.- 8. Osmo predavanje, Dornach, 10. svibnja 1924
Karmička razmatranja s obzirom na vanjski oblik, fizionomiju, izraz lica, ljudskog bića. Materija je vanjska objava duše i duha; oblik čovjeka i njegove mogućnosti kretanja, slika su duhovnog svijeta. Glava, ritmički sustav, metabolički sustav udova, u toku karmičkog razvoja.
Danas ćemo napraviti svojevrsno razmatranje koje izvana ukazuje na razvoj čovjekove karme. Izvana, velim, dakle sa strane ljudske vanjske forme, kakvu susrećemo u fizionomiji čovjeka, u igri gesta, u svemu što je izvanjska objava čovjeka i fizičkog svijeta. Jer gledajući pojedinačne karmičke veze, već sam istaknuo kako se karmičke veze mogu uočiti gledajući naizgled beznačajne sitnice kod ljudi. I tako je također da vanjski izgled čovjeka često daje sliku o tome kakav je čovjek bio u svom moralnom ponašanju, u svom duhovnom ponašanju u prethodnom zemaljskom životu ili u nizu prijašnjih zemaljskih života. Zapravo se mogu promatrati određeni tipovi ljudi u ovom smjeru, i gledajući te tipove otkriti ćemo kako se određeni tip vraća na vrlo specifično ponašanje u nekom od prethodnih zemaljskih života.
Kako ne bismo apstraktno zaobilazili, pogledajmo stvar kroz primjere. Recimo, naprimjer, da je netko proveo zemaljski život proučavajući stvari u životu koje su mu bliske, da se za mnoge stvari intimno, dosta zanimao, da ništa nije zanemario, da ni pored ljudi niti pojava nije samo prolazio. Također imate priliku to promatrati kod ljudi u sadašnjem životu.
Mogu se upoznati ljudi koji, recimo, na primjer, bolje poznaju starogrčke državnike nego sadašnje državnike. Ako ih pitate o nekome poput Perikla, Alkibijada ili Miltijada i tako dalje, znat će jer su to naučili u školi. Ako ih pitate o bilo čemu što se na sličan način događa u sadašnjosti, oni jedva da znaju.
Ali to se također može pronaći u odnosu na sasvim obično promatranje života. S tim u vezi već sam spomenuo niz stvari koje se svakako čine čudnima, onima koji često vjeruju da su na vrhu idealizma. Spomenuo sam, naprimjer, da ima ljudi, muškaraca, koji vam, popodne kada razgovarate s njima kažu da su tog jutra vidjeli gospođu na ulici. Ako ih pitate kakvu je haljinu nosila, neće znati! To je ipak nevjerojatno, ali je istina: takvih ljudi ima.
Pa dobro, takva stvar se može svakako protumačiti. Može se reći: čovjek je tako visoke duhovnosti da mu se, kada je u ovakvoj situaciji, čini previše beznačajnim obraćati pažnju na ovako nešto. Ali to stvarno nije sveprisutna duhovnost. Možda je visoka duhovnost, ali sama visina nije bitna; ono što je bitno je da li je prodorna ili površna. Ovo nije prodorna duhovnost jer je već vrlo značajno čime se čovjek obavija, a u određenom smislu jednako je značajno kao što je npr. kakvu vrstu nosa ili usta ima. Postoje ljudi koji obraćaju pažnju na sve u životu. Oni prosuđuju svijet prema onome što od njega nauče. Drugi ljudi hodaju po svijetu kao da ih ništa ne zanima. Oni samo kao kroz nekakav san upijaju ono što im se približi, koji se odmah rasprši.
To su dvije, rekao bih, polarne suprotnosti. Ali kako god vi to procijenili, dragi moji prijatelji, da li mislite na osobu koja ne zna kakvu je haljinu imala gospođa koju je vidio tog jutra, da li je visoka ili niska, nije u tome stvar, već danas želimo raspraviti kakav to utjecaj ima na čovjekovu karmu. I velika je razlika da li je osoba pozorna na stvari u životu, zanima li je sve pojedinačno, ili je nepažljiva prema stvarima u životu. Upravo su detalji iznimno važni za cjelokupnu strukturu duhovnog života, ne zbog tih detalja, već zato jer takva pojedinost upućuje na vrlo specifično stanje duše.
Sjetite se samo profesora koji je uvijek držao vrlo dobru prezentaciju i uvijek gledao u jednu točku, naime, koji je uvijek fiksirao pogled na gornju polovinu grudi slušatelja. Nikada nije izgubio koncept, već je uvijek bio u stanju dati prilično dobru prezentaciju. Jednog je dana izgubio pojam: gledao je, morao je uvijek iznova skrenuti pogled – a potom je prišao osobi u publici i upitao je: zašto ste prišili gumb koji je uvijek bio otkinut? To me potpuno izludilo! - Uvijek je gledao gumb koji nedostaje, to mu je dalo koncentraciju. Uvijek gledati u mjesto na kojem nedostaje gumb, izgleda nevažno, zar ne, ali za cjelokupan stav duše važno je čini li se to ili ne. A ako želite promatrati karmičke veze, onda je to od izuzetno velike važnosti.
Pogledajmo prvo ove dvije vrste ljudi o kojima sam govorio. Trebate se samo sjetiti onoga što sam često govorio o prelasku čovjeka iz jednog zemaljskog života u drugi: u jednom zemaljskom životu čovjek ima glavu, zatim ostatak tijela, ovaj dio tijela ima određenu konstelaciju sila. Fizičko tijelo čovjeka konačno je predano elementima. Naravno, čovjek ne prenosi fizičku supstancu iz jednog zemaljskog života u drugi. Ali veze sila koje čovjek ima u svom organizmu osim glave, koje nosi kroz život između smrti i novog rođenja, i koje postaju glava sljedećeg zemaljskog života, dok je glava sadašnjeg zemaljskog života napravljena od sustava udova i ostatka organizma prethodnog zemaljskog života. Dakle, uvijek ako smijem upotrijebiti izraz, ono izvan- glave transformira se iz jednog zemaljskog života u glavu drugog zemaljskog života. Glava je uvijek rezultat onoga izvan- glave iz prethodnog zemaljskog života. To se sada odnosi na cijeli kontekst sila u strukturi ljudskog bića.
Ako je netko išao kroz život s velikom pažnjom i nije imao isključivo sjedilački način života, morao se, po prirodi stvari kretati. One koji vode sjedilački način života – takve je ljude danas jako teško karmički promatrati, u ranijim vremenima ih nije bilo. Kako će se ljudi sa sjedilačkim načinom života pojaviti u svom sljedećem ovozemaljskom životu, prvo treba pričekati, jer takvi načini života u kojima se samo sjedi zapravo postoje samo u sadašnjosti – pa, kad je čovjek pazio na stvari koje su u blizini, uvijek je morao ići do tih stvari, morao je oživiti udove, staviti udove u pokret. Cijelo tijelo bi došlo u aktivnost, ne samo osjetila koja pripadaju sustavu glave, već je cijelo tijelo bilo aktivno. Sve u čemu cijelo tijelo sudjeluje, kada je ljudsko biće pozorno, prelazi u formaciju glave sljedećeg zemaljskog života, i to ima vrlo specifičan učinak. Tada u sljedećem zemaljskom životu glava čovjeka postaje takva da ima jak poriv da pošalje takve sile u ostatak organizma, koji se onda veže u sljedećem zemaljskom životu, tako da zemaljske sile imaju vrlo jak učinak na ovaj organizam.
A sada morate uzeti u obzir: ako je ovo, shematski nacrtano, glava osobe, a ovo je ostatak organizacije, onda u prvih sedam godina života sve što je u tom ostatku organizacije, mišići, kosti, i tako dalje, postaje formirano od glave. Glava šalje te sile unutra. Svaka kost se formira onako kako bi trebala biti formirana od glave. Ako, zbog vrste zemaljskog života koji sam opisao, glava ima tendenciju da razvije jak odnos prema silama Zemlje, što se onda događa? Tada, kroz naklonost glave, ako tako mogu reći, zemaljske snage su favorizirane u razvoju čovjeka već u životu embrija, ali posebno u životu do promjene zuba. Sile Zemlje su snažno zaštićene glavom, a rezultat je da kod takvog ljudskog bića postoji posebno favorizirano sve što zavisi o snagama Zemlje. To znači da dobiva velike kosti, jake kosti, naprimjer, izvanredno široke lopatice, rebra su dobro razvijena. Sve ima karakter dobrog razvoja. Ali u svemu tome vidite kako se pažnja iz prethodnog zemaljskog života prenosi u sadašnji zemaljski život, kako se tamo formira organizam. Sve to proizlazi prostorno iz glave, a zapravo iz duše i duha. Jer duša i duh su uključeni u sve te formativne sile, i stoga iz nečega takvog uvijek možemo gledati na duševno- duhovno. Stoga kod takvih ljudi vidimo: glava je postala povezana sa Zemljom kroz okolnosti u prethodnom zemaljskom životu, kako sam ih opisao. Vidimo da čelo nije posebno visoko – jer visoka čela nisu povezana sa Zemljom – ali je oštro i dobro razvijeno i slično.
Dakle vidimo da se čovjek razvija na način da su mu kosti snažno razvijene. A neobična stvar je: ako takve zemaljske sile iz prethodnog života djeluju snažno, tada kosa raste vrlo brzo. Tako da kod djece čija kosa raste vrlo brzo, to uvijek moramo povezati s njihovim životom pažnje u prijašnjem zemaljskom postojanju. Slučaj je da čovjek formira svoje tijelo u sljedećem zemaljskom životu iz svog moralno- duhovnog ponašanja u jednom zemaljskom životu.
S druge strane, uvijek ćemo naći potvrđeno kako duša i duh sudjeluju u ovoj formaciji ljudskog bića. S takvom osobom, čija je karma onakva kakvu sam je opisao – da od posebno jake sklonosti obraćanju pažnje na život u sljedećem zemaljskom životu dobije jake kosti i dobro razvijene mišiće – vidjeti ćemo da takva osoba ide kroz život hrabro. Kroz tu pažnju stekao je prirodnu snagu hrabrog života.
Sada je već slučaj da je u vrijeme u kojem se odstupilo od opisa uzastopnih života Zemlje, još uvijek bilo znanje koje zapravo imamo samo kada pogledamo ponovljene zemaljske živote, naprimjer, u vrijeme Aristotela je to još bio slučaj. U njegovoj 'Physiognomie' Aristotel je još uvijek mogao divno opisati kako je vanjska konfiguracija lica povezana s moralnim stavom, s moralnom konstitucijom osobe.
S druge strane, pogledajmo kukavice, plašljive ljude. To su oni koje u prethodnom zemaljskom životu ništa nije zanimalo. Vidite, gledanje na karmu također ima određeno značenje za stav prema životu s obzirom na budućnost. Na kraju krajeva, to je zadovoljenje žeđi za znanjem, ali ne samo 'žeđi za znanjem', ako pratimo sadašnji zemaljski život do ranijih. Jer ako svoj sadašnji zemaljski život uzmemo s nekom samospoznajom, onda se možemo pripremiti za sljedeći zemaljski život. Ako tako površno letimo kroz život, da nas ništa ne zanima, onda možemo biti sigurni da ćemo u sljedećem životu postati strašljivi zec. Zauzvrat dolazi ovo: u tome što se nepažljivo ljudsko biće, koje nije baš suosjećajno, malo povezuje s okolinom, organizacija glave u sljedećem životu ne dobiva nikakav odnos sa zemaljskim silama. Kosti ostaju nerazvijene, kosa raste sporo; ljudi vrlo često imaju O- ili X- koljena.
To su stvari koje vrlo intimno pokazuju vezu između duhovnog i duše s jedne strane te prirodnog i tjelesnog s druge strane. Da, dragi moji prijatelji, iz detalja konfiguracije glave i cijele osobe može se pogledati u prethodne zemaljske živote.
Ali te se stvari ne govore da bi ih promatrali. Sva zapažanja koja sam vam priopćio u pripremi za kontemplaciju karme nisu se dogodila na vanjski način, već na unutarnji način kroz metode znanosti duha. Ali upravo te metode znanosti duha pokazuju kako se čovjek izvana ne smije prihvatiti na način na koji ga uzimaju današnja fiziologija i anatomija. Uglavnom, nema smisla jednostavno upoznati organe i njihovu međusobnu povezanost. Jer čovjek je slika. Dijelom je slika sila između smrti i novog rođenja, dijelom slika njegovog prijašnjeg zemaljskog života, i nema apsolutno nikakvog smisla prakticirati fiziologiju ili anatomiju kako se trenutno prakticiraju: uzeto je ljudsko biće i onda se proučava jedan po jedan organ. Zato što je glava, naprimjer, mnogo više povezana s prethodnim zemaljskim životom nego što je povezana s tijelom koje osoba dobiva u ovom zemaljskom životu.
Tako da se može reći: određene fizičke procese razumijemo tek kada se osvrnemo na prijašnje zemaljske živote. Osoba koja je upoznala svijet u ranijem zemaljskom životu, slučaj je da mu kosa brzo raste. Osoba koja je u prethodnom životu na zemlji malo upoznala svijet – možete to vidjeti – kosa joj raste vrlo sporo. Tada leži duž površine tijela, dok oni koje je intenzivno zanimao prethodni život na Zemlji, koji su bili pretjerano zainteresirani, koji su zabijali nos u sve, imaju čupavu kosu. To je sasvim ispravna veza. Na taj način možemo povezati najrazličitije tjelesne konfiguracije s iskustvima u nekoj od prethodnih zemaljskih egzistencija. To se stvarno svodi na detalje konstitucije. Uzmimo, naprimjer, osobu koja puno razmišlja u zemaljskom životu, puno misli. Da, vidite, u sljedećem životu na Zemlji ona će biti mršava, delikatna osoba. Tko malo razmišlja u bilo kojem zemaljskom životu, već više živi u shvaćanju vanjskog svijeta, sklon je udebljati se u sljedećem zemaljskom životu. To pak, ima značenje za budućnost. Duhovne 'kure mršavljenja' ne mogu se proizvesti za jedan zemaljski život; tu će morati priskočiti 'fizičke kure', ako budu od pomoći; ali za sljedeći život na Zemlji definitivno se može uzeti 'kura mršavljenja' tako što ćete puno razmišljati, posebno puno razmišljati o stvarima koje su problematične, kakve sam jučer opisao. Ne mora to biti meditacija, potrebno je samo puno razmišljanja, puno volje za donošenje unutarnjih odluka. Doista postoji takva povezanost između duhovnog i moralnog načina na koji osoba živi u jednom zemaljskom životu i njene tjelesne konstitucije u sljedećem zemaljskom životu. To se ne može dovoljno naglasiti.
Uzmite druge slučajeve. Uzmimo, naprimjer, slučaj da u zemaljskom životu čovjek, da tako kažemo, živi tako da je mislilac. Pritom ne mislim na profesora – ovo nije vic – već na osobu koja možda može hodati iza pluga i još uvijek puno misliti. Nije bitno u kojoj situaciji razmišljate u životu, već mislilac možete doista biti i kad ste za plugom ili se bavite nekim drugim radom. Ali takav mislilac postaje takva osoba da je u svom razmišljanju zaokupljen uglavnom onim što otpada od zemaljskog života i ostavlja neiskorištenim ono što šalje sile u sljedeću inkarnaciju i sudjeluje u formiranju glave, takva će se osoba pojaviti u novom zemaljskom životu s mekim tijelom, s nježnim, mekim tijelom. Ali neobična stvar je ovo: ako puno razmišlja, njegova će koža biti vrlo dobro oblikovana u sljedećem zemaljskom životu, cijela površina tijela, koža, bit će vrlo dobro oblikovana. I opet, ako nađete ljude na čijoj se koži pojavljuju mrlje, naprimjer, osobe s mrljama na koži, odatle uvijek možete zaključiti – naravno, moraju postojati i drugi razlozi, ne može se nužno zaključiti iz jedne karakteristike, ali općenito tvrdnje koje danas iznosim o povezanosti između duševno- duhovnog i fizičkog su točne – da su to ljudi koji su malo razmišljali u ranijem životu na Zemlji. Dakle, ljudi s puno pjega definitivno nisu bili mislioci u prethodnom životu na Zemlji.
To su stvari koje ujedno pokazuju kako se znanost duha brine ne samo za apstraktno- duhovno, nego i za rad duhovnog u tjelesnom. Često sam naglašavao da nije toliko šteta što materijalizam gleda samo na materiju, nego je šteta, tragedija materijalizma u tome što ne može znati ništa o materiji jer ne prepoznaje duhovno u djelovanju na materiju. Posebno treba gledati na materiju gledajući ljude, jer u materiji, posebno u ljudskom obliku, u cijelom čovjeku, dolazi do izražaja djelovanje duhovnog. Materija je vanjska objava duhovnog.
Već možete vidjeti u 'Mislima vodiljama' koje su dane na kraju biltena koji je priložen uz 'Das Goetheanum' da se glava osobe, ispravno razmatra samo ako je netko već stekao imaginativno znanje. Jer ljudska glava u svom dizajnu, u obliku ušiju, ali posebno u obliku nosa i očiju, zapravo je dana prema obrascu imaginacije. Sastoji se od izvanjski vidljivih imaginacija.
Ali to vrijedi i za način na koji je osoba građena. Ima ljudi kod kojih je donji dio trupa duži od gornjeg, tj. od dijela od donje točke trupa do prsiju, a zatim je gornji dio, od središta prsa do vrata, kraći.
Ako je ovaj dio od sredine prsa do vrata kraći od donjeg dijela trupa, onda je riječ o osobi koja je proživjela takav duhovni život u vremenu između smrti i novog rođenja da je vrlo brzo došla do sredine. To je prošla vrlo brzo. Zatim se udobno i polako sputa u novi zemaljski život.
Ali ako imate posla s osobom čiji je gornji dio od vrata do sredine prsa duži nego donji dio od sredine prsa do početka trupa, onda imate posla s osobnom koja je polako, polako došla do sredine života između smrti i novog rođenja, i onda se brže spustila u zemaljski život. Tako da u fiziognomiji, da, u dimenzijama ljudskog srednjeg tijela, postoji posljedica načina na koji je ljudsko biće prošlo prvu polovinu prijelaza od smrti do novog rođenja, u odnosu na drugu polovinu.
Ono što je tjelesno u osobi zapravo je odraz onoga što je duhovno u osnovi osobe. A to sada ima posljedice za život. Jer ako uzmete ljude, 'A' s kratkim gornjim dijelom prsa i dugim donjim dijelom prsa, i ljude 'B' s dugim gornjim dijelom prsa i kratkim donjim dijelom – to je naravno nacrtano karikirano – to je ovako: Ovi ljudi ovdje s dugim donjim dijelom torza i kratkim gornjim dijelom torza, to su oni koji od početka pokazuju da im je jako potreban san. S ostalim to nije slučaj; manje im je potreban san. Tako možete vidjeti na čovjeku, ovisno o tome treba li mu spavati ili ne, što se pak izražava u dimenzijama njegovog srednjeg tijela, da li je brže ili sporije prošao prvu polovinu života između smrti i novog rođenja, ili je brže ili sporije prošao drugo poluvrijeme.
Ali to je pak povezano s prethodnim zemaljskim životom. Osoba koja je u svom prethodnom zemaljskom životu bila dosadna u životu, nije bila toliko dostupna zbog obrazovanja i načina života, ne mislim da mu je potpuno nedostajao interes, ali bio je tup, nije mogao ništa učiniti pravilno, nikad se nije uhvatio u koštac sa stvarima, mogao je čak zabadati nos svuda ali to je bilo iz radoznalosti i površnog razumijevanja, ostao je tup – takva osoba tada nema interesa za prvu polovinu života između smrti i novog rođenja. Zainteresira se tek kada prođe ponoćnu razinu tog života i počne silazak.
S druge strane, osoba koja se navikne svugdje prodrijeti svojim umom, također svugdje prodre svojim osjećajem, takva osoba ima veliko zanimanje u prvom poluvremenu, u usponu, i brzo prolazi kroz silazak. Tako da se opet može reći: ako se u životu naiđe na osobu koja je uspavanko, onda je to zbog tako dosadnog prethodnog života. Osoba koja je aktivna, koja nije uspavanko, koja čak nešto treba učiniti da bi zaspala – postoje knjige, zar ne, koje mogu poslužiti kao tablete za spavanje – osoba koja to treba nije bila tupa, već aktivna, svojim razumijevanjem, umom, bila je uporno aktivna.
Može se nastaviti. Ima ljudi – da, kao da ih nazovem?, recimo dobro jedu, vole jesti; drugi ne vole toliko jesti. Ne želim reći proždrljive ljude i neproždrljive ljude, zar ne, to nije vrijedno razmatranja; ali želim reći da postoje ljudi koji vole jesti i oni koji ne vole jesti.
I to je na neki način povezano s onim što čovjek doživljava prolazeći kroz život između smrti i novog rođenja, prije i poslije ponoćnog vrhunca postojanja. Sredina je ponoć.
Ima ljudi koji se, rekao bih, penju jako visoko u duhovno, i ljudi koji se ne penju jako visoko, kojima ponoć nije tako visoko. Takvi ljudi, koji se penju vrlo visoko, jesti će da žive. Ljudi, koji se ne penju visoko, žive da bi jeli.
Ono što je tjelesno u osobi zapravo je odraz onoga što je duhovno u osnovi osobe. A to sada ima posljedice za život. Jer ako uzmete ljude, 'A' s kratkim gornjim dijelom prsa i dugim donjim dijelom prsa, i ljude 'B' s dugim gornjim dijelom prsa i kratkim donjim dijelom – to je naravno nacrtano karikirano – to je ovako: Ovi ljudi ovdje s dugim donjim dijelom torza i kratkim gornjim dijelom torza, to su oni koji od početka pokazuju da im je jako potreban san. S ostalim to nije slučaj; manje im je potreban san. Tako možete vidjeti na čovjeku, ovisno o tome treba li mu spavati ili ne, što se pak izražava u dimenzijama njegovog srednjeg tijela, da li je brže ili sporije prošao prvu polovinu života između smrti i novog rođenja, ili je brže ili sporije prošao drugo poluvrijeme.
Ali to je pak povezano s prethodnim zemaljskim životom. Osoba koja je u svom prethodnom zemaljskom životu bila dosadna u životu, nije bila toliko dostupna zbog obrazovanja i načina života, ne mislim da mu je potpuno nedostajao interes, ali bio je tup, nije mogao ništa učiniti pravilno, nikad se nije uhvatio u koštac sa stvarima, mogao je čak zabadati nos svuda ali to je bilo iz radoznalosti i površnog razumijevanja, ostao je tup – takva osoba tada nema interesa za prvu polovinu života između smrti i novog rođenja. Zainteresira se tek kada prođe ponoćnu razinu tog života i počne silazak.
S druge strane, osoba koja se navikne svugdje prodrijeti svojim umom, također svugdje prodre svojim osjećajem, takva osoba ima veliko zanimanje u prvom poluvremenu, u usponu, i brzo prolazi kroz silazak. Tako da se opet može reći: ako se u životu naiđe na osobu koja je uspavanko, onda je to zbog tako dosadnog prethodnog života. Osoba koja je aktivna, koja nije uspavanko, koja čak nešto treba učiniti da bi zaspala – postoje knjige, zar ne, koje mogu poslužiti kao tablete za spavanje – osoba koja to treba nije bila tupa, već aktivna, svojim razumijevanjem, umom, bila je uporno aktivna.
Može se nastaviti. Ima ljudi – da, kao da ih nazovem?, recimo dobro jedu, vole jesti; drugi ne vole toliko jesti. Ne želim reći proždrljive ljude i neproždrljive ljude, zar ne, to nije vrijedno razmatranja; ali želim reći da postoje ljudi koji vole jesti i oni koji ne vole jesti.
I to je na neki način povezano s onim što čovjek doživljava prolazeći kroz život između smrti i novog rođenja, prije i poslije ponoćnog vrhunca postojanja. Sredina je ponoć.
Ima ljudi koji se, rekao bih, penju jako visoko u duhovno, i ljudi koji se ne penju jako visoko, kojima ponoć nije tako visoko. Takvi ljudi, koji se penju vrlo visoko, jesti će da žive. Ljudi, koji se ne penju visoko, žive da bi jeli.
To već ukazuje na razlike u životu. A može se reći i način na koji se čovjek ponaša upravo tijekom onih aktivnosti koje su povezane s promicanjem ili nepromicanjem njegovog fizičkog postojanja, iz čega se vidi kako njegov karmički život nastaje iz prijašnjeg zemaljskog postojanja.
Svatko tko je stekao sposobnost promatranja u ovom smjeru može jednostavno vidjeti u načinu na koji netko nešto uzima za stolom, tj. hvata, gestu koja posebno snažno vodi natrag na način na koji svijetli prethodni zemaljski život.
Danas govorim o tjelesnom; sutra ću više govoriti o moralnoj strani, ali svakako treba paziti na fizičku stranu, inače će suprotno postati manje razumljivo. Ljudi koji strašno žestoko hvataju, kad vidite da samo dotaknu krušku dok jedu, čine to s entuzijazmom – takvi ljudi, to su oni koji su u prethodnom zemaljskom životu više držali do trivijalnosti života, koji nisu mogli ići dalje od trivijalnosti života, koji su bili čvrsto držani u onome što se ne uzdiže do moralnog shvaćanja života, do onog što ostaje u uobičajenom, u konvencionalnom i tako dalje. To je pak od velike važnosti za sam svakodnevni život. Ovakva razmišljanja nam nisu poznata, često su čak i čudna, pa im se smijemo. Ali na njih se mora gledati s najvećom ozbiljnošću, jer možete vidjeti da danas postoje određene društvene klase koje su potpuno zaokupljene trivijalnim životnim navikama; oni ne žele usvajati ništa što izlazi iz uobičajenih životnih navika.
Uzgred, ne biste to, dragi moji prijatelji, trebali primijeniti samo na habitus ponašanja, već to možete primijeniti i na, primjerice, jezik. Postoje jezici u kojima se ne može ništa proizvoljno reći, jer je sve strogo propisano u strukturi rečenice, ne može se subjekt premjestiti na drugo mjesto i tako dalje. Postoje jezici u kojima se subjekt može staviti gdje god se želi, a također i predikat; tada imaju inherentnu sposobnost koju ljudi mogu individualno razviti unutar takvih jezika.
Pa, ovo je samo jedan primjer kako se jako mogu steći trivijalne navike, a čovjek ne može izaći iz trivijalnosti. Jedan zemaljski život koji se provodi u takvoj trivijalnosti vodi u sljedeći u kojem je proždrljiv. Tada se ne popnete dovoljno visoko u životu između smrti i ponovnog rođenja – postajete proždrljivi.
Danas počinje vrijeme kada ljudi stvarno ne računaju samo s jednim zemaljskim životom, kao što je to slučaj u materijalističkoj epohi ljudskog razvoja, već kada ljudi gledaju na cjelokupni zemaljski razvoj i znaju da ono što se čini i postiže u jednom zemaljskom životu, prenosi se u sljedeći zemaljski život, ljudi sami prenose događaje iz jedne epohe u drugu; tamo gdje će se pojaviti ta svijest, već je potrebno da se i u odgojnim načelima odrastanja djece, kao i kod odraslih, takve stvari uzimaju u obzir.
Sada bih vam želio skrenuti pozornost na dvije vrste ljudi. Postoji jedna vrsta ljudi koja sve može shvatiti ozbiljno, a ovdje ne mislim samo na vanjsku ozbiljnost. Možete zamisliti ozbiljne ljude koji imaju puno tragedije u duši, i koji se još uvijek mogu smijati, jer kad se uopće ne možete smijati – a u životu ima smiješnih stvari – kad vas sve prođe tako da se ne možete smijati, tada mora biti tup. Ali iako ste osoba koja se smije smiješnim stvarima, ipak možete biti ozbiljna osoba u osnovnoj konstituciji duše.
Ali tu je i druga vrsta osobe koja ne radi ništa osim što se smije, kojoj je sve smiješno, koja se smije kad nešto kaže, bez obzira je li smiješno ili ne. Možete upoznati ljude koji, kad počnu pričati, imaju nasmijano lice i odijevaju i najozbiljniju stvar u neku vrstu smijeha. Ovdje opisujem krajnosti, ali te krajnosti postoje.
Vidite, ovo je osnovna osobine duše. Sutra ćemo vidjeti kakva je to moralna strana. Danas se uglavnom želim dotaknuti fizičke strane. To zauzvrat vodi natrag u karmički tijek razvoja. Osoba koja ima ozbiljnost u svom životu, čak i ako se može smijati, ima jake snage, čvrste snage, rekao bih, iz prethodnog zemaljskog života u ovom zemaljskom životu. Kada sretnete tako ozbiljnu osobu, osobu koja ima smisla za ozbiljnu stranu života, koja zastane da razmisli o ozbiljnoj strani života, tada se može reći: na toj osobi možete osjetiti da ona, da tako kažem, nosi svoj raniji zemaljski život u svom biću. Čovjek postaje ozbiljan u svojoj koncepciji života činjenicom da raniji životi na Zemlji imaju naknadni učinak, rade ispravno. Postanete brbljavac koji se vječno smije čak i najozbiljnijim stvarima kada ih kaže, ako raniji zemaljski životi nisu nastavili djelovati. Ako je osoba prošla niz zemaljskih života ili barem jedan zemaljski život u kojem je živjela kao u polusnu, onda u sljedećem životu postaje netko tko ne može zadržati ozbiljnost, ne može pristupiti stvarima s potrebnom ozbiljnošću. Tako da se po ponašanju čovjeka vidi da li je koristio svoje prijašnje zemaljske živote ili ih je više-manje tupo prespavao.
Ali sve to dovodi do toga da si kažemo: dok smo s njime suočeni, čovjeka uopće ne smijemo gledati mehanički ili čak samo prema obrascu običnog organizma. To se ne smije činiti, već čovjek mora promatrati ljudsko biće u njegovoj formi i sve do njegovih mogućnosti kretanja, kao sliku duhovnog svijeta.
Prvo imate organizaciju glave. Ova organizacija glave u biti je posljedica ranijih zemaljskih života. I već sada možemo reći: najbolji način da pogledate ljudsku glavu je naučiti sve što se može o imaginativnoj predodžbi. Nigdje drugdje, samo u odnosu na ljudsku glavu, ne može se koristiti imaginativna predodžba u svijetu osjetila, ono što nam inače uvijek treba kao imaginativna predodžba da bi se zagledali u duhovni svijet. Morate početi s imaginacijom ako želite pogledati u duhovni svijet; tu se najprije pojavljuju duhovno- eterske slike duhovnih bića. U fizičkom svijetu, osim ljudske glave, ne postoji ništa što podsjeća na imaginaciju, ali na ljudskoj glavi, do njezine unutarnje organizacije, do čudesne strukture mozga, sve je zapravo fizičko- osjetilna slika imaginacije.
Kako idete dalje, dolazite do toga da gledate nešto u ljudima, što je zapravo mnogo teže gledati – premda se obično misli da je lako – to jest, steći predodžbu o tome kako ljudi dišu, kako uzimaju zrak, kako pokreću svoj ritmički sustav, kako zatim prenose dah u krvotok. Ova strašno živa igra koja prožima cijelo tijelo zapravo je puno kompliciranija nego što mislite, jer u početku je tako, zar ne: čovjek upija dah [crtanje, žuto], dah se pretvara u cirkulaciju krvi [crveno], ali s druge strane dah opet prelazi u glavu, i to je u određenom odnosu prema cjelokupnoj aktivnosti mozga [zeleno]. Mišljenje je samo istančano disanje. I opet se cirkulacija krvi mijenja u ono što su impulsi pokreta udova [plavo- zeleno].
Ako uzmete ovaj ritmički sustav ljudskog bića, koji se ne izražava u mirnom položaju već u stalnoj pokretljivosti, ako uzmemo ovaj ritmički sustav čovjeka, moramo obratiti veliku pozornost na tu razliku. Najbolji način da pogledate nečiju glavu je da je pogledate kao samostalnu, kako miruje, da također pogledate njenu unutrašnjost, na primjer mozak, dio po dio, kao da jedan dio leži pored drugog. Čovjek ne uči ništa o glavi ako, naprimjer, uči o cirkulaciji krvi u glavi kroz anatomiju ili fiziologiju; jer ono što cirkulacija krvi ostvaruje u glavi uopće se ne odnosi na glavu, već samo na ono što glavi treba u smislu ritma. U tom pogledu glava je isto kao i cirkulacija krvi. Ono što se može vidjeti kada se podigne dio kostura s glave i pogleda cirkulacija, uopće se ne odnosi na glavu, glava se mora promatrati kao organ koji miruje, gdje jedan dio leži pored drugog.
To ne možete napraviti ako prijeđete na ritmički sustav, koji se prvenstveno nalazi u grudima. Sve morate gledati u pokretu, u pokretu krvotoka, disanja, mišljenja, kretanja. Ovaj proces se mora razmatrati mnogo dalje na fizičkoj razini.
Pogledajte proces disanja. Prelaskom u proces krvi, zatim u mozak, nastaje ugljična kiselina, odnosno, kiselina je formirana u ljudskom organizmu. Ali budući da proces disanja prelazi u mozak, općenito u živčani sustav, iz kiselina nastaju soli; tu se talože soli.
Tako se može reći: kad čovjek misli, zemaljske stvari se odvajaju. U samoj cirkulaciji živi tekućina. U dahu je nešto plinovito. A u pokretu, kad se to spoji u pokret, ima nešto vatreno živo. Elementi su sadržani u svemu tome, ali elementi u agilnosti, u neprestanom nastajanju i nestajanju. Taj se proces zapravo ne može shvatiti promatrajući ga osjetilima. Oni koji žele razumjeti anatomiju gledajući je osjetilima zapravo je nikada ne razumiju. Čovjek mora biti u stanju učiniti mnogo iz unutarnje produktivne snage duha da bi razumio ovaj proces. Kad se na redovnim predavanjima iz anatomije i fiziologije, čuje argumentacija vezana uz ritmičke procese, onda je doista tako da se iz mrtvog opisa koji se daje – oni koji su to prošli mogu posvjedočiti – zapravo ima osjećaj da je to daleko od stvarnosti. Da, tko to sluša nepristrano i onda pogleda publiku, zapravo ima osjećaj da bi ti slušatelji zapravo trebali umrijeti od jalovosti koju primaju, kao da bi trebali biti prikovani za stolice, ne bi se mogli kretati, ne bi mogli niti otpuzati. Jer upravo taj sustav kruženja treba opisati u svoj živosti sa svih strana, tako da se uvijek prelazi od osjetilnog u nadosjetilno, i natrag od nadosjetilnog u osjetilno i da tim opisom dođe u svojevrsno glazbeno raspoloženje.
Zatim, kada netko ima tako nešto, također ulazi u unutarnje navike duše kroz koje se može razumjeti karma. O tome ćemo morati razgovarati sutra. Ali ono što tamo imate je osjetilna slika inspiracije.
Kao što netko ima osjetilnu sliku imaginacije kada gleda u glavu, tako ima sliku inspiracije kada gleda u ritmički sustav ljudskog bića, ako se to promatranje obavi kako treba.
A ako prijeđete na metabolički sustav udova - da, s onim što danas ima za reći anatomija i fiziologija o metaboličkom sustavu udova, ne dolazi se do sila ovog metaboličkog sustava udova, već samo do onog što ispadne, što se odbaci. Sve što je sadržano u metaboličkom sustavu udova s današnjeg znanstvenog stajališta ne pripada strukturi i organizaciji ljudskog bića, već se izbacuje van – crijevni sadržaj je samo najekstremniji – ali općenito sve što je fizički uočljivo u metaboličkom sustavu udova, ne pripada čovjeku, već je odvojeno od čovjeka, samo što jedno leži duže, drugo kraće. Crijevni sadržaj ostaje kraće; ono što se luči u mišićima, živcima i tako dalje ostaje duže. Ali ono što se fizički i osjetilno može pokazati u metaboličkom sustavu udova ne pripada ljudima, već je izlučevina, taloženje. S druge strane, sve što pripada sustavu metaboličkih udova je nadosjetilne prirode, tako da u metaboličkom sustavu udova, kada se gledaju ljudi, treba prijeći na ono što živi čisto nadosjetilno u osjetilnom.
Stoga treba zamisliti metabolički sustav udova kod ljudi na takav način da su fizičke ruke i tako dalje u stvarnosti duhovne i u ovom duhovnom razvijaju ego. Kada pomaknem ruke, noge, uvijek dolazi do eliminacije i vidite tu eliminaciju. Ali to nisu bitne stvari. Ako želite objasniti hvatanje rokom ili šakom, ne možete apelirati na fizičko, već se morate pozvati na duhovno; ono što je duhovno uz ruku je ono što je važno za čovjeka. Ono što vidite je samo izlučivanje u odnosu na metabolički sustav udova [vidi crtež, tamno sjenčanje: vidljivo; svijetlo sjenčanje: 'duhovno' ].
Da, kako netko uopće može uzeti u obzir karmu ako vjeruje da je ono što vidi u metaboličkom sustavu udova ljudsko biće? Nije uopće. Kontemplirati karmu možete samo kada znate što je osoba. A ono što treba imati u vidu je slika intuicije koja je sada u svijetu osjetila, ali još uvijek nadosjetilna.
Tako da, moji dragi prijatelji, možete reći: kontemplacija glave zapravo se imaginativno projicira u svijet osjetila. Ritmička kontemplacija zapravo mora biti inspirativna, djelotvorna unutar osjetilnog promatranja, djelotvorna u osjetilnom svijetu. Razmatranje metaboličkog uda čovjeka mora biti intuitivno, nadosjetilno u svijetu osjetila.
Ovo je vrlo zanimljivo jer vam gledanje ljudi daje slike za intuiciju, inspiraciju, imaginaciju. A iz pravilnog promatranja metaboličkog čovjeka može se naučiti što je zapravo intuicija u nadosjetilnom. Iz pravilnog promatranja ritmičke osobe može se naučiti što je inspiracija u nadosjetilnom. Iz pravilnog razmatranja glave može se naučiti što je imaginativna kontemplacija u nadosjetilnom.
Kontemplacija glave: imaginacija, projicirana u osjetilni svijet.
Ritmička kontemplacija: inspiracija, djelatna u osjetilnom.
Razmatranje metaboličkog, sustava udova: intuicija, nadosjetilno u osjetilnom svijetu.
To je ono što se nagovještava u 'Mislima vodiljama' i ono je što svatko tko pažljivo proučava ovaj ciklus može zapravo sam pronaći.
Danas smo, dragi moji prijatelji, pokušali razmotriti karmičke odnose u odnosu na tjelesno. Sutra želimo prijeći na bliže sagledavanje karmičkih veza u odnosu na moralne i duhovne aspekte ljudskog bića.