.- 5. Peto predavanje, Dornach, 27 travnja 1924
Divne stvari u svakodnevnom životu. Oblikovanje ljudskih likova iz povijesnih događaja, koji postaju impulsi duše za sljedeće zemaljske živote. Prijestolonasljednik Rudolf. Dobro i zlo u svijetlu karme. Pitanje sudbine kao moralnog iskustva čovjeka. Važnost arhitekture hrama, kulta i meditacije koja prolazi kroz slike: produbljeno unutarnje znanje i izliječena osjetilna percepcija. Goetheansko obraćenje bilo je obrazovanje za karmičko gledanje.
Sada smo razmotrili niz međusobno povezanih odvijanja sudbine koje mogu biti prosvjetljujuće i rasvjetljujuće za razumijevanje povijesnog života čovječanstva. Razmatranja koja smo prekopali trebala bi pokazati kako se iz prethodnih zemaljskih razdoblja, ono što ljudi doživljavaju u ovim prethodnim zemaljskim razdobljima razvija, apsorbira i prenosi kroz same ljude u kasnije zemaljske epohe. I pokazale su se veze koje nam omogućuju da razumijemo kako izvjesna odlučujuća djela ljudi imaju svoj korijen u moralnim uzrocima koje smo sami stvorili tijekom vremena.
Ali ne samo da nam ova, mogu reći, uzročna veza može pasti na pamet kroz takva razmišljanja usmjerena na karmu, nego se neke stvari mogu rasvijetliti, koje se u početku čine nejasnim, neshvatljivim za vanjsko promatranje svijeta.
Ali ako se želi ići uz veliku transformaciju u tom pogledu koja je nužna u odnosu na osjećanje i mišljenje u bliskoj budućnosti, ako civilizacija želi ići gore, a ne dolje, onda je prvo potrebno, takoreći, razviti osjećaj za ono što je neshvatljivo u običnim okolnostima i čije razumijevanje zahtijeva uvid u dublje, i odnose među ljudima i odnose u svijetu. Tko god smatra da je sve razumljivo, ne mora, naravno, ništa razumjeti o ovom ili onom dubljem uzroku. Ali ovo nalaženje shvatljivosti je samo prividno, jer pronaći sve shvatljivo u svijetu zapravo znači samo biti površan prema svemu. Jer zapravo je većina stvari neshvatljiva običnoj svijesti. A biti u stanju stajati začuđeno pred neshvatljivošću i najobičnije egzistencije, to je u biti tek početak prave težnje za znanjem.
Poziv koji je često odlazio s ove govornice je da bi antropozofi morali imati entuzijazma u svom traganju, oduševljenje za ono što je svojstveno antropozofiji. A taj entuzijazam zaista mora početi shvaćanjem divnog u svakodnevnom životu. Tada će, kao što sam rekao, prvo doći u iskušenje posegnuti za uzrocima, za dubljim silama koje su u osnovi postojanja koje nas okružuje. Ova stanja čuđenja u odnosu na svakodnevicu mogu se u čovjeku pojaviti iz povijesnih razmatranja, ali i iz onoga što se može promatrati u sadašnjosti. S povijesnim razmatranjima često se moramo zaustaviti pred povijesnim događajima koji se javljaju iz prošlosti i koji izgledaju kao da je tu i tamo ljudski život doista završio besmisleno.
Pa, ljudski život ostaje besmislen ako ga gledamo samo na način da svoj pogled usmjerimo na povijesni događaj, a ne pitamo se: kako iz tog povijesnog događaja nastaju ljudski likovi, kako izgledaju kada se pojave u svojoj kasnijoj inkarnaciji? - Ako se o tome ne pitamo, onda se i pojedini povijesni događaji čine potpuno besmisleni, jer se ne ostvaruju, jer gube smisao, ako se ne mogu proživjeti, ako ne postanu daljnji impulsi duše u kasnijem zemaljskom životu, ako ne nađu ravnotežu i onda nastave raditi u daljnjim zemaljskim životima.
Svakako postoji nešto što povijesno nema smisla u pojavi ličnosti kao što je Neron, rimski cezar Neron. O njemu se još nije govorilo unutar antropozofskog pokreta.
Uzmite u dušu sve što povijest bilježi o rimskom cezaru Neronu. U usporedbi s osobom kao što je Neron, život se čini kao nešto što bi se moglo nekažnjeno prezirati, kao da bi se moglo ismijavati, kao da to nema posljedica ako netko potpuno neozbiljan u sebi dolazi do autoritativnog položaja.
Morao bi biti glupan kad vidiš što Neron radi, i ako se nekako ne bi mogao zapitati: što će biti s takvom dušom, poput Nerona, koja se ruga cijelom svijetu, gledajući živote drugih ljudi, postojanje gotovo cijelog grada, kao nešto za igru? - 'Kakav je umjetnik izgubljen sa mnom'! - Kao što je poznato, to je izreka koja se Neronu stavlja u usta i koja barem odgovara njegovim uvjerenjima. Dakle, sve do samopriznanja, krajnje lakomislenosti, krajnje destruktivnosti i nagon za destrukcijom, i to sve na takav način da se ovoj duši ugodi.
Čovjeka može odbiti sama priča, jer ovdje je osoba koja doslovno zrači uništenjem. I nameće nam se pitanje: što biva s takvom dušem?
Mora nam biti jasno: sve što je bačeno u svijet, reflektirano je u životu između smrti i novog rođenja. Do određene mjere, to se reflektira na samu dušu; jer sve što je takva duša uništila sada je tu u životu između smrti i novog rođenja. Sada, nekoliko stoljeća ili relativno kratko vrijeme nakon toga, Neron je ponovno došao na svijet u beznačajnom postojanju, a tijekom tog utjelovljenja došlo je do određene ravnoteže u odnosu na maniju za destrukcijom, entuzijazam za destrukciju kojem se prepuštao kao vladar, jednostavno iz unutarnjeg nagona. U sljedećem zemaljskom životu nešto od ovoga već se uravnotežilo, jer je ista individualnost sada bila u položaju da mora uništiti, bila je podložna naredbama. I tada je ova duša morala osjetiti kako je to kada se to ne radi iz slobodne volje, ne suvereno.
Sada se kod takvih stvari zapravo radi o tome da se na njih gleda bez emocija, da se na njih gleda sasvim objektivno. Takva sudbina, mogu reći – jer biti okrutan kao Neron, biti destruktivan kao Neron je sudbina – zapravo je jadna sudbina u određenom smislu. Ne treba imati mržnju, niti vršiti bilo kakvu oštru kritiku; tada se u svakom slučaju ne bi doživjele stvari koje su potrebne za razumijevanje stvari, jer je moguće sagledati sve ono o čemu se ovdje govorilo samo ako se gleda objektivno, ako se ne optužuje, već se razumije sudbina ljudi. Ali stvari govore na jasan način, ako ih se može razumjeti. A činjenica da je sudbina Nerona došla pred moju dušu bila je zapravo posljedica prividne slučajnosti. Ali bila je to samo prividna slučajnost da je Neronova sudbina jednom posebno snažno pogodila moju dušu.
Jednog dana, kada se dogodio šokantan događaj, o kojem ću govoriti za trenutak, i koji je u velikoj mjeri imao šokantan učinak u cijelom ovom području, kada sam došao posjetiti osobu koju sam često spominjao u mojoj autobiografiji, Karl Julius Schröer. Kada sam stigao tamo našao sam ga vidno šokiranog onim što se dogodilo, kao i drugi brojni tamo. I progovorio je – naizgled bez nekog motiva – riječ 'Neron' iz mračnih dubina duha. Čovjek bi vjerovao da je to potpuno nemotivirano. Ali kasnije se moglo vidjeti da je zapravo to bilo izgovoreno kao nešto iz Akaša-zapisa. Događaj na koji upućujem bio je sljedeći.
Austrijski prijestolonasljednik Rudolf bio je slavljen kao briljantna ličnost i smatran je osobom koja je budila velike nade u vrijeme kada će jednog dana doći na prijestolje. Premda su se svakakve stvari znale o ponašanju prijestolonasljednika Rudolfa, pa, zapravo su se shvaćale kao 'plemićke'. U svakom slučaju, nitko nije mislio na to da bi to moglo dovesti do tragičnog sukoba. I tako je bilo strahovito veliko iznenađenje, strašno veliko iznenađenje, kada se u Beču doznalo: prijestolonasljednik Rudolf preminuo je na vrlo misteriozan način, u blizini opatije Heiligenkreuz, u blizini Badena kod Beča. Sve više detalja izlazilo je na vidjelo, a u prvi mah se govorilo o 'nesreći'; da, 'nesreća' je čak i službeno prijavljena.
Tada, kada je nesreća već bila službeno prijavljena, doznalo se da je prijestolonasljednik Rudolf u pratnji barunice Vetsere tamo otišao na svoje lovište i da ga je tada s njom zatekla smrt.
Detalji su toliko poznati da ih ovdje ne treba pričati. Sve što je uslijedilo odvijalo se na način da nitko tko je poznavao okolnosti nije mogao sumnjati kada se saznalo da je prijestolonasljednik Rudolf počinio samoubojstvo. Prije svega, okolnosti su bile takve da je, nakon što je objavljen službeni bilten da se dogodila nesreća, mađarski premijer Koloman Tisza prvi prigovorio ovoj verziji, a tadašnji austrijski car obećao je da neće biti prihvaćena ako su podaci netočni. Jer Koloman Tisza nije htio tu tvrdnju zastupati pred svojim mađarskim narodom i energično ju je odbio, ali tada je na medicinskom fakultetu bio jedan čovjek koji je zapravo bio jedan od najhrabrijih bečkih liječnika u to vrijeme i koji je također trebao pomagati mrtvozorniku; a on je rekao da nije potpisao ništa što nije potkrijepljeno objektivnim činjenicama.
Pa, objektivne činjenice upućivale su na samoubojstvo. Samoubojstvo je tada službeno priznato, potvrđujući ono što se ranije dogodilo, a ako ništa drugo nije postojalo osim činjenice da je u tako izvanredno katolički nastrojenoj obitelji kao što je austrijska carska obitelj, priznato samoubojstvo, tada bi i samo ta činjenica sama po sebi značila da se ne može sumnjati. Dakle, svatko tko može objektivno procijeniti činjenice neće sumnjati u to.
Ali treba se zapitati: kako je moguće da netko tko je imao tako sjajne izglede u životu uopće pribjegne samoubojstvu, u okolnostima koje bi se u takvoj životnoj situaciji nedvojbeno lako prikrile? - Nema nikakve sumnje da naravno, nema objektivnog razloga da prijestolonasljednik puca u sebe zbog ljubavne veze – mislim, objektivnog razloga, objektivno nužnog razloga za vanjske okolnosti.
Za to nije bilo objektivnog razloga, već je tu bila osoba u neposrednoj blizini prijestolja kojoj je to bio sasvim bezvrijedan život, a to se naravno, pripremalo na psihopatološki način. Ali i u ovom slučaju psihopatologiju prvo treba razumjeti; uostalom i psihopatologija je nešto što ima veze sa sudbinom. A osnovna činjenica koja je tu djelovala u duši je da je netko, kome se smiješila svijetla budućnost, život smatrao sasvim bezvrijednim.
To je nešto, moji dragi prijatelji, jedna od onih činjenica u životu koja izgleda potpuno neshvatljivo. I koliko god se o tim stvarima pisalo, koliko god se o tim stvarima govorilo, o tome može doista prosuditi samo onaj koji za sebe kaže: Iz ovog individualnog ljudskog života, iz ovog života prijestolonasljednika Rudolfa od Austrije, ne može se objasniti samoubojstvo, a ni prethodna psihopatologija u uzročnosti samoubojstva. Ako se to želi razumjeti, u pozadini mora postojati nešto drugo.
A sada zamislite da Neronova duša – nakon što je prošla ono što sam opisao – samo uđe u ovog samo- uništavajućeg prijestolonasljednika koji povlači posljedicu svojim samoubojstvom: tada je situacija jednostavno obrnuta. Tada imate sklonost u duši, koja dolazi iz ranijeg zemaljskog života, prolazeći kroz vrijeme između smrti i novog rođenja, koja odmah vidi da su iz nje zapravo proizašle samo destruktivne snage, i koje također vode do mudrosti, sada se mora doživjeti preokret.
Kako se doživljava ovaj preokret? Upravo tako što se život koji izvana sadrži sve što je vrijedno, reflektira unutra, na način da ga nositelj ovog života smatra toliko bezvrijednim, da se prazni. Osim toga duša postaje bolesna, postaje napola luda. Uz to, traži vanjsku zapetljanost s odgovarajućom ljubavnom vezom i tako dalje. Ali sve je to samo rezultat težnje duše, mogu reći, da sve strijele usmjeri na sebe, koje je ranije ova duša okrenula prema svijetu. I onda, kada pogledamo iznutra takve odnose, vidimo kako se razvija velika tragedija, ali pravedna tragedija, izvanredno pravedna tragedija. Obje ove slike spadaju zajedno.
Često sam govorio: male stvari su u osnovi stvari koje, s punom ozbiljnošću, čine mogućim istraživanje u ovom području. Mnogi faktori u životu moraju biti uključeni.
Kao što sam rekao, kada se ovaj događaj, koji je bio tako šokantan, upravo dogodio, bio sam na putu do Schröera. Nisam išao tamo zbog ovog incidenta, bio sam na putu do Schröera. On je bio, da tako kažem, prva osoba s kojoj sam o tome razgovarao. Rekao je sasvim nemotivirano: 'Neron' – tako da sam se zapravo morao zapitati: zašto sada misli na Nerona? - Odmah je započeo razgovor s Neronom. Tada me potresla riječ 'Neron'. No, tim me je više potreslo kada je ova riječ 'Neron' izgovorena pod posebnim dojmom, jer je dva dana prije, to je javnosti dobro poznato, bio soire s tadašnjim Njemačkim veleposlanikom u Beču, s princem Reuss-om. Bio je tu i austrijski prijestolonasljednik, a i Schröer, koji je vidio kako se prijestolonasljednik ponaša u to vrijeme, dva dana prije katastrofe. I ovo čudno ponašanje dva dana prije katastrofe na toj večeri, koju je Schröer vrlo dramatično opisao, a potom i samoubojstvo nakon dva dana: to u vezi s činjenicom da se tu izgovorila riječ 'Neron', to je bilo nešto što je imao takav učinak da se moglo reći samom sebi: sad je prilika za istražiti stvari. - Ali zašto sam istraživao toliko stvari koje su sišle s usta Schröera? Nije to da sam sve što je Schröer rekao uzeo kao pokazatelj, on to naravno nije mogao znati. Ali neke stvari, pogotovo one nemotivirane, bile su mi važne, važne zbog nečega što je jednom na neki čudan način izašlo na vidjelo.
Ušao sam u razgovor s Schröerom o frenologiji, a Schröer je ispričao priču, ne zapravo duhovito, ali s određenom unutarnjom ozbiljnošću s kojom je takve stvari izražavao – ozbiljnost se mogla zaključiti samo iz sofisticiranog jezika kojim je govorio i u svakodnevnom životu ako je htio nešto ozbiljno reći – Schröer je rekao: jednom me pregledao frenolog, lupkao po glavi i pronašao onu uzvisinu o kojoj je rekao: u tebi sjedi teozof! - U to vrijeme nije bilo govora o antropozofiji, jer je to bilo osamdesetih; dakle, ne odnosi se na mene, nego na Schröera. On ga je pregledao i rekao: Tu sjedi teozof.
Pa, bilo je doista ovako: Schröer je izvana bio sve prije nego teozof, to se vidi iz moje biografije. Ali upravo tamo gdje je govorio o stvarima bez očiglednog motiva, upravo tamo su njegovi iskazi ponekad bili izuzetno duboki. Tako da su se te dvije stvari već mogle spojiti: da je izgovarao riječ 'Neron' i vanjska potvrda njegovog teozofskog trenda. Bio je osobnost na čije ne nemotivirane iskaze obraća pažnja.
I tako je doista došlo do toga da je istraživanje Neronove sudbine tada imao prosvjetiteljski učinak na daljnju sudbinu, za sudbinu Mayerlinga, te se pokazalo da je to doista slučaj s Neronovom dušom u austrijskom prijestolonasljedniku Rudolfu.
Meni je ova istraga bila, koja je dugo trajala – jer čovjek je jako oprezan u takvim stvarima – posebno teška jer su me, naravno, uvijek zbunjivale razne vrste ljudi – vjerovali ili ne, tako je – koji su tvrdili da su oni 'Neron' i koji su to predstavljali s puno fanatizma. Dakle, protiv subjektivne snage koja je proizlazila iz ovakvih ponovno rođenih Nerona, prirodno, prvo se moralo boriti. Tu ste morali prolaziti kroz šipražje.
Ali ono što vam sada govorim, moji dragi prijatelji, mnogo je važnije jer je povezano s povijenom činjenicom – Neronom, naravno – i to je puno važnije od, naprimjer, razumijevanja Mayerling katastrofe. Jer sada možete vidjeti kako stvari koje sada izgledaju nečuveno, moglo bi se reći, poput postojanja Nerona, žive s punom svjetskom pravdom, kako je svjetska pravda doista ispunjena i kako se nepravda vraća, ali na takav način da je sama individualnost uključena u uravnoteženje. To je velika stvar u vezi s karmom.
A onda se još nešto može pokazati kada se takva nepravda uravnoteži kroz pojedinačne zemaljske živote, kao što će vjerojatno ovdje biti gotovo uravnotežena. Jer morate znati da ravnoteža uključuje cjelokupno ispunjenje – promislite sami – koje proizlazi iz života koji je bezvrijedan, koji je toliko bezvrijedan da je odbacio veliko carstvo – a Austrija je u to vrijeme bila veliko carstvo – predao vlast nad velikim carstvom! Ovo dizanje ruke na sebe u takvim okolnostima, a nakon toga, nakon što je prošao kroz vrata smrti, nastavlja živjeti u neposrednoj duhovnoj viziji, sve to na užasan način ispunjava ono što se može nazvati pravdom sudbine: to jest uravnoteženje nepravde.
Ali s druge strane, ako ovaj sadržaj duše zanemarimo, opet je u Neronu bila ogromna moć. Ova moć ne smije biti izgubljena za čovječanstvo; ova moć mora biti pročišćena. Razgovarali smo o pročišćenju.
Ako je takva duša sada pročišćena, tada će prenijeti moć koja je pročišćena na zdrav način i u kasnijem vremenu u kasnijim zemaljskim epohama. I upravo tada, kada percipiramo ovu karmu kao pravednu kompenzaciju, nećemo propustiti vidjeti kako karma ima učinak testiranja na ljude, testirajući čak i ako uđe u život na nečuven način. Pravedno uravnoteženje se događa, ali ljudska snaga nije izgubljena. Dapače, kada se proživi toliko pravedne naknade, onoga što je počinio ljudski život, pod određenim okolnostima, također se pretvara u snagu za dobro. Stoga je sudbina kakva je danas opisana, prilično šokantna.
Ali ovime smo izravno došli, dragi prijatelji, do razmatranja onoga što se može nazvati dobro i zlo u svijetu karme: dobro i zlo, sreća i nesreća, radost i tuga, dok ljudi gledaju svoj individualni život i vide kako zasjaju.
Ranije zemaljske epohe, ranije povijesne epohe, bile su mnogo prijemčivije s obzirom na osjećaj moralne situacije neke osobe. Današnje čovječanstvo zapravo uopće nije prijemčivo za pitanje sudbine. Svakako, povremeno se susretne osoba koja osjeća da se sudbina poigrava; ali stvarno razumijevanje velikih pitanja sudbine, to je za današnju civilizaciju, koja individualni život smatra nečim zatvorenim za sebe, to je nešto uvijeno u mrak i neshvatljivo. Stvari se jednostavno događaju. Nesreća te pogodi i ti raspravljaš o tome da te nesreća pogodila, ali više ne razmišljaš o tome. Konkretno, o tome se više ne razmišlja ako neka naizgled vrlo dobra osoba koja nije učinila baš ništa loše, propadne, ili možda čak i ne propadne, ali pretrpi dosta toga, zbog nečega što ima vanjski učinak pretrpi neku ozljedu ili nešto slično. Ne razmišlja se kako se to može dogoditi u nekom, takozvanom, nedužnom životu.
Pa, čovječanstvo nije uvijek bilo tako neosjetljivo na pitanje sudbine. Ne morate se vraćati u jako daleka vremena, tada ćete otkriti da su ljudi osjećali da su udarci sudbine došli iz drugih svjetova, čak i da je sudbinu čovjek sam sebi donio.
Odakle je to došlo? To je bilo zbog činjenice da u ranijim epohama ljudi nisu imali samo instinktivnu vidovitost, a kada instinktivne vidovitosti više nije bilo, plodovi su još sačuvani u tradicijama, a vanjske institucije su bile takve da narod zapravo nije trebao gledati na svijet tako površno, banalno, kao što se na svijet gleda u materijalističko doba. Danas se mnogo govori o štetnosti pukog materijalističkog- naturalističkog shvaćanja prirode, koje je konačno zahvatilo sve krugove, koje je zahvatilo i najrazličitija vjerovanja u vjerskom životu. Jer su i religije postale materijalističke. Vanjska civilizacija zapravo više ne želi ništa znati o duhovnom svijetu u bilo kojem području, a ljudi govore o borbi protiv nečeg takvom samo u teoriji. Ali to nije najvažnije; teoretska borba protiv materijalističkih pogleda nije toliko važna. Ali najvažnije je da kroz intuiciju, koja je čovjeka zasigurno dovela do slobode i želi ga voditi još dalje, i koja čini prijelazno razdoblje u povijesti čovječanstva, da su u odnosu na koncepciju svijeta određeni načini liječenja bili dostupni u ranijim epohama a sada su izgubljeni.
Naravno, u prvim stoljećima Grčke – trebalo je dosta vremena – Grci su vidjeli i vanjski svijet pojava u prirodi oko sebe. Kao i ljudi danas, gledali su u prirodu. Oni su prirodu vidjeli malo drugačije, jer su i osjetila prošla kroz razvoj, ali to sada nije bitno. Međutim, Grci su, imali lijek za štetu koja se organski javlja u čovjeku jednostavnim pogledom u prirodu.
Mi stvarno ne postajemo fiziološki dalekovidni samo u starosti kada puno gledamo u prirodu, već jednostavnim pogledom u prirodu naša duša dobiva određenu konfiguraciju. Ona zapravo gleda u prirodu i vidi prirodu na takav način da nisu zadovoljene sve potrebe vida. Potrebe vida ostaju nezadovoljene. A to se zapravo odnosi na sve opažanje, slušanje, osjećaje i tako dalje; za njih je to isto: određeni elementi ostaju nezadovoljni percepcijom ako samo gledamo u prirodu. A samo gledanje u prirodu je nešto kao kad je osoba htjela živjeti cijeli život u fizičkom, a da ne jede dovoljno. Naravno, kada bi čovjek želio živjeti a da ne jede dovoljno, bivao bi sve više degradiran u fizičkom smislu. Ali ako čovjek samo gleda u prirodu, on se duševno spušta u odnosu na percepciju. Dobiva vrstu 'potrošnje' duše u fizičkom svijetu. To se znalo u starim misterijima.
Ali znalo se i kako se to iscrpljivanje nadoknađuje. Znali ste ako pogledate simetriju nosivosti i tereta u hramskoj arhitekturi ili, kao na Orijentu, u oblike koji zapravo predstavljaju moralne snage u vanjskoj plastici, ako pogledate ono što se oku, percepciji, uopće predstavilo u arhitekturi, ili ono što se stvarno glazbeno predstavilo u arhitekturi, vidjeti će te da u tome leži lijek protiv iscrpljenosti osjetila kada samo gledaju u prirodu. A kad su Grka uveli u hram, gdje je vidio nosivost i teret, stupove, iznad arhitrava, i tako dalje, kada je uočio unutarnju mehaniku i dinamiku s kojom je bio suočen, tada je pogled bio zatvoren. U prirodi pak, ljudi bulje van, pogled zapravo ide u beskonačnost, nikad nema kraja. U prirodnim znanostima možete se baviti bilo kojim problemom bez kraja, to ide dalje i dalje. Ali pogled se zatvara kada se pred njime nađe neko pravo arhitektonsko djelo koje ima za cilj uhvatiti taj pogled, denaturalizirati ga. Vidite, tu imate jednu stvar koja je bila tamo u starim danima: to hvatanje vanjskog pogleda.
I opet, kada čovjek danas promatra nutrinu, zapravo ne prodire u nutrinu. Odnosno, kada ljudi danas žele prakticirati samospoznaju, vide kako tinjaju svakakve senzacije i vanjski dojmovi.Tu ni na koji način ništa nije jasno. U određenom smislu, čovjek ne može dohvatiti sebe iznutra. On ne može doći do svog unutarnjeg bića jer nema snage zahvatiti to imaginativno, kao što bi morao da stvarno želi doći do svog unutarnjeg bića.
Tamo se kult i ritual odigrava sa žarom. Sve prirode kulta, međutim, ne samo ono što je kultno izvana, već i shvaćanje svijeta u imaginacijama, djeluje tako da čovjek dolazi u svoje unutarnje biće. Sve dok želite doći do samospoznaje s apstraktnim konceptima i idejama u sebi, to neće uspjeti. Čim čovjek uroni u svoje unutarnje biće sa slikama koje čine da njegova duša konkretizira iskustva, dolazi se u ovo unutarnje biće. Dohvaća unutarnju jezgru njegovog bića.
Pa koliko sam često morao reći: čovjek mora meditirati u slikama kako bi stvarno mogao ući u svoje unutarnje biće. O tome se dovoljno govorilo, čak i na javnim predavanjima.
I tako, gledajući raniju osobu, imamo ovo u ovoj ranijoj osobi: s jedne strane, njen pogled i njena senzacija kada su usmjereni prema vani je, da tako kažemo, zatvorena arhitektonskim, uhvaćena u sebi [vidi crtež]; iznutra, pogled presreće činjenica da čovjek zamišlja svoj život duše iznutra, kao što se može zamisliti izvana u slikama kulta [plavo].
S jedne strane silazite unutra, s druge strane susrećete se s pogledom prema van na ono što ima u arhitekturi, u arhitekturi hrama, u arhitekturi crkve. I nastaje čudna veza. Između onoga što živi unutra i onoga na što je pao pogled, nalazi se srednje polje [narančasto] koje ljudsko biće u običnoj svijesti uopće ne vidi, jer ne dopušta da njegov vanjski pogled sada presretnu forme arhitekture rođene iz dubokog, unutarnjeg znanja, i zato jer ne dopušta da njegovu introspekciju uhvati imaginativno, slikovito. Ali to što je između: hodajte s tim u životu, hodajte uokolo s unutarnjim znanjem produbljenim imaginacijom i s osjećajem za vanjske arhitektonske oblike koji su sada stvoreni i nadahnuti stvarnim poznavanjem čovjekove prirode, tada ćete dobiti osjećaj koji su oni stari imali za udarce sudbine. Ako se razvije ono što se nalazi između to dvoje, između osjećaja istinski arhitektonskog i osjećaja istinski simboličkog kretanja prema unutra, tada postajemo osjetljivi na udarce sudbine. Za ono što se događa, osjeća se da dolazi iz prethodnih zemaljskih života.
Ovo je opet uvod u daljnje kontemplacije karme koje se trebaju poduzeti u bliskoj budućnosti i koje tada također uključuju razmatranje dobra i zla u vezi s karmom.
Ali vidite, to je doista stvar ozbiljnog razmišljanja u antropozofskom pokretu. Arhitektura primjerena današnjem suvremenom čovjeku, koja može na pravi način presresti njegov pogled i koja bi njegovu naturalističku viziju, koja zamagljuje i zamračuje njegovu karmu, mogla potpuno uvesti u percepciju, ona je tu stajala u određenom obliku. I činjenica da su se unutar ovih oblika vodile antropozofske rasprave, bila je vidljiva iz introspekcije. I između svega ostalog što je već naglašeno, ovaj Goetheanum, to Goetheansko obraćenje s načinom na koji bi se u njemu prakticiralo sve više antropozofije, to je bio odgoj za uvid u karmu. Ovo obrazovanje za karmički uvid, mora ući u modernu civilizaciju.
Ali neprijateljima onoga što mora ući u ovu modernu civilizaciju prirodno je stalo da ono što u pravom smislu privlači ljude, ono što je nužno civilizaciji, izgori. I tako je i tu moguće zaviriti u dublji kontekst. No, nadajmo se da će u bliskoj budućnosti pred nama opet stati oblici koji pobuđuju karmički uvid!
To je ono što sam danas, kada su s nama još mnogi strani prijatelji, htio reći kao završnu riječ.