.- 2. Drugo predavanje, Dornach, 5. studenog 1916
Ritam u Goetheovu životu.
Naša prava namjera na ovom predavanju je, kao što već znate iz onog što je bilo rečeno, voditi do razumijevanja karme pojedinca i, u širem smislu, do kolektivne karme našeg vremena. Ali čak i kada razmatramo ljudski život koji se odnosi na pojedince, on je iznimno kompliciran, i moramo slijediti mnoge niti koje čovjeka povezuju s prošlim i sadašnjim svjetovima ako želimo odgovoriti na pitanja koja se tiču njegove sudbine. Ta činjenica će vam, možda, objasniti polazište koje uzimam, premda zaista želim raspravljati nešto što je blisko svim osobama. Goetheov život je bio važan u svjetskoj povijesti, i njemu ću pridružiti razmišljanja kojima je namjera osvijetliti svaku pojedinačnu egzistenciju. Njegov život, zasigurno, dostupan nam je u mnogim detaljima. Premda je sudbina svakog ljudskog života daleko od tijeka sudbine ovakvog primjernog duha u svjetskoj povijesti, za svakog od nas je moguće doći do gledišta kontemplirajući ga. Stoga, ne uzbuđujmo se ako su veze s našim posebnim pitanjima, do kojih ćemo postupno doći, na neki način proširene.
Kada ljudi prate Goetheov život na način kako to rade mnogi koji pretendiraju da su njegovi biografi, oni potpuno propuštaju vidjeti kako su ljudi brzopleti u svojoj tendenciji da povežu uzrok i posljedicu.
Znanstvenici su ovih dana stalno podsjećani da je uzrok mnogih zabluda usvajanje načela, "Poslije ovoga, dakle zbog ovoga" (post hoc, ergo propter hoc); odnosno, pošto jedna stvar slijedi drugu, ona mora, stoga, biti posljedica koja proizlazi od svog uzroka. To je u znanstvenoj sferi opovrgnuto, ali na polju promatranja ljudskog života nismo još došli do potpunog odbacivanja tog načela. Određeni necivilizirani narod koji pripada narodu Kamchadales (neslavenski narod na području Sibira, nap.pr.) vjeruje da vodene pastirice ili slične ptice donose proljeće jer proljeće slijedi njihov dolazak. Takvi zaključci se često izvlače kada ljudi kažu: Stvar koja slijedi drugu u vremenu mora od nje proizlaziti kao posljedica od svog izvora. Učimo iz Goetheova vlastita pripovijedanja, iz opisa tog života koji sjaji iznad običnog čovječanstva, da je imao tog oca i tu majku i da je doživio određene stvari u njegovoj mladosti. Zatim izvlačimo ono što je napravio kasnije u životu, što ga čini tako važnim za čovječanstvo, iz tih mladenačkih impresija prema načelu da, pošto jedna stvar slijedi drugu u vremenu, ona mora proizlaziti iz nje. To nije inteligentnije nego kada se za dolazak proljeća pretpostavlja da je doveden od vodenih pastirica.
U znanstvenoj sferi, to praznovjerje je bilo oštro ukoreno; u sferi znanosti duha to tek treba napraviti. Sasvim je lijepo objašnjeno, na primjer, da je u prilično mladom periodu dok je Goethe još bio dječak a francuski časnici razmješteni u kući njegovog oca tijekom okupacije Frankfurta, vidio kako je čuveni poručnik du roi Thoranc (Napomena 38) upravljao kazališnom produkcijom i tamo zaposlio slikare. Goethe je tako došao u kontakt sa slikarstvom i umjetnošću teatra dok je jedva bio više od djeteta. Njegova kasnija sklonost umjetnosti je tako lako praćena do tih mladenačkih utisaka. Zasigurno, u njegovom slučaju njegovu predodređenu karmu vidimo jasno na djelu od njegove najranije mladosti. Zar nije posebno istaknuta osobina u Goetheovu životu način na koji on ujedinjuje njegovo gledanje na umjetnost, svijet, i prirodu i zar nije uvijek iza njegove umjetničke mašte aspiracija da sazna istinu u prirodnim pojavama? Zar ne vidimo da jasno propisana karma vodi dječaka od šest ili sedam godina da sakupi materijale i geološki materijal koji nalazi u očevoj zbirci i smjesti ih na glazbeni stalak da od njih napravi oltar velikom Bogu prirode? Zatim na taj oltar od predmeta prirode postavlja svijeću i umjesto da proizvede svijetlo na običan, mehanički način, on pušta zrake najranijeg Sunca da prolaze kroz povećalo da osvijetle svijeću, paleći plamen da ponudi velikom Bogu prirode. Kako je impresivno i lijepo ovo usmjerenje uma na ono što živi i tka kao duh u prirodnim pojavama čak i kod tog dječaka od šest ili sedam! Sasvim izvjesno, ova crta je morala doći od izvornog potencijala, ako ćemo to tako nazvati,a ne od okruženja, i vidimo kako je ono što je donio u ovu inkarnaciju djelovalo s posebnom snagom.
Kada razmatramo vrijeme u kojem je Goethe rođen, moramo vidjeti osobitu harmoniju između njegove prirode i suvremenih događaja. U skladu s današnjom koncepcijom svijeta, ljudi su često skloni reći da ono što je Goethe stvorio -- Fausta i druge stvari koje je napravio za podizanje i duhovno prožimanje čovječanstva -- da su nastale jednostavno zato jer ih je napravio u skladu sa svojim talentima. Kod stvari koje je on dao čovječanstvu teže je dokazati da ne mogu u tom jednostavnom smislu biti vezane uz njegovu osobu. Međutim, u odnosu na određene pojave egzistencije, samo promislite koliko su kratkovidna mnoga razmišljanja iako se pretpostavlja da se u osnovi tiču istine. U mojoj zadnjoj knjizi, Zagonetka čovjeka, (Napomena 39) možete naći izjavu de la Mettrie da bi Erazmus Roterdamski i Fontenelle postali potpuno drugačija ljudska bića da su samo male čestice u njihovim mozgovima bile različite. Prema tom gledanju, moramo pretpostaviti da ništa od onoga što su oni proizveli ne bi postojalo da su, kao što sugerira de la Mettrie (Napomena 40), bili glupani umjesto mudri ljudi zbog neznatno drugačije konstitucije mozga.
Sada, ovo na neki način ne vrijedi za stvari koje su proizveli Erazmus i Fontenelle, ali razmotrite to pitanje u odnosu na drugi slučaj. Možete li zamisliti, na primjer, razvoj modernog čovječanstva bez otkrića Amerike? Promislite na sve ono što je ušlo u život modernog čovječanstva preko otkrića Amerike. Može li materijalistička osoba tvrditi da ako je Kolumbov mozak bio malo drugačiji on bi bio drugačiji tip čovjeka, budala, koja ne bi bila otkrila Ameriku? Sigurno, to se može tvrditi, baš kao što se može reći da Goethe ne bi bio Goethe, niti bi Fontenelle bio Fontenelle, niti bi Erazmus bio Erazmus da su, na primjer, njihove majke doživjele nesreću tako da im djeca budu mrtvorođena. Međutim nikako ne smijemo pretpostaviti da Amerika ne bi bila otkrivena da nije otkrivena od Kolumba. Vidjeti ćete da je samo po sebi jasno da bi Amerika bila otkrivena čak i da je Kolumbo patio od moždanog oštećenja.
Tako zasigurno nećete sumnjati da je odvijanje svjetskih događaja jedna stvar a učešće pojedinaca u tim događajima druga. Nećete sumnjati da ti događaji prizivaju one individualnosti koje su posebno podesne po njihovoj karmi za što god da se od njih zahtijevalo. U odnosu na Ameriku možemo lako doći do ovoga zaključka. Ali, za one čiji pogled prodire dublje, ista istina vrijedi i za genezu Fausta. Trebali bi pretpostaviti krajnju besmislicu u evoluciji svijeta ako bi morali pretpostaviti da ne bi trebalo biti nikakve nužnosti za stvaranje takve poetske kompozicije kao što je Faust čak i da se ono što materijalisti vole naglašavati stvarno dogodilo i da je crijep pao na Goetheovu glavu kada je imao pet godina, napravivši ga imbecilom. Svatko tko prati tijek duhovnog života kroz desetljeća koja su prethodila vremenu Goethea vidjeti će da je Faust zaista bio zahtjev doba. Lessing je, zaista, tipični duh koji je želio stvoriti Fausta – u stvari, zapravo je napisao dobru scenu. To nije bila samo Goetheova subjektivna potreba koja je zahtijevala Fausta, to je bio zahtjev doba. S obzirom na odvijanje događaja u svjetskoj povijesti, istina je da odnos sličan onom između Kolumba i otkrića Amerike postoji također i između Goetheova stvaralaštva i samog Goethea.
Rekao sam da, ako promatramo doba u kojem je Goethe rođen, odmah primijetimo izvjesnu harmoniju između individualnosti Goethea i njegova doba ako to uzmemo u najširem smislu. Imajte na umu da, unatoč svim razlikama između Goethea i Schillera, postoji, ipak, u njima nešto veoma slično -- da ne govorimo o manje važnim suvremenicima. Uzmimo, na primjer, koliko je toga blistavo i kod Goethea i kod Herdera. Ali možemo ići još dalje. Kada gledamo Goethea, to se, možda, ne vidi odmah -- na ovo ćemo se vratiti kasnije -- ali, kada gledamo Schillera, Herdera i Lessinga, reći ćemo da su njihovi životi bili različiti, naravno, ali da je u njihovim tendencijama i impulsima prisutan dio duševnih potencijala koji je, pod drugim okolnostima, jednako od njih mogao napraviti Mirabeaua (Napomena 41) ili Dantona (Napomena 42). Oni su zaista harmonizirani s njihovim dobom. U slučaju Schillera, to nikako ne bi bilo teško dokazati; kao poeta koji je skladao Pljačkaše, Fieska, Intrigu i ljubav, da je u naravi daleko od Mirabeaua ili Dantona ili čak Robespierrea. (Napomena 43) Ista duševna krv je slično tekla u Goetheu, čak iako isprva možemo smatrati da je on daleko od toga da bude revolucionar. Ali on nikako nije toliko daleko od toga. U Goetheovoj složenoj prirodi dolazi do posebne zapletenosti impulsa karme, sudbine, koja ga smješta u svijet na najneobičniji način, čak i u najranijoj mladosti.
Kada život Goethea pratimo sa duhovno znanstvenom vizijom i sve drugo zanemarimo, vidimo da on pada u određene periode. Najprije se odvija na takav način da možemo reći da impuls koji smo već vidjeli u njegovom djetinjstvu nastavlja napredovati. Zatim izvana dolazi nešto što mijenja smjer njegova života; odnosno, njegovo upoznavanje s Vojvodom od Weimara 1775. Zatim, opet, vidimo kako njegov boravak u Rimu (Napomena 44) mijenja tijek njegova života, kako postaje sasvim različita osoba pošto je mogao apsorbirati taj rimski život. Ako bi željeli točnije pogledati stvari, mogli bi reći da bi treći impuls, koji kao da dolazi izvana -- ali to, kao što ćemo vidjeti, ne bi bilo sasvim točno u duhovno znanstvenom smislu -- bio Goetheovo prijateljstvo sa Schillerom (Napomena 45) nakon što je doživio njegovu rimsku transformaciju.
Ako proučavamo prvi dio Goetheova života do godine 1775, promatrajući događaje pažljivije nego obično, otkriti ćemo da u njemu živi snažno revolucionarno raspoloženje, pobuna protiv onoga što je bilo u njegovom okruženju. Njegova priroda, međutim, prostirala se preko mnogih stvari. Iz tog razloga, pošto se impuls prema pobuni ne javlja tako jako kao kada je koncentriran u Schillerovim Pljačkašima već je difuzniji, ne pojavljuje se tako upadljivo. Međutim, svatko, tko na duhovno znanstveni način može ući u Goetheovo dječaštvo i mladost u njemu nalazi duhovnu silu života, donesenu s njim kroz rođenje, koja ne bi mogla biti prisutna u njegovom životu da se određeni događaji nisu dogodili. Ono što je u njemu živjelo kao Goethe individualnost bilo je daleko veće nego ono što se moglo uzeti i izraziti u životu od njegova organizma.
To je očito kod Schillera. Njegova rana smrt je uglavnom zbog činjenice da je njegov organizam bio potrošen od njegove moćne, duhovne vitalnosti. (Napomena 46) To je očito. Zaista, poznato je da je nakon njegove smrti njegovo srce nađeno sasušeno, takoreći. On se održavao koliko je bilo moguće njegovom snažnom duhovnom vitalnošću, ali to je također proždiralo njegov tjelesni život.
Kod Goethea, ta duševna sila je postajala sve jača, a ipak je živio do poodmakle dobi. Što mu je omogućilo da živi tako dugo? Sjetiti ćete se da sam vas jučer podsjetio na činjenicu koja je imala značajan utjecaj u Goetheovu životu. Nakon što je proveo par godina u Leipzigu kao student, (Napomena 47) ozbiljno se razbolio i stajao licem u lice pred smrću. Doslovno je smrti gledao u lice. Ta bolest je, zasigurno, prirodna pojava u organizmu. Međutim, mi nikada ne razumijemo čovjeka koji stvara iz elementarnih snaga svijeta -- zaista, mi nikada ne razumijemo bilo kojeg čovjeka -- ukoliko ne uzmemo u obzir takve događaje u odvijanju njegove karme. Što se doista dogodilo Goetheu kada se razbolio u Leipzigu? To možemo opisati kao potpuno labavljenje eterskog tijela u kojem su do tada bile aktivne životne snage. Bilo je u tolikoj mjeri olabavljeno da, nakon te bolesti, on više nije imao tako usko ispletenu vezu između eterskog i fizičkog tijela kakvu je prije posjedovao.
Međutim, etersko tijelo je, nadčulni član u nama koji zaista čini mogućim formiranje koncepata, mišljenje. Apstraktni koncepti kakvi su oni koje imamo u svakodnevnom životu, jedini koncepti koje većina ljudi koji su materijalistički naklonjeni odobrava, dolaze preko činjenice da je etersko tijelo, takoreći, usko sjedinjeno s fizičkim snažnim magnetskim sjedinjenjem. Također preko te činjenice mi posjedujemo snažan impuls da projiciramo našu volju u fizički svijet, odnosno, pod uvjetom da je astralno tijelo snažno razvijeno. U slučaju Robespierrea, Mirabeaua i Dantona, imamo etersko tijelo snažno sjedinjeno s fizičkim ali također i snažno razvijeno astralno tijelo. To zauzvrat, djeluje na etersko tijelo, koje te ljudske individualitete snažno utvrđuje u fizičkom svijetu.
Goethe je također bio tako organiziran, ali sada je još jedna sila radila u njemu i dovela do komplikacija. Rezultat je bio da je etersko tijelo bilo olabavljeno i ostalo tako preko bolesti koja ga je dovela do točke smrti. Međutim, kada etersko tijelo nije više tako intimno sjedinjeno s fizičkim, više ne ubada svoje snage u fizičko već ih zadržava. To objašnjava transformaciju kroz koju je Goethe prošao kada se vratio u Frankfurt. Tamo, tijekom njegova poznanstva s Fräulein von Klettenberg, (Napomena 48) mističarkom, i raznim medicinskim prijateljima koji su bili posvećeni proučavanju alkemije, i kroz spise Swedenborga, zaista je razvio sustavnu duhovnu koncepciju svijeta. Još je bila nekako kaotična, ali ipak sustavna duhovna koncepcija svijeta, i bio je duboko sklon zaokupirati se s nadčulnim stvarima.
Te stvari su, međutim, povezane s Goetheovom bolešću. Duša koja je donijela tu predispoziciju za bolest u njegov zemaljski život, također je donijela i impulse tako da pripremi njegovo etersko tijelo kroz bolest da ono ne bude izraženo samo u fizičkom. Ono je održavalo težnju i sposobnost da postane prožeto nadčulnim konceptima. Tako dugo dok razmatramo samo vanjske biografske činjenice osobe na materijalistički način, nikada ne otkrivamo kakvi suptilni međuodnosi postoje u njenoj struji sudbine. Međutim, čim steknemo uvid u harmoniju između prirodnih pojava koje pogode njegov organizam, kao što je Goetheova bolest, i onog što se manifestira etički, moralno, duhovno, postaje nam moguće osjetiti duboke učinke karme.
Revolucionarne snage svakako bi se očitovale kod Goethea na način da bi ga obuzele u ranoj dobi. Pošto vanjski izraz života tih revolucionarnih snaga sigurno ne bi bio moguć u njegovoj okolini, i pošto nije mogao napisati drame kao što je Schiller mogao, ta sila bi ga nužno obuzela. Ona je stavljena po strani labavljenjem veze magnetskog sjedinjenja između njegova eterskog i fizičkog tijela.
Tu vidimo kako prirodni događaj izgleda da ulazi s neizmjernim značajem u život ljudskog bića. Bez sumnje, on ukazuje na dublji međuodnos od onog na koji biografi obično žele ukazati. Značaj bolesti za čovjeka ne može biti objašnjen na osnovu nasljednih tendencija već prije ukazuje na vezu između čovjeka i svijeta na takav način da ta veza mora biti shvaćena duhovno. Također ćete primijetiti kako je Goetheov život tako bio zakompliciran; takva iskustva određuju kako mi primamo stvari i što smo mi sami.
Goethe sada dolazi u Strassburg (Napomena 49) s eterskim tijelom koje je na neki način ispunjeno okultnim znanjem, i u tom stanju susreće Herdera, čije su velike koncepcije morale postati nešto sasvim različito kod Goethea jer jednaka stanja nisu postojala u Herderovoj suptilnijoj konstituciji. Taj događaj bliske smrti javio se kod Goethea krajem njegovih šezdesetih u Leipzigu, ali njegova snaga je bila pripremljena dugo prije toga. Svatko tko se poduhvati praćenja takve bolesti do vanjskih ili samo fizičkih događaja još nije postigao jednako stajalište o duhovnoj sferi kao što je to ono koje zauzimaju prirodoznanstvenici koji znaju da ono što slijedi ne treba nužno gledati kao rezultat onog od čega slijedi. Ta tendencija da se u nekoj mjeri izolira od svijeta bila je manifestacija veze između fizičkog i eterskog tijela. Uvijek je bila prisutna kod Goethea, i stvarno postaje kriza tek kroz njegovu bolest.
Kod svakog koji posjeduje kompaktnu vezu između fizičkog i eterskog tijela, vanjski svijet vrši svoj utjecaj i, dok radi utiske na fizičkom tijelu, oni odmah prelaze u etersko tijelo; to je jedna te ista stvar. Takva osoba jednostavno živi u direktnom kontaktu s utiscima vanjskog svijeta. U Goetheovu slučaju, utisci su, naravno, napravljeni na fizičkom tijelu, ali etersko tijelo ne reagira odmah pošto je olabavljeno. Kao rezultat, takva osoba može biti više izolirana, na neki način, od svog okruženja, i kada je napravljen utisak na fizičko tijelo odvijaju se složeniji procesi. Ako uspostavite vezu između te organske strukture Goethea i činjenice da je, što učimo iz njegove biografije, bio otvoren za povijesne događaje bez da ih prisiljava, tada ste došli do razumijevanja jedinstvenog funkcioniranja njegove prirode. Rekao sam vam da je uzeo autobiografiju Gottfrieda of Berlichingena i, pod utjecajem samo dramatskih impulsa primljenih od Shakespearea, zaista nije mnogo u njoj promijenio. Nije to nazvao dramom već Povijest Gottfrieda čvrste ruke od Berlichingena, dramatizirano. Vidite, to mekano i gotovo nježno rukovanje stvarima, kako bi se moglo reći, bez da ih se uhvati silovito, to je zbog njegove sasvim neobične veze između eterskog i fizičkog tijela.
Takva veza između eterskog i fizičkog tijela nije bila prisutna kod Schillera. Iz tog razloga, on stvara likove koje zasigurno nije izvukao iz vanjskih utisaka već ih je snažno formirao iz njegove vlastite prirode; primjer je Karl Moor. Goethe, međutim, treba utjecaj od života, ali on ga ne prisiljava; on samo pomaže laganim dodirom da živuće podigne u umjetničko djelo.
Isto je bilo i kada je bio suočen s iskustvima koja je kasnije sveo na umjetnički oblik u Wertheru. Njegove vlastite životne situacije kao i one od njegova prijatelja Jeruzalema (Napomena 50) nisu izvrnute; on mnogo ne mijenja formu već uzima život i malo retušira. Kroz delikatan način na koji pruža pomoć putem njegova eterskog tijela, život je transformiran u umjetničko djelo. Ali zbog takve organizacije on stječe, mogu reći, samo posredan kontakt s životom, i time priprema njegovu karmu u ovoj inkarnaciji.
Goethe ide u Strassburg. Kao dodatak iskustvu koje ga je unaprijedilo na njegovom putu, također je doživio, kao što znate, romantičnu upetljanost s Friederike, kćerkom pastora u Sesenheimu. (Napomena 51) Njegovi osjećaji su bili duboko uključeni u taj odnos, i tijekom njega mogu biti postavljenje mnoge moralne sumnje -- sumnje koje bi također mogle biti potpuno opravdane. Sada se ne bavimo tim aspektom stvari, već prije s njegovim razumijevanjem. Goethe je stvarno prošao kroz sve što, kod drugog, ne bi samo moglo, već bi očito i vodilo do stalnog životnog zajedništva. Ali on ne doživljava direktno. Kroz ono što sam objasnio, stvorena je vrsta ponora između njegove neobične unutarnje prirode i vanjskog svijeta. Baš kao što on silom ne mijenja ono što živi u vanjskom svijetu već tome samo delikatno mijenja formu, on također ne nosi njegove osjećaje i senzacije, koje može doživjeti jedino u njegovom eterskom tijelu, kroz fizičko tijelo do tako čvrstog kontakta s vanjskim svijetom -- nešto što bi, kod drugih, vodilo do sasvim određenih događaja u životu. Tako se on povlači od Friederike Brion, ali to se treba prihvatiti s gledišta duše.
Zadnji puta kada je otišao u Sesenheim, susreo se sa sobom; možete o tome čitati u njegovoj autobiografiji. (Napomena 52) Goethe upoznaje Goethea! Dugo poslije on prenosi kako je tada susreo sebe, Goethe susreće Goethea. On vidi sebe; on se odvezao u Sesenheim i Goethe mu dolazi u susret, međutim, ne u istoj odjeći kakvu je on nosio, već u drugom odijelu. Mnogo godina kasnije kada je otišao tamo da posjeti stare poznanike, shvatio je da nehotice stvarno nosi odjeću u kojoj je vidio sebe mnogo godina ranije. Moramo vjerovati da se to dogodilo na isti način na koji vjerujemo sve drugo što priča. Uzimajući u obzir ljubav za istinu s kojom nam je opisao njegov život, tražiti u tome grešku nije primjereno.
Kako se dogodilo, dakle, da je Goethe, toliko udaljen da se zapravo mogao povući, i još u tako labavom kontaktu s okolnostima koji bi bilo kog drugog vodile do nečeg sasvim različitog -- kako je došlo do toga da susretne sebe? Sada, čovjek koji ima iskustvo u njegovom eterskom tijelu nalazi da ono lako uzima objektivan oblik kada je etersko tijelo razlabavljeno. On iskustvo vidi kao nešto vanjsko; ono je projicirano izvan njega. To se zapravo dogodilo Goetheu. U odgovarajućem posebnom trenutku, vidio je drugog Goethea, eterskog Goethea koji je živio u njemu, koji je ostao ujedinjen u karmi s Friederike od Sesenheima, i sebe je susreo kao duha. Ali upravo je to vrsta događaja koji tako duboko potvrđuje što je to što treba shvatiti iz činjenica u vezi njegove prirode.
Tu vidimo kako čovjek stoji unutar vanjskih događaja i kako je također nužno shvatiti poseban, individualan način na koji stoji unutar njih. To je složeni odnos koji postoji između ljudskog bića i svijeta; također je zamršen s odnosom između onog što je donio iz prošlosti i sadašnjosti. Međutim, kroz činjenicu da je Goethe istrgnuo njegovu unutarnju prirodu od tjelesne povezanosti, za njega je bilo moguće čak i u ranoj mladosti da u duši njeguje duboke istine koje nas tako zadivljuju u njegovom Faustu. Namjerno kažem zadivljuju iz jednostavnog razloga jer nas stvarno moraju zadiviti. Jedva da znam nešto prostodušnije od toga kada Goetheovi biografi stalno iznova ponavljaju izjavu, "Goethe je Faust i Faust je Goethe". Često sam to čitao u biografijama Goethea. To je, naravno, obična sitna besmislica. Ono što stvarno imamo u Faustu, kada dopustimo da radi u nama na pravi način, toliko nas impresionira da ponekad moramo reći da ne možemo zamisliti da je Goethe imao direktno iskustvo slične vrste ili čak to mogao i znati. Ipak to je izraženo u Faustu.
Faust stalno postaje veći iznad Goethea. To može potpuno razumjeti onaj koji poznaje iznenađenje pjesnika kada pred sobom ima taj sastav. Odnosno, ne smijemo pretpostaviti da pjesnik uvijek mora biti velik kao i njegovo djelo, ništa više nego što je otac u snagama duše i geniju od svog sina; istinski poetski kreativni proces je nešto živo; baš kao što također nije moguće tvrditi da onaj tko je duhovno kreativan nikada ne stvara iznad njegova vlastitog nivoa. Ali kroz unutarnje stanje izolacije koje sam opisao u odnosu na Goethea, one duboke uvide koji se javljaju u njegovoj duši nalazimo čitajući njegova Fausta. Takva djela nisu poetski sastavi kao što su to drugi. Pjesma Faust dotječe iz cjelokupnog duha petog post-atlantskog kulturalnog perioda; raste daleko izvan Goethea. Mnogo toga što doživljavamo u vezi sa svijetom i njegovim procesom iz Fausta nam odjekuje na čudan način. Sjetite se pasusa koji ste upravo čuli: (Napomena 53)
Dragi moj, vremena što prethode našem
Knjige su dobro zaštićene
Sa sedam pečata. Duh vremena koji zazivaš
Samo je duh. . . . (Napomena 54)
Preko ovih riječi samog Fausta prijeđeno je suviše lako. Onaj tko izjavu doživljava u njenoj punoj dubini podsjećan je na mnogo toga što potvrđuje njenu istinitost. Uzmite u obzir znanje koje moderni čovjek posjeduje o Grcima i duhovnom životu Grčke, kroz Eshila, Sofokla, Euripida! Pretpostavimo da ljudi upijaju taj grčki duhovni život -- recimo, kod Sofokla. Da li je Sofoklo knjiga sa sedam pečata? To se neće lako priznati! Sofoklo je napisao više od osamdeset drama, (Napomena 55) živio je do devedeset prve; sada je preživjelo samo sedam od tih drama. Znamo li zaista čovjeka ako je on napisao osamdeset i jednu ili više drama i samo je sedam od njih preživjelo? Zar to stvarno nije knjiga sa sedam pečata? Kako itko može tvrditi da poznaje svijet starih Grka iz onog što nam je danas predano, kada jednostavno mora priznati činjenicu da sedamdeset četiri od Sofoklovih drama, s kojima su Grci bili fascinirani i nadahnuti, ne postoji? Mnoge drame Eshila više ne postoje. U grčka vremena živjeli su pjesnici čija imena nisu više niti poznata. Zar prošla vremena nisu stvarno knjiga sa sedam pečata? To moramo priznati kada uzmemo u obzir takve vanjske činjenice, i
. . .'velik je užitak
U duh prošlosti prenijeti se čitak,
Da bi u vremenu pred nama vidjeli kako mudrac mni,
A kakve smo slavne visine napokon dosegnuli mi. (Napomena 56)
Wagner tipovi vjeruju da su se u stanju sasvim lako transplantirati u duh mudra čovjeka; to jest, kada je netko prije njih već odradio vježbu! Šteta je da ne možemo staviti na kušnju ono što bi kritičari napisali o Hamletu kada bi bio napisan danas i bio za njih izveden od nekog velikog općinskog kazališta, ili ako bi drama Sofokla upravo sada bila im predstavljena. Možda nikakav utisak ne bi bio napravljena na tu gospodu čak i onim što je Sofoklo morao napraviti da u svoju veličinu uvjeri svoju rodbinu u njegovoj poodmakloj dobi od devedeset jedne. Njegova rodbina je tako dugo morala čekati na njihovo nasljedstvo da su pokušali dokazati da je postao malouman i nije više mogao upravljati njegovim imanjem. Jedino mu je preostalo da napiše Edip na Kolonu, tako dokazujući da još nije iznemogao. Da li bi to djelovalo kod sadašnjih kritičara ne znam, ali u ono vrijeme je pomoglo. Međutim, svatko tko dublje uđe u tragediju devedeset jednogodišnjeg Sofokla, moći će procijeniti koliko je teško naći put do čovjekove individualnosti i kako je ta individualnost na najsloženije načine povezana sa svjetskim događajima! Mogu se navesti mnoge stvari kako bi pokazali koliko duboko moramo prodrijeti da bi razumjeli svijet. Ali koliko je mnogo živog, čak i u najranijim dijelovima Fausta, od te mudrosti koja je nužna za razumijevanje svijeta! Tu mudrost treba pripisati osobitom tijeku Goetheove sudbine koja nam u pravom smislu otkriva da priroda i djelovanje duha čine jedinstvo u čovjekovu razvoju i da bolest nema samo vanjski značaj već također može posjedovati i duhovno značenje.
Tako vidimo odlučno nastavljanje karmičkih impulsa koji su postojali kod Goethea. Zatim 1775, ipak, njegova veza s Vojvodom od Weimara izgledala je kao vanjska. Goethe je pozvan iz Frankfurta u Weimar. Što to znači u njegovu životu? Za daljnje razumijevanje života čovjeka, najprije moramo shvatiti što takav događaj znači za njegov život. Znam koliko je malo današnji svijet sklon pobuditi one snage duše koje su nužne za potpuno opaziti i osjetiti takvu pojavu -- za potpuno osjetiti ono što je već živo u prvim scenama Fausta. Da bi se napisao Monolog u radnoj sobi, Duh Zemlje koji je upravo predstavljen, potrebno je bogatstvo duše, i on će se kod onog tko ga promatra zadržati dugo u stanju strasnog poštovanja. Čovjek je često u dubini duše povrijeđen kada shvati da je svijet zaista još izrazito tup i ne može osjetiti ono što je zaista veliko. Ali, ako takvu stvar osjećamo potpuno, onda ćemo također vidjeti gdje onaj tko je duboko prožet s duhovnom znanošću stiže sa svojim osjećajima. Takva osoba dolazi do točke gdje sebi kaže da je u Goetheu živjelo nešto što ga je obuzelo; on nije mogao nastaviti na takav način.
Dvije stvari moraju biti jasne ako ćemo cijeniti, u pravom smislu i u pravom svijetlu, te prve scene Fausta. Mogli bi zamišljati da ih je Goethe napisao postepeno između njegove dvadeset pete i pedesetih godina, u kojem slučaju ne bi naprezao svoju dušu tako intenzivno, niti bi bile toliki teret. Sigurno! Ali to je nemoguće jer, nakon njegovih tridesetih ili trideset pete godine, mladenačka snaga nužna da tim scenama da onakvu formu bi nedostajala. U skladu s njegovom individualnošću, morao ih je napisati u tim ranim godinama, ali nastaviti tako živjeti više nije bilo moguće. Trebao je nešto kao prigušivač, djelomičnu uspavanost duše, da bi umanjio snagu vatre koja je gorjela u njegovoj duši dok je pisao te prve scene. Zatim, Vojvoda od Weimara ga poziva da bude ministar u Weimaru. Kao što sam već rekao, Goethe je bio dobar ministar, i dok je marljivo radio, mogao se osvježiti djelomičnim spavanjem onog što mu je gorjelo u duši.
Postoji zaista ogromna razlika između Goetheova raspoloženja do 1775 i onog nakon 1775, razlika koja se može usporediti s moćnom budnošću kojoj je slijedio podčinjen život. Riječ "Dumpfheit", unutarnji osjećaj ukočenosti, pada na pamet kada on opisuje njegov život u Weimaru, kada se toliko mnogo uključuje u događaje ali se na njih odaziva više nego u ranijoj dobi, kada se bunio protiv njih. Osobitost je da je nakon tog rušenja od deset godina slijedio period kada se s događajima suočavao na blaži način. Baš kao što život spavanja nikako nije direktni učinak prethodnog dnevnog života, tako i taj život spavanja Goethea uopće nije bio rezultat onog što se dogodilo ranije. Međuodnosi su daleko veći nego se obično pretpostavlja. Često sam ukazivao da je naznaka površnog gledanja kada se, na pitanje -- Zašto čovjek spava? -- daje odgovor: Jer je umoran. To je učmala istina i sama je uspavana pošto je to besmislica. Inače, ne bi bilo točno da pojedinci kao što su osobe koje nisu zaposlene i žive od njihovih privatnih prihoda koje zasigurno nisu umorne, ugodno zaspu nakon punog obroka kada se očekuje da slušaju nešto što ih ne zanima osobito. Umorni sigurno nisu. Činjenica je da ne spavamo jer smo umorni, već je budnost i spavanje ritmički životni proces, i kada je vrijeme ili nužno za nas da spavamo, postajemo iznureni. Umorni smo jer bi trebali spavati; mi ne spavamo zato jer smo umorni. Ali sada neću više o tome.
Samo uzmite u obzir u kakvom ogromnom međuodnosu stoji ritam spavanja i budnosti. To je reprodukcija dana i noći u kozmosu unutar prirode čovjeka. Naravno, prirodno je da će se materijalistička znanost poduhvatiti objašnjenja spavanja kao da rezultira od iscrpljenosti uzrokovanom od dnevne aktivnosti, ali točno je obrnuto. Objašnjenje ritma spavanja i budnosti mora biti izvedeno iz kozmosa, iz ogromnih međuodnosa. Oni također objašnjavaju da je nakon perioda kada je Faust vreo u duši Goethea slijedio desetogodišnji period prigušivanja u Weimaru. Tu vam je pažnja skrenuta direktno na njegovu karmu, o kojoj sada ne možemo govoriti dalje.
Svijest običnog čovjeka općenito je da pušta da se ujutro probudi misleći da je nepromijenjen od onog što je bio kada je zaspao. U stvarnosti, to nikada nije slučaj. Pri buđenju nikada nismo isti kao kada smo zaspali već smo, u stvari, nekako bogatiji, premda toga nesvjesni. Međutim, baš kao što korito vala slijedi nakon brijega, kao što je bilo kod Goetheovih Weimarskih godina, buđenje koje slijedi je na višem stupnju; mora slijediti na višem stupnju jer najdublje snage teže tome. Kod Goethea također najdublje snage teže ponovnom buđenju iz unutarnjeg stanja utrnulosti u Weimaru do punoće života u okruženju koje mu je sada stvarno moglo donijeti ono što mu je nedostajalo. Probudio se u Italiji. S njegovom posebnom konstitucijom nije se mogao probuditi u Weimaru. U toj činjenici, međutim, možemo vidjeti duboku vezu između kreativnog rada stvarnog umjetnika i njegovog posebnog iskustva.
Vidite, pisac koji nije umjetnik može postupno proizvesti dramu bez poteškoća, stranicu po stranicu; to može napraviti savršeno dobro. Veliki pjesnik ne može; on treba biti duboko ukorijenjen u životu. Iz tog razloga, Goethe je mogao izraziti najdublje istine u njegovom Faustu u relativno ranoj dobi, istine daleko većeg dometa od kapaciteta njegove duše, ali morao je postaviti i pomlađivanje Fausta. Samo imajte na umu da je Faust morao doći u sasvim različito raspoloženje unatoč činjenici da je njegova priroda tako duboko oblikovana. Na kraju, unatoč svoj njegovoj dubini, ono što je do tada primio u dušu dovelo ga je blizu samoubojstva. Morao je biti pomlađen. Manji individualac može savršeno dobro opisati, čak i u lijepim stihovima, kako je čovjek pomlađen. Goethe to nije mogao tako jednostavno; najprije je morao doživjeti vlastito pomlađivanje u Rimu. Iz tog je razloga scena pomlađivanja, Vještičja kuhinja, bila napisana u Rimu u vili Borghese. (Napomena 57) Goethe se ne bi usudio ovu scenu pisati ranije.
Sada, određeno stanje svijesti, čak iako otupljeno, pridruženo je takvom pomlađivanju kakvo je iskusio Goethe. U njegovo vrijeme još nije bilo znanosti duha, tako da takvo stanje svijesti nije moglo biti povišeno već samo spušteno. K tome, takvom pomlađivanju kakvo je Goethe doživio pridružene su posebne sile koje su isturene preko, u slijedeću inkarnaciju. Tu su utkani zajedno doživljaji koji pripadaju sadašnjoj inkarnaciji a također i mnogo toga što prebacuje svoj utjecaj u slijedeću. Kada to imamo na umu, vođeni smo da razmotrimo posebno duboku i značajnu tendenciju kod Goethea.
Vidite, ako dopuštate da umetnem ovaj osobni komentar, brojna desetljeća sam se zanimao za Goetheov pogled na prirodu -- mogu reći od 1879-80, i intenzivno od 1885-86. Tijekom tog vremena, došao sam do gledišta da ima nešto u impulsu kojeg je Goethe dao u koncepciji prirode, što suvremeni znanstvenici i filozofi stvarno ne razumiju, što može biti razvijano, ali bi za to trebala stoljeća. Lako bi moglo biti, stoga, da kada se Goethe vrati u slijedećoj inkarnaciji za njega će još uvijek biti moguće raditi formativno na onom što nije mogao usavršiti u njegovim gledanjima na prirodu u ovoj inkarnaciji. Mnoge stvari koje su obuhvaćene njegovim gledanjem na prirodu još se niti ne nagađaju. S obzirom na to, izrazio sam se u mojoj knjizi, Goetheova koncepcija svijeta, i u uvodu za Goetheovi prirodoznanstveni spisi u Kürschnerovu Nationalliteratur. Možemo zaista reći, dakle, da Goethe u sebi nosi u njegovom pogledu na prirodu nešto što pokazuje prema dalekim horizontima. To je, međutim, intimno povezano s njegovim ponovnim rođenjem kao što je to povezano s periodom života kroz koji je prolazio dok je bio u Rimu.
Možete sami pročitati kako sam predstavio ove stvari, kako je metamorfoza biljaka i životinja, arhetipske biljke i životinje, poprimala oblik tijekom njegovog putovanja u Italiji; kako se nakon povratka latio problema teorije boja, nečeg što se sada uopće jedva shvaća; kako se uhvatio još nekih drugih stvari. Tada ćete vidjeti da je njegovo živo prodiranje u opsežan pogled na prirodu intimno povezano s njegovim ponovnim rođenjem. Zasigurno, on je prenio na Fausta ono do čega je došao tijekom njegova vlastitog života, ne, međutim, kako bi minorni, već kako bi veliki pjesnik to napravio. Faust doživljava tragediju Gretchen. Usred toga, odjednom smo suočeni s Faustovim gledanjem na prirodu, koje je doduše usko povezano s Goetheovim. To je izraženo u slijedećim riječima Fausta:
Uzvišeni duše, sve si mi dao, dao mi sve
Što tražio sam. I nije bilo uzalud
Da usred plamenova okreneš svoje lice prema meni.
Dao si mi prirodu za moje kraljevstvo,
Snagu da je doživim, uživam. A ne
hladnu zapanjenost posjetom samo
Odobrio si mi, ali dopusti da prodrem
U njeno srce kao u srce bliska prijatelja.
Vodio si vojske svega što živi
pred moje oči, upoznaj me s mojom braćom
U tihom grmlju i u zraku i u vodi.
I kada oluja tutnji u šumi i škriplje,
Divovska omorika, padajući, udara i gnječi
Susjedne grane i susjedna debla,
A iz tupog pada planina grmi,
Zatim me vodi do sigurne špilje i učini
da vidim sebe sama, i sve najdublje
I tajne rane mojih grudi otvorene. (Napomena 58)
Velika koncepcija svijeta, od Goethea pripisana Faustu! Tek tijekom putovanja u Italiju Goethe ju je stekao s takvim prodiranjem duše. Početak scene, "Uzvišeni duše, ti si mi dao, dao mi sve", također je napisan u Rimu, ne ranije. Ove dvije scene -- scena pomlađivanja u Vještičjoj kuhinji, i scena, Šuma i pećina, bili su dijelovi koji su napisani u Rimu.
Ovdje vidite stvarni ritam u Goetheovu životu koji otkriva unutarnji impuls baš kao što ritam budnosti i spavanja otkriva unutarnji impuls u ljudskom biću. U životu kakav je Goetheov možemo proučavati određene zakone u posebno jasnom svijetlu, ali također ćemo naučiti da zakoni koje otkrijemo kod velikih osobnosti mogu postati važni za život svakog pojedinog ljudskog bića. U konačnici, zakoni koji djeluju kod eminentnih ljudskih bića vrijede za sve pojedince. Sutra ćemo govoriti o životnim odnosima koji se mogu dokučiti sa ovog gledišta.
38. Francois de Théas, Comte de Thoranc (1719-94).
39. Vom Menschenrätsel, Bibl.-Br. 20, CE (Dornach, 1957), str. 155.
40. Julien Offroy de la Mettrie (1709-51) bio je francuski liječnik i materijalistički filozof koji je napisao L'homme machine (1748) i koji je bio prijatelj Friedricha Velikog od Prusije.
41. Honore-Gabriel Comte de Mirabeau (1749-91) bio je jakobinski revolucionarni vođa i slavni govornik.
42. Georges Jaques Danton (1759-94) je bio jedna od vodećih figura Francuske revolucije.
43. Maximilien de Robespierre (1758-94) je bio francuski revolucionar čije se ime obično vezuje s ozloglašenom vladavinom terora.
44. Goethe je napustio Karlsbad 3 rujna 1786, stigao u Rim 29 listopada 1786, napustio Rim 23 travnja 1788 i stigao natrag u Weimar 18 lipnja 1788.
45. Prijateljstvo dvoje ljudi je trajalo od ljeta 1794 do smrti Schillera 9 svibnja 1805.
46. Vidi opaske Rudolfa Steinera u "Der pädagogische Wert der Menschenerkenntnis und der Kulturwert der Pädogogik" [Pedagoška vrijednost znanja o ljudskim bićima i kulturalna vrijednost pedagogije], drugo predavanje 18 srpnja 1924, Bibl.- Br. 310, CE (Dornach, 1965).
47. Goethe je u Leipzig stigao 3 listopada 1765 a grad napustio 28 kolovoza 1768. Njegova bolest počinje krajem srpnja 1768.
48. Susanna von Klettenberg (1723-74), dobro poznata pijetista, postaje Goetheov prototip za "die schöne Seele", [predivnu dušu] u njegovoj noveli Wilhelm Meister.
49. Goethe je otišao za Strassburg 1 travnja 1770, i iz tog grada se vratio u Frankfurt 14 kolovoza 1771.
50. Karl Wilhelm Jerusalem (1747-72) je bio tajnik izaslanstva Brunswicka u gradu Wetzlar. Počinio je samoubojstvo 30 listopada 1772, s pištoljem posuđenim od J. C. Kestnera, koji je također bio i prijatelj Goethea. Općenito se vjeruje da je tragedija potakla Goethea da napiše njegovog Werthera, kao da želi opravdati djelo njegova prijatelja. Werther je, također, posudio pištolj od prijatelja da se ubije.
51. Vidi fusnotu 18.
52. Poezija i istina, XI: "Opazio sam, ne očima tijela već uma, kako se približavam konju, noseći odjeću -- zemljano siva s malo zlatne -- kakvu nikada ranije nisam nosio. Čim sam se otresao od ovog sna, ukazanje je nestalo. Čudna stvar je da sam osam godina nakon tog incidenta, kada sam putovao istom cestom da posjetim Friederike, nosio istu odjeću kakvu sam sanjao -- ne po izboru već koincidencijom". Kasniji posjet Friederike Brion dogodio se 25 rujna 1779, tijekom Goetheova drugog putovanja u Švicarsku.
53. Ovom predavanju je prethodila prezentacija scene u Faustovoj radnoj sobi (Duh Zemlje, Faust, i Wagner).
54. Prijevod Fausta od Ann Swanwick, Dio I, linije 575-579, Faust govori Wagneru. Kaufmannov prijevod linija 575-585 dan je u fusnoti 21.
55. Sofoklo (496-406 pr.Kr.) je napisao 130 drama, od kojih je sedam postojećih: Ajant, Kralj Edip, Edip u Kolonu, Antigona, Elektra, Trahinjanke, Filoktet. Nedavno, fragmenti satiričke drame, Ichneutae ili Tragači, također su nađeni.
56. Vidi fusnotu 1.
57. Scena je napisana u ožujku, 1788.
58. Faust, Dio I, "Šuma i špilja", linije 3217-3234. Prijevod je od Waltera Kaufmanna.