.- 15. Petnaesto predavanje, Dornach, 22. lipnja 1924
Osjećaj odgovornosti prema porukama iz duhovnog svijeta. Biografija u smislu znanosti duha. Na koji način čovjekova karma živi u višoj viziji? Pretvaranje djela dovršenih preko dana u karmu, uranjanje na iskustva sjećanja na individualni zemaljski život tijekom spavanja. Hijerarhije žive iza misli svijeta, baš kao i pojedinačno ljudsko biće iza sjećanja. Karma je sadržana u 'odjeljku' kozmosa koji su svakome od nas dodijelile hijerarhije koje se osvrću na naše prethodne zemaljske živote. Kozmos čovjeku donosi prvi oblik karme.
Razmatranje karmičkih pitanja nikako nije lako, a u raspravi o onome što pripada ljudsko karmi u osnovi je uvijek aktivan snažan osjećaj odgovornosti, barem bi morao biti aktivan. Riječ je zapravo o sagledavanju najdubljih međuodnosa postojanja u svijetu. Jer unutar karme, unutar procesa karme, odvijaju se one stvari i procesi koje druge pojave svijeta, pa i prirodne pojave, zapravo nose. Ta da je, bez razumijevanja tijeka karme u svijetu i ljudskoj evoluciji, u osnovi nemoguće razumjeti zašto se vanjska priroda prostire ispred nas, kao što je to slučaj. Naveli smo primjere određenog tijeka karme. Te sam primjere pomno odabrao kako bi stajali na takav način da, ako sada tražimo prijelaz na razmatranje individualne karme, možemo graditi na onome što je izneseno u tim primjerima.
Sada bih želio napraviti općenitu uvodnu napomenu, makar samo iz razloga što će danas, a vjerojatno i na sljedećim predavanjima, biti prisutni prijatelji kojih u razmatranjima, na predavanjima posljednjih nekoliko tjedana i mjeseci o karmi, nije bilo. Poanta je vidjeti koliko se ozbiljno mora shvatiti sve što ima veze s našom Božićnom konferencijom. Doista bi trebala postojati duboka svijest da je ovom Božićnom konferencijom došlo do potpuno nove uspostave Antropozofskog društva. I svakako treba biti tako da se ne vraćamo starim navikama, čak ni starim načinima razmišljanja u svjetlu snažnih promjena koje su se dogodile u novom bavljenju antropozofskom mudrošću. Jer također nam mora biti jasno da ono što je ovdje rečeno u razmatranjima koja se ovdje odvijaju od Božićne konferencije, da se to ne može predstaviti bilo kojoj publici na bilo koji drugi način, ni na koji drugi način, osim, ako postoje preduvjeti za to, čitajući točan tekst kako se ovdje izgovara.
Slobodno reproduciranje ove teme za sada nije moguće. Kada bi se to predložilo, morao bih se tome suprotstaviti. Ove teške i važne stvari traže da svaka riječ i rečenica koja se ovdje izgovori bude pažljivo izvagana. da bi granice između stvari bile jasne. Dakle, ako netko namjerava prenijeti stvari o kojima se ovdje raspravlja bilo kojoj publici u drugom obliku, morao bi prvo stupiti u kontakt sa mnom i pitati je li to moguće. U budućnosti duh jedinstva, pravi, jedinstveni duh, mora ući u cjelokupni antropozofski pokret. Inače ćemo sigurno upasti u one greške u koje je upao jedan broj naših članova koji su smatrali da moraju znanstveno raditi na antropozofskoj mudrosti, a mi smo doista mogli iskusiti koliko je to štetno, koliko je štetno antropozofskom pokretu ono što je 'postignuto' – kažem to pod navodnicima.
Naravno, uvjeti o kojima govorim ne uključuju povjerljivu komunikaciju; ali čak i uz to, dotična osoba treba biti potpuno svjesna svoje odgovornosti. Jer u trenutku kada su stvari izgovorene na način kako mi govorimo ovdje, počinje se u najeminentnijem smislu od onoga što moram opisati kao osjećaj odgovornosti prema porukama iz duhovnog svijeta. Inače je teško, uopće govoriti o tim stvarima. Ali vrlo ograničena priroda naše sadašnje organiziranosti, ne dopušta ništa drugo osim ovoga što se radi. Teško je o ovim stvarima govoriti jer, zapravo, ova predavanja bi trebala biti održana samo pred onima koji su tu od početka do kraja niza predavanja. Svatko tko dođe kasnije prirodno ima poteškoća s razumijevanjem.
Može se uspostaviti ravnoteža ako u dušama budemo potpuno svjesni da takve poteškoće postoje. Ako je prisutna ta svijest, tada je sve u redu. Ali to nije uvijek tako. A ispravan način razmišljanja ne može obuzdati ove stvari, koje su osjetljive unutar našeg antropozofskog pokreta, ako se, s druge strane, kao što je to bio slučaj od Božićne konferencije, ustraje na običajima koji su postojali ranije: ljubomora, ogorčenost i tako dalje. Za antropozofski razvoj prijeko je potreban određeni stav, određena ozbiljnost.
O takvim sam stvarima govorio kao predavač kad još nisam bio član odbora. Ali sada ih moram iznijeti na takav način da zapravo predstavljaju ono što, na temelju upravnog odbora Goetheanuma, mora živjeti u Antropozofskom društvu.
Pa, mislim da se riječi koje sam izgovorio mogu razumjeti. Govorim ovako jer želim ukazati na potrebnu ozbiljnost u odnosu na niz predavanja kao što je ovo s kojim se ovdje susrećemo.
Karma je nešto što je izravno djelotvorno u cjelokupnom ljudskom iskustvu, ali ona je skrivena iza vanjskih iskustava u svemu što se mora računati kao nesvjesno i podsvjesno ljudske duše. Ako netko čita biografiju, onda, ako se čitanje odvija sa stvarnim unutarnjim doprinosom što se priča, onda bi čitanje biografije trebalo kod čitatelja izazvati vrlo posebne senzacije. Ako bih trebao opisati do čega se može doći čitajući biografiju, to je sljedeće: svatko tko prati biografiju s pravom pažnjom morat će sam sebi reći: u biografijama se uvijek iznova pojavljuju pristupi prikazivanju životnih događaja, koji se zapravo ne temelje na kontinuiranom odvijanju pripovjedi. Kad pred sobom imate biografiju, zapravo imate pred sobom na određeni način nečiji život. Ne igraju ulogu u životu osobe samo činjenice koje doživljava u budnom stanju, to jest: prvi dan – pa dolazi noć; drugi dan – pa dolazi noć; treći dan – pa dolazi noć; i tako dalje. Ali u običnoj svijest svjesni smo samo onoga što se dogodilo tijekom dana, osim ukoliko ne napišemo antropozofsku biografiju, koja je u okolnostima sadašnje civilizacije, krajnje nemoguća. Tako u biografiju upisujemo ono što se dogodilo danju tijekom budnog stanja osobe o kojoj pišemo biografiju.
Ali ono što zapravo oblikuje život, što usađuje sudbonosne impulse u život, što nije vidljivo u svakodnevnim događajima, to se odigrava kao impulsi između događaja danas u duhovnom svijetu, kada je i sama osoba u ovom duhovnom svijetu od uspavljivanja do buđenja. U stvarnom životu ti impulsi kod spavanja su definitivno prisutni; ako kazujemo biografiju, njih tu nema. Što znači ispričati biografiju?
To zapravo ne znači ništa manje nego kada uzmemo naprimjer, Rafaelovu Sikstinsku Madonu i objesimo je na zid, zalijepimo određena područja bijelim papirom da se ne vide i ostanu samo određena područja vidljiva. Tko god to pogleda, mora imati osjećaj: moram vidjeti još i drugo ako će to biti cjelina.
Svatko tko čita biografiju trebao bi imati takav osjećaj. U odnosu na današnju civilizaciju to se može samo stilski dati naslutiti, ali i to treba učiniti. Trebalo bi to nagovijestiti u stilu. Trebalo bi sugerirati da u čovjekovu životu igraju impulsi koji u određenoj mjeri proizlaze iz najneosobnijeg dijela iskustva duše i duha. Onda, ako se barem to dogodi, dragi moji prijatelji, onda ćete se istrenirati na osjećaj da karma mora progovoriti iz biografije. Naravno, bilo bi apstraktno kada bi se željelo govoriti na način da se u biografiji ispriča neka scena iz nečijeg života i onda kaže: pa to dolazi iz prijašnjeg zemaljskog života, tako je bilo, a sada se tako oblikuje. - To bi naravno bilo apstraktno. Većima ljudi bi to vjerojatno smatrala vrlo senzacionalnim, ali zapravo ne bi postigla višu duhovnost od one koja se postiže kroz naše filistarke biografije kakve se pišu u današnje doba; jer sve što se radi na ovom području u današnje vrijeme djelo je filistra.
Sada se ono što se treba dogoditi u duši može na poseban način uvući stjecanjem, rekao bih, stanovite ljubavi prema dnevničkim bilješkama ljudi. Zapisi poput dnevnika mogu biti vrlo filistarski, ali ako nisu napisani ili pročitani nepromišljeno, oni koji sami nisu filistri doživjeti će senzacije u takvim zapisima, čak i filistra, dok prelaze iz jednog dana u drugi, koje vode do osjećanja karme, sudbinske veze.
Upoznao sam neke ljude – njihov broj nije tako mali – koji su mislili da su sposobni napisati Goetheovu biografiju. Moglo bi se reći da se ti ljudi, koji nemaju pojma, osjećaju sposobni napisati Goetheovu biografiju. Ali činjenica je da što se dublje gleda u egzistencijalne veze, u karmičke veze egzistencije, to poteškoće postaju veće.
Samo spojite sve što sam ovdje iznio. Posebno predavanje kada sam vas izričito zamolio da ne razumijete intelektualno, nego da uzmete stvari u svoje srce, i kada ću opet govoriti, da i to primite srcem. Prisjetite se da sam ovo rekao, jer karmu ne možete stvarno osjetiti ako joj samo želite pristupiti intelektom. Svatko koga ne mogu iznutra potresti razne karmičke veze koje se ovdje iznose, ne može uopće razmatrati karmu, niti može prijeći na individualno razmatranje karmičkih veza.
I tako sada pokušajmo pronaći prijelaz s prethodnih razmatranja, na ono što nas sada može navesti da o događaju u životu čovjeka kažemo: u njemu se karma izražava na određeni način.
Kada razmislim o tome što sam iskusio u sedam Weimarskih godina u kojima sam radio u Goethe i Schiller arhivu, kroz što sam prošao u vezi s Goetheom – i kada pišem opis svog života, to mi dolazi kao zadatak, prisjetiti se toga – onda sam sebi kažem u vezi s pitanjem karme: jedno od najtežih pitanja u bilo kojoj prezentaciji je opisati što je Goethe prošao u svojoj duši između 1792. i 1800. godine. Napisati ovo poglavlje u Goetheovom životopisu, vidjeti ga na takav način da se u njemu nalazi karma, spada u najteže zadatke.
Sada se prvo mora naučiti percipirati, čak i ako to mora biti viša, okultna vizija, kako karma djeluje u životu čovjeka. Između uspavljivanja i buđenja čovjek živi izvan svog fizičkog i eterskog tijela u svom egu i u svom astralnom tijelu. Živi s egom i astralnim tijelom u duhovnom svijetu. Jednostavno pravilno sagledati te činjenice, koje se događaju između padanja u san i buđenja, jedno je od najtežih istraživanja u znanosti duha. Jer ono što se tamo događa, to je prikazano na sljedeći način, danas ću to skicirati.
Kada uzmete sve zajedno što je došlo pred vašu dušu u antropozofiji, osjetiti ćete da stvari ostavljaju razuman dojam. Ali da bi se to pronašlo, potrebna su iznimno teška istraživanja u znanosti duha.
Ako nacrtam neku vrstu sheme ljudskog bića, onda u ovoj graničnoj indikaciji koju sam nacrtao prvo imamo ono što je ljudsko fizičko tijelo. Etersko tijelo [vidi crtež, ljubičasto] i astralno tijelo [žuto] žive u ovom fizičkom tijelu. I 'Ja' živi u njemu.
Pogledajmo sada padanje u san. Ono što sam ovdje označio ostaje u krevetu. Što se događa s astralnim tijelom i egom? Astralno tijelo i ego, koje opet želim skicirati, oni izlaze kroz glavu ljudskog bića i zapravo kroz sve što je ljudski osjetilni sustav, dakle u određenom smislu iz cijelog tijela, ali uglavnom iz glave, i zatim su, shematski nacrtano, izvan ljudskog bića. Tako da možemo reći, ako zasad zanemarimo ego: kada zaspi, astralno tijelo napušta osobu kroz glavu. Zapravo je napušta kroz sve što je organ osjetila. Budući da su osjetilni organi uglavnom koncentrirani u glavi, glavna masa astralnog tijela izlazi kroz glavu. Ali u izvjesnom smislu – jer je osjet topline raspoređen posvuda, naprimjer, a isto tako i osjećaj pritiska – posvuda imamo slaba zračenja; ali cijela stvar ostavlja dojam da astralno tijelo izlazi kroz glavu osobe kada zaspi. Isto tako i 'Ja' koje – ako se sada izrazim prostorno – izlazi iz ljudskog bića, nešto veće od astralnog tijela i nije potpuno zatvoreno unutra. To je osoba koja zaspi.
Ali razmotrimo sada budnog čovjeka. Ako pogledamo budnog čovjeka, nalazimo da astralno tijelo prvo dolazi do čovjeka kroz udove, točnije najprije kroz vrhove prstiju ruku i nogu, te se na taj način postupno širi kroz udove. Znači samo dolazi s druge strane. Ego također dolazi s druge strane, samo što ego sada ne okružuje astralno tijelo na ovaj način, već kada se vrati više je zatvoren astralnim tijelom [plavo].
Budimo se, a dok se budimo, astralno tijelo i ego teku u nas kroz vrhove prstiju, kroz vrhove nožnih prstiju. Da biste osobu iznova napunili do glave, zapravo vam je potreban cijeli dan; a kada dođe do glave, onda je zapravo trenutak kada napušta osobu. Iz ovoga možete vidjeti da 'Ja' i astralno tijelo zapravo uvijek teku.
Sada možete postaviti pitanje: da, ali onda, samo pola sata nakon buđenja, imamo svoje astralno tijelo, sada mislim i na 'Ja', samo malo do ovdje (do zapešća) – nismo stigli dalje – i sve do gležnjeva.
To je zapravo tako. Ako se netko – pretpostavljam da je pristojna osoba – probudi barem u sedam sati i ostane budan, onda će u sedam i trideset imati svoje astralno tijelo do gležnjeva, a možda i ovdje do zapešća. I tako to polako ide do večeri.
Možete reći: da, ali kako onda to da se probudimo kao cjeloviti ljudi? Imamo osjećaj da smo se odmah probudili kao cjelovita osoba – a zapravo su nam se prsti na rukama i nogama probudili tek u osam i pet i tako dalje, a u dvanaest sati većina ljudi nije dalje od toga da su unutra svog astralnog tijela kao u kadi za sjedenje. To je tako.
A na pitanje koje se može postaviti mora se odgovoriti skretanjem pozornosti na činjenicu da drugi zakoni prevladavaju u duhovnom nego u fizičkom svijetu. U fizičkom svijetu tijelo je samo tamo gdje jest. To nije slučaj u duhovnom svijetu. U duhovnom svijetu je tako da, čak i ako je naše astralno tijelo prvo zauzelo vrhove prstiju i vrhove nožnih prstiju, ono već radi u prostoru cijelog tijela. To je ono čudno. Već ga možete osjetiti; čim uopće stigne, možete ga osjetiti po cijelom tijelu. Ali njegova se stvarnosti, njegova stvarna supstanca, tek polako širi. Mnogo je toga povezano s ovom pojavom i njenim razumijevanjem. Prije svega je mnogo toga povezano s prosuđivanjem čovjekove organizacije u njenom zdravom i bolesnom stanju. Morate uzeti u obzir: cijelo vrijeme spavanja u onome što leži u krevetu nije cijelo ljudsko biće u pravom smislu, već samo fizičko i etersko tijelo, svojevrsna biljno-mineralna aktivnost, iako u ljudskoj organizaciji. I to može biti normalno ili abnormalno, zdravo ili patološko.
Kada se astralno tijelo počne uvlačiti u udove, upravo u jutarnjim satima nezdrave pojave zrače za posebnu vrstu percepcije. Stoga je čak i pri procjeni bolesti od iznimne važnosti doživjeti osjećaje pacijenta kada se probudi, kada astralno tijelo potisne ono što je u njemu nezdravo.
Ali sada dalje. Kad zaspimo, idemo sa svojim egom i svojim astralnim tijelom, iz našeg fizičkog i eterskog tijela, u duhovni svijet. Ostaju posljedice onoga što smo prošli tijekom dana. Ali misli ne ostaju u obliku u kojem ih mislimo, čak ni u obliku riječi. Ništa od toga ne ostaje. Mogu reći, to samo prianja uz ovo astralno tijelo poput ostatka, kad tamo izađe.
I odmah, kada ovo astralno tijelo izađe iz ljudskog bića, odmah se počinje formirati karma, čak i ako je u početku slikovita. Karma se počinje stvarati. Ono što smo postigli tijekom dana, dobro i loše, što u početku zanemarujemo u našim uobičajenim idejama, počinje se čim zaspemo pretvarati u tijek karmičkog razvoja. I to traje neko vrijeme nakon što zaspite. Ovo pretvaranje u karmu zaglušuje sve ostale činjenice koje nam se događaju tijekom spavanja.
Ali onda, ako netko nastavi spavati, čovjek se počinje prvo udubljivati u ona iskustva koja pripadaju prethodnom zemaljskom životu, zatim ona koja pripadaju pretposljednjem zemaljskom životu, zatim još u trećem i tako dalje. A kad se čovjek probudi, tada je prošao i svoj prvi individualni zemaljski život. Tu on dolazi u ono iskustvo gdje još nije odvojen od općeg kozmosa, gdje još sudjeluje, gdje se ne može govoriti o individualnom zemaljskom životu. I tek kad je tako daleko, može se vratiti u svoju fizičku organizaciju, u svoju etersku organizaciju.
Sada se postavlja još jedno pitanje, vrlo suvislo pitanje: ali ako samo kratko drijemamo, naprimjer popodnevno drijemanje, kako je to? Ili čak i ako, naprimjer, za vrijeme predavanja kratko kimnemo, ali zapravo spavamo, a cijela stvar traje samo dvije, tri minute, možda samo minutu ili pola minute? Ako je to bio pravi san, tu smo bili pola minute, u duhovnom svijetu između padanja u san i buđenja.
Vidite, dragi moji prijatelji, za ovo kratko drijemanje – također tijekom predavanja – vrijedi potpuno isto što i za noćni san pospanka – ljudskog pospanka mislim.
To je tako da u trenutku kada je osoba zaspala, čak i za najkraći san, cijeli san je jedinstven, a astralno tijelo je nesvjesni prorok, nadzire cijeli san do buđenja, naravno u perspektivi. Stvari mogu biti nejasne, kao kad je netko kratkovidan i gleda u drvored, i ne vidi posljednja stabla. Tako astralno tijelo u nesvjesnom može – slikovito rečeno – biti kratkovidno. Tada ne vidi gdje počinje prvi zemaljski život. To je posebna stvar. Ali u cjelini, stvar je u tome da s najkraćim drijemanjem prođemo kroz sve naše zemaljske živote ogromnom, mahnitom brzinom. To je nešto izuzetno važno. Naravno, stvari postaju vrlo, vrlo nejasne; ali ako netko zaspi tijekom predavanja, predavač – ili oni koji ga promatraju – imaju stvar pred sobom. Uzmite u obzir da je pred njim cijeli zemaljski razvoj sa svime što je dotična osoba prošla u prethodnom životu. Samo zato jer se to događa vrtoglavom brzinom kada klonete glavom tijekom predavanja, to je nejasno, jedno se brzo stapa s drugim, ali ipak je tu. Ali iz ovoga možete vidjeti da je karma zapravo tu cijelo vrijeme. Tu je. Na neki način, to je zapisano u svjetskoj kronici. I svaki put kad čovjek spava, ima priliku pristupiti ovoj karmi. To je jedna od velikih tajni egzistencije.
Vidite, onaj tko neometano može promatrati te stvari sa stajališta znanosti o inicijaciji, jedne strane gleda s ogromnom predanošću, mogu reći, predanošću znanju, prema onome što može živjeti u ljudskom sjećanju, kakve se misli mogu pojaviti tamo dolje u ljudskoj duši. Ovo sjećanje samo govori o tek doživljenoj zemaljskoj egzistenciji, ali ipak u tim sjećanjima živi ljudsko 'Ja'. A da tih sjećanja nema – o tome sam govorio ranije – tada ljudsko 'Ja' ne bi bilo u potpunosti tamo. Postoji nešto duboko u nama što uvijek iznova može vraćati ta sjećanja.
Ali komunicirajući s vanjskim svijetom kroz naša osjetila i kroz naš um, mi formiramo ideje, ideje o vanjskom svijetu, ideje koje bi nam trebale dati slike onoga što je vani.
Opet to možemo shematski nacrtati na način da kažemo: čovjek gleda u svijet [vidi crtež]. U njegovim mislima nastaju slike [ljubičasto] u kojima mu se predstavlja ono što vidi u vanjskom svijetu. Tu čovjek živi u svom tijelu. Iz njegova tijela izviru misli koje sadrže njegovu vlastitu riznicu sjećanja. Kada pogledamo riznicu sjećanja, kažemo si: mi to predstavljamo najbolje što možemo prema našoj duhovno-duševno-tjelesnoj organizaciji, ono što smo proživjeli u ovozemaljskom postojanju.
Ali da vidimo što je sada s druge strane. Obično ne smatramo da u onom što je s druge strane imamo samo određeni isječak zemaljske egzistencije, u prvom redu, zemaljskog i nebeskog okruženja. Ako je netko rođen u Gdanjsku, njegove oči i ostala osjetila, opažaju druge procese i druge stvari nego da je rođen u Hamburgu ili Carigradu. Ali to prolazi kroz cijeli život. Možemo reći da nam svijet nudi najrazličitije dijelove, a ti dijelovi kod dvoje ljudi nisu slični, čak i ako su rođeni u jednom selu i umrli u jednom selu, odnosno ako su blizu jedan drugom. 'Dijelovi' koje imaju u životu, potpuno su različiti kod jednog i kod drugog.
I samo da razjasnimo što to zapravo znači. Svijet nam nudi određeni dio sebe koji vidimo. Ništa drugo nikada ne vidimo, nikada to ne percipiramo. Izuzetno je smisleno usmjeriti misao u tom smjeru, kako svijet daje osobi zbroj dojmova o kojima ovisi u iskustvima svog života. Onaj tko ne razmišlja duboko, lako će se nositi s takvim stvarima. Ako duboko razmišljate, nećete to olako ostaviti. Jer u preispitivanju ovoga, dođe se do nečeg vrlo posebnog. Reći ćete: to me toliko zbunjuje da na prvu ne mogu pronaći ni izraz za to. Isprva ne mogu ni izgovoriti što je tu. Jer kako da nađem ispravan izraz za činjenicu da kozmos, svijet, svakom čovjeku predstavlja samo dio koji je više-manje povezan, odnosno specifičan? Kako da to izrazim?
Naravno, kada opisujem tako apstraktno kao sada, samo navodim činjenicu, ali time zapravo nisam ništa rekao. S tim nije rečeno ništa posebno. Najprije moram stvarno izraziti činjenice, prvo ih formulirati. Kako to moram reći?
Vidite, doći ćemo do formulacije, načina da to kažemo, kada ponovno pogledamo sjećanje. Što je to što se podiže iz dubine naše organizacije, kada se nečega sjetimo? Što dolazi gore? Ono što je naše ljudsko biće doživjelo. Naše stvarno biće je dolje; negdje gdje ne možemo zahvatiti. Zrači u sjećanju. Zrači u našu svijest. Što sija unutra? Čovjek je tako malen u početku kad sve to zasja, a sve što je izvan čovjeka, u kozmosu, je tako veliko, tako divovsko! Ali tu uvijek dolaze ovi 'dijelovi'. A ta činjenica je ništa drugo nego: rađaju se misli.
Samo zato jer smo iskusili relevantne stvari znamo da one proizlaze iz naših iskustava. Misli dolaze, baš kao i naša sjećanja, ali dolaze izvana. Kako dolaze? Dolje je čovjek – ovdje je cijeli svijet hijerarhija [vidi crtež]. Vidite, dragi moji prijatelji, to je dojam veličine koji nam dolazi kada s znanošću inicijacije sebi kažemo: ti 'dijelovi' znanja o svijetu šire se oko nas, a iza svega što ostavlja dojam izvana, žive hijerarhije, to je jednako istinito kao što pojedinac živi iza onoga što se pojavljuje kao sjećanje.
I kao što ovisi o tome koliko je stvar živopisno doživljena, hoćemo li nešto izvući iz sjećanja, postoji li razlog da jedna misao izroni iz sjećanja a druga ne, ili sve druge ne, i tako dalje, tako je i ovdje. Onaj tko nauči prepoznati ovu činjenicu zna: ako se to pojavi, radi se o biću iz hijerarhije anđela; drugi puta je to biće iz hijerarhija Eksuzija i tako dalje.
Tako dolazimo do formulacije: vidimo u našoj zemaljskoj egzistenciji ono što godi duhovnim bićima da nam pokažu [vidi crtež].
Kako nam se određeni 'dio' svijeta otkriva tijekom naše zemaljske egzistencije, učimo prepoznati da su upravo taj 'dio' iz beskonačnog niza mogućnosti koje sadrži kozmos, neki članovi hijerarhija odabrali kako bi nam to pokazali, od našeg rođenja do naše smrti. Jednom se pokazuje ovo, drugom ono. To što je prikazano jedno ili drugo, razmatranje je hijerarhija.
Hijerarhije pamte, baš kao što se sjeća naše biće. Što je osnova za pamćenje hijerarhija? Osvrt na naše prijašnje zemaljske živote daje osnovu za pamćenje hijerarhija. Gledaju unatrag. Ovisno o tome vide li ovo ili ono iz našeg prijašnjeg zemaljskog života, donose 'djelić' kozmosa u našu dušu. Već u onome što vidimo u svijetu, postoji karma, koju nam je dodijelio svijet hijerarhija.
Sjećanje na naš kratki sadašnji zemaljski život u našem ljudskom sjećanju, sjećanje hijerarhija na ono što su ljudi ikad učinili, pojavljivanje misli sjećanja, utiskivanje misli sjećanja u obliku onoga što ljudsko biće u početku previđa iz kozmosa, oblikovanje ljudske karme – misao šokantne jasnoće; jer nas uči da je cijeli kozmos u službi djelovanja hijerarhija u odnosu na čovjeka.
S ove točke gledišta, koja je svrha kozmosa? Taj da bogovi u kozmosu imaju način da čovjeku dodijele prvi oblik karme. Čemu zvijezde, čemu oblaci? Čemu Sunce i Mjesec? Zašto su životinje na Zemlji? Zašto su biljke na Zemlji? Čemu kamenje Zemlje? Čemu rijeke i potoci? Čemu stijene i planine? Čemu sve što je oko nas u kozmosu? Sve je to rezervoar za bogove da bi nam pokazali prvi oblik naše karme, ovisno o našim djelima. Svijet je ostava za demonstracije karme od strane bogova.
Tako smo smješteni u svijetu i tako možemo steći pravi odnos sa stvarnim tajnama našeg postojanja u odnosu na svijet. I tako ćemo pronaći, kako proći kroz različite oblike karme.
Mogu reći: kozmička karma nam prva dolazi. Postajati će sve više individualna. Kako karma radi pronaći ćemo u svom najdubljem biću.
Rasvjetljivanje tih tajni egzistencije već je bilo dio namjera Božićne konferencije i vjerojatno je već bilo pred dušama okupljenih prijatelja. Cijela organizacija Antropozofskog društva, dragi moji prijatelji, tada je bila rizik. Jer kroz ovu dvoranu, u kojoj je bila Božićna konferencija koja je trebala opravdati reorganizaciju Antropozofskog društva, kroz ovu dvoranu prošla je prava, značajna dilema: hoće li biti moguće, ako Božićna konferencija bude istinita u svom daljnjem djelovanju, stvarno izvlačiti iz duhovnih svjetova i skrenuti pozornost na to? Ili će presušiti izvori na kojima se temelji istraživanje duhovnog svijeta? Ali morala je postojati ta unutarnja kriza u antropozofskom pokretu i morala se shvatiti s punom sviješću. Trebalo je sagledati te dvije mogućnosti.
Danas se može reći: u duhovnom svijetu donesena je odluka da su upravo od te Božićne konferencije izvori duhovnog svijeta otvoreniji nego prije, da su tu temelji, kada ih društvo razumije, kako bi se bitno produbio antropozofski pokret.
I doista se može vidjeti – već sam to spomenuo prošlog petka – kako se sada na različitim mjestima pojavljuje više ezoterični ton, koji je prevladavao kroz sav naš antropozofski rad od Božića; svugdje se može vidjeti da se srca susreću s tim više ezoteričnim tonom.
I sve ovo što sam naznačio u zadnjih nekoliko riječi trebalo bi shvatiti u skladu s tim. Trebalo je samo jednom to reći, a ja sam to već rekao na raznim mjestima.