.- 3. Treće predavanje, Dornach, 23 travnja 1924
Proučavanje povijesti mora imati središte u čovjeku. Ranije epohe u kasnije epohe prenosi sam čovjek. Pestalozzi, Conrad Ferdinand Meyer, Emerson, Herman Grimm.
Želio bih tijekom ovih nekoliko dana reći nešto posebno za prijatelje koji su došli ovdje da prisustvuju uskrsnom tečaju, i koji nisu čuli nešto od onoga što je ovdje rečeno u posljednje vrijeme, iz područja karmičkih veza. Za one koji su bili ovdje na prethodnim satima prije Uskršnje konferencije, neke stvari će možda biti ponovljene, ali to je vjerojatno neophodno u ovim okolnostima.
U posljednje vrijeme posebno naglašavam da se proučavanje povijesnog života čovječanstva mora približiti samom čovjeku. Svi naši napori usmjereni su na to da čovjeka stavimo u središte naših kontemplacija o svijetu. Time se postižu dvije stvari: prvo, tek kroz to postaje moguć pogled na svijet, jer sve što čovjek vidi oko sebe u prirodi, to je samo dio, određeno područje svijeta. Pogled na svijet koji je ograničen na ovo područje prirode, izgleda kao pogled na biljke bez gledanja dalje od korijena, zelenog lišća i stabljike, a da se nikad ne pogleda na cvijet i plod. Takvo razmatranje jednostavno ne daje cijelu biljku. Možete li zamisliti biće koje se uvijek rađa u jednom trenutku i živi u vrijeme kada biljka raste samo do zelenog lišća, koje nikad ne vidi cvijet, koje umire kada bi trebao doći cvijet, i ponovno izlazi kada ima samo korijena i zelenog lišća? Takvo biće nikada ne bi upoznalo u potpunosti, cijelu biljku, govorilo bi o biljci kao o biću koje ima samo korijenje i lišće.
Moderan materijalistički stav doveo se u sličan položaj u odnosu na cjelokupni pogled na svijet. On razmatra samo širu osnovu života a ne ono što izvire iz sveukupnosti zemaljskog postojanja i bića: samog čovjeka. Naše promišljanje prirode mora biti takvo da se priroda promatra u njezinoj širini, ali nam se u isto vrijeme čini kao da iz sebe mora stvoriti čovjeka. Kao rezultat, čovjek se doista pojavljuje kao mikrokozmos, kao koncentracija svega što se može naći u prostranstvu kozmosa.
Međutim, čim se ova vrsta razmatranja primjeni na povijest, više nismo u stanju čovjeka promatrati jednostavno da na njega koncentriramo snage povijesti, i u čovjeku vidimo jednolično kohezivno biće, moramo uzeti u obzir činjenicu da on prolazi kroz različite zemaljske živote, jer je s jednim životom povezan u starije vrijeme a drugim u kasnije vrijeme. A činjenica da je to tako, opet stavlja čovjeka, ali sada cjelokupnost čovjeka, individualnost čovjeka, u središte razmatranja. To jedino postižemo takvim pogledom na prirodu i povijest.
Druga stvar je, da upravo kada se čovjek stavi u središte razmatranja, ono što će se etički postići jest da će se u ljudskom karakteru pojaviti određena skromnost. Neskromnost zapravo proizlazi samo iz nedostatka ljudskog znanja. Zasigurno iz cijelog, sveobuhvatnog poznavanja neće proizlaziti da se čovjek precjenjuje, već će rezultirati time da se čovjek objektivnije shvaća. Pogotovo kada čovjek ne poznaje sebe, u njemu se javljaju oni osjećaji koji dolaze od nepoznatog u njegovom vlastitom biću. Iz njega proizlaze instinktivno emocionalni impulsi, a ti instinktivno emocionalni impulsi, koji su ukorijenjeni u podsvijesti, zapravo čine ljude neskromnima, oholima i tako dalje. S druge strane, kada se svijest sve više spušta u one oblasti u kojima čovjek prepoznaje da pripada prostranstvu svemira i nizu povijesnih događaja, u čovjeku će se razviti, jednostavno prema unutarnjem zakonu, skromnost. Jer prilagodba pripadnosti svijetu uvijek izaziva poniznost, a ne aroganciju. Sve što se u antropozofiji radi kao zbiljsko, istinsko razmatranje, definitivno ima i svoju etičku stranu, rađa etičke impulse. Antropozofija neće proizvesti koncept života kao što to radi moderno materijalističko vrijeme, koje ima etiku, moral, kao nešto izvanjsko, već će etika, moral, biti nešto izvedeno iz svega što se razmatra.
Sada bih želio pokazati pomoću primjera, kako ranije epohe u kasnije epohe prenosi sam čovjek. Imamo, mogu reći, vrlo uvjerljiv primjer koji nas može navesti na razmišljanje, u ovim dijelovima Švicarske.
Skrećemo pogled na osobu iz predkršćanskog doba, otprilike jedno stoljeće prije osnutka kršćanstva, i tamo nalazimo – govorim što se može naći duhovno- znanstvenim istraživanjem – osobnost koja je svojevrsni nadglednik robova, koja je, kao što sam rekao, stoljeće prije nego je u južnoj Europi utemeljeno kršćanstvo, bio neka vrsta nadzornika robova.
Ne treba zamišljati nadglednika robova tih vremena s osjećajima koji se odmah probude na te riječi. U davna vremena ropstvo je bilo nešto što se smatralo uobičajenom praksom, a u vrijeme o kojem govorim zapravo je već uvelike ublaženo, a nadglednici robova bili su obrazovani ljudi. U to vrijeme učitelji vrlo važnih ljudi često su bili robovi, jer je među robovima prevladavala i tadašnja naobrazba, književna i znanstvena kultura tog vremena. Dakle, treba doći do zdravijih pogleda na ropstvo, a da ga, naravno, ni najmanje ne branimo, ako razmatramo aspekt života u drevna vremena.
Dakle, imamo takvo osobnost čiji je posao da se bavi raspodjelom posla, dodijeli posao nizu robova. Ali ova osobnost, koja je izvanredno ljubazna, blaga osobnost, koja čini sve kako bi robovima život bio ugodan, sada je podložna gruboj, pomalo brutalnoj osobnosti. Prema način današnjim običajima, mi bismo tu osobnost nazvali nadređenim. I taj nadređeni je odgovoran za mnoge stvari koje izazivaju ogorčenost kod robova. I onda se događa, da kada osobnost o kojoj govorim, prođe kroz vrata smrti, ona je u vremenu između smrti i novog rođenja okružena svim dušama koje su s njim bile ujedinjene na Zemlji, dušama robova koje je nadgledao. Ali individualnost te osobnosti bila je posebno snažno povezana s tom nadređenom, naime zato jer je, dok je bila vođa robova, morala slijediti tog nadređenog, jer takav je bio društveni odnos. To je uspostavilo dublju karmičku vezu. Ali također je uspostavljena dublja karmička veza, odnosa koji je postojao u fizičkom svijetu između nadglednika robova, moglo bi se reći, i učitelja robova jer je u mnogim aspektima on bio i njihov učitelj, i grupe robova.
Stoga moramo zamisliti da se sada razvija drugi život između smrti i novog rođenja, između svih ovih individualnosti o kojima sam govorio.
Zatim je oko 9. stoljeća nove ere individualnost ovog vođe robova ponovno rođena, u Srednjoj Europi, ali sada kao žena. Dakle, sada imamo posla s reinkarnacijom tog vođe robova u ženu, jer su takve karmičke veze, upravo kao žena onog nadređenog koji se ponovno rađa kao muškarac. I između njih dvoje razvija se ne baš briljantan bračni odnos, bračni odnos, koji, međutim, nadoknađuje ono što je karmički uspostavljeno u vrijeme odnosa podređeni- nadređeni u stara vremena početkom prvog stoljeća prije kršćanskog doba. Ovaj nadređeni sada živi, oko 9. stoljeća, u Srednjoj Europi unutar zajednice čiji su članovi u iznimno intimnim odnosima. Tamo radi kao svojevrsni službenik, ali je svačiji sluga i ima dosta zlostavljanja.
Dolazimo do zaključka, kada istražujemo cijelu stvar, da su članovi ove nešto proširene zajednice svi robovi koji su nekad bili vođeni, tretirani na način koji sam spomenuo, kojima je bio dodjeljivan posao. Tako je nadređeni postao, da tako kažem, sluga svih, i mora podnijeti veliku količinu karmičkog ispunjenja onoga što im je učinio svojom brutalnošću preko vođe robova.
Njegova je supruga, međutim, sada ponovno rođeni vođa robova, koja, mogu reći, pati u stanovitom tišem, povučenijem načinu života koji sada proizlaze iz stalnog nezadovoljstva nadređenog u novoj inkarnaciji, i svakako se može pratiti kako se ovdje ispunjava karmička sudbina.
Ali s druge strane vidimo kako ova karma nipošto nije ispunjena, nije ispunjena u svojoj sveukupnosti. Samo dio te karme je ispunjen. Samo ono što se dogodilo između ove dvije osobe, vođe robova i njegovog nadređenog, ovaj karmički odnos u biti je iscrpljen srednjovjekovnom inkarnacijom u 9. stoljeću; jer žena je zapravo otplatila ono što je doživjela u vlastitoj duši kroz brutalnost svog bivšeg nadređenog, koji joj je sada bio suprug.
Ali ova žena, inkarnacija bivšeg vođe robova, ponovno je rođena, i sada se događa da je najveći broj duša koji su jednom bili robovi i ponovno se okupili u velikoj zajednici, duše u čijoj sudbini je ova individualnost dvaput igrala ulogu, da su došle ponovno kao djeca o čijem odgoju posebno vodi računa ova individualnost. Jer ova inkarnacija je Pestalozzi. I vidimo kako Pestalozzi-ev beskonačni humanizam, njegov entuzijazam za odgoj u 18. stoljeću, karmičko je ispunjenje u odnosu na ljudska bića s kojima je dva puta bio povezan, karmičko ispunjenje onoga što je doživljeno i pretrpljeno u ranijoj inkarnaciji.
Ono što se događa u osobnostima postaje transparentno, predstavlja se pred dušom u shvatljivoj objektivnosti, kada se promatra kako se raniji zemaljski životi pojavljuju u pozadini sadašnjeg zemaljskog života. A ponekad se u nekom zemaljskom životu pojavljuju osobine koje ne sežu samo u prethodnu inkarnaciju, nego često u još raniju, pa čak i dalje unatrag. Vidimo kako s određenom unutarnjom duhovnom dosljednošću djeluje ono što se nastanilo u pojedinačnim inkarnacijama i nastavlja svoje postojanje, u tome čovjek živi kroz zemaljski život, ali i kroz život između smrti i novog rođenja.
U tom smislu, posebno je fascinantno pogledati zemaljski život o kojem sam govorio onima koji su bili ovdje u Dornachu prije Uskrsne konferencije, život Conrad Ferdinand Meyera.
Conrad Ferdinad Meyer predstavlja posebnu zagonetku svakome tko gleda svoj život iznutra, a ujedno se može diviti njegovoj poeziji. Pjesme Conrad Ferdinand Meyera imaju stil koji je izvanredno skladan, tako da se može reći: ono što živi u Conrad Ferdinad Meyeru zapravo uvijek stilski malo lebdi iznad ovozemaljskog, također i po cjelokupnom načinu razmišljanja i osjećanja. I primjećuje se, kada uđemo u djela Conrad Ferdinand Meyera, kako je on ugrađen u duhovno- duševno koje je stalno na rubu odvajanja od fizičkog i tjelesnog. Sami sebi kažemo, ako pred sebe stavimo plemenitije pjesme Conrad Ferdinand Meyera, uključujući i njegove pjesme u prozi, i pogledamo ih: ima tu nečeg kreativnog, što uvijek pokušava prerasti vezu s fizičkim tijelom. - To je izraženo činjenicom da je Conrad Ferdinand Meyer doista morao živjeti u patološkim stanjima u svojoj inkarnaciji Conrad Ferdinand Meyera, u kojoj je duhovno- duševno bilo odvojeno od fizičkog- tjelesnog u visokom stupnju, tako da su se javljala stanja ludila, ili barem stanja koja su bila slična stanjima ludila. Opet, izvanredna je stvar u tome da je najljepše ono što je stvorio u takvoj odvojenosti duhovno- duševnog od fizičkog- tjelesnog.
Sada, s Conrad Ferdinand Meyerom, ako pokušate istražiti karmičke veze kroz zemaljski život, dovedeni ste u svojevrsnu zbrku. Nećete se odmah snaći ako želite povući nit od inkarnacije Conrad Ferdinand Meyera do ranijih inkarnacija. Najprije ste prebačeni u 6. stoljeće nove ere, ali onda opet bačeni u 19. stoljeće, u inkarnaciju Conrad Ferdinand Meyera, jer vas promatranje same stvari dovodi u zabludu da vas odvede na krivi put. Možete samo zamisliti kako je nevjerojatno teška prava borba za znanje u ovoj oblasti. Onima koji se zadovoljavaju fantazijom naravno je lako, mogu nešto smisliti. Ali ako niste zadovoljni fantazijom na ovom području, nego zapravo prijeđete na onu točku svog istraživanja gdje možete pouzdano pronaći strukturu duše dok istražujete, zapravo je jako teško slijediti te stvari, pogotovo u tako složenom slučaju individualnosti kakva je u Conrad Ferdinand Meyeru. A kada se ispituju karmičke veze kroz niz zemaljskih života, nije od velike pomoći promatrati posebno značajne stvari. Ono što vas najviše dojmi kod ljudi, što uočite kada upoznate ljude ili naučite o njima neto kroz povijest, to obično dobiju od zemaljskog okruženja. Kao osoba čovjek je mnogo više nego se to misli proizvod svog zemaljskog okruženja. Ono što živi u zemaljskom okruženju upija se kroz obrazovanje. Samo finije, intimnije crte osobe, uzete sasvim specifično, vode natrag u prijašnje zemaljske živote, kroz život između smrti i novog rođenja.
U takvom istraživanju možda je važnije sagledati način na koji osoba čini svoje geste, kako ima nešto kao stalnu naviku, nego razmatrati ono što može učiniti kao poznata ličnost. Način na koji netko nešto drži, ili kako uobičajeno odgovara na stvari – ne što odgovara, nego kako odgovara, naprimjer, u početku uvijek odbaci i prizna tek kad više ne može ništa drugo, ili se odriče nečega u svakoj prilici i tako dalje – te osobine su one koje su važne, a ako ih se posebno pogleda, one se stavljaju u središte razmatranja i iz njih mnogo toga dođe. Gledate kako netko nešto uzima, činite to potpuno objektivnim, umjetnički razradite; tada prestajete s kontemplacijom geste, već je gesta strukturirana i oko geste se oblikuje drugo ljudsko biće.
Može se dogoditi sljedeće. Ima ljudi koji imaju navike, recimo naviku, naprave neki pokret prije nego počnu micati rukama. Upoznao sam ljude koji nisu mogli raditi bez da prethodno spoje ruke. Ako takvu gestu vizualizirate potpuno objektivno, ali s unutarnjim umjetničkim smislom, tako da je plastično pred vama, onda skrećete pažnju s osobe koja pripada ovoj gesti. Ali ova gesta nije sama. Prerasta u drugačiji oblik. I ako sada pristupite ovoj gesti, onda je ova gesta nešto što barem ukazuje na nešto u prethodnoj inkarnaciji ili u još ranijoj inkarnaciji. Može se dogoditi da se ova gesta primjenjuje na nešto što nije bilo prisutno u prethodnoj inkarnaciji, recimo na uzimanje knjige i slično. Ali takva gesta ili navika mora biti ono što moramo imati da bi se vratilo.
Pa, s takvom individualnošću kao što je ona Conrad Ferdinand Meyera, upravo je to ono što je značajno, što stvara s određenom sklonošću – želim to precizno izraziti – da se duhovno- duševno odvoji od fizičkog- tjelesnog. To je trag, ali s druge strane i trenutak lakog odstupanja.
Dakle, sada smo potjerani u 6. stoljeće. U početku čovjek ima osjećaj: tu mora biti. Pronalazi se osobnost koja je živjela u Italiji, koja je u toj inkarnaciji prošla različite sudbine u Italiji i koja je tamo živjela u nekoj vrsti dvostruke prirode, s jedne strane posvećena s iznimnim entuzijazmom onome što je gotovo nestalo u kasnijem dobu, ali je tada bilo na vrhuncu; tek iz preostalih primjera mozaika možemo zaviriti u tu umjetnost. U tom umjetničkom miljeu u Italiji krajem 5. i početkom 6. stoljeća živjela je ta individualnost, na koju smo potaknuti. Ovako to izgleda, na prvu.
Ali sada se ova cijela slika zamrači, i opet smo bačeni natrag na Conrad Ferdinand Meyera. I tama koja je zatamnila viziju čovjeka 6. stoljeća sada je preko slike Conrad Ferdinand Meyera iz 19. stoljeća. I opet smo prisiljeni pogledati što Conrad Ferdinand Meyer sada radi u 19. stoljeću.
Privlači nas činjenica da se u svojoj priči 'Der Heilige' [Svetac] bavio engleskim kancelarom Henrika II, Thomas Becketom. Osjećate da je to iznimno važno. Čovjek također ima osjećaj da je osjećaj iz ove ranije inkarnacije upravo potaknuo ovaj čin Conrad Ferdinand Meyera. Ali sada nas opet gura u 6 stoljeće, i to ta činjenica ne objašnjava. I tako smo često gurani naprijed- natrag između ove dvije inkarnacije, upitne inkarnacije u početku 6. stoljeća i inkarnacije Conrad Ferdinand Meyera, sve dok se ne dođe do zaključka da se kod Conrad Ferdinand Meyera, priča o Thomasu Becketu jednostavno temelji, da je cijela nastala priča pomalo podsjeća na ono što je on sam doživio u 6. stoljeću, kada je također otišao iz Italije u Englesku kao član katoličke misije koju je u Englesku poslao papa Grgur iz Italije. Drugo biće dvostruke prirode Conrad Ferdinand Meyera nalazi se unutar prethodne inkarnacije. S jedne strane, u prethodnoj inkarnaciji u 6. stoljeću bio je oduševljeni štovatelj svega što je bilo u toj umjetnosti, što je potom prešlo u mozaik – otuda i njegov veliki talent za forme. S druge strane, on je međutim, bio oduševljeni predstavnik katoličanstva, koji je zbog toga pristao na ovu misiju. Upravo su članovi ove misije osnovali Canterbury, mjesto gdje je nastala Canterbury biskupija.
Individualnost koja je tada živjela u Conrad Ferdinand Meyeru ubio je anglosaksonski dvoranin, pod izuzetno zanimljivim okolnostima. Bilo je nešto pravno- klevetničkog i suptilnog, u onome što se dogodilo kada je ta individualnost ubijena.
Pa znate, dragi moji prijatelji, kako čak i u običnom životu zvuk nečega ostaje s vama. Možda ste čuli neko ime bez da ste posebno obratili pažnju na to ... ali kasnije kada se to ime spomene pojavi se čitav niz asocijativnih ideja. Ali kroz posebne okolnosti, kako je ovaj član katoličke misije u Engleskoj bio povezan s onim što je kasnije postalo nadbiskupija Canterbury, grad Canterbury je kao što sam rekao osnovan od ove misije, ta iskustva su živjela, zapravo živjela u zvuku imena Canterbury. I tako je opet živio u unutarnjem zvuku tog imena Canterbury u inkarnaciji Conrad Ferdinand Meyeru.
To je dovelo Conrad Ferdinand Meyera u asocijaciju na Thomasa Becketa, kancelara od Canterbury-ja, koji je bio kancelar Heinrich II iz kuće Plantagenet i koji je ubijen na suptilan način. Nakon što je u početku bio miljenik, kasnije ga je ubio Heinrich II, jer se nije slagao s nekim mjerama. Te slične- različite sudbine značilo je da je ono što je Conrad Ferdinand Meyer doživio u ranijoj inkarnaciji u 6. stoljeću, u to vrijeme daleko od svoje domovine, reproducirao u potpuno drugačijim likovima.
Ali pomislite kako je to zanimljivo! Kad ga jednom imate, više niste bacani naprijed- natrag. Ali onda vidite kako se upravo zato jer u Conrad Ferdinand Meyeru, i u 19. stoljeću, živi svojevrsna dvojna priroda, njegova duša i duh lako se odvajaju od fizičkog i tjelesnog. Budući da u njemu živi svojevrsna dvojna priroda, ono što je doživljeno u stvarnom životu zamjenjuje se drugom stvari koja je slična, kao što se često slike izmjenjuju u ljudskoj mašti. U običnoj fantaziji osobe tijekom zemaljskog života, slike u fantaziji se mijenjaju na način da fantazija stvara slobodno. U tijeku života na Zemlji stvar se mijenja na način da na mjesto istinitog događaja dolazi drugi povijesni događaj, koji ima veze s onim relevantnim samo po svojoj slikovitosti.
Sada ta individualnost, koja je to doživjela i stala, nastavlja djelovati kroz dva života između smrti i novog rođenja, što je izašlo na vidjelo u priči 'Der Heilige' [Svetac] – sada je ta individualnost, naime u vrijeme Tridesetogodišnjeg rata, ponovno rođena, ali sada žena. Trebamo se samo prisjetiti koji su kaotični uvjeti bili prisutni posvuda u Srednjoj Europi u vrijeme Tridesetogodišnjeg rata, i neće biti teško razumjeti osjećaje i emocije dojmljive, osjetljive žene koja živi usred kaosa, kao žena pedantnog, uskoumnog čovjeka. Umoran od života u zemlji koja je kasnije postala Njemačka, emigrirao je i našao dom u Švicarskoj, u Graubünden-u. Zapravo je vođenje doma prepustio svojoj ženi. On je sam bio više mrzovoljan. Žena je, međutim, imala priliku promatrati mnoge, mnoge stvari; šira povijesna perspektiva, čudni uvjeti u Graubünden-u, imali su utjecaj na dušu. A ono što se zapravo događalo u duši ove žene, obojeno, nijansirano iskustvima s filistarskim, građanskim muškarcem, sada se opet povlači u podzemlje individualnosti i živi u životu između smrti i novog rođenja. Imamo posla s inkarnacijom osobe iz šestog stoljeća koja je kasnije postala Conrad Ferdinand Meyer, za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata, kao žene. Ova individualnost oživjela je u Conrad Ferdinand Meyer. A ono što su tada doživjele žene, maštovito je preobraženo u priči 'Jürg Jenatsch' od Conrad Ferdinand Meyera.
Dakle, imamo nešto što nastavlja djelovati na ovu dušu Conrad Ferdinand Meyera, koju smo sastavili iz detalja njegovih prethodnih inkarnacija. Kao čovjek pera, Conrad Ferdinand Meyer izgleda kao individualnost potpuno u sebi, jer je on kao umjetnik ima konačne i fiksne osobine. Ali u stvari to je ono što izaziva konfuziju, jer je pažnja odmah usmjerena od ovih konačnih osobina do nedostižne, dvostruke prirode njegova bića.
Pogledate li samo pjesnika Conrad Ferdinand Meyera, slavnu ličnost koja je stvarala djela, sigurno nećete saznati ništa o ranijim inkarnacijama ove ličnosti. Treba gledati kroz ono što je poetsko do onoga što je ljudsko; onda je ono što se pojavljuje u pozadini slike ono što predstavlja formacije prethodnih inkarnacija.
Pa vidite, koliko god se ljudima i danas činilo paradoksalno, ljudski život se može produbiti samo ako se produbi na način da se usmjeri prema povijesnom, ovom izvanjski povijesnom, što se danas često naziva promišljanjem čovjeka u povijesti. Ali se ne može smatrati da pripada samo jednom dobu, da živi samo u jednom zemaljskom životu, već se može promatrati samo na način da se vidi kako individualnost prelazi iz zemaljskog života u zemaljski život, i kako onda taj život djeluje između smrti i novog rođenja, transformirajući upravo ono što je više u podsvijesti zemaljskog života, ali je upravo povezano sa stvarnim formiranjem ljudske sudbine. Jer to formiranje sudbine ne odvija se u onom što je jasno u intelektualnom, nego se događa u onome što tka i počiva u podsvijesti.
Želio bih ukazati na primjer takvog učinka u povijesti kroz ljudske individualnosti. U prvom stoljeću, u Tacitu, imamo izuzetno važnog rimskog pisca, odnosno stotinjak godina nakon pojave kršćanstva.
Uz druga djela, posebno u svojoj 'Germaniji' Tacit je pokazao, kako zna pisati izuzetno konciznim, kratkim stilom; kako povijesne činjenice i zemljopisne opise unosi predivno zaokruženim rečenicama koje se doimaju epigramskim, stvarno epigramskim djelima. Možemo se podsjetiti i da on, svjetski velikan, koji zapravo zna sve što se tada smatralo vrijednim poznavanja, koji je živio stoljeće nakon osnutka kršćanstva, jedva spominje Krista, kao nekoga koga su Židovi razapeli, što zapravo nema posebnog značenja. Pa ipak je Tacit jedan od najvećih Rimljana.
Sada, Tacit je bio prijatelj s tom osobom koja je u povijesti poznata kao Plinije Mlađi, koji je napisao mnoga pisma i koji je bio veliki obožavatelj Tacitovog stila, tako da je zapravo ovaj Plinije Mlađi, koji je i sam bio pisac, bio potpuno zaokupljen divljenjem Tacitu.
Pa, prvo razmotrimo ovog Plinija Mlađeg. Ovaj Plinije Mlađi, on naravno prolazi kroz vrata smrti, prolazi kroz život između smrti i novog rođenja, i ponovno se rađa u 11. stoljeću nove ere kao princeza Toskane u Italiji, koja se udala za srednjoeuropskog princa; njegova je zemlja bila opljačkana od Heinricha Crnog iz franačko- salijske carske obitelji i koji za sebe želi ponovno osigurati posjed u Italiji. Ova Beatrix posjeduje dvorac Canossa, gdje je Heinrich II Crni, morao izvršiti svoju čuvenu Canossa- pokoru za papu Grgura.
Pa ova grofica Beatrix je izvanredno aktivna osoba, zainteresirana za sve što se tamo događa. Moralo je sve zanimati, jer Heinrich Crni koji je protjerao njenog muža Gottfrieda iz regije Alsace U Italiju prije nego se oženio s njom, nastavio je svoj progon. Heinrich je vrlo energičan gospodar koji jednostavno smjenjuje svoje prinčeve i poglavare iz susjedstva jednog za drugim, koji uglavnom radi što želi, koji jednostavno nije zadovoljan kad jednom nekoga protjera, onda to radi opet kada se žrtva opet negdje pojavi. Dakle, kao što rekoh, radi se o vrlo energičnom gospodaru, gospodaru velikog formata iz srednjeg vijeka. Uostalom, kada se Gottfried smjestio u Toskani, već je nastavio, i ovaj je morao i groficu voditi sa sobom u Njemačku.
Kao rezultat toga, u njezinoj je glavi strukturirano suptilno razmatranje situacije u Italiji i situaciju u Njemačkoj. Tako da u toj osobnosti imamo reprezentativnu osobnost tog vremena, pronicljivu, izrazito aktivnu, energičnu ženu koja je u isto vrijeme imala širinu srca, i širinu vizije.
Kada je Heinrich IV morao na svom pokorničkom putovanju doći u Canossu, tamo je bila kći Beatrix, Mathilde, vlasnica Canosse, ona se jako dobro slagala sa svojom majkom, spojila je najbolje karakteristike majke, i zapravo je bila još nadarenija. To su bile dvije iznimno simpatične žene koje su zbog svega što se događalo pod Heinrichom III i Heinrichom IV, bile duboko zainteresirane za povijest.
Udubite li se u to, shvatit ćete nešto čudno: Grofica Beatrix je reinkarnirani Plinije Mlađi, a kćer Mathilde je reinkarnirani Tacit. Dakle, nađete Tacita, koji je pisao povijest u stara vremena, nađete ga – uostalom, kada žena ima veličinu u sebi, onda je tako nadarena za promatranje – ne samo kao promatrač povijesti, već kao sudionik, kao neposredni sudionik; jer Mathilde je vlasnica Canosse, poprištu događaja od neizmjerne važnosti u Srednjem vijeku. Nalazimo ga kao promatrača povijesti.
Između ove dvije osobnosti razvija se prisna veza, majka i kći, a njihovo staro pisanje omogućava im da u svom nesvjesnom stanju shvate povijesne događaje u svom njihovom intenzitetu i tako budu instinktivno povezani s procesima svijeta, kako u prirodi tako i u povijesnom životu.
I sada se, kasnije, događa sljedeće. Vidimo kako se Plinije Mlađi, koji je u Srednjem vijeku bio grofica Beatrix, ponovno rađa u 19. stoljeću u miljeu romantike. Apsorbira ovu romantiku, ne može se baš reći s entuzijazmom, ali s estetskim zadovoljstvom. S jedne strane ima ovu ljubav za romantično, a s druge, zbog obiteljskih veza, prilično akademski stil; nalazi svoj put u akademski stil pisanja. To međutim, ne odgovara njegovoj prirodi. Uvijek želi izaći, odbaciti ovaj stil.
Ova osobnost, koja je dakle reinkarnirani Plinije Mlađi i reinkarnirana grofica Beatrix, Beatrice, ta osobnost jednom je, kako je pokazala sudbina, posjetila nekoga, listala englesku knjigu koja leži na stolu i bila zarobljena stilom, i odmah osjetila: onaj drugi stil, koji sam stekla okolnostima, ne odgovara mi. Ovo je moj stil, stil koji mi treba, divan je, moram to steći!
On postaje književnik, postaje imitator ovog stila, naravno umjetnički imitator, a ne pedantni imitator, u najboljem smislu riječi, u estetsko- umjetničkom smislu, oponašatelj ovog stila.
I vidite, knjiga koja je tamo bila otvorena, čitajući je što je brže moguće i kasnije i sve što se moglo dobiti od ovog pisca, ta knjiga je bila Emersonov 'Representative Men'. A dotični je usvojio stil iz nje, odmah iz nje preveo dva eseja, postao veliki obožavatelj Emersona i nije posustajao sve dok ga nije upoznao u stvarnom životu.
Ovaj čovjek, koji je zaista tek sada našao sebe, pronašao svoj vlastiti stil, ova reinkarnacija Plinija Mlađeg i grofice Beatrix, nije nitko drugi nego Hermann Grimm. I u Emersonu imamo posla s reinkarniranim Tacitom, reinkarniranom groficom Mathilde.
I opet: u njegovom divljenju književniku Emersonu i cijelom načinu na koji je Hermann Grimm upoznato Emersona, ponovno nalazimo odnos Plinija Mlađeg prema Tacitu. Iz svake rečenice koju Hermann Grimm tada piše, možemo vidjeti kako se ovaj stari odnos između Plinija Mlađeg i Tacita ponovno diže. I vidimo da se divljenje koje je Plinije Mlađi gajio prema Tacitu, ponovno pojavljuje u potpunom slaganju, u divljenju koje je Hermann Grimm ima prema Emersonu.
I tek sada ćemo shvatiti na čemu se temelji veliki Emersonov stil, kako Emerson na poseban način otkriva što je Tacit pokazao na svoj način. Kako Emerson radi? Oni koji su posjetili Emersona saznali su kako on radi. Bio je u jednoj prostoriji, bilo je mnogo stolica, nekoliko stolova. Posvuda su bile otvorene knjige, a Emerson je hodao između njih. Ponekad bi je uzeo u ruke i pročitao rečenicu: od nje bi formirao svoje, ako se može reći, tako velike, opširne, epigramske rečenice, od kojih bi potom formirao svoje knjige. I možete točno vidjeti što je Tacit imao u životu, posvuda je stizao, sve u životu dohvaćao. Emerson promatra život u knjigama. Sve ponovno oživi.
I imamo tu nepobjedivu želju u Hermannu Grimmu da dođe do Emersona. Sudbina ga je dovela do 'Representative Men'. Odmah je vidio: Moraš ovako pisati, to je tvoj stil. - Kao što sam rekao, imao je znanstveni stil od strica Jakoba Grimma, od oca Wilhelma Grimma. On to ostavlja. Sudbina ga vodi u potpuno drugačiji stil.
I konačno vidimo kako se u sadržaju djela Hermanna Grimma pojavljuju povijesni interesi Hermanna Grimma, koji spajaju određeni unutarnji duhovni odnos s Njemačkom s dubokim zanimanjem za Italiju.
Ovo nam pokazuje kako takve stvari funkcioniraju. A što dovodi do takvih stvari? Da, vidite, radilo se o stjecanju dojma, oko kojeg se stvar kristalizira. Prvo je nastala ideja o tome kako Hermann Grimm, otvara Emersona, otvara 'Representative Men'. Pa, Hermann Grimm je čitao na čudan način. Hermann Grimm je pročitao i odmah se odmaknuo od onog što je pročitao. Mora da je to tada učinio, jer je ta gesta kao da je progutao ono što je pročitao rečenicu po rečenicu. Ova unutarnja gesta gutanja rečenica ono je što je vodilo od Hermanna Grimma do njegovih ranijih inkarnacija. A šetnja ispred otvorenih knjiga i pomalo ukočeno rimsko držanje ono je s čime se Hermann Grimm prvo susreo kada su se prvi puta susreli u Italiji, to je ono što sada vodi natrag od Emersona do Tacita. Osoba mora imati živu intuiciju da bi se bavila ovim stvarima.
I vidite, ovo bi vam trebao biti primjer kako se povijesna razmatranja mogu produbiti. I takvo se produbljivanje mora pojaviti među nama. Jer te stvari moraju biti rezultat osobine koja mora ući u naše Antropozofsko društvo kroz božićnu konferenciju. U budućnosti moramo ići hrabro i smjelo naprijed u proučavanje velikih duhovnih veza; moramo stajati tamo gdje se stvarno gledaju duhovne veze. Za to nam je prije svega potrebna ozbiljnost, ozbiljnost u našem antropozofskom životu.
A ta ozbiljnost će se useliti u Antropozofsko društvo kada će oni koji stvarno žele nešto učiniti sve više uzimati u obzir ono što sada svaki tjedan izlazi u krugove svih naših antropozofa, što sadrži 'Obavijesti' priložene uz 'Das Goetheanum'. One opisuju kako je zamišljeno, u duhu božićne konferencije, da se u podružnicama, na općim skupštinama odvija rad, poučavanje i djelovanje, i također prikazuju što se događa. Zovu se: 'Što se događa u Antropozofskom društvu'. I ove obavijesti žele prenijeti zajednički način razmišljanja u cijelo Antropozofsko društvo, prenijeti zajedničku atmosferu na tisuće antropozofa. Ako će netko živjeti u takvom zajedničkom ozračju, shvatiti što znači da bi 'načela vodilje' trebala potaknuti razmišljanje i ako se shvati da kroz njih, zapravo, Goetheanum treba staviti u središte inicijativa ezoternog odbora – moram stalno naglašavati da sada imamo posla s Upravnim odborom koji svoj rad shvaća kao inauguraciju ezoterije – ako to ispravno shvatimo, onda će sve što bi trebalo teći kroz antropozofski pokret biti nošeno na pravi način. Jer antropozofski pokret i antropozofsko društvo trebaju postati jedno. Antropozofsko društvo mora svoju stvar učiniti svojom vlastitom.
I već se može reći: Ako ova stvar bude tamo, koja funkcionira kao zajedničko mišljenje, onda ona također može biti sposobna nositi sveobuhvatno, dalekosežno znanje. I tada će u Antropozofskom društvu zapravo živjeti sila koja bi trebala živjeti u njemu, jer naša civilizacija, ako ne želi potpuno propasti, treba snažan uzlet.
Ono što je rečeno u vezi uzastopnih zemaljskih života ove ili one individualnosti isprava se može činiti paradoksalno, ali ako pobliže pogledate, ako pogledate napredak napravljen od ljudskih bića o kojima smo u vezi ovoga govorili, vidjeti ćete da je ono što je rečeno utemeljeno na stvarnosti; vidjeti ćete kako se može zaviriti u stvarnost života i tkanje bogova i ljudi kada s okom duha na ovaj način pokušamo shvatiti duhovne snage.
To bih, dragi moji prijatelji, želio staviti u vaše duše, htio bih to potopiti u vaše srce i volio bih da to ponesete sa sobom kao osjećaj i s ove Uskršnje konferencije ovdje. Onda će ova Uskrsna konferencija biti nešto kao oživljavanje božićne konferencije. Da bi božićna konferencija funkcionirala na pravi način uvijek se mora osvježavati, kao da je prisutna u nama, kroz sve što se iz nje razvija.
Neka se iz ove božićne konferencije razvije puno toga. I neka se razvije prije svega kroz ispravne, srdačne, hrabre duše antropozofa, koje stoje u životu predstavljajući antropozofsku stvar. Ako hrabrost u dušama, u srcima naših antropozofskih prijatelja sve više raste kroz ono što se događa, onda je ono što je potrebno u Antropozofskom društvu – kao tijelu – za antropozofsku dušu: hrabro predstavljanje svijetu otkrivenja duha zajamčenog u dobu svijetla koje je sada osvanulo nakon Kali-Yuge. Ako osjećate da živite u toj svijesti, također ćete hrabro djelovati iz nje. I neka svaki naš susret bude poticaj takvoj hrabrosti. To može biti tako ako ozbiljno shvatimo stvari koje se čine paradoksalnim i glupim onima koji često danas daju ton. Ali konačno, ono što je davalo ton često je zamijenjeno upravo onim što je potiskivano. Neka prepoznavanje prave prirode povijesti, i ono kako je vezana s vanjskim odvijanjem života ljudi, rezultira hrabrošću antropozofskog rada koji je neophodan da daljnji napredak ljudske civilizacije.