.- 8. Osmo predavanje, Dornach, 25. studenog 1916
Život Galilea u svijetlu problema sudbine. Der rechte Liebhaber des Schicksals [Istinski ljubavnik sudbine] od Alberta Steffena.
Naša sadašnja razmatranja impresionirati će nas s dubinom i stvarnim značenjem jedino ako ih ne prihvatimo samo na teoretski način, pošto su u najvišem smislu riječi životne istine. Radije, iz njih moramo izvući određene posljedice za naše osjećaje i sentimente koje nam mogu omogućiti da drugačije gledamo na život nego što to često rade oni koji nisu na to pripremljeni antropozofskim gledištem. Da bi dohvatili istinu života naši umovi moraju biti prošireni preko znanosti duha. To znači da moramo naučiti uspoređivati prirodu istine kakvu susrećemo u životu s jednostranim razmišljanjem o istini koje se tako lako događa ljudima. Prejednostavno je ući u naviku formiranja mišljenja o ovome ili onome, ne samo o svakodnevnim stvarima već također i o najvažnijim činjenicama života, i zatim s tim gledištem utvrditi naše mišljenje, ne obraćajući pažnju na činjenicu da se na svijet može gledati s različitih stajališta. Dakle, istinu možemo dostići samo kada osjetimo i shvatimo kako se sve, svaka pojedina činjenica, može gledati s mnogo stajališta. Ispričati ću tijek određenog života da bi vam mogao dati primjer, vrstu ilustracije o tome što mislim. Sada se bavimo karmom, prolazom ljudskog bića kroz ponovljene zemaljske živote, sudbinom čovjeka, što je izraženo smjerom koji ljudski život uzima. Mnogo možemo naučiti kroz primjere pojedinih života ako ih gledamo pravilno u svijetlu ponavljanja zemaljskih života.
U ovom primjeru, to moramo napraviti s osobom koja je rođena u šesnaestom stoljeću. Da bi uzeli u obzir nasljedne utjecaje koje ljudi danas žele naglašavati, pogledajmo najprije njegova oca. Otac tog čovjeka koji je rođen u šesnaestom stoljeću bio je prilično svestrana osoba ali također i iznimno tvrdoglava; to je karakterizirano određenom grubošću u izrazu njegova života. Bio je dobro upućen u glazbu, svirao lutnju i druge instrumente sa strunama, bio je također upoznat s geometrijom i matematikom, a njegova profesija je bila trgovac. Njegova grubost može se bolje razumjeti iz slijedećeg. Imao je određenog učitelja glazbe koji je, u to vrijeme u petnaestom stoljeću, bio visoko cijenjen čovjek. Kao učenik tog čovjeka, napisao je knjigu o glazbi, ali ona se nije svidjela njegovom učitelju i on je to naveo kao problem u njegovoj vlastitoj knjizi. Učenik je onda postao sasvim ljut i napisao još jedno izdanje u koje je uključio sve moguće osude koje je mogao sakupiti protiv “starih i zahrđalih pogleda” njegova glazbenog učitelja. Zatim je knjigu posvetio njemu, izričito rekavši u posveti, “Pošto si se usudio okrenuti protiv mene na tako nametljivi način, želim ti dati priliku da to zadovoljstvo doživiš češće. Očito uživaš u takvim stvarima i zato ovu knjigu želim posvetiti tebi”.
Sin tog čovjeka je osoba o čijem tijeku života vam želim pričati na pomalo prikriven način. Kao što je tih dana bio običaj, on je najprije proučavao grčki i latinski s čuvenim učiteljem u Italiji jer je njegov otac pridavao veliku važnost tome da on ima dobru poduku. Proučavao je humanizam s redovnicima, učio matematiku od oca i, kao dodatak, učio crtanje, perspektivu, i slično s drugim učiteljima. Imajući izniman kapacitet za matematiku i mehaniku, nastavio je briljirati na tim poljima i postao svestran mladi čovjek. Čak je i kao dječak radio svakakve modele strojeva koji su tada bili korisni. Danas, znate, dječaci rade samo avione, ali onda su rađeni i drugi brodovi. Sa osamnaest, mladi čovjek je otišao na sveučilište, studirajući najprije medicinu — oprostite na ovome upravo nakon što smo čuli odlomak iz Fausta. (Napomena 106) Ali on je imamo nekako drugačije iskustvo nego student koji je upravo predstavljen u onoj sceni “Mefisto i student”. On nije njegove medicinske studije prošao kao da je u snu, niti je rekao, “Nije tako loše”. Ne, zaista mu se nije sviđalo studiranje medicine pošto je našao da se ta disciplina prolazi na nesistematičan način, jedna činjenica jednostavno slijedi drugu bez prave povezanosti. Zatim se okrenuo filozofiji. U tim danima bio je običaj da neki pojedinac napadne Aristotela, grčkog filozofa koji je do tada bio uvelike poštovan. Pošto je jednog od tih kritičara imao u svom učitelju, naš mladić je pao u istu naviku kritiziranja i mržnje Aristotela. Premda je njegov otac bio izuzetno kompetentan, nije bio omiljen zbog njegovih osobina. Tako, nakon što je njegov sin nekoliko godina studirao, nije imao mnogo novca a za sina je želio osigurati školarinu. Međutim, nije uspio, i bio je osuđen da mu osigura daljnju nastavu s novcem kojeg je zaradio u znoju i krvi.
Nakon što se sin probio kroz njegove studije medicine i filozofije, imao je razloga da se osjeća sretnim. Postao je profesor na jednom od najčuvenijih sveučilišta njegove zemlje, podučavajući matematiku i također prakticirajući medicinu, o kojoj je imao dosta znanja iz njegovih studentskih dana. Sve u svemu, bio je dosta popularan učitelj. Ali na tom sveučilištu stvari su za njega postale pomalo vruće. Do toga je došlo preko knjige koja je objavljena sadržavajući opis javnog projekta, mehaničkog projekta. Napisana je od eminentnog gospodina koji nije bio previše inteligentan, ali koji je bio sin aktualne kneževske osobe te određene države. Naš profesor, premda još relativno mlad, nije imao poteškoća u dokazivanju da je taj projekt nemoguće izvesti. Tada se pojavilo dosta neprijateljstva prema njemu i, premda je već uspio u privlačenju pažnje na sebe kroz njegova postignuća, više se nije osjećao skroz ugodno u tom određenom gradu i sveučilištu. Pojavila se mogućnost odlaska na drugo sveučilište u republikanskoj državi. I na tom je sveučilištu, uskoro postao dobro poznat, imao je mnogo studenata i, što se tada podrazumijevalo, davao je mnoge privatne lekcije tako da je imao izvrstan prihod. Dosta mu je novca trebalo jer je njegov otac umro i morao je podržavati majku i sestre. Da bi malo jasnije vidjeli karmu ove osobe dopustite da spomenem slijedeću autentičnu činjenicu; bila je prenesena od suvremenika kome je ispričao sam naš čovjek. Nadalje, bez obzira kojom filološkom finesom je napravljen poduhvat da se dođe do činjenice, to je dokaziva istina. Ovaj čovjek s kojim se bavimo, koji sada podučava na republikanskom sveučilištu, jednom je imao san u kojem je vidio sebe kako hoda po užarenom ugljenu i pepelu i znao je da je to moralo doći od goruće katedrale u gradu gdje je on ranije bio profesor. Pričao je o ovom snu a također i pisao o njemu u mnogim pismima. Kasnije je otkriveno da je upravo iste noći kada je imao ovaj san, katedrala stvarno izgorjela.
Sada, on je bio najuspješniji; zaista, napravio je značajna znanstvena otkrića, za koja su drugi tražili dio zasluga kakav je onda bio običaj a još je tako čak i danas u nekoj mjeri, bez da mu zahvale. Postao je prilično imućan ali ne i dovoljno po njegovu vlastitu mišljenju, posebno jer je morao tako teško upirati. Morao je davati mnoge privatne lekcije, zarađujući nešto s time, zasigurno, ali to je zahtijevalo dosta rada. Sada, njegovi talijanski suvremenici a kasnije i drugi govore na zanimljiv način kako je on bio čovjek toliko okupiran njegovim mozgom da je — jednostavno ponavljam ono što je kazano — imao malo vremena obraćati pažnju na impulse njegova srca. Bio je, stoga, prilično pametan ali nekako manje dopadljiv. Dakle, nikada se nije službeno oženio ali je živio, kako njegovi suvremenici kažu, u izvanbračnoj zajednici s izvjesnom Marinom Gamba s kojom je imao dvije kćeri, koje je poslao u samostan, i sina, kojeg je kasnije ozakonio. Premda je postao instruktor mnogih čuvenih ljudi — na primjer, učio je Gustava Adolfa, koji je kasnije postao kralj Švedske — stvari nisu bile sasvim onakve kako je on želio. Tako je podnio zahtjev Velikom vojvodi njegove rodne zemlje gdje je prije bio profesor. To je bilo 1610. Činjenica je bila da je težio za više slobodnog vremena da se posveti izumima i otkrićima. Zanimljivo je, stoga, promotriti čovjeka nekako pažljivije jer je zaista bio neka vrsta djeteta njegovog doba. Iz tog razloga želio bih vam pročitati, s prilično dobrim prijevodom, pismo koje je napisao da dobije povoljniji položaj na dvoru Velikog vojvode. Piše prijatelju o njegovoj korespondenciji s Velikim vojvodom:
Pismo vaše milosti je srdačno dobrodošlo, najprije, jer mi daje do znanja da me se njegovo najdostojnije visočanstvo, Veliki vojvoda, moj Gospodar, sječa, i zatim jer me uvjerava u nastavak dobre volje s pravom časnog gospodina Aeneasa Piccolomini, po meni beskrajno visoko cijenjenog, kao također i u ljubav vaše milosti, zbog koje opažate moj interes i potiče vas da mi pišete na tako prijateljski način o okolnostima od velike važnosti. Za tu uslugu ostajem uvijek dužan i, s pravom časnom, gospodinu Aeneasu a također i vašoj milosti, izražavam duboku zahvalnost, i smatram svojom dužnošću, kao dokaz vrijednosti koju pridajem takvoj dobroti, govoriti s tim gospodinom u vezi misli i onih životnih odnosa u kojima bi mi bila želja da prođu godine koje su mi još ostale. Nadam se da bi se mogla ukazati prilika kada bi s pravom časni Aeneas, s njegovim oduševljenjem i svestranošću, mogao dati određeniji odgovor našem cijenjenom i impresivnom Gospodaru, prema čijem visočanstvu, kao dodatak onom odnosu s dubokim poštovanjem i najposlušnijoj podložnosti prema njemu od svakog od njegovih odanih slugu, se osjećam, povrh toga, naklonjen s posebnom posvećenošću i, ako mi je dopušteno reći, s toliko ljubavi. Čak ni Bog od nas ne traži nikakav drugi osjećaj nego da Ga volimo, ali ostaviti ću po strani sve druge interese, i ne postoji bilo koji položaj za koji ne bih promijenio moj vlastiti status ako bi znao da bi to ugodilo Njegovoj Visosti. Ovaj odgovor bi onda mogao biti dostatan da ostvari bilo koju odluku koja bi mogla zadovoljiti Njegovu Visost da je donese s obzirom na moju osobu. Ali ako će, što možemo pretpostaviti, Njegova Visost, puna čovječnosti i dobrote, koja ga čini dostojnim slave među svima drugima i činiti će ga sve više i više dostojnim, zajedno s mojim služenjem njemu ujediniti bilo kakvo zadovoljstvo za mene, neću se suzdržati da kažem što mi je na umu. Već dvadeset godina, i zaista kroz najbolji bio mog života, radio sam do najsitnijih detalja, kako se kaže, na zahtjevima bilo koga i svakoga, da podijelim svaki mali talent koji je u moj posjed došao od Boga ili kroz moje vlastite težnje u mom zvanju. Ali sada bih želio steći dovoljno slobodnog vremena i mira da prije nego moj život završi mogu dovršiti tri velika djela koja imam u rukama tako da bi ih mogao objaviti. Nadao bih se to napraviti možda u čast sebi a također i svakome tko bi me podupro u takvom poduhvatu, kroz činjenicu da bih onima koji proučavaju na tom posebnom polju možda napravio veću, općenitiju, trajniju uslugu nego bi to inače mogao u ostatku mog života. Ne vjerujem da bih mogao imati više slobodnog vremena drugdje nego što imam ovdje dok god sam primoran potporu za moju obitelj steći izvan mojih službenih dužnosti kao učitelj i dajući privatne lekcije. Nadalje, takav rad ne bih rado radio u nekom drugom gradu osim u ovome, iz raznih razloga koje bi bilo teško nabrojiti. Ipak, sloboda koju imam ovdje nije dovoljna, pošto moram žrtvovati, po zahtjevima jedne ili druge osobe, više sati dnevno a često i najbolje sate. Bez obzira koliko briljantna i velikodušna bila republika, zadržati od nje plaću bez služenja zajednici nije uobičajeno. Dok god ja mogu davati predavanja i pružati uslugu, nitko me u republici ne može osloboditi te obveze bez da prekine moja primanja; ukratko, ne mogu se nadati takvoj naklonosti od bilo koga drugog osim apsolutističkog princa. Ipak ne bih želio, nakon ovog što sam rekao, da izgleda da imam neopravdane zahtjeve za vašu Milost, kao da tražim potporu bez odgovarajuće službe i obveze. To mi nije cilj; upravo suprotno. Što se tiče odgovarajuće službe, imam razne izume od kojih bi svaki pojedinačno bio dovoljan dati potporu za moj život, ako bi susreo velikog princa koji bi u njemu uživao. Iskustvo mi pokazuje da stvari koje su, možda, od manjeg značaja daju veliku prednost za onog tko ih je otkrio, i moja je misao uvijek bila smjestiti te stvari pred mog princa i prirodnog gospodara radije nego pred druge. On bi pak mogao uraditi s tim stvarima i s izumiteljem onako kako on to vidi, i primiti od njih, ako bi mu se svidjelo, ne samo rudu, već također i metal. Nove stvari takve vrste pronalazim svaki dan i pronašao bi mnogo više ako bi imao slobodnog vremena i mogućnost da osiguram vješte osobe čiju bi pomoć koristio u raznim istraživanjima. Što se tiče daljnjeg svakodnevnog pružanja usluga — odnosno, javnih i privatnih predavanja — osjećam samo odvratnost prema potkupljivoj servilnosti u kojoj moram ponuditi svoj rad u zamjenu za bilo koju naknadu koja se svidi naručitelju; ali pružiti uslugu princu ili velikom gospodaru, i svakome zavisnom o njemu, nikada mi ne bi bilo odbojno. Upravo suprotno, iskreno bih to želio i težio tome, i pošto je vaša Milost željela od mene znati nešto o mom prihodu ovdje, reći ću vam da naknada za moje usluge iznosi 520 zlatnih guldena, što će se promijeniti u jednak broj škuda u roku od par mjeseci kada dobijem moj novi položaj, u koji sam gotovo siguran. Taj novac mogu dobrim dijelom štedjeti, pošto dobivam veliku dodatnu pomoć za moje domaćinstvo tako što imam privatne učenike i od zarade od privatnih lekcija, premda radije odvraćam nego što nastojim dati mnogo takvih lekcija. Imam daleko veću težnju za više slobodnog vremena nego za novcem, pošto znam da bi za mene bilo mnogo teže steći dovoljnu količinu novca da se izdvojim nego određenu količinu slave kroz moj znanstveni rad.
Ovaj čovjek je zatim stvarno pozvan na taj dvor. Jedini je zahtjev bio da održi predavanje u prigodama kada su bili rijetki događaji, briljantne prilike, blagdani na kojima se Veliki vojvoda morao pojaviti i gdje je bilo nužno ostaviti dobar dojam na strane posjetitelje. A za ostalo, jednostavno će primati potporu i potpuno se posvetiti svojim proučavanjima. Neko vrijeme su stvari išle dobro, zaista. Čak i pjesnici, plemići, i princeze su ga poštovali i držali svakakve svečanosti jer su ga smatrali velikim čovjekom. On je sam — bilo je to 3 veljače 1613 — sastavio tekst za maskenbal u kojem je predstavljao sebe kao Jupitera ustoličenog na oblacima. Lako ga se moglo prepoznati pod njegovom maskom i pošto su četiri mjeseca Jupitera upravo bili otkriveni od Galilea (Napomena 107) i dana su im imena četiri princeze iz kuće, čak su se i četiri princeze pojavile u pratnji. To je sve skupa bila neobična, svečana raskoš.
Međutim, ljubaznost princa je, postupno slabila i nakon nekog vremena on je zapravo izdao tog učenog čovjeka. Kler je našao da njegovi pogledi nisu u skladu s njihovima. Nadalje, bio je osiromašen na kraju života i umro je u pravom razočaranju. Do kraja je iskusio nezahvalnost i prevrtljivost sudbine. Do kraja je naučio kako se neki kneževi ponašaju na duge staze, i doživio je mržnju klera.
Sada sam vam dao činjenični opis života ljudskog bića. Ali sada bih ovu životnu priču želio ispričati na drugi način, iz druge perspektive, takoreći.
18 veljače 1564, rođen je veliki Galileo. Njegov otac, Vincenzo Galileo, bio je iznimno dobro upoznat s glazbom, dobro je svirao lutnju i druge instrumente sa strunama, bio zaokupljen geometrijom, i u početku sam učio sina glazbi. Studirao je latinski i grčki s uglednim učiteljima; humanističke je znanosti učio s redovnikom i zatim otišao na Sveučilište u Pisi gdje je studirao medicinu bez puno zadovoljstva, zatim se okrenuo filozofiji, postao protivnik Aristotela pod utjecajem suvremene tendencije. U to vrijeme je već bio toliki genij da je jednog dana do je sjedio u katedrali u Pisi gledajući crkvenu lampu kako se ljulja, otkrio princip izokronizma njihala, najvažnije otkriće koje je od tada značajno. Taj događaj ispričan je od Galileovih suvremenika. Stalno su mi govorili da je to mit, ali nastavit ću ga kazivati jer je istinit.
Unatoč važnosti Galileovih misli na opservaciji te ljuljajuće crkvene lampe, otac za njega nije mogao dobiti stipendiju. Zatim, nakon što je proveo studije geometrije, postaje profesor na Sveučilištu u Pisi. Tamo je za šezdeset škuda godišnje predavao matematiku i također prakticirao medicinu. Znamo da je stvarno prakticirao medicinu iz pisma kojeg je napisao ocu u kojem traži da mu pošalje spise drevnog liječnika Galena kao vodič. Oštro je kritizirao spis visoko pozicioniranog ali nepromišljenog Cosima I (Napomena 108) koji je u to vrijeme objavljen. Zatim su stvari u Pisi za njega postale prevruće i pošto ga je venecijanska republika pozvala da predaje tamo, cijeneći ga više nego njegova materinja država, 1592 je otišao u Padovu. Galileo Galilei postaje profesor na Sveučilištu u Padovi i zapaženo predaje o matematici i sličnim temama; također je konstruirao sunčane satove po posebnim načelima i usavršio znanje mehanike. Tamo je Giambattista Doni u njegovim pismima o snovima napisao da je Galileo imao san koji sam vam opisao; to je bio san u kojem je hodao po užarenom ugljenu i pepelu. Katedrala u Pisi gorjela je u vrijeme dok je Galileo imao svoj san, i o tome je pisao u pismima mnogim suvremenicima. Otprilike u to vrijeme izumio je proporcionalne krugove i strojeve za podizanje vode, napravio značajna otkrića u vezi s teleskopom i termoskopom, i radio opservacije u vezi barometra i drugih stvari, za što su zasluge tražili drugi ljudi, dok ih u mnogim slučajevima treba pripisati njemu. Već sam vam rekao priču o njegovoj izvanbračnoj zajednici; dogodilo se kao što sam prenio pa ne treba ponavljati. Slično, njegovo pismo je napisano na način kako sam vam rekao. Dakle, stvarno je bio prebačen iz Padove u njegovu materinju državu i tamo su mu se dogodile stvari kao što sam kazao. Galileo je bio taj koji je stvorio onaj maskenbal u kojem je predstavljao sebe kao Jupitera ustoličenog u oblacima, i on je bio taj koji je dao imena Medici-ja za četiri Jupiterova satelita, što je dovelo do njihova nastupanja na tom slavlju. Činjenica da nije dobro tretiran od klera, i da je, s obzirom na to, bio izdan od njegova princa, znana je iz povijesti. Premda su svakakve stvari u priči o njegovoj reinkarnaciji točne, izjava koju svi daju da je on rekao, “Ipak se kreće”, zasigurno je pogrešna. Često sam to isticao.
Dakle ovako stoji stvar kada je postavljena sa drugog gledišta. Primijetit ćete da iako prvi puta nisam prenio pogrešne stvari, vaš osjećaji za čovjeka vjerojatno nisu bili isti kao kad priču rekao drugi puta. A također ćete se složiti da su drugi puta vaši osjećaji bili zasigurno oni koje gotovo svaka osoba ima kada misli o Galileu, astronomu. Iz ovoga vidite da nedostaje mnogo znanja u onome što mnogi misle. Oni sigurno ne znaju mnogo o Galileu ali misle i osjećaju u vezi njega, ne zbog ono što znaju, već jer ime Galileo Galilei ima određeni značaj u povijesti.
Međutim, moramo uzeti u obzir, da ono što čovjek proizvodi preko svog genija ima značenje za fizički svijet. Činjenica da postoje sateliti oko Jupitera bilo je otkriće od ogromnog značaja za evoluciju Zemlje, ali nema nikakvog značaja što se tiče duhovnog svijeta, odnosno, za bića viših hijerarhija. Tako je i s drugim otkrićima Galilea. Ona su takva da imaju veliki značaj za Zemlju. Što je, dakle, bila suština onog što sam prvo prenio? Bila je njegova vlastita sudbina. Osim toga što je Galileo bio važan čovjek zbog njegovih zemaljskih otkrića, to je bila njegova vlastita sudbina, bijeda koju je doživio u svom zvanju, njegova — dobro, što da kažem — možda njegova odanost Princu, i tako dalje. Drugim riječima, prvo sam vam rekao kakvi su bili njegovi dnevni poslovi, ali zato jer ga se tiču osobno to je također ono što ima značaja kada ih nosi kroz vrata smrti i mora ih razviti između smrti i novog rođenja. U ovakva proučavanja moramo ići da bi se educirali u vezi pitanja ljudske sudbine, koja je tako duboko urezana u život. To moramo raditi upravo s značajnim, istaknutim ljudskim životima.
Ovih dana se mnogo priča o nasljeđivanju i samo u vezi s tim razmatrana su mnoga pitanja. Najprije sam vam priču o životu Galilea rekao na takav način da je možete promatrati bez ikakvih predrasuda. Povezao sam njegov život s onim od njegova oca, tako da možda opet možemo imati primjer pravog razmišljanja o pitanju nasljeđivanja. Sigurno nije moguće o tome ispravno razmišljati bez da se uzme u obzir učenje o ponavljanju zemaljskih života. U takvom misaonom procesu, nasljeđivanje se ne pokazuje kao da je bez smisla, već je, upravo suprotno, veoma smisleno. Međutim, također se pojavljuje, veza između nasljednih osobina i onog što ljudsko biće donosi dolje iz duhovnog svijeta preko svoje vlastite individualnosti kao rezultat prethodnog zemaljskog života. Kada želimo odlučiti što je stvarno naslijeđeno, jednostavno trebamo pogledati životne činjenice.
Zadnjom prigodom skrenuo sam vašu pažnju na činjenicu da period puberteta uopće nije razmatran od znanosti danas, a zapravo bi trebao biti kada se raspravlja nasljeđivanje. Sve do tog perioda osoba mora nositi sa sobom sve impulse nasljeđivanja. Na ono što dolazi poslije mora se referirati na drugu točku u vremenu. Spomenuo sam to prije tjedan dana. Ali što je, onda, zaista naslijeđeno? Nepristrano promatranje slijedećih činjenica je svjedočanstvo proizvoljnog načina na koji znanstvenici na ovom polju interpretiraju stvari, ali oni su ih krajnje nesposobni razumjeti. Kao što je poznato svakom tko može promatrati život, mora biti poznato svakom psihijatru da u obitelji mogu biti dva sina koji imaju naslijeđene iste potencijale. Definirajmo dva seta nasljednih potencijala koji mogu biti slični. Prvo, postoji određena tendencija za promišljanje koncepata i veza i primjenjivanje istih na vanjski život; drugo, postoji izvjesno — kako da to nazovemo? — živahno ili moderno držanje kakvo biznismen mora imati. Jednom su bila dva sina koja su oba imala ove osobine; odnosno, određenu samosvijest i iz nje određenu smjelost da realiziraju ono što im je došlo. To su jednostavno bile naslijeđene osobine, i one dakle moraju biti, općenito, shvaćene. Ali sada je pitanje: Što je koji od njih postao? Kakav je smjer uzela njihova karma? Jedan od njih je postao pjesnik čija su postignuća bila prilično respektabilna. Drugi je postao varalica. Nasljedne osobine su bile primjenjive na obje aktivnosti; kod jednog pojedinca, može ih se primijeniti na umjetnost poezije, a kod drugog, na svakakve prijevare. Što god dolazilo iz fizičkog života u toj braći je bilo slično. Ove stvari moraju zaista biti proučavane savjesno i iskreno a ne na način kako ih suvremena znanost često proučava. Zaista, ovih dana često nalazimo da sami ljudi činjenice registriraju ispravno, ali s njima ne mogu ništa jer ne posjeduju sposobnost da ih povežu s velikim zakonom ponavljanja zemaljskih života.
Pod utjecajem struja našeg vremena, ljudi u nekoliko regija su počeli razmišljati kako bi bilo moguće pomoći prirodi u skladu s fizičkom linijom nasljeđivanja, strujom nasljeđivanja, kako materijalisti kažu — oni ne kažu božanske providnosti. Briljantni umovi mnogih pojedinaca posebno su ponukani na razmišljanje kako mogu biti stvoreni potomci u ovom tužnom vremenu. Ali u umovima većine ljudi, to pitanje je identično s onim kako se može pomoći obiteljima da imaju što je moguće više djece; odnosno, kako uvjeti koji su povoljni za stvaranje najvećeg broja nasljednika mogu biti znanstveno utemeljeni. Onaj tko može vidjeti kroz ove stvari lako može predvidjeti što će se dogoditi. Oni koji pokazuju njihove znanstvene teorije o najboljim mogućim uvjetima za stvaranje budućeg potomstva biti će potpuno zavarani jednostavno zato jer odbijaju da išta nauče. Sve što bi trebali napraviti je promotriti rezultate u slučajevima gdje su postojali izvrsni uvjeti za stvaranje djece. Na primjer, postoji slučaj dobro poznatog Johann Sebastian Bacha, (Napomena 109) koji je bio kantor u Thomas školi u Leipzigu prije nekih dvije stotine godina, i koji je svirao veliku glazbu s njegovih deset glazbenih sinova. Nitko ne može reći da je ova obitelj s deset sinova bila neplodna. Ali možete ići skroz natrag do velikog djeda Johann Sebastian Bacha. On je također imao sinove. Kroz generacije je bilo toliko mnogo sinova da je gotovo cijela obitelj bila plodna kao sam Johann Sebastian. To će reći da ono što čini pogodne uvjete za imati nasljednike u toj obitelji je bilo prisutno na najeminentniji način. Ipak, sa 1850-om, sto godina nakon smrti Johann Sebastian Bacha, cijela obitelj je izumrla; nije ostao ni jedan potomak. Tu imate ono što se treba proučavati. Dakle, kada se ljudi s njihovom novom metodom pojave s takozvanim povoljnim uvjetima, neće moći spriječiti stvaranje deseteročlanih obitelji, ali nakon pedeset godina takve obitelji neće više postojati.
Sutra ćemo opet govoriti kako se pojavljuju uvjeti pod kojima čovječanstvo evoluira i kako su oni sasvim različiti od onih na kojima naša prirodno-filozofska koncepcija svijeta radi s krajnjim nedostatkom svake mudrosti. Ali ta znanstvena koncepcija svijeta je jednostavno jedan od izdanaka materijalizma. Već sam vam rekao da oni koji su upoznati s temeljnim zakonima okultne koncepcije svijeta znaju da smo sredinom devetnaestog stoljeća dosegnuli najnižu točku — ili, kako bi je materijalisti označili, najvišu točku — materijalističkog razmišljanja, osjećaja, i volje. Već smo naučili mnogo toga što je povezano s tim materijalističkim razmišljanjem, i još imamo mnogo za naučiti. Ali ono što nas učestalo pogađa je činjenica da čak ni dobronamjerne osobe nikako nisu sklone da se upoznaju s materijalističkim impulsima koji dominiraju dubinama i visinama s obzirom na čovjekovu percepciju i volju. Ovdje su ljudi zaprepašćujuće malo skloni da prihvate ono o čemu smo toliko često raspravljali, odnosno, da svijet gledaju otvorenim očima. Što će postati od svijeta ako se gledišta koja su se raširila cijelom Zemljom u drugoj polovini devetnaestog stoljeća nastave dalje razvijati? Tijekom ovih predavanja govoriti ćemo o dubljim razlozima za ove stvari u naše vrijeme.
Moramo, međutim, suočiti naše duše s pitanjem koliko su daleko stvari doista otišle na nekim poljima. Zaista, devetnaesto stoljeće je bio period u kojem je predstavljeno gledište da pravi znanstvenik nikada ne bi mogao prihvatiti djetinjaste i apsurdne koncepcije drevnih religija. Ono što je u njima očuvano — a kasnije ćemo vidjeti kako je bilo očuvano — smatrano je za čistu djetinjatost. Smatrano je za znak prosvijetljene osobe da se digne iznad pretpostavki o duhovno-psihičkom organizmu u ljudskom biću i da treba biti posebno izdvojen od životinja. Ne samo da je bila težnja da se utemelji fizička veza između ljudskih bića i životinja, već je također i napravljen napor da se dokaže da ona nisu ništa osim životinja, odnosno, jednostavno malo različiti od životinja baš kao što se ostale životinje razlikuju jedna od druge. Upravo je to smisao koji su ti ljudi željeli dati, i sa tog je gledišta bila napisana ne samo prirodna povijest, već također i psihološki tekstovi. Izaberite nasumce ono što su dominantni ljudi devetnaestog stoljeća napisali, i vidjeti ćete do kakvih je koncepcija čovjek zapravo stigao.
Ovdje ispred mene imam knjigu; to je, u izvjesnom smislu, knjiga koja predstavlja duboko presudna gledišta devetnaestog stoljeća jer se bavi ljudskom dušom. U toj knjizi su napravljeni svi mogući napori da se dokaže da je duša jednostavno nešto o čemu su pričali glupi ljudi ranijih i današnjih vremena. Napisana je 1865, ali ti pogledi su bili rasprostranjeni, i premda neki ljudi danas kažu da smo to prevazišli, nismo, već smo i dalje duboko unutar nje u životu osjećaja i u općoj kulturi. Knjiga se bavi ljudskom dušom, ali je napravljen poseban napor da se pokaže da je životinjska ista kao i ona od ljudi. Osobito, u njoj ćete naći urednu definiciju žene i muškarca. Autor kaže da žene u njihovim jedinstvenim osobinama predstavljaju veću tendenciju ka duhovnosti, dok muškarci više predstavljaju tendenciju materijalizmu. Drugim riječima, prema ovoj izjavi, duhovnost je slabost žena! Autor zatim nalazi da izvjesni ludi psiholozi još govore o egu koji čovjeka izdvaja od životinje. Ali on kaže da mačka na delikatan način, na primjer, pokazuje da također govori “Ja”; da je to neka vrsta svijesti o egu, tako se autor izrazio, kao i naši nebulozni i super pametni psiholozi jer ego svijest od mačke nije uopće različita od one od ljudskih bića. Zatim dolazi ulomak koji je citiran iz druge knjige s kojom je, ipak, autor u punom suglasju. Taj ću ulomak pročitati, i molim da oprostite činjenicu da je jezik pomalo neukusan, ali to nije moja greška. To je greška filozofije koja se razvila pod takvim utjecajima i koja predlaže da isturi žive impulse u budućnost, izjavljujući da je to jedina filozofija danas dostojna ljudskog bića. Ulomak ide:
Teolozi i metafizičari našeg doba pretvaraju se je čovjek jedina religiozna životinja. To je krajnje pogrešno i greška je sasvim u skladu s onom od nekih putnika koji zaključuju, iz nedostatka organiziranih kultova, da među određenim divljim narodima religija nije prisutna. Među velikim dijelom cijelog niza životinja, uključujući čak i mekušce, naći će se indikacije fetišizma i obožavanja zvijezda. [ Tako smo među mekušcima i drugim životinjama pronašli naznake fetišizma i obožavanja zvijezda.] One koje su se naviše približile ljudskim bićima žive u pravoj politeističkoj antropolatriji (obožavanje ljudskih bića, nap.pr.). Naši domaći psi laju na Mjesec i reže na određeni način kada su na morskoj obali; također se u nekim prigodama može vidjeti korištenje kakve god dostupne ceremonijalne vode i vršenje manje više mračnih obreda. Tko može dokazati da među psima nikada nije bilo visokih svećenika? Što je moglo degradirati jadnu životinju do točke da liže ruku koja ju udara ako to nije napravljeno religijskim i praznovjernim idejama? Kako će netko objasniti, osim na osnovu duboke antropolatrije, dobrovoljno podčinjavanje čovjeku toliko mnogo životinja jačih i aktivnijih nego on? Sigurno, reći će se da životinja često proždire njenog boga, ali primus in orbe deos fecit timor (strah, prvu od svih stvari na Zemlji, stvoriše bogovi). ... Osim toga, sljedba većine religija također jede njihovog!
Knjiga koja odobrava ovakvo gledanje ima naslov Materijalizam i duhovnost i napisana je od Leblaisa (Napomena 110) s predgovorom od Littré-a, (Napomena 111) čovjeka koji je stvorio cijeli niz spisa. 1871 je bio izabran na narodnu skupštinu i iste godine je postao članom akademije. Taj isti Littré, čovjek poznat u cijelom svijetu, napisao je predgovor ovoj knjizi. Bavi se ljudskom dušom i jednostavno izražava na nedvosmislen način što u biti pulsira danas kroz mnoge duše. Samo zato jer su ljudi tako malo skloni promatrati život oni propuštaju vidjeti bitan utjecaj koji ima na tijek ljudske evolucije, s tugom i boli svakog tko vidi u te stvari.
Dakle, želio sam vam predstaviti, ni u kojem slučaju izolirani primjer prisutnosti materijalističkih pogleda u drugoj polovini devetnaestog stoljeća.
Sada se upitajmo da li su ovakvi pogledi bez značaja za vanjski život. Zar oni postupno ne prodiru u taj vanjski život? Zar oni ne modeliraju i oblikuju taj vanjski život? Upravo jučer mi je od člana poslana knjiga, mladog švicarca Alberta Steffena (Napomena 112), u kojoj je mogao promotriti razne struje našeg vremena, jer je on, u izvjesnom smislu, prožet tim impulsima koji su u igri u znanosti duha. Mladi Steffen opisuje nešto od onog što može doživjeti čovjek koji dopušta da utjecaji materijalizma na oblikovanje socijalnog svijeta djeluju na njega.
U njegovoj noveli, koja je nazvana Istinski ljubavnik sudbine (Der rechte Liebhaber des Schicksals), postoji lik koji se zove Artur koji iz određenog razloga bilježi fragment njegova života. To je, zasigurno, isječak uzet iz novele, ali opisuje mnogo toga što danas pulsira u životu. Tako Artur opisuje fragment iz onog dijela njegova života kada materijalizam ščepa čovječanstvo i oblikuje socijalni poredak. Artur kaže:
Sa dvadeset jednu, prvi puta sam otišao u velegrad — ne u grad u kojem sada živim — da bi započeo studije.
Jedan dan po mom dolasku pogledao sam ulice. Kišilo je. Sve je bilo tmurno i prljavo. Ljudi su svi pokazivali neki isti žurni tempo, jedan baš kao i drugi. Odmah sam se osjetio svladan unutarnjom jalovošću. Stao sam ispred panoa da vidim gdje bih mogao provesti večer. Čitao sam jedan plakat koji je pozivao na sastanak u korist prohibicije. Došao je čovjek s kantom ljepila i četkom i na pano preko toga zalijepio plakat s bocom piva.
Upravo znak našeg doba — plakat u korist antialkoholizma i boca piva zalijepljena preko njega!
Tada sam odjednom shvatio značenje raspoloženja koje me obuzelo od kada sam stigao u ovaj grad: bilo je glupo željeti popraviti ljudska bića.
Ljudi s invaliditetom stajali su zdesna i slijeva na ulicama, ipak nitko nije imao vremena obazirati se na njihovu nesreću. Žene su prolazile i nudile se i nitko nije pokazao sažaljenje ili ogorčenje. Odjednom mi se činilo gotovo zaprepašćujuće da trgovci nisu izašli iz njihovih dućana da sve razbiju u komadiće i poviču, “Zar je to važno”? Ali tada sam opazio da je jedini razlog zašto ljudi nisu očajni bio jer je to već bilo previše uobičajeno, previše podmuklo, previše lopovski. U tim uličicama su bili previše kod kuće.
I da li sam ja tada očajavao? Moram priznati da sam pohlepno usisao raspoloženje ove uličice. S drhtavom žudnjom za smrću uzeo sam kao sigurno da je sve bilo na putu uništenja. Ljudi koje sam susreo nosili su nepogrešive znakove degeneracije. Kuće su zaudarale korupcijom. Čak je i sivo nebo izgledalo kao da ispušta nešto teško i neizbježno iz svojih oblaka.
Ovaj osjećaj je u meni jačao. U ovom stanju duše gotovo sam nesvjesno tražio sve mračnije uličice. Ušao sam u dvorišta puna smeća. Zurio sam u prozore i svjedočio strašnim zločinima. Čitao sam obavijesti koje varalice i svodnice guraju u moje ruke. Konačno, ukrcao sam se u jedan od autobusa koji su strašnom snagom grmjeli kroz ulice. Zatvorio sam oči. Glasna buka protutnjala je kroz mene kao himna smrti.
Odjednom je vozilo stalo. Nagnuo sam se preko i čuo nekoliko indiferentnih riječi. Dijete je prelazilo ulicu, bilo je uhvaćeno pod kotačem i odneseno mrtvo. Mi smo nastavili dalje.
Od tog trenutka nadalje nešto u meni je bilo paralizirano. Mogao sam vidjeti kako je strašan ovaj grad bio, i to me više nije užasavalo, ljutilo, niti sam bio zgrožen. Izgledao mi je sasvim prirodno.
I više: Morao sam se smijati svakom tko ga je želio promijeniti.
Može li se osoba drugačije kretati u ovoj groznici gladi, žeđi i strasti?
Moj otac je došao iz obitelji pastora. Studirao je prirodne znanosti i apsorbirao njene rezultate s velikim entuzijazmom. To ga je učinilo jasnim u mislima, temeljitim, širokoumnim i, u pravom smislu riječi, humanim. Uposlio je svu njegovu snagu u istraživanje čulnog svijeta. Nadčulno ga nije zanimalo. Barem, od njega o tome nisam naučio ništa.
U mom djetinjstvu usvojio sam njegove poglede na svijet bez da istražujem da li su te teorije možda jednostrane, baš kao što dijete koje obožava prima istinu od svog oca. Ali ja još nisam posjedovao njegovu postojanost karaktera koja se stječe tijekom života, niti religioznost koju je on naslijedio od njegovih predaka, koju je on poricao, ali koja je ipak bila u njegovoj prirodi. Ja nisam imao takvu zalihu za život. U mojoj mladosti nisu me naučili nikakvim pobožnim praksama koje bi obogatile i produbile moju dušu i mogle dalje raditi u meni.
Sada imajte naumu koliko sam često govorio — na to vam skrećem pažnju godinama — da će prva generacija još uvijek moći živjeti s materijalizmom jer živi pod duhovnim utjecajem primljenim od predaka, ali da će slijedeća generacija pod materijalizmom degenerirati i otići u propast. Povoljno je — ako takva stvar može biti povoljna — da ta istina sada prelazi čak i u literaturu. Steffenov narator nastavlja:
Možda je zato učinak znanstvenog znanja na mene bio drugačiji nego na mog oca. Ta unutarnja baština spriječila ga je da u život prenese ono što je stekao kao znanje. U mom slučaju bilo je sasvim drugačije; taj jedan dan imao je učinak preokretanja, takoreći, smjera moje volje.
Moje je otac priznao za intelektualno zadovoljstvo kada je razmišljao da se ljudsko biće nakon smrti raspršuje i da više ne postoji. Izvjesnost toga, a to mi je izgledao izvjesno, evocirala je u meni vrstu ushićenog impulsa za samouništenje i, kao rezultat, bezdušnost i žudnju za zločinom.
Nedavno sam naglasio da je moderno čovječanstvo okrutno čak i u uporabi koncepata. Sada ovdje čitamo:
Te večeri sam postao prazan, lišen osjećaja, i okrutan, i nisam rekao Ne tim osobinama. U narednom periodu sam živio potpuno bez skrupula. I baš jer su se moja djela javljala ne od impulsa kojim nisam mogao gospodariti, već iz određene logike i snage volje, učinak na mene je bio dvostruko katastrofalan. Znao sam to. Bio sam apsolutno zao.
On sada priča kako je dospio u loše društvo, uveo drugoga u loše društvo, i tako dalje. To možete pročitati sami. Ali postoji još jedan kratki odlomak na koji vam želim skrenuti pažnju jer je simptomatičan. Brojni Arturovi poznanici su zajedno, svaki od njih osoba “dostojna poštovanja”, koji imaju najbolje namjere unutar njihove grupe. Ali jednom prilikom je Artur morao umaći, i zatim je sjeo sam za prazan stol. Steffen događaj prepričava ovako:
Nakon nekog vremena nasuprot njemu je sjeo gospodin čije ga je lice sasjeklo jer je nosilo zapanjujuću sličnost s njegovim vlastitim. Bio je blijed, mršav, glatko obrijan, ali nekako više vještičjih linija.
Došao je torbar, stavio naočale na nos, odvezao snop razglednica i, brzinom vješte ruke, stavio ih je najprije pred Artura, zatim pred stranca sve gledajući u lice onoga pod čijim nosom ih je držao kao da bi tu mogao vidjeti svoje šanse. Artur se okrenuo s gnušanjem. Stranac ih je pažljivo prelistao i izabrao oko deset, koje je stavio zajedno i poderao na komadiće. “Tim osobama ne bi trebalo dati šansu da išta zarade”, rekao je Arturu. “Naravno, on će naručiti dvostruko onih koje sam ja platio. One su bile najstrašnije od svih. Ali ovdje sam vidio mnogo pristojnih parova radničke klase da sam se bojao da će ove karte njima pokazati”.
“Kako netko može gledati takve slike”? pitao je Artur.
“Prepusti se na trenutak, bez otpora, ovoj zagušljivosti ovdje, i vidjeti ćeš da se u tvojoj duši oblikuju likovi čiji pokreti su jednako ružni kao oni oslikani na razglednicama. Što su naša mjesta zabave danas drugo nego pakao? Trebaš samo iskušati svoje osjećaje nakon što ih napustiš — dim, zagušljivost, prostitutke. Sa sobom ne nosiš ništa plemenito”.
“Zašto si ti, dakle, na ovom opasnom mjestu”? pitao je Artur.
“Jer smatram da je nužno da ovdje bude netko tko je zgrožen. Misao o nužnosti za zgražanjem u naše vrijeme došla mi je prije par dana na izložbi grčkih vaza. Grci nisu trebali biti zgroženi da bi postigli ljepotu. U njoj su živjeli od početka. Ali mi to zgražanje trebamo ako želimo biti potpuno u životu, da bi svijet ispravno vrednovali, da bi došli do duha unutar nas, da bi zaštitili Boga u nama. To je s Grcima bilo drugačije. Kada su se prepustili životu, također su ispunili i zakone duha. Nisu se morali stalno braniti i naoružavati. Rad ljudi posvuda je napravio ljudska bića lijepima — zgrade, umjetnost, običaji, pomagala, čak i najmanje stvari. Ali mi postajemo ružni preko svega što nas okružuje — ulice, plakati, filmovi, popularna glazba — sve nas čini jalovima, sve nas uništava ...”
Ovdje je pitanje koje moramo proučiti: što u prvom redu živi u svijetu misli, a što u svijetu osjećaja, kako to utječe u socijalni svijet? Nije dobro jednostavno spavati kroz život, ne znajući što je radilo na dnu prije nego je došlo do krajnje konzekvence. Konačno, razlog zašto ovakav čovjek, koji je u sebe primio nešto od duhovne znanosti, opisuje dobro ovaj život je zato jer za njega ima oko.
106. Prije ovog predavanja bila je odigrana scena iz Fausta, Dio I: Mefisto i brucoš.
107. Galileo Galilei (1564-1642). Pismo je citirao Angelo de Gubernatis, "Galileo Galilei", Deutsche Revue (ožujak/travanj, 1909).
108. Cosimo I de'Medici (1519-74), Vojvoda Firence (1537-69) i Nadvojvoda Toskane (1569-74).
109. Johann Sebastian Bach (1685-1750).
110. Alphonse Leblais, Matérialisme et Spiritualisme (Paris, 1865).
111. Maximilian Lime (1801-81) bio je filozof, lingvist, i sljedbenik pozitivista Auguste Comte-a (1798-1857).
112. Albert Steffen (1884-1963), Švicarski pjesnik i pisac, postaje predsjednik antropozofskog društva nakon smrti Rudolfa Steinera.