.- 4. Četvrto predavanje, Dornach, 26 travnja 1924
Reinkarnacija ranijih posvećenika. Razlike u uzastopnim zemaljskim životima, nužnost prilagodne novoj civilizaciji i fizičkim uvjetima. Prethodno znanje je potopljeno, ali nije izgubljeno; ponovno se pojavljuje na drugačiji način. Bliskoistočni misteriji u prvim stoljećima naše ere. Stara mudrost inicijacije iz ranijih zemaljskih života sada potiče na poetsko umjetničko stvaranje. Ibsen, Frank Wedekind, Holderlin, Hamerling.
Razmatranja koja interveniraju u ljudsku karmu – naravno, interveniraju kontemplacijom – moraju se prihvatiti sa svom ozbiljnošću i iznutra asimilirati. Jer nije važno samo poznavanje nekih karmičkih veza, već ono što iz tih razmatranja proizlazi za vitalizaciju ljudskog bića, za cjelokupno postavljanje u životu. Takva razmatranja mogu biti plodonosna samo ako ne rezultiraju većom ravnodušnošću prema čovjeku nego što je to inače slučaj, već naprotiv, ako nadahnjuju ono što je ljubav i razumijevanje čovjeka, u višem stupnju nego je to slučaj kada, gledajući na ljudsko biće, samo se predajemo dojmovima jednog zemaljskog života.
Tko god pogleda uzastopne epohe ljudskog razvoja, steći će dovoljan dojam da se mnogo toga promijenilo u načinu razmišljanja, u načinu osjećanja, u svim pogledima na svijet i život. Zasigurno, prošlost ne ostavlja na ljude onaj duboki dojam kao ono što dolazi, za što temelje tek treba položiti. Ali tko s potrebnom dubinom shvati kako su se ljudske duše mijenjale tijekom razvoja Zemlje, neće se suzdržavati da tu promjenu u svom umu prihvati kao nešto nužno, ne samo jedan zemaljski život nekog pojedinca, već niz zemaljskih života, utoliko što mogu ući unutar vizije, onoliko koliko su transparentni.
I mislim da primjeri poput onih koje smo pogledali prošli puta, Conrad Ferdinand Meyer, Pestalozzi i tako dalje, mogu pokazati kako čisto ljudsko razumijevanje ličnosti i ljubav prema toj osobnosti mogu rasti ako se promatra posljednji zemaljski život nasuprot pozadini iz koje je nastao ovaj posljednji zemaljski život.
Sada, da bi naša proučavanja stvarno bila plodonosna, želio bih se vratiti na pitanje koje sam već dotaknuo, za mnoge od onih koji ovdje sjede. Pitanje koje se nameće iz činjenice da je, posebno kada se promišlja znanost duha, često potrebno govoriti o tome koliko je vidovitih, iniciranih osoba postojalo u drevno doba, ličnosti koje su umjele prenijeti tajne duhovnog svijeta tj. inicirane osobe. Očito se iz ovoga nameće pitanje: Gdje ti inicirani žive u naše doba? Što je s njihovom reinkarnacijom?
Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, nužno je ukazati na to koliko se sljedeći zemaljski život može razlikovati od prethodnog, s obzirom na znanje, s obzirom na spoznaju, također i s obzirom na druge aktivnosti koje proizlaze iz čovjekove duše; na to koliko različiti uzastopni zemaljski životi mogu biti u ovom odnosu. Jer se u vremenu koje osoba proživi između smrti i novog rođenja, u trenutku kada se ta osoba treba spustiti na Zemlju, sjediniti s fizičko- eterskom organizacijom, događa mnogo toga. Dugo se određuje smjer prema obitelji, ljudima i tako dalje; ali odluka da se izvrši ova ogromna promjena egzistencije, koja se sastoji u prijelazu iz duhovno- duševnog svijeta u fizički svijet, ova odluka, čini mnoge stvari nužnima. Zato što morate uzeti u obzir, dragi moji prijatelji: ovdje na Zemlji, gdje ljudi zapravo, kada žive normalnim životom, postupno postaju slabi, nakon svih svojih iskustava na Zemlji, zapravo će imati malo toga s odlukom da se uđe u različit oblik egzistencije kada se prođe kroz vrata smrti. Ova promjena dolazi, da tako kažem, preko čovjeka, probija se kroz njega.
Ovdje na ovoj Zemlji smrt je nešto što provaljuje. Potpuno je drugačije kada silazite iz duhovnog svijeta. Riječ je o potpuno svjesnoj aktivnosti, o promišljanju koje proizlazi iz svih najdubljih temelja duše. Tu promatramo golemu promjenu koja se događa u čovjeku kada treba zamijeniti duhovno- duševni oblik života pred- zemaljske egzistencije za zemaljsku egzistenciju. I tu, spuštajući se, čovjek vidi kako se jednostavno mora prilagoditi uvjetima kulture i civilizacije, a također i tijelima koje pojedina epoha može dati, u kojima posvećeni može živjeti na stari način kako je živio. A kada se približi vrijeme kada ljudska duša, također i ona starog posvećenika, mora koristiti ljudsko tijelo, onda je stvar prihvaćanja da to tijelo uzmemo kakvo jest, i urastemo u okruženje i u oblik obrazovanja. Ali ono što je nekad bilo u ovoj duši nije za dušu izgubljeno. Samo se izražava na drugačiji način. Osnovna konfiguracija duše ostaje, ali izlazi na drugačiji način.
Vidite, još je u 3. i 4. stoljeću naše ere, ljudska duša mogla uvelike probuditi sebe kroz poznavanje istina inicijacije, jer tijela u 3. i 4. stoljeću nove ere, posebno u Južnoj Europi i na Bliskom istoku, slijedila su dušu, jer su tijela iznutra obavljala svoje organske funkcije tako da mogu slijediti dušu. Danas netko tko je s dušom okrenutom unutra, vrlo mudrom dušom, možda još uvijek živio kao posvećenik u prvim kršćanskim stoljećima, mora uroniti u ljudska tijela, koja su prije okrenuta vanjskom svijetu, kao rezultat razvoja od tada, žive u vanjskom svijetu. Fizički učinak je da velika koncentracija, ta velika unutarnja koncentracija duševnih snaga, nije više moguća, a koja je još bila moguća u 3. i 4. stoljeću nakon pojave kršćanstva. I tako bi se u evoluciji Zemlje moglo dogoditi sljedeće. Samo govorim stvari koje proizlaze iz gledanja.
Zamislite, dragi moji prijatelji, misterijski centar Bliskog istoka, tipično mjesto sa svim svojstvima koje je mjesto misterija na Bliskom istoku imalo u prvim stoljećima nakon osnutka kršćanstva. Posvuda su postojale tradicije u ona drevna vremena, kada su sudionici bili duboko inicirani u te misterije. Svugdje je, međutim, bilo i više-manje svjesnosti o pravilima koja se mora primijeniti na dušu da bi se steklo određeno znanje, koje je vodilo duboko u dno ljudske duše i u kozmos. I upravo je u tim bliskoistočnim misterijima u prvim stoljećima nakon pojave kršćanstva veliko pitanje zaokupljalo te misterije.
Te su misterije vidjele kako beskrajna mudrost struji kroz njihova svetišta. A trebate samo pogledati ono što je opisano u mojoj knjizi 'Kršćanstvo kao mistična činjenica', u kojoj mjeri se to moglo okarakterizirati u tadašnjoj knjizi, vidjeti ćete da su sve te tajne mudrosti u konačnici težile razumjeti otajstvo Golgote. I tada je postojalo veliko pitanje u ovim bliskoistočnim misterijima: kako će se ogromna veličina sadržaja, stvarnosti, koji je kroz otajstvo Golgote dotjecao na Zemlju, dalje razvijati kroz ljudske umove? Kako će se stara, drevna mudrost koja se uzdizala do bića zvijezda, koja je uključivala znanje o božansko- duhovnim bićima najrazličitijih vrsta, koja vode kozmos i ljudski život, kako će se ta drevna mudrost sjediniti s onim, što je tu bilo koncentrirano, stisnuto u otajstvu Golgote, s impulsom koji je, proizlazeći od visokog sunčevog bića Krista, sada uliven u čovječanstvo? - To je bilo goruće pitanje ovih bliskoistočnih misterija.
Postojao je posvećenik na čiju je misterijsku mudrost i na čije je misterijsko iskustvo ovo pitanje ostavilo posebno dubok dojam. Mogu reći da ostavlja strahovito šokantan dojam kada se u potrazi za karmičkim vezama naiđe na jednu osobu koja je u prvim kršćanskim stoljećima doista bila upućena u takav bliskoistočni misterij. Ima nešto šokantno u tome, jer je bio potpuno ispunjen razumijevanjem, sa svime što je imao u svojoj inicijacijskoj znanosti u to vrijeme, utjecajem otajstva Golgote: što će se sada dogoditi? Kako će ove slabe ljudske duše to moći apsorbirati?
I vidite, ovaj posvećeni, pogođen gorućim pitanjem o sudbini kršćanstva u svojoj duši, otišao je jedan dan dalje, izvan svoj misterijskog središta, i doživio nešto što je na njega ostavilo strahovito šokantan dojam. Svjedočio je, kao posvećeni, kako je Julija Apostata ubila neka osoba. Sa znanjem živio je kroz taj događaj.
Znao je da je Julije Otpadnik u određenoj mjeri bio iniciran u drevne misterije, da je želio na duhovni način širiti ono što se njegovalo u drevnim misterijima i što je tamo živjelo, da je želio ujediniti kršćanstvo sa starom misterijskom mudrošću, da je objavio u smislu stare misterijske mudrosti: pored fizičkog Sunca nalazi se duhovno Sunce, a tko poznaje duhovno Sunce, poznaje Krista. Ali to je bilo nešto što se smatralo zlim u vrijeme kada je Julije Otpadnik bio živ i što je dovelo do atentata tijekom njegova pohoda na Perziju. Taj značaj simptom svjetske povijesti je proživio posvećeni o kojem govorim.
Oni koji se već duže bave raznim stvarima koje se odnose na karmičke veze u svjetskoj povijesti, sjetit će se da sam jednom prilikom u Stuttgartu držao predavanje – spomenuo sam to i ovdje na božićnoj konferenciji – o nekoliko poglavlja okultne povijesti i da sam spomenuo cijelu tragediju položaja Julija Apostata u povijesti čovječanstva.
To je doživio ovaj posvećeni, u kojem je, mogu reći, cijela znanost inicijacije koju je upio na mjestu misterija na Bliskom istoku, bila zasjenjena i natopljena pitanjem: što će biti s kršćanstvom? - I kroz ovaj simptom sada se razjasnilo pred njegovom dušom: doći će vrijeme kada će kršćanstvo u početku biti pogrešno shvaćeno, kršćanstvo će živjeti samo u tradicijama; ništa se neće znati o uzvišenost sunčevog duha Krista, koji je živio u Isusu iz Nazareta.
Sve je to položeno u dušu ove osobe. I do kraja života u to vrijeme, s obzirom na razvoj kršćanstva, bio je tužnog i elegičnog raspoloženja. Na njega je utjecao ovaj simptom i osjetio je užasnutost s kojom tako nešto utječe na posvećenika. Bio je svjestan nečega strašno šokantnog. I onda idemo dalje. Bio je to dojam koji je dotični posvećenik stekao, koji se dopustio inkarnirati tek u vrijeme Tridesetogodišnjeg rata; kada se čovječanstvu dogodilo toliko mnogo izvanrednih, zanimljivih inkarnacija, koje igraju veliku ulogu u povijesnom razvoju.
Ponovno se utjelovio kao žena, zapravo prije vremena Tridesetogodišnjeg rata, početkom 17. stoljeća. Živio je u vrijeme konflikta i bio je u kontaktu s određenim pokušajima koji su napravljeni od strane ružokrižara da isprave tendencije tog doba i na duhovni način se pripreme za budućnost. Taj rad je, međutim, bio uvelike zasjenjen i potopljen divljaštvom i brutalnošću koja je prevladavala tijekom Tridesetogodišnjeg rata. Trebate se samo sjetiti 'Alkemijskog vjenčanja Kristijana Rosenkreuza' koje je nastalo neposredno prije izbijanja Tridesetogodišnjeg rata. Osim toga, bilo je mnogo značajnih impulsa koji su tada ušli u čovječanstvo, prije nego je Tridesetogodišnji rat sve izbrisao i brutalizirao.
A onda je došlo 19. stoljeće. Ova osobnost, koja je kao posvećeni doživjela ovaj značajan simptom u vezi Julija Apostata, ova osobnost koja je tada prošla kroz žensku inkarnaciju u 17. stoljeću, ponovno je rođena. A sada se izlilo i sve što je postalo unutarnje kroz žensku inkarnaciju, izlilo se sve što je tada imala, ne u inicijacijskom mudrosti, nego u šokantnom emocionalnom sadržaju, preko ovog simptoma, koji je zahvatio iniciranu dušu. U posljednjoj trećini 19. stoljeća, sve se to pretočilo u osebujan način gledanja na svijet, u svjetonazor koji je duboko zalazio u diskrepancije u ljudskoj egzistenciji.
Upravo ovo sadašnje doba je takvo da je za nekog tko nosi drevnu mudrost inicijacije iz ranijeg zemaljskog života u život 19. i 20. stoljeća, teško učinkovito djelovati kroz djela. Stoga, želim reći, sve što je snažno preobraženo, naizgled eksternalizirano, ali ipak ostaje iznutra, ono što se gura iz srca čovjeka, gdje je živjela drevna mudrost inicijacije, prema osjetilima i percepciji, sve vas to tjera sada da se izrazite kao pjesnik i kao književnik.
Zato smo u posljednje vrijeme imali stvarno sjajne uzorke – samo su nesuvisli, takvi kakvi jesu, vrijeme ih uopće ne razumije – jer ih je stvarala osobnost koja ne samo da je prisutna krajem 19. i početkom 20 stoljeća, već su dodatni faktor neka iskustva u prošlom životu kao što je ono koje sam ispričao, koja su na posvećenog imala potresni učinak, iako posvećenog u već dekadentne misterije. Taj emocionalni šok nastavlja djelovati, istječe u poetsko- umjetničkom stvaralaštvu, i ono što tako djeluje na osebujan način živi u osobnosti Ibsena.
A kad čovjek sada ima tu viziju, onda ljudska evolucija živi u svojim tajnama u onom što, pogotovo na kraju 19. stoljeća, ne može biti čovjekovo djelo, već osoba stoji tako da se kroz nju izražavaju ranija zemaljska doba.
Treba samo pokrenuti ovakvu temu i zapravo nećemo izgubiti poštovanje ni prema razvoju svjetske povijesti ni prema individualnoj osobnosti koja svojom veličinom stoji ispred čovječanstva. Čovjek doživi šokantne stvari na ovom području kada se stvari provode s potrebnom ozbiljnošću.
I vidite, često ste čuli da je postojala neka vrsta alkemičara, Basilius Valentinus, prilično rano u Srednjem vijeku. U razmatranju svjetsko- povijesnih karmičkih veza, koje se mogu nadovezati na Basilius Valentina, benediktinskog redovnika koji je obavio golem medicinsko- alkemijski posao, pojavljuje se nešto vrlo čudno, što doista pokazuje koliko je teško razumjeti naše vrijeme.
U naše vrijeme se doživi toliko toga što je često ne samo neshvatljivo, što je odbojno, ružno, u nekim aspektima užasno, i zbog čega se nešto gadi, ogorčeni smo i tako dalje, ako netko gleda samo neposredno osjetilima opaziv život, nemoguće je ne osjećati indignaciju i odvratnost.
Ali tako stvari ne stoje za one koji vide ljudsko- povijesni kontekst. Stvari nikako nisu onakve kako izgledaju! I ponekad se danas dogodi nešto u nekom području života o čemu ljudi koji to vide samo gunđaju na potpuno razumljiv način, smatraju da je to jednostavno odvratno, užasno, a ipak ima nešto u tome odvratnom, užasnom, što može biti prilično fascinantno. To će sve više biti slučaj.
Pa, u ranom Srednjem vijeku nalazimo Basilius Valentinus-a, benediktinskog redovnika, koji puno radi u svom samostanskom podrumu u laboratoriju, koji obavlja brojna istraživanja. Zatim postoje neki ljudi koji su njegovi učenici, koji odmah zapisuju ono što im je rekao Basilius Valentinus. I tako zapravo jedva da postoje pravi spisi Basilius Valentinus-a; ali postoje spisi studenata koji iz njegove mudrosti, iz njegove alkemijske mudrosti donose mnoge prave stvari.
Kad sam u jednom trenutku mog života ugledao jednog od učenika Basilius Valentinus-a, koji me posebno dojmio, shvatio sam: on je opet ovdje, ali tu je bila čudna metamorfoza na djelu. - I opet se vratio u 19. i počekom 20. stoljeća.
Ali ono što je živjelo u alkemijskim elementima nastalo je na neuredan način, usmjereno prema osjetilima, u svjetonazoru u kojem se, da tako kažemo, alkemijski pojmovi, neprestano pretapaju u osjetilno promatranje, tako da osjetilo promatranje ove osobnosti daje vanjske činjenice o tome što ljudi rade, kako razgovaraju jedni s drugima, što je na mnogo načina odbojno. Ali to je odvratno jer je dotična osoba u prethodnoj inkarnaciji radila na alkemiji pod Basilius Valentinom i sada to baca u život. Kako se ljudi odnose jedni prema drugima u životu, što govore jedni drugima, što rade, on na to ne gleda kao običan filistar danas – daleko je od toga da na to gleda kao običan filistar – nego gleda s onim što je od njegove duše postalo jer je još sadržavalo impulse iz svog alkemijskog vremena. Ovdje on pravi zbrku od događaja koji se događaju među ljudima, pravi od njih drame i postaje Frank Wedekind.
Ove stvari, nije li istina, moraju se uzimati samo s stajališta težnje za istinskim ljudskim znanjem, tada život neće postati siromašniji, nego uistinu bogatiji. Uzmite njegovu 'Hidallu' ili bilo koju drugu dramu Franka Wedekinda, u kojoj vam se mozak vrti ako želite spojiti ranije s kasnijim. Ali čovjek može biti i fasciniran time na neobičan način, tako da je sasvim siguran: nije riječ o tome da u parteru sjede filistri i daju svoje presude. One su potpuno opravdane, uzimajući to zdravo za gotovo s filistarskog stajališta, ali to uopće nije poanta. Umjesto toga, stvar je u tome da je svjetska povijest postigla nešto izvanredno: da se alkemijsko razmišljanje, izbačeno već stoljećima, primjenjuje na ljudski život i ljudska djela i ljudski govor, kada je alkemija već bila u padu, supstance se miješaju i testiraju njihovi učinci.
I ljudski životi su također određeni, čak i s obzirom na točku u vremenu u kojoj se pojavljuju ovdje na Zemlji, kroz sudbinske, karmičke veze. Kako bih vam pokazao primjer koji to potvrđuje, želio bih istaknuti sljedeće.
Vratimo pogled na vrijeme kada je u Grčkoj postojala Platonova škola: Platon okružen brojnim učenicima. Ti su Platonovi učenici doista bili najrazličitiji karakteri, a ono što sam Platon opisuje u dijalozima, gdje se najrazličitiji likovi pojavljuju kao ličnosti koje međusobno raspravljaju, u mnogočemu je slika Platonove škole. U ovoj školi je u različito vrijeme bilo najrazličitijih likova.
Sada, u ovoj su Platonovoj školi postojale dvije ličnosti koje su svaki na svoj način, primale ono što je njegovim učenicima na tako grandiozan način dolazilo od Platonovih usta, i također se razvijalo u razgovorima s učenicima.
Jedna od te dvije osobnosti bila je osobnost rijetke osjetljivosti i profinjenosti. Bila je posebno prijemčiva na sve što je Platon učinio, kroz svoje učenje o idejama, da podigne umove i srca ljudi iznad zemaljskih stvari. Posvuda nalazimo Platona koji potvrđuje da nasuprot prolaznosti pojedinačnih događaja u čovjekovom životu i okruženju stoje vječne ideje. Materijalni svijet je prolazan; ali to je samo slika vječne ideje koja prolazi kroz vremenski prolazne pojave kao ono vječno u uzastopnim metamorfozama. Tako je Platon podigao svoje učenike od promišljanja prolaznih, vanjskih, osjetilnih stvari do vječnih ideja koje su, takoreći, lebdjele kao nebesko nad zemaljskim.
U ovom platonskom razmatranju zanemareno je samo ljudsko biće. Jer kod ljudi, kod kojih odmah ideja postaje živa i objektivna, ne može se pravilno primijeniti platonov način razmišljanja: on je previše individualan. Kod Platona su ideje, da tako kažem, nešto što lebdi iznad stvari. Minerali, kristali kvarca, odgovaraju ovoj ideji, kao i druge vanjske stvari beživotnog svijeta osjetila. S Goetheom je također slučaj da on slijedi izvornu biljku, gleda tipove. Isto možete učiniti i sa životinjama. Ako kod ljudi je slučaj da se u svakoj pojedinačnoj ljudskoj individualnosti također mora slijediti živa individualnost ideja. Aristotel, a ne Platon, učinio je da se ideja u čovjeku smatra jednako učinkovitom kao i 'entelehija'.
Ali bio je sada jedan od učenika, koji je zapravo uvijek s punim žarom i predanošću pratio ovaj let u nebo u platonizmu, koji je, s obzorom na svoje duhovne nazore, doista moga sudjelovati samo u ovom letu u nebo, u ovo izdizanje, u ovo izdizanje iznad Zemlje, i zaista, mogu reći, slatkim riječima u Platonovoj školi govorio je o uzvišenosti ideje koja živi i lebdi iznad pojedinačnih stvari. Ovaj učenik, koji se zapravo uvijek s dušom dizao do tih ideja, sada je, ako nije u to zurio, ako je živio srcem i umom, kako je to volio činiti, šetajući među Grcima, imao najtoplije zanimanje za svaku osobu koju je sreo. Svoje osjećaje je mogao samo okrenuti prema ljudima koje je toliko volio. Kada je ponovno bio u životu, njegov je osjećaj bio usredotočen na ljude, koje je toliko volio; jer bi ga njegova vizija uvijek otrgnula od Zemlje. Imao je mnoge koje je volio. I tako je kod ove jedne ličnosti među Platonovim učenicima postojala određena podvojenost između emocionalnog života naspram živih ljudi i gledanja duše prema vječnim idejama u smislu Platona, kada je ovaj učenik u akademiji slušao riječi Platona, ili kada je svojim slatkim, zrelim riječima formulirao ono što mu je dao platonizam kada bi podigao pogled. Nešto je neobično osjetljivo ušlo u ovu osobnost.
A sada je ova osobnost bila prijatelj s još jednom iz kruga učenika Platonove škole, intiman prijatelj. Ali tijekom toga, kako se to sve više razvijalo, drugačiji trend karaktera, koji ću ukratko opisati, razvio se u tom prijatelju, i oni su se razišli. Ne zato jer se ljubav ohladila, već im se način razmišljanja razdvojio, život ih je razdvojio. Isprva su se dobro razumjeli, ali se kasnije nisu mogli razumjeti. Tako da je ovaj drugi kojeg sam maloprije opisao postao 'iritantan', kako bismo danas rekli, kada bi govorio onako kako bi mu došlo.
Drugi učenik nije bio manje sklon ugledati se na vječne ideje koje su bile tako živopisne u Platonovoj školi. Mogao je također i izaći iz zemaljskog, ali onaj intenzivan emocionalni interes za druge ljude jedan je imao, drugi nije. S druge strane, drugoga su iznimno zanimali stari mitovi o bogovima, legende o bogovima koji su živjeli među ljudima i koji su mu bili dobro poznati. Bio je duboko zainteresiran za ono što danas zovemo grčkom mitologijom, likovi Zeusa, Atene i tako dalje. On je više-manje prolazio porez živih ljudi, da tako kažem, ali se duboko, beskrajno duboko zanimao za bogove koji su, prema njegovom stajalištu, nekada živjeli na Zemlji i koje se mora smatrati praroditeljima sada živih ljudi. Stoga je htio primijeniti ono što je doživio u svojoj duši pri uspinjanju, naime razumjeti duboke sage o bogovima i herojima. Odnos prema sagama o bogovima i herojima bio je naravno, potpuno drugačiji u Grčkoj, gdje je sve još bilo živo, gdje nije bilo dostupno samo u knjigama i kroz tradiciju, kao danas.
Ta druga osobnost također je prerasla prijateljstvo s prvom, s kojim je bila intiman prijatelj. Oboje su prerasli to prijateljstvo. Ali pripadali su zajedno kao članovi Platonove škole. I bilo je nešto neobično u ovoj Platonovoj školi. Njeni su učenici razvili sile koje su ih donekle odmaknule jedne od drugih, sile koje su ih, nakon što su neko vrijeme bili zbijeni u Platonovoj školi, htjele malo razdvojiti. I kao rezultat toga nastale su tako različite individualnosti koje su bile duhovno i intimno povezane, ali koje su se potom razilazile.
Ove dvije osobnosti, rođene su kao žene tijekom renesanse u Italiji, i došle ponovno na Zemlju u moderna vremena. Prva prerano, duga prekasno. To je povezano sa snažnom odlučnošću koja je potrebna za silazak u inkarnaciju.
S jednim od njih, naime prvim kojeg sam opisao, bio je slučaj da kada je prošao kroz vrata smrti – jer je uvijek sa svojim duhom lebdio u nezemaljskom, ali bez punoće ljudske prirode koja se mogla izraziti u punoći ljudskog bića, mogao je shvatiti samo u mislima – zato je između smrti i novog rođenja vjerojatno mogao dokučiti sve što je tamo živjelo, recimo u prvoj hijerarhiji: Serafine, Kerubine, Prijestolja – također nešto iz druge hijerarhije, ali ne i hijerarhiju najbližu čovjeku, kroz koju se uči kako je ljudsko tijelo organizirano ovdje na Zemlji.
Tako je postao osobnost koja je u pred- zemaljskoj egzistenciji razvila malo uvida u konstituciju i prirodu ljudskog bića; stoga, kada je opet bio rođen, nije primio u sebe posljednji impuls. Nepotpuno se spustio u ljudsko tijelo, nije potpuno potopljen, nego je zapravo uvijek nešto izvana ostajalo plutati.
Prijatelj iz Platonove škole čekao je s inkarnacijom. Do čekanja je došlo jer njih dvoje, da su se upoznali, da su postali neposredni suvremenici, ne bi podnosili jedno drugo. Ali ipak, onaj koji je beskonačno mnogo pričao o svojim susretima s ljudima, prepričavajući to sa šarmom i slatko drugima, drugi koji se bavio samo mitovima i legendama o bogovima, prva osobnost koja je ostavljala značajan dojam na druge, morala je prethoditi, drugi je slijedio.
Druga osobnost, uronivši u imaginacije bogova, sada je u visokom stupnju razvio shvaćanje svega što je povezano s čovjekom. Prema tome želio je produžiti svoje vrijeme u duhovnom svijetu i steći impulse koji bi mu omogućili da duboko zahvati tijelo. Onda mu se dogodilo da ga je zahvatio presnažno, preduboko uronio u njega.
I tako imamo dvije različite konfiguracije sudbine, dva pripadnika Platonove škole, jedan premalo zahvaća svoje tijelo u drugoj inkarnaciji, drugi ga previše snažno zahvaća. Čovjek ne može u potpunosti ući u svoje tijelo, potaknut je na to u mladosti, a zatim ubrzo izbačen i mora ostati vani. To je Hölderlin.
Drugi je toliko duboko ušao u svoje tijelo, uronjen na poseban način, preduboko je uronio u svoje organe i razbolio se gotovo doživotno. To je Hamerling.
I tako imamo velike ljudske sudbine s prijelaza vremenskih epoha i njihove impulse pred nama, i možemo dobiti ideju o tome kako duhovni impulsi zapravo djeluju. Jer moramo jasno staviti pred dušu: takva individualnost kao što je Hölderlin, koji, izlazeći iz Platonove škole, ne može ući u svoje tijelo, mora ostati vani, on u tuposti ludila doživljava pripremne impulse za dolazak zemaljskog života, impulse koji ga predodređuju za veličinu. Isto tako i onaj drugi, Robert Hamerling, kroz bolest svog tijela.
Naravno, bolest i zdravlje izgledaju vrlo drugačije kad se promatraju u kontekstu sudbine nego kada se promatraju u granicama jednog zemaljskog života.
Mislim, dragi moji prijatelji, može se dogoditi da se stvori sveto strahopoštovanje za tajanstvene događaje koje donosi duhovni svijet upravo kroz ovakav način gledanja na stvari. Zaista, moram to ponavljati uvijek iznova: ova razmatranja nisu napravljena da bi se zadovoljila potreba za senzacijom, nego da bi sve dublje ušli u spoznaju duhovnog svijeta. I samo tim dubljim prodiranjem u duhovni život može se objasniti vanjski, osjetilni život, život ljudi.
Sutra ću nastaviti s razmatranjima.