.- 3. Treće predavanje, Dornach, 23 veljače 1924
Karmička nužnost i sloboda. Granice ponavljanja zemaljskog života. Teorija opće uzročnosti. Uvid u našu karmu kao zakonito koherentnu cjelinu. Mi sami smo temelj karme. Životni učinci znanosti o inicijaciji kroz osvrt na ranije zemaljske živote. Sloboda u ispunjenju karmičke zadaće.
Karmu će se najbolje razumjeti ako je suprotstavimo drugom impulsu u čovjeku — onom impulsu kojeg opisujemo s riječi sloboda. Najprije pitanje karme postavimo pred nas, sasvim grubo, ako smijem tako reći. Što to znači? U ljudskom životu moramo svjedočiti činjenici reinkarnacije, uzastopnim zemaljskim životima. Osjećajući se unutar datog zemaljskog života, možemo se osvrnuti — barem, u mislima, za početak — i vidjeti kako je sadašnji život ponavljanje brojnih ranijih zemaljskih života. Njemu je prethodio još jedan, i zatim još jedan život na Zemlji i tako sve dok se ne vratimo u doba u kojem nije moguće govoriti o ponavljaju zemaljskog života kao što to radimo u sadašnjoj epohi Zemlje. Jer ako idemo dalje unatrag, počinje vrijeme kada život između rođenja i smrti, i život između smrti i novog rođenja postaju toliko slični jedan drugom da golema razlika koja danas postoji među njima više uopće ne postoji. Danas živimo u svom zemaljskom tijelu između rođenja i smrti na takav način, da se u svakodnevnoj svijesti osjećamo prilično odsječeni od duhovnog svijeta. Iz ove svakodnevne svijesti ljudi govore o duhovnom svijetu kao o onom 'izvan'. Oni će čak govoriti o tome kao da mogu sumnjati u njegovo postojanje ili ga potpuno poricati.
To je zato jer ga čovjekov život u zemaljskoj egzistenciji ograničava na vanjski svijet osjetila, i na intelekt; a intelekt ne gleda dovoljno daleko da bi opazio ono što je, konačno, povezano s ovom zemaljskom egzistencijom. Stoga nastaju bezbrojne rasprave, koje na kraju sve imaju izvor u 'nepoznatom'. Nema sumnje da ste često stajali između, kada su ljudi raspravljali o monizmu, dualizmu i ostalom ... Naravno, besmisleno se svađati oko ovih krilatica. Kada se ljudi svađaju na ovaj način, često izgleda kao da postoji neki primitivni čovjek koji nikada nije čuo da postoji takva tvar kao što je zrak. Onome tko zna da zrak postoji i koje su njegove funkcije, neće pasti na pamet govoriti o njemu kao o nečemu što je 'izvan'. Niti će pomisliti deklarirati: 'Ja sam Monist; izjavljujem da su zrak, voda i zemlja jedno. Dualist ste jer ustrajete u pogledu zraka kao nečega što nadilazi zemaljske i vodene elemente'.
Ove stvari su, zapravo, čista besmislica, kao što i jesu svi sporovi oko pojmova. Stoga ne može biti govora o tome da ulazimo u ove diskusije. Želim samo ukazati na značaj. Za primitivnog čovjeka koji još ne zna za njegovo postojanje, zraka kao takvog jednostavno nema; on je 'izvan', izvan njegovog vidokruga. Slično za one koji ga ne poznaju, duhovni svijet je 'izvan', unatoč činjenici da je posvuda prisutan, baš kao i zrak. Za čovjeka koji ulazi u te stvari, to više nije 'izvan' ili 'na drugoj strani', već 'ovdje', 'na ovoj strani'.
Stoga je to jednostavno pitanje našeg prepoznavanja činjenice: u sadašnjem zemaljskom dobu, čovjek između rođenja i smrti živi u svom fizičkom tijelu, u njegovoj cijeloj organizaciji, tako da mu upravo ta organizacija daje svijest kroz koju je odsječen od određenog svijeta uzroka. Ali svijet uzroka, ipak, kao takav djeluje u ovom fizičkom i zemaljskom životu. Zatim, između smrti i novog rođenja živi u drugom svijetu, kojeg možemo nazvati duhovni svijet za razliku od ovog fizičkog. Tamo nema fizičko tijelo, kakvo bi se moglo učiniti vidljivim ljudskim osjetilima; živi u duhovnom obliku postojanja. Štoviše, u tom životu između smrti i novog rođenja, svijet u kojem živi između rođenja i smrti, ipak je udaljen koliko je i duhovni svijet udaljen i stran za svakodnevnu svijest na Zemlji.
Umrli gledaju dolje na fizički svijet baš kao što živi (odnosno, fizički živi) gledaju gore na duhovni svijet. Ali njihovi su osjećaji, da tako kažem, obrnuti. U fizičkom svijetu između rođenja i smrti, čovjek ima način da gleda prema gore, kao u drugi svijet koji mu daje ispunjenje za mnoge stvari koje su ili oskudne ili potpuno nedostaju u sadržaju ovoga svijeta. Prilično je to različito između smrti i novog rođenja. Tamo postoji neizrecivo obilje, punoća događaja. Uvijek se previše toga događa u odnosu na ono što čovjek može podnijeti; stoga osjeća stalnu čežnju da se ponovno vrati u zemaljski život, koji je za njega tamo 'život u onostranom'. U drugoj polovini života između smrti i novog rođenja, s velikom čežnjom čeka prolazak kroz rođenje u novu zemaljsku egzistenciju. U zemaljskoj egzistenciji čovjek se boji smrti jer živi u neizvjesnosti o njoj, jer u životu na Zemlji za običnu svijest vlada velika neizvjesnost o stvarima nakon smrti. S druge strane, u životu između smrti i novog rođenja čovjek je prekomjerno siguran u zemaljski život. Ta sigurnost ga ošamućuje, čini ga zapravo slabim i nesvjesnim — tako da prolazi kroz stanja, poput nerazgovijetnog sna, stanja koja ga prožmu čežnjom da ponovno dođe na Zemlju.
To su samo oskudni pokazatelji velike razlike koja sada prevladava između zemaljskog života i života između smrti i novog rođenja. Pretpostavimo, međutim, da se sada vraćamo, recimo, ne dalje nego u egipatsko vrijeme — trećeg do prvog tisućljeća prije utemeljenja kršćanstva. (Konačno, ludi kojima se tamo vraćamo smo mi sami, u prijašnjem životu na Zemlji.) U to vrijeme, svijest čovjeka tijekom njegova zemaljskog života bila je sasvim drugačija od naše današnje, koja je tako brutalno jasna, ako mi dopustite tako se izraziti. Uistinu, svijest današnjih ljudi brutalno je jasna, svi su toliko pametni — ne govorim ironično — današnji ljudi su svi pametni. U usporedbi s ovom užasno jasnom sviješću, svijest drevnih Egipćana bila je daleko više snolika. Nije posezala, poput naše, za vanjskim objektima. Ona je radije išla svojim putem kroz svijet bez da 'lupi u objekte'. S druge strane, bila je ispunjena slikama koje su prenosile nešto od duhovnog svijeta koji postoji u našem okruženju. Duhovno je, dakle, još uvijek prodiralo u čovjekov fizički život na Zemlji.
Nemojte prigovoriti: 'Kako je čovjek s tom snolikom, a ne jasnom sviješću današnjice, mogao ostvariti velike zadatke koje je ostvario, naprimjer, u drevnom Egiptu'? Ne trebate iznositi taj prigovor. Možda se sjećate kako luđaci ponekad u stanjima manije razvijaju ogromno povećanje fizičke snage; počinju nositi predmete koje nikada ne bi mogli podignuti u svojoj punoj, jasnoj svijesti. Doista, fizička snaga ljudi tog vremena bila je odgovarajuće veća; iako su izvana možda bili slabije građe nego današnji ljudi — jer, kao što znate, ne slijedi uvijek da je debeo čovjek snažan, a mršav čovjek fizički slab. Ali nisu provodili svoj zemaljski život promatrajući svaki detalj njihovih fizičkih djela; njihova su se fizička djela odvijala usporedo s doživljajima u svijesti u koju je duhovni svijet još uvijek ulazio.
A kada su ljudi tog vremena živjeli u životu između smrti i novog rođenja, daleko više od ovog zemaljskog života sezalo je gore u tamošnji život — ako smijem koristiti riječ 'gore'. Danas je iznimno teško komunicirati s onima koji su u životu između smrti i novog rođenja, jer su i sami jezici postupno poprimili oblik kakav umrli više ne razumiju. Naše imenice, naprimjer, ubrzo nakon smrti, apsolutne su praznine u percepciji zemaljskog svijeta odumrlih ljudi. Samo razumije glagole, 'riječi vremena' kako su nazvani u njemačkom — djelujući, pokretni princip. Budući da nas, na Zemlji, materijalistički nastrojeni ljudi stalno povlače gore, govoreći da sve treba biti definirano i svaki pojam dobro ocrtan i utvrđen jasnom definicijom, umrli više ne znaju definicije; znaju samo ono što je u kretanju, ne znaju ono što ima konture i granice.
Ovdje je opet, bilo drugačije u davna vremena. Ono što je na Zemlji živjelo kao govor, kao običaj i navika mišljenja, bilo je takve vrste da je dosezalo gore u život između smrti i novog rođenja, a u umrlima je to odjekivalo, dugo nakon smrti. Štoviše, također je dobivao odjek onoga što je doživio na Zemlji i također o stvarima koje su se dogodile na Zemlji nakon njegove smrti.
A ako se vratimo još dalje, u vrijeme nakon katastrofe Atlantide — 8. ili 9. tisućljeće prije Krista — razlika postaje još manja između života na Zemlji i života u onostranom, ako to još možemo tako opisati. I odatle, kako se vraćamo unatrag, postupno dolazimo u vrijeme kada su dva života bila slična. Poslije toga, više ne možemo govoriti o ponavljanju zemaljskog života.
Dakle, naši ponovljeni životi na Zemlji imaju svoju granicu kada se vraćamo unatrag, baš kao što imaju granicu kada gledamo u budućnosti. Ono s čime sasvim svjesno danas počinjemo s antropozofijom — prodor duhovnog svijeta u normalnu svijest čovjeka — doista će imati tu posljedicu. U svijet kojeg čovjek proživljava između smrti i novog rođenja, zemaljski će svijet također sve više prodirati; a ipak čovjekova svijest neće postajati snolika, već sve jasnija. Razlika će opet postajati sve manja. Dakle, u stvari, naš život u ponovljenim inkarnacijama sadržan je između dvije krajnje granice, prošlosti i budućnosti. Preko tih granica ulazimo u sasvim drugu vrstu ljudske egzistencije, gdje je besmisleno govoriti o ponovljenim zemaljskim životima, jer ne postoji velika razlika između zemaljskog i duhovnog života, koja postoji danas. Sada se koncentrirajmo na sadašnje zemaljsko vrijeme — u širem smislu riječi. Iza našeg sadašnjeg zemaljskog života, možemo pretpostaviti da postoje mnogi drugi — ne smijemo reći bezbroj drugih, jer se čak mogu pobrojiti točnim znanstveno duhovnim istraživanjem. Iza našeg sadašnjeg zemaljskog života postoje, dakle, mnogi drugi. Kada to kažemo, trebali bi prepoznati da smo u tim životima imali određena iskustva — odnose kao što su između čovjeka i čovjeka. Ti odnosi kao što su između čovjeka i čovjeka, razradili su se u iskustvima koja smo tada prošli; i njihovi učinci su s nama u našem sadašnjem zemaljskom životu, baš kao što će se učinci onoga što radimo u ovom životu protezati u naše dolazeće živote na Zemlji. Stoga u prijašnjim životima moramo tražiti uzroke mnogih stvari koje ulaze u naš sadašnji život.
U ovom trenutku, mnogi su ljudi skloni uzvratiti: 'Ako su stvari koje doživljavam uzrokovane, kako mogu biti slobodan'? To je doista značajno pitanje kada ga tako razmotrimo. Jer duhovno promatranje uvijek pokazuje da je naš sljedeći zemaljski život uvijek uvjetovan našim prijašnjim životima. Ipak, s druge strane, svijest o slobodi je apsolutno tu. Pročitajte moju Filozofiju duhovne aktivnosti i vidjeti ćete:: ljudsko biće se uopće ne može razumjeti ako ne shvatimo da je čitav život njegove duše orijentiran prema slobodi — ispunjen tendencijom prema slobodi.
Jedino, ta se sloboda mora pravilno shvatiti. Upravo u mojoj Filozofiji duhovne aktivnosti naći ćete koncept slobode koji je važno shvatiti u njegovom pravom značenju. Poanta je u tome da imamo slobodu, za početak, u mislima. Vrelo slobode je u mislima. Čovjek ima neposrednu svijest o činjenici da je slobodno biće u svojim mislima. Možete odgovoriti: 'Sigurno u današnje vrijeme ima mnogo ljudi koji sumnjaju u činjenicu slobode'? Da, ali to samo dokazuje da je teorijski fanatizam ljudi u današnje vrijeme često jači od njihovog izravnog i stvarnog iskustva. Čovjek je toliko pretrpan teorijskim idejama, da više ne vjeruje u vlastita iskustva. Iz svojih zapažanja o prirodi, dolazi do zaključka da je sve uvjetovano nužnošću, svaki učinak ima uzrok, sve što postoji ima uzrok. S tim u vezi ne razmišlja o ponavljanju zemaljskih života. On zamišlja da je sve što izvire iz ljudskog mišljenja uzročno određeno na isti način kao i ono što proizlazi iz bilo kojeg stroja.
Čovjek čini sebe slijepim tom teorijom univerzalne uzročnosti, kako je nazvana. Sebe čini slijepim za činjenicu da u sebi ima vrlo jasnu svijest o slobodi. Sloboda je jednostavno činjenica koju doživljavamo, u trenutku kada uopće razmišljamo o sebi.
Ima onih koji vjeruju da je to jednostavno nervni sustav; nervni sustav je tu, jednom zauvijek, sa svojstvom da iz sebe priziva misli. Prema tome, misli su poput plamena čije je gorenje uvjetovano gorivim materijalima. Naše misli bile bi nužni rezultati, i ne bi moglo biti govora o slobodi.
Ti ljudi, međutim, proturječe sebi. Kako sam često pričao, u mladosti sam imao prijatelja koji je, u izvjesnom periodu imao sasvim fanatičku tendenciju misliti na 'zdrav', materijalistički način. 'Kada hodam', rekao je, 'to su nervi mozga; oni sadrže određene uzroke za koje je posljedica moje hodanje'. S vremena na vrijeme to bi dovelo do duge debate među nama, dok mu napokon jednom prilikom nisam rekao: 'Pogledaj sada. Ti kažeš: 'Ja hodam'. Zašto ne kažeš, 'Moj mozak hoda'? Ako vjeruješ u svoju teoriju, nikada ne bi trebao reći: ‘Ja hodam; Ja hvatam stvari’, i tako dalje, već ‘Moj mozak hoda; moj mozak ih hvata’, i tako dalje. Zašto i dalje lažeš'?
To su teoretičari, ali ima i onih koji to provode u djelo. Ako primijete neke greške u sebi koje baš i ne žele nešto posebno odbaciti, kažu, 'Ne mogu to odbaciti; takva mi je priroda. To je tu samo od sebe, i tu sam bespomoćan'. Mnogo je takvih; apeliraju na neizbježnu uzročnost vlastite prirode. Ali u pravilu, ne ostaju dosljedni. Ako se dogodi da pokažu nešto što im se sviđa kod sebe, za što ne trebaju opravdanje, već im je naprotiv drago da dobiju malo laskanja, onda odstupaju od svoje teorije.
Slobodno biće čovjeka temeljna je činjenica — jedna od onih činjenica koje se mogu izravno doživjeti. Međutim, u tom pogledu, čak i u običnom zemaljskom životu to je tako: postoje mnoge stvari koje radimo u potpunoj slobodi, a koje su ipak takve vrste da ih ne možemo lako ostaviti neobavljene. A ipak svoju slobodu ne osjećamo ni najmanje narušenom.
Pretpostavimo na trenutak, da ste sada odlučili izgraditi sebi kuću. Recimo, za izgradnju će biti potrebna godina. Nakon godinu dana počet ćete živjeti u njoj. Hoćete li to osjetiti kao zadiranje u svoju slobodu ako sebi kažete: kuća je sada gotova, i ja moram useliti ... moram živjeti u njoj; to je slučaj prisile. Ne. Sigurno nećete osjetiti svoju slobodu narušenom samom činjenicom da ste sami sebi izgradili kuću. Vidite, dakle, čak i u običnom životu dvije stvari stoje jedna uz drugu. Obvezali ste se na nešto. Time je to postala životna činjenica — činjenica s kojom morate računati.
Sada razmislite o svemu što potječe iz prošlih života na Zemlji, s čime morate računati jer je to do vas — baš kao što je i građenje kuće do vas. Gledano u ovom svijetlu, nećete osjećati da vam je sloboda narušena zato jer je vaš sadašnji život određen bivšima.
Možda ćete reći: 'Vrlo dobro. Sagradit ću sebi kuću, ali ipak želim ostati slobodan čovjek. Neću dopustiti da me se natjera. Ako se ne odlučim useliti u novu kuću nakon godinu dana, prodati ću je'. Svakako — iako moram reći, mogli bismo imati i svoje stavove o takvom ponašanju. Moglo bi se možda zaključiti da ste osoba koja ne poznaje vlastiti um. Bez sumnje bi se moglo uzeti ovakvo viđenje stvari; ali ostavimo to. Nemojmo pretpostaviti da je čovjek toliko fanatičan zagovornik slobode da stalno odlučuje činiti stvari, a kasnije ih iz čiste 'slobode' ostavlja nenapravljenim. Tada bi se moglo reći: 'Ovaj čovjek nema čak ni slobodu ući u stvari o kojima sam odluči. Stalno osjeća žalac svoje potencijalne slobode; stvarno je maltretiran, bacan amo-tamo svojom fanatičkom idejom o slobodi'.
Promotrite koliko je važno, ne uzeti ova pitanja na rigidan, teoretski način, već živo. Prijeđimo sada na zamršeniji koncept. Ako slobodu pripisujem čovjeku, zasigurno je moram pripisati i drugim bićima, čija sloboda nije narušena ljudskim ograničenjima. Jer, dok se uspinjemo do bića hijerarhija, ona zasigurno nisu narušena ograničenjima ljudske prirode. Kod njih doista moramo očekivati viši stupanj slobode. Sada bi netko mogao iznijeti prilično čudnu teološku teoriju — u ovom smislu: Bog zasigurno mora biti slobodan. Uredio je svijet na određeni način; time se ipak obvezao, ne može mijenjati poredak svijeta svaki dan. Dakle, konačno, on je neslobodan.
Vidite, nikada nećete izaći iz začaranog kruga, ako tako suprotstavite unutarnju nužnost karme i slobodu koja je još uvijek apsolutna činjenica naše svijesti, jednostavan rezultat samopromatranja. Još jednom pogledajte primjer izgradnje kuće. Ne želim ga iscrpiti do kraja, ali u ovom trenutku nam još uvijek može usput pomoći. Pretpostavimo da osoba izgradi sebi kuću. Neću pretpostaviti da ja sebi izgradim kuću, jer to vjerojatno nikada neću učiniti! — Ali, recimo, netko sebi izgradi kuću. Tom odlukom, on je, na neki način, odredio sebi budućnost. Sada kada je kuća završena, i ako uzme u obzir svoju bivšu odluku, očito mu ne ostaje nikakva sloboda, barem što se tiče života u kući. I premda je sam postavio ovo ograničenje svojoj slobodi, ipak, očito, ne preostaje mu nikakva sloboda ... Ali sada, preklinjem vas, promislite koliko ima stvari koje biste još uvijek slobodno mogli raditi u kući koju ste izgradili. Pa čak ste slobodni biti glupi ili mudri u kući, te biti neprijatni ili ljubazni prema svojim bližnjima. Možete slobodno ustati u kući rano ili kasno. U tom pogledu mogu postojati i druge potrebe; ali što se tiče kuće, slobodni ste ustati rano ili kasno. Slobodni ste biti antropozof ili materijalist u kući. Ukratko, postoje još neizrečene stvari na vašem raspolaganju.
Slično u jednom ljudskom životu, unatoč karmičkoj nužnosti, na raspolaganju vam je bezbroj stvari, daleko više nego u kući — bezbrojne stvari potpuno i stvarno u oblasti vaše slobode.
Čak i ovdje možete osjećati da možete odgovoriti: Pa dobro. U svom životu imamo određenu oblast slobode. Da, postoji izvjesno zatvoreno područje slobode, a svuda oko toga, karmička nužnost. Gledajući na to, mogli biste prigovoriti: Pa, slobodan sam u određenoj oblasti, ali uskoro dolazim do granica moje slobode. Sa svih strana osjećam karmičku nužnost. Krećem se okolo po prostoru moje slobode, ali na granicama sa svih strana nailazim na ograničenja.
Pa, dragi moji prijatelji, ako bi riba slično mislila, bila bi jako nesretna u vodi, jer dok pliva dolazi do granica vode. Izvan vode, više ne može živjeti. Stoga se suzdržava od izlaska izvan vode. Ne izlazi vani, ostaje u vodi. Pliva uokolo u vodi, i sve što je izvan vode, ostavlja na miru; samo pušta da bude to što jest — zrak, ili bilo što drugo. I s obzirom da to čini, mogu vas uvjeriti da riba uopće nije nesretna što misli da ne može disati plućima. Ne pada joj na pamet biti nesretna. Ali ako bi ikada došlo do toga da je riba nesretna jer diše samo škrgama, a ne plućima, tada bi morala imati pluća u rezervi, kako bi usporedila kako je živjeti u vodi ili na zraku. Tada bi cijeli način na koji se riba osjeća iznutra bio sasvim drugačiji. Sve bi bilo drugačije.
Primijenimo ovu usporedbu na ljudski život s obzirom na slobodu i karmičku nužnost. Za početak, čovjek u sadašnjem zemaljskom vremenu ima ono što zovemo običnom sviješću. S tom sviješću živi u predjelu svoje slobode, baš kao što riba živi u vodi. Uopće ne dolazi u područje karmičke nužnosti, sa svakodnevnom sviješću. Tek kada počinje vidjeti duhovni svijet (što je kao kada bi ribe imale pluća u rezervi) — tek kad doista živi u duhovnom svijetu — tada impulse koji žive u njemu počinje percipirati kao karmičku nužnost. Zatim se osvrće na svoje bivše živote na Zemlji, i, nalazeći u njima uzroke sadašnjih iskustava, on ne osjeća: 'Sada sam pod prisilom željezne nužnosti: moja je sloboda narušena', već gleda natrag i vidi kako je sam izgradio ono s čime je sada suočen. Baš kao što se čovjek koji je izgradio kuću osvrće na odlučnost koja ga je navela da je izgradi ... On općenito smatra da je mudrije upitati se, je li to bila razumna ili glupa odluka, izgraditi tu kuću? Bez sumnje, možete doći do mnogih različitih zaključaka o tom pitanju; ali ako zaključite da je to bila strašna pogreška, najviše što možete reći je da ste bili glupi.
U zemaljskom životu to nije ugodno iskustvo, jer kad se suočimo licem u lice sa stvarima koje smo inaugurirali, nije nam drago priznati da je to bilo glupo. Ne volimo patiti zbog vlastitih glupih pogrešaka. Voljeli bismo da nismo donijeli glupu odluku. Ali to se doista odnosi na jedan zemaljski život; jer zapravo, između gluposti odluke i kazne koju trpimo doživljavajući njezine posljedice, odnose se samo na isti zemaljski život. Sve ostaje kontinuirano.
Ali između jednog zemaljskog života i drugog nije tako. Jer životi između smrti i novog rođenja uvijek se umiješaju, i to mijenja mnoge stvari koje se ne bi promijenile ako bi se zemaljski život nastavio jednoliko. Pretpostavimo da se osvrnete na bivši život na Zemlji. Učinili ste nešto dobro ili loše drugom čovjeku. Između tog zemaljskog života i ovog, postoji život između smrti i novog rođenja. U tom životu ne možete a da ne shvatite da ste postali nesavršeni čineći loše drugom čovjeku. To oduzima vašoj vlastitoj ljudskoj vrijednosti. Osakaćuje vas u duši. Morate popraviti to osakaćivanje i odlučite postići u novom zemaljskom životu ono što će ispraviti grešku. Tako između smrti i novog rođenja, svojom voljom preuzimate ono što će uravnotežiti i ispraviti grešku. Ili ako ste učinili dobro drugom čovjeku, sada znate da je cijeli zemaljski život tu za čovječanstvo kao cjelinu. To jasno vidite u životu između smrti i novog rođenja. Ako ste dakle, pomogli drugom čovjeku, shvaćate da je time postigao određene stvari koje bez vas ne bi mogao postići u prijašnjem životu na Zemlji. I tada se osjećate sve više sjedinjeni s njime u životu između smrti i novog rođenja — ujedinjeni s njime, da živite i dalje razvijate ono što ste zajedno postigli u ljudskom savršenstvu. Ponovno ga tražite u novom životu na Zemlji, kako biste na tome radili u novom životu upravo zahvaljujući načinu na koji ste mu pomogli u njegovu savršenstvu.
Kada dakle, sa stvarnim duhovnim uvidom, počnete percipirati ovu sveobuhvatnu domenu, nema govora o tome da prezirete ili pokušavate izbjeći nužnost. Upravo suprotno; jer dok se sada osvrćete na to, vidite prirodu stvari koje ste sami radili u prošlosti, toliko da sebi govorite: ono što se događa, mora se dogoditi, iz unutarnje potrebe; a iz najveće slobode moglo bi se dogoditi isto.
Zapravo se nikada, ni pod kojim okolnostima, neće dogoditi da vas pravi uvid u vašu karmu dovede do toga da budete nezadovoljni njome. Kada se u karmičkom tijeku pojave stvari koje vam se ne sviđaju, morate ih uzeti u obzir u odnosu na zakone i načela univerzuma; sve više ćete uočavati da je, na kraju krajeva, ono što je karmički uvjetovano daleko bolje — bolje nego da smo morali početi iznova, poput neispisanih stranica, sa svakim novim životom na Zemlji. Jer, u krajnjem slučaju, mi sami smo naša karma. Što je to što karmički dolazi od naših bivših života na Zemlji? To smo zapravo mi sami. I besmisleno je sugerirati da bilo što u našoj karmi (uz koju je, sjetite se, područje slobode uvijek tu), treba biti različito od onoga što jest. U organskoj cjelini ne možete kritizirati pojedine detalje. Nekome se možda ne sviđa njegov nos, ali besmisleno je kritizirati nos kao takav, jer nos koji čovjek ima mora biti takav kakav jest, ako je cijeli čovjek takav kakav jest. Čovjek koji kaže: 'Trebao bi imati drugačiji nos', implicira da bi želio biti potpuno drugačiji čovjek; i radeći tako zaista se briše u mislima — što je zasigurno nemoguće. Isto tako ne možemo izbrisati svoju karmu, jer mi sami samo ono što je naša karma. Niti nas to doista sramoti, jer ide uz djela naše slobode i nigdje ne narušava djela naše slobode.
Ovdje mogu upotrijebiti drugu usporedbu kako bih objasnio poantu. Kao ljudi, mi hodamo. Ali tlo po kojem hodamo također je tu. Nitko ne osjeća nelagodu jer je tlo ispod njega. Moramo znati da, da tla nema, uopće ne bi mogli hodati; propadali bi na svakom koraku. Tako je i sa našom slobodom; potrebno joj je tlo nužnosti. Mora se podići iz danih temelja. A ti temelji — to smo zaista mi sami!
Stoga, ako shvatite pravi koncept slobode i pravi koncept karme, naći ćete da su potpuno kompatibilni, i nećete zazirati od detaljnog proučavanja karmičkih zakona. Zapravo, u nekim slučajevima možete čak doći do sljedećeg zaključka:
Pretpostavimo da je netko zaista sposoban osvrnuti se uvidom inicijacije, u ranije živote na Zemlji. On dobro zna, kada se osvrne na ranije živote, da mu se to i to dogodilo kao posljedica. To je s njime ušlo u njegov sadašnji život na Zemlji. Da nije dosegnuo znanost inicijacije, objektivna bi ga potreba natjerala da učini određene stvari. Sasvim neizbježno bi ih učinio. Ne bi osjećao da mu je sloboda narušena, jer je njegova sloboda u običnoj svijesti, s kojom nikada ne prodire u oblast gdje je nužnost na djelu — baš kao što riba nikada ne prodire u vanjski zrak. Ali kada je dosegnuo znanost inicijacije, tada se osvrće; on vidi kako su stvari stajale u ranijem životu na Zemlji, a ono s čime se sada suočava smatra kao zadatak posve svjesno dodijeljen za sadašnji život. I doista je tako.
Ono što ću vam sada reći može zvučati paradoksalno, a ipak je istina. U stvarnosti, čovjek koji nije dosegnuo znanost o inicijaciji, uvijek zna, kroz neku vrstu unutarnjeg poriva ili impulsa, što treba učiniti. Da, ljudi uvijek znaju što moraju učiniti; uvijek se osjećaju prinuđeni učiniti ovo ili ono. Za onoga tko zaista počinje slijediti znanost inicijacije, to postaje sasvim različito. S obzirom na različita iskustva života s kojima se suočava, u njemu će se pojaviti čudna pitanja. Kada se osjeća prisiljen napraviti ovo ili ono, odmah se osjeća prisiljen da to ne učini. Nema više onog prigušenog poriva koji većinu ljudi tjera na ovaj ili onaj način djelovanja. Doista, na izvjesnom stupnju inicijacijskog uvida, ako umjesto toga ne dođe nešto drugo, čovjek lako može sebi reći: sada kad sam došao do ovog uvida — s 40 godina, recimo, najbolje da ostatak života provedem sasvim ravnodušan. Što me briga? Sjesti ću i ne raditi ništa, jer nemam konkretnih pobuda da učinim bilo što posebno.
Ne smijete pretpostaviti, moji dragi prijatelji, da inicijacija nije stvarnost. Nevjerojatno je kako ljudi ponekad razmišljaju o tim stvarima. Za pečenu piletinu, svi koji je jedu, vjeruju da je to stvarnost. Za znanost inicijacije, većina ljudi vjeruje da su njezini učinci samo teoretski. Ne, njeni učinci su stvarnosti u životu, a među njima je i onaj kojeg sam upravo naznačio. Prije nego je čovjek dosegnuo znanost inicijacije, iz mračnog poriva u njemu uvijek mu je jedno važno a drugo nevažno. Ali sada bi radije sjeo na sjedalicu i pustio svijet da ime svojim tijekom, jer doista nije važno je li nešto napravljeno a drugo ostavljeno nenapravljeno ...
Do takvog se stava lako može doći, a postoji samo jedan korektiv. (Jer to neće ostati tako; znanost inicijacije, suvišno je reći, donosi isto tako i druge učinke.) Jedini korektiv koji će spriječiti našeg iniciranog da mirno sjedi, puštajući da svijet ide svojim tijekom, i da kaže: 'Svejedno mi je', je osvrnuti se na njegove ranije živote na Zemlji. Jer tada u karmi čita zadatke za sadašnji zemaljski život, i čini ono što mu svjesno nameću njegovi raniji životi. Ne ostavlja to nedovršenim, s idejom da to zadire u njegovu slobodu, već to radi. Naprotiv, osjećao bi se neslobodno da ne može ispuniti zadatak koji mu je dodijeljen prijašnjim životima. Jer promatrajući ono što je doživio u prijašnjim životima na Zemlji, u isto vrijeme postaje svjestan svog života između smrti i novog rođenja, gdje je shvatio da je pravilno i razumno napraviti odgovarajuće, posljedične radnje. Dopustite mi da ukratko, u zagradama, kažem da je riječ 'karma' u Europu došla putem engleskog jezika, a zbog svog pravopisa ljudi često izgovaraju 'karma'. To je pogrešno. Trebalo bi izgovarati 'kärma'. Otkad vodim antropozofsko društvo uvijek sam tako izgovarao riječ i žao mi je što su mnogi ljudi navikli izgovarati strašnu riječ 'karma'. Već neko vrijeme iskreni studenti kažu 'karma'. To je strašno. [ovo se odnosi na njemački, nap. pr.]
Dakle, ni prije ni poslije znanosti o inicijaciji nema kontradikcije između karmičke nužnosti i slobode.
Još jednom, dakle: ni prije niti poslije znanosti o inicijaciji nema kontradikcije između nužnosti — karmičke nužnosti — i slobode. Prije je nema, jer sa svakodnevnom sviješću čovjek ostaje unutar područja slobode, dok karmička nužnost ide izvan tog područja, kao bilo koji proces prirode. U njemu nema ničega za što bi se osjećao drugačije od onoga na što ga sili njegova vlastita priroda. Niti postoji bilo koja kontradikcija nakon ulaska znanosti inicijacije, jer tada je potpuno u suglasju sa svojom karmom, smatra da je jedino razumno postupati u skladu s njom. Baš kao što kada sami izgradite kuću i spremna je nakon godinu dana, vi ne kažete: činjenica da se sada moram useliti zadire u vašu slobodu. Vjerojatnije ćete reći: da, u cjelini bilo je sasvim razumno izgraditi sebi kuću u ovom susjedstvu i na ovom mjestu. Sada to vidite kao da ste slobodni u kući! Slično i onaj koji se sa znanjem inicijacije osvrće na svoje bivše živote na Zemlji: zna da će postati slobodan upravo ispunjavanjem svoje karmičke zadaće - useljavanjem u kuću koju je za sebe izgradio u ranijim životima na Zemlji.
Tako sam vam, moji dragi prijatelji, želio objasniti pravu kompatibilnost slobode i karmičke nužnosti u ljudskom životu. Sutra ćemo nastaviti, ulazeći više u detalje karme.