoma psiholoških abnormalnosti — i biti će ih važno procijeniti na ovaj način.
Iz svega ovoga vidite kako samospoznaja može biti izgrađena na prodornom gledanju komplicirane prirode ljudskog bića. Znanje može sigurno imati neprijatne strane. Ali znanje ne bi trebalo biti igračka, jer je to najozbiljnija stvar u cjelini ljudskog života. Netko tko zna sve što se može znati o ljudskoj prirodi — ako je čak nekako naklonjen to razumjeti na način koji nije egoističan, ako je sklon misliti i osjećati o tome na objektivan način — može u ovom znanju imati važan iscjeljujući faktor na raspolaganju. Netko može biti slab da bi koristio ovaj iscjeljujući faktor; ali ovo znanje je važan iscjeljujući faktor. Ne može se steći ostajući u subjektivnoj prirodi; ne može se steći propuštajući izvlačiti iz ovoga.
Ovo je veliki problem za pokret kakav je naš. U jednu ruku je neophodno ozbiljno stremiti ka najvišem znanju, nije svatko tko se odluči pridružiti našem pokretu sklon prihvatiti takvo znanje s potpunom objektivnošću i s punom ozbiljnošću. Ovakvo znanje donosi zdravlje u osobni život samo ako netko nije stalno zauzet reflektiranjem na vlastitu osobnost, ako se stalno ne pita: Kako se Ja osjećam, što se zbiva u meni, kako mi ide u svijetu, što živi u mojoj duši, i tako dalje. To donosi zdravlje samo ako se oslobodimo svega toga i umjesto toga se brinemo sa čovječanstvom u cjelini, stvarima koje brinu svako ljudsko biće. Poteškoće se javljaju samo ako se netko želi koncentrirati na sebe, ako netko ne može od sebe pobjeći. Što je više netko sposoban okrenuti se od sebe i prema svemu što brine ljude i svijet općenito, to više znanje postaje iscjeljujući faktor.
Kako bi mi bilo drago kad bi mi samo ovo vjerovali! Pokret kao naš daje mnogo mogućnosti za promatranje suprotnog od ovog što sam govorio. To je, naravno, prirodno i opravdano da se ljudi koji ne mogu lako pobjeći od sebe trebaju okrenuti našem Pokretu zbog udobnosti i nade i povjerenja. Ali ako oni ne teže časno da pobjegnu od sebe, ako se nastave zaokupljati sa vlastitom glavom i vlastitim srcem — da ne spominjem druge stvari s kojima su mnogi u našem pokretu zaokupljeni — tada znanje za njih ne može postati ono što u stvari, je. Moguće se zanimati za znanje na takav način da ono postane ne samo osobna, već također i opće ljudska stvar. Što je više osobnih razmatranja uključeno, veće je i razdvajanje od onog što je iscjeljujuće u svom znanju o dubljim aspektima svijeta.
Sa točke gledišta koju smo sada dosegli moramo stremiti da dođemo do jasnoće o tome kako su određeni impulsi u ljudskoj prirodi povezani s oslobađanjem duševnog i duhovnog elementa, bilo u stanjima dovedenim pomoću hipnoze, ili ludila. Proces oslobađanja je uvijek povezan sa spajanjem s duhovnim elementom. Ali to je opet povezano s određenim osjećajem čulnosti, sa stvarnom čulnošću, i direktnom i indirektnom. Jer što god da postane slobodno — bilo etersko ili astralno tijelo, ili ego — nekako ulijeva sebe u duhovni svijet. I ovo izlijevanje je definitivno povezano s unutarnjim osjećajem blaženstva.
Netko sa psihološkom abnormalnošću dobije određenu satisfakciju od njegove abnormalne duševne aktivnosti i prema tome nevoljko odlazi od nje. U svakom dobu, oni koji su se zanimali s liječenjem psiholoških abnormalnosti izvještavali su slijedeće iskustvo: Kada bi liječnici našli način liječenja svojih pacijenata, događalo se da kada se moment ozdravljenja približi, pacijent osjeća da više ne može slobodno biti spojen s duhovnim okruženjem i da je izgubio određeni osjećaj čulnog blaženstva, tako da počinje mrziti liječnika koji ga od toga odvaja. Obično su oni koji nisu psihološki bolesni zahvalni njihovom liječniku kada ih izliječi, ali napori učinjeni na psihološki bolesnim susreću se sa suprotnim. To ćete naći dokumentirano u odgovarajućoj literaturi. Liječnici se često susreću da kada je kura efikasna, ili je čak samo napravljen pokušaj za prevladavanje oboljenja, pacijentu doktor postaje odvratan jer ga odvaja od onog što stvarno želi, posebno u podsvijesti, čak i ako to svjesno poriče.
Ovakve stvari vode nas duboko u misteriju duševne prirode ljudskog bića. Mi tada razumijemo da ego, ili etersko tijelo ili astralno tijelo, poslije nastojanja da radi uz pomoć njegovih fizičkih alata, ako oni tada postanu slobodni, još su uvijek jaki i prožeti formama koje imaju unutar njihovih fizičkih alata, mogu lakše osloboditi određene snage nego što im je to bilo moguće unutar bolesnih organa. To je zašto ljudi s povremenim bolestima — jer su one cikličke, periodičke abnormalnosti duše — kada još jednom napuste njihov organizam, često osjećaju da imaju sposobnosti koje inače ne posjeduju. To im daje veliku satisfakciju, a kada se onda vrate u svoje fizičko tijelo određena svijest o onom što su osjetili ostaje s njima; nekada im može biti potpuno jasno što im je i što se dogodilo.
Za vrijeme prve polovine devetnaestog stoljeća dobro poznati liječnik, Willis, izliječio je nekoga tko je patio od ludila; to jest, doveo ga do točke na kojoj je opet bio sposoban razumno misliti o sebi. I ova osoba, koja je bila inteligentna, napisala je vrstu osvrta na svoje ludilo. Ako uzmete u obzir ono što sam upravo rekao, dobro ćete razumjeti što je ova inteligentna osoba napisala. Njegova bolest uključivala je oslobađanje sve tri više komponente. On je napisao ‘Očekivao sam moj nastup ludila s nestrpljenjem... s blaženstvom’. Zapamtite, on je čekao trenutak napuštanja svog tijela s nestrpljenjem jer je znao da će uživati vrstu blaženstva.
‘Sve mi je izgledalo lako. Nikakvih prepreka nije bilo ni u teoriji ni u praksi. Moja memorija je dobila, iznenada, jedinstveni stupanj savršenstva...’
Netko tko razumije ove stvari može iz ovoga reći da je pacijent inače patio od različitih zatvora, t.j. abdominalnih uvjeta, koji su vodili do zamagljivanja njegove memorije. Čim se njegov ego oslobodio, njegova memorija je ponovno bila netaknuta.
‘Dugi pasusi latinskih autora pojavili su mi se u umu. Općenito, imao sam velike poteškoće naći ritmičke završetke, ali onda sam mogao pisati stihove s velikom sposobnošću kao prozu.’
Vidite kako je pacijent sebe točno opisao, i razumljivo je da je na određeni način on nastojao inducirati abnormalno stanje. To se nije moglo stvarno napraviti, naravno, ali mu je bilo drago kada bi došlo, jer mu je to donosilo čulno zadovoljstvo.
Ovo je glavna poteškoća u slučaju psihološke abnormalnosti jer, subjektivno, pacijenta se treba voditi od sretnog do nesretnog stanja uma, i tako su oni zaista sjetni u vezi toga. U njihovoj uobičajenoj svijesti ovo je različito, naravno, ali u njihovoj podsvijesti oni su sjetni ako su izliječeni. Naravno oni odlaze liječniku i kažu da se žele izliječiti; ali podsvjesno oni ne žele, u stvari, biti izliječeni. Ovo je poteškoća. Oslobođena komponenta ili komponente opiru se svim silama odvlačenju od blaženstva u koje uđu kada se oslobode. Vidite kako, gledajući ovako na stvari, dajemo za pravo materijalnom temelju naše fizičke egzistencije, a ipak ne postajemo materijalisti.
Uzmite osobu koja je glupa više nego je to očito u vanjskom životu. Postoje takve osobe. Dobro, glupost je samo jedan stupanj na putu određene abnormalnosti duše: naime, imbecilnosti. Uzrok je vjerojatno da je inače povezano etersko tijelo oslobođeno jer je mozak previše kompaktan i ne može postići dovoljnu fluidnost na način na koji radi. Možda je ova osoba upucala sebe u glavu bez da se ubije. Netko tko zna što tražiti može naći da to nije loša stvar, ukoliko nije napravio sebi neku drugu štetu. Jer rezultirajući gubitak kompaktnog mozga može dovesti do toga da postane pametniji. Izvjesno postoje poznati slučajevi gdje su ozljede glave dovele da su ljudi šire svjesni nego su bili prije.
Nema ničega u fizički osjetilnom svijetu tako komplicirano kao što je priroda ljudskog bića. Ona je kompliciranja od bilo čega u svijetu. Za čovjeka razumjeti u potpunosti morate ga gledati na način kako sam opisivao. Vidjeli smo, na primjer, da u ljudskom biću kako stoji pred nama sa svojom glavom, aktivnost njegove glave zavisi u nekom stupnju od eterskog tijela koje se spaja s njim na pravi način. Do abnormalne aktivnosti dolazi ako je etersko tijelo oslobođeno, ako je nevezano. Zbog načina na koji je ljudsko biće normalno organizirano s obzirom na njegove osjetilne organe i nerve u mozgu, etersko tijelo može imati normalan odnos s uobičajenim okruženjem. Ono što je čovjek kao rezultat posebne veze između njegovog eterskog tijela i njegove glave čini ga ljudskim bićem kao sve ostalo u njegovoj egzistenciji između rođenja i smrti u fizičkom svijetu. Kada ne bi bilo ničega drugog u vezi nas osim normalne veze našeg eterskog tijela s našom glavom, sva bi ljudska bića bila ista, i također ne bi bilo načina da se osjetimo povezani s onim dijelom našeg bića koje je besmrtno. Jer naša glava nam donosi ono što smo proživjeli u životu između rođenja i smrti kroz naša osjetila, kroz nerve mozga.
Razmotrite ovo u vezi s onim što sam rekao u vezi gubitka glave tijekom reinkarnacije: Ono što je sada naša glava u prethodnoj inkarnaciji je bilo naše tijelo, a ono što je sada naše tijelo postati će naša glava u slijedećoj inkarnaciji. Znamo o ovoj vezi sa našim besmrtnim dijelom koji ide kroz sva rođenja i smrti, čak iako bez mudrosti znanosti duha ovo znanje može imati jedino oblik vjerovanja. Preko naše glave možemo razumjeti ovu vezu, ali mi možemo imati ovo znanje zbog toga što imamo kičmenu moždinu kao organ našeg astralnog tijela. To je gdje su izrađene naše ideje i osjećaji koje nas dovode u zajednički odnos sa našim besmrtnim, našim nad-osobnim, dijelom.
Sve što posjedujemo samo za ovaj život između rođenja i smrti dano nam je kroz zemaljski, čvrsti element u našem organizmu. Drugom prilikom sam naznačio da ima zaista malo toga čvrstog u našoj građi, koja se devedeset pet posto sastoji, u stvari, od tekućine, od stupa tekućine. Ljudsko biće je stup vode koji sadrži samo pet posto čvrstih sastojaka. Ipak samo ovaj čvrsti element može biti nositelj našeg uobičajenog mišljenja u fizičkom životu; i samo utoliko što smo prožeti s tekućim elementom i njegovim pulsiranjem mi možemo znati za naš nad-osobni dio. I ovaj tekući element sa svojim pulsiranjem je povezan sa kičmenim sustavom, koji najvećim dijelom regulira ovaj tekući element i njegovu pulsaciju.
Kako je sve ovo povezano sa određenim stvarima opisao sam u drugim prilikama, o pulsacijskom usponu i padu fluida između abdomena i mozga, govoriti ću sutra, jer bi nas to sada odvelo predaleko od današnje teme. Sada, pošto ljudsko biće nosi fluidni element unutar sebe ono je povezano sa svojim nad-osobnim dijelom. Ali ovaj fluidni element također uspostavlja njegovu specifičnu osobnost. Kada bi imali samo glave, svi bi mislili isto, osjećali isto. Ali pošto također imamo srca, fluidni element, krv i druge sokove u nama, mi smo u određenom stupnju specifični; jer kroz ovaj element hijerarhija anđela može imati ulogu u našem biću. Hijerarhija anđela može intervenirati u nama kroz fluidni element.
Treća mogućnost interveniranja u naše biće je dana jer čak i s normalnim radom zajedno viših komponenti sa sustavom ganglija, moguće je za zračni element i sve povezano s njim da ima efekta na nas. Ovo se događa u procesu disanja. To je veoma komplicirano, i varira u zavisnosti od toga gdje dišemo, koliko ima kisika, koliko vlage, koliko sunčeve topline je u zraku i tako dalje. To je hijerarhija arhanđela, koji rade na nama preko zračnog elementa. I sve što radi u nama od hijerarhije arhanđela — i kod onih koji se razvijaju normalno i onih koji su retardirani — radi preko sustava ganglija. To je također i ruta po kojoj rade duhovi naroda, jer oni pripadaju hijerarhiji arhanđela. Rad duhova naroda u ljudskom biću ima svoj efekt kroz organe koji su povezani sa sustavom ganglija. To je zašto je nacionalnost nešto toliko udaljeno od svijesti, nešto što radi na ovakav demonski način. I zbog razloga koje sam naznačio to je toliko povezano s ovime u vezi lokaliteta. Jer lokalitet, lokalna klima, toliko je blisko povezana s radom hijerarhije arhanđela nego to možete zamisliti. Klima nije ništa drugo nego ono što radi na ljudskom biću preko zraka.
Dakle vidite da opisujući sustav ganglija naznačujemo kako impulsi svega što pripada duši naroda rade u čovjekovom nesvjesnom. Sada ćete razumjeti i zašto je, više nego što bi mogli misliti, pripadanje određenoj naciji povezano s određenim karakteristikama koje su u vezi s sustavom ganglija. Više nego što bi netko mislio, problem nacionalnosti treba gledati u odnosu na problem seksualnosti. Pripadanje naciji ima istu organsku osnovu — sustav ganglija — kao seksualni element. Sasvim izvana ovo možete razumjeti kada se sjetite da pripadate naciji s rođenjem, to jest, vaše se tijelo razvija unutar onog od majke koja pripada određenoj naciji. Ovo samo po sebi kreira vezu. Dakle vidite koji podzemni duševni temelji povezuju problem nacionalnosti s problemom seksualnosti. To je zašto se ta dva impulsa u životu manifestiraju na tako povezane načine. Ako su vam oči otvorene prema životu vidjet ćete ogromnu količinu sličnosti između načina na koji se ljudi ponašaju u erotskom smislu i načina na koji pokazuju svoju povezanost s nacionalnošću. Ne govorim ni za ni protiv ijedne od ovih stvari, ali su činjenice onakve kako sam opisao. Uzbuđenje nacionalističke vrste, koje posebno jako radi u nesvijesti ako nije podignuto u ego-svijest čineći to pitanjem karme kako sam opisao neki dan, veoma je slično seksualnom uzbuđenju. Nije dobro glancati preko ovih stvari čineći da su emocionalne iluzije i čežnje nacionalnih osjećaja plemenite, dok seksualni osjećaji to nisu. Jer su činjenice onakve kako sam vam opisao.
Iz svega ovoga vidjet ćete da velika količina sporazuma može biti postignuta između ljudi što se tiče glave, jer u glavi je svatko isti. Ako bi se sastojali samo od glave, jedan drugog bi razumjeli fantastično. Čudno je kazati: Ako bi se sastojali samo od glave. No kada život sastavi nekog zajedno sa svakakvim ljudima on postaje prilagođen govoriti u paradoksima kao što je ovaj. U zagradama, reći ću vam da sam jednom sreo prilično značajnog austrijskog pjesnika koji se također zabavljao filozofskim mislima i bio strašno zabrinut zbog načina na koji ljudska bića postaju sve više i više intelektualna. Rekao je: Ljudi postaju sve više i više intelektualni, tako da će na kraju ostatak njihova tijela biti odbačen i neće ostati ništa osim hodajućih glava. Bio je prilično ozbiljan.
Ako bi, kako sam rekao, bili glave, bilo bi nam lako doći do razumijevanja o svakakvim stvarima. Manje je lako doći do razumijevanja o stvarima koje se mora shvatiti preko alata kičmenog sustava. To je zašto su ljudi ratoborni u odnosu na njihov pogled na svijet, njihovu religiju i sve drugo što povezuju s onim što je nad-osobno. I uopće nema sumnje da su danas ratoborni također u odnosu na sve za što je organ sustav ganglija. Sa ovim ne mislim na vanjski rat; mislim na rat koji govori protiv mržnje jezikom mržnje, jer vanjski rat ne mora nužno imati ništa s onim što se oslobađa na tako strašan način u formi mržnje protiv mržnje.
Esencijalno je da ljudi postanu svjesni ovih stvari. Samo ako ljudi budu mogli razumjeti prirodu ljudskih bića biti će moguće naći izlaz iz kaosa u koji je čovječanstvo ušlo. Sutra ćemo više govoriti o ovom kaosu. Ali mora nam jedna stvar biti jasna: Znanje i razumijevanje koje dobijemo o kompliciranoj prirodi ljudskih bića mora biti ispunjeno raspoloženjem kakvo sam upravo sada opisao kao neosobno raspoloženje.
Do sada sam samo opisao bezazlena, osobna raspoloženja kao ono kada se ljudi ne mogu nositi sa sobom, koji se nastavljaju na svoja srca, ili neku drugu stvar. Ali u svijetu u cjelini susrećemo manje bezazlena raspoloženja, bilo osobna ili pripadaju egoizmu cijele grupe. Okultno znanje nije uvijek primijenjeno na nesebičan način, kako ste vidjeli u našim razmatranjima zadnjih par tjedana. Zasigurno možemo dublje pogledati u impulse na radu u svjetskoj povijesti ako imamo razumijevanje kompleksnosti ljudske prirode. Jer ono što možemo znati s obzirom na pojedinca povezano je sa svime što se događa između ljudi, i na osnovi jedan prema jedan i također između različitih grupiranja do kojih je došlo tijekom ljudske evolucije.
Sada sam vam rekao da je okultno znanje korišteno od određenih tajnih bratstava da bi usmjeravali događaje koji ne bi služili općim ljudskim ciljevima već egoističkim ciljevima određene grupe. Rekao sam vam da su se određena tajna bratstva bavila pogledima kako bi Europa trebala biti strukturirana i kako oni mogu utjecati na to strukturiranje. Danas želim dodati na ono što je već razjašnjeno nešto što još nije spominjano. To činim jer mi izgleda da je dobro da barem jednom, bez obzira u koliko malom krugu, bude kazano nešto što će zasigurno biti poznato u budućnosti, baš kao što je podjela Austrije postala poznata u noti od Antante za predsjednika Wilsona. Oni kojima su poznate ove stvari mogli su skicirati podjelu Austrije već od devedesetih — ne želim se više vraćati — na osnovu karata koje sam već spominjao.
Što god je javno poznato samo je fragment. To utječe u vanjske, egzoterne stvari u vrijeme kada se smatra da će biti korisno; ali se ostalo, u međuvremenu, drži straga. Iskreno, ovo što ću vam sada reći ne govorim ni iz najmanjeg političkog ili raspaljivog motiva, već samo da vam dam činjenice. One postoje u svijetu. Ja sam iskreno veoma daleko od želje da ikoga zabrinem, ili uvjerim nekog da nešto posebno vjeruje ili se zabrine oko nečeg; jer ja se brinem samo za znanje. Dakle aproksimativno ću vam skicirati buduću kartu Europe kako je izrađena u tim tajnim bratstvima. Da ne bi previše trajalo, moja skica će biti samo aproksimativna. Kako sam rekao, ovo je oblik koji ovakva tajna društva misle da Europa treba imati u nekoj točci u budućnosti. [Predavač crta.]
Prvo su usmjerili pažnju na južno-europsku balkansku konfederaciju. To da bi bila vrsta bedema protiv rusizma. Očito, na Zapadu, rusizam je razmatran kao suprotni pol, definitivno ne nešto s čime bi bili zauvijek povezani, već nešto protiv čega će se uvijek trebati boriti. Pošto je namjera bila spojiti zajedno sadašnju kraljevinu Italiju sa balkanskim Slavenima i južnim Slavenima koji sada pripadaju Austriji, ova konfederacija bi uključivala veliki dio apeninskog poluotoka, talijanski-govoreći dio Švicarske, južni dio Austrije, Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju. Ovome bi se dodao sjeverni dio Grčke. Konfederacija bi također uključivala Mađarsku i ušće Dunava. To bi bila balkanska konfederacija. Do ovoga, istočno, bilo bi sve što pripada Rusiji u širem smislu. U programu prikazanom u ovim kartama bilo je uvijek — to sam naročito spomenuo — jasno naglašeno da kako god se Poljska ponašala, neophodnost je svjetske povijesti da cijela ova zemlja treba, bez obzira na okolnosti, biti vraćena u rusko carstvo. Od početka program govori da Poljska, uključujući dijelove koji sada pripadaju Pruskoj, mora ponovno biti uključena u rusko carstvo. Dakle prema programu, rusko carstvo bi uključivalo današnju Poljsku, i također Galiciju dosežući iza Slovaka. Dio koji ovdje sjenčim padao bi kao poluotok. To bi bila Bukovina. [Crtanje se nastavlja].
Onda bi došla Francuska koja bi, počevši od ušća Rajne, prekrivala teritorij kolika je Rajna i francuski-govoreći dio Švicarske i bila bi ograđena ovdje Pirinejima, a ovdje nekako ovako. Nije mnogo rečeno o skandinavskim narodima. Nema sumnje da im je dan dobar odmor.
Ostalo bi bilo: njemački-govoreća Švicarska sa Njemačkom i njemačkim dijelovima Austrije. Oni bi pokrili ovo područje. A ovi obojani dijelovi pali bi više ili manje u sferu utjecaja, kako god to izgledalo, Britanskog carstva: Holandija, Belgija, obala, Portugal, Španjolska, donji dio Italije — možemo drugi puta govoriti o otocima — i južni dio Grčke.
Dakle ovdje imamo kartu za koju je ona što smo je pokušali nacrtati jučer na ploči jasno vrsta uplate na račun. Centralno europski dio izgleda dosta slično onom koji je obuhvaćen u noti od Antante za Wilsona. To je ono što je viđeno kao idealna struktura za Europu. Ponavljam još jednom: Ovo nije nešto što daljinski namjerava utjecati na ikoga. Sve što želim pokazati je da je ova struktura Europe, koju sam jasno mogao slijediti u devedesetima, ili čak osamdesetima, promišljana u određenim tajnim društvima.
Razlozi želje za ovakvim oblikovanjem Europe su također uvijek davani. Načini i sredstva — naravno razlozi su bili eminentno osjetljivi — za postizanje ove strukture za Europu bili su više ili manje opisani. O tome ćemo govoriti sutra. Samo ću reći da ne konstruiram. To je nešto što je živjelo kao snažan impuls u mnogim glavama, nešto do čega treba doći, nešto do čega treba doći po svaku cijenu.
Znam vrlo dobro kako će zlobni držati da je neprimjereno, s obzirom na određenu točku, reći ovakve stvari upravo ovdje, od svih mjesta. Ali ja ne želim biti zapaljiv, niti želim postaviti sliku budućnosti, bilo za nacije koje su sada u ratu ili one koje su neutralne. Nemam ništa s tim stvarima. Govorim o njima samo da bi vam pokazao impulse koji postoje u tim krugovima. Ono što imamo ovdje je slika budućnosti koja proizlazi iz težnji za korištenjem određenih impulsa u egoističkom interesu grupe. Oni koji su šokirani vidjeti što će nestati, mogu se podsjetiti da se mi bavimo zadacima čovječanstva općenito. Stvari koje emaniraju iz egoističnih interesa grupe su očite, i nema potrebe na njih gledati kao sudbonosne, kao tijek sudbine. Ono što gledam kao fatalno, međutim, to je stav zabijanja glave u pijesak, ili jednostavno odbijanje prepoznavanja ovakvih činjenica jer su neugodne, sa isprikom da ovakve stvari ne bi trebalo ni misliti jer mogu izazvati uznemirenost. Naravno znam da se može kazati: Ne bi trebalo govoriti o ovakvim stvarima jer mogu uzrujati ljude koji iskreno teže biti neutralni. Ali temelji na kojima stojimo trebali bi nam omogućiti da prekoračimo ovu vrstu uzrujanosti. Trebali bi biti sposobni gledati što se zaista zbiva u svijetu. I kada kažem ove stvari to je uz pretpostavku da ste dovoljno osjetljivi da ih primite na pravi način.
Ovo je glavna poteškoća u slučaju psihološke abnormalnosti jer, subjektivno, pacijenta se treba voditi od sretnog do nesretnog stanja uma, i tako su oni zaista sjetni u vezi toga. U njihovoj uobičajenoj svijesti ovo je različito, naravno, ali u njihovoj podsvijesti oni su sjetni ako su izliječeni. Naravno oni odlaze liječniku i kažu da se žele izliječiti; ali podsvjesno oni ne žele, u stvari, biti izliječeni. Ovo je poteškoća. Oslobođena komponenta ili komponente opiru se svim silama odvlačenju od blaženstva u koje uđu kada se oslobode. Vidite kako, gledajući ovako na stvari, dajemo za pravo materijalnom temelju naše fizičke egzistencije, a ipak ne postajemo materijalisti.
Uzmite osobu koja je glupa više nego je to očito u vanjskom životu. Postoje takve osobe. Dobro, glupost je samo jedan stupanj na putu određene abnormalnosti duše: naime, imbecilnosti. Uzrok je vjerojatno da je inače povezano etersko tijelo oslobođeno jer je mozak previše kompaktan i ne može postići dovoljnu fluidnost na način na koji radi. Možda je ova osoba upucala sebe u glavu bez da se ubije. Netko tko zna što tražiti može naći da to nije loša stvar, ukoliko nije napravio sebi neku drugu štetu. Jer rezultirajući gubitak kompaktnog mozga može dovesti do toga da postane pametniji. Izvjesno postoje poznati slučajevi gdje su ozljede glave dovele da su ljudi šire svjesni nego su bili prije.
Nema ničega u fizički osjetilnom svijetu tako komplicirano kao što je priroda ljudskog bića. Ona je kompliciranja od bilo čega u svijetu. Za čovjeka razumjeti u potpunosti morate ga gledati na način kako sam opisivao. Vidjeli smo, na primjer, da u ljudskom biću kako stoji pred nama sa svojom glavom, aktivnost njegove glave zavisi u nekom stupnju od eterskog tijela koje se spaja s njim na pravi način. Do abnormalne aktivnosti dolazi ako je etersko tijelo oslobođeno, ako je nevezano. Zbog načina na koji je ljudsko biće normalno organizirano s obzirom na njegove osjetilne organe i nerve u mozgu, etersko tijelo može imati normalan odnos s uobičajenim okruženjem. Ono što je čovjek kao rezultat posebne veze između njegovog eterskog tijela i njegove glave čini ga ljudskim bićem kao sve ostalo u njegovoj egzistenciji između rođenja i smrti u fizičkom svijetu. Kada ne bi bilo ničega drugog u vezi nas osim normalne veze našeg eterskog tijela s našom glavom, sva bi ljudska bića bila ista, i također ne bi bilo načina da se osjetimo povezani s onim dijelom našeg bića koje je besmrtno. Jer naša glava nam donosi ono što smo proživjeli u životu između rođenja i smrti kroz naša osjetila, kroz nerve mozga.
Razmotrite ovo u vezi s onim što sam rekao u vezi gubitka glave tijekom reinkarnacije: Ono što je sada naša glava u prethodnoj inkarnaciji je bilo naše tijelo, a ono što je sada naše tijelo postati će naša glava u slijedećoj inkarnaciji. Znamo o ovoj vezi sa našim besmrtnim dijelom koji ide kroz sva rođenja i smrti, čak iako bez mudrosti znanosti duha ovo znanje može imati jedino oblik vjerovanja. Preko naše glave možemo razumjeti ovu vezu, ali mi možemo imati ovo znanje zbog toga što imamo kičmenu moždinu kao organ našeg astralnog tijela. To je gdje su izrađene naše ideje i osjećaji koje nas dovode u zajednički odnos sa našim besmrtnim, našim nad-osobnim, dijelom.
Sve što posjedujemo samo za ovaj život između rođenja i smrti dano nam je kroz zemaljski, čvrsti element u našem organizmu. Drugom prilikom sam naznačio da ima zaista malo toga čvrstog u našoj građi, koja se devedeset pet posto sastoji, u stvari, od tekućine, od stupa tekućine. Ljudsko biće je stup vode koji sadrži samo pet posto čvrstih sastojaka. Ipak samo ovaj čvrsti element može biti nositelj našeg uobičajenog mišljenja u fizičkom životu; i samo utoliko što smo prožeti s tekućim elementom i njegovim pulsiranjem mi možemo znati za naš nad-osobni dio. I ovaj tekući element sa svojim pulsiranjem je povezan sa kičmenim sustavom, koji najvećim dijelom regulira ovaj tekući element i njegovu pulsaciju.
Kako je sve ovo povezano sa određenim stvarima opisao sam u drugim prilikama, o pulsacijskom usponu i padu fluida između abdomena i mozga, govoriti ću sutra, jer bi nas to sada odvelo predaleko od današnje teme. Sada, pošto ljudsko biće nosi fluidni element unutar sebe ono je povezano sa svojim nad-osobnim dijelom. Ali ovaj fluidni element također uspostavlja njegovu specifičnu osobnost. Kada bi imali samo glave, svi bi mislili isto, osjećali isto. Ali pošto također imamo srca, fluidni element, krv i druge sokove u nama, mi smo u određenom stupnju specifični; jer kroz ovaj element hijerarhija anđela može imati ulogu u našem biću. Hijerarhija anđela može intervenirati u nama kroz fluidni element.
Treća mogućnost interveniranja u naše biće je dana jer čak i s normalnim radom zajedno viših komponenti sa sustavom ganglija, moguće je za zračni element i sve povezano s njim da ima efekta na nas. Ovo se događa u procesu disanja. To je veoma komplicirano, i varira u zavisnosti od toga gdje dišemo, koliko ima kisika, koliko vlage, koliko sunčeve topline je u zraku i tako dalje. To je hijerarhija arhanđela, koji rade na nama preko zračnog elementa. I sve što radi u nama od hijerarhije arhanđela — i kod onih koji se razvijaju normalno i onih koji su retardirani — radi preko sustava ganglija. To je također i ruta po kojoj rade duhovi naroda, jer oni pripadaju hijerarhiji arhanđela. Rad duhova naroda u ljudskom biću ima svoj efekt kroz organe koji su povezani sa sustavom ganglija. To je zašto je nacionalnost nešto toliko udaljeno od svijesti, nešto što radi na ovakav demonski način. I zbog razloga koje sam naznačio to je toliko povezano s ovime u vezi lokaliteta. Jer lokalitet, lokalna klima, toliko je blisko povezana s radom hijerarhije arhanđela nego to možete zamisliti. Klima nije ništa drugo nego ono što radi na ljudskom biću preko zraka.
Dakle vidite da opisujući sustav ganglija naznačujemo kako impulsi svega što pripada duši naroda rade u čovjekovom nesvjesnom. Sada ćete razumjeti i zašto je, više nego što bi mogli misliti, pripadanje određenoj naciji povezano s određenim karakteristikama koje su u vezi s sustavom ganglija. Više nego što bi netko mislio, problem nacionalnosti treba gledati u odnosu na problem seksualnosti. Pripadanje naciji ima istu organsku osnovu — sustav ganglija — kao seksualni element. Sasvim izvana ovo možete razumjeti kada se sjetite da pripadate naciji s rođenjem, to jest, vaše se tijelo razvija unutar onog od majke koja pripada određenoj naciji. Ovo samo po sebi kreira vezu. Dakle vidite koji podzemni duševni temelji povezuju problem nacionalnosti s problemom seksualnosti. To je zašto se ta dva impulsa u životu manifestiraju na tako povezane načine. Ako su vam oči otvorene prema životu vidjet ćete ogromnu količinu sličnosti između načina na koji se ljudi ponašaju u erotskom smislu i načina na koji pokazuju svoju povezanost s nacionalnošću. Ne govorim ni za ni protiv ijedne od ovih stvari, ali su činjenice onakve kako sam opisao. Uzbuđenje nacionalističke vrste, koje posebno jako radi u nesvijesti ako nije podignuto u ego-svijest čineći to pitanjem karme kako sam opisao neki dan, veoma je slično seksualnom uzbuđenju. Nije dobro glancati preko ovih stvari čineći da su emocionalne iluzije i čežnje nacionalnih osjećaja plemenite, dok seksualni osjećaji to nisu. Jer su činjenice onakve kako sam vam opisao.
Iz svega ovoga vidjet ćete da velika količina sporazuma može biti postignuta između ljudi što se tiče glave, jer u glavi je svatko isti. Ako bi se sastojali samo od glave, jedan drugog bi razumjeli fantastično. Čudno je kazati: Ako bi se sastojali samo od glave. No kada život sastavi nekog zajedno sa svakakvim ljudima on postaje prilagođen govoriti u paradoksima kao što je ovaj. U zagradama, reći ću vam da sam jednom sreo prilično značajnog austrijskog pjesnika koji se također zabavljao filozofskim mislima i bio strašno zabrinut zbog načina na koji ljudska bića postaju sve više i više intelektualna. Rekao je: Ljudi postaju sve više i više intelektualni, tako da će na kraju ostatak njihova tijela biti odbačen i neće ostati ništa osim hodajućih glava. Bio je prilično ozbiljan.
Ako bi, kako sam rekao, bili glave, bilo bi nam lako doći do razumijevanja o svakakvim stvarima. Manje je lako doći do razumijevanja o stvarima koje se mora shvatiti preko alata kičmenog sustava. To je zašto su ljudi ratoborni u odnosu na njihov pogled na svijet, njihovu religiju i sve drugo što povezuju s onim što je nad-osobno. I uopće nema sumnje da su danas ratoborni također u odnosu na sve za što je organ sustav ganglija. Sa ovim ne mislim na vanjski rat; mislim na rat koji govori protiv mržnje jezikom mržnje, jer vanjski rat ne mora nužno imati ništa s onim što se oslobađa na tako strašan način u formi mržnje protiv mržnje.
Esencijalno je da ljudi postanu svjesni ovih stvari. Samo ako ljudi budu mogli razumjeti prirodu ljudskih bića biti će moguće naći izlaz iz kaosa u koji je čovječanstvo ušlo. Sutra ćemo više govoriti o ovom kaosu. Ali mora nam jedna stvar biti jasna: Znanje i razumijevanje koje dobijemo o kompliciranoj prirodi ljudskih bića mora biti ispunjeno raspoloženjem kakvo sam upravo sada opisao kao neosobno raspoloženje.
Do sada sam samo opisao bezazlena, osobna raspoloženja kao ono kada se ljudi ne mogu nositi sa sobom, koji se nastavljaju na svoja srca, ili neku drugu stvar. Ali u svijetu u cjelini susrećemo manje bezazlena raspoloženja, bilo osobna ili pripadaju egoizmu cijele grupe. Okultno znanje nije uvijek primijenjeno na nesebičan način, kako ste vidjeli u našim razmatranjima zadnjih par tjedana. Zasigurno možemo dublje pogledati u impulse na radu u svjetskoj povijesti ako imamo razumijevanje kompleksnosti ljudske prirode. Jer ono što možemo znati s obzirom na pojedinca povezano je sa svime što se događa između ljudi, i na osnovi jedan prema jedan i također između različitih grupiranja do kojih je došlo tijekom ljudske evolucije.
Sada sam vam rekao da je okultno znanje korišteno od određenih tajnih bratstava da bi usmjeravali događaje koji ne bi služili općim ljudskim ciljevima već egoističkim ciljevima određene grupe. Rekao sam vam da su se određena tajna bratstva bavila pogledima kako bi Europa trebala biti strukturirana i kako oni mogu utjecati na to strukturiranje. Danas želim dodati na ono što je već razjašnjeno nešto što još nije spominjano. To činim jer mi izgleda da je dobro da barem jednom, bez obzira u koliko malom krugu, bude kazano nešto što će zasigurno biti poznato u budućnosti, baš kao što je podjela Austrije postala poznata u noti od Antante za predsjednika Wilsona. Oni kojima su poznate ove stvari mogli su skicirati podjelu Austrije već od devedesetih — ne želim se više vraćati — na osnovu karata koje sam već spominjao.
Što god je javno poznato samo je fragment. To utječe u vanjske, egzoterne stvari u vrijeme kada se smatra da će biti korisno; ali se ostalo, u međuvremenu, drži straga. Iskreno, ovo što ću vam sada reći ne govorim ni iz najmanjeg političkog ili raspaljivog motiva, već samo da vam dam činjenice. One postoje u svijetu. Ja sam iskreno veoma daleko od želje da ikoga zabrinem, ili uvjerim nekog da nešto posebno vjeruje ili se zabrine oko nečeg; jer ja se brinem samo za znanje. Dakle aproksimativno ću vam skicirati buduću kartu Europe kako je izrađena u tim tajnim bratstvima. Da ne bi previše trajalo, moja skica će biti samo aproksimativna. Kako sam rekao, ovo je oblik koji ovakva tajna društva misle da Europa treba imati u nekoj točci u budućnosti. [Predavač crta.]
Prvo su usmjerili pažnju na južno-europsku balkansku konfederaciju. To da bi bila vrsta bedema protiv rusizma. Očito, na Zapadu, rusizam je razmatran kao suprotni pol, definitivno ne nešto s čime bi bili zauvijek povezani, već nešto protiv čega će se uvijek trebati boriti. Pošto je namjera bila spojiti zajedno sadašnju kraljevinu Italiju sa balkanskim Slavenima i južnim Slavenima koji sada pripadaju Austriji, ova konfederacija bi uključivala veliki dio apeninskog poluotoka, talijanski-govoreći dio Švicarske, južni dio Austrije, Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju. Ovome bi se dodao sjeverni dio Grčke. Konfederacija bi također uključivala Mađarsku i ušće Dunava. To bi bila balkanska konfederacija. Do ovoga, istočno, bilo bi sve što pripada Rusiji u širem smislu. U programu prikazanom u ovim kartama bilo je uvijek — to sam naročito spomenuo — jasno naglašeno da kako god se Poljska ponašala, neophodnost je svjetske povijesti da cijela ova zemlja treba, bez obzira na okolnosti, biti vraćena u rusko carstvo. Od početka program govori da Poljska, uključujući dijelove koji sada pripadaju Pruskoj, mora ponovno biti uključena u rusko carstvo. Dakle prema programu, rusko carstvo bi uključivalo današnju Poljsku, i također Galiciju dosežući iza Slovaka. Dio koji ovdje sjenčim padao bi kao poluotok. To bi bila Bukovina. [Crtanje se nastavlja].
Onda bi došla Francuska koja bi, počevši od ušća Rajne, prekrivala teritorij kolika je Rajna i francuski-govoreći dio Švicarske i bila bi ograđena ovdje Pirinejima, a ovdje nekako ovako. Nije mnogo rečeno o skandinavskim narodima. Nema sumnje da im je dan dobar odmor.
Ostalo bi bilo: njemački-govoreća Švicarska sa Njemačkom i njemačkim dijelovima Austrije. Oni bi pokrili ovo područje. A ovi obojani dijelovi pali bi više ili manje u sferu utjecaja, kako god to izgledalo, Britanskog carstva: Holandija, Belgija, obala, Portugal, Španjolska, donji dio Italije — možemo drugi puta govoriti o otocima — i južni dio Grčke.
Dakle ovdje imamo kartu za koju je ona što smo je pokušali nacrtati jučer na ploči jasno vrsta uplate na račun. Centralno europski dio izgleda dosta slično onom koji je obuhvaćen u noti od Antante za Wilsona. To je ono što je viđeno kao idealna struktura za Europu. Ponavljam još jednom: Ovo nije nešto što daljinski namjerava utjecati na ikoga. Sve što želim pokazati je da je ova struktura Europe, koju sam jasno mogao slijediti u devedesetima, ili čak osamdesetima, promišljana u određenim tajnim društvima.
Razlozi želje za ovakvim oblikovanjem Europe su također uvijek davani. Načini i sredstva — naravno razlozi su bili eminentno osjetljivi — za postizanje ove strukture za Europu bili su više ili manje opisani. O tome ćemo govoriti sutra. Samo ću reći da ne konstruiram. To je nešto što je živjelo kao snažan impuls u mnogim glavama, nešto do čega treba doći, nešto do čega treba doći po svaku cijenu.
Znam vrlo dobro kako će zlobni držati da je neprimjereno, s obzirom na određenu točku, reći ovakve stvari upravo ovdje, od svih mjesta. Ali ja ne želim biti zapaljiv, niti želim postaviti sliku budućnosti, bilo za nacije koje su sada u ratu ili one koje su neutralne. Nemam ništa s tim stvarima. Govorim o njima samo da bi vam pokazao impulse koji postoje u tim krugovima. Ono što imamo ovdje je slika budućnosti koja proizlazi iz težnji za korištenjem određenih impulsa u egoističkom interesu grupe. Oni koji su šokirani vidjeti što će nestati, mogu se podsjetiti da se mi bavimo zadacima čovječanstva općenito. Stvari koje emaniraju iz egoističnih interesa grupe su očite, i nema potrebe na njih gledati kao sudbonosne, kao tijek sudbine. Ono što gledam kao fatalno, međutim, to je stav zabijanja glave u pijesak, ili jednostavno odbijanje prepoznavanja ovakvih činjenica jer su neugodne, sa isprikom da ovakve stvari ne bi trebalo ni misliti jer mogu izazvati uznemirenost. Naravno znam da se može kazati: Ne bi trebalo govoriti o ovakvim stvarima jer mogu uzrujati ljude koji iskreno teže biti neutralni. Ali temelji na kojima stojimo trebali bi nam omogućiti da prekoračimo ovu vrstu uzrujanosti. Trebali bi biti sposobni gledati što se zaista zbiva u svijetu. I kada kažem ove stvari to je uz pretpostavku da ste dovoljno osjetljivi da ih primite na pravi način.