.- 20. Dvadeseto predavanje, Dornach, 15. siječnja 1917
Prošlost i budućnost Europe. Karma sredine. Duhovni svjetonazor šestog post-atlantskog razdoblja. Trgovačko i industrijsko obrazovanje. Svjetska dominacija. Kontrast istoka i zapada, između zapadnjačkog komercijalnog mišljenja i duhovnih sklonosti Slavena. "Moje kraljevstvo nije sa ovoga svijeta".
Jučer sam naznačio kako duhovne komponente čovjekova bića imaju svoje točke kontakta u njegovom fizičkom organizmu. Svijest o ovome trebati će ući u svijest čovječanstva kao cjeline, jer je to ono znanje koje u istini mora voditi čovjeka na svijetlo iz tame današnjeg materijalizma, koji će trajati jako, jako dugo vremena. Nikada, ipak, nit duhovnog znanja ne smije biti potpuno izgubljena. Barem mala grupa ljudskih bića mora uvijek osigurati da se to ne dogodi. Uvijek sam pokazivao kako se prava otkrića materijalne znanosti — koja antropozofska duhovna znanost ne smije propustiti prepoznati — stavljaju u pravo svijetlo kada se stvari gledaju duhovno, posebno ljudska bića. Primjeri s kojima sam jučer započeo mogu vam pokazati kako su fizički procesi u ljudskom biću potpuno prepoznati od duhovne znanosti — samo duhovna znanost prepoznaje što je duhovno i istražuje kako je duhovni element usidren u fizičkom elementu, posebno, na prvom mjestu, u ljudskom biću.
Tako smo izbjegli zamku da tražimo duhovni element samo u apstraktnim konceptima koji se ne mogu nositi s nečim što je od njega kreirano, naime, materijalni svijet. Ono što je duhovno ne smije živjeti samo u zemlji oblaka lebdeći iznad materijalnog svijeta. Mora biti tako jako i intenzivno da može prožeti materijalni element i pokazati kako je on duhovan i kako je stvoren od duha. Tako pravo duhovno znanje mora biti u mogućnosti razumjeti materijalni svijet i postojanje na fizičkom planu. Sada je važno, više nego ikada, obratiti pažnju na interakciju duhovnog i materijalnog elementa u ljudskom biću, jer je sada neophodno razumjeti intervenciju nečega što nije materijalno, naime, duše naroda, u ljudsko biće.
Rekao sam: One stvari u svakodnevnom životu koje mislimo, osjećamo i želimo — ne kao članovi neke grupe ljudi već kao stanovnici Zemlje — ograničene su čvrstim, zemaljskim elementom. Čak iako je samo pet posto našeg tijela od ovog zemaljskog elementa. Rekao sam da je ono u nama što nam u svijetu između rođenja i smrti daje naše čisto osobno znanje, impulse volje i stupnjeve osjećaja, ograničeno na mineralni, čvrsti element mozga; da je tu mjesto gdje ima točku kontakta. Ukoliko napredujemo do onog što nas vodi u nad-osobnu ili pod-osobnu oblast, ne možemo više računati na koncepciju koju nam donosi čvrsti element, jer su koncepcije ovdje donijete fluidnim elementom. I koncepcije koje nas vode tako daleko u nad-osobnu ili pod-osobnu oblast da smo došli do intervencije arhanđela u naše biće dovedene su nam sa zračnim elementom. Zračni element je posrednik između ovih arhanđeoskih bića i njihove sfere i svega što ljudska bića doživljavaju na taj veoma podsvjesni način koji sam jučer opisao.
Debelo preko devedeset posto našeg fizičkog bića je stup vode, stup tekućine, ali ovaj tekući element u ljudskom biću, o kojem se za sada vodi veoma malo računa u prirodnoj znanosti, glavni je nositelj života u ljudskom biću. Naznačio sam kako zračni element radi kroz tekući element u čvrstom elementu koji je usidren u mozgu. Mi udišemo; jer udišemo struju zraka i ispunjavamo naše tijelo s njom, organ koji zovemo dijafragma gurnut je dolje. U ovom usisavanju struje zraka i svega što ide s njim, dolje do spuštanja dijafragme, naći ćemo sferu u kojoj rade impulsi koji emaniraju iz kraljevstva arhanđela. Baš kao što sve ovo ostaje u podsvijesti, tako i stvarni način na koji rade duše naroda ostaje u podsvijesti. Kao što sam jučer rekao pomoću usporedbe, uzburkava se kao valovi, u oblik koji se potpuno razlikuje od načina na koji živi dolje u dubinama. Kada je dijafragma gurnuta prema dolje, na neki način, priječi krv u žilama abdomena. Ovo gura struju cerebralnog fluida gore kroz kičmenu moždinu tako da se ulijeva u mozak, ili radije okružuje učvršćenu masu mozga. Dakle sada, kao rezultat udisaja, cerebralni fluid je u mozgu, gurnut je gore. U načinu na koji radi ovo pulsiranje cerebralnog fluida leže svi impulsi koji dolaze u čovjeka od sfere arhanđela, sve što čovjek može imati kroz koncepcije i osjećaje koji ga uzdižu u oblast nad-osobnu ili pod-osobnu, sve što ga povezuje sa silama koje dosežu iza rođenja i smrti. I u samom mozgu cerebralni fluid dolazi nasuprot čvrstom elementu.
Paralelno sa ovim teče proces sa kojim sve naše ideje i koncepcije padaju i teku u tekući element. Ove ideje i koncepti su duhovni entiteti koji padaju i teku u tekući element, i javljaju se kao naše svakodnevne koncepcije prema vanjskom svijetu jer dolaze nasuprot vanjskog elementa i zrcale se natrag pomoću čvrstog elementa u svijest.
Kada izdahnemo, priječenje se odigrava u krvnim žilama mozga, i cerebralni fluid je gurnut dolje kroz kičmenu moždinu u abdomen. Tamo za njega ima mjesta jer je izdah podigao dijafragmu. Dakle mišljenje i imanje ideja i tako dalje, nije samo proces mozga o čemu znanosti anatomije i fiziologije danas sanjaju. Ono što se odigrava u mozgu je zrcaljenje-natrag od nečega čvrstog, i ovo je povezano s onim što se ne zrcali već ostaje u fluidnom elementu dok, preko obilaska disanja, regulira utjecaj zračnog elementa. To je također obilazak preko kojeg se nama posreduje sve što pripada određenoj klimi, lokalnim uvjetima tla određenog terena i svi drugi utjecaji povezani s disanjem. Onaj dio disanja koji nikada ne ulazi u našu svijest već ostaje kao ocean bez vjetra, je gdje se duhovne stvarnosti komešaju. Preko obilaska kroz celebralni fluid proces disanja je povezan s mozgom.
Ovdje imate fizički proces koji pripada cijelom ljudskom biću, opisan na takav način da ga možete prepoznati kao otkrivenje duha koji nas svugdje okružuje, baš kao zrak i vlažnost. Ovo vam daje, kroz pravo razumijevanje fizičkih procesa, uvid u to kako njegovo zemaljsko okruženje, zajedno s duhom kojeg sadrži, radi na čovjeku, i u to kako je, kao biće i duhovno i fizičko, čovjek ugrađen u svoje zemaljsko okruženje, koje je također i duhovno i fizičko. Zrak, voda i toplina koji nas okružuju nisu ništa drugo nego tijela za duh, baš kao što su naši mišići i nervi tijela za duh.
Upoznajem vas s ovim stvarima jer pokazuju kako je ljudski život temeljen na procesima koji uopće nisu očiti današnjoj znanosti. To će biti zadatak petog post-atlantskog perioda podići ove procese na nivo pravog znanja. Za vrijeme petog post-atlantskog perioda ovo shvaćanje mora ući u sve što činimo — u učenje, općenito obrazovanje i u cjelinu vanjskog života. Mora, u odgovarajuće vrijeme, biti prepoznato da ono što se gledalo kao znanost u materijalističkim krugovima danas mora postepeno nestati iz života zemlje, zajedno sa svim posljedicama koje ima na život. Sve bitke koje još treba dobiti u petom post-atlantskom periodu neće biti ništa više od vanjskih izraza duhovne bitke, baš kao što je u konačnoj analizi, sadašnja bitka vanjski izraz sučeljavanja između materijalizma i duhovnog života. Premda su ove stvari skrivene, iza današnjih beskonačno tužnih događaja leži bitka materijalizma protiv duhovnog života. Ovu bitka će se trebati privesti kraju. Uzimati će različite forme, ali mora se privesti kraju jer ljudska bića moraju naučiti nositi sve što trebaju nositi da bi došli do duhovnog pogleda koji je neophodan za šesti post-atlantski period. Može se reći da tu mora biti mnogo patnje, ali samo iz bola i patnje može izaći nešto što zaista veže znanje za nas. Jer druga strana novčića je ono povezano s materijalističkim pogledom na svijet, materijalistički način života, koji danas samo počinje ali koji će uzeti beskonačno strašnije oblike.
Materijalistički način života počinje kada je znanost voljna prepoznati samo ono što je materijalno. Već je dovela do stupnja na kojem su ljudi spremni, u životu, također, prihvatiti samo ono što je materijalno. To će ići mnogo, mnogo dalje i postati će daleko intenzivnije. Jer peti post-atlantski period mora živjeti do kraja. U svim područjima mora doseći vrstu klimaksa. Jer duhovnost treba svoj suprotni pol ako će sebe prepoznati s intenzitetom koji će biti potreban ako će čovječanstvo sa zrelošću zakoračiti u šesti post-atlantski period.
Dakle ne zazirite od slijeđenja duhovnih putokaza ponuđenih kao mogućnost shvaćanja vanjskih činjenica svijeta. Jer to je prvi zadatak i dužnost onih koji teže duhovno razumjeti tijek ljudske evolucije sve do današnjih dana i također razumjeti vjerojatnu evoluciju u budućnosti u duhovnim smjerovima. Često smo govorili o naslijeđu iz četvrtog post-atlantskog perioda koji je završio u petnaestom stoljeću, i o činjenici da je zadatak petog post-atlantskog perioda da se razvije puna duša svijesti.
Sada to je upravo duša svijesti koja će ujediniti čovjeka intimno sa svim materijalnim događajima i svime što pripada materijalizmu. Vidjeli smo kako, u četvrtom post-atlantskom periodu, od osmog stoljeća pr.n.e. sve do petnaestog stoljeća n.e., grčko-latinski element postepeno postaje dominantan u svijetu, prvo u onom što se obično zove Rimsko carstvo a kasnije u rimskom papinstvu koje je doseglo klimaks dominacije za vrijeme trinaestog i početkom četrnaestog stoljeća. To je u isto vrijeme početak petog post-atlantskog perioda. To se podudara s prvim slamanjem rimske papinske dominacije. To je također i početak onih impulsa čiji utjecaj je doveo do sadašnjih tužnih događaja. Na koncu nitko ne može razumjeti što se danas događa bez šireg gledanja. Jer zaista svi narodi Europe doprinijeli su svoj dio u tužnim događajima u današnjoj Europi. Oni koji žele razumjeti ove stvari neophodno moraju usmjeriti pažnju na impulse koji su dugo pripremani i kojima je danas dana neka vrsta prve šanse da se pokažu.
Dakle danas ćemo dovesti zajedno ono što se može vidjeti daleko u budućnosti sa stvarima koje su pri ruci. Prvo se sjetimo opisa koji sam dao o tome kako južni narodi, talijanski i španjolski narodi i razna kraljevstva koja su oni donijeli, predstavljaju vrstu efekta-poslije od trećeg post-atlantskog perioda — naravno, uključujući cjelokupno naslijeđe četvrtog perioda. Trebate samo slijediti cijelu strukturu Talijansko-Španjolskog razvoja kakva je bila na prijelazu četvrtog u peti post-atlantski period, da bi vidjeli da on još uključuje ono što je izravno bilo uključeno u trećem, Egipatsko-Kaldejskom periodu. Ovo možete vidjeti posebno u načinu na koji se, emanirajući iz Rima i Španjolske, širila religija koja je posuđena od kultova Egipta i Kaldeje. U ovom imate nastavak postojanja onog što je ostavljeno iza u Egiptu i Kaldeji, a to je dosegnulo svoj klimaks u trinaestom stoljeću.
Papinska vrhovna vlast je emanirala od juga i dosegnula svoj klimaks u trinaestom stoljeću. Da bi to opisali na način koji je danas značajan i podudara se s činjenicama, trebamo reći da je ova papinska vrhovna vlast, koja je prekrivala i dominirala cijelom europskom kulturom, esencijalno bila crkveni element kulta i hijerarhije. Ovaj crkveni element kulta i hijerarhije, koji je bio transformacija drevnog Rima u rimski katolicizam koji je strujao u Europu, jedan je od impulsa koji nastavljaju raditi kao zaostali impulsi kroz cijeli peti post-atlantski period, ali posebno u njegovoj prvoj trećini. Mogli biste, mogu dodati, doći do toga koliko će ovo trajati. Znate da jedan post-atlantski period traje približno 2,160 godina. Jedna trećina od ovoga je 720 godina. Počevši s godinom 1415, ovo uzima glavni period do godine 2135. Prema tome zadnji valovi hijerarhijskog romanizma trajati će do početka trećeg milenija. Ovo su odjeci u kojima impulsi četvrtog post-atlantskog perioda umeću sebe u forme trećeg post-atlantskog perioda. Ali mnoge stvari rade jedne uz drugu u isto vrijeme, tako postoje drugi impulsi koji rade zajedno s ovima. Rimski katolicizam je imao svoj stvarni klimaks u trinaestom i četrnaestom stoljeću.
Da vidimo kako se to nastavlja. Moramo razlikovati način na koji je to radilo do trinaestog stoljeća — kada je to bilo, možete reći, opravdano, jer je to još bio četvrti post-atlantski period — i onog što je onda slijedilo, kada je počelo dobivati karakter zaostalog impulsa. Tražilo je širenje. Ali kako? Jer se zaista značajno širilo. Vidimo da je oblik države, koji je postepeno došao u novo doba, više ili manje prožet ovim rimskim katolicizmom. Vidimo da je engleska država kako je počela rasti na početku petog post-atlantskog perioda na početku potpuno u rukama ovog rimskog katolicizma. Vidimo kako su Francuska i ostatak Europe potpuno u stisku ovog rimskog elementa hijerarhije i kulta utoliko što se tiče njihovih ideja i kulturnog života. Da bi okarakterizirali ovu pokretačku silu morali bi reći da postoji impuls od strane Rima za prožimanje, za natapanje kulture Europe sa ovim hijerarhijskim crkvenim elementom sve do nasipa koji je sam kreirao u Istočnoj Europi. Ali je vrijedno pažnje da impuls kao ovaj, ako je to zaostali impuls, poprima vanjski karakter. On više nema snage razviti unutarnji intenzitet, već po karakteru postaje vanjski. On se širi široko po površini ali nema snage ući u vlastite dubine. Tako vidimo čudan fenomen da se rimska hijerarhija širi dalje i dalje, u zemljama u svojoj jezgri, bivajući nesposobna dati neku unutarnju snagu, tako lišavajući vlastitu populaciju suštine.
Vidite kako ovakve stvari počinju. Romanizam se svugdje širi u svim oblicima i formama, dok je u samoj Italiji, Španjolskoj, stanovništvo postalo iscrpljeno. Samo pomislite kakvo je iznimno kršćanstvo živjelo u Italiji kada je papinstvo bilo na vrhu svoje slave. Bilo je to kršćanstvo protiv kojeg su gromovite riječi bile usmjerene. Jer je u izoliranim osobama, kao što je Savonarola, Kristov impuls bio živ; ali ove osobe su se osjećale ponukane samljeti službeno kršćanstvo u prah. Povijest koja govori o tome što se dogodilo u točci iz koje je zračilo kršćanstvo morala bi reći: Snaga rimskog crkvenog elementa je zračila naprijed, ali kršćanske duše u točci iz koje se ovo dogodilo bile su izdubljene. To se može detaljno dokazati. To je važna istina: Nešto zračeći vani uništava svoju vlastitu unutarnju jezgru. To je tako u životu. Kao što ljudsko biće stari koristeći svoje snage, tako i kulturalni fenomeni, kada se šire, koriste svoje vlastito biće i postaju iscrpljeni.
U ranijoj prigodi pokazao sam kako je francuska država bila na određeni način rekapitulacija četvrtog post-atlantskog perioda u petom. Ovdje sada imamo drugi slučaj zračenja. Za južni element koristili smo izraz ‘crkveni element kulta i hijerarhije’ da bi opisali nešto što se trudi naći univerzalnu monarhiju crkve, teokraciju Europe. Sada trebamo težiti naći izraz za opisati onaj kulturalni element koji nosi kulturu intelektualne – ili duše-razuma iz četvrtog post-atlantskog perioda u peti. Izraz koji obuhvaća sve povijesne elemente, izraz koji se uklapa u činjenice i opisuje stvarnost onog što je doneseno u peti post-atlantski period, ako imamo dobru volju za naći ga, trebao bi biti: univerzalni diplomatski element. Sve što je povezano s ovim univerzalnim diplomatskim elementom povezano je i sa onim što je izraslo iz francuskog državnog elementa. Nije bez razloga da je francuski jezik i jezik diplomacije, čak i danas. Svaki povijesni trend je detaljno osvijetljen kada otkrijete da baš kao što teokratski element zrači od Rima i Španjolske, tako i univerzalni diplomatski element zrači od Pariza.
I čudesno je da baš kao i sa Španjolsko-Talijanskim elementom — iako u manjem stupnju jer je element koji je doveden manje drevan — isto tako, u slučaju francuskog elementa, zračenju se na izvoru pridružilo nastajanje šupljine. Posebno je zanimljivo gledati povijest u svijetlu ovoga. Uzmite način na koji veliki francuski državnici, kao Richelieu ili Mazarin, inauguriraju i vode svjetsku diplomaciju prevodeći stare impulse u diplomatski, politički element. Službenici Louis XIV-og misle na europskoj, ne francuskoj, razini i vide sebe kao očite lidere Europe s obzirom na diplomatski, univerzalni, diplomatski element. Jedan element, jedan impuls, uvijek apsorbira drugi. Nije bez razloga da su kardinali koji su prakticirali politiku i diplomaciju okružili Kralja Francuske kada je francuska država bila u zenitu.
Proučavajući to vrijeme posebno kroz povijest Francuske, nalazimo da pravi interes koji šalje diplomaciju po cijeloj Europi izvlači iz vlastite zemlje beskonačno velike snage u oblasti ekonomije, financija, i također kulture općenito, iscrpljujući do detalja. Da bi ovako vidjeli stvari, one se moraju, naravno, ne gledati u svijetlu nacionalnih predrasuda, već u svoj istini, objektivno i nepristrano. Ovo iscrpljivanje je također izvor uspona naroda u element revolucije koji vodi do upravo suprotnog od onog što bi bilo najprikladnije za francusku državu: monarhije. U Španjolsko-Talijanskoj oblasti nema odgovarajućeg za ovu revoluciju, iz razloga koje sam već dao. Ipak upravo ova revolucija pokazuje kako čudno ovaj kontrast radi u francuskom elementu, kontrast između brige za europsku diplomaciju i manje zabrinutosti za vlastitu zemlju.
Jer ne smijemo zaboraviti da je peti post-atlantski period bio praćen širenjem civilizacije i kulture preko cijele zemlje, što je išlo s otkrivanjem do danas nepoznatih predjela. Vidimo kako, što je naravno prirodno, one države koje graniče s oceanom razvijaju svoje mornarice. Francuska diplomacija širi svoje interese preko cijele zemlje, i u isto vrijeme — ovo možete naći u raznim trendovima u povijesti — francuska mornarica počinje cvjetati; ali ovo ima svoju suprotnost u onom što bijesni zanemareno unutra i onda dolazi do izražaja u Revoluciji. Primjetno je da što više Revolucija napreduje, francuska mornarica je više zanemarena. Možete promatrati kako, za vrijeme podizanja francuske revolucije, francuska pomorska snaga stalno slabi pošto je njena mornarica potpuno zanemarena.
Ovo ima značajnu posljedicu. Kada se francuski element opet povlači od revolucionarnog doba i vraća onom što mu je prikladnije — carevanju Napoleona — tu razvijaju u osobi Napoleona onu značajnu opoziciju trećem elementu, onom elementu koji je sada pogodan za peti post-atlantski period, opoziciji Francuske protiv Engleske. Ovo se dugo vremena spremalo ali u osobi Napoleona uzelo je potpuno novi karakter koji se veoma razlikovao od karaktera koji je imao ranije.
Što je najosobitije u svima valovima koje je kreirao napoleonizam? Ako istražite što je živjelo u Europi u odnosu na Napoleona, nalazite važno sučeljavanje između Napoleona i Engleske. Ali Napoleonu je nedostajalo nešto čega nije bilo u naslijeđu Revolucije, nešto što je trebalo nedostajati — govorim o povijesnoj neophodnosti — ali što će mu biti potrebno tako da se drugi element može postaviti nasuprot trećeg, francuski nasuprot engleskom, naime: mornarica! Hipoteze su u vezi s poviješću opravdane samo kao alati za razumijevanje, ali one stvarno mogu dati veliki prilog. Tako napravimo hipotezu: Da je Napoleon imao mornaricu koju bi mogao pridružiti onoj od drugih zemalja koje su mu bile saveznici, ne bi na moru bio poražen od Engleske i cijela povijest bi imala drugačiji tijek. Ali Revolucija mu nije dala mornaricu. Ovdje vidimo međusobno ograničavanje dva elementa, onog od trećeg i četvrtog post-atlantskog perioda, kako se uzdižu u peti.
Sada dolazimo do trećeg elementa, onog koji odgovara petom post-atlantskom periodu i ima zadatak donijeti u život kulturu duše svijesti: Engleski, Britanski element. Osjećajni duševni element, doveden u kulturu od Talijansko-Španjolske sfere, izražava sebe u teokratskom elementu kulta — duša osjećaja ne živi u svijesti. Slično politički i diplomatski element odgovara francuskoj sferi. I sada u britanskoj sferi imamo trgovački i industrijski element, u kojem ljudske duše žive potpuno i sasvim u materijalnom svijetu na fizičkom planu. Ali moramo razjasniti važnu razliku. Papinstvo je moglo pretendirati na svjetsku dominaciju samo iz jednog određenog razloga.
Ovdje [predavač crta] je četvrti post-atlantski period. Sada dolazi prvi element, A, petog post-atlantskog perioda, papinski, hijerarhijski element. On teži nekoj vrsti univerzalne monarhije jer je na izvjestan način nastavak univerzalnog Rimskog carstva.
Ovdje, B, je kultura duše intelekta ili razuma. To također teži nečem univerzalnom, ali to je nešto univerzalno što je veoma mnogo u oblasti ideja. Najvažnija posljedica širenja francuskog elementa nisu osvajanja, koja su samo popratni efekti, već zasićenje svijeta s političkim duhom, s političkim, diplomatskim mišljenjem i osjećanjem — onim diplomatskim, političkim mišljenjem koje se može naći ne samo u francuskoj diplomaciji i politici, već također i u literaturi a čak i u drugim aspektima francuskom umjetničkog života. U vezi s ovim univerzalna monarhija može se opisati jedino kao vrsta univerzalnog sna. I način na koji je Francuska marširala u prvom planu civilizacije je vrlo precizan izraz ovog sna.
Kao suprotnost, sada dolazimo do trećeg elementa, C. Ovo, u harmoniji s cijelim petim post-atlantskim periodom, koji ima zadatak dovesti do izražaja dušu svijesti, je ono što korespondira s britanskim elementom, posebnim nositeljem duše svijesti u dobu u kojem se posebno treba razviti duša svijesti. Otuda i pretenzija britanskog elementa za univerzalnom trgovačkom i industrijskom svjetskom dominacijom.
Moji dragi prijatelji, stvari koje imaju svoju osnovu u duhovnom svijetu ići će svojim tijekom. One će, sa svom sigurnošću, ići svojim tijekom. Nemojte misliti da možete moralizirati ili teoretizirati o ovome. One će ići svojim tijekom i postati činjenica. Nitko ne treba vjerovati, prema tome, da misija britanskog naroda — iz unutarnje nužde — postaje činjenica: naime, misija da utemelji univerzalnu trgovačku i industrijsku monarhiju preko cijele zemlje. Pretenzije iskrsnu kao realiteti. Ove stvari treba prepoznati kao one koje leže u svjetskoj karmi. I ono što ljudi izražavaju i misle samo je otkrivenje duhovnih sila iza scene. Dakle nitko ne bi trebao vjerovati da će se britanska politika ikada moralno reformirati ili povući, iz obzira prema svijetu, od pretenzija za dominiranjem svijetom industrijski i trgovački. Prema tome ne treba nas iznenaditi niti to da su oni koji razumiju ove stvari osnovali društva čiji je jedini cilj da realiziraju ove ciljeve koristeći sredstva koja su također duhovna sredstva.
Ovo je gdje počinje zabranjeno međudjelovanje. Jer očito okultni principi, okultna sredstva i okultni impulsi nisu dozvoljeni kao promotori, kao upravljačke sile, posebno u petom post-atlantskom periodu, koji bi trebao biti čisto materijalistička civilizacija. U trenutku kada okultni impulsi rade iza širenja ove čisto materijalističke kulture, stvari postaju upitne. Ipak, kao što sam vam pokazao, ovo je ono što se događa. Postoje oni koji žele gajiti svjetsku dominaciju ne samo sa silama dostupnim na fizičkom planu, već također i sa impulsima okultizma, impulsima koji leže u svijetu nevidljivog. Ali ova okultna sredstva nisu korištena za rad za dobro čovječanstva općenito već samo za dobro grupe. Ako vidite vezu između ovako zaokruženih stajališta, koja su vam dana iz dubljeg znanja, i svakodnevnih događaja, savršeno ćete razumjeti veći dio.
Postoji još dosta hvale vrijednih idealista — ovo nije bilo neka vrsta ruganja, jer idealizam je uvijek hvale vrijedan, čak i kada griješi — koji vjeruju da mreža trgovačkih i industrijskih mjera, koju je Britansko carstvo proširilo kroz razne zemlje, može trajati samo koliko i rat, i da će poslije toga ljudi ponovno biti slobodni voditi vlastiti trgovački posao. Odvojeno od par iluzija koje će se pojaviti stvaranjem neke međuvlade ili nešto drugo, ili nekim drugim mjerama da bi spriječili ljude da budu sumnjičavi, sve mjere koje su postavili tijekom rata za kontrolu trgovačkog prometa u svijetu nisu nešto što bi trebalo nestati jednom kada rat bude gotov, već nešto što je uz pomoć rata tek na početku i poslije će se nastaviti. Rat samo daje mogućnost da se gurnu nosovi u poslovne spise. Ali nemojte misliti da će ovo guranje nosova u poslovne spise prestati nakon rata. Govorim simbolički o nečemu što će se događati u najvećem obimu. Ono što mislim je da će ta trgovačka svjetska dominacija postajati sve temeljitija.
Ne govorim sve ovo da budem raspaljiv, već jednostavno da bi vam pokazao, iz impulsa svjetske povijesti, o čemu se stvarno radi. Samo prepoznajući o čemu se stvarno radi ljudi mogu naučiti kako se primjereno ponašati. Nema sumnje u to zašto karta europskog svijeta ispada onakva kako sam vam jučer pokazao na ploči. Ponoviti ću: Pratio sam ovu kartu unatrag do osamdesetih devetnaestog stoljeća. Koliko daleko ide još unatrag to ne znam. Izjavio sam samo ono što znam, samo ono što mogu reći sa sigurnošću. To je zašto nisam rekao ništa o skandinavskim zemljama, pošto ne znam da li su i za njih rađeni kakvi planovi. Ograničavam sebe striktno na ono što znam, i želim to sada posebno naglasiti, iako je to princip kojeg slijedim u svim prilikama.
Dalje, ova karta — to jest, ovo preuređivanje europskih poslova — ima tendenciju služiti oblikovanju univerzalne trgovačke monarhije. Europa treba biti uređena na takav način da univerzalna trgovačka monarhija može biti osnovana. Ne govorim da će se to dogoditi do sutra. Ali vidite da su djelomične isplate već bile tražene. Samo usporedite posljednju notu za Wilsona sa kartom Europe, i tamo to imate. Još se ništa ne govori o Švicarskoj. Ova uplata na račun biti će tražena kasnije. Ali kako se zahtjevi jedan po jedan budu javljali to će odgovarati karti koju sam jučer nacrtao.
Tamo prikazana podjela Europe pogodna je za osnivanje trgovačke svjetske dominacije. Proučite detalje ove karte i vidjet ćete da je dobro zamišljena kao temelj za osnivanje onog što sam upravo rekao. Rekao sam: trgovačka svjetska dominacija. Nema potrebe za stvarnim posjedovanjem svih teritorija, jer ih je sasvim dovoljno urediti na takav način da padnu pod sferu utjecaja. To je također veoma pametno uređeno tako da će na početku biti povučene u sferu utjecaja upravo one regije koje sam jučer obojio žuto, pošto su to one za koje se tvrdi da su britanske: periferna područja. Zaista, da bi nešto duže ostavili druge s vrućom rukavicom izvjesnog idealizma, moguće je urediti stvari na takav način da netko sam prakticira trgovačku dominaciju dok druge ostavlja da se nešto duže igraju oko teritorija. Ali sfere utjecaja biti će uspostavljene kako pokazuje crtež. Prilično je nevažno da li će u godini 1950 tamo biti Belgija, ili Francuska proširujući se do granice. Važno je koliku snagu imaju Belgijanci u Belgiji, ili Francuzi u Francuskoj, i koju snagu Britanci imaju u Belgiji ili Francuskoj. Da bi ostvarili trgovačku svjetsku dominaciju nije neophodno stvarno posjedovati teritorije. Ono što nam mora biti jasno je da bi ova svjetska dominacija bila trgovačka i industrijska. Ovo je osnova za nešto iznimno važno.
Trebao bih, zaista, održati cijelu seriju predavanja kada bi trebao ovo detaljno dokazati. To bi bilo savršeno moguće, jer stvari o kojima govorim mogu biti dokazane veoma duboko. Danas, međutim, mogu samo nacrtati konture. Da bi utemeljili trgovačku i industrijsku svjetsku dominaciju, prva stvar je podijeliti glavno područje na dva dijela. To je vezano uz prirodu trgovačkih i industrijskih poslova. Ovo mogu objasniti jedino koristeći analogiju: Što god se događa na fizičkom planu uvijek zahtijeva podjelu na dva dijela.
Zamislite učitelja bez ijednog učenika; toga nema. Na isti način ne može biti trgovačko carstvo bez drugog područja koje mu odgovara. Prema tome ako je osnovano britansko trgovačko carstvo, tada i ruski odgovarajući pol mora biti osnovan također. Dakle da može doći do razgraničenja između kupnje i prodaje, tako da dođe do neophodne cirkulacije, potrebne su dvije oblasti. Ako bi cijeli svijet bio unificirana oblast, bilo bi nemoguće osnovati univerzalnu trgovačku oblast. Nije baš isto, ali slično je kada bi kazali da ako vi nešto proizvodite onda trebate kupca, inače ne možete proizvoditi. Dakle ovo dvostruko razdvajanje je neophodno. I činjenica da je to bilo inicirano kao glavni trend je velika — zaista, gigantska — koncepcija od strane onih tajnih bratstava o kojima sam govorio. Kreirati ovaj kontrast je koncepcija univerzalnih proporcija, nasuprot čemu sve ostalo blijedi beznačajno: ovaj kontrast, između britanskog trgovačkog carstva u jednu ruku i, u drugu, sve što emanira iz ruske sfere obuhvaćajući, kroz njihove duhovne sposobnosti, pripreme za šesti post-atlantski period, zajedno sa svime što sam vam opisivao. To je velika, gigantska, divna koncepcija ovih tajnih bratstava o kojima smo govorili. Jednostavno rečeno, teško je zamisliti bolji suprotni pol za ono što se razvilo na Zapadu — naime, vrhovno cvjetanje trgovačke i industrijske misli — od budućih ruskih Slavena koji će u vremenu što dolazi biti čak i manje skloni nego su danas zanimati se profesionalno s trgovačkim stvarima, i koji bi, baš zbog toga, bili izvrstan suprotni pol.
Trgovačko carstvo ovakve vrste će, naravno, morati postaviti vlastite uvjete. Duboka misao od strane Spencera, i čak i njegovog prethodnika, vodila ih je da stalno naglašavaju: Industrijski i trgovački element koji oblije naciju ne želi imati ništa s ratom; on je za mir, on treba mir i voli mir. To je potpuno točno: Postojat će zaista duboka ljubav između elementa koji teži prema trgovini i industriji i elementa koji teži prema miru u svijetu. Samo ova ljubav za mir može ponekad pripremiti bizarne oblike, kao što svjedoči sadašnja nota za Wilsona, koja sigurno sadržava nešto čudno.
Pogledajte što se dogodilo Austriji u ovoj karti, što je nacrtano točno u skladu s notom. Još se ova nota isto tako usuđuje izraziti još nešto: Zajedničko političko jedinstvo koje živi u nacijama Centralne Europe ne bi se taklo ni na koji način. Dobro, i ovo je isto ‘gigantsko’, gigantski neozbiljna igra s istinom. Obično neistine nisu stvarno stavljene na papir, ali ovdje imamo notu koja govori dvije različite stvari: Mi ćemo raskomadati srednju oblast, ali nećemo joj, naravno, nikako naštetiti. Postoji i pridruženi pripjev u novinama također. Oni pišu: Pogledajmo da li će se Centralne Sile složiti s ovim prihvatljivim uvjetima. Svugdje čitamo: Sile Antante su dale svoje uvjete; sada ćemo vidjeti da li će ovi uvjeti, koji bi trebali biti eminentno prihvatljivi za Centralne Sile, biti otvoreno odbijeni ili ne. Stvari su išle daleko, zar nisu! Jer ovakve stvari su tu za svih da ih pročitaju.
Sada pogledajmo gdje nas misao vodi. Ovdje imamo posla s podjelom svijeta na dva dijela, i oni odgovorni su zainteresirani za postizanje toga na takav način da mogu reći svijetu: Mi želimo mir, mi smo samo za mir. Recept koji slijede je onaj koji je iza mnogo toga što je danas napisano. To je kao govoriti: Neću te taknuti, neće ti pasti vlas s glave, ali ću te zaključati u duboki zamak i neću ti dati jesti! Da li sam ti išta napravio? Da li itko može držati da ti je pala vlas s glave?
Mnoge stvari su uobličene u skladu s ovim receptom. Čak i ljubav za mir, usprkos činjenici da je to stvarnost, uobličena je u skladu s tim. Ali ako je ova ljubav za mir uparena s pretenzijom za trgovačkom svjetskom dominacijom ona postaje neprihvatljiva za drugu stranu i potpuno je nemoguće primijeniti. I tako miroljubivo trgovačko carstvo će se sigurno naći u budućnosti nekako uznemireno u svojoj ljubavi za mir. Ovo je, naravno, poznato onima koji dijele svijet na dva dijela, i tako oni trebaju bedem između. Ovaj bedem će uzeti oblik južno europske konfederacije koja također uključuje Mađarsku i sve ostalo što sam jučer spomenuo. To je navodno trebalo napraviti za mir. Kroz sferu utjecaja na koju sam ukazao, način na koji se Britansko carstvo ponaša prema Mediteranu pokazuje da ono može vrlo lako dati južnoj europskoj konfederaciji Konstantinopol, kao i svakakve druge stvari. Jer oni ne mogu ići dalje od Mediterana, pošto Zapad, ako to želi, može bilo kada blokirati Mediteran.
Ukratko, možete slijediti u svakom detalju gigantsku, divnu misao na kojoj je ova karta bazirana. Nemamo danas vremena ići detaljno kroz sve. Ali to je gigantska, divna misao ostaviti samo južna vrata koja vode u Mediteran otvorena za Francusku, dok čuvaju druge pod vlastitom sferom utjecaja. To znači, u osnovi, da Francusko carstvo, koje Francuska i onako može osnovati samo pod zaštitom ostalih, postaje iluzija, i može također biti uključeno u sferu utjecaja. Ako slijedite sve ovo, vidjet ćete na koji gigantski način to treba realizirati — iz onog što pripada kulturi duše svijesti — što ove okultne škole teže postići.
One stvari koje odgovaraju određenim impulsima dogode se. Jer nužnost upravlja svjetskom poviješću i svjetskom evolucijom. Ove stvari se dogode. Ali se dogode na takav način da sile zaista zajedno utječu jedna na drugu. Kao što ne može biti pozitivnog bez negativnog elektriciteta; gdje suprotnosti rade jedna na drugoj s različitim intenzitetima — tako je isto i s događajima u ljudskoj povijesti. Prema tome moramo biti oprezni, kada usmjeravamo pažnju na ovakve stvari, da primijenimo sud oslobođen od moraliziranja. To nas i čuva od pitanja: Zašto se to moralo dogoditi? Jer u misiju jednog ili drugog elementa je uključena činjenica da se razviju stvari koje se moraju razviti. I protivnik, suprotni pol mora također postojati: naime, nešto što se opire bez obzira što je to što želi doći. To također mora postojati. Dakle ako sada još jednom pogledamo široko na ove stvari, vidimo da nešto radi unutra iz periferije što smo karakterizirali kao ova tri elementa.
Prvo se vratimo u centar. Naš interes je ovdje da protivnik, suprotni pol mora biti tamo, tako da se uvijek može primijeniti nekakva kočnica. Ova kočnica je neophodna kao i drugo. I ja krivim nekog tako malo kao što hvalim drugog. Jednostavno opisujem impulse i činjenice. Nemam ni najmanje sklonosti davati moralno podcjenjivačke sudove o nečemu što opisujem kao nužnost koja proizlazi iz cjeline karaktera petog post-atlantskog perioda. Nema ništa lošeg u davanju svijetu materijalističke, industrijske, trgovačke kulture, jer to je nužnost. Ali suprotni pol mora postojati, također, jer ljudska evolucija ne može nastaviti pravocrtno. Sučeljene sile se moraju sudariti, i u tom sudaru se razvije stvarnost. U Centralnoj Europi zbirka impulsa je uvijek nužno postojala, od kojih su neki radili s ovim strujama u periferiji na način koji sam već opisao, dok su druge imale ono što je na mnoge načine bila tragična sudbina rada u opoziciji prema ovima.
Ove sile sigurno struje vani od Srednje Europe i osjećaju se svugdje na razne načine. Ali ako pobliže pogledate naći ćete u Srednjoj Europi također i sile koje se sučeljavaju onima koje sam opisao. Razmotrite, na primjer, da je prva opozicija teokratskom, elementu kulta Španjolske i Južne Italije došla iz Srednje Europe. Dosegla je određeni klimaks u Lutheru i svoju najveću dubinu u misticizmu Srednje Europe. Nije samo njemački element ovdje radio, jer izmiješani u centralno europsku struju su bili također i slavenski elementi. Ovdje je bila želja ne za kršćanstvom papinske hijerarhije, već za upravo onom suštinom koja je bila izdubljena na Jugu. Savonarola je bio, uostalom, jednostavno pogubljen. Ova suština je živjela u Čehu, Janu Husu, i u Wyclifu koji je proizašao iz germanskog elementa u Engleskoj, i u Zwingliu, i u Lutheru. Njegov najdublji element se nalazi u misticizmu Srednje Europe, koji je, usput rečeno, vrlo blizu slavenskog elementa. Upravo ovi odnosi pokazuju kako se stvari ispunjavaju na čudesan način. Jer Srednja Europa poduprta slavenskim elementom je, u ovome, sigurno oponent periferije. Dakle premda su u mnogim aspektima još politički razjedinjeni, srednjoeuropski utjecaji i slavenski utjecaji rade zajedno. U okultnom smislu, također, oni fundamentalno rade zajedno na čudesan način.
Vidimo kako se određeni materijalistički element razvija sve više i više na Jugu, dosežući vrhunac u ljudima kao što je Lombroso. Vidimo ovaj materijalistički element kako daje ton drugdje u periferiji, isto tako. Sve do Olivera Lodgea, o kome smo nedavno govorili, vidimo materijalizam kako se projicira u duhovni život. Ali u drugu ruku također vidimo kako se ovome suprotstavlja nešto što se emancipira — za početak, iz rimskog, hijerarhijskog elementa. U ovome, Kopernik, Poljak, stoji iza Keplera, arhetipskog Nijemca; u ovome, slavenski duh, posebno, stoji iza onih koji su njemački duhovi. Zaista mogu reći: Na fizičkom planu vidimo vezu između onog što je srednjoeuropsko i što je slavensko; Huss, Čeh, Kopernik, Poljak — i druge je lako imenovati — oni kreiraju vezu koja se rasteže preko fizičkog plana. Vidimo, također, kako se u Srednjoj Europi slavenski element udružuje s germanskim elementom — vidimo istočno europski slavenski element kako raste zajedno s Europom. Ovo, ipak, vidimo samo ako uzmemo u obzir okultnu situaciju.
Dati ću vam samo jedan primjer: Duša Galilea živi ponovno u Rusu Lomonosovu, i Rus Lomonosov je na mnoge načine osnivač slavenske kulture na Istoku. Između ovo dvoje leži duhovni svijet, tako da možemo reći: Srednjoeuropski Slaveni su još povezani sa narodima Zapada na fizičkom planu; ono što leži iza ovog povezano je s narodom Zapada preko više razine.
Ovo se u potpunosti poklapa s činjenicom da ruski element slijedi slavenski element; ali se također poklapa sa situacijom u kojoj se o zapadnom slavenskom elementu mora misliti da ima vezu s Zapadnom Europom različitu od one istočnog slavenskog elementa. Prema tome, samo oni koji ne razmišljaju u skladu s ljudskom evolucijom u cjelini, već samo u skladu s engleski-govorećim carstvom, željeti će asimilirati Poljsku u Rusko carstvo.
Ova točka posebno daje primjer razlike između vrste razmišljanja koja se bavi samo određenom grupom i druge vrste razmišljanja koja se bavi s dobrobiti za čovječanstvo u cjelini. Mišljenje koje se brine za dobro čovječanstva u cjelini nikada ne bi uključilo teritorij Poljske u Rusko carstvo. Jer na izvanredan način to su upravo zapadni Slaveni sa svojim najdubljim osobinama koji pripadaju Srednjoj Europi. Ne mogu danas govoriti o išaranoj sudbini poljskog naroda. Ali samo želim reći da je duhovna kultura poljskog naroda imala jednu od svojih kulminacija u poljskom mesijanskom pokretu — neka svatko misli što želi o ovom realitetu — koji, iz supstance poljskog naroda sadrži duhovne osjećaje i ideje koje pripadaju čovječanstvu u cjelini. Ovdje govorimo, na neki način, o gnostičkom elementu koji korespondira jednoj od tri duševne komponente koje će teći od zapadnih Slavena prema Srednjoj Europi.
Drugi element leži u češkom narodu kojem — ne bez razloga — pripada Jan Hus. Ovdje je druga duševna komponenta umetnuta u Srednju Europu iz slavenskog elementa. I treći element je od južnih Slavena. Ove tri duševne komponente guraju zapadno kao tri kulturalna poluotoka i sigurno ne pripadaju istočnom slavenskom elementu. Izvana, na fizičkom planu, pomoću političkih brakova, ali iznutra pomoću ovog što sam upravo objašnjavao, dolazi do ove Austrije čija svrha je spajanje njemačkih i zapadno slavenskih naroda upravo tako da se zapadni Slaveni mogu razviti u skladu s njihovim vlastitim impulsima. Ovo nema ništa s bilo kakvim principom dominacije! Svatko tko je poznavao Austriju u drugoj polovini devetnaestog stoljeća gledati će kao krajnje smiješno ono što je rečeno u sadašnjoj noti za Wilsona o Austriji i određenom principu dominacije. Naravno da je situacija teška. Ali svatko upoznat s poviješću Austrije u devetnaestom stoljeću zna kako su se tražile mogućnosti koje bi omogućile svakom slavenskom narodu, zaista bilo kojoj nacionalnosti, da se u Austriji razvije potpuno slobodno.
Međutim, svakakve stvari su sadržane u ovoj noti. Trebate samo baciti oko na elementarne povijesne knjige da vidite da teritoriji koje Italija sada zahtijeva od Austrije nisu nikada bili pod talijanskom vladavinom. Ipak se u noti kaže: Talijani zahtijevaju povratak teritorija koji su im jednom pripadali.
Ali istina se ne tiče ove note, jer je njen cilja kazati ono što želi računajući na to da će magična snaga modernog novinarstva uvjeriti ljude da povjeruju bilo što. I na ovo možete često računati. Snaga žurnalizma je zaista jedno od sredstava na koje određena društva računaju. Baš zbog toga što se Austrija pripremala — tako reći, ispod površine — za misiju o kojoj sam govorio, uvijek je bila oponent, suprotni pol, svakom Slobodnom zidarstvu takve vrste kakvo se razvilo na Zapadu na način na koji sam opisivao zadnjih par tjedana. Slobodnom zidarstvu nikada nije bilo dopušteno ući u Austriju. Njegova prisutnost se počinje osjećati u nekoj mjeri — ali samo na način na koji vam opisao— samo iza rijeke Litave.
Naravno da postoje i drugi impulsi koji su, kako ste vidjeli, uzrok nekog stupnja blagosti, tako da narodi Srednje Europe ne bi bili potpuno politički uništeni. Ratni ciljevi, a također i sadašnje mirovne inicijative, u suglasju su s ovim. Ali činjenica da je sama Austrija tako zlobno napadnuta djelomično se objašnjava neprijateljstvom koje je uvijek postojalo između Austrije i zapadno europskog Slobodnog zidarstva, sve od vremena Maximilana I. To je prerušeno na razne načine, naravno, i ovo što se lako može dokazati da je pogrešno, upravo zato jer su na fizičkom planu stvari prerušene, maskirane.
Dakle vidimo kako Srednja Europa mora otrpjeti borbu u ime čovječanstva, jer je to pol koji se suprotstavlja impulsima koji dolaze sa Zapada. To dovodi do toga da evolucija Srednje Europe ne nastavlja po ravnoj liniji. Fluktuira, jer Srednja Europa uvijek mora dići i dovesti do određenog klimaksa, određenog intenziteta, što god je tu putem suprotstavljanja bilo kom impulsu koji dolazi sa Zapada. Uzmite hijerarhijski, teokratski impuls. Dok se vrsta kršćanstva donosila u Europu na valovima hijerarhijskog, teokratskog impulsa, opozicija se počela dizati već u dvanaestom stoljeću. Čitajte Walthera von der Vogelweide, tog velikog srednjoeuropskog pjesnika, i naći ćete da se suprotstavlja rimskom papinstvu i zaista svemu rimskom. Na ono što je kasnije dosegnulo klimaks u Husu, u Lutheru, u Zwingliju i tako dalje, već je ukazivao Walther von der Vogelweide. Onda također nalazite što se razvija kao više suštinsko kršćanstvo, paralelno s onim od periferije ali unutarnje suštinsko, u Wolfram von Eschenbachovom epu o Parsifalu.
Ondje, na samom početku petog post-atlantskog perioda, imate opoziciju teokratskom, hijerarhijskom, rimskom elementu koji emanira iz Španjolske i Italije. Suprotni pol radi na takav izniman način da intimna suština nije nikada poricana. Ona ostaje. To je konfiscirano iz principa moći i oblikovano u suprotni pol.
Niti kog hvalim niti krivim, jer jednostavno navodim činjenice. Poslije hijerarhijskog, teokratskog principa dolazi diplomatski, politički princip. On je prenesen u svim svojim formama i u svim popratnim manifestacijama. Ovdje, neki povijesni detalji su zanimljivi. U povijesnim knjigama se često navodi nešto što u stvari nije točno: naime, da je pronalazak baruta bio izvor modernih vojnih snaga, nasuprot vojskama iz doba viteštva u Srednjem vijeku. Mnogo važniji faktor je ušao u igru kada je, na početku modernih vremena u Europi, robna razmjena Srednjeg vijeka zamijenjena monetarnom ekonomijom, tako da su oni koji imaju moć postali administratori novca, što prije nije bio slučaj. Do tada, razmjena je bila mnogo prisutnija, dok je novac igrao minornu ulogu. Monetarna ekonomija vodila je do razvoja plaćeničkih vojski koje više nisu bile kompatibilne s vojskama iz doba viteštva koje su bile prilagođene ekonomiji robne razmjene Srednjeg vijeka.
Ova moderna vojna organizacija počela je u Švicarskoj. Švicarci su bili prvi vojnici u modernom smislu u petom post-atlantskom periodu. Ovo možete slijediti povijesno: To je bilo samo zato jer su švicarci postali tako efikasni vojnici da su mogli dobiti sve one bitke koje su morali dobiti da bi stvorili Švicarsku koja bi se kasnije mogla oduprijeti napadima viteštva. Govorim švicarcima među nama. U osnovi su švicarci sa svojim vojskama primarni, stvarni, osvajači viteštva. Viteštvo je prevladano u Švicarskoj. Samo je od Švicarske ostatak Europe naučio kako koristiti pješadiju da bi prevladali viteške vojske. Poručite povijest, i naći ćete da je ovo istina.
Nastavimo kroz povijest do Napoleona. Zašto su Napoleonovi vojnici i vojske bili superiorniji od onih u Srednjoj Europi? To je bilo zato jer je Srednja Europa još radila, u vrijeme Napoleona, ne sa švicarskim vojnicima naravno, već sa švicarskim vojnim principom, dok je Napoleon imao pod svojom komandom imao pravu nacionalnu vojsku rođenu iz same francuske nacije. Ovo ćete cijeniti ako slijedite bitke između Srednjoeuropljana i Napoleona na pravi način. Kako su generali srednjoeuropskih vojski morali zadržavati svoje plaćenike — jer to je ono što su stvarno bili — čak unutar njihovih vojarni! Tako nikada nisu imali mogućnost strategije dugih borbenih linija. Napoleon je prvi bio u mogućnosti koristiti duge borbene linije jer je francuska vojska po svom raspoloženju nacionalna vojska rođena iz naroda. Kada je strategija tražila široku distribuciju snaga, nije se trebalo brinuti da bi moglo biti dezertera. Pruski general je, u drugu ruku — na primjer za vrijeme famozne kampanje Fredericka Velikog — bio stalno zabrinut da će trupe koje su dalje raspršene dezertirati, jer nisu bili nacionalna vojska već gomila sakupljena a ponekad i prisiljena iz svih centara; došli su sa raznih mjesta, uključujući dosta stranih dijelova. Nacionalna vojska je izumljena u Francuskoj, i to je značilo da Srednja Europa, počevši s Pruskom, također uspostavlja nacionalne vojske prema modelu Francuske. Srednjoeuropske nacionalne vojske dolaze na svoje kada poprimaju francuski karakter.
Dakle vidimo kako čak i na ovom polju stvari rade paralelno s periferijom. Kada su u pitanju vojske, očito opozicija preuzima način vođenja rata. To nije ono na što želim ukazati, međutim, jer želim voditi do sličnog kontrasta na drugom polju.
Do sada smo vidjeli da je hijerarhijski, teokratski, rimski karakter susreo svoju opoziciju u Srednjoj Europi u svemu što je kulminiralo u Reformaciji. Diplomatski, francuski karakter pravi svoj put u Srednju Europu sve do vremena Fredericka Velikog, sve do u osamnaesto stoljeće. Lessing je još bio u poziciji za raspravu da li je mogao, zaista, napisati Laokoon na francuskom. Čitajte objavljenu korespondenciju osamnaestog stoljeća. U Srednjoj Europi ljudi su izvrsno pisali francuski a loše njemački. Francuski element je preplavio cijelu Srednju Europu. Možemo reći da što je Reformacija napravila onom što je došlo sa Juga, Lessing, Herder, Goethe i oni koji su došli poslije njih napravili su u odnosu na francuski, diplomatski element. Ovdje, u srednjoeuropskoj literaturi, Goethe, Schiller, Herder i Lessing oslobodili su se od Zapada, kao što se, u Reformaciji, srednjoeuropsko kršćanstvo oslobodilo od Juga. Ali ovaj proces odvajanja ide ruku pod ruku sa jednom od kombinacija. U svojoj mladosti, Lessing je još mnogo pisao na francuskom. Leibniz je napisao cijelu svoju filozofiju, nastranu ono što je pisao na latinskom, na francuskom, ne njemačkom. Na oba ova polja bio je u isto vrijeme i rad zajedno i stajanje u opoziciji. Sasvim je ispravno rezimirati ovako: Jug i Srednja Europa — opozicija; Zapad i Srednja Europa — opozicija.
Sa trećim elementom, britanskim, ista je stvar. Na početku postoji nekakav paralelni tijek. To je posebno izraženo u činjenici da, od osamnaestog stoljeća i tijekom devetnaestog stoljeća, veliki Shakespeare postaje potpuno njemački pjesnik, jer je potpuno apsorbiran u njemačku kulturu. On nije samo prevođen, on je potpuno asimiliran i živi u duhovnom životu njemačke nacije. Iz očitih razloga, ne želim reći da on još živi više u duhovnom životu njemačke nacije nego u onom britanske nacije. Ali pogledajte cijeli razvoj, počevši sa Elias Schlegelom, koji je prvi preveo Shakespearea na njemački, i na Lessingovu suptilnu duhovnu penetraciju u duh Shakespearea; entuzijazam za Shakespearea koji su osjećali njemački Naturalisti osamnaestog stoljeća, a također i Goethe; apsolutno izvanrednu — ne prijevod — asimilaciju u njemački Shakespeare od Schlegela i Tiecka, i tako dalje, sve do danas. Shakespeare živi u njemačkoj naciji. Kada sam bio u Beču i sjedio na predavanju o povijesti književnosti kao dodatak mojim znanstvenim studijima, prvo što sam čuo bilo je od Schröera, koji je objavio da će govoriti o tri najveća njemačka pjesnika, Schilleru, Goetheu i Shakespeareu! Naravno o Shakespeareu se nije mislilo kao da se tvrdi da je on stvarno Nijemac. Ali ovaj primjer pokazuje kako stajati nasuprot može u isto vrijeme uzeti oblik potpunog rada zajedno.
Tako je bilo i s obzirom na diplomatski, politički, francuski element. A to se isto dogodilo i s obzirom na britanski element. U isto vrijeme mora isto tako biti prisutan i suprotni pol. Treći element još nije našao oblik u Srednjoj Europi. Prvi je bio sve što je vodio do Reformacije; to je bilo u opoziciji sa južnim, hijerarhijskim elementom. Zapadu se suprotstavilo ono što je kulminiralo u Goetheovu Faustu. I ono čemu se sada nadamo u Srednjoj Europi je razvoj elementa duhovne znanosti. Kao posljedica doći će do najoštrije opozicije između Srednje Europe i britanske oblasti, opozicije čak i oštrije od one od Lessinga, Goethea i njihovih nasljednika, s obzirom na diplomatski, francuski element. Tako, ono što se dogodilo između nas i sljedbenika gđe. Besant i tako dalje, nije ništa osim predigre. Ove stvari treba gledati sa šireg stajališta.
Nadam se da me poznajete dovoljno da ne mislite da govorim iz sitne taštine kada kažem neke stvari. Ali vjerujem da se velika opozicija može naći između onog što radi s eksperimentima na fizičkom planu — čak i da dokaže postojanje duha — u jednu ruku, i u drugu ruku onog što u ljudskoj duši čezne da se uzdigne u fizički svijet. Nema potrebe za ničim sirovim kao što je proglašenje Alcyone kao stvarnog fizičkog Krista, jer suptilniji opisi od Sir Olivera Lodgea bili bi sasvim dovoljni. Namjera se osjeća. Dobro, pretpostavljam da nema ništa loše u kazivanju ovih stvari. Postoji zaista vrsta opozicije između dvije stvari koje su se pojavile više ili manje simultano kada je, u jednu ruku, Sir Oliver Lodge ukazao na duhovni svijet na materijalistički način, dok sam u isto vrijeme ja pisao moju knjigu Misterij čovjeka, u kojoj težim, na potpuno srednjoeuropski način, ukazati na stazu koju su u Srednjoj Europi uzele ljudske duše prema svijetu duha. Nema većeg kontrasta od onog između knjige Olivera Lodgea i knjige Misterij čovjeka. One su apsolutna opozicija; nemoguće je pojmiti veći kontrast.
Ova vrlo jasna diferencijacija započinje tek više ili manje sa početkom petog post-atlantskog perioda. Prije toga, stvari su bile prilično drugačije. Na početku je univerzalna rimska oblast upotrebljavala svoju moć, čak i do Engleske, i oštra diferencijacija između Engleske i Francuske došla je stvarno u prvi plan s pojavom Ivane Orleanske. Ali onda sve počinje, sve što se mora dogoditi unutar konteksta ovih diferencijacija. Izvanredna stvar je ta da se, čak unutar ovog konteksta, pojavljuje impuls koji kaže da treba kreirati vezu s suprotnim polom. Tako, kako sam često pokazivao, vidimo krajnje britanskog filozofa Francis Bacona od Verulama, osnivača modernog materijalističkog mišljenja, inspiriranog iz istog izvora kao i Shakespeare, radeći tako jako preko u Srednjoj Europi, na način kako sam opisao. Jakob Böhme, također, bio je inspiriran iz istog izvora. On transformira cijelu inspiraciju u duševnu supstancu Srednje Europe. I ponovno iz istog izvora dolazi južnonjemački jezuit Jakobus Baldus.
Vidite, ispod površine onog što se zbiva na fizičkom planu radi ono što će donijeti harmoniju. Ali treba stvari vidjeti jasno diferencirane i ne dopustiti da sve nestanu u nebuloznoj mučki. Jedan od najvećih, gigantskih duhova britanske oblasti stoji sasvim blizu opoziciji protiv onog što je samo trgovačko unutar britanskog trgovačkog carstva, a to je James I. James uvodi novi element s neprestanim kalemljenjem u supstancu britanskog naroda nečega što će imati zauvijek, nečeg što ne smiju izgubiti ako ne žele pasti sasvim u materijalizam. Ono što on kalemi u njih je nešto što je povezano s podzemnim kanalima sa svom ostalom europskom kulturom. Ovdje smo suočeni s značajnim misterijem.
Složiti ćete se — niti jedna niti druga stvar ne mogu biti nazvane samo opravdanom ili neopravdanom; stvari jednostavno treba obuhvatiti kao nužne činjenice. Ali moramo biti načisto da sigurno težimo razumjeti ove stvari na ispravan način. Lako je postaviti pitanje: Što sam mogu napraviti u ovim bolnim vremenima? Prva stvar koju netko može napraviti je da stremi da stvari razumije, da zaista vidi kroz stvari. To donosi misli koje su stvarne sile i one će imati efekta. Što s pitanjem: Zar dobre snage nemaju moći protiv zlih sila koje vidimo svuda okolo nas? Za odgovoriti na ovo moramo se sjetiti koliko teškim ljudska sloboda čini za duhovni svijet da se istakne među uzburkanim valovima materijalnog života. To je sve o čemu se radi. Da li se mora učiniti za ljudska bića da vrlo lako uđu u život duha?
Buduća doba će gledati natrag na današnje i reći: Kako su nemarni ti ljudi bili u odnosu na prilagodbu životu duha! Duhovni svijet nam to šalje dolje, ali ljudska bića se tome opiru svom silom. Uz svu tugu i patnje koje su sada u zamahu, sama činjenica da sve ovo ima zamah je samo po sebi sudbina koja označava suđenje. Iznad svega to treba biti prihvaćeno i prepoznato kao suđenje. Kasnije će postati vidljivo do koje granice je neophodno za one koji su — tako rečeno — krivi, da pate zajedno s onima koji su nevini. Jer napokon, kroz tijek karme sve ove stvari se izbalansiraju. Ne možete reći: Zar dobri duhovi neće intervenirati? Oni interveniraju u mjeri u kojoj im se otvaramo, ako za to imamo hrabrosti. Ali prije svega moramo biti ozbiljni oko razumijevanja stvari; moramo biti duboko ozbiljni pokušavajući razumjeti.
Kao prilog ovom razumijevanju neophodno je da mnogi ljudi formiraju snagu kao opoziciju uzburkanim valovima materijalizma sa svojim najdubljim vlastitim bićem. Jer nešto drugo će se ujediniti s materijalizmom koji radi u industrijskom, trgovačkom impulsu; nešto što dolazi od drugih, zaostalih impulsa iz kineskog i japanskog elementa, posebno japanskog elementa, postati će sve više zarobljeno u materijalizmu.
Jučer je netko upitao da li društva koje rade sa Zapada za pojedinu grupu nisu uzeli u obzir da Japanci mogu doći s Istoka. Zaista, ljudi koji pripadaju ovim društvima ne gledaju to kao nešto strašno, jer to vide kao potporu materijalizmu. Jer ono što dolazi iz Azije biti će jednostavno posebna forma materijalizma. Ono što nam mora biti jasno, po svaku cijenu, je da se moramo suprotstaviti valovima materijalizma sa svom snagom. Svako ljudsko biće je za to sposobno. I plodovi ovakvih napora bi sigurno slijedili. Nema potrebe imenovati to što god jest što mora raditi protiv materijalizma. Nemojte to zvati ‘srednjoeuropsko’, nemojte to zvati ‘Njemačko’; to nije neophodno. Ali razmotrite kako može doći do otpora silama i kako to može biti objektivno dokazano.
Možete u dvije rečenice sažeti što je potrebno za raditi protiv materijalizma — koji, napokon, ima nekakvu opravdanost. U petom post-atlantskom periodu svijet će postati još i više prožet industrijskim i trgovačkim elementom; ali suprotni pol također mora postojati: Moraju biti ljudi koji rade na suprotnoj strani zbog njihovog razumijevanja situacije. Jer što je cilj ovih tajnih bratstava? Oni ne rade iz bilo kakvog britanskog patriotizma, već iz želje da cijeli svijet dovedu pod jaram čistog materijalizma. I pošto su, u skladu s zakonima petog post-atlantskog perioda, određeni elementi britanskog naroda kao nositelja duše svijesti najpogodniji za to, oni žele, pomoću sive magije, koristiti te elemente kao pokretače ovog materijalizma.
Ovo je važna točka. Oni koji znaju koji impulsi su na djelu u svjetskim događajima mogu ih također i usmjeriti. Ni jedan nacionalni element, ni jedan narod, nije nikada bio tako pogodan kao materijal za transformiranje cijelog svijeta u materijalističku oblast. Prema tome, oni koji znaju žele staviti nogu na vrat ovog nacionalnog elementa i oguliti ga od svih duhovnih stremljenja — koja, naravno, žive jednako u svim ljudskim bićima. Samo jer je karma dosudila da duša svijesti mora ovdje posebno jako raditi, tajna bratstva su tražila elemente u britanskom nacionalnom karakteru. Njihov cilj je poslati val materijalizma preko zemlje i učiniti fizički plan jedini valjan. Duhovni svijet bi trebao biti prepoznat jedino u uvjetima koje fizički plan ima za ponuditi.
Ovome se moraju suprotstaviti stremljenja onih koji razumiju neophodnost duhovnog života na zemlji. Gledajući s ovog stajališta, možete izraziti ovu protu silu sa dvije rečenice. Jedna od ovih vam je dobro poznata, ali još ne izvire u potpunosti iz srca i duše ljudskih bića: ‘Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta.’ Rečenica ‘Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta’ mora odzvanjati protiv kraljevstva koje će se širiti fizičkim planom, kraljevstva koje je samo od ovoga svijeta, tog kraljevstva trgovačkog i industrijskog materijalizma.
Danas nema dovoljno vremena da objasnim kako se riječi ‘Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta’ povezuju s kultiviranjem onog što pripada čovječanstvu u cjelini — ne onom što je njemačko, već onom što pripada čovječanstvu u cjelini. U drevnoj Indiji bile su četiri kaste, u drevnoj Grčkoj četiri države. One su se javljale jedna za drugom tijekom drugog, trećeg i četvrtog post-atlantskog perioda. U petom post-atlantskom periodu četvrta država, socijalni život, onaj koji pripada čovječanstvu u cjelini, mora se pojaviti. Ne može svatko biti svećenik, ali svećenički element može nastojati postati moćan, dominantna država. Vidimo ga da to radi u trećem post-atlantskom periodu; onda ga vidimo da se ponovno javlja u hijerarhijskoj, teokratskoj, rimskoj sili. I možemo vidjeti drugu kastu, kraljevsku državu u drevnoj Grčkoj i Rimu, kako se javlja opet u drugom post-atlantskom elementu, gdje je diplomatski, politički element posebno aktivan; jer republikanski element u Francuskoj je samo suprotni pol ovome, kao što sve generira svoj vlastiti duplikat. Stvarni karakter francuske države odgovara samo monarhističkom principu, tako da je i danas Francuska republika samo u nazivu. U stvarnosti njom upravlja kralj, koji se dogodilo da je odvjetnik korišten za vođenje slučajeva u Rumunjskoj. To nije pitanje terminologije već činjenica. Ono što je danas strašno je način na koji ljudi dopuštaju da budu lako opijeni riječima. Ako se nekog zove predsjednikom to ne znači nužno da i je predsjednik, jer bitna je stvarna situacija.
Treća država je, kao što znamo, industrijski element, što je bila trgovina u drevnom Egiptu i Grčkoj. To želi doći naprijed ponovno u Britanskom carstvu i za sada mora još biti dominantan nad četvrtim elementom, koji će eventualno biti opći, ljudski element. Ovo je zanimljivo promatrati u jednom posebnom fenomenu. Morate steći određeni uvid u ono što se stvarno zbiva ako želite razumjeti svijet. Upitajte se: Gdje je napravljena teorija socijalizma s najvećom pronicljivošću? Dobiti ćete rijedak odgovor: između njemačkih socijalista. Jer u skladu s principom koji sam vam objasnio, Nijemci su uvijek imali misiju da daju koncepte u njihovoj najčistijoj formi. Tako su čak i za socijalizam Nijemci dali čiste koncepte, ali njemački koncept socijalizma uopće se ne uklapa u stanje stvari u Njemačkoj.
Socijalni uvjeti u Njemačkoj nikako ne odgovaraju njemačkoj teoriji socijalizma! Na primjer, sasvim je razumljivo da bi, nakon podučavanja u socijalističkoj školi neko vrijeme, meni trebalo zabraniti tamo podučavati, nakon što sam rekao da treba biti u skladu sa socijalizmom i razviti teoriju slobode. U ime vođe socijaldemokrata rečeno mi je: Nije bitna sloboda, već promišljeno uvjerenje! Socijalistička teorija se ne uklapa u socijalne uvjete. Drugim riječima, socijalna teorija treba se razviti na osnovu evolucije čovječanstva. Na ovoj osnovi njegova tri velika principa su razvijena: Najprije princip materijalističkog gledanja na povijest, drugo princip dodane vrijednosti, i treće princip klasne borbe.
Tri principa su detaljno izrađena, ali se ne uklapaju u socijalne uvjete u Njemačkoj. Međutim, točno odgovaraju socijalnim uvjetima u Engleskoj. To je, napokon, i gdje su izrađeni. To je gdje je Marx radio na njima prije svih, i onda također Engels, i Bernstein. Ovo je njihov izvor. Ovdje se uklapaju jer — uzevši treći princip — oni su temeljeni na klasnoj borbi. I ova klasna borba je vođena, u osnovi, u britanskoj duši. Mislite na Cromwella. Ako proučite sve impulse koji su vladali britanskom dušom od Cromwella, izvući ćete materijal za treći princip, princip klasne borbe. Nadalje, od pronalaska spinning-jenny(kolovrat) i započinjanja socijalnog života koji je rezultirao, sve što je uplovilo u teoriju viška vrijednosti bilo je nadmoćno u Britanskom carstvu. I materijalistički pogled na povijest je, kada pogledate, ništa nego Buckleov pogled na povijest preveden u pedantni njemački način razmišljanja. Pogledajte Buckleovu Povijest civilizacije. Ona je napisana u skladu s načinom na koji su te stvari pisane unutar okvira britanske kulture: naime, prema principu nikada ne ulaženja u posljedice. Darwin, također, nije ušao u posljedice. Sebe je na neki način ograničio. Ali kod Karl Marxova materijalističkog pogleda na povijest stvari su transformirane s ozbiljnošću — bez obzira na posljedice — na, ako želite, pedantni, njemački način.
Zanimljivo je da ni jedna teorija nije napravljena za opći ljudski element, četvrtu kastu ili klasu. U ovom elementu ne može biti pitanje dominacije, jer nema ničeg ispod nad čime bi se moglo dominirati; to je samo stvar stavljanja temelja za ljudska bića da imaju odnos jedni s drugima. Teorija za ovo će doći samo kada opći ljudski element dan u antropozofskoj znanosti duha napravi temelj.
Ovo će, ako ne bude krivo shvaćeno, voditi do one druge, rečenice koja će se dodati prvoj: ‘Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta.’ Druga rečenica je: ‘Dajte za Cezara što je cezarovo i za Boga što je Božje.’ Ovo znači da primjeren pristup životu, stvarna kultivacija života, može doći kada se shvati da duhovni element mora biti kultiviran, jer duhovni svijet mora prodrijeti dolje u fizički svijet. Ali uopće nema smisla davati ove izjave ukoliko nisu svesrdno shvaćene u duši. Ove izjave treba razumjeti: ‘Dajte za Cezara što je cezarovo i za Boga što je Božje’ i ‘Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta.’ Tada će doći atmosfera duhovnog svijeta, atmosfera koja nema ništa s onim materijalističkim stvarima koje su se razvile posebno u petom post-atlantskom periodu. Ali da se to dogodi, stvari treba vidjeti u pravom svijetlu.
Da rezimiramo ono što smo razmatrali, reći ću: Neka vaša srca čeznu da vide stvari u pravom svijetlu. Samo ako postoje srca koje vide stvari u pravom svjetlu i prodru u tu strašnu maglu neistine koja danas okružuje sve u svijetu, možemo napredovati na prikladan način. Kako sam rekao: Ako je struna luka rastegnuta do svog limita, puknut će. U ovom smislu ovaj dokument koji ljudi imaju drskosti predstaviti svijetu u ovoj kasnoj fazi, i što god je kazano u odgovoru na ovaj dokument, neće u prvom redu imati izgleda za poboljšanje. Kakav god horor još leži ispred nas, ovaj dokument predstavlja izazov samom Duhu Istine, i svakako će intervenirati u ovoj stvari na odgovarajući način! Trebate se samo sjetiti — reći ću ovo u zaključku — uzornog, ili bolje da kažem ne-uzornog, načina na koji smo sami tretirani.
Kroz godine smo težili biti kozmopoliti koliko je moguće. Pokušali smo na najsavjesniji način očuvati arhetipsku njemačku osobinu kozmopolitizma. I što je posljedica? Čitajte klevete rečene o nama u Britaniji; tamošnji teozofi kleveću sve da izgleda da mi imamo nekakve njemačke aspiracije. Nemamo takvih aspiracija; to su nam natrpali drugi.
Edouard Schuré, — onaj na koga se tako snažno oslanjamo u Francuskoj, i prema kome nikada nismo pokušali pokazati nekakvu njemačku kvalitetu, pošto je on u osnovi sam nositelj njemačkog kulturnog života u Francuskoj — čak i on je interpretirao stvari koje ne sadrže ni traga nacionalizma kao ‘pangermanske’. Kako zgodno da smo već drugog dana trebali naći pod ‘Edouard Schuré’ u enciklopediji: ‘Posrednik njemačke kulture za Francusku.’ Ovo je zaista zgodno, jer zaista jedina francuska stvar kod Schuréa je jezik kojim govori. Naravno, jezik je uzet kao najvažniji, tada naravno cijeli čovjek može biti uzet kao Francuz. Dakle netko je pangermanski ako o Nijemcima ne govori na način koji preferira francuski šovinist Schuré. I netko je njemački agent ako ne govori o Nijemcima na način potreban gđi. Besant. Slične se stvari počinju pojavljivati u Italiji, također, kod naših bivših prijatelja.
Tako postaje nužno da se branimo. I sadašnje vrijeme se dokazuje kao najpogodnije za one koji žele uprijeti prstom u nas i reći: Vidite kako napadaju; to pokazuje tko je agresor! Postoji Vollrath metoda, i postoji Gösch metoda. Vidimo je svugdje i poznajemo je unutar naših vlastitih krugova. Prvo prisilite drugog da se brani i zatim ga tretirate kao agresora. To je vrlo efikasna metoda i igra enormno veliku ulogu u svijetu danas. Napadač se skriva iza buke koju podigne nakon što prisili drugog da se brani označavajući ga kao agresora.
Ipak mi nemamo drugu svrhu nego služiti misiji napredovanja duhovnog života i doći do prepoznavanja duhovnog života. To je u jednu ruku povezano s principom: ‘Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta’, i u drugu ruku s principom: ‘Dajte za Cezara što je cezarovo i za Boga što je Božje .’ Oba su također, kao što znate, dobro kršćanstvo. Ali dugo će vremena proći prije nego se ovakve stvari razumiju u svakom detalju.
Ovih dana ponovno su kazane čudne stvari. Ovo ću samo spomenuti na samom kraju. Rečeno je: Antanta je izložila svoje ciljeve s obzirom na rat; sada neka Centralne sile izlože svoje ciljeve, tako da se slično može usporediti sa sličnim. Zaista, ova buka oko ratnih ciljeva Centralnih sila čuje se već neko vrijeme. Dobro, mi smo raspravljali neke od ratnih ciljeva Antante. Ali zašto bi Srednja Europa imenovala svoje ratne ciljeve? Nikada nisu spomenuli nijedan! Nema ih! Tako su sasvim prirodno zauzeli stav: Rado ćemo pregovarati, jer će tada postati jasno što vi želite i onda ćemo i mi imati nešto kao osnovu za razgovor; ali što se nas tiče, nemamo ništa posebno reći; samo želimo živjeti. Naravno ovo omogućava drugima da kažu: Ne žele kazati što su njihovi ratni ciljevi; ovo znači da se nešto sumnjivo događa. Ništa se sumnjivo ne događa. Centralna Europa ne želi danas ništa što nije željela 1913 i 1912. Tada nije imala ratnih ciljeva a nema ih ni danas.
Nije važno ono što je rečeno već da li se rečeno uklapa sa stvarnošću. Na svakoj strani sada čujemo glasni uzvik da posebno podmukao, lukav trik leži na dnu božićnog poziva za mir od Centralnih sila. Dakle ovaj božićni poziv za mir bi trebao sadržavati neki trik, neku želju da sve druge nasamari. Na mnogim stranama je rečeno da Centralne sile nikada nisu željele mir već samo traže pametan način za nastavak rata. Odgovor na to je: Da su samo oni reagirali na ovaj poziv za mir! Sve što su trebali napraviti je prihvatiti ga i uskoro bi znali da li je to neki trik. Uz ovaj put leži izvorno razmišljanje a ne sklonost vjerovanja u prazne fraze. Moramo, moji dragi prijatelji, nadjačati prazne fraze sa svim silama naše duše. To je najintimniji zadatak koji moramo izvršiti u našoj vlastitoj duši.