.- 10. Deseto predavanje, Dornach, 16. svibnja 1924
Razlike u učincima zemaljskog i izvanzemaljskog svijeta u formiranju karme. Prijelaz iz života koji se dijeli s mjesečevim bićima u život koji se dijeli s višim hijerarhijama. Prolazak kroz planetarne sfere.U području djelovanja Sunca duhovni su zakoni i prirodni zakoni jedno. Ono što je u biti ljudsko proizlazi iz egzistencije Sunca; zemaljsko je samo slika. Loša karma je ostavljena prije nego što čovjek uđe u egzistenciju Sunca; ponovno se nalazi u sferi Mjeseca po povratku iz kozmičkog postojanja. Homunculus u Goetheovom Faustu. Predispozicija za zdravlje nastaje u egzistenciji Sunca; predispozicija za bolesti stvara se u području ispod egzistencije Sunca. U svijetu druge hijerarhije prirodni zakoni su bez valjanosti. U području prve hijerarhije duhovni zakoni se pretvaraju u fizičke.
Prošli puta smo raspravljali o tome kako se klica karme, da tako kažemo, formira u vremenu koje neposredno slijedi nakon prolaska čovjeka kroz vrata smrti. I pokušao sam pokazati kako uz veliku živost, s jakom unutarnjom snagom, upravo iskustva kroz koja čovjek prolazi u ovom vremenu, koje čini oko trećinu njegovog života, kako ta iskustva utječu na njega s ogromnom snagom i kako utječu na onoga koji u tom trenutku prati ljudski život. Sada moramo razmotriti kako zemaljski svijet, unutar kojeg se zapravo odvija ispunjenje i formiranje karme, utječe na ljude i kako drugačije funkcionira izvanzemaljski svijet.
Ako pogledamo, da tako kažem, scenu naše karme, a to je Zemlja, tada ćemo otkriti da ono što pripada Zemlji – sva bića raznih carstava prirode – ima stvarni utjecaj na ljudsko biće, koji se potvrđuje u životu čovjeka, a potvrđuje se i kada čovjek ne usmjerava svoju spoznaju na ono što je u zemaljskom okruženju. Čovjek se mora hraniti, čovjek mora rasti; da bi to učinio mora apsorbirati tvari Zemlje. Te tvari rade kroz svoja svojstva, djeluju na njega kroz svoje unutarnje snage, i rade na njemu sasvim neovisno o njegovoj spoznaji. I može se reći, čak i ako je ovo donekle radikalno: bez obzira kako se čovjek u svom duševnom životu odnosi prema raznim oblastima koje su oko njega u zemaljskom postojanju, on dolazi u odnos, dolazi u odnos prema tim činjenicama svog fizičko- zemaljskog okruženja.
To se može primijetiti u najrazličitijim područjima života. Naprimjer, treba reći: kako bi bilo da o unosu hrane ovisimo o onome što znamo o učincima ljudske hrane na organizam? Ne možemo čekati da saznamo išta o tome, već nas pokreće odnos prema zemaljskom okruženju koji je potpuno neovisan o našem znanju, i u određenom smislu, potpuno neovisan o našem duševnom životu. Ali samo pomislite na potpuni kontrast sa svijetom zvijezda. Ne može biti govora o utjecaju zvjezdanog svijeta unutar iste instinktivne osnove unutar koje se govori o utjecaju zemaljskih oblasti. Čovjek se može diviti svijetu zvijezda. Iz svijeta zvijezda može primiti sve vrste podražaja. Ali razmislite samo na trenutak koliko je ovisan o svom duševnom životu za sve što se tiče svijeta zvijezda, kako te zvijezde moraju utjecati na njegov život duše. Uzmite najbliže nebesko tijelo koje je povezano s ljudima, uzmite Mjesec. Iz trivijalnog života znate da Mjesec ima određeni utjecaj na ljudsku fantaziju. Pa čak i oni koji žele poreći sve ostalo o utjecaju zvijezda na ljude, neće poreći da ono što je sasvim nesvjesno – citiram poznatu romantičnu izreku – 'čarobne noći mjesečine', da ima utjecaj na ljudsku maštu.
Ali ne može se zamisliti da se čak i ovaj najgrublji učinak, koji na čovjeka ima zvjezdani svijet, događa uz isključenje čovjekovog duševnog života, da bi mogao nastati odnos kakvog čovjek ima prema njegovom zemaljskom okruženju, gdje stvarno ne ovisi puno o tome što čovjek zna o učinku kupusa na njegove organe, divi li se kupusu ili ne – samo ga mora jesti. Zapravo se cijelo znanje dodaje kao nešto što svakako uzdiže život ljudske duše iznad života prirode; duhovni život tome samo pridonosi. S druge strane, isključujući duhovni život, ne može se niti zamisliti utjecaj nebeskog svijeta na čovjeka, a kamoli onaj svijet koji stoji iza nebeskog svijeta kao svijet hijerarhija, svijet viših duhovnih bića. Pa, na najnižoj stepenici hijerarhije, da tako kažem, ona su bića za koja sam vam prošli put rekao da zapravo stvaraju ljudska iskustva nakon smrti živeći u njima tako intenzivno, tako snažno. Da ta mjesečeva bića, koja su nekoć bili veliki iskonski učitelji čovječanstva na Zemlji, nisu živjela u onome što čovjek doživljava nakon što je prošao kroz vrata smrti, iskustva nakon smrti bila bi slična snovima. Ali ona su sve osim snolika. Ta su iskustva jača od takozvanih normalnih iskustava zemaljskog života. U tim iskustvima se priprema karma jer tako intenzivno živimo u drugima, a ne u sebi, i to moramo kompenzirati. Mi doživljavamo stvari onako kako ih doživljava onaj drugi kome smo ih nanijeli, i doživljavamo ih ogromnom snagom. Tako pripremamo svoju karmu tijekom ovih iskustava. U vremenu između smrti i novog rođenja, događa se prijelaz od doživljaja ovih mjesečevih bića do onih bića koja nikada s ljudima nisu bila na Zemlji. Mjesečeva bića, o kojima sam govorio prošli put, bila su tamo unutar zemaljskog postojanja. To sam okarakterizirao. Ali onda, u kasnijem vremenu između smrti i novog rođenja, ljudsko biće se uzdiže do bića koja nikada nisu bila na Zemlji.
Prije svega imamo skupinu bića unutar viših hijerarhija kojoj smo dali ime Angeloi. Ova bića su, da tako kažem, naši vodiči iz jednog zemaljskog života u drugi. Ona nas vode od jednog zemaljskog života do drugog. Oni su bića kojima smo najbliži prema gore, kojima smo zapravo uvijek vrlo bliski u zemaljskom životu. To je ovako: kada razmišljamo o vanjskim okolnostima, kada razmišljamo o onome što smo vidjeli, što smo čuli, što smo preuzeli iz svijeta prirode ili povijesti, ili što su nam drugi ljudi upravo rekli kada govorimo o stvarima koje nam dolaze izvana tijekom zemaljskog života, ako se samo prepustimo ovim izvana unesenim mislima, tada biće iz hijerarhije anđela kojem pripadamo nema mnogo veze s našim mislima. Zato što ova bića iz hijerarhije anđela nikada nisu i sama bila zemaljski stanovnici poput ljudi ili poput prvobitnih učitelja, koji su bili prisutni u eterskom tijelu, ali su barem bili stanovnici Zemlje. Takvi zemaljski stanovnici nisu bića koja označavamo imenom anđeli, tako da je naš odnos prema njima već drugačiji nego prema mjesečevim bićima o kojima sam upravo govorio.
Ali barem kada prođemo stazama nakon smrti koje u određenom smislu vode pored planeta i dođemo u carstvo mjesečevih bića, mi smo u isto vrijeme unutar mjesečeve oblasti u carstvu anđela. Tako da čak i u vrijeme kada živimo s iskonskim učiteljima čovječanstva koji su postali stanovnici Mjeseca, živimo zajedno na svjestan način sa bićima koja zovemo angeloi. Onda idemo dalje. I kako idemo dalje, dolazimo u ono što se naziva područjem Merkura, u znanosti duha kakva je ikada postojala. Tamo, u ovim oblastima, više ne žive bića koja su nekada bila na Zemlji. Zatim dolazimo u carstvo arhanđela ulaskom u oblast Merkura u vremenu između smrti i novog rođenja, a zatim ulaskom u oblast Venere u carstvo arhaja.
Prolazeći kroz oblasti treće hijerarhije na ovaj način, približavamo se onome što duhovno biće Sunca zapravo jest. A duhovno biće Sunca tijekom ovog prolaska kroz život između smrti i novog rođenja zapravo je, u najvišem smislu, stanište onih bića koje smo označili kao Eksuzije, Diname i Kiriotete, u nizu bića viših hijerarhija. Dakle, druga hijerarhija je zapravo duša, duh solarnog života. Ovdje provodimo većinu vremena između smrti i novog rođenja.
Pa, ta bića, ona se doista mogu razumjeti samo ako uzmemo u obzir kako imaju svoje postojanje potpuno odvojeno od svega što nas čini ljudima na Zemlji, što nas ljude vezuje u okruženje zakona prirode. Zakoni prirode, kakve prepoznajemo na Zemlji, ne postoje u području stvarnog solarnog života. U oblasti stvarnog djelovanja Sunca, duhovni zakoni, dakle i zakoni volje, naprimjer, i zakoni prirode su isti, apsolutno isti. Tamo prirodni zakoni ni na koji način ne proturječe duhovnim zakonima, tamo su prirodni zakoni i duhovni zakoni potpuno jedinstvo.
Neka nam budu jasne, dragi moji prijatelji, posljedice takvog nečega. Živimo ovdje na Zemlji. U zemaljskom životu doživljavamo ovo i ono. Tijekom zemaljskog života doživljavamo kako se trudimo ostvariti ovo ili ono, kako možda nastojimo ne skrenuti s nekog puta za koji smatramo da nam je moralno prikladan. Iz takvih namjera činimo određena djela. Vidimo nekog drugog kome ne možemo pripisati takve namjere, jednostavno mu moramo pripisati loše namjere. Čekamo nekoliko godina nakon što radimo na onome za što vjerujemo da su dobre namjere, usporedo sa lošim namjerama drugog. Vidimo da naše dobre namjere, nisu prošle, da ne samo da nisu imale učinka, nego da smo možda imali nesreću, dok drugi kojemu smo pripisali loše namjere, živi pored nas, naizgled u dobroj sreći.
To je nešto što tjera tolike ljude koji gledaju samo zemaljski život da se bune protiv njega, da kažu da se ne otkriva sila koja u ovozemaljskom životu tretira dobro i zlo u odgovarajućem smislu. I nitko tko nepristrano promatra život neće moći reći da je onaj tko to kaže apsolutno pogriješio. Uostalom, tko može reći, da je sve što čovjeka pogađa u životu nekako povezano sa zaslugom ili krivnjom, s onim što je proizašlo iz njegovih namjera u ovozemaljskom životu? Imamo ovaj ovozemaljski život i stvarno ne možemo reći drugačije, kada gledamo tijek ovozemaljskog života, nego da nikako ne možemo naći ravnotežu za ono što duhovno i moralno teče iz naše duše. Zašto ne?
Da, jer nismo u položaju da potpuno slobodnom voljom kontroliramo svoje namjere, unutarnje sile koje vladaju našim moralnim i duhovnim životom, jer ih nismo u mogućnosti izravno prenijeti u stvarnost u kojoj živimo na Zemlji. Vani, u vanjskom svijetu vladaju zakoni prirode, i odvijaju se događaji pod utjecajem različitih ljudskih bića. Mora nam biti jasno da postoji ponor u zemaljskom životu, između impulsa volje u našim dušama i onoga što vidimo kao sudbinu ostvarenu u vanjskom životu.
Trebate se samo jednom zapitati: koliko toga u ovom vanjskom životu, koliko onoga što je sudbina, dakle značajno za ljudski život, proizlazi izravno kao spoznaja iz namjera koje nosite u svojoj duše? - Ovaj svijet, ovozemaljski, nije onaj u kojem su duhovni zakoni, prema kojima se ljudsko biće može upravljati, također i izravno prirodni zakoni; oni nisu zakoni prirode, oni samo rade unutar ljudskog bića. A ako na svijet gledate otvorenog uma, možete reći samo ovako: ako netko moje dobre namjere reinterpretira kao loše, ako zna moje dobre namjere i unatoč tome sudi ih po tome kakva sudbina može biti za par godina, ako netko tumači moje dobre namjere kao da su loše, i nakon što me zadesi nesreća nakon par godina kaže: Vidi što se dogodilo, rekao sam da su tvoje namjere loše! – onda bi to bio nemoguć način življenja. Duhovno mora raditi od duše do duše. Ali u vanjskom svijetu duhovno još nije na djelu u smislu sudbine.
I zato moramo imati na umu činjenicu da postoji ponor u zemaljskom životu između moralno i duhovnog, i prirodnog i tjelesnog. Ovaj ponor postoji jer se zakoni duha ne spajaju sa zakonima prirode.
Kada ljudi potpuno zanemare onaj svijet, koji se sada spaja sa zemaljskim, od B do C, od smrti do novog rođenja – ne gledajući u ovaj svijet, misleći da zbog granica spoznaje o tom svijetu ne možemo znati ništa – što sada mogu takvi ljudi reći? Mogu reći: da, zakoni prirode i ono što ljudi rade i doživljavaju jer su dio zakona prirode, to je stvarnost, to je ono stvarno, naša spoznaja, naše znanje može to obuhvatiti; ali što se događa s namjerama koje su u nama kao iskustva duše i duha, ne može se znati. - Ako ne pogledate 'od B do C', ne možete znati ništa o tome. Dakle, može se samo vjerovati da će se i ove stvari koje žive u našim dušama nekako materijalizirati. U istoj mjeri u kojoj je znanje izblijedilo, od B do C, od davnih vremena ljudske evolucije, tako je nestala i ova podjela između znanja i vjerovanja.
Ali u istoj mjeri u kojoj se govori o znanju i vjerovanju, više se ne može govoriti o karmi. Jer karma izražava zakon, a ne nešto u što se samo vjeruje, kao što svaki prirodni događaj izražava zakon.
Ali ako se sada, vratimo u čovjekov život između smrti i novog rođenja, nakon najranijeg perioda kojeg sam vam već opisao, tada ulazimo u svijet u kojem sada bića druge hijerarhije, Eksuziji, Dinami, Kirioteti, žive, a umjesto zemaljskog postojanja imamo postojanje Sunca; jer čak i ako idemo dalje od oblasti zvijezda, Sunce ostaje sjati, ne u fizičkom smislu, ali ostaje sjati dok prolazimo kroz vrijeme između smrti i novog rođenja. Dok nas ovdje na Zemlji Sunce obasjava svojim fizičkim učincima, tada nas u životu između smrti i novog rođenja Sunce obasjava, da tako kažem, bićima Sunca, Eksiziji, Dinami, Kirioteti, koja nas nose. Ali u svijetu u kojem smo tada, prirodni zakoni zemaljskog života više nemaju nikakvog smisla, nego se sve događa u smislu duhovnih zakona, u smislu zakona koji su posve duhovno- duševni. Tamo ne treba ni trava rasti, niti krava jesti travu, jer tamo nema krave ni trave. Tamo je sve duhovno. A unutar ove duhovne oblasti leži mogućnost da možemo ostvariti namjere koje imamo u duši i koje se ne mogu ostvariti ovdje na Zemlji, toliko se malo mogu ostvariti da ono što je dobro može voditi u nesreću, a loše čak i u sreću. Jer budući da se tamo sve ostvaruje i ispunjava prema svojoj unutarnjoj vrijednosti i prema unutarnjem biću, nije moguće da dobro ne djeluje po mjeri svoje dobre moći, a svako zlo prema mjeri svoje zlonamjerne moći, i da na vrlo poseban način, vidite da u egzistenciji Sunca – to jest, onoj egzistenciji koja sadrži drugu hijerarhiju, Eksuzije, Diname, Kiriotete – nailazi na ugodan prijem sve što imamo u svom duševnom životu u smislu dobrih namjera ovdje na Zemlji.
Stvar bi se mogla izraziti i na način da se kaže: sve što čovjek doživi s nijansom dobra u svojoj duši u ovoj sunčevoj egzistenciji, s užitkom se prihvaća, ali se zlo općenito odbacuje. Ono ne može ući u ovu sunčevu egzistenciju.
Na ciklusu predavanja koji sam mogao održati tamo u kasnije spaljenom Goetheanumu, takozvanom 'francuskom ciklusu', istaknuo sam kako čovjek mora ostaviti svoju lošu karmu prije nego uđe u određeno vrijeme između smrti i novog rođenja. Zlo ne može ući u Sunce. Postoji jedna izreka koja se u svijesti ljudi danas odnosi samo na fizičke učinke Sunca. Ova izreka kaže da Sunce jednako obasjava i dobro i zlo. To je zaista tako; ali Sunce ne pušta zlo u svoju oblast. Kad duhovno vidite ono što je dobro u čovjekovoj duši, to je svijetlo poput sunčeve svjetlosti, ali svijetlo na duhovni način. Ali kad vidite ono što je zlo u čovjeku, mračno je kao mjesto do kojeg sunčeva svjetlost ne može doprijeti. I tako svo zlo čovjek mora ostaviti iza sebe kada uđe u egzistenciju Sunca. Ne može ga ponijeti sa sobom.
Ali samo razmislite: ljudsko biće u svom zemaljskom životu je jedinka. Njegovo fizičko i duševno- duhovno postojanje međusobno je povezano, čine jedinstvo. U žilama osobe koja njeguje zlo – čak i ako se to ne može dokazati grubim instrumentima – krv ne samo da teče drugačije, ona je čak drugačijeg sastava nego u osobe koja ima dobro u duši!
Sada zamislite, stvarno loša osoba dolazi prije egzistencije Sunca u životu između smrti i novog rođenja. Za sobom mora ostaviti sve što je zlo. Da, ali to znači da ostavlja dobar dio sebe, jer je s njim povezano zlo. S njim je jedno. Barem u onoj mjeri u kojoj je zlo jedinstvo s njime, on mora ostaviti ono što je u njemu živjelo kao zlo.
Pa, ako čovjek ovdje mora ostaviti nešto iza sebe, od vlastitog bića, koja je posljedica toga? Posljedica je da je zakržljao, da dolazi u sunčevu egzistenciju kao duhovni bogalj, da tako kažem. A egzistencija Sunca može početi sa onim što ljudsko biće donosi u ovu egzistenciju Sunca. Ono drugo mora ostaviti iza sebe.
Sada će mu se u egzistenciji Sunca približiti ona bića koja mogu raditi zajedno s njim, koja rade zajedno s njim između smrti i novog rođenja.
Ako uzmete vrlo ekstreman slučaj, dragi moji prijatelji, uzmite slučaj u kojem je osoba bila toliko loša, toliko neprijateljska da je svima u sebi poželjela loše stvari. Pretpostavimo da je bio toliko loš, da toliko zlo stvarno ne postoji, ali hipotetski pretpostavimo da je bio potpuni negativac. Što će se dogoditi s potpunim negativcem koji se potpuno poistovjetio sa zlom, što će se dogoditi s njim kada stigne ovdje u ovom trenutku, recimo Alfa [vidi crtež kasnije], i mora ostaviti za sobom sve što je s njim povezano sa zlom? Morat će cijelog sebe ostaviti iza! Dakle, on će proći ono vrijeme između smrti i novog rođenja, koje sam vam nedavno opisao, prošao je kroz svijet u oblasti mjesečevih bića, također će susresti to biće iz hijerarhije anđela koje pripada posebno njemu, također i druga bića iz hijerarhije anđela, koji pak s njime surađuju. Ali sada dolazi na kraj ovoga svijeta. On se približava Suncu preko Merkura i Venere, ali mora sebe ostaviti prije nego što može ući u Sunce, jer je u potpunosti bio negativac. Što iz ovoga slijedi? Ne počinje ni živjeti na Suncu. Ako uopće ne želi nestati iz svijeta, mora se odmah pripremiti da se ponovno utjelovi, da ponovno započne život na Zemlji. Dakle, ovo biste pronašli: on započinje novi život na Zemlji vrlo brzo nakon svoje smrti.
Pa, takvih zlikovaca stvarno nema. Opet, na neki način, svi su ljudi pomalo dobri. Stoga svi ljudi dolaze barem na određenu udaljenost u egzistenciju Sunca.No, ovisno o tome koliko je osoba zakržljala kao duhovno- duševno biće, ona stiže daleko ili ne tako daleko, u sunčevu egzistenciju, a ovismo o situaciji također dobiva od sunčeve egzistencije snagu da izgradi svoj kasniji zemaljski život, jer ono što taj čovjek nosi u sebi može se postaviti samo iz sunčeve egzistencije.
Iz drugog dijela Fausta znate scenu u kojoj Wagner stvara homunkulusa u bočici. Stvar je u tome da bi Wagner, da bi stvarno napravio nešto poput homunkulusa, morao imati znanje o solarnim bićima. Pa, Goethe baš i ne prikazuje Wagnera u svom Faustu kao da ima znanja o solarnim bićima, inače ne bi bio 'suhi ulizica', zar ne, kako ga Goethe prikazuje. Wagner je svakako vrlo pametna osoba, ali nema znanja o solarnim bićima. Stoga mu pomaže Mefisto, duhovno biće koje već ima znanje o sunčevim bićima; samo kroz to nešto izlazi. Goethe je to jako dobro osjetio, da samo tako iz retorte može izaći nešto poput homunkulusa, koji onda također može nešto razviti.
Treba biti potpuno jasno: ljudsko ne nastaje iz zemaljskog, nego samo iz sunčevog. Ono što je zemaljsko u čovjeku samo je slika. Čovjek u sebi nosi solarnu prirodu. Zemaljsko je kod čovjeka samo slika.
Dakle vidite, mi smo u određenoj mjeri predani visokim bićima Sunca za vrijeme između smrti i novog rođenja. I ova visoka bića Sunca tretiraju s nama ono od nas što uopće možemo unijeti u egzistenciju Sunca. Drugo je ostavljeno. I tako ono što preostane mora se ponovno pokupiti, takoreći, kad se čovjek vrati u zemaljski život.
Čovjek odlazi u kozmičku egzistenciju – prekosutra ću opisati kako se događa ostalo – ali se opet vraća. Kad se vrati, opet prolazi kroz mjesečevu oblast, gdje pronalazi zlo koje je ostavio iza sebe. On to mora reintegrirati. Prima to u formi u kojoj je to doživio odmah nakon što je zakoračio kroz vrata smrti. To integrira na takav način da se to sada ostvaruje u zemaljskoj egzistenciji.
Zato se zadržimo na pomalo odbojnom primjeru koji sam nedavno spomenuo: ako sam nekome dao šamar u ovozemaljskom životu, onda odmah kad se vraćam unatrag nakon prolaska kroz vrata smrti, osjetim kako ga je boljelo, drugog. Kada se vraćam to ponovno nalazim, i težim za razrješenjem. Dakle, ako bi me trebalo nešto pogoditi, to proizlazi iz onoga što je drugi doživio, težio sam tome kad sam išao tamo; opet tu sklonost nosim u zemaljski život kada se vratim. Ali zanemarimo to zasad; o ovom ispunjenju karme govorit ću prekosutra. Ali vidite: ono što tamo nalazim nema prolaz kroz solarni život, nije prošlo kroz solarni život. Uostalom, kroz solarni život nosio sam samo ono što je bilo povezano s dobrim.
Sada kada sam zapravo izgradio zakržljalu osobu unutar solarne oblasti, vraćam u sebe ono što sam ostavio iza sebe. Ali ovo što sada uzimam je osnova moje zemaljsko tjelesne organizacije. Donoseći samo dio sebe, odnosno onaj dio koji je mogao ući u solarnu oblast, mogu vratiti samo onaj dio svog ljudskog bića kojim sam prošao kroz solarnu oblast, koji je oplođen tom solarnom oblasti, produhovljen u oblasti Sunca.
Taj dio ljudskog bića je prvi dio. No, imamo ova dva dijela:
1.Na Zemlji se pojavljuje dio čovjeka koji je prošao kroz solarnu oblast.
2.Na Zemlji se pojavljuje dio čovjeka koji nije prošao kroz solarnu oblast.
Ovo se vidite, odnosi na čovjekov život između smrti i novog rođenja i njegovih posljedica na zemaljskom životu. Ali Sunce utječe na ljude i dok su na Zemlji. Ali i druge oblasti, posebno oblast Mjeseca, također ima utjecaj na ljude koji se nalaze na Zemlji. Uvijek imamo dvije vrste učinaka na čovjeka: prvo, učinak sunčevog života između smrti i novog rođenja, i drugo, učinak sunčevog života tijekom ljudskog života na Zemlji. Isto tako, imamo učinak Mjeseca, recimo kombinacijom Mjeseca, Merkura i Venere, imamo učinak mjesečevog života na čovjeka između smrti i novog rođenja, i drugo, učinak mjesečevog života na čovjeka kada je čovjek na Zemlji.
Tijekom zemaljskog života potrebno nam je Sunce kako bi nam život glave kao zemaljske osobe uopće bio moguć. Ono što nam Sunce donosi u svojim zrakama zapravo iz našeg organizma stvara život glave. To je isto onaj dio čovjeka koji je uvjetovan boravkom na Suncu. To je dio čovjeka koji se duguje učincima glave. Govorim 'glave', tu zapravo sažimam život osjetila i život ideacije.
Drugi dio, onaj koji u zemaljskom životu ovisi o egzistenciji Mjeseca, Merkura, Venere, to je onaj dio u čovjeku koji nije vezan za život glave nego, naravno, u širem smislu, za reproduktivni život.
Sada imate nešto čudno. Vi imate solarni život koji djeluje na čovjeka između smrti i novog rođenja, u tome što ga zapravo čini čovjekom, razvija u njemu ono što je povezano s dobrim. Međutim, tijekom zemaljskog života to može utjecati samo na sve što je povezano s glavom. I u osnovi to nema puno veze s dobrim, ovaj život glave, jer život glave također možete koristiti da postanete opaki zlikovac. Čovjek može biti vrlo pametan da svojom pameću postane negativac.
Sve što se razvija unutar zemaljskog života temelji se na reproduktivnom životu. Ovaj reproduktivni život, koji je pod utjecajem Mjeseca, i za vrijeme života između smrti i novog rođenja povezan je s dijelom čovjeka koji nema udjela u egzistenciji u kozmičkim sferama.
Ako ovu vezu iznesete pred svoju dušu, tada ćete također moći lako shvatiti kako ono što je sa svime tim povezano izlazi na vidjelo u čovjeku kada čovjek stoji na Zemlji.
Najprije imamo onaj dio čovjeka koji se pojavljuje na Zemlji i koji je prošao kroz solarno područje. Solarna oblast ima utjecaja samo na glavu u zemaljskom životu, ali ono što je povezano s ovom solarnom oblašću ostaje u cijelom čovjeku, a to ostaje kao njegov sustav zdravlja. Dakle, ovi sustavi zdravlja također su povezani sa životom glave. Glava postaje bolesna samo kada život probave ili život ritmike potisnu bolest u nju.
S druge strane, ono što čini dio čovjeka koji ne prolazi kroz egzistenciju Sunca povezano je s predispozicijom za bolest.
I tako vidite da je bolest utkana u čovjekovu sudbinu ispod egzistencije Sunca, i da je bolest povezana s učincima zla koji su doživljeni čim čovjek uđe u život između smrti i novog rođenja. A sama oblast Sunca povezana je sa sustavom zdravlja. I tek kada učinci prodru iz oblasti Mjeseca u oblast Sunca, ono što je povezano sa sunčanom oblasti na Zemlji, organizacija glave, može doživjeti bilo kakva bolesna stanja. Možete vidjeti kako je stvarni uvid u ove velike karmičke veze moguć jedino kada ljudsko biće pratimo u oblast gdje su zakoni duha prirodni zakoni, a prirodni zakoni, zakoni duha.
(1)
Na Zemlji se pojavljuje dio čovjeka koji je prošao kroz solarnu oblast.
To je onaj dio čovjeka koji zavisi o učincima glave.
Predispozicija za zdravlje.
(2)
Na Zemlji se pojavljuje dio čovjeka koji nije prošao kroz područje Sunca.
To je dio čovjeka koji je vezan za reproduktivni život.
Predispozicija za bolest
Dopustite mi da se izrazim, rekao bih, svakodnevnim riječima, u oblasti koja nije nimalo svakodnevna, i što govorim kao što se govori u životu. To nije nimalo neprirodno za one koji su u duhovnom svijetu. Kad razgovarate s ljudima ovdje, vidite, po načinu na koji govore, možete zaključiti da su u oblasti prirode. Njihov jezik to otkriva. Ali ako dođete u oblast koju sam opisao na prošlom predavanju, oblast u koju čovjek dolazi čim prođe vrata smrti, i ako govorite s bićima koja su nekad bila iskonski učitelji čovjeka, ili s bićima hijerarhije anđela, onda je nešto čudno u tom govoru, jer – kako da to kažem – ljudi govore kao da govore o zakonima prirode, ali koji imaju magijski učinak, kojima ujedno vlada duh. Ova bića razumiju magiju. Ali oni poznaju zakone prirode jedino na način da znaju da ljudi imaju zakone prirode na Zemlji; ti zakoni prirode nemaju nikakve veze s njima.
Ali ono što se događa još uvijek se pojavljuje na slikama koje su slične procesima na Zemlji. Stoga duhovni učinci još uvijek izgledaju kao učinci prirode na Zemlji, ali su još jači, kao što sam opisao.
Ali kada izađete iz ove oblasti i dođete u oblast Sunca, ne čujete ništa o prirodnim zakonima Zemlje. U jeziku tih bića čuje se samo o duhovnim učincima, o duhovnim uzrocima. Nema ništa od zakona prirode.
Vidite, dragi moji prijatelji, tako nešto se s vremena na vrijeme može reći. Jer kada ovdje na Zemlji ljudi stalno govore o univerzalnoj valjanosti zakona prirode ili čak na blesav način o vječnosti zakona prirode, uvijek bi se željelo odgovoriti: Da, ali postoje područja u svijetu, područja kroz koja čovjek prolazi između smrti i novog rođenja, gdje se na zakone prirode uglavnom gleda sa podsmijehom, jer tamo nemaju nikakvo značenje, jer su najviše, da tako kažem, najviše kao poruke sa Zemlje a ne nešto u čemu se živi. A kada čovjek tada prođe ovom oblašću između smrti i novog rođenja i živi dovoljno dugo u svijetu u kojem nema prirodnih zakona, već postoje samo duhovni zakoni, onda se zapravo navikne i prestane misliti o prirodnim zakonima kao o nečem ozbiljnom. To ne činite između smrti i novog rođenja. Živite u oblasti gdje se mogu ostvariti duhovne namjere, gdje je ostvarenje uvid.
Ali, vidite, ako bi postojalo samo to, ako bi postojala samo ova druga hijerarhija u solarnoj oblasti, i ako smo doživjeli vrstu realizacije u ovoj solarnoj oblasti koju tamo možemo doživjeti, onda nakon što smo prošli kroz ovaj život i želeći se opet vratiti u zemaljski život (c), samo bismo stajali tamo, opterećeni svojom karmom. Znali bismo da uopće možemo napredovati samo ako sada također možemo prenijeti u fizičko ono što je duhovno u potpunosti ostvareno. Jer duhovno naša karma se ostvaruje kada siđemo tamo. U trenutku kada dođemo do zemaljskog postojanja, duhovni zakoni i duhovni aspekti moraju se pretvoriti natrag u fizičke. Ovdje je oblast u kojoj Serafini, Kerubini i Prijestolja pretvaraju duhovno natrag u fizičko.
Tako da se u sljedećem zemaljskom životu ono što je ostvareno duhovno, također ostvaruje fizički u karmi. To je napredovanje karme.