.- 13. Trinaesto predavanje, Dornach, 30. svibnja 1924
Razumijevanje karmičkih veza može se steći samo promatranjem onoga što se događa iza obične svijesti, odnosno promatranjem ljudskog bića koje proizlazi iz nadosjetilnog znanja. Kroz vježbe o pregledavanju života, može se razbiti unutarnja kohezija duhovnog života s fizičkim tijelom – unatoč zaglavljenosti iznutra – kako u imaginativnom tako i u inspirativnom znanju. Tada se može uočiti ono što je bilo u fizičkom tijelu. Fizičko tijelo se tada pojavljuje kao nositelj duhovnih bića. Našu karmu oblikuju bogovi koji su u nama. Sloboda nastaje samo razvojem duše svijesti; to je jedna strana, druga je strana hijerarhija. Ljudska sudbina je stvar bogova. Spokojno prihvaćanje sudbine daje najjače duhovne impulse. Scene u Misterijskim dramama Rudolfa Steinera.
Razmatranje karmičkih veza u ljudskom životu doista zahtijeva potpuno razumijevanje zakona i uvjeta postojanja u svijetu, s kojima današnje ljudsko biće više-manje nije upoznato. Jer radi se o tome da u karmičkim vezama koje sežu iz jednog života u drugi, vrijede duhovni zakoni, zakonitosti duhovne prirode, koje čovjek ne uspijeva prepoznati ako samo u najmanjem stupnju smatra da je to uzročnost koja je u nekim aspektima slična onome što inače nalazimo u svijetu kada govorimo o uzroku i posljedici.
Treba zapravo prvo vidjeti što se točno unutar osobe događa iza obične svijesti, ako se želi razumjeti karmičke veze. A razumijevanje onoga što se krije iza obične svijesti doista se može dobiti samo razmatranjem ljudskog bića kako se ono predstavlja nadosjetilnom znanju, znanju inicijacije.
Razmotrimo stoga danas, posebno kako bismo nastavili neke stvari koje su nagoviještene na prošlim predavanjima i koje će onda dovesti do potpunog razumijevanja karme u njihovoj daljnjoj razradi, kako čovjek, kada se uzdigne do imaginacije, inspiracije, intuicije, sve više dobiva priliku vidjeti kako on sam kao osoba zapravo stoji unutar cijelog kozmosa.
Često se, čak i na javnim predavanjima, naglašavalo da se kroz to imaginativno znanje pred čovjekom širi prizor sadašnjeg zemaljskog života, da čovjek svoj život promatra u moćnim slikama, da promatra upravo ono što ne može dati obično sjećanje.
Može se reći: s ovim pregledom, koji proizlazi iz težnje za imaginativnom spoznajom, ljudsko biće je u početku potpuno unutar svog fizičkog i eterskog tijela. Odgovarajućim vježbama čini se potpuno neovisnim o svemu što prenosi dojmove iz fizičkog tijela. Tako čovjek kroz imaginativno znanje postaje neovisan o svojim osjetilnim dojmovima, neovisan o svom intelektualnom znanju. U spoznaju živi samo u eterskom tijelu. To mu daje ovaj tableau sjećanja.
Dakle, možemo reći: čovjek živi u nadosjetilnom, ali živi u nadosjetilnom na takav način da se iznutra odvojio od svog fizičkog tijela. Vidite, ovo imaginativno znanje zapravo ne bi bilo tako teško postići kao što je to slučaj, da postoji više sklonosti da se razbije unutarnja kohezija cijelog duševnog života s fizičkim tijelom.
Naravno, relativno se lako može probiti ono što je povezano s neposrednom osjetilnom percepcijom. Ali promislite da je ljudsko biće povezano sa svojim fizičkim tijelom i kroz konstituciju duše koju stječe u zemaljskom životu. Ali u našem raspoloženju za život na fizičkom planu, također smo ovisni o fizičkom tijelu. Na životna raspoloženja također utječe fizičko tijelo. Ako osoba pripisuje ovo ili ono svojoj sposobnosti, svojim talentima, svom različitom stanju duše, onda sve to ima veze s iskustvom u fizičkom tijelu. Svega toga čovjek se mora osloboditi ako želi postići pravo imaginativno znanje. Ako čovjek postane stvarno oslobođen samo na jednu minutu, tada već zna što je imaginativno znanje, onda se pred njim postupno širi pregled života.
Sada morate imati na umu razliku između 'biti povezan s fizičkim tijelom i time biti unutar fizičkog tijela' i 'ne biti povezan s fizičkim tijelom, a ipak biti unutar fizičkog tijela'. To je razlika, i to je ono što čini imaginativno znanje: zaglavi se iznutra u fizičkom tijelu, uopće ne izlazi van, ali ipak postane neovisno o njemu.
Ako ostanete u fizičkom tijelu sa svojim duševno-duhovnim životom, onda ga ispunite čak i ako niste povezani s njim. Vi ga ispunite. Želio bih ovo shematski nacrtati ovako:
Pretpostavimo uobičajeno stanje života. Pretpostavimo da je ovo fizičko tijelo [vidi crtež A, izvana, svijetlo], da je ovo etersko tijelo [ljubičasto] i da je ovo duhovni i duševni element [žuto]. Sada je to ovako: čovjek je posvuda povezan mišićima, kostima i živcima od svog eterskog tijela do fizičkog tijela. Te su veze posvuda od eterskog tijela do fizičkog tijela. Razmislite o tome, za usporedbu: imate poroznu glinenu posudu i u nju ulijete tekućinu, tekućina ispunjava pore ove porozne glinene posude. Dakle, tekućina je iscurila u poroznu glinenu posudu.
Ali može se dogoditi i da nemate poroznu glinenu posudu, već onu koja ne uzima ništa od tekućine; tada će tekućina biti samo unutar glinene posude i neće imati nikakve veze s unutrašnjosti stijenke same glinene posude. Dakle, u imaginativnom znanju čovjek je u svom tijelu, ali etersko tijelo ne ide u mišiće, u kosti i tako dalje. Tako da ga onda mogu nacrtati ovako: fizičko tijelo [vidi crtež B]; ali etersko tijelo sada ostaje samo za sebe, a tu su duh i duša ljudskog bića. Etersko tijelo je samo podignuto unutar ljudskog bića. Posljedicu ovog podizanja, naravno, morate uočiti kada se netko vrati u staro stanje. Stoga je sasvim prirodno da kada se osoba zaista pokuša osloboditi svog fizičkog tijela i dalje ostaje unutra, kao što je slučaj s imaginativnom znanjem, ne samo da je svjestan umora nego se osjeća teško, snažno osjeća svoje fizičko tijelo jer se mora opet uvući u to.
To vrijedi za imaginativno znanje, ali ne i za inspiracijsko znanje. Inspiracijska spoznaja koja se javlja kad je svijest prazna, kao što sam vam objasnio, ova inspiracijska spoznaja uzrokuje da ljudsko biće sa svojim duhom i dušom bude izvan svog fizičkog tijela. Dakle, ovo su [crtež C] duh i duša izvan fizičkog i eterskog tijela.
Vanjska konfiguracija stoga mora biti kao u stanju mirovanja. Sa svojim egom i svojim astralnim tijelom, čovjek mora biti u stanju, potpuno biti izvan eterskog tijela. Tek tada dolazi inspiracijsko znanje.
Ali kada se osoba sada vrati svom fizičkom i eterskom tijelu, primjećuje da postoji nešto u ovom fizičkom i eterskom tijelu, da ovo fizičko i etersko tijelo uopće nisu onakvi kako se obično shvaćaju, već da postoji nešto u njima. Ovo je veoma važno. I vrlo je važno jer poznavanje toga zapravo daje indikaciju cijelog procesa inicijacije.
Najprije se osjećaju određene poteškoće pri povratku u fizičko tijelo nakon inspiracije, jer se zapravo ima osjećaj da ste uronjeni u nešto potpuno drugačije od onoga u čemu se inače nalazite u svom fizičkom i eterskom tijelu.
Sjetite se da sam vam jučer rekao: kada pogledate unatrag i imate tableau sjećanja, onda se ovaj tableau sjećanja izbriše inspiracijskim znanjem, tj. kada ste u inspiracijskom znanju, percipirate što je to što je prisutno u fizičkom tijelu. Ako izbrišemo ovaj tableau sjećanja za vrijeme od rođenja do sedme godine, do promjene zuba, opažamo: u ovom fizičkom tijelu bilo je anđeosko biće. Čovjek zaista tamo percipira treću hijerarhiju. Dakle, činjenica je sljedeća: izlazite iz svog fizičkog tijela, vraćate se ponovno u ovo fizičko tijelo kao svoju ljudsku kuću, i eto, kada se osvrnete unatrag na vrijeme od rođenja do sedme godine života, unutra susrećete svog anđela.
Vidite, takve su činjenice već jednom bile poznate u evoluciji, a u različito vrijeme na različite načine u dnevnoj instinktivnoj vidovitosti, i s tim se činjenicama računalo u određenim događajima u ljudskom životu.
U starim vremenima čovjek je imao svijest da je davanje imena uređeno prema duhovnim činjenicama. Ljudi su općenito danas ravnodušni prema tome koja imena daju njihovoj djeci. Za neke je jedino bitno da zvuči lijepo i slično. Ponekad postoji čak i određena koketnost kod imenovanja. Ljudima se sviđa ime. Postojala su davna vremena kada je davanje imena bilo povezano s onim što se smatralo odnosom između djeteta i duhovnog svijeta. Uzmimo, naprimjer, doba u kojem se obožavalo proročko biće po imenu Elisa: postojala su određena ženska djeca po imenu Elisabeth, što znači kuća Elis. I tako je izraženo da je ovo dijete doneseno na svijet pod uvjetom da se želi osigurati milost dotičnog proroka. I tako su imena davana s tom namjerom.
Zašto? Jer se znalo da kada je osoba izvan svog tijela i vrati se u svoje tijelo, da tada zapravo postaje nositelj, da sebe vidi kao nositelja duhovnih bića. A cijela ideja da posebno djecu čuva njihov anđeo, temelji se na činjenici da pri inicijaciji, ako se osvrnemo na ovo razdoblje od rođenja do sedme godine, doživimo ono što sam jučer okarakterizirao činjenicom da sam rekao: ako izbrišete ovo vrijeme u tableau sjećanja, svijetli hijerarhija anđela, odnosno djela i aktivnosti sfere Mjeseca. - Dakle, vi to vidite kao nešto što je ljudima svojstveno.
I opet, ako netko pogleda unatrag, naprimjer, ono što je između sedme i četrnaeste godine života, a zatim se vrati u svoje tijelo, nalazi se biće arhanđela. Ta prisutnost arhanđela je naravno također tu od rođenja do sedme godine. Jednostavno ga ne možete pronaći ako se samo osvrnete na ovo razdoblje od rođenja do sedme godine. I tako pri povratku u tijelo postajemo svjesni da su sva bića viših hijerarhija unutra. Samo se do ove vrste samospoznaje, da je tijelo nositelj bića viših hijerarhija, ne može doći drugačije nego tako da se prvo bude vani, a zatim se vrati u tijelo.
Ali to se može razumjeti samo u vezi s drugom činjenicom. Vidite, ima mnogo zvijezda na svijetu, a ja sam vam rekao da su te zvijezde samo vanjski znakovi kolonija bogova. Kolonije duhovnih bića su na mjestu gdje blista znak zvijezde. Ali ne smijete zamišljati da su ti bogovi sa svojom sviješću samo, recimo, na Veneri ili na Suncu, ili na Merkuru, ili na Sirijusu i tako dalje, ali uglavnom su tamo. Tamo, da tako kažem, imaju fokus. Ali sva duhovna bića kozmosa, koja imaju neke veze sa Zemljom, ne mogu postojati u kozmosu na način da se može reći da nastanjuju samo Mars ili Veneru. Koliko god to paradoksalno zvučalo, moram reći: božanska bića koja pripadaju Zemlji i stanovnici su Marsa, Venere, Jupitera, i tako dalje, uključujući i stanovnike Sunca, bila bi slijepa kada bi nastanjivala samo Sunce, ili Mars, ili Jupiter. Bili bi slijepi kao što bi mi bili slijepi da nemamo oči. Ona bi bila tu, ponašala bi se kao što i mi možemo hodati i hvatati da nemamo oči, ali ne bi vidjeli – naravno, misli se na božji način – ne bi kroz određenu sposobnost opažanja opazili ono što se događa u kozmosu. Ali iz ovoga morate postaviti pitanje, dragi prijatelji: gdje je oko, percepcija bogova? Gdje je to? - I vidite, ova percepcija bogova je, uz druge stvari, Mjesec, koji je naš susjed u kozmosu. Sva božanska biča Sunca, Merkura, Marsa, Jupitera, Saturna, imaju uči u Mjesecu. U isto vrijeme su na Mjesecu.
A sada razmislite što je zapravo ovdje rečeno sa stvarima koje su razmatrane, naprimjer. Uzmite samo jednu činjenicu. Za Mjesec se kazalo da je nekoć bio dio Zemlje i da se tek s vremenom odvojio od Zemlje. Tada je, dakle, oko bogova bilo povezano sa Zemljom, bogovi su sa Zemlje promatrali kozmos. Stoga su u to vrijeme i veliki praučitelji mogli čovječanstvu dati mudrost koju su donijeli. Jer živeći na Zemlji gledali su u kozmos očima bogova, jer je Mjesec bio na Zemlji. A kada je Mjesec otišao, mogli su još neko vrijeme imati sjećanje, mogli su iz sjećanja vidjeti ono što je viđeno okom čovječanstva, mogli su poučavati bogove, ali su onda morali poći put Mjeseca i osnovati koloniju, gdje su sada iskonski učitelji, kako bi mogli gledati okom bogova.
Razmislite o nečem drugom: Jahve je vladao židovskim srcem, židovskom dušom s Mjeseca, i onima velikih iskonskih učitelja čovječanstva koji su još uvijek sudjelovali u Jahvinu kultu i Jahvinu učenju, koji su se upravo povezali s Jahvom na Mjesecu kako bi svojim očima gledali u kozmos. Mjesec će se ponovno sjediniti sa Zemljom. Tada će čovjek na Zemlji ponovno imati priliku pogledati u kozmos očima bogova. Tada će imati prirodan pogled u kozmos. Sve su to, vidite činjenice koje mogu ljude naučiti pravoj prirodi svemira. Jer samo kada tako gledate na svijet, na pravi način gledate na Mjesec.
A sada također dobivamo razlog zašto se sloboda može razviti na Zemlji. Sve dok je Mjesec bio povezan sa Zemljom, i dok su drevni iskonski učitelji poučavali ljude iz njihovih sjećanja, i dokle god je ono što su poučavali drevni učitelji čuvano u misterijima, koje su trajale do 14. stoljeća, toliko dugo se sva mudrost gledala očima bogova. Tek od razdoblja koje sam vam naznačio, od godine 1413., za Zemlju je postalo potpuno nemoguće vidjeti očima bogova. S razvojem duše svijesti, za ljude počinje mogućnost razvoja slobode.
Ali zapravo je čovjek na Zemlji samo u odnosu na svoju čulnu percepciju i u odnosu na sve što je intelektualno znanje, jer je to povezano s osjetilno-fizičkim tijelom. - U stvari, stvar je ovakva: zamislimo čovjeka, samo u odnosu na svoja osjetila i intelektualno razumijevanje širi se izvan hijerarhija koje su unutar njega – pa bih morao crveno preko osjećaja topline i svega [crveno] – dok je s obzirom na sve što je iza intelekta, on ispunjen trećom hijerarhijom [svijetlozelena]. S obzirom na sve što se krije iza njegovog osjećaja, on je ispunjen drugom hijerarhijom [prsa, narančasta], za sve što je iza njegove volje, prvom hijerarhijom [torzo, žuta].
Dakle, mi smo zapravo unutar hijerarhija i samo svojim osjetilnim organima i svojim intelektom stršimo iz svijeta hijerarhija. Stvarno smo kao ljudi, koji kao da plivaju malo izbačene glave. Tako svojim osjetilima i svojim razumijevanjem stršimo iz mora hijerarhijskih učinaka.
Sve to nalazimo, kada se vratimo u tijelo iz vanjskog stanja percepcije. Tu ćete naći kako je čovjek kuća bogova.
Iz ovoga ćete, međutim, otkriti nešto drugo, dragi moji prijatelji: ako bogovi žele vidjeti kozmički, onda gledaju kroz Mjesec. Ako bogovi još uvijek žele gledati kozmos sa Zemlje, što daje potpuno drugačiji aspekt, onda moraju gledati iz čovjeka. I ljudska rasa je drugo oko bogova.
Na prirodan način, u davna vremena, čovjek je mogao vidjeti okom bogova jer je Mjesec bio sjedinjen sa Zemljom. To će moći ponovno učiniti kada se Mjesec ponovno spoji sa Zemljom. Kroz inicijaciju, kroz činjenicu da pri povratku u tijelo postaje svjestan da su tu bogovi, te kroz upoznavanje tih bogova, čovjek uči promatrati svijet 'okom čovjeka'. Dakle, inicijacija daje isto ono što je ranije bogovima dalo korištenje oka Mjeseca.
Sve što sada činimo običnom sviješću, namjere koje ostvarujemo običnom sviješću, sve to ovisi o nama; ali našu karmu oblikuju hijerarhije koje su u nama. Dakle, imate stvarne kreatore potpuno drugačijeg svjetskog poretka, svjetskog poretka koji proizlazi iz moralnog i duhovnog. To je drugi aspekt ljudi, aspekt hijerarhija.
Dokle god čovjek ostaje s imaginativnom spoznajom i osvrće se na vlastiti zemaljski život, potpuno je uvjeren da je kao osoba jedinstvo; također je uvjeren da su određene radnje u životu slobodne jer se provode iz jedinstva ljudske prirode. Također ne primjećujete puno od svoje karme u pukoj imaginativnoj spoznaji. Ako dođe inspiracijska spoznaja i čovjek se zatim vrati u tijelo, tada se osjeća podijeljen u svijetu bezbrojnih hijerarhija. Vratite se u tijelo i u početku ne znate tko ste. Jeste li anđeo, jeste li biće iz hijerarhije Dinama, Eksuzija i tako dalje? Podijeljeni smo u svijetu bića. Čovjek je zapanjen mnogostrukošću svog bića, jer je jedno sa svim tim bićima.
Zatim kroz odgovarajuće vježbe čovjek može postati toliko jak da može potvrditi svoje jedinstvo nasuprot ove višestrukosti. Ali tada također vidite – ovo je posljedica života između smrti i novog rođenja – kako se karma formira kroz suradnju tolikih bića koja su u vama. Bezbrojna bića uključena su u ono što oblikuje karmu; upleteno je bezbroj bogova. Tako da se zaista može reći: čovjek provodi svoj zemaljski život u pravom smislu samo u odnosu na intelektualnu i osjetilnu aktivnost. U odnosu na aktivnost osjećaja i volje, čovjek živi životom bogova. Doista, čak i u odnosu na udaljenu, skrivenu misaonu djelatnost, čovjek živi životom bogova: u odnosu na skrivenu misaonu aktivnost, život anđela, arhanđela, arhaja; u odnosu na skriveno u emocionalnom životu, život Eksuzija, Dinama, Kirioteta; što se tiče volje, čovjek živi životom Kerubina, Serafina, Prijestolja. Ono što se naziva ljudskom sudbinom, stvar je bogova i također se mora gledati kao stvar bogova.
Ali što to znači za zemaljski život? Čovjek zapravo, ako nije ugođen da razvije određeni spokoj, posebno u pogledu svoje sudbine, ako je ljut na svoju sudbinu, ako je nezadovoljan sudbinom, kada se petlja u sudbinu sa subjektivnim odlukama, čovjek je zapravo takav da neprestano uznemirava bogove u oblikovanju njegove sudbine. U svojoj sudbini zaista možete živjeti samo ako možete prihvatiti život sa spokojem. I osjetiti kako radi sudbina, to je jedna od stvari koje su povezane s teškim ispitima ljudske prirode. A ako čovjek doista može ozbiljno shvatiti svoju sudbinu, to će mu dati snažne i najjače impulse da živi s duhovnim svijetom, upravo iskustvo svoje sudbine. I tada će osoba prvo dobiti osjećaj, dobiti osjećaj iz života, za veze sudbine.
Moderni ljudi često su izgubili tu delikatnost, delikatnost osjećaja. Osjećaj je postao grub. Ali pretpostavimo na trenutak da se neka osoba upusti s delikatnim osjećajem da iznutra pogleda odnos koji je imao s osobom koja mu je bila uzor, učitelj ili nešto slično, u mladosti. Ne radi se samo o tome da se ljudi samo moraju osvrnuti na one koji su im bili učitelji na način da ih zapravo preziru, već postoji mogućnost i slučajevi u kojima se ljudi s određenim zadovoljstvom osvrću na one koji su im bili učitelji, uzori. Tada se ovo osvrtanje može na određeni način produbiti u intimnom unutarnjem iskustvu. Može se pronaći kako se netko osjećao, naprimjer, između sedme i četrnaeste godine života: ono što je učinio ovaj poštovani učiteljski autoritet, moralo se također učiniti, nije se moglo drugačije nego to učiniti. Ili se osjećate kada ta individualnost učitelja nešto podučava, govori, kao da ste to već čuli, kao da je to samo ponavljanje. To je zapravo jedno od najljepših postignuća u životu, kada na nešto možete gledati kao na ponavljanje. I onda dolazite do zaključka: mora postojati nešto u osnovi toga. I zdravorazumski možete reći: u ovom životu, naravno, ništa ne može biti osnova. Upućeni ste na ranije zemaljske živote putem zdravog razuma. Mnogi ljudi se također pozivaju na ranije živote na Zemlji kroz njihov zdrav razum.
Pa, što to znači kada je ovako možemo osvrnuti na učitelja ili odgajatelja? Eto, dragi moji prijatelji: u ovom životu čovjek je kroz sudbinu dobio ovog odgajatelja. Uostalom, karma nam je donijela da imamo ovog učitelja. To upućuje na prethodni život na Zemlji.
U pravilu – to sada pokazuje okultno promatranje – nije slučaj da je u ovom ranijem zemaljskom životu učitelj već bio učitelj dotične osobe, već je bio u potpuno drugačijem odnosu prema njoj. Suočen s učiteljem ili odgojiteljem čovjek upija misli – čak i u slici – upija upravo misli, ideje, u pravoj pedagogiji. Ako je to slučaj, to obično vodi u raniji zemaljski odnos, gdje se ne uzimaju misli već osjećaji dotične osobnosti, gdje je bilo manje mogućnosti ne da se misli nego osjećaji prime od osobe o kojoj se radi, što se na najrazličitije načine može prenijeti kroz život. I isto može vrijediti i za sadašnji i budući život.
Pretpostavimo da netko ima priliku u ovozemaljskom životu imati mnogo unutarnjeg srdačnog suosjećanja prema ovoj ili onoj osobi s kojom danas nije u posebno dobrim odnosima, s kojom se samo susreće, ali mu je izuzetno simpatičan. Tada se može dogoditi da te simpatije koje se razvijaju u sadašnjem zemaljskom životu dovode do toga da dotična osoba koja razvija te simpatije, u sljedećem zemaljskom životu ima onoga prema kome razvija simpatije kao učitelja, kao odgajatelja.
I što se onda objektivno dogodilo? Ako netko razvije osjećaj simpatije prema nekome, onda to ovisi o tome što razvijaju bića druge hijerarhije, Eksuziji, Dinami, Kirioteti, u njemu i oko njega.
Ako se onda u sljedećem životu utjecaj ne odvija zaobilaznim putem osjećaja, već zaobilaznim putem misli i ideja, tada su bića druge hijerarhije predala ono što su učinila u prethodnom životu, bićima treće hijerarhije, anđelima, arhanđelima, arhajima, i oni sada rade u čovjeku.
Tako da je, dakle, prisutno sljedeće: kada se naša karma razvija iz jednog zemaljskog života u drugi, to znači da djela, stvarna djela, prelaze iz jedne hijerarhije u drugu, da se nešto neizmjerno značajno događa u kozmosu, u duhovnom kozmosu.
Dakle, kada gledamo na sudbinu čovjeka, gledamo, takoreći, kroz veo u široki pogled na svjetske događaje. Ako smo toga stvarno svjesni, to u najvišem stupnju može ostaviti snažan dojam na ljude. Zaista to morate samo zamisliti na pravi način.
Zamislite da istražujete sudbinu nečijeg života. Na sudbinu osobe doista ne treba ravnodušno gledati, jer gledajući sudbinu osobe, zapravo se može previdjeti nešto što se slijeva s vrha hijerarhija na dno, i od dna natrag do vrha. Čovjek gleda na tkanje i rad i život u rangu hijerarhija kada gleda na sudbinu osobe. U osnovi treba gledati na sudbinu osobe s ogromnom unutarnjom pobožnošću, s dubokim unutarnjim strahopoštovanjem, jer gledajući sudbinu osobe stojimo pred cijelim svijetom bogova.
Zapravo sam želio potaknuti ljude da nešto osjete dok sam pisao svoje Misterijske drame, gdje ćete uvijek pronaći slike koje se događaju u zemaljskom životu, i slike koje se događaju u duhovnim svjetovima. I u svojim Misterijima također sam razjasnio kako ne samo više hijerarhije, već i elementarna bića, te kako ahrimansko i lucifersko tkaju u djelima koja teku odozgo prema dolje, i odozdo prema gore, kada se ispunjava čovjekova sudbina.
Razmislite o scenama koje se događaju za Stradera i Capesiusa u nadosjetilnom, gdje se pojavljuju kao potpuno različiti oblici bića, ali su isti. To je samo druga strana koja je stvarno u čovjeku, ona koja je u svijetu bogova, a ne u svijetu zemaljskih carstava, minerala, životinja, biljaka, planina, oblaka i drveća i tako dalje. Kao da sa svetim strahom gledamo na sudbinu ljudi, to je također nešto što moramo steći, što s vremenom moramo steći. Ako danas čitate biografije koje pišu materijalistički nastrojeni ljudi, to je zapravo strašno, jer su napisane bez svetog straha za sudbinu osobe za koju pišete biografiju. Zapravo, biografi bi trebali znati da posežući u ljudski život, čak i portretirajući ga, nevidljivo posežu u sve hijerarhije.
Kroz takva razmatranja dolazi se do emocionalne strane antropozofije, postajemo svjesni kako sve što nam dolazi kao antropozofsko mora utjecati i na naše osjećaje, kako ne samo da nešto učimo, već i kako smo stimulirani da razvijemo osjećaje o svijetu, osjećaje koji nas stvarno postavljaju u životu. A bez takvih osjećaja, ne možemo zapravo razumjeti ni percipirati zakone koji prožimaju karmu.