.- 9. Deveto predavanje, Dornach, 26. studenog 1916
Odnos ljudskog bića prema hijerarhijama. Prizivanje destruktivnih snaga iz kozmosa zastranjivanjem ljudskih bića. Uklanjanje božanske supstance iz riječi. Kako ljudsko biće našeg vremena može naći svoj put do Krista? James Watt. Moderna tehnologija kao demonska magija.
Jedna od kritika naše znanosti duha upućena od mnogih teologa i drugih koji vjeruju da stoje na kršćanskim temeljima, ali bez da ih razumiju ispravno, je da znanost duha afirmira istine u vezi velikog broja hijerarhija koje obuhvaćaju bića koja u duhovnom svijetu stoje iznad čovjeka. Mi govorimo, kao što znate, o duhovnim hijerarhijama koje obuhvaćaju anđele, arhanđele, arhaje, ekskuzije, i tako dalje; mi o tim kraljevstvima viših nadčulnih svjetova govorimo baš kao što govorimo o životinjama, biljkama, mineralima, i kraljevstvima elementala unutar zemaljskog svijeta. Nadalje, nama je sasvim jasno, da ljudski život pada u dva dijela. Jedan od njih ima svoj tijek između rođenja i smrti. Tijekom ovog života, ili zbog ovog života, čovjek se spušta iz nadčulnog svijeta u kraljevstvo ljudskih bića, i u ono od životinja, biljaka, i minerala u njegovom fizičkom okruženju. Kada pojedinac prolazi kroz portal smrti, počinje drugi dio njegova života; on ili ona uzlazi u druga kraljevstva koja se dižu odozdo prema gore baš kao što se druga kraljevstva spuštaju odozgo dolje. Pojedinac uzlazi u kraljevstva anđela, arhanđela, arhaja, i tako dalje. Današnja osoba koja vjeruje, ali bez razumijevanja, da je njegov vlastiti temelj onaj od kršćanstva posebno je antagonističan na ovo gledanje na bića koja imaju svoje mjesto između čovjeka i stvarnog Božanstva, koje je daleko iznad čovječanstva i onih bića koja imaju svoje mjesto u ovom nadčulnom prostoru, t.j., anđela, arhanđela i tako dalje. Posebno ljudi koji vjeruju da su posebno napredni u njihovoj kršćanskoj koncepciji proglasiti će da ovo znanje o duhovnim hijerarhijama i njihovim bićima predstavlja povratak na drevni politeizam ili, kako je kazano, u vrstu poganstva. Po njihovu mišljenju upravo je to zadatak suvremenog čovjeka da ne smješta baš ništa između sebe i Božanstva, već da žive život usmjeravajući pogled na ono što nude osjetila, a zatim da nađu svoj put direktno do Božanstva bez posredovanja anđela, arhanđela, i tako dalje. Mnogi ljudi smatraju posebno uzvišeno stajati tako, bez posrednika, lice u lice s njihovim bogom.
Ovu primjedbu upućenu protiv znanosti duha možete čuti iz mnogih smjerova. Ona pokazuje da upravo u tim krugovima apsolutno nema razumijevanja kakve su stvarno duhovne potrebe našeg vremena, jer nije važno ako čovjek zamišlja da može naći put do njegova boga, već prije da li on to stvarno može. Ono što je stvarno važno uopće nije pitanje da li ljudsko biće zamišlja da ima koncepciju njegova boga, već da li stvarno ima takvu koncepciju. Iz našeg gledišta, moramo pitati kakva je to koncepcija koje se ti pojedinci stvarno drže kada kažu, “Ne želimo nikakvo posredovanje drugih duhova već ćemo se uzdići direktno od naših duša do našeg Boga”. Kakav koncept podržavaju takvi ljudi? Da li zaista imaju koncepciju Boga kada o Njemu govore? Kada čovjek govori o njegovu bogu na opravdan način, da li shvaća što se treba podrazumijevati pod pojmom Bog?
Ovo nije koncepcija koje se drže, već prije nešto sasvim različito. Kada pogledamo sve koncepcije koje takvi pojedinci formiraju o njihovom bogu, što je stvarno predstavljeno tim konceptima? Ništa drugo nego biće anđela, i svi oni koji kažu ga gledaju direktno iz njihove vlastite duše na Boga zapravo gledaju samo u anđela. Ako ispitate sve opise dane od takvih ljudi, bez obzira kako izgledali uzvišeni, vidjeti ćete da ne opisuju ništa drugo nego anđela, a ono što govore nije ništa više nego zahtjev da se pod pojmom Boga ne treba shvaćati ništa više od anđela. Na primjer, ono što se naziva Bog u modernom protestantizmu, Bog o kojem ima toliko mnogo razgovora među protestantima, nije ništa drugo nego jedan od anđela — baš ništa drugo. Važna činjenica nije da li osoba zamišlja da on ili ona nalazi put do najvišeg Boga, već do čega takva osoba stvarno nalazi put. Dakle, na ovaj način, pojedinci nalaze put samo do njihova vlastitog anđela — kažem do njihova vlastitog anđela jer je to važno.
Ako našu pažnju najprije fiksiramo na bića najnižih hijerarhija — arhaje (duhove osobnosti, kako smo ih također nazvali), arhanđele i anđele — tada dolazi čovjek, životinjsko carstvo, biljno carstvo i mineralno carstvo.
Archai = Duhovi osobnosti
Archangeloi = Arhanđeli
Angeloi = Anđeli
Ljudi
Životinje
Biljke
Minerali
Kada usmjerimo našu pažnju na ta bića koja su relativno najniža, trebamo samo imati na umu ono što je već objašnjeno da bi znali da su arhaji, duhovi osobnosti, također i vremenski duhovi. Oni su kontrolirajuće snage za cijelu vremensku epohu; oni su ono što živi kao duh u vremenskoj epohi. Mi danas živimo u drugačijem duhovnom odnosu od onog od drevnih Grka ili Rimljana jer smo kontrolirani od različitog vremenskog duha, koji je, naravno, najuzvišenije biće. Zatim pak imamo, ona bića koja zovemo arhanđeli čija je misija utemeljiti harmoniju među ljudima na Zemlji; tako su oni također, u izvjesnom smislu, lideri i vodiči ljudi. Anđeli, stojeći upravo iznad čovjeka, vode ga i odvode kroz portal smrti tako da on svog anđela ima do sebe od smrti do novog rođenja i od njega je ponovno vođen u novi život. Misija anđela je da vode pojedinačno ljude kroz ponavljanje zemaljskih života.
Sada smo došli sve dolje do čovjeka. U njegovoj zemaljskoj egzistenciji danas, čovjek se sječa samo njegova života u fizičkom tijelu. Sjećanje anđela seže mnogo dalje, i samo preko daleko većeg protezanja njihove memorije mogu voditi i usmjeravati čovjekove ponovljene zemaljske živote. Ali moderna teologija čak ni anđele ne shvaća ispravno jer je eliminirala anđelovu osobinu vođenja pojedinca kroz ponovljene zemaljske živote. Shvatimo činjenicu da su samo arhanđeli ona bića koja kontroliraju ljudske odnose nad dugim vremenskim razdobljem. Zatim, ako također shvatimo anđele kao bića koja stvarno kontroliraju život pojedinca, spremno ćemo priznati da je to prikriveni egoizam koji čini da se ljudi žele uspeti direktno do njihova boga. Premda to oni ne priznaju, istina je da ono što žele napraviti je to da se uzdignu samo do njihova vlastitog boga, do njihovog vlastitog anđela.
Ovo je od ogromnog praktičnog značaja i veoma je važno jer unutar sebe nosi određeni zametak toga što čovjek govori o jednom bogu, ali on je ništa drugo nego fantazma. Istina je da, predajući se toj fantazmi, svatko govori o njegovom vlastitom bogu; odnosno, o njegovom anđelu. Kao rezultat, tijekom vremena svako ljudsko biće dolazi do obožavanja njegova vlastitog boga, odnosno, njegova vlastitog anđela. Već smo vidjeli kako je snažan impuls ljudi da svatko obožava njegova vlastitog boga. Tijekom modernih vremena, unija ljudskih bića s onim bogovima koji su zajednički svima postala je prilično ograničena. Isticanje koje svatko daje njegovom vlastitom bogu postalo je najizraženije. Čovječanstvo je bilo fragmentirano na komade i komadiće. Sve što je preživjelo samo je riječ bog, koja jednako zvuči za ljude koji koriste isti jezik, ali svaki pojedinac shvaća nešto drugo u vezi s tom riječi; odnosno, njegova vlastitog anđela. Čak se ne uzdiže niti do arhanđela koji vodi društvo.
Na dnu ove ideje leži izvjesni prikriveni egoizam ali ljudi to neće priznati. Međutim, kada to razmotrimo, vidimo da je to važna izjava jer čovjek stvarno živi u neistini kada poriče da gleda na svog anđela dok objavljuje da gleda na jednog i jedinog boga. Živi u nebuloznoj koncepciji; odnosno, u unutarnjoj iluziji, u unutarnjoj mayi, i to ima važne posljedice. Kada se predamo toj unutarnjoj iluziji i fantastičnim koncepcijama, mi ne mijenjamo duhovne stvarnosti do kojih dolazi na temelju naših ispravnih ili neispravnih koncepcija. Dok ljudsko biće zaista gleda njegova anđela ali to ne priznaje, vjerujući suprotno da gleda u Boga, dok zapravo ne gleda čak ni arhanđela, on pomoću ove neistinite koncepcije umrtvljuje njegovu dušu. Ovo ošamućivanje duše je danas svuda prisutno međutim, kada je duša ošamućena, posljedice za ljudsku evoluciju su katastrofalne. To je tako jer umrtvljivanje duše dovodi do potiskivanja ega, zamračivanja ega, i tada se zapravo uvlače druge snage koje ne bi trebale raditi u duši. Odnosno, umjesto anđela, kojeg je osoba u startu željela poštovati ali kojeg pogrešno naziva “Bog”, uvlači se luciferički anđel i postupno dolazi do toga da osoba poštuje ne anđela, već luciferskog anđela. Međutim, tada je, blizu strmina koja vodi čovjeka dolje jer je blizu krajnjem poricanju Boga; odnosno, poricanju njegovog vlastitog anđela, što je uvijek povezano s poricanjem pravog ega. Pokazao sam vam primjer ovoga u knjizi od Leblaisa, Materijalizam i duhovnost, gdje se tvrdi da mačka ima ego baš kao i ljudsko biće, i gdje autor govori o “visokom svećeniku pasa ”!
Dakle, moramo shvatiti da, iz mnogih gledišta, odgovor na pitanje: Koga treba kriviti za materijalizam našeg vremena? mora biti: Treba kriviti religije, religijske sekte. One pomračuju svijest ljudi i na mjesto Boga postavljaju anđela koji je zatim zamijenjen s odgovarajućim luciferskim anđelom. On će ljudsko biće uskoro voditi u materijalizam. To je misteriozna veza među ponosnim egoističnim religijskim sektama koje nisu voljne slušati bilo što a da to stoji iznad nivoa anđela, već s bezgraničnim ponosom tvrde da govore o Bogu, dok govore samo o anđelu, i to nepotpuno. U konačnoj analizi, ta nevjerojatna arogancija, koja se često naziva poniznost, morala je donijeti materijalizam. Kada to imamo na umu, vidimo veoma značajnu vezu; odnosno, preko pogrešne interpretacije nečijeg anđela kao Boga, u ljudskoj duši javlja se sklonost materijalizmu. Na dnu ovoga leži nesvjesni egoizam koji je izražen kroz činjenicu da ljudsko biće prezire uspon do znanja o duhovnom svijetu i nada se naći direktnu vezu s njegovim bogom isključivo iz samog sebe. Kada više obratite pažnju na ono što sam ovdje predložio, steći ćete uvid u mnogo toga što igra ulogu u sadašnjosti. Postoji samo jedan način izbjegavanja pogrešnog tumačenja Boga a to je priznavanje duhovnih hijerarhija. Tada znamo da se sadašnje religijske denominacije ne dižu ništa više od hijerarhije anđela.
Dok ovo razmatramo, stojimo više manje unutar oblasti onog što osoba razvija unutar svjesnog života, ali također mnogo toga što živi u ljudskom biću je nesvjesno, ili nije jasno svjesno. Sada bi mogli reći da je veza između pojedinca i njegova ili njena anđela stvarna, ali onda je i veza s hijerarhijom arhanđela i onom od arhaja. Pogrešna interpretacija anđela, koja je izvršena više ili manje svjesno, također više ili manje svjesno vodi do materijalističke koncepcije svijeta, ne u slučaju pojedinog ljudskog bića već postupno tijekom vremena. Kada govorimo o odnosu pojedinca s njegovim anđelom, na neki način imamo posla sa svjesnim procesima ljudske duše. Ali u odnosu ljudskog bića prema hijerarhiji arhanđela, mi već stojimo usred nečega o čemu čovjek malo zna; nečeg o čemu povremeno dosta govori ali u vezi čega ne zna gotovo ništa. U današnje vrijeme, zasigurno, imamo konfesije usmjerene ne prema hijerarhiji arhanđela već često prema jednom arhanđelu — ne jasno izražena konfesija već sklonost osjećajne prirode prema ovom ili onom arhanđelu. Barem na jednom polju to je donijelo očiti plod tijekom devetnaestog stoljeća: u usponu ideje o nacionalnosti. Ova ideja je utemeljena u nesvjesnoj želji da se previdi suradnja među arhanđelima i umjesto toga, bude sklon uvijek prigrliti jednog arhanđela. U osnovi toga leži nešto egoistično kao i u slučaju čovjekove sklonosti jednom anđelu, ali ovdje je egoizam socijalne prirode.
Sada, jednako bi mogli željeti da opišemo što se javlja u vezi s tom socijalno egoističkom sklonošću arhanđelu, baš kao što se materijalizam javlja svjesno s pogrešnim tumačenjem anđela. Ali ovdje hodamo po skliskom ledu i o tome nije moguće govoriti u naše doba.
Još su tamnije veze ljudskog bića s arhajima, duhovima vremena. Te veze su po prirodi podsvjesne. Ljudska bića stoje barem u nekoj vrsti odnosa s anđelima. Čak iako to ne priznaju, ipak, kada kažu, “vjerujem u Boga”, to priznaju na krivi način kao što sam pokazao. Ali ako barem žele uspostaviti odnos s anđelima, njihov pokušaj odnosa s arhanđelima u osjećajima i emocijama nije u skladu s duhom našeg vremena. Kada tvrde da imaju određenu vezu zbog njihove krvi ili nečeg takvog, ta veza je u današnje vrijeme lažna. To vodi na pogrešne staze koje neću, ne mogu, opisati danas, ali one su slične onima koje susreću kada imaju posla s duhovima vremena. Ljudi će ih prihvatiti u oblicima u kojima im se predstavlja duh njihova vlastita vremena. Samo imajte na umu kako mi pomoću duhovne znanosti nastojimo oponirati ovom egoističkom prikazu kada opisujemo uzastopne periode vremena s njihovim posebnim karakteristikama, puštajući da djeluju na nas. S time, naša srca i duše mogu biti proširene da se pružaju nad cijelom evolucijom Zemlje, zaista, nad cijelom kozmičkom evolucijom, stječući time, barem u našim mislima, odnos prema različitim duhovima vremena. Ali ljudi danas neće to imati. Mnogo toga što je samo sugerirano moralo bi biti opisano ako bi željeli oslikati one pogrešne putove na koje čovjek stupa zbog egoizma u odnosu na duh vremena. Bio sam vam u mogućnosti iz djela fikcije dati (Napomena 113) mračnu sliku, opisanu na izvanredan način, naše neposredne sadašnjosti. Takvi pogrešni putovi kakvi su tamo opisani povezani su s pogrešnim odnosom s duhom vremena. Ali dok susrećemo te pogrešne putove u odnosu na duh vremena, ulazimo u najvažniju oblast. Kada ljudsko biće koje zamjenjuje njegovog anđela s Bogom prelazi od njegova anđela na luciferskog anđela, to je konfuzija u vjerovanju, u priznavanju koncepcije svijeta, koja je, na neki način, individualna. Zatim može biti konfuzija cijelih naroda; ipak, to ostaje odstupanje među ljudskim bićima na neki način, a za posljedice se uvijek može kriviti ljudska odstupanja. Ali kada idemo dalje do duha vremena i padnemo u grešku u odnosu na njega, mi se s našim greškama tada sudaramo s kozmosom. Postoji misteriozan odnos između grešaka povezanih s duhom vremena i početaka onog što čovjek donosi dolje za sebe kozmički. Osoba nesklona pogledati bilo što iznad anđela ne vidi ništa od tog odnosa. Ono što sada govorim neka svatko od vas primi najbolje što može. Utvrđeno je od duhovne znanosti i dubokih istraživanja, ali trebao bih govoriti mjesecima ako bih vam ta istraživanja trebao dati detaljno.
Greške koje ljudsko biće čini u odnosu na duh vremena sudaraju se s kozmičkim događajima i ti kozmički događaji uzvraćaju udarac. Rezultat njihovog uvođenja u ljudski život — najprije, njihovih početaka — je dekadencija koja se širi čak i do fizičkog tijela, donoseći bolesti i smrtnost i sve što je s njima povezano. Možda u ne tako dalekoj budućnosti čovječanstvo će biti uvjereno da mnogo toga što čovjek izvodi na fizičkom planu, kada je to takve prirode da prekoračuje čak i sve do duha vremena, u zemaljskoj evoluciji evocira destruktivne snage čiji se utjecaj širi čak i na bolest i smrt. Ako se na osnovu uvida kojeg ste stekli upitate, da li možda mnogo onoga što se nedavno događalo predstavlja povredu duha vremena, moći ćete odgovoriti da te duboke veze koje se šire na bolesti i smrt uvode kompenzaciju za svakakve grijehe počinjene protiv duha vremena.
Znamo savršeno dobro da bi se pametnjakovići današnjice, naravno, samo smijali kada se tvrde ovakve stvari. Oni znaju, na osnovu njihova znanstvenog pogleda na svijet, da je to čista besmislica, kako kažu, pretpostaviti da ono što ljudsko biće čini, što ljudi rade u njihovim odnosima, može uzrokovati događaje u sferi elementala. Ali nije daleko vrijeme kada će to ljudi vjerovati jednostavno zato jer će to moći vidjeti.
Ono što nedostaje našem dobu za pravi pogled na svijet, sposobno da podrži ljudski život, je ozbiljnost. Iz toga je razloga jedan od prvih zahtjeva za one koji ulaze u znanost duha razviti tu ozbiljnost u njihovom gledanju na svijet i zaista malo prodrijeti u tijek ljudske evolucije. Često smo naglašavali činjenicu da evolucija svijeta zaista dobiva značenje jedino kroz Misterij na Golgoti, i već smo uveli mnoga razmatranja koja Misterij na Golgoti otkrivaju u njegovom duboko značajnom svijetlu. Ali naša karakterizacija mora postajati sve temeljitija ako želimo obuhvatiti potpuni značaj tog događaja. Može se postaviti pitanje kako onda ljudska duša zaista doseže Krista. Može se reći da, pošto je Krist, naravno, Biće više nego svi arhaji, treba naći put do Krista. Putovi danas korišteni od običnih religijskih konfesija ne vode do Krista već najviše do anđela, kao što smo vidjeli. Ljudi se mogu voditi kao što to danas rade u ime raznih anđela ili čak arhanđela, ako su luciferska bića zauzela mjesto naprednih bića. Ali nitko tako ne može sebe voditi u ime Krista pošto je apsolutno nemoguće za dva ljudska bića koja su neprijateljska jedan prema drugom da svjedoče Krista. Mislim da to nije teško vidjeti pošto je očigledno. To je moguće kada osoba izgovara ime, Kriste, Kriste, ili Gospodine, Gospodine — kako je Krist pokazao — i znači samo njegov ili njen anđel, ali to nije moguće kada osoba zaista govori o Kristu. Dakle može se pojaviti pitanje kako, stvarno, duša dolazi na put koji vodi do Krista. Rješenju tog problema možemo pristupiti na razne načine i ovdje ćemo ući na drum do kojeg smo došli različitim razmatranjima.
Ljudi danas o prošlosti znaju ekstremno malo. Najmanje od svega znaju zašto su neke stvari proslijeđene. U najboljem slučaju, oni znaju da su proslijeđene ali jedva da znaju zašto. Tradicija izvještava, na primjer — to se može čitati u svakakvim ezoterijskim knjigama čak uključujući one o slobodnom zidarstvu — da su u drevna vremena postojali misteriji. Bili su tajne institucije u kojima su misteriji, kao što čak i ime sugerira, sadržavali tajne a tako je zaista bilo i u vanjskom smislu. Odnosno, onaj tko je našao pristup misterijima bio je obaviješten o nekim stvarima da je bio obvezan ne prenositi ih osim onima koji su, pak, u tim misterijima bili s njime udruženi; bilo je striktno pravilo da se to prenošenje misterija ne smije iznevjeriti. Bilo je jedno od najkažnjivijih nedjela ako bi netko tajnu misterija izgovorio unutar slušnog dosega neiniciranog, ali jednako kažnjivo djelo je bilo kada bi netko slušao tko nije kvalificiran da to čuje. Dok god su misteriji postojali u drevnom smislu, tog pravila se pridržavalo na striktan način. Zašto je bilo tako? Zašto se to dogodilo na taj način?
Vidite, danas se mnogo govori o misterijima, posebno od strane ljudi koji izgovaraju svakakve lijepe riječi i koji se žele malo prenemagati kroz ono što kažu. Posebno gdje se mnogo o tim stvarima priča bez nužne volje da se mnogo i razumije, što je često slučaj među masonima, prakticira se mnogo besmislica; ljudi o tim stvarima govore površno bez da mnogo znaju. Oni ne primjećuju da li su te stvari raspravljane na osnovu činjenica ili razgovor predstavlja samo riječi. U vezi s ovim stvarima možemo imati zaprepašćujuće doživljaje, koje ni najmanje ne želim kritizirati niti koriti, ali stvar je previše ozbiljna da ostane nespomenuta. Na primjer, može se pojaviti slijedeće. Netko je član jednog od društava koja su nazvana svakakvim bratskim imenima i tvrde da su zaštitnici misterija. Takva osoba — a govorim vam činjenice — dolazi vama i traži informaciju o nečem što ga naizgled zanima — barem, na riječima — ali što slabo može razumjeti. Kasnije, izvješteno je da je tu i tamo držao govore o tim stvarima i da je ono što je rekao bilo više manje beskorisno. Tim neobrazovanim osobama koje su razmažene od određenih okultnih bratstava, uzaludno je govoriti jer one ne ulaze u ono što je bitno. Na primjer, samo na taj način se moglo nedavno dogoditi, da je objavljena knjiga dobro poznatog predavača i pisca, slobodnog mislioca u vezi tajni slobodnog zidarstva, koja naravno ne sadrži ništa osim plitkih stvari. Ta besmislica je uzeta ozbiljno čak i od onih koji pripadaju takozvanim okultnim bratstvima.
Sada ćemo se podsjetiti na prava obilježja u vezi s praksama misterija koje su izrasle iz evolucije čovječanstva. Često sam naglašavao činjenicu da se čovječanstvo promijenilo tijekom zemaljske evolucije i da se važan rez u evoluciji pojavio u vrijeme kada je Krist prošao kroz Misterij na Golgoti. Ako ćemo razmotriti vitalno važnu osobinu te evolucije usporedo s drugima koje smo već spominjali, moramo reći da, kada idemo natrag iza grčko-latinskog perioda i posebno ako bi prešli iza četvrtog stoljeća prije Krista sve do petog, šestog i sedmog stoljeća — mogli bi ostati unutar grčko-latinskog ali trebali bi više toga naći ako pređemo u egipatsko-kaldejski ili čak prođemo sve do perzijskog — svuda nalazimo da je ono što je bilo izgovoreno od ljudi imalo potpuno različit značaj za ostatak čovječanstva od onog što je posjedovalo, na primjer, čak i u sedmom ili osmom stoljeću nakon Misterija na Golgoti. Riječi koje je jedna osoba govorila drugoj imale su potpuno različito značenje u vrijeme kada su drevne atavističke osobine duše, vodeći sve do atavističke vidovitosti, još bile prisutne od onog koje su imale kasnije, čak i danas. U to vrijeme riječ je posjedovala, zbog njene unutarnje snage, vrstu sugestivne kvalitete; u njoj je boravilo mnogo naslijeđene božansko-duhovne moći. Kada je ljudsko biće govorilo, njegov anđel je također na određeni način govorio iz viših hijerarhija.
Iz ove činjenice možete zamisliti da je oralna komunikacija u tim drevnim vremenima bila nešto sasvim različito od današnje. Čak i kada bi znali sve te misterije, bilo bi nam nemoguće izraziti se sada u riječima kao što je bilo moguće u drevna vremena jer govoreći s riječima moramo govoriti s onim što su postale kroz jezik. Zaista, mi u riječima imamo konvencionalne znakove. Više ne možemo doći do ljudskog bića i, s istom snagom s kojom je netko još mogao govoriti o Kristu u trećem, četvrtom, ili petom stoljeću, uzrokovati da blaga drhtavica koja je bila iscjeljujuća snaga prođe kroz njegovu dušu putem riječi, “Tvoj anđeo drži te dragi”. To se danas više ne može napraviti; riječi su izgubile njihovu drevnu sugestivnu kvalitetu, njihovu snagu. Kada su u drevnim vremenima ljudska bića međusobno govorila, snaga ljudskog zajedništva strujala je od duše do duše. Baš kao što dišemo isti zrak kada sjedimo zajedno u sali, tako je i duhovna moć onog što su zajedno živjela u onom što bi kazali jedan drugom. Kako je evolucija napredovala, to je bilo izgubljeno. Riječ je izražavala sve manje božanskog.
Ako dopustite da vaše duhovno oko stoji nad ovom činjenicom, moći ćete reći da su mogle postojati neke kombinacije riječi, izvjesne formule riječi, koje su imale veći učinak od drugih koje su bile u općoj oralnoj uporabi. Takve formule riječi, posjedujući moć koja daleko nadilazi onu od drugih riječi, bile su prenošene u misterijima. Pošto su te formule osobi koja ih je znala davale uzvišenu moć nad drugim ljudima, sada ćete moći shvatiti da nisu mogle biti otkrivene ili zloupotrijebljene. Apsolutna je istina da kada je drevni hebrejski svećenik hrama na pravi način izgovorio ono što se obično nazivalo Riječ, ali što je bilo određena kombinacija zvukova, ljudska bića kojima se obraćao okružila bi drugačija riječ; to jest, u duhovnom smislu, ali ta duhovnost je bila stvarna.
Možete razumjeti, stoga, da govoriti formule misterija onom kome se ne bi smjele reći jer je tako nad njime izvršena određena dominacija koja nije bila opravdana, nije bio samo kriminalni čin, već se također nije odobravalo ni slušanje jer je osoba tako izlagala sebe opasnosti da se potpuno preda moći druge osobe. Ove stvari nisu tako apstraktne kako ih neke osobe žele predstaviti; one su konkretne i stvarne. Vremena su ono što se promijenilo i na to je nužno obratiti pažnju. Od Misterija na Golgoti, riječi više ne posjeduju taj značaj; inače, kao što lako možete vidjeti, stvarna sloboda nije se mogla pojaviti među ljudskim bićima; nekako, njihove duše bi ostale ništa osim proizvoda govora. Riječi su morale izgubiti tu unutarnju snagu. Ali onda je druga snaga ušla u zemaljsku evoluciju koja bi postupno mogla vratiti ljudima ono što je izvorno dolazilo od riječi samo kada bi mogli naći pravi odnos prema tome. Ljudi drevnih vremena od njihovih riječi su učili misliti, i u drevna vremena nije bilo drugih misli osim onih koje su dolazili od riječi. Ali moć misli mogla je doći iz riječi samo ako su one bile karaktera kao što sam opisao. U kasnija vremena ta moć nije više bila prisutna. Ali onda je došao On, ono Biće koje je moglo opet obnoviti svu moć misli ako bi bile ispunjene s Njime, onim Bićem koje je moglo reći, “Ja sam Riječ”. To je Krist. Ali ljudi prvo moraju naći način da Krist živi u njihovim dušama. Krist je tamo. Znamo da je od vremena Misterija na Golgoti On stvarna snaga. Sada, dok govorimo o karmi, također želimo pokazati kakav On ima odnos s njom. Anđeo ulazi u odnos samo s jednim čovjekom, ali Krist može imati daleko veći značaj čak i od arhanđela pošto On ne samo da ujedinjuje ljude ovdje na Zemlji u skladu s duhom vremena već također ujedinjuje i žive s umrlima; drugim riječima, On ujedinjuje one duše koje su ovdje organizirane u svojim tijelima i također i one koje su već prošle kroz vrata smrti. Međutim, moramo naučiti, malo bolje razumjeti kako se može naći Krista u duhu naših vremena; odnosno, kako se može naći put do Njega, pošto smo počeli s pitanjem, “Kako ljudsko biće danas može naći put do Krista ”?
Iznad svih drugih stvari, nužno je da se čovjek još jednom izdigne iznad egoističke navike da živi samo u svojoj vlastitoj duši. Riječ istine u evanđeljima — a koliko mnogo riječi koje čitamo u evanđeljima nisu uzete u skladu s njihovim pravim značenjem jer nam ne ugađaju — riječ istine u evanđeljima je, “Gdje su dvoje ili troje okupljeni u Moje ime, tu sam Ja usred njih”. (Napomena 114) Duh sujetnog misticizma koji kaže, “Krist će se roditi u mojoj duši”, nije duh kršćanstva; taj duh objavljuje, “Gdje su dvoje ili troje okupljeni u moje ime, tu sam Ja usred njih”. Međutim, da bi objasnio cijeli duh ove izreke u vezi s ponovljenim zemaljskim životima, što želimo napraviti u ovim razmišljanjima, a također i u vezi profesionalnog života ljudskog bića danas, moram raspraviti nešto posebno karakteristično za naše doba. Moramo se naučiti podići iznad egoističkih ograničenja unutar naše ljudske prirode. U smislu primjenjivom na naše vrijeme, moramo se dići iznad toga učeći još jednom da znamo i mislimo o kozmosu s kojim je ljudsko biće povezano i iz kojeg je rođeno, učeći da o njemu razmišljamo u odnosu na čovjeka.
Vjerujete li da je današnja znanost sposobna misliti o čovjeku u odnosu na kozmos? Sjetite se tvrdnje Hermanna Grimma koju sam citirao čak i na javnim predavanjima, “Prirodoznanstvenici zamišljaju neku vrstu mehanizma u kojem ljudsko biće ne može postojati”. (Napomena 115) Danas je potpuno nemoguće za znanstveni pogled na svijet da netko misli o čovjeku u odnosu na kozmos. To se ne može ukoliko najprije ne naučimo vidjeti stvari konkretno. Netko danas konstruira stroj i vjeruje da se zapravo ništa više nije dogodilo osim stvarnog konstruiranja i onog što će se postići pomoću njega. Ali predati se takvom vjerovanju znači uspostaviti ono što se može nazvati negativno praznovjerje, i jako je rašireno. Praznovjerje je vjerovanje u duhove kada ni jedan ne postoji, ali osoba također može izraziti nevjericu u duhove kada su prisutni, i to je negativno praznovjerje. Čovječanstvo se u potpunosti prepušta ovom negativnom praznovjerju bez da to stvarno zna jer se još nije naviknulo razmišljati o stvarima koje ulaze u čovjekovu evoluciju kao kozmički međusobno povezanima i pod moralnom točkom gledišta. One su smatrane samo mehanizmima.
Odaberimo jedan primjer i to onaj koji je karakterističan za naše doba i sličan mnogo čemu što dominira našim vanjskim životom; odnosno, parni stroj. Kakvu ulogu danas igra parni stroj! Samo promislite na trenutak kako mnoge stvari ne bi postojale kada ne bi bilo parnog stroja. Neću reći da sve što čovjek ima mora biti njime proizvedeno, ali do mnogo je toga došlo s tim strojem što je u skladu sa stvarnim duhom vremena.
Parni stroj zaista nije proizveden prije osamnaestog stoljeća. Ono što je postojalo do tog vremena sastojalo se ni od čega više osim nepraktičnih pokusa. Drugim riječima, možemo reći da je enormno značajan parni pogon koji se danas univerzalno koristi najprije učinjen primjenjivim 1719 od Newcomena (Napomena 116) i zatim kasnije, 1762, od Watta. (Napomena 117) Možemo govoriti o ovoj dvojici kao o njegovim začetnicima, barem u smislu u kojem danas govorimo o njemu i svemu povezanom s njime.
Sada, što čini za nas mogućim da imamo parne pogone, koji nipošto nisu stari? Što je osnova te mogućnosti? Vidite, godina 1769 — neću dati izjavu koja bi izgledala ekstremno čudna svakom tko misli znanstveno — kada je Watt napravio parni pogon korisnim, bila je godina nikako daleko od Goetheove koncepcije Fausta. Iako oni leže daleko razdvojeni, možda bi u našim razmišljanjima mogli otkriti zanimljiv međuodnos između tog parnog pogona i koncepcije Goetheova Fausta. Ali prvo moramo pregledati u mislima mnogo toga što je povezano s uvođenjem parnog pogona u čovjekovu evoluciju. Na kakvom načelu parni pogon stvarno počiva? On stvarno počiva na mogućnosti stvaranja prostora ispražnjenog od zraka, ili malo zauzetog njime. Cijela mogućnost pravljenja parnih pogona počiva na stvaranju i korištenju vakuuma. U drevnim vremenima čovjek je govorio o horror vacui, užasu vakuuma. Time je naznačeno nešto objektivno. To je značilo da prostor uvijek želi biti ispunjen s nečim; da nešto prazno nije stvarno moglo biti postignuto; da priroda ima određeni strah od vakuuma. Najprije, vjerovanje u užas vakuuma moralo je nestati. Drugo, trebalo je uspostaviti mogućnost da je prostor koji sadrži malo zraka ili je gotovo lišen zraka, mogao biti kreiran. Tek onda je bilo moguće uzeti u obzir korištenje parnih pogona. Zrak je morao biti eliminiran iz određenih prostora. Kroz mehanička razmatranja nije moguće steći novu kozmičku, moralnu koncepciju nasuprot drevnoj kozmičkoj i moralnoj koncepciji o horror vacui. Ali što se stvarno događa kada stvaramo prostor koji sadrži malo ili ništa zraka sa svrhom dovođenja onoga do čega je tako došlo u službu ljudske evolucije?
Drevna biblijska priča objavljuje da je Jahve udahnuo dah života, zrak, u čovjeka, i time je on postao živa duša. U čovjeka je trebao biti uveden zrak da bi on postao ono što je trebao kao zemaljsko ljudsko biće. Mnogo stotina ili čak tisuća godina, čovjek je koristio samo ono razrjeđivanje i kondenzaciju zraka do koje je došlo automatski u kozmičkom odnosu. Zatim dolazi moderno doba kada se čovjek poduhvatio da razrijedi zrak, da skloni ono što je Jahve stavio unutra, da radi u opoziciji s načinom na koji Jahve može raditi smještajući ljude na Zemlju. Što se zaista događa kada čovjek koristi prostor koji sadrži malo zraka, to jest, izbaci zrak iz prostora? Tu se javlja opozicija protiv Jahve. Mogli bi lako misliti da, dok Jahve struji u čovjeka kroz zrak, čovjek Jahvea izbacuje kada stvara prostor koji sadrži razrijeđeni zrak. Kada je na ovaj način stvoren parni pogon, Ahriman dobiva mogućnost da se kao demon smjesti čak i u samom fizičkom entitetu. Pri konstruiranju parnih pogona, stvoren je uvjet za inkarnaciju demona. Ako se ne želi vjerovati u njih, to ni ne treba; to je negativno praznovjerje. Pozitivno praznovjerje sastoji se u viđenju duhova ondje gdje ih nema; negativno praznovjerje sastoji se u poricanju duhova ondje gdje jesu. Kod parnih pogona ahrimanski demoni su zapravo uvedeni čak i u fizički objekt. Odnosno, dok se kozmos spustio sa svojim duhovnim elementom kroz ono što je bilo izliveno u ljudskoj evoluciji, duh kozmosa je izbačen kroz ono što je stvoreno u obliku demona. To će reći, ovaj novi, važan i divan napredak doveo je ne samo demonologiju, već također i demonsku magiju koja često prožima modernu tehnologiju.
Mnoge stvari, i ovdje opet dajem nekako paradoksalnu izjavu, postaju manifestirane kada naučimo ispravno čitati ono što se često smatra manje značajnim. Konačno, ovo je (ovdje je na ploči najprije napisano slovo i bez točkice, i kasnije je dodana točkica) glavni dio čak i materijalne supstance ovog slova, ali tek ga točkica čini slovom i. Promotrite koliko ova točkica manje sadrži nego ostali dio čak iako je točkica ta koja čini slovo. Osoba koja se drži samo materijalnog elementa u evoluciji čovječanstva također će čak i u materijalnom često vidjeti samo ono što sadrži sto puta više od točkice i potpuno propustiti da vidi točkicu. Ali onaj tko pažljivije promatra, tko samo ne bulji u pojave nego ih čita, često će naučiti čitati na pravi način kada se napravi fina sugestija. Zaprepašćujuće je da ćete u biografiji Jamesa Watta naći spominjanje slijedeće činjenice; uputiti ću na to na način koji bi izgledao krajnje lud svakoj modernoj i inteligentnoj osobi. Ali naravno, vi sami morate najprije razumjeti interpretaciju ove činjenice. Watt ispočetka nije mogao postići ono što je namjeravao s njegovim izumom, njegovim parnim pogonom. Vidite, njegov razvoj se proteže od 1712 do 1769. Kada je jednom čovjek nešto izumio, drugi, naravno, to stalno imitiraju. Tako je mnogo toga konstruirano između ta dva datuma. Kada je Watt konačno pomoću drugih poboljšanja napravio njegov stroj upotrebljivim, u njemu je koristio pronalazak kojeg je netko drugi patentirao; zbog toga, nije mogao nastaviti dok nije smislio nešto drugo da to zamijeni. Onda je na čudan način otkrio ono što je trebao. Živio je, naravno, u dobu u kojem se kopernikanski pogled na svijet već dugo držao, što sam ja okarakterizirao kao nešto pogodno samo za naše doba. Zapravo mu je palo na pamet da konstruira njegov pokretni aparat na takav način da je to mogao nazvati “kretanje Sunca i planeta”. O tome je tako govorio jer je stvarno bio vođen onim što je u kopernikanskom sustavu zamišljeno kao okretanje planeta oko Sunca. Zapravo je donio i prikrio unutar parnog pogona ono što je u modernom dobu naučio kao kretanje nebeskih tijela.
Sada, imajte na umu ono što sam nedavno objasnio kao nešto što će se dogoditi ali što je sada tek na svojim počecima; odnosno, da će se delikatne vibracije akumulirati i time će biti proizvedeni strašni učinci. Hvala Bogu, to još nije postignuto! Ali početak leži u činjenici da je kopirano kretanje Sunca i planeta. Pošto kretanje Sunca i planeta posjeduje duboki značaj za našu Zemlju kada zrače unutra, vjerujete li da ono nema značaja kada ga kopiramo u minijaturi i prouzročimo da zrači opet vani u kozmički prostor? Ono što se tada događa ima duboko značenje za kozmos. Ovdje direktno vidite kako su čak i one vibracije o kojima sam govorio sada dodane demonu i kroz koje može otvoriti svoju aktivnost prema vani u kozmički prostor.
Naravno, ne bi nitko trebao misliti da ono što sam upravo rekao pokazuje da bi parne pogone trebalo uništiti. U tom slučaju trebalo bi još uništiti dosta toga jer oni nikako nisu najviše demonski. Kada god je korišten elektricitet — osim drugih stvari — ima daleko više demonske magije jer to koristi sasvim drugačije snage koje imaju sasvim drugačije značenje za kozmos. Očito, svatko tko razumije znanost duha će sasvim jasno shvatiti da ove stvari ne treba uništiti, da mi ne možemo biti reakcionarni ili konzervativni u smislu da moramo oponirati progresu. Zaista, demonska magija označava progres, i Zemlja će nastaviti sve više napredovati. Razvoj događaja u svijetu će uskoro napraviti mogućim proizvesti ogromne učinke koji odzvanjaju vani u univerzumu. Izbacivanje ovakvih stvari ili njihovo proklinjanje nije ono što slijedimo jer su one očito opravdane. Ali ono što treba imati na umu je da pošto se one moraju pojaviti na jednoj strani tijeka ljudskog progresa, na drugoj strani moraju biti stvorene suprotne snage da se ponovno postigne ravnoteža. Protu snage moraju biti stvorene. One moraju donijeti balans koji se može stvoriti jedino ako čovječanstvo opet dođe do razumijevanja Krist-načela, ako čovječanstvo nađe put do Krista. Za sada čovječanstvo je odvedeno daleko od Krista. Čak i oni koji sebe zovu službenim predstavnicima Krista traže anđela umjesto Njega. Ali put koji duša treba uzeti do Krista mora se pronaći. Baš kao što radimo sve do fizičkih zvijezda i u kozmosu pomoću demona strojeva, tako moramo i duhovno naći put u svjetove u kojima ljudska bića žive između smrti i novog rođenja gdje se mogu naći bića viših hijerarhija. Ono na što sada aludiram povezano je s onim što sam već objasnio. Ljudska bića sve više i više ulaze u karmu zvanja s jedne strane, kao što sam objasnio, a sa druge strane ta karma zvanja mora biti neutralizirana razumijevanjem duhovnog svijeta, koje ih zauzvrat može pripremiti da nađu put do Krista.
Sutra ćemo dalje govoriti o ovim stvarima.
113. Albert Steffen, Der rechte Liebhaber des Schicksals [Istinski ljubavnik sudbine].
114. Po Mateju 18:20.
115. Grimm je dao tu izjavu na 23. "Goethe" predavanju s referencom na Laplace-Kant fantaziju o porijeklu i prošlom uništenju Zemlje.
116. 1711, engleski izumitelj Thomas Newcomen (1663-1729), zajedno sa suradnikom Cowley-em, uspio je u konstruiranju atmosferskog parnog pogona koji se mogao koristiti u praktične svrhe 1712.
117. Škotski izumitelj James Watt (1736-1819) u početku za njegov parni pogon nije mogao koristiti već dobro poznati mehanizam koljenastog vratila (radilice) i spojne letve jer je već bio patentiran od nekog drugog. Međutim, on je zaobišao problem koristeći takozvano solarno i planetarno kružno gibanje.