.- 7. Sedmo predavanje, Dornach, 9. svibnja 1924
Unutarnji rad duše kako bi se naučilo gledati karmu. Početak puta spoznaje je stjecanje ispravnog stajališta prožimanjem sebe s mudrošću svijeta. Onda treba imati snage čekati. Uvid u karmičke veze može se potaknuti prikazom nečega doživljenog tijekom dana; tijekom noći astralno tijelo daje oblik slici u vanjskom eteru koje je impregnira vlastitom supstancom; slika se dalje razrađuje tijekom drugog i trećeg dana i noći od strane eterskog tijela, a zatim se prima u fizičko tijelo, produhovljuje i transformira. Duhovni napor je bitan ako se volja želi preobraziti u viziju. U proučavanju karme mora prevladati apsolutna jasnoća i zdrava glava i srce.
Danas bismo trebali početi raspravljati o unutarnjim aktivnostima duše koje mogu dovesti do postupnog dobivanja ideja i misli o karmi. Te misli, te percepcije mogu rezultirati samo na takav način da osoba također može vidjeti iskustva koja imaju karmički uzrok u svijetlu karme.
Sada, kada pogledamo naše fizičko okruženje, zapravo vidimo samo ono što je u fizičkom svijetu na fizički način uzrokovano fizičkom silom. A kada vidimo nešto u fizičkom svijetu što nije uzrokovano fizičkim silama, vidimo to kroz vanjske fizičke supstance, vanjske fizičke objekte percepcije. Svakako, ako osoba nešto čini iz svoje volje, to nije uzrokovano fizičkim silama, fizičkim uzrocima, jer to na mnogo načina proizlazi iz slobodne volje osobe. Ali sve što vidimo izvana potpuno je apsorbirano u fizičko- osjetilne pojave unutar svijeta koji promatramo na ovaj način. U cijelom rasponu onoga što možemo promatrati na ovaj način, ne može nam se otvoriti karmička povezanost iskustva kroz koje sami prolazimo. Budući da cijela slika ove karmičke povezanosti stoji u duhovnom svijetu, zapravo je upisana u ono što je eterski svijet, ono što je u osnovi eterskog svijeta kao astralnog vanjskog svijeta, ili u svijetu duhovnih bića koja borave u ovom astralnom vanjskom svijetu. Ništa od ovoga se ne vidi ako samo svoja osjetila okrenemo prema ovom fizičkom svijetu.
Sve što opažamo u fizičkom svijetu, percipiramo našim osjetilima. Ova osjetila rade, a da mi ne možemo puno učiniti po tom pitanju. Naše oči primaju dojmove svijetla, dojmove boja, a da mi ne možemo puno učiniti oko toga. Najviše možemo – i to također polu nehotice – namjestiti oči u određenom smjeru, možemo gledati, možemo skrenuti pogled. Čak i u tome ima dosta nesvjesnosti, ali barem malo svijesti. A posebno ono što oko mora učiniti iznutra da bi vidjelo boju, ta neizmjerna mudrost, velika unutarnja aktivnost koja se provodi kada nešto vidimo, mi kao ljudska bića to ne bismo mogli postići ako to svjesno radimo. O tome ne može biti govora. Sve se to u početku moglo dogoditi nesvjesno, jer to je previše mudro da bi čovjek mogao išta učiniti po tom pitanju.
Da bi se steklo ispravno stajalište u odnosu na znanje o čovjeku, potrebno je proniknuti u sve što mudrošću ispunjeno postoji na svijetu, što je izvan sposobnosti čovjeka na proizvede. Ako čovjek uvijek samo razmišlja o tom što se može učiniti, zapravo blokira sve puteve do znanja. U osnovi, put do znanja počinje tako da se na najskromniji način, shvati sve ono što ne možemo napraviti, a što se mora dogoditi u svijetu. Oko, uho, čak i ostali osjetilni organi su toliko mudri, tako temeljito konstituirani, da će ih ljudi morati dugo proučavati prije nego naslute i malo toga dok su na Zemlji. Toga stvarno morate biti svjesni. Ali promatranje duhovnog ne može se odvijati tako nesvjesno. U starim vremenima ljudske evolucije to je također bio slučaj za promatranje duhovnog; postojala je instinktivna vidovitost. To je ono što je nestalo u ljudskoj evoluciji.
Čovjek sada svjesno mora postići položaj u odnosu na kozmos kroz koji čovjek može vidjeti duhovno. A nešto duhovno se mora vidjeti kroz karmičke veze za bilo koje iskustvo koje imamo.
Sada je važno da, barem za promatranje karme, počnemo obraćati pozornost na ono što se može dogoditi u nama kako bismo otkrili promatranje karmičkih veza. Zatim moramo malo učiniti kako bismo ova promatranja osvijestili. Moramo učiniti više nego što činimo za oko, naprimjer, da osvijestimo boju, dragi moji prijatelji, ono što prije svega treba naučiti sažeto je u jednu riječ: čekati. Mora se znati čekati na unutarnja iskustva.
Već sam govorio o ovoj sposobnosti čekanja. Bilo je to oko 1889. godine – o tome ću vam također morati ispričati u svom 'Životnom putu' – kada mi se prvi put približila unutarnja, duhovna struktura Goetheove 'Bajke o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani'. I tu mi se prvi put, da tako kažem, približila intuicija šireg konteksta nego što je dat u samoj bajci. Ali znao sam i tada: ono što ću jednog dana moći s ovom vezom, sada to ne mogu. I tako mi je u duši ostalo ono što mi se tada otkrilo kroz bajku.
Zatim je to izašlo, 1896. godine, sedam godina kasnije, ali još ne na način da bi se moglo oblikovati. Zatim opet sedam godina kasnije, oko 1903. Čak i tamo, iako se pojavilo s velikom sigurnošću u kontekstu, još se nije moglo osmisliti. Preoblikovano na način da se može oblikovati na potpuno plastičan način, pojavilo se tek kada sam osmišljavao svoju prvu misterijsku dramu, 'Vrata inicijacije', ponovno sedam godina kasnije.
Dakle, takve stvari zahtijevaju pravo čekanje, sazrijevanje. S vlastitim iskustvima morate prijeći na ono što također postoji u svijetu. Kada je samo klica prisutna, biljku ne možete imati. Morate dovesti klicu u odgovarajuće uvjete, morate je natjerati da raste, i morate čekati da klica postane cvijet i opet plod. I tako to morate ostvariti iskustvima kroz koja prolazite. Ne smije se zauzeti stajalište: jer imate nekakvo iskustvo, zato jer je ono tu, za to imate osjećaj, a onda na to opet zaboravite. Tko se s iskustvima bavi na takav način, da samo želi da budu prisutna, moći će zaista malo učiniti u vezi promatranja duhovnog svijeta. Mora se moći čekati, mora se moći pustiti da iskustva sazriju u duši.
Sada postoji mogućnost relativno brzog sazrijevanja za poimanje karmičkih veza ako se, dugo strpljivo, energično, pokuša dopustiti da se to događa u svijesti, i sve jasnije i jasnije u svijesti, što se inače događa na vanjski način, ali se ne shvaća pravilno i jednostavno nestaje u životu. Uostalom, tako je to s događajima. Što čovjek radi s događajima, sa svojim iskustvima koja mu dolaze tijekom dana? On ih zapravo doživljava polu- promatrajući. Možete dobiti predodžbu o tome kako se iskustva napola promatraju kada sjednete – a savjetujem vam da to učinite – poslijepodne ili navečer i zapitate se: što sam zapravo doživio danas u 9:30 ujutro? - Ali sada pokušajte jednom, u svim detaljima, dozvati takav događaj u svoju dušu, kao da je sada opet za mene, u pola osam navečer, kao da je tu, kao da ste to misaono- umjetnički predstavili pred vama. Vidjeti ćete koliko vam nedostaje, koliko toga niste primijetili, koliko će to biti teško. Ako uzmete olovku da to zapišete, vrlo brzo ćete početi gristi olovku jer se ne možete sjetiti detalja i želite ih prizvati grizući olovku.
Da, ali prije svega važno je postaviti zadatak da svom jasnoćom stavite pred svoje duše – ne kad je tu, nego poslije – kao da želite mentalno oslikati, staviti pred dušu na način da, naprimjer, ako postoji u iskustvu nešto gdje je netko nešto govorio, to učinite potpuno objektivnom: zvuk njegova glasa, način na koji je vješto ili nespretno slagao riječi i tako dalje, snažno, energično, ukratko, da se prenese ono što je netko doživio. Ako se takvi iskustvo dana unese u sliku na ovaj način, onda se sljedeće noći, kada astralno tijelo bude izvan eterskog tijela i fizičkog tijela, astralno tijelo bavi ovom slikom. Ono je zapravo samo nositelj ove slike, ono tu sliku sada oblikuje izvan tijela. Ponese je sa sobom kada izađe prvu večer. Oblikuje je vani izvan fizičkog i eterskog tijela.
Dakle, imamo prvu, želimo vrlo precizno uzeti ove faze: usnulo astralno tijelo, izvan fizičkog i eterskog tijela, pravi sliku iskustva. Gdje to radi? To radi u vanjskom eteru. Sada je u vanjskom eterskom svijetu.
Sada zamislite ljudsko biće: njegovo fizičko tijelo i njegovo etersko tijelo su u krevetu, vani je astralno tijelo. Želimo zanemariti ego. Astralno tijelo je vani, rekreira ovu sliku koju je netko napravio za sebe; ali to čini u vanjskom eteru. Kao rezultat, događa se sljedeće.
Zamislite da je astralno tijelo vani (vidi crtež, žuto). Sada je vani i stvara ovu sliku koju želim nacrtati crvenom bojom - sve je shematski, naravno. Ono stvara ovu sliku. Sve se to događa u vanjskom eteru; vanjski eter, koji, takoreći, oblaže svojom vlastitom supstancom ono što se oblikuje kao slika u astralnom tijelu. Dakle, vanjski eter ovdje posvuda tvori eterski oblik [plavo] kao sliku tako oštro zahvaćenu duhovnim okom.
Sada se ujutro vraćate u fizičko i etersko tijelo, nosite u njega ono što je potkrijepljeno vanjskim eterom. Dakle: usnulo astralno tijelo tvori sliku iskustva izvan fizičkog i eterskog tijela; vanjski eter impregnira sliku vanjskom supstancom.
Možete zamisliti da to čini sliku jačom i da sada, kada se astralno tijelo vrati ujutro s ovom jače potkrijepljenom slikom, može ostaviti dojam na etersko tijelo u čovjeku. S onim što potječe kao sile iz vanjskog etera, ono sada ostavlja dojam na etersko tijelo čovjeka. Tako da imamo drugo: slika je od astralnog tijela utisnuta u etersko tijelo čovjeka.
Ovo su događaji: prvi dan, prva noć [vidi sliku naprijed]. Sada se približavamo drugom danu. Tijekom drugog dana, dok ste u punoj budnoj svijesti zaokupljeni svim malim stvarima života, to se događa ispod praga svijesti, u nesvjesnom, slika se spušta u etersko tijelo. I sljedeće noći kada je neometano, etersko tijelo razvija ovu sliku, kada je astralno tijelo opet vani. Tako se u drugoj noći razrađuje slika od vlastitog eterskog tijela ljudskog bića. Drugo: slika je od astralnog tijela utisnuta u etersko tijelo čovjeka, a etersko tijelo razrađuje sliku sljedeće noći.
Dakle, imamo: drugi dan i drugu noć [vidi dijagram].
Sada, ako prođete kroz ovo, ako to stvarno ne prezirete, nastaviti ćete se zaokupljati slikom koju ste stvorili prethodnog dana – i možete se nastaviti zaokupljati iz razloga koji ću vam reći za trenutak – ako ne prezirete nastaviti se baviti ovom slikom, onda ćete jednostavno nastaviti živjeti s ovom slikom.
Što znači okupirati se time? Vidite, ako se stvarno trudite da takvu sliku čvrsto formirate, da je razradite vrlo živo s karakterističnim, snažnim linijama prvog dana nakon što ste doživjeli iskustvo, onda ste već uložili duhovni napor. Tako nešto zahtijeva duhovni napor. Oprostite, to ne bi trebala biti aluzija – prisutni su uvijek isključeni iz svih ovih stvari – ali mora se reći: većina ljudi uopće ne zna što je duhovni napor, jer se duhovni napor, pravi duhovni napor, odvija samo kroz aktivnost duše. Ako dopustite svijetu da djeluje na vas na ovaj način, pustite da misli idu svojim tijekom bez da ih uzmete u svoje ruke, tada nemate duhovni napor. Umor ne znači da ste izvršili duhovni napor. Možete se umoriti i npr. čitajući. Ali ako na neki način niste produktivni dok čitate, ako samo pustite da misli utonu u knjigu, tada se ne naprežete. Naprotiv, onaj tko se doista duhovno naprezao, tko se naprezao iz unutarnje aktivnosti duše, tada može posegnuti za knjigom, vrlo zanimljivom; onda najbolje spava od duhovnog napora čitanja. Naravno, možemo zaspati i nad knjigom ako smo umorni. Taj umor uopće nije znak duhovnog napora.
Ali znak duhovnog napora je da se osjeća da se koristio mozak, baš kao što se osjeća kada se nešto često diže: korišteni su mišići ruku. Obično mišljenje ne utječe na mozak na takav način. Pa, to vas prati, a čak ćete primijetiti kada nešto učinite prvi put i kada to učinite drugi put, treću put, deseti put, osjetit ćete laganu glavobolju. Nije da se umorite ili zaspite, naprotiv: ne možete zaspati, veća je vjerojatnost da ćete od toga dobiti laganu glavobolju. Samo ne trebate ovu glavobolju smatrati za nešto štetno, već naprotiv, onu koja je zapravo svjedočanstvo činjenice da ste napregnuli glavu.
Pa to vas prati, to vas prati dok ne zaspite. Ujutro, ako ste to stvarno učinili prethodnog dana, probudit ćete se s osjećajem: Ima nešto u meni! Nisam siguran što, ali ima nešto u meni, to nešto želi nešto od mene. Da, nije stvar ravnodušnosti što sam jučer napravio ovu sliku, to zapravo nešto znači: ova se slika promijenila. Ova slika uzrokuje da danas imam vrlo različite osjećaje nego što sam zapravo imao prije; zbog slike se osjećam vrlo specifično.
To vam ostaje za sljedeći dan kao preostali unutarnji doživljaj za sliku koju ste sami napravili. A ono što tamo osjećate, čega se ne možete riješiti cijeli dan, svjedoči da se slika sada spušta, kako sam je opisao, u etersko tijelo i da je etersko tijelo apsorbira.
Sada, kada se sljedeće noći probudite – ako ponovno skliznete u svoje tijelo nakon ova dva dana ovdje [vidi sliku] – vjerojatno ćete naći da ćete unutra pronaći ovu sliku donekle preuređenu, donekle transformiranu. Ponovno ćete je pronaći, kada se probudite trećeg dana, ponovno ćete je pronaći u sebi; izgleda kao vrlo stvaran san. Ali to je prošlo kroz promjenu, nije tako ostalo, to je sada nešto drugo. Zaodjenut će se u mnogobrojne slike sve dok ne bude nešto drugo. Poprimiti će oblik kao da na neki način postoje duhovna bića koja vam sada donose ovo iskustvo. I doslovno stječete dojam: da, ovo iskustvo koje sam tamo doživio, da sam u sebe donio sliku, zapravo mi se dogodilo. - Ako je to iskustvo bilo s osobom, imate osjećaj nakon što se ovo dogodilo: zapravo, ne samo da smo to doživjeli kroz ljudsko biće, već nam je to doneseno. Postoje i drugi, tu su uključene duhovne snage, one su to donijele.
Sada dolazi sljedeći dan. Sljedećeg dana slika se prenosi iz eterskog tijela u fizičko tijelo. Sljdećeg dana etersko tijelo utiskuje ovu sliku na fizičko tijelo, zapravo na živčane procese, procese krvi. Trećeg dana slika se utiskuje u fizičko tijelo. Stoga moramo reći, treće: slika eterskog tijela utisnuta je u fizičko tijelo čovjeka.
A sada dolazi sljedeća noć, nakon toga tijekom dana – dok se vi opet bavite uobičajenim sitnicama života – važna stvar se događa dolje, ova slika se nosi dolje u vaše fizičko tijelo. To se događa u podsvijesti. Zatim, kada ponovno dođe sljedeća noć, ova slika se obrađuje u fizičkom tijelu. Jer slika je produhovljena u fizičkom tijelu. Isprva se ova slika danju spušta u krvne i živčane procese, no noću se produhovljuje. Oni koji imaju viziju, vide kako ovu sliku sada obrađuje fizičko tijelo, ali se pojavljuje kao duhovno potpuno promijenjena slika. Može se reći: fizičko tijelo razrađuje sliku sljedeće noći.
- prvi dan i prva noć
Izvan fizičkog i eterskog tijela, usnulo astralno tijelo pravi sliku iskustva. Vanjski eter impregnira sliku vlastitom supstancom.
- drugi dan i druga noć
Slika je od astralnog tijela utisnuta u etersko tijelo čovjeka. Etersko tijelo razrađuje sliku tijekom sljedeće noći.
- treći dan i treća noć
Slika je od eterskog tijela utisnuta u fizičko tijelo čovjeka. Fizičko tijelo razrađuje sliku tijekom sljedeće noći.
Sad je to nešto što jednostavno morate ispravno zamisliti. Fizičko tijelo doista duhovno razrađuje ovu sliku. Ono je produhovljuje. Tako da, kada ste stvarno prošli kroz sve ovo, dogodi se da kada osoba sada spava, fizičko tijelo razradi cijelu stvar, ali ne na način da ostane u fizičkom tijelu. Svugdje se iz fizičkog svijeta javlja preoblikovanje, snažno, prošireno preoblikovanje slike. I kada sada ustanete, postoji ta slika u kojoj zapravo lebdite, koja je kao neka vesta oblaka u kojem smo unutra. S ovom slikom se budite.
Dakle, ovo je treći dan i treća noć. S ovom slikom koja je potpuno preobražena, četvrti dan ispužete iz kreveta. Ustajete zatvoreni u ovom oblaku [vidi crtež, crveno]. I ako ste prvi dan stvarno formirali sliku potrebnom snagom, ako ste drugog dana bili pažljivi prema onom što vam je dalo osjećaj, sada ćete primijetiti: vaša volja se nalazi u njoj. Volja tu sjedi, ali ova volja se ne može proživjeti, kao da je vezana. Zapravo, ekstremno rečeno: to je kao da je netko odlučio – poput nevjerojatno hrabrog trkača velike brzine koji će izvesti neko bravurozni komad: trčim, trčim u Oberdornach sada, već to zamišljam, to je u meni. To je moja volja, ali u tom trenutku kada želim krenuti, kada je volja najjača, netko me veže tako da stojim ukočeno, volja je razvijena, ali je ne mogu izvršiti. Takav je, približno, proces.
Kada se ovo iskustvo razvije da se osjećate kao da ste u škripcu – jer je osjećaj kao da ste u škripcu nakon treće noći – kada se ponovno probudite i osjećate kao da ste u škripcu, volja je skroz vezana gore, onda, kada netko može obratiti pozornost na to, to će se promijeniti: to će postati viđenje. To ne može ništa, ali čini da nešto vidite. Postaje oko duše, a slika s kojom se budite postaje objektivna. A onda je to događaj prijašnjeg zemaljskog života, ili prethodnog zemaljskog života, koji je zauzvrat uzrokovao ono što smo oblikovali u sliku prvog dana. Kroz ovu transformaciju kroz osjećaj i volju dobiva se slika uzročnog događaja iz ranijeg zemaljskog života.
Sve ove stvari izgledaju pomalo nejasno kada se prikažu. To i ne čudi jer danas ljudi s njima uopće nisu upoznati.
Ali ljudima u ranijim kulturnim epohama to nije bilo toliko nepoznato. Samo, po mišljenju suvremenih ljudi koji su pametni, cijeli su život bili glupi. Ali ti su glupi ljudi već imali ta iskustva u ranijim kulturnim epohama. Današnji čovjek sve to samo zamagljuje svojim intelektom koji ga čini pametnim, ali ne baš mudrim.
Pa, to izgleda pomalo burno tako to reći. Ali takve riječi morate koristiti. Budući da su stvari danas potpuno nepoznate, kad bi se blaže govorilo, uopće ne bi izgledale tako karakteristično. Moraju izgledati upečatljivo. Ali cijelo iskustvo, od početka do kraja, kako sam ga prezentirao kroz tri dana, cijelo ovo iskustvo, mora biti iznutra intimno, mora se odvijati u potpunoj smirenosti i spokoju. Jer takozvana okultna iskustva – a ova su takva – ne odvijaju se na način da se njima može hvaliti. Ako se počnete hvaliti, ona odmah prestanu. Zaista se trebaju odvijati mirno i spokojno. A najbolje je da nitko ne primijeti nešto od takvog niza iskustava osim onoga koji to ima.
Sada ne smijete vjerovati da će stvar uspjeti iz prve. Uvijek se sazna da se ljudima sviđa kada se nešto ovako opiše. To je sasvim razumljivo – prekrasno je! Što sve možete tamo saznati! I ljudi to rade s puno marljivosti. Počnu: ne ide. Sada postajete malodušni. Onda možda probaju još nekoliko puta – opet neće. Ali zapravo, ako ste to probali četrdeset i devet puta, ili netko šezdeset devet puta, onda pedeseti ili sedamdeseti put radi. Jer ono o čemu se kod svih tih stvari radi jest da se prvo stječe navika duše. Prije svega, morate se naviknuti na te stvari. Steknete navike duše. Ali to je nešto što zapravo treba pažljivo promatrati u Antropozofskom društvu, koje bi od Božićnog zasjedanja trebalo biti puni izraz antropozofskog pokreta.
U Antropozofskom društvu doista je dano mnogo. Čovjek može dobiti laganu vrtoglavicu kada jedan iza drugoga vidi sve cikluse koji su ispisani. Ali ipak, uvijek iznova, pojedini ljudi dolaze i pitaju pojedinosti. U većini slučajeva to uopće nije potrebno, jer ako se obradi ono što se zapravo nalazi u ciklusima, većina pitanja će se sada odgovoriti na mnogo sigurniji način. Samo treba imati strpljenja, stvarno samo treba imati strpljenja. Također je slučaj da u mnogim stvarima u antropozofskoj literaturi postoji mnogo toga što može djelovati u duši. Mora nam biti pri srcu sve što treba postići i vrijeme će biti ispunjeno sa svime što treba napraviti. Ali s druge strane, za mnogo toga što ljudi žele znati, mora se istaknuti da postoje stari ciklusi, postoje stari tečajevi koje nisu prošli, sada nakon što su održani, nekim je stalo do te mjere da sada žele 'novo'. Samo ostavljaju staro za sobom. Te stvari su takve da su potpuno povezane s onim što danas moram reći.
Ne dobiva se unutarnja postojanost u praćenju onoga što klija i zrije u duši, ako se želi juriti od novoga ka sve novijemu, već je stvarno važno da stvari sazriju u duši. Morate prekinuti naviku, što je danas zapravo uobičajeno u mnogim stvarima. Treba se naviknuti na unutarnje aktivno djelovanje duše, na rad u duhu. To je ono što nam onda pomaže da ostvarimo stvari o kojima sam upravo danas raspravljao, kako bi nakon trećeg dana, imao unutarnji stav duše za neko iskustvo koje se želi karmički vidjeti.
I općenito ovako morate postupiti ako želite saznati nešto duhovno. Od početka morate sebi reći: u prvom trenutku kada se približimo duhovnom u mislima na neki način, to je tek početak. A ako želite odmah imati nekakav rezultat, to jednostavno nije moguće – morate biti u stanju čekati. Nije li istina, ako danas imam iskustvo koje je karmički uzrokovano u prethodnom zemaljskom životu, možemo ga nacrtati shematski na sljedeći način: Ovo sam ja, to je moje iskustvo, današnje iskustvo [vidi crtež, bijelo, crveno]. To je uzrokovano potpuno drugačijom osobnošću u istom egu u prethodnom zemaljskom životu [zeleno, žuto]. To je ovo. Odavno je prestalo pripadati mojoj osobnosti ali je utisnuto u eterskom svijetu, odnosno u astralnom svijetu koji stoji iza eterskog svijeta. Sada se prvo moram vratiti, ići natrag.
Rekao sam vam da mi se isprva čini kao da mi netko zapravo pripisuje iskustvo. Tako je konkretno drugi dan. Ali nakon trećeg dana postaje tako da se oni koji su mi to pripisali, ta duhovna bića, povlače, i tada postajem svjestan toga kao nečeg vlastitog, što sam postavio kao uzrok u prethodnom zemaljskom životu. I zato što toga više nema u sadašnjosti, jer je to nešto na što moram gledati u svom prijašnjem životu, zato se pojavljujem samom sebi kao sputan. Sputanost ne prestaje dok ne pogledam stvar, dobijem sliku onoga što je bilo u prijašnjem zemaljskom životu, pa se opet osvrnem na događaj, koji nisam izgubio iz vida tijekom tri dana, i opet pogledam unatrag. Ponovno postajem slobodan vraćajući se, jer sada se mogu kretati s učinkom. Ako sam samo unutar uzroka, ne mogu se kretati s uzrokom. Tako da se vraćam u prethodni zemaljski život, vezan sam uzrokom, i tek kada sama odem u ovaj zemaljski život, stvar će se ponovno riješiti.
Uzmimo primjer. Pretpostavimo da u određeno vrijeme određenog dana netko doživi da mu prijatelj govori nešto što mu nije sasvim ugodno; možda to nije očekivao. Dakle, govori mu nešto ne baš ugodno. Pa, on se udubi slušajući ono što prijatelj govori, stvara živu sliku onoga što je doživio: kako je doživio lagani šok, kako se malo iznervirao, možda se uvrijedio i tako dalje. Postoji unutarnji rad, i unutarnji rad se mora unijeti u sliku.
Sada neka prođu tri dana. Drugog dana idete okolo i kažete: ova slika koju sam jučer napravio ostavila je čudan dojam na mene. Cijeli dan danas imam nešto u sebi kao nešto kiselo, kao nešto što me nervira iznutra – ovako nešto kao ova slika još nije bilo. Na kraju cijelog procesa, nakon trećeg dana ujutro, ustajem, a ovo, ono što točno osjećam, proizlazi iz ove slike, koja me sputava. Sada ostajem u toj sputanosti. Tada mi postaje poznat ovaj događaj iz mog prijašnjeg zemaljskog života: vidim ga pred sobom. Prelazim na iskustvo koje je još vrlo svježe, koje je još uvijek tu. Onda opet prestaje sputanost i ja sebi kažem: Aha, tako je bilo u prijašnjem zemaljskom životu! To je ono što je uzrokovalo: sada je tu živ učinak. Opet mogu živjeti s tim, sada se stvar vratila.
Sve se to mora često prakticirati, jer nit obično pukne već prvi dan. I ne dolazi ništa.
Osobito je dobro ako pustite da se stvari odvijaju jedna uz drugu, ako se ne držite jednog događaja, već na taj način unesete niz iskustava iz dana. Reći ćete: onda ću sutradan morati živjeti s najrazličitijim osjećajima. - Ali to možete učiniti. To ne škodi. Samo probajte, jako dobro idu zajedno. I zar moram biti tako sputan nakon trećeg dana? - Ni to ne škodi. Ništa od toga nije važno. Stvari se opet raspadaju. Ono što pripada sadašnjem iz prijašnjeg zemaljskog života, naći će svoj put.
Ali neće uspjeti odmah, nit puca. Čovjek mora imati strpljenja da to radi iznova. Tada osjetite da je u duši nešto ojačano. Tada čovjek osjeti da se u duši nešto budi, da si zapravo kaže: do sada si bio ispunjen samo krvlju, osjećao si kako krv i dah pulsiraju u tebi. Sad još ima nešto u tome, još nešto osim krvi, nečim si ispunjen.
Možete čak dobiti osjećaj da ste ispunjeni nečim o čemu možete jasno reći: to je poput metala koji je postao prozračan. Zapravo osjećate nešto poput metala, osjetite to u sebi. Drugačije se to ne može opisati, to je tako. Osjećate da je metal prodro, da je prodro u cijelo tijelo, kao što se može reći za neku supstancu koji pijete, da ima metalni okus, tako da cijelo tijelo ima okus kao da je iznutra prožeto metalom, kao da je u njega prodrlo nešto suptilno, supstancijalno, što je zapravo duhovna stvar.
To osjećate kada naiđete na nešto što je naravno uvijek bilo u vama, ali čega tek sad postajete svjesni. A onda opet dobijete hrabrost kada osjetite ovako nešto. Jer ako se nit uvijek kida i sve je isto kao prije – htjeli biste dotaknuti karmičku vezu, ali ona pukne – mogli biste klonuti duhom. Ali kada osjetite tu unutarnju ispunjenost, onda opet dobijete hrabrost i kažete si: bit će dobro.
Ali dragi moji prijatelji, stvari se moraju doživjeti mirno i staloženo. Onaj tko to ne može doživjeti mirno i staloženo, tko je uzbuđen, tko postaje emotivan, širi unutarnju maglu na ono što se zapravo trebalo dogoditi, od toga ne dolazi ništa.
Moglo bi se reći sljedeće: danas u svijetu postoje određeni ljudi koji antropozofiju poznaju samo iz druge ruke, a možda nisu ništa pročitali ili samo ono što su napisali protivnici. Sad je užasno smiješno: neki suprotstavljeni spisi – pojavljuju se, da, stvarno izlaze kao gljive poslije kiše – citiraju literaturu, ali među literaturom koju navode uopće nisu moji spisi, samo suprotna literatura. Ljudi priznaju da izvorima baš i ne pristupaju, već poznaju samo literaturu protivnika. Danas ima takvih stvari. Pa, takvi ljudi koji su vani, pričaju o tome i kažu: Ma, antropozofi su ludi! - Pa, ono što je najmanje dopušteno biti da bi uopće bilo što dobili iz duhovnog svijeta, to je upravo biti lud. Jer čovjek ne smije biti niti malo lud ako želi doći do nečega u duhovnom svijetu. Biti malo lud je prepreka da se dođe do nečega. To treba izbjegavati. Treba čak izbjegavati i lagano 'gunđanje', čak i blagu neraspoloženost. Jer sve to, prepuštanje raspoloženjima dana, neobičnostima dana, sve to ne stvara ništa osim prepreka i smetnji na putu da se nekako napreduje u duhovnom svijetu. Ne preostaje vam ništa drugo nego imati besprijekornu glavu i besprijekorno srce ako želite napredovati na antropozofskom polju. Uz zanesenost (Schwärmerei), koja je već početak ludila, ništa se ne može učiniti.
Stvari kao ove koje sam danas rekao, koliko god izgledale čudne, moraju se doživjeti u svijetlu apsolutne razboritosti, apsolutne besprijekornosti glave i srca. A ako ih ispravno doživite, doista, ništa vas neće sigurnije izvući iz svakodnevnog ludila nego antropozofija. Sva ludila bi se izliječila kroz antropozofiju, ako bi joj se čovjek intenzivno prepustio. Dakle, ako bi netko i htio biti lud kroz antropozofiju, to bi svakako bio pokušaj neprikladnim sredstvima.
Ali ne kažem to da bih se našalio, to kažem jer to također mora biti dio duha znanosti duha. Morate se pozabaviti stvarima kako sam to sada napola ironično objasnio, ako ćete stvarima pristupiti na pravi način s pravom orijentacijom. Morate biti što je više moguće besprijekorni, onda dolazite s pravim stavom. Ali to je ono čemu barem treba težiti, a posebno u odnosu na male ludosti života.
Jednom sam bio prijatelj s vrlo pametnim profesorom filozofije koji je davno preminuo, a on je u svakoj prilici koristio riječ: 'Svi imamo nešto čudno'! - Rekao je da je svatko pomalo čudan. Ali on je bio vrlo pametna osoba - uvijek sam vjerovao da iza toga stoji nešto: da samo ne iznosi tu tvrdnju koja je potpuno neutemeljena! Nije postao antropozof.
Pa, nastaviti ćemo ovo razmatranje sutra.