.- 4. Četvrto predavanje, Dornach, 24 veljače 1924
Formiranje impulsa prema karmi između smrti i novog rođenja. Zrcaljenje u drugim ljudskim dušama. Metamorfoza iz ljubavi u radost. Radost je karmički rezultat potrošene ljubavi, učinak oba srca za svijet. Patnja je karmički rezultat mržnje; U trećem životu mržnja i patnja vode do tuposti prema svijetu. Odgoj pruža mogućnost kompenzacije takve karme. Važnost suvremenosti za ponovljene zemaljske živote.
Danas vam želim iznijeti neke šire aspekte koji se tiču razvoja karme, jer ćemo sada sve više ulaziti u ona pitanja koja se mogu samo ilustrirati — reći ćemo — posebnim pretpostavkama.
Da bismo stekli istinski uvid u napredovanje karme, moramo moći zamisliti kako čovjek okuplja cijelu svoju organizaciju zajedno kad siđe iz duhovnog svijeta u fizički. Razumjeti ćete da u današnjem jeziku nema pogodnih formi za te događaje koji su našoj današnjoj civilizaciji praktički nepoznati. Stoga izrazi koje koristimo ne mogu a da ne budu netočni. Kada iz duhovnog siđemo u fizički svijet, za novi život na Zemlji, imamo svoje fizičko tijelo pripremljeno za nas, za početak, linijom nasljeđivanja. Ovo fizičko tijelo ipak je povezano u izvjesnom smislu, kao što ćemo vidjeti, s iskustvima koja proživljavamo između smrti i novog rođenja. Danas će, međutim, biti dovoljno da imamo na umu da nam je fizičko tijelo dano sa zemaljske strane, dok su oni članovi koje možemo opisati kao više članove ljudskog bića — etersko tijelo, astralno tijelo, i 'Ja' — sišli iz duhovnog svijeta.
Uzmite prvo etersko tijelo. Čovjek ga povlači iz cijelog univerzalnog etera, prije nego se ujedini s fizičkim tijelom koje mu je dano nasljeđivanjem. Unija duševno-duhovnog čovjeka kao 'Ja', astralnog tijela i eterskog tijela, s fizičkim ljudskim embrijem, može se dogoditi samo u mjeri u kojoj se etersko tijela majčinog organizma postupno povlači iz ljudskog embrija.
Čovjek se stoga ujedinjuje s fizičkim zametkom nakon što je sastavio svoje etersko tijelo iz univerzalnog etera. Precizniji opisi ovog događaja zaokupiti će nas u kasnijoj fazi. Trenutno nas zanima uglavnom općenito pitanje, odakle dolazi nekoliko članova koje ljudsko biće ima u zemaljskom životu između rođenja i smrti? Fizički organizam dolazi, kao što smo vidjeli, iz struje nasljeđivanja, a eterski organizam iz univerzalnog etera iz kojeg se u početku povlači. Što se tiče astralnog organizma, možemo uistinu reći da ljudsko biće ostaje u svakom pogledu nesvjesno, ili je samo podsvjesno toga, tijekom svog zemaljskog života. Ovo astralno tijelo sadrži sve rezultate njegovog života između smrti i novog rođenja. Jer između smrti i novog rođenja — u skladu s onim što je postao kroz njegove prethodne živote na Zemlji, čovjek stupa u višestruke odnose s drugim ljudskim dušama koje su u životu između smrti i novog rođenja, i također s duhovnim bićima višeg kozmičkog poretka koja se ne spuštaju na Zemlju u fizičko tijelo, već svoje postojanje imaju u duhovnom svijetu.
Sve što čovjek donosi iz svojih bivših života na Zemlji — upravo iz toga kako je tamo bilo i što je radio — nailazi na simpatije ili antipatije bića koja upozna tijekom prolaska svijetom između smrti i novog rođenja. Za karmu nije samo od velike važnosti koje simpatije i antipatije nalazi u višim bićima kroz ono što je činio u prethodnom zemaljskom životu, već je prije svega od velike važnosti da čovjek dođe u odnos s onim ljudskim dušama s kojima je imao odnos na Zemlji, te da se odvija osebujna 'refleksija' između njega i onih duša s kojima je imao odnos na Zemlji. Pretpostavimo da je netko imao dobar odnos s dušom koju sada ponovno susreće između smrti i novog rođenja. Sve što taj dobar odnos prati živjelo je u njemu tijekom prijašnjih zemaljskih života. Tada se ovaj dobar odnos odražava u duši kada se ta duša sretne između smrti i novog rođenja. I doista je tako da tijekom ovog prolaska kroz život između smrti i novog rođenja, u dušama s kojima sada živite zajedno jer ste živjeli s njima na Zemlji, vidi sebe posvuda odraženog. Ako ste nekome učinili nešto dobro, nešto se od druge duše reflektira; ako mu je učinjeno nešto loše, isto tako se nešto odražava. I on sada ima 'osjećaj' — ako smijem koristiti riječ 'osjećaj' s kvalifikacijom koju sam dao na početku — on ima osjećaj: 'Ovoj ljudskoj duši, vi ste pomogli'. Sve što ste doživjeli pomažući joj, sve što ste osjećali za ovu ljudsku dušu, ono što je dovelo do toga da djelujete tako da mu pomognete, vaša vlastita unutarnja iskustva tijekom čina te pomoći, sada vam dolazi natrag iz njegove duše. Da, to se zapravo zrcali vama iz druge duše. Jedna druga duša, naštetili ste joj. Ono što je živjelo u vama za to vrijeme, reflektira se natrag.
I vi zapravo imate svoje posljednje zemaljske živote, osobito posljednji, zrcaljene pred vama iz duša s kojima ste bili zajedno, kao u moćnom, prostrtom aparatu za zrcaljenje. I dobivate dojam, osobito s obzirom na život samih djela: sve se to od vas odmiče. Čovjek gubi, ili je zapravo već davno izgubio, između smrti i novog rođenja, osjećaj 'Ja', koji je imao u svom tijelu na Zemlji; Ali sada, iz svih ovih refleksija dobivate osjećaj 'Ja'. Čovjek živi sa svim dušama u refleksijama svojih djela s kojima je bio zajedno u zemaljskom životu.
Na Zemlji, vaše 'Ja', vaš ego, bio je u tijelu — takoreći, točka. Između smrti i novog rođenja, zrcali vam se iz okoline. To je intimno zajedništvo s drugim dušama, ali zajedništvo u skladu s odnosima koji su s njima uspostavljeni.
I to je stvarnost u duhovnom svijetu. Kada prođemo kroz sobu okićenu mnogim ogledalima, vidimo se odraženi u svakom od njih. Ali također znamo: To — prema običnom ljudskom jeziku — ne postoji; a kada odemo, to ne ostaje tako, više se ne zrcalimo. Ali ono što se odražava od ljudskih duša ostaje, ostaje tamo. I dolazi vrijeme u posljednjoj trećini između smrti i novog rođenja kada iz tih zrcalnih slika formiramo svoje astralno tijelo. Sve to zajedno povlačimo u svoje astralno tijelo. To povlačimo u svoje astralno tijelo, tako da kad se spustimo iz duhovnog svijeta u fizički, nosimo u sebi ono što smo uzeli nakon zrcaljenja, naša djela iz prethodnog zemaljskog života pronađena u drugim dušama između smrti i novog rođenja.
Ali to nam daje impulse koji nas guraju prema ljudskim dušama, ili nas guraju od njih, s kojima se tada ponovno rađamo u fizičkom tijelu u isto vrijeme.
I na ovaj način — uskoro ću morati detaljnije opisati proces, kasnije će morati uzeti u obzir i 'Ja' — ali na taj način se, između smrti i novog rođenja, formira impuls karme novog zemaljskog života.
I tu vidite kako impuls iz jednog života utječe na drugi. Uzmimo na primjer impuls ljubavi. Svoja djela prema drugim ljudima možemo činiti iz onoga što nazivamo ljubavlju. Razlikuje se činimo li svoja djela iz pukog osjećaja dužnosti, iz konvencije, iz pristojnosti, i tako dalje, ili ih činimo iz veće ili manje ljubavi.
Pretpostavimo da je u jednom zemaljskom životu čovjek sposoban izvršiti radnje podržane ljubavlju, zagrijane ljubavlju. Da, to ostaje kao sila u njegovoj duši. I ono što sada nosi sa sobom kao rezultat svojih djela, i ono što je odraženo u dušama, vraća mu se kao zrcalna slika. I dok čovjek iz nje formira svoje astralno tijelo s kojim silazi na Zemlju, ljubav koja je izbijala iz prijašnjeg zemaljskog života, koja je izbijala iz njega, i vraćajući se od drugih ljudi, mijenja se u radost. Tako da kada čovjek učini nešto prema svojim bližnjima u jednom zemaljskom životu, što je nošeno ljubavlju, pri čemu ljubav emanira iz njega, ide s djelima koja podržavaju drugog čovjeka, onda je metamorfoza u životu između smrti i novog rođenja takva da se ono što teče kao ljubav u jednom zemaljskom životu, preobražava u sljedećem zemaljskom životu, preobražava u radost koja teče prema čovjeku.
Ako doživljavate radost kroz osobu, dragi moji prijatelji, možete biti sigurni da je ta radost rezultat ljubavi koju ste prema njoj razvili u prethodnom zemaljskom životu. Ova radost se vraća u vašu dušu tijekom zemaljskog života. Znate tu unutarnju toplinu radosti. Znate, što je smisao životne radosti, posebno radosti koja dolazi od ljudi. Ona grije život, održava život, daje život, možemo reći, leluja. Karmički je rezultat potrošene ljubavi.
Ali u radosti mi ponovno doživljavamo odnos s osobom koja nam daje radost. Dakle, u našem ranijem životu na Zemlji, imali smo nešto u sebi zbog čega je ljubav istjecala od nas; u sljedećem zemaljskom životu već doživljavamo toplinu radosti kao rezultat. I to je opet nešto što emanira od nas. Čovjek koji može osjetiti životnu radost je za druge ljude opet nešto što ih grije. Čovjek koji ima razloga ići kroz život bez radosti, svojim bližnja je različit od čovjeka kojemu je dopušteno ići kroz život u radosti.
Ali ono što se tamo doživljava u radosti između rođenja i smrti, odražava se u najrazličitijim dušama s kojima smo bili na Zemlji, a koje su sada također u životu između smrti i novog rođenja. I ova zrcalna slika, koja na najrazličitije načine dolazi od duša koje poznajemo, zauzvrat djeluje natrag. Ponovno je nosimo u svom astralnom tijelu kada opet dođemo u sljedeći život na Zemlji — to je treći u nizu. Još jednom je to uključeno, utisnuto u našem astralnom tijelu. I sada, kao rezultat, postaje osnova, poticaj za lakše razumijevanje ljudi i svijeta. Postaje osnova za onu ugođenost duše koja se odražava kroz naše razumijevanje svijeta. Ako možemo uživati u zanimljivom ponašanju ljudi, ako razumijemo zanimljivo ponašanje ljudi u zemaljskoj inkarnaciji, onda nas to vraća na radost prethodne, na ljubav zemaljske inkarnacije koja je prethodila. Ljudi koji mogu ići svijetom sa slobodnim, otvorenim umom na način da slobodni, otvoreni um dopušta da svijet utječe u njih, tako da ga mogu razumjeti, to su ljudi koji razvijaju taj odnos prema svijetu kroz ljubav i imaju radost.
Ono što činimo iz ljubavi sasvim je nešto drugo od onoga što činimo iz krutog, suhog osjećaja dužnosti. Znate da sam uvijek naglašavao u mojim spisima, da djela koja proizlaze iz ljubavi treba zapravo shvatiti kao etička, kao moralna.
Često sam morao isticati veliki kontrast koji u tome postoji između Kanta i Schillera. Kant je, i u životu i u znanju, sve 'nagnuo' [igra riječi, u njemačkom verkantet, Kante znači rub, ugao. nap. pr.]. Sve je preko Kanta postalo uglato i nagnuto, pa tako i ljudsko djelovanje. 'Dužnosti, ti uzvišeno, veliko ime, koje ne sadržiš ništa lagano ni laskavo ... ' i tako dalje. Citirao sam ovaj pasus u svojoj 'Filozofiji slobode' o licemjernom bijesu mnogih protivnika – ne stvarnom, već licemjernom bijesu mnogih protivnika – i tome suprotstavio ono što moram priznati kao svoje gledište: 'Ljubavi, ti koja toplo govoriš duši ...' – i tako dalje.
Schiller je, za razliku od Kantovog krutog, suhoparnog koncepta, skovao riječi: 'Gern dien' ich dem Freunde, doch tue ich es leider mit Neigung, drum wurmt es mich oft, dass ich nicht tugenhaft bin'. (Rado služim svojim prijateljima, ali nažalost to radim sa zadovoljstvom, pa me često uzrujava što nisam čestit.) Jer prema kantovskoj etici, ono što se čini iz sklonosti nije krepost, nego ono što se čini iz krutog koncepta dužnosti.
Pa ima ljudi – ne dođu odmah do ljubavi. Ali zato jer ne mogu drugoj osobi reći istinu iz ljubavi – jer ako imate ljubavi reći ćete istinu a ne laž – zato jer ne mogu voljeti, govore istinu iz osjećaja dužnosti; Jer ne mogu voljeti, iz osjećaja dužnosti, izbjegavaju odmah drugoga prebiti ili ga pljusnuti, napasti ih i slično ako učine nešto što im se ne sviđa. Postoji razlika između djelovanja iz krutog koncepta dužnosti, koja je neophodna u društvenom životu za mnoge stvari, i djela ljubavi.
Dakle, djela koja se čine u krutom konceptu dužnosti ili konvenciji, 'jer tako priliči', na izazivaju radost u sljedećem zemaljskom životu, već, baš kao što sam to opisao, kroz to zrcaljenje duša, u sljedećem zemaljskom životu evociraju nešto što bi se moglo nazvati: čovjek osjeća da je više-manje ravnodušan prema ljudima. A ono što neki ljudi nose kroz život, da su ravnodušni prema ljudima i pate od toga – s pravom se pati jer je ravnodušan prema ljudima, jer ljudi su tu jedni za druge, čovjek zavisi od toga da nije ravnodušan prema ljudima – to što pate je posljedica nedostatka ljubavi u prethodnom životu na Zemlji, kada se ponašao kao kruta osoba jer je nad njime visila kruta dužnost kao Damoklov mač, ne želim reći kao čelični, jer bi to bilo uznemirujuće za većinu savjesnih ljudi, ali baš kao drveni.
Sada smo dakle u drugom zemaljskom životu. Ono što dolazi kao radost iz ljubavi, postaje, kao što smo vidjeli, otvoreno, slobodno srce u trećem zemaljskom životu, što nam približava svijet, što nam daje pronicljiv uvid za sve lijepo, istinito i dobro. Ono što utječe u nas kao ravnodušnost od strane drugih ljudi, ono što na ovaj način doživimo u jednom zemaljskom životu, to će nas u sljedećem (odnosno, trećem) učiniti osobom koja ne zna što bi sa sobom. Kada dođe u školu ne zna što bi s onim što učitelj radi s njim. Kad malo odraste, ne zna hoće li postati bravar ili vijećnik. Ne zna što bi sa sobom u životu. Ide kroz život bez smjera, bez usmjerenja u životu. Što se tiče gledanja na vanjski svijet, nije baš dosadan. Primjerice, može razumjeti glazbu, ali ne uživa u njoj. Uostalom, njemu je svejedno radi li se o više-manje dobroj ili lošoj glazbi. Osjeća ljepotu slikarskog ili nekog drugog djela, ali ga uvijek gnjavi u duši: čemu sve to?, i tako dalje. To su stvari koje se zauzvrat događaju u trećem zemaljskom životu u karmičkom kontekstu.
Pretpostavimo, međutim, da osoba čini određenu štetu bližnjima iz mržnje ili sklonosti prema antipatiji. Možete misliti o svim stupnjevima koji mogu biti. Netko može, da tako kažemo, naškoditi svojim bližnjima zločinačkom mržnjom. Ali može, ako ćemo izostaviti među stupnjeve, biti i kritičar. Da bi se bilo kritičar, uvijek treba malo mrziti, ukoliko niste onaj koji hvali, a takvi su danas rijetki jer to nije jer to nije zanimljivo. Postaje zanimljivo samo kada ste dosjetljivi. Sada, postoje sve moguće međufaze. Ali ovdje se radi o ljudskim djelima koja proizlaze iz hladne antipatije — iz određene antipatije koje ljudi često nisu jasno svjesni, ili, iz druge krajnosti, iz mržnje. Sve što ljudi na taj način djeluju prema drugim ljudskim bićima, ili čak prema pod-ljudskim bićima, sve to opet ulazi u stanja duše, koja se sada odražavaju u životu između smrti i novog rođenja. A onda u sljedećem zemaljskom životu iz mržnje dolazi ono što nam pritječe iz svijeta kao biću koje prati, kao nezadovoljstvo koje je uzrokovano izvana, kao suprotnost radosti.
Reći ćete: Da, proživljavamo toliko patnje, treba li sve to doista proizaći iz veće ili manje mržnje u prethodnom zemaljskom životu? Nikako ne mogu misliti o sebi da sam bio tako loš tip – nešto tako je lako reći – da mogu doživjeti toliko nezadovoljstva jer sam toliko mrzio. - Da, ako želite razmišljati bez predrasuda na ovom području, onda morate shvatiti koliko je velika iluzija koja je dobra za vas i kojoj se stoga lako prepuštate kada su u pitanju bilo kakvi osjećaji antipatije prema drugim ljudima. Ljudi zapravo prolaze svijetom s puno više mržnje nego misle, barem s puno više antipatije. I sada je ovako: Mržnja, isprva jer daje zadovoljstvo duši, uopće se ne doživljava. To je prikriveno zadovoljstvom. ¸Kad se vrati kao patnja koja nam stiže izvana, tada se patnja primijeti.
Ali razmislite samo o tome, dragi moji prijatelji, htio bih reći, na vrlo trivijalan način da zamislite što postoji kao mogućnost, promislite samo o tračanju uz kavu, pravom tračanju uz kavu, gdje pola tuceta – to je dosta! – bilo koje tetke i ujaci – to mogu biti i ujaci – sjede zajedno i naširoko razglabaju o svojim bližnjima. Pomislite samo koliko se antipatija sipa na ljude u sat i pol – ponekad to traje dulje! Dok se to sipa, ljudi to ne primjećuju; ali kad se vrate u sljedećem zemaljskom životu, to je dobro primijetiti. I neizbježno se vraća.
Tako da zapravo dio – ne sve, upoznat ćemo i druge karmičke veze – tako da dio onoga što osjećamo u zemaljskom životu u smislu patnje nanesene izvana može zapravo proizaći iz osjećaja antipatije u ranijim zemaljskim životima.
Uza sve to, naravno, uvijek mora biti jasno da karma, taj neki karmički tijek, mora negdje početi. Tako da ako, naprimjer, imate zemaljske živote koji leže jedan iza drugog ovdje:
a b c (d) e f g h
a ako je ovo (d) sadašnji zemaljski život, onda se naravno ne mora sva bol koja nam dolazi izvana temeljiti na ranijem zemaljskom životu. To može biti i izvorna bol, koja tada samo karmički doživljava sebe u sljedećem zemaljskom životu. Stoga kažem: veliki dio te patnje koja nam pritječe izvana rezultat je mržnje koja je primijenjena u prethodnim zemaljskim životima.
Ako sada ponovno prijeđemo na treći zemaljski život, onda je rezultat onoga što teče prema nama kao patnja – ali samo rezultat patnje koja nam dolazi iz, da tako kažemo, nakupljene mržnje – onda je rezultat ove patnje, koja se tada u dušu odlaže, u početku svojevrsna tupost duha, neka vrsta uvida prema svijetu. A tko je ravnodušan i flegmatičan prema svijetu često, ne stoji prema stvarima ili ljudima otvorenog srca, često je upravo slučaj da je tu tupost stekao kroz patnju prijašnjeg zemaljskog života uzrokovanu onim što leži u njegovoj vlastitoj karmi, ali za to se mora vratiti natrag, ako se tako izražava u tupom stanju uma, do osjećaja mržnje barem u trećem posljednjem životu na Zemlji. Uvijek se može biti siguran: biti glup u bilo kojem zemaljskom životu uvijek je rezultat mržnje u određenom ranijem zemaljskom životu.
Ali vidite, moji dragi prijatelji, razumijevanje karme ne treba s temeljiti samo na činjenici da mi razumijemo karmu da bismo razumjeli život, već da je možemo razumjeti i kao životni impuls, da smo svjesni da ne postoji samo život 'a b c d', već i 'e f g h', da postoje dolazeći zemaljski životi, i da će ono što jesmo u sadašnjem zemaljskom životu, razviti sadržaj u našoj duši, imati učinke, rezultate, u sljedećem zemaljskom životu. Ako netko želi biti posebna budala u sljedećem trećem zemaljskom životu, treba samo mnogo mrziti u sadašnjem zemaljskom životu. Ali ako netko želi imati slobodan, otvoren um u trećem sljedećem zemaljskom životu, treba samo puno voljeti u ovom zemaljskom životu. I tek tada uvid, znanje o karmi dobiva svoju vrijednost, kada se slije u našu volju za budućnost, kada igra ulogu u ovoj volji za budućnost. Apsolutno je slučaj da je sada trenutak u ljudskom razvoju kada se nesvjesno ne može više nastaviti raditi na isti način kao što je bilo ranije, dok su naše duše prolazile kroz ranije zemaljske živote, već ljudi postaju sve više slobodniji i svjesniji. Od prve trećine 15. stoljeća imamo doba u kojem ljudi postaju sve slobodniji i svjesniji. I tako za one ljude koji su ljudi sadašnjosti, sljedeći zemaljski život će već imati nejasan osjećaj prijašnjeg zemaljskog života. I kao što današnji čovjek, kada u sebi primijeti da nije osobito pametan, što ne pripisuje sebi nego svojoj dispoziciji, obično sljedeći materijalizam, to pripisuje fizičkoj prirodi, tako će ljudi, koji će biti ono koji dolaze iz sadašnjosti, već imati nejasan osjećaj koji će ih zabrinjavati: ako nisu posebno pametni, moralo je biti nešto povezano s osjećajima mržnje i antipatije.
A kada danas govorimo o pedagogiji Waldorfske škole, naravno moramo uzeti u obzir suvremenu zemaljsku civilizaciju. Još uvijek ne možemo educirati s potpunom otvorenošću na način da, da tako kažemo, odgajamo za svijest u ponovljenim zemaljskim životima, jer ljudi danas nemaju čak ni nejasan osjećaj za ponovljene zemaljske živote. No pristupi koji se trenutno stvaraju u Waldorfskoj školskoj pedagogiji, ako se prihvate, razvijat će se dalje u sljedećih nekoliko stoljeća do te mjere da će se u etički, moralni odgoj uključiti sljedeće: dijete koje je malo nadareno vraća se u prijašnje zemaljske živote u kojima je mnogo mrzilo, a onda će se pomoću znanosti duha tražiti koga je moglo mrziti. Zato jer se moraju naći u okruženju, ljudi koji su omraženi i protiv kojih su počinjena djela iz mržnje. I u narednim stoljećima obrazovanje će se morati postupno mnogo više stavljati konkretnije u život. U slučaju djeteta, morati će se vidjeti odakle se to zrcali, odnosno ono što se zrcali u životu između smrti i novog rođenja, što se proživljava preobraženo kao neznanje u zemaljskom životu. I tada će se moći učiniti nešto tako da se u djetinjstvu razvije posebna ljubav prema onim ljudima prema kojima je u ranijim zemaljskim životima postojala posebna mržnja. I vidjeti će se da će se kroz tako konkretno pobuđenu ljubav razvedriti razumijevanje, općenito cijelo stanje duše. Ono što može pomoći u odgoju neće ležati u općim teorijama o karmi, već u konkretnom sagledavanju života kako bi se uočile kakve su karmičke veze. Primijetiti će se da se, na kraju krajeva, djeca sudbinom okupljaju u razredu, a to nije stvar puke ravnodušnosti. Nadići će se ta užasna nebriga koja vlada u ovim stvarima danas, kada je 'ljudski materijal' – tako to često nazivaju – okupljen u razredu, zapravo se zamišlja kao da su spojeni pukim slučajem; ne kao da je sudbina spojila ta ljudska bića; a ako netko ide dalje od ovog užasnog nemara, tada će kao odgajatelj moći vidjeti kakve se čudne karmičke niti tkaju od jednog do drugoga kroz prethodne živote. Tada će se u razvoj djece uključiti ono što može imati učinak uravnoteženja. Jer u određenom smislu karma je nešto što je podložno željeznoj nužnosti. Iz željezne nužde, apsolutno možemo postaviti niz:
Ljubav — radost — otvoreno srce.
Antipatija ili mržnja — patnja — ludost.
To su bezuvjetne veze. No, također smo suočeni s željeznom nužnošću kod riječnog toka, a ipak su rijeke regulirane, dan im je drugačiji tok, tako je također moguće regulirati i karmički tok, raditi na tome, utjecati na tok. To je moguće.
Pa kad u djetinjstvu primijetite da postoji sklonost tuposti i dođe vam na ideju da uputite dijete da razvija ljubav, posebno u svom srcu, a ako vi – to bi već danas bilo moguće za ljude koji delikatno promatraju život – ako otkrijete drugu djecu s kojima je dijete karmički povezano i navedete dijete da voli tu djecu, da prema njima čini djela ljubavi, tada ćete vidjeti da ćete pronaći protutežu antipatiji koja je bila, u ljubavi; a u sljedećem zemaljskom životu tupost će se poboljšati.
Postoje odgajatelji, školovani takoreći, instinktivno, koji često tako nešto rade iz nagona, koji loše raspoloženu djecu dovode do ljubavi, a time ih postupno odgajaju u razumna ljudska bića. Upravo te stvari čine uvid u karmičke veze nečim korisnim za život.
Prije nego što krenemo dalje u razmatranje detalja karme, pred našim dušama će se prirodno pojaviti još jedno pitanje. Zapitajmo se: Što je ljudsko biće kojeg se, barem općenito, može upoznati u karmičkom kontekstu? Moram upotrijebiti izraz koji se danas često koristi u pomalo podrugljivom smislu: Takva osoba je suvremenik. On je u isto vrijeme s nama na Zemlji.
A kada to imate na umu, reći ćete sebi: Ako ste s određenim ljudima u jednom zemaljskom životu, onda ste bili i u ranijem zemaljskom životu – barem općenito, stvari se također mogu malo pomaknuti – zajedno s ljudima, i isto tako opet u ranijem zemljakom životu.
Da, ali sada su oni koji žive pedeset godina kasnije od vas, opet bili s ljudima u svom ranijem zemaljskom životu! Općenito ljudi, mislim na B-niz, neće se naći zajedno s A-nizom, po ovakvoj misli kakvu smo ovdje razvili. To je depresivna pomisao, ali istinita.
Kasnije ću govoriti o drugim nedoumicama koje proizlaze iz činjenice da ljudi često govore: broj ljudi se povećava na Zemlji i tako dalje, govoriti ću o tome kasnije. No, htio bih vam sada predložiti ovu misao, to može biti depresivna misao, ali je istinita: doista je slučaj da se kontinuirani život ljudi na Zemlji odvija u ritmovima. Želio bih reći da gomila ljudi općenito odlazi iz jednog zemaljskog života u drugi, da druga skupina odlazi iz jednog zemaljskog života u drugi, i oni su na određeni način odvojeni jedni od drugih i ne dolaze zajedno u zemaljski život. U dugom životu između smrti i novog rođenja, već se nalazimo; ali u zemaljskom životu doista je slučaj da se uvijek na Zemlji silazi s ograničenim krugom ljudi. Biti nečiji suvremenik ima unutarnje značenje, unutarnju važnost, posebno kod ponavljanja zemaljskog života.
I zašto to? Mogu vam reći da mi je ovo pitanje, koje vas u početku može zaokupiti intelektualno, ovo pitanje mi je zaista nanijelo najveću moguću bol na temeljima znanosti duha, jer je potrebno iznijeti istinu o tom pitanju, iznijeti unutarnje činjenice. I možete se zapitati – ispričavam se na primjeru koji mi stvarno, rekao bih, igra ulogu, samo u odnosu na istraživanje – zašto niste bili Goetheov suvremenik? Budući da niste Goetheov suvremenik, iz ove istine općenito možete zaključiti da nikada niste živjeli s Goetheom na Zemlji. On pripada drugoj skupini ljudi.
Što se zapravo krije iza toga? Trebate okrenuti pitanje. Ali da bismo preokrenuli takvo pitanje, mora se imati otvoren, slobodan osjećaj za suživot ljudi. Morate se znati zapitati, a ovo je pitanje o kojem ću morati puno pričati u bliskoj budućnosti: Kako je to biti suvremenik neke osobe, a kako je to znati samo iz povijesti za zemaljski život osobe? Kako je to?
Pa, vidite, morate imati slobodan, otvoren um da biste odgovorili na intimno pitanje: što je sa svim unutarnjim nuspojavama duše kada vam se suvremenik obraća, izvodi radnje koje su vam bliske – kako je to? I tada se mora moći usporediti, nakon što se stekne potrebno znanje, kako bi bilo kad bi se spojili s osobnošću koja nije suvremenik, možda ni u jednom zemaljskom životu nije bio suvremenik – kojeg se dakle može veoma cijeniti, više od bilo kojeg suvremenika – kako bi bilo upoznati tu osobu kao suvremenika? Pa kako bi bilo da sam – oprostite na osobnom – bio Goetheov suvremenik? Da, ako niste ravnodušna osoba – naravno, ako ste ravnodušna osoba i jednostavno ne razumijete što suvremenik može biti, onda si ne možete dati odgovor – onda se možete pitati: Kako bi bilo da sam sada sišao niz Schillergasse, recimo, prema Frauenplan u Weimaru, i da mi je došao u susret 'debeli tajni savjetnik', recimo godine 1826. ili 1827? To dobro znate, ne bi to mogli podnijeti! Možete se slagati sa 'suvremenicima'. Ne može se tolerirati one s kojima ne možete biti suvremenik; na određeni način to bi imalo otrovan učinak na dušu. Možete tolerirati ako nije suvremenik samo utoliko što je nasljednik ili prethodnik. Svakako, ako nemate osjećaj za ove stvari, one ostaju u podsvijesti. Možete zamisliti da netko ima fin osjećaj za duhovno i zna da bi se, da je sišao Schillerstraße u Weimaru prema Frauenplan, i kao suvremenik, susreo debelog tajnog savjetnika Goethea s podbratkom, osjećao kao da je to iznutra nemoguće. Ali onaj koji nema osjećaj za to, pa, možda bi se i pozdravio.
Da, vidite, ove stvari nisu iz zemaljskog života, jer razlozi zašto ne možemo biti suvremenici bilo kojeg ljudskog bića nisu unutar zemaljskog života, tamo se mora pogledati u duhovni kontekst; Zato ponekad za zemaljski život to izgleda paradoksalno. Ali tako je, apsolutno je tako.
Uvjeravam vas da sam s pravom ljubavlju napisao uvod za Jean Paula, koji je objavljen u Cottaschen 'Bibliothek der Weltliteratur'. Da sam ikad morao sjesti s Jean Paulom u Bayreuth-u, sigurno bih imao grčeve u želucu. To ne sprječava čovjeka da ima najveće poštovanje. Ali to je slučaj za svaku osobu, samo kod većine ljudi ostaje u podsvijesti, ostaje u astralnom ili eterskom tijelu, ne utječe na fizičko tijelo. Jer duševno iskustvo, koje mora napasti fizičko tijelo, mora doći u svijest. Ali i ovo vam mora biti jasno, dragi moji prijatelji: Bez ovoga je nemoguće steći znanje o duhovnom svijetu, čuti stvari koje se čine grotesknim, paradoksalnim, upravo zato što je duhovni svijet drugačiji od fizičkog. Naravno, lako je ismijati nekoga tko tvrdi da bih, da sam bio suvremenik Jean Paula, imao grčeve u želucu da sam sjedio s njim. To je sasvim prirodno za običan, banalan, filistejski svijet zemaljskog života; ali ti zakoni ne vrijede za duhovni kontekst. Morate se naviknuti da možete razmišljati na druge načine ako želite razumjeti duhovni svijet. Morate se naviknuti na iznenađenja. Kada obična svijest čita o Goetheu, prirodno se može osjećati prisiljenom reći: volio bih da sam ga osobno poznavao, stisnuo mu ruku i slično. To je nepromišljeno, jer postoje zakoni prema kojima smo unaprijed određeni za određeno doba i u tom dobu možemo živjeti. To je baš kao da smo za naše tijelo određeni za izvjesni tlak zraka i ne možemo se izdići iznad Zemlje do tlaka koji nam nije ugodan, jednako tako malo osoba koja je namijenjena za život u 20. stoljeću može živjeti u doba Goethea.
To je ono što sam, za početak, htio reći o karmi.