.- 1. Prvo predavanje, Dornach, 4. studenog 1916
Goetheov život kao duhovna pojava i njegova veza s našim dobom.
Sutra ću početi moju raspravu o problemima koji se tiču povezanosti duhovno znanstvenih impulsa s raznim nerazjašnjenim zadacima sadašnjeg vremena, i utjecaja koji duhovna znanost mora izvršiti na pojedine, posebno znanstvene, probleme. Zatim ću se uputiti na ono što bih mogao zvati, u smislu pete post-atlantske kulturalne epohe, karma čovjekova zvanja.
Danas ću kao polaznu točku uzeti nešto što naizgled ima malo veze s temom, ali što će pružiti mogućnost da se povežu razne srodne stvari. Težiti ću da ukažem na element u Goetheovu životu koji ga posebno karakterizira kao osobnost pete post-atlantske epohe, i mnogo toga na što sam nedavno ukazivao će, naravno, odjekivati u mojim naznakama. Želio bih donijeti pred vaše duše same činjenice svojstvene toj osobnosti koje će svakom omogućiti da uoči važne pojave pete post-atlantske kulturalne epohe koja napreduje. U odnosu prema duhovnim interesima čovječanstva, život i osobnost Goethea je sveobuhvatna i presudna u mjeri koja se teško može pripisati bilo kom drugom pojedincu. Ipak, također se može reći da, unatoč mnogo čemu do čega je došlo, njegov život i osobnost su imali najmanji mogući učinak na naše živote. To se, međutim, mora pripisati samoj prirodi naše moderne kulture. Može se pitati kako je uopće moguće reći da je život Goethea ostao bez učinka. Zar njegova djela nisu poznata? Zar izdanje njegovih djela, koje se sastoji od stotina tomova, nije nedavno objavljeno? Zar njegova objavljena pisma nisu brojila šest ili sedam tisuća na prijelazu stoljeća, a danas broje gotovo deset tisuća? Zar ne postoji obilje literature u vezi Goethea, gotovo bi se moglo reći na svakom civiliziranom jeziku? Zar se njegova djela ne nastavljaju izvoditi na sceni? Zar njegovo glavno djelo, Faust, nije stalno i ponovno dovođeno pred umove ljudi?
Sada, često sam u zadnje vrijeme spominjao čudnu grešku čuvenog suvremenog učenjaka, što je zaista daleko više simptomatično za karakter našeg vremena nego bi se to pretpostavilo. Dominantni znanstvenik, taj učenjak govori o značaju znanstvene koncepcije svijeta na takav način da je predstavlja kao da je najbriljantnija, ne samo u našem dobu, već za sva doba ljudske povijesti. On zaključuje da premda je teško dokazati da živimo u najboljem od svih svjetova, izvjesno je barem za znanstvenike, da danas mi ljudi živimo u najboljoj od svih epoha, i mogli bi uzviknut Goetheovim riječima:
Oprosti: Velik je užitak
U duh prošlosti prenijeti se čitak,
Da bi u vremenu pred nama vidjeli kako mudrac mni,
A kakve smo slavne visine napokon dosegnuli mi. (Napomena 1)
Ovaj zapaženi znanstvenik (Napomena 2) ozbiljno griješi; on ovo predstavlja kao svoj najdublji osjećaj i vjeruje da se time udružuje s Goetheom, koji je poznat po njegovu znanju o svijetu i čovjeku. Ali time zapravo udružuje sebe s Wagnerom, kojeg Goethe postavlja kao ukras liku Fausta. Ipak ovakva pogreška sadrži barem djelić poštenja našeg doba jer ova osoba govori izvornije nego brojni ljudi koji, citirajući Goethea, imaju Fausta na jeziku, ali zapravo imaju nemaskiran način mišljenja Wagnera. Kao osnovu za slijedeća razmišljanja postavimo pred naše umove život Goethea kao duhovnu pojavu.
Ako želimo proučavati ljudski život u vezi s važnim pitanjem sudbine, ako proučavamo pitanje karme, trebamo se sjetiti da se Goethe rodio u gradu i pod uvjetima, sasvim jasno, od velikog značaja za njegov život. Obitelj Goetheova oca ja došla u Frankfurt u sedamnaestom stoljeću, dok je obitelj njegove majke, Textor, bila stara, afirmirana, i visoko poštovana, toliko da su iz nje birani gradonačelnici Frankfurta. Samo ta činjenica pokazuje ugled koje je u to vrijeme uživala obitelj. Goetheov otac je bio čovjek s iznimno jakim osjećajem za dužnost, ali za čovjeka njegova vremena, također je posjedovao široki raspon interesa. Putovao je u Italiju i izlošci važnih rimskih tvorevina, o kojima je volio govoriti, visjeli su na svim zidovima njegova plemićkog frankfurtskog doma. Ono što je bilo dominantno u francuskoj kulturi njegova vremena potpuno je prožimalo život Frankfurta i najdublje je utjecalo na Goetheov dom. Važni svjetski događaji bili su dio života u njegovu domu, i njegov otac je imao duboko zanimanje za njih. Nadalje, Goetheova majka, bila je žena najspontanijeg ljudskog sentimenta, sudjelujući direktno u svemu što povezuje ljudsku prirodu s legendarnim, nevjerojatnim, svemu što podiže čovjeka visoko iznad banalnosti kao na krilima poetske fantazije.
U Goetheovim dječačkim danima bilo je daleko više moguće odrasti neometano od onih uznemirujućih utjecaja koji djecu danas pogađaju jer su uvučeni u školu u relativno ranoj dobi. To se nije dogodilo mladom Goetheu; razvio se iznimno slobodno u domu njegovih roditelja pod strogim ali nikada grubim utjecajem njegova oca i njegovom poetski nadarenom majkom. U kasnijim godinama mogao se s unutarnjom srećom sjetiti njegova dječaštva i djetinjstva koje je vodilo do zrele ljudskosti. Mnoge stvari koje danas čitamo u Goetheovoj priči života, Poezija i istina, iako odjevene u nekako sitničav humor, imaju više značaja nego se može pretpostaviti. U pričanju kako je vježbao klavir, (Napomena 3) postoji duboki ljudski značaj; prsti njegovih ruku, kao da sviraju mitološke role, postaju obdareni dušom, nezavisne figure. Oni postaju Palčići, Kažiprstići -- kažem to bez sentimentalnosti -- i stječu određeni mističan odnos prema tonovima. To pokazuje kako je Goethe bio vođen u život kao potpuno ljudsko biće. Nije samo dio tog čovjeka, glavu, trebalo voditi, kao što se često događa, jednostrano u životu da bi slijedila podrška ostatka tijela, razvijena kroz razne atletike i sportove; već, upravo suprotno, tijelo prožeto duhom do samih vrhova prstiju treba biti povezano s vanjskim svijetom.
Od samog početka moramo uzeti u obzir upadljivu individualnost urođenih nadarenosti i prirodu Goethea. Od najranije mladosti, sve je ukazivalo na određenu orijentaciju njegova života. Dok raste u djetinjstvu, upravo je onoliko snažno sklon s potpunom apsorpcijom slijediti šarmantne i uzbudljive bajke i druge priče njegove majke, tako čak i kao dječak dovodeći njegovu maštu u živu aktivnost, koliko je također sklon pobjeći od nje a posebno od njegova strogog oca. Umakavši u uske uličice, promatrao bi svakakve stvari i također bi postao upetljan u razne situacije kroz koje je doživljavao bitne sentimente i osjećaje vezane uz mnogo toga što je pohranjeno u ljudskoj karmi. Njegov ozbiljan otac vodi dječaka na određeni suhoparan put za koji su ljudi u onim danima mislili da može dati potporu i usmjerenje u životu. Otac je pravnik koji je odrastao među, i prožet je sa, rimskim gledištem; sinovljeva je duša, također, apsorbirala ta gledišta. Međutim, u tom procesu, preko gledanja djela i blaga rimske umjetnosti koja su predstavljala ono što je esencijalno rimsko, u dječačkoj duši je bila upaljena izvjesna aspiracija za ono što je stvoreno u kulturi Rima.
Sve je težilo smjestiti Goethea na sasvim određeni način unutar života njegova vremena. Na taj način, on je postao, između trećeg i četvrtog stoljeća petog post-atlantskog perioda, osobnost koja u sebi nosi sve impulse tog perioda. Rano, on postaje samostalna osobnost, živeći iz svoje vlastite prirode, slobodan od svega što veže čovjeka na fiksni, sitničav način s onim određenim oblicima ove ili one grupe socijalnih veza. Upoznaje socijalne odnose na takav način da oni utječu na njega, ali on s njima nije ujedinjen. On uvijek drži određeni izolirani pijedestal na kojem stoji i s kojeg može uspostaviti vezu sa svime. Od samog početka, međutim, za razliku od mnogih drugih, on se prekomjerno ne identificira s bilo čime niti s okolnostima u okruženju. Zasigurno, sve to rezultira od osobito sklone karme u kojoj ćemo, kada se razmatra objektivno, naći rješenje za duboka pitanja i probleme u vezi karme općenito.
Nakon što je od oca Goethe bio uveden u područje jurisprudencije, bio je poslan na sveučilište u Leipzig, na koje je ušao 1765 u relativno ranoj dobi. Ne smijemo zaboraviti da kada se pridružio tom sveučilišnom životu nije bio izmučen i iscrpljen od onih napornih vježbi koje moraju pretrpjeti čak i na duži period mladi ljudi naših dana koji pokušavaju proći kanonadu završnih ispita na završetku više škole, Maturu. Nakon što su prošli njihove ispite, ti mladi ljudi su nervozni da izbrišu nedavno iskustvo učenja iz njihovih umova i uđu na sveučilište da bi uživali život. Ne, mladi Goethe nije ušao na sveučilište u Leipzigu jednostavno da svoje vrijeme proživi u dokolici već, ipak, nije preskakao predavanja i koristio to vrijeme za nešto drugo, kao što su radili mnogi studenti. Međutim, kako je bio uvršten u uzvišeni i slavan znanstveni život na sveučilištu, dolazi u krugove koji nikada nisu propustili u njemu probuditi težnje kada god bi o njima čuo. Zaista, znao je iznad svega da je čuveni Gottsched (Napomena 4) radio na sveučilištu, Gottsched čija je glava držala sve učenje vremena i koji ga je izrazio pisanjem i govorenjem onima koji su bili udruženi sa suvremenom kulturom Leipziga. Zasigurno, Lessingov (Napomena 5) veliki impuls se još mogao osjetiti u Leipzigu, ali bilo je za Goethea prirodno da misli da bi ga uzvišeni Gottsched uveo u cijeli opseg suvremene mudrosti, omogućivši mu da objedini studiranje jurisprudencije i filozofije i što god drugo da je čovjek svijeta mogao izvući iz teologije i učenja koja se tiču natprirodnih stvari.
Međutim, Goethe, koji je posjedovao određeni smisao za estetiku, bio je pomalo razočaran kada ga je prvi puta pozvao Gottsched. Pojavio se na Gottschedovim vratima. Ne znam da li je sluga osjetio nešto od Goetheove prirode, ali ga je primio odmah u prisutnost Gottscheda ne gubeći vrijeme da ga najavi na odgovarajući način. Tako je Goethe susreo velikog čovjeka bez njegove perike, kako stoji sasvim ćelav. Za učenog čovjeka u godini 1765 to je bilo nešto strašno. Goethe, koji je bio osjetljiv na takve stvari, morao je svjedočiti kako je Gottsched zgrabio njegovu periku dobrohotnim okretom i nabio je na glavu, i kako je s drugom rukom ošamario slugu u lice. Goetheov entuzijazam je bio malo ohlađen. Ali bio je još više razočaran činjenicom da se cijelo ponašanje Gottscheda malo podudara s onim za čime je on težio.
Niti su mu Gellertova (Napomena 6) moralistička predavanja govorila o naprednim intelektualnim horizontima za kojima je žudio. Stoga, ubrzo je više usmjerio pažnju na predavanja iz medicine i znanosti, koja su se na neki način nastavljala u domu profesora Ludwiga, gdje bi ručao i gdje se mnogo raspravljalo o sličnim stvarima. Zaista se ne može reći da je Goethe "temeljito studirao pravo, medicinu, filozofiju i, nažalost, također i teologiju" (Napomena 7) u Leipzigu, već je dobio njihova gledišta, najvažnije, u Leipzigu je apsorbirao mnoge znanstvene koncepte njegova vremena. Nakon što se bavio znanošću, doživjevši razne aspekte života, i pošto je bio uključen u razne stvari, postao je tako bolestan da je stajao licem u lice pred smrću. Ovakve stvari treba itekako uzeti u obzir onaj tko razmatra ljudsko biće na duhovno znanstveni način. Moramo shvatiti koliko je toga prošlo kroz njegovu dušu kada je stvarno bio suočen sa smrću zbog ekstremno žestokog krvarenja koje se stalno vraćalo. Bio je oslabljen, morao se vratiti kući, i neko vrijeme nije mogao nastaviti studiranje.
Kada je Goethe nastavio svoj studij u Strassburgu, pridružio se krugu važne osobe koja mu je postala iznimno značajna. Da bi prosudili s kakvim osjećajima je susreo tu osobu, moramo se sjetiti da je, kada se vratio u Frankfurt pod utjecajem onih unutarnjih doživljaja kroz koje je prošao u Leipzigu kada je bio suočen sa smrću, on već počeo dublje ulaziti, preko druženja s raznim osobama, u mistično iskustvo i mističnu koncepciju svijeta. Uronio je u mistične, okultne spise i na mladalački način težio elaborirati sistematičnu koncepciju svijeta koja je kretala od mističnog -- mogli bi reći, mistično-kabalističkog -- gledišta. Čak i tada je stremio naučiti "koja tajna sila boravi u svijetu i krči svoj put"(Napomena 8) i otvoriti se utjecaju "svake djelatne sile i sjemena." (Napomena 9) Bio je nesklon samo "razmjenjivati riječi," a vidio je da se to radi u Leipzigu.
Zatim je došao u Strassburg gdje je opet mogao prisustvovati znanstvenim predavanjima, i to je ono što je prvo napravio. Za jurisprudenciju, koja mu je ocu bila tako draga ali njemu ipak manje, nekako bi se pobrinuo, bez sumnje, ali najvažniji impuls je bio istražiti kako se razni zakoni prirode prilagođavaju jedan drugom. Dok se jednom uspinjao stepeništem, susreo je osobu koja je odmah na njega izvršila ogroman utisak, ne samo kroz vanjsku pojavnost, već također i kroz unutarnje svijetlo koje je zračilo kroz visoko inteligentno lice. Izvana, pristupio mu je čovjek koji je, zaista, imao nekako pojavnost svećenika, ali koji je nosio svoj dugi ogrtač na tako rijedak način da je skut naguran u njegove zadnje džepove. Čovjek koji je napravio tako veliki utisak na Goethea bio je Herder. (Napomena 10)
Goethe je sada živo ušao u sve što se burno kovitlalo u Herderu, i to je zaista bila dobra stvar. Moglo bi se reći da je Herder u sebi nosio potpuno novu koncepciju svijeta. U osnovi, ono što nikada prije nije poduzeto, Herder je briljantno nosio u sebi; odnosno, težnju da uđe u trag pojavama svijeta od najjednostavnijeg entiteta, najjednostavnije neživotne stvari, preko biljnog svijeta do carstva životinja, do čovjeka, u povijesti, i čak do božanskog upravljanja svijetom u povijesti. U to vrijeme, Herderov um je već gajio ogroman, opsežan pogled na svijet, i s entuzijazmom je govorio o njegovim novim idejama; ali je u prigodi također s indignacijom govorio protiv svih sitničavih, tradicionalnih ideja. Mnoge od tih razgovora s Herderom je animirao Goethe. Da je sve u svijetu u procesu evolucije i da duhovni plan univerzuma održava svu evoluciju, veza je koju je Herder percipirao kao nitko prije. Ali to je još raslo u njemu, i još to nije bio izrazio na papiru. Goethe je to primio u tom stanju, kao rođeno i što ima udjela u Herderovoj aspiraciji, kontemplaciji, i borbi. Možemo reći da je Herder želio trasirati evoluciju svijeta od zrnca prašine preko svih carstava prirode sve do Boga. Potom je to i napravio na predivan opširan način, onoliko koliko je bilo nužno u to vrijeme, u njegovu neusporedivom djelu, Ideje za filozofiju ljudske povijesti. Tu zaista možemo vidjeti da je Herderov um dohvatio sve što je tada bilo poznato o činjenicama prirode i oblasti čovjeka, ali sve je to znanje bilo sažeto u koncepciju svijeta prožetu duhom.
Osim toga, Goethe je preko Herdera primio ideju o Spinozinom doprinosu evoluciji novog koncepta o svijetu, i to je na njega utjecalo. Sklonost koju je Goethe tijekom njegova života pokazivao prema Spinozi (Napomena 11) usađena je u njemu u to vrijeme u Strassburgu od Herdera. (Napomena 12)
Herder se zanosno divio Shakespeareu, (Napomena 13) što je u to vrijeme bilo nešto nečuveno. Samo promislite kako je osobiti polaritet duša morao biti na djelu između Herdera i Goethea kada je Goethe, žudeći da spozna ove stvari koje mu suvremena kultura nije mogla dati, u Herderu našao revolucionarni duh prvog reda koji bjesni na tadašnju kulturu. Do tada Goethe je naučio da poštuje onu formu umjetnosti koja se mogla naći kod Corneille-a i Racine-a, (Napomena 14) i sve je to primio kao što netko prima stvari za koje je rečeno da su najvažnije na svijetu. Ali sve je to apsorbirao s određenim unutarnjim ogorčenjem. Kada ga je Herder upoznao s Shakespeare-om, to je na njegov um djelovalo kao dašak svježeg zraka. Ovdje je bio pjesnik oslobođen svega formalnog -- koji je stvarao likove direktno iz ljudskih individualnosti; koji nije posjedovao ništa od zajedništva vremena, mjesta, i djelatnosti koje je Goethe naučio tako visoko vrednovati, već koji je u njegovim dramama predstavio ljudska bića. Možemo reći da je u Goetheu oživjelo revolucionarno kulturalno raspoloženje, sada kršteno u ime Shakespearea, koje možemo izraziti ovako: Želim shvatiti što sačinjava samog čovjeka, ali ne kako je smješten u međuodnose svijeta s formalnim pravilima i zakonima, ili mrežom zajedničkih situacija, vremena, mjesta, i djela.
U vezi toga, mogao je tada u Strassburgu upoznati ljude koji su težili gledati u dublje i intimnije aspekte života duše. Jedan od njih bio je izvanredni Jung-Stilling, (Napomena 15) na primjer, koji je proučavao okultne aspekte života duše i znao ih podrobno opisati. Njegova povijest života, njegov opis onog što zove "sivi ljudi" koji vladaju u podzemnoj sferi Zemlje, spadaju među najfinije opise okultnih povezanosti. Moglo bi se reći da je Goethe od Herdera bio upoznat sa svime što pripada životu prirode i povijesti, estetskom u životu, a od Jung-Stillinga s okultnim aspektima čovjekova života, s kojima se već bio upoznao u Frankfurtu kroz iscrpno proučavanje Swedenborga. (Napomena 16)
Ovakve ideje fermentirale su u Goetheovu umu u vezi s onim što je dobio kao zakone prirode dok je prisustvovao znanstvenim predavanjima u Strassburgu. Zatim je počinjao vidjeti velike probleme i pitanja o čovjekovu životu. Gledao je duboko u ono što se moglo spoznati i što je čovjek mogao željeti, i u odnos između čovjekove prirode i univerzalne prirode. U vezi sa svime ovime ranije je u Frankfurtu bio upoznat s djelom Paracelsusa (Napomena 17). I dakle, duboka težnja da percipira "svaku djelatnu silu i sjeme" zaživjela je u njemu, posebno u Strassburgu skupa sa svime što je i inače doživio tamo.
Ne treba misliti da je, u Strassburgu, Goethe jednostavno profućkao vrijeme tijekom njegovih čestih posjeta pastorovu domu u Sesenheimu, (Napomena 18) premda ja zasigurno ne želim umanjiti važnost tih posjeta. On je uvijek bio sposoban sjediniti život u dubinama čovjekove volje i spoznaje s životom udruženim s neposredno ljudskim i običnim, i sa svakom ljudskom sudbinom.
Nakon što je obranio svoju disertaciju, postao je nekakav doktor prava -- diplomiran (Napomena 19) i doktor prava. Time je zadovoljio svog oca i mogao se vratiti kući. Pravna praksa je započela, ali postojao je značajan nesklad u duši ovog čovjeka koji je morao proučavati pravne dokumente na Vrhovnom sudu u Wetzlaru koji su često bili doslovno stotine godina stari. Tamo su se "zakon i pravo kao beskrajna bolest" vukli njihovim iznurenim putem. Čak se i u kasnija vremena mnogo takvih stvari još moglo svugdje doživjeti. U mjestu gdje sam odrastao -- dopustite mi da ovo ubacim -- mogao sam doživjeti sljedeće. U 1870-ima kada sam bio dječak, jednom smo čuli da će biti zatvoren čovjek -- u sedamdesetima! Bio je veoma poštovan čovjek koji je imao prilično velik posao za takvo mjesto. Bio je zatvoren na godinu i pol, mislim, jer je 1848 bacio kamenje na gostionicu tijekom revolucije! Parnica se zapravo nastavila od 1848 kada je, kao mlad dječak, ta osoba bacala kamenje na gostionicu, do njegova sadašnjeg doba. 1873 je bio zatvoren na godinu i pol. Možda dakle nije bilo tako strašno kada je Goethe proučavao dokumente na Vrhovnom sudu, ali je ipak bilo dovoljno loše.
Goetheov rad pružio je njegovu ocu ogromno zadovoljstvo, i on je sudjelovao sa savjetima i pomagao oko problema koje je Goethe morao riješiti s prašnjavim dokumentima. To ne znači međutim, da je Goetheu nedostajalo vještine kao pravniku. To nikako nije bio slučaj. On je dao svoj doprinos kao pravnik i njegov rad u to vrijeme prikriva uvjerenje koje se stalno vraća da veliki duh, živeći u svijetu ideala, mora nedostajati u praktičnom životu. On uopće nije bio loš kao odvjetnik. Kada pravnici danas pokazuju na njihove pretrpane rokovnike i skreću pažnju na činjenicu da nemaju vremena za čitati Goetheova djela, treba im ukazati da je Goethe bez sumnje bio dobar odvjetnik kao što su i oni. To se može dokumentirati, kao i mnoge druge stvari povezane s njegovim radom. Ali uz to što je bio praktičan kao što jedino praktičan čovjek može biti, Goethe je u to vrijeme također nosio u sebi ideju za njegovu knjigu, Götz von Berlichingen. (Napomena 20) Zaista, nosio je u sebi ideju za njegova Fausta, također, koja se već pojavila u Frankfurtu iz njegovih znanstvenih studija i kasnije iz njegova poznavanja s Herderom i Jung-Stillingom.
Götz von Berlichingen -- Gottfried von Berlichingen -- dokazuje odmah, kako to Goethe oblikuje u umjetničko djelo, kakva je njegova vlastita priroda zaista bila. Goetheov način postojanja uvodi novi element u intelektualnu aktivnost čovječanstva. Kao umjetnik ili pjesnik, on se ne može usporediti s Danteom, Homerom, ili Shakespeareom. On stoji u različitom odnosu prema poetskom stvaralaštvu, a to je povezano, pak, s odnosom kojim je njegov način postojanja povezan s dobom u kojem živi. To doba, kako je bilo izraženo u njegovu neposrednom, a također i u širem okruženju, nije dopuštalo duhu kao što je njegov da se potpuno stopi s periodom. Život države koji mi danas uzimamo zdravo za gotovo nije postojao oko njega. Konačno, živio je u oblasti gdje su određeni teritoriji, u visokom stupnju, uzimali zasebne forme. Kako je do toga došlo nije važno, ali on nije živio u velikoj državi. Nikakva velika šabloniziranost nije se širila područjem gdje je živio i odrastao. Život oko njega nije bio usko organiziran i stoga ga je svugdje mogao doživjeti u njegovim individualnim manifestacijama i istovremeno se izložiti njegovom univerzalnom značenju. I to je ono što razgraničuje Goethea od drugih pjesnika.
Jednog dana u ruke mu je došla knjiga koja je, zaista, loše napisana ali koja ga je veoma zainteresirala. Bila je to Autobiografija Gottfrieda čvrste ruke od Berlichingena, koja se bavila čudnom osobnošću koja je imala udjela u toliko mnogo događaja u šesnaestom stoljeću, ali čiji je udio u njima bio tako osobite prirode. Kada čitamo tu autobiografiju, vidimo kako je, pod carem Maksimilijanom i Karlom petim, došao je u kontakt sa svim mogućim osobama i imao udjela u svim mogućim svađama i bitkama tijekom prve polovine stoljeća.
Do njegove aktivnosti, međutim, uvijek dolazi na takav način da on ima udjela u nekom događaju, potpuno je uključen u njega i u tome potpuno izražava sebe. Zatim je uključen u drugi događaj s potpuno drugačijom ulogom; uvučen je u to, bori se za najrazličitije stvari, i kasnije je uhvaćen. Nakon što se vezao zavjetom da više neće imati ulogu u svađama i time ostavljen na miru u njegovu dvorcu u srednjoj Južnoj Njemačkoj, on postaje uključen u seljački ustanak. Sve se to, međutim, događa na takav način da vidimo da ga događaji nikada ne sile na nešto; ali ono što ove različite epizode drži na okupu zaista je njegova osobnost, karakter samog Gottfrieda. Kada se čita autobiografija tog čovjeka, neću reći da su događaji u koje je uključen dosadni do bola, ali mi zaista nismo zainteresirani za njegove svađe i bitke. Ipak, unatoč svoj dosadi pojedinih događaja, uvijek nas zanima njegova osobnost, tako jakog karaktera i tako bogatog sadržaja.
Međutim, te osobine, upravo su ono što je Goethea privlačilo kod Gottfrieda od Berlichingena. Dakle, mogao je vidjeti supstancu, život, i borbu šesnaestog stoljeća koncentrirane u jednoj osobnosti kako to inače ne bi mogao vidjeti. To je bilo ono što je trebao. Za njega, to je značilo razmatranje povijesti i upoznavanje s njom. Način kako ovaj ili onaj povjesničar, nakon što pretraže tavane i kante za otpatke, sklapaju zajedno u nekoliko "pragmatičkih maksima" (Napomena 21) pojedine povijesne periode ne bi odgovarao Goetheu. Ali vidjeti čovjeka kako živ stoji usred toga, vidjeti u ljudskoj duši reflektirano ono što inače nije od posebnog interesa, za njega je to nešto značilo. On je uzeo tu dosadnu, loše napisanu autobiografiju Gottfrieda od Berlichingena, pročitao je, i stvarno promijenio njen sadržaj iznimno malo. Iz tog razloga, nazvao je prvi verziju ove drame, ako odlučimo tako je imenovati, Povijest Gottfrieda od Berlichingena - čvrste ruke, Dramatizirana. Nije koristio izraz drama, već dramatizirano. On je doista samo dramatizirao povijest Gottfrieda od Berlichingena, ali na takav način da je cijeli period kroz tog čovjeka oživio. Imajmo na umu, to je bilo šesnaesto stoljeće, vrijeme osvita pete post-atlantske epohe. Goethe je to vrijeme percipirao kroz lik Gottfrieda od Berlichingena, čovjeka koji je odrastao u srednjoj Južnoj Njemačkoj.
U to vrijeme fragment života koji je povijesni već je bio prošao kroz Goetheov um ali je zapravo viđen unutar aktualnog života, ne u onom što je "povijesno". Za njega tada ne bi bilo moguće, sa svim onim problemima čovječanstva u njegovu umu na koje sam aludirao, uzeti bilo koju osobnost i dramatizirati njegov život u skladu s poviješću. Međutim, dramatizirati zamuckujuću autobiografiju bića koje je djelovalo na njega s potpunom humanošću na takav način da je to moglo reflektirati dramsku umjetnost kakva mu se otkivala čitajući Shakespeare-a, to je bilo nešto što je mogao. Tako je postao poznat u određenim krugovima koji su bili zainteresirani za takve stvari pošto je podigao fragment prošlosti, koji je bio knjiga zapečaćena sa sedam pečata, u njegov vlastiti aktualni svijet. Naravno, toliko se tada malo znalo o onome što je Goethe otkrio pomoću loše napisane povijesti Gottfrieda o šesnaestom stoljeću koliko danas mnogi pastori malo znaju o nadčulnom životu.
Goethe se držao ljudskog života. Morao je, pošto je njegov životni stil bio takav da je bio izmiješan s životom onako kako mu se direktno otkrivao. Sigurno, on je nastavio stajati na izoliranom pijedestalu, ali čim bi ga život dotaknuo, on postaje jedno s njim.
Goethe je trebao biti sjedinjen s životom na još jedan način. Danas se ima malo pojma o nečemu što je činilo duboko svojstvo duševnog života u takozvanom kulturnom svijetu koji je okruživao Goethea. Ljudi su postali vezani, takoreći, s onim do čega je došlo od šesnaestog stoljeća. U javnom životu, zakoni i statuti su donašani kao nasljedna bolest, (Napomena 22) ali duše ljudi su bile, ipak, na neki način dirnute s onim što prepoznajemo kao impulse duše pete post-atlantske epohe. Rezultat je bio da se, za najdublje obdarene prirode, pojavila duboka disharmonija između onog što su osjećale u duši i onog što se odvijalo u vanjskom svijetu. To je, bez sumnje, vodilo do upadljive sentimentalnosti u doživljavanju.
Što je moguće snažnije osjetiti koliko je širok jaz bio između stvarnog svijeta i onog što je istinska i topla ljudska duša mogla osjetiti, izraziti taj kontrast što istaknutije, mnogi su osjećali da je duboka nužnost. Pogled je bio usmjeren prema životu u kojem su živjeli različiti rangovi društva i ljudi s njihovim različitim interesima. Ali oni su često imali malo duševnog kontakta jedni s drugima u tom javnom životu. Ipak, kada su ta ljudska bića bila sama, tragali su za posebnim životom duše koji postoji odvojeno od vanjskog života, i da mogu sebi reći da je taj vanjski život nešto sasvim drugo od svega za čime bi duša težila i ta nada se osjećala kao veliko olakšanje. Upustiti se u takvo sentimentalno raspoloženje bila je karakteristika tog doba. Život, kakav se javno manifestirao, osjećan je kao loš i manjkav. Ljudi su težili tragati za životom ondje gdje nije bio ukaljan indiferentnom javnom egzistencijom, i gdje su zaista mogli ući na živi način u tihi rad i tkanje svijeta prirode, miran život životinja i biljaka.
Iz toga se postupno javlja raspoloženje koje je utjecalo na mnoge prosvijećene duhove. Moći plakati nad disharmonijom svijeta pružalo je ogromnu satisfakciju. Posebno su bili cijenjeni oni pisci čiji radovi su težili izazvati poplavu suza da padaju na stranice koje su čitane. Biti nesretan za mnoge je činilo baš sreću za kojom su čeznuli. Netko šeće šumom; zatim se vraća i, sjedeći sasvim mirno u sobi, razmišlja: "Koliko mnogo, mnogo malih cvjetova i sićušnih crva koje nisam primijetio i zgazio ih, žrtvovalo je živote za ovu moju šetnju!" Zatim lije tople suze u maramicu nad neskladom između prirode i ljudskog života. Pisma pisana dragim prijateljima koji su bili jednako sentimentalni kao i pisac počinju sa izrazom kao što je "Dragi prijatelju," i to je, također, navlaženo suzom koja pada na papir i odlazi s pismom kao lijepo svjedočanstvo prijatelju.
Ovaj životni stil je prožimao veliki dio kulturnog svijeta u drugoj polovini osamnaestog stoljeća. On je također okruživao Goethea, i on je imao dosta razumijevanja za njega, jer bilo je mnogo istine u tom osjećaju disharmonije između često nesvjesnih ili nejasnih osjećaja duše i onog što je priušteno od vanjskog svijeta, i Goethe je mogao osjetiti istinu u njemu. U tim danima, tiha shema života između duša uopće nije bila slična onom što se odvijalo u svijetu kao cjelini. On je morao proći kroz to jer je mogao, i trebao biti, dodirnut od svega. Ali, u njegovom kontaktu s tim stvarima, on je stalno morao iz sebe izvlačiti snage koje daju zdravlje.
I tako se u njegovoj mladenačkoj noveli Patnje mladog Werthera, pisanjem oslobodio od cijelog raspoloženja doba, kojeg zovemo Siegwart, (Napomena 23) ili Werther, groznica, i koje je bilo obuzelo veliki dio obrazovanog društva. U liku Werthera prikrio je u tolikom stupnju da dolazi blizu suicida, ono što je dijelio od tog sentimentalnog raspoloženja i disharmonija svijeta. Iz toga razloga mu je Werther okončao svoj život samoubojstvom. Dobro je razmotriti da je u jednu ruku, za Goethea bilo moguće da bude vezan sa svim tim u dušama onih oko njega, čak iako je bio tako čvrsto ukorijenjen u njegovoj vlastitoj individualnosti. U drugu ruku, ono što je pisao očistilo je njegovu dušu i u isto vrijeme postalo umjetničko djelo. Nakon što je završio Werthera, bio je potpuno izliječen od njega, dok su u mnogim slučajevima druge osobe tek tada obuzete jer je preko utjecaja Werthera, Wertherova groznica bjesnila širokim krugovima. Goethe je, međutim, bio izliječen.
U procjenjivanju ovakvih stvari, ne smijemo previdjeti činjenicu da je Goethe posjedovao široki unutarnji horizont tako da je mogao, na neki način, živjeti unutar sebe u polarnom kontrastu. On je prošao kroz Wertherovsku bolest i pisanjem je se oslobodio kroz Patnje mladog Werthera. Ipak, ima istine u onome što je u to vrijeme napisao prijatelju. Skicirao je sliku svog uzvišenog sentimentalnog raspoloženja, ali je također napisao da je postojao drugi Goethe osim ovog suicidalnog koji je gajio misli da se objesi i kojeg su zabavljale misli da bi se trebao objesiti. Postojao je također i pokladni Goethe, (Napomena 24) koji je mogao staviti svakakve maske i krinke, i taj je Goethe također zaista živio umjetnički. Trebamo samo dopustiti više manje fragmentarnim dramskim tvorevinama tog vremena, Satir i Otac Brey, da djeluju na nas, i trebali bi moći osjetiti opseg njegova unutarnjeg života: s jedne strane, sentimentalnost Werthera, s druge, humor Satyrosa i Oca Breya.
Satir, obogotvoreni šumski vrag koji gradi pravi panteizam i ne uživa u plodovima kulture, želi povratak prirodi na izvorni Rousseau način. Sirovo kestenje -- koji kraljevski obrok! Takav je ideal Satira. Ali on je zapravo filozof prirode koji je prilično upoznat s njenim tajnama, i -- ako dopustite -- sljedbenike pridobiva posebno među ženama, obogotvoren je, ali u konačnici se ponaša sasvim loše. Ovdje su sve lažne čežnje po autoritativnom vjerovanju ismijane s neizmjernim humorom. Zatim u Ocu Brey-u vidimo kult lažnih proroka kako igra ulogu i, pod maskom svetosti, radi svakakve stvari. To, zaista, nije ismijano već predstavljeno objektivno s mnogo humora. Tu je Goethe humorist u najživotnijem smislu -- nabusiti humorist, izražavajući sve to iz iste konstitucije duše koja je stvorila Werthera. To je mogao ne zato jer je bio površan već zato jer je bio dovoljno dubok da dokuči polaritete u ljudskog životu.
Posebno je knjiga o Wertheru Goetheu donijela dalekosežnu reputaciju. Postao je dobro poznat prilično rano, (Napomena 25) i upravo je ta knjiga vodila Nadvojvodu od Weimara da se zainteresira za njega. Gottfried od Berlichingena napravio je odlučni utisak, ali ne među onima koji su se tada smatrali sposobni shvatiti kulturu, umjetnost, i poeziju. "Gnjusna imitacija loših engleskih djela; odvratna plitkoća", o toj knjizi je kazao u to vrijeme eminentan čovjek. (Napomena 26)
Bilo je to 1775 kada je Goethe mogao prebaciti svoje aktivnosti u drugo područje, u Weimar. Vojvoda od Weimara (Napomena 27) upoznao se s Goetheom i pozvao ga tamo, gdje je Goethe postao državni službenik.
U današnje vrijeme, nakon događaja, ljudi imaju osjećaj da je Goethe već bio napisao Gottfrieda od Berlichingena, Patnje mladogWerthera, i da je čak nosio sa sobom u Weimar veliki dio njegova Fausta; u svemu tome vide njegov najveći uspjeh. On sam nije smatrao da su od primarne važnosti u to vrijeme, već da su samo strugotine njegova života. Vojvoda, isto tako, nije ga imenovao dvorskim pjesnikom, već državnim službenikom, što je uzrokovalo da cjepidlake u Weimaru budu van sebe od bijesa. Vojvoda je morao uputiti vrstu epistolarnog dekreta svojim ljudima u kojem se opravdao govoreći da je Goethe u njegovim očima jednostavno veći čovjek nego što su to cjepidlake. Činjenica da je postao državni ministar bez da je prethodno bio -- što bih trebao reći? -- niži savjetnik i viši savjetnik, tražila je barem nekakvo opravdanje od Vojvode, i to je on i napravio.
Goethe nikako nije bio loš državnik i obavljao je njegove ministarske dužnosti ne kao honorarni posao, već kao stvari od primarne važnosti. Bio je daleko bolji državnik nego mnogi ministar koji nije bio Goethe u našem smislu. Svatko tko se uvjerava -- mogao bih reći sa svom umjerenošću -- o načinu na koji je izvršavao njegove ministarske obveze znati će da je bio izvrstan ministar za vojvodstvo Sachsen-Weimar i bio potpuno posvećen svojim dužnostima. Biti ministar bila je njegova prva okupacija, i postigao je dobre stvari tijekom njegovih deset godina u tom svojstvu.
Donio je sa sobom dio svog Fausta, što je navedeno u sabranim djelima pod slatkim naslovom, Prvobitni Faust (Ur-Faust). Sve što bi mogli nazvati daljnja vizija Fausta već je u toj verziji bila živa. Kako je izravno Faust bio uzet iz života tako da dira svaku ljudsku dušu!
U Weimaru je opet bilo evidentno da Goethe ne može biti potpuno zahvaćen od svog okruženja. Često se upoznavao s osobama koje su, u većoj ili manjoj mjeri, samo predstavnici njihovih dokumenata. Goethe, međutim, nije bio samo predstavnik brojnih dokumenata koje je izradio kao funkcionar Weimara. K tome, on se prilagodio na uvjete u Weimaru, premda je ostao na izoliranom pijedestalu, ipak je bio dodirnut od svega ljudskog. S njime je ljudsko odmah poprimalo oblik umjetnosti. Tako vidimo kako je lik žene, Frau von Stein, (Napomena 28) s kojom je sklopio prijateljstvo, postao za njega životni problem. U osnovi je njegov neposredni pogled na njen karakter bilo ono što je uzrokovalo da dramatizira lik Ifigenije. Želio je u artistički oblik prenijeti ono što je djelovalo na njega u karakteru Frau von Stein, a legenda o Ifigeniji je bila jedino sredstvo za rješenje toj životnog problema. Odnosi na Weimarskom dvoru, njegov život s vojvodom Karl Augustom, čiji lik je bio tako čudno obdaren, njegov pogled na sudbinu vojvotkinje, i druge povezane okolnosti, za njega sve to postaje problem. Život postaje pitanje. Opet je trebao temu da bi ovim odnosima ovladao na artistički način, i uzeo je Tasso. Međutim, zapravo je situacija u Weimaru bila ono što je artistički savladao.
Naravno, nije moguće ući ovdje u mnoge detalje Goetheova mentalnog života, ipak želim vam predstaviti ove činjenice da bi s njima mogli uspostaviti duhovno znanstveni kontakt kao s primjerima. Čak i u najranijem periodu njegova boravka u Weimaru, kroz razne okolnosti u koje je bio doveden, javlja se mogućnost produbljivanja njegovih studija prirodne znanosti nezavisnim radom. Nastavio je njegovo proučavanje biljaka i započeo studiranje anatomije na sveučilištu u Jeni. U svemu je nastojao detaljno potvrditi ideje o univerzalnim uzajamnim povezanostima koje je primio od Herdera. Želio je proučavati veze unutar biljnog carstva i ono što je duhovno živo u biljkama. Pred svojim umom želio se držati srodstva među životinjama i od njih pronaći put gore do čovjeka. Želio je proučavati ideju evolucije u izravnoj vezi sa stvarnim prirodnim objektima. Vidite, Goethe je preuzeo Herderovu veliku ideju da proučava evolucijske faze svih entiteta, unitarni duhovni proces postajanja. U toj misli su on i Herder praktički stajali sami jer su oni koji su dominirali intelektualnim životom vremena mislili sasvim drugačije; sve je bilo po odjeljenjima.
Sva intelektualna aktivnost može se naći kako radi u dva polaritetna smjera: prema separaciji i prema uniji. Za Goethea i Herdera je bilo važno unijeti jedinstvo u raznolikost i višestrukost; ostali su jednostavno bili zadovoljni s lijepim klasifikacijama i pametnom podjelom. Za te ljude, problem je bio, na primjer, pokazati kako se čovjek razlikuje od životinje. Čovjek, rečeno je, nema maksilarnu kost u gornjoj vilici u kojoj su ukorijenjeni sjekutići, već samo jedinstvenu viličnu kost; samo životinje imaju maksilarnu kost. Goethe zasigurno nije bio materijalistički nastrojen, i nije imao želje utemeljiti materijalizam. Međutim, misao da unutarnja harmonija prirode ne može biti potvrđena zbog takvog detalja vrijeđala je njegovu inteligenciju. Stoga se poduhvatio da dokaže, u opoziciji prema svim znanstvenim autoritetima, da i čovjek također ima maksilarnu kost, i uspio je. On tako stiže do svog prvog važnog znanstvenog rada pod naslovom, Maksilarnu kost treba pripisati i čovjeku kao i žvotinji. (Napomena 29) Time je uveo jedan detalj u evoluciju misli s čime se suprotstavio cijelom znanstvenom svijetu, a što je danas očita, neosporavana činjenica.
Goethe se javlja, ne kao pjesnik Werthera, Gottfrieda, i Fausta, ili kao pjesnik u čijoj su glavi nastali Ifigenija i Tasso, već kao onaj koji posjeduje duboki uvid u međusobne veze prirode, tako da on sada proučava i obrađuje kao izvorni znanstveni istraživač. Mi ovdje nemamo, jednostranog znanstvenika, pjesnika, ili ministra; on je potpuno ljudsko biće koje stremi u svim smjerovima.
Goethe je u Weimaru živio oko deset godina i konačno više nije mogao potisnuti svoju čežnju da ide u Italiju. Tako se u kasnim osamdesetima poduhvatio putovanja u Italiju kao da se radilo o bijegu. Ne smijemo zaboraviti da je on tada, po prvi puta, ušao u situacije za kakvima je čeznuo i to njegovao od najranije mladosti. To je bilo njegovo prvo upoznavanje sa svijetom u cjelini; ne smijete zaboraviti da nikada prije nije vidio bilo koji veći grad osim Frankfurta. Također ne smijemo zaboraviti da je Rim bio prvi grad kroz kojeg je vidio pozornicu svjetske povijesti. To mora biti uključeno u njegov život i također i da je osjećao cijelu struju života kako pulsira u Rimu kakva se pojavila u petoj post-atlantskoj epohi. Goethe je ujedinio ono što je tada djelovalo na njega kao svjetska povijest s opsežnom koncepcijom svijeta koja je klijala u njegovu umu. Pratio je ideju kroz višestrukost formi biljaka, kamenja, i životinja koje je uspoređivao, i sada ih slijedio preko apeninskog poluotoka. Težio je potvrditi ideju o "arhetipskoj biljci" preko širokog područja i to je bio u mogućnosti. Zanimali su ga svaki kamen i biljka. Kako se raznolikost oblikuje u jedinstvo, pustio je da to djeluje na njega.
Goethe se također izložio utjecaju velikih umjetničkih djela, koja su mu otkrila zadnje slabe izdanke drevnog helenizma. Kao što je usmjerio svoj objektivni pogled na raznolikosti prirode, tako je i u dubinama svoje duše mogao osjetiti sve intimnosti velike umjetnosti renesanse. Treba samo pročitati riječi koje je rekao nakon što je vidio Rafaelovu Svetu Ceciliju u Bologni, kako je, dok je gledao na nju, na predivno dubok i intenzivan način doživio sve one osjećaje koji su čovjeka vodili izvan čulnog svijeta u nadčulno. Treba samo pročitati u njegovom Putovanju u Italiju kako je, dok je postupno produbljivao svoje ideje o prirodi, i u prisutnosti umjetničkih djela osjetio da takva djela čovjek stvara jedino kada umjetnost djeluje stvaralački iz dubina života. Grčka umjetnost, kazao je, sada mu je postala jasna: "Imam nagovještaj da oni polaze u skladu s istim zakonima po kojima se odvija priroda i koje ja slijedim", (Napomena 30) i "Ova uzvišena umjetnička djela, ujedno i najviša djela prirode, stvorena su od čovjeka po istinskim i prirodnim zakonima. Sve proizvoljno, sva puka fantazija, vene; postoji nužnost, postoji Bog".(Napomena 31) Tako je pisao svojim Weimarskim prijateljima.
Goethe je unio u sebe nešto čudesno, i ono što je prethodno osjećao i pretpostavljao sada je dobilo oblik. Scene od velike važnosti u njegovu Faustu sastavljene su u to vrijeme u Rimu. Ifigenija i Tasso već su bili skicirani i djelomično završeni u Weimaru. Sada ih je preradio u stihove. Pošto se stalno izlagao klasičnim umjetničkim djelima, sada je mogao pronaći klasični stil kojeg je želio uliti u ta djela. Ono što je doživio u Italiji, to je bila regeneracija, stvarno ponovno rođenje duše. Dakle, nešto osobito se sada uobličilo u njegovoj duši. Osjećao je duboki kontrast između aspiracija njegovog doba u onom što je promatrao u svom okruženju i onog što je naučio osjećati kao najuzvišeniji izraz čisto ljudskog.
Goethe se vratio u Weimar u svijet gdje su producirana djela koja su svakog zabavljala. Schillerovi Razbojnici, (Napomena 32) Heinsenov Ardinghello, i drugo takvo književno stvaralaštvo izgledalo mu je kao barbarske stvari; to se suprotstavljalo svemu što je sada bilo ukorijenjeno i živjelo u njegovoj duši. Tu se osjećao kao krajnje usamljena osoba i, zaista, bio je gotovo potpuno zaboravljen kada se otvorio put za prijateljstvo sa Schillerom. (Napomena 33) Pristupiti je bilo teško jer ništa mu nije bilo odvratnije kada se tek bio vratio nego Schillerovi mladenački radovi. Ali dva čovjeka su otkrili jedan drugog, i na takav način da su utemeljili sponu prijateljstva gotovo bez primjera u povijesti. Oni su poticali jedan drugog, i Hermann Grimm je s pravom primijetio da u njihovom odnosu imamo, ne samo Goethea plus Schillera, već isto tako i Schillera plus Goethea. (Napomena 34) Svaki je preko onog drugog postao nešto drugačiji; svaki je obogatio onog drugog.
Duboki, sveobuhvatni ljudski problemi pojavljuju se u duši Goethea i Schillera. Ono što je u svijetu trebalo riješiti na politički način -- ogroman problem ljudske slobode -- pred njihovim umovima bilo je prisutno kao duhovni ljudski problem. Drugi su mnogo razmišljali o pitanju kakva bi vanjska institucija koja bi čovjeku jamčila slobodu u njegovom životu mogla biti utemeljena u svijetu, ali za Schillera problem je bio: kako čovjek nalazi slobodu unutar svoje vlastite duše? Posvetio se tom problemu u razvoju jedinstvenog djela, Pisma u vezi estetskog obrazovanja čovječanstva. Za Schillera pitanje je bilo kako čovjek vodi svoju dušu iznad sebe, od običnog stanja života do višeg stanja. Čovjek stoji, u jednu ruku, unutar čulne prirode, rekao je Schiller; u drugu, stoji licem u lice s oblašću logike. Ni u jednom nije slobodan. Postaje slobodan kada uživa i stvara estetički, kada se njegove misli razvijaju na takav način da su pod prisilom, ne logike, već ukusa i sklonosti, i u isto vrijeme, slobodne od čulnog. Schiller je zahtijevao srednji položaj.
Ova Pisma u vezi estetskog obrazovanja čovječanstva od Schillera spadaju među najkultiviranije spise čovječanstva. Ali to je bilo pitanje, ljudska zagonetka, u kojem su se on i Goethe suočili u misli. Goethe u taj problem nije mogao prodrijeti filozofski u apstraktnim mislima kao što je učinio Schiller. Morao ga je napasti na živ način, i riješio ga je sveobuhvatno na svoj vlastiti način u bajci o Zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani. Kada se Schiller poduhvatio da filozofski pokaže kako se čovjek uspinje od običnog života do višeg života, Goethe se poduhvatio pokazati, u njegovoj bajci kroz međuigru duhovnih snaga u čovjekovoj duši, kako čovjek duhovno evoluira od svakodnevnog duševnog života do onog višeg. Ono što je Schiller osvijetlio na filozofski, apstraktni način, Goethe je predstavio u veličanstvenoj vizualnoj formi u toj bajci. To je pridodao opisu vanjskog života u njegovu komadu sličnom noveli Razgovori njemačkih emigranata. Tamo je zaista oživjelo u nadahnutom prijateljstvu između Goethea i Schillera sve što čovjek sebi predlaže u zagonetnim pitanjima o životu, i to se odnosi na Faustovo objašnjenje o tome zašto se okrenuo magijskoj interpretaciji svijeta:
[Da bih mogao]
Njenu moć, njeno sjemenje, pregledati,
I trgovinu praznim riječima odbaciti daleko. (Napomena 35)
Tkogod prodire u intelektualnu razmjenu između Goethea i Schillera i vidi što je tada zaživjelo u duhu ta dva čovjeka, još neprepoznato i nerealizirano duhovno blago -- blago koje manifestira aspiracije pete post-atlantske epohe na izvanredan način. Unutarnja briga te dvojice je bila manifestirana kroz način na koji se Schiller poduhvatio riješiti zagonetku čovjeka filozofski u njegovim Estetskim pismima, način na koji se Goethe usmjerio na oblast boje da bi oponirao Newtonu, i način na koji oslikava evoluciju ljudske duše u bajci o Zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani. Sve to obuhvaća široka pitanja koja su bila predodređena, izgleda, da su od vitalnog interesa samo nekolicini ljudi.
Premda smo do sada samo željeli dotaknuti takve činjenice kakve se pojavljuju u životu Goethea, treba također napomenuti da, iako mnogi ljudi danas vjeruju da su sposobni govoriti o njemu, za mnoge taj period Goethea pripada prošlosti i knjiga je zapečaćena sa sedam pečata. U određenom smislu, možemo se doista osjećati zadovoljni kada je netko sasvim iskren u vezi toga. Bila je to, naravno, uskogrudnost čuvenog znanstvenika Dubois-Reymond (Napomena 36) da objavi njegov diskurs Goethe i nema tu kraja. Isti čovjek, rektor sveučilišta, koji je prethodno opisao ograničenja znanja o prirodi i napravio toliko izvanrednih fizioloških otkrića, objavio je svoj diskurs o Goethe i nema tu kraja! Njegove opaske su bile uskogrudne jer su nastale iz razmišljanja: "Da, toliko mnogo ljudi govori o jednom koji je, konačno, bio samo diletant; Goethe, univerzalni diletant, vječno je predmet rasprave. Ali koliko smo od tada toga stekli o čemu je on bio, naravno, potpuna neznalica -- teorija ćelija, na primjer, teorija elektriciteta i napredak u fiziologiji!" Sve je to bilo prisutno u umu Dubois-Reymond. "Što je u usporedbi s time bio Goethe? Ljudi govore o njegovom Faustu kao da nam je dao ideal čovječanstva".
Dubois-Reymond ne može vidjeti da je Goethe doista pred nas postavio ideal za čovječanstvo. On pita: "Zar ne bi bilo bolje Fausta napraviti većim nego što ga je napravio Goethe i korisnijim za čovječanstvo? Goethe pred nas postavlja jadnog momka" -- Dubois-Reymond nije koristio ovaj izraz ali ono što kaže je približno isto -- "jadni momak koji ne može savladati čak ni vlastite unutarnje probleme. Zatim, da je Faust bio čedan momak, bio bi oženio Gretchen umjesto da je zavodi; bio bi izumio električni generator i zračnu pumpu i postao čuveni profesor". On sasvim doslovno kaže da ako bi Faust bio pristojan čovjek, bio bi oženio Gretchen a ne je zavodio. Izumio bi generator i zračnu pumpu i izvršio druge usluge čovječanstvu a ne bi postao takav razvratan genij koji je umiješan u svakakve spiritističke besmislice.
Ovakvo rektorsko obraćanje, koje se čulo završetkom devetnaestog stoljeća, zasigurno je bilo uskogrudno. Ipak je barem iskreno. Željeli bismo da se takva iskrenost pojavljuje češće; to je ugodno jer je u skladu s istinom. Međutim, triput lažljivije su, mnoge pohvale za Goethea i Fausta koje su iznijeli ljudi koji su sretni "jedino kada nađu kišne gliste". Citati od Goethea koje često čujemo zaista su samo duhovne kišne gliste čak iako su Goetheove vlastite riječi.
Upravo kroz odnos našeg vremena s takvim duhom kao što je Goetheov moguće je proučavati duboku neistinu sadašnjeg doba. Mnogi ljudi ne rade ništa drugo nego "trguju riječima", (Napomena 37) čak trguju i samim riječima Goethea, dok njegova koncepcija svijeta sadrži element svega što vodi do i što se mora roditi u budućoj evoluciji čovječanstva. Kao što smo već sugerirali, taj element ne samo da se ujedinjuje sa znanošću duha, već je samom svojom prirodom već vezan sa znanošću duha.
1. Ove riječi su izgovorene od Faustova studenta Wagnera u Faustu, Dio I, linije 570-573. Njemački tekst ide ovako:
Verzeiht: Es ist ein gross Ergotzen
Sich in den Geist der Zeiten zu versetzen
zu schauen, wie vor uns ein weiser Mann gedacht,
and wie wir's dann so herrlich weit gebracht.
Njemačka riječ "Ergötzen" označava pasivni i prolazni užitak i kontrast je poticajnoj radosti ("Erquickung") koju je Faust doživio u liniji 568. Wagnerov zaključak u liniji 573 simbolizira površni optimizam materijalističkog prosvjetljenja. Sam Wagner nije sposoban za pravu duhovnu percepciju.
2. Svante Arrhenius (1859-1927), švedski fizičar, kemičar, i astronom, bio je autor Die Vorstellungen vom Weltgebdude im Wandel der Zeiten [Koncepcija strukture svijeta u promjenjivom smjeru epoha] (Leipzig, 1908). Predgovor ovoj knjizi sadrži citat iz Fausta.
3. Vidi Goetheovu Poezija i istina, IV.
4. Johann Christoph Gottsched (1700-1766) bio je pisac i profesor književnosti u Leipzigu. Najviše je poznat po svojim naporima za reformu njemačkog kazališta i na utemeljenju pravila za dramu koja su usklađena s francuskim modelom.
5. Gotthold Ephraim Lessing (1729-1781) bio je najistaknutiji pjesnik i kritičar njemačkog prosvjetiteljstva.
6. Christian Fiirchtegott Gellert (1715-1769) bio je pruski pjesnik njemačkog prosvjetiteljstva.
7. Faust, Dio I, linije 1-3. Faust pregledava prošlost njegova obrazovanja i propituje njegovo znanje.
8. Ova izjava u trećoj sceni prvog dijela, linije 382-383, otkriva Faustovu potragu za kohezivnom duhovnom silom koja univerzum drži na okupu. Kasnije u pjesmi on priznaje da je to znanje tražio preko alkemije.
9. Linije 384-385 u Faustu, Dio I; vidi fusnote 8 i 35. Njemačka riječ "Samen" [sjeme] odnosi se na izraz korišten u alkemiji, ali to nije sigurno i za riječ "Wirkungskraft" [djelatna sila]. Neki učenjaci misle da je Goethe izumio riječ.
10. Johann Gottfried Herder (1744-1803) bio je čuveni njemački teolog i kulturalni filozof.
11. Barun Spinoza (1632-77) bio je danski filozof, racionalist, i monist. Njegova Etika, objavljena posthumno 1677, izvršila je duboki utjecaj na Goethea.
12. U uvodu za Goetheove znanstvene spise I (1883), pp. LV-LVIII, Rudolf Steiner oslikava Goetheov odnos prema Spinozi. Fritz Jacobi je pomogao produbiti Goetheovo znanje o filozofiji Spinoze u ljeto 1774. Nakon što su Goethe i Herder bili obnovili njihovo prijateljstvo u Weimaru, njih dvojica i Frau von Stein proučavali su Spinozu zajedno. Goethe znanstvenik (New York, Anthroposophic Press, 1950).
13. William Shakespeare (1564-1616).
14. Pierre Corneille (1606-1684) utemeljio je teoriju francuske tragedije. Jean Baptiste Racine (1639-1699) bio je čuveni pisac francuske klasične tragedije.
15. Heinrich Jung-Stilling (1740-1817) bio je njemački liječnik i pisac.
16. Emanuel von Swedenborg (1688-1772) bio je švedski prirodoznanstvenik i teozof.
17. Paracelsus, Theophrastus von Hohenheim (1493-1541) bio je švicarski liječnik, prirodoznanstvenik i alkemičar.
18. Referenca je na Goetheov odnos s pastorovom kćerkom, Friederike Brion (1752-1813).
19. Goethe je primio stupanj "Diplomirani pravnik", titulu na koju se u Njemačkoj gledalo kao na ravnu doktoratu. Od tada, Goethe je koristio naslov, "Doktor prava".
20. Götz von Berlichingen (1480-1562) je došao od stare švapske obitelji. Postao je vođa seljačkog ustanka 1525, borio se protiv Turaka 1542, i protiv Francuske 1544. Njegova autobiografija je objavljena 1731.
21. Referenca je na Fausta, Dio I, linija 584: "mit trefflichen Maximen". Faust, u linijama 575-585, odgovara na Wagnerovu primjedbu (vidi napomenu 1):
Dragi moj, vremena što prethode našem
Knjige su dobro zaštićene
Sa sedam pečata. Duh vremena koji zazivaš
Samo je duh učenjaka, konačno,
U kome se sada ogledaju prošla vremena.
Istina, često je jadno,
I pri pogledu na, postaje gadno:
Kanta za smeće, možda tavan za otpad
U najboljem moralna drama
S predivnim poučnim dosjetkama,
Najbolje da dođu s usana lutke.
Prijevod ovih linija je od Waltera Kaufmana (vidi napomenu 8); on izražava "pragmatične maksime" s "poučne dosjetke".
22. Faust, Dio I, linije 1972-1975, prijevod Walter Kaufmann. Mefisto kaže brucošu:
Zakoni i statuti nacija
Nasljedna su bolest,
Iz pokoljenja u pokoljenje
I iz mjesta u mjesto oni se tiho provlače.
23. Siegwart, sentimentalna novela od Johann Martin Millera, bila je objavljena 1776, dvije godine nakon Goetheova Werthera, i odmah je postala bestseler.
24. Referenca je na Goetheovo pismo iz Frankfurta za groficu Auguste von Stollberg-Stollberg, datirano 13
veljače 1775.
25. Goetheove Patnje mladog Werthera su objavljene 1774. Godinu kasnije, Goethe je od vojvode Karl Augusta primio pozivnicu za Weimar i tamo je stigao 7 studenog 1775.
26. Friedrich Veliki u De la litterature alemande (1780).
27. Karl August, Vojvoda od Weimara (1757-1828), sin vojvotkinje Anne Amalia.
28. Charlotte Freifrau von Stein (1742-1827).
29. Ovaj traktat je napisan 1784 a objavljen u Jeni 1786.
30. Goetheovo pismo iz Rima, datirano 28 siječnja 1787.
31. Goetheovo pismo iz Rima, datirano 6 rujna 1787.
32. Razbojnici su objavljeni 1781. U njegovoj Glückliches Ereignis [Sretan događaj] (1817), Goethe piše: "Nakon mog povratka iz Italije, gdje sam se težio educirati s čvršćim i čistim razumijevanjem svih grana umjetnosti i gdje nisam mario što se tada zbivalo u Njemačkoj, otkrio sam da su neka nedavna, kao i neka starija, poetska djela bila visoko cijenjena i veoma rasprostranjena. Nažalost, to je uključivalo neka djela koja su mi bila iznimno odvratna kao što je Heinseov Ardinghello i Schillerovi Razbojnici".
33. Friedrich von Schiller (1759-1805) bio je dramaturg, pjesnik i povjesničar i smatran je za jednu od najvećih njemačkih literarnih figura.
34. Hermann Grimm u 21-om "Goethe" predavanju: "Kada se dva divno nadarena čovjeka udruže u zajedničkom stremljenju, njihova snaga nije udvostručena već učetverostručena. Svaki ima onog drugog nevidljivo do sebe. Formula ne bi biča G + S, već (G + S) + (S + G). Snaga jednog pritječe snazi drugog".
35. Faust, Dio I, linije 384-385. Njemački tekst ide ovako:
Schau alle Wirkungskraft und Samen
Und to nicht mehr in Worten kramen.
Kaufmanov prijevod (vidi napomenu 9) ovog pasusa, iako u cjelini poželjan, ostavlja "Wirkungskraft und Samen" [vitalna snaga i embrijsko sjeme] neprevedeno i ove dvije linije izražava ovako:
Predočuju stvaralačke bljeskove
Umjesto da preturaju u frazama.
Za opravdati Steinerove napomene, za ove dvije linije koristio sam prijevod Ann Swanwick. (P.M.)
36. Emil Du Bois-Reymond (1818-96) je bio fiziolog u Berlinu.
37. Vidi napomenu 35.