.- 10. Deseto predavanje, Dornach, 4. kolovoza 1924
U karmičkom impulsu koji čovjeka tjera prema duhovnom sažimaju se sva iskustva koja su proživljena na opisani način prije nego su duše sišle u sadašnji zemaljski život. Od antropozofa se traži unutarnja inicijativa duše. Potkopavanje inicijative kroz današnji materijalizam. Neodređeni strah od života. Istina materijalizma samo za fizičko. Tragedija u karmi ljudi koji ne mogu pronaći put do duhovnosti. Ono što tvori fiziognomiju, to su mihaeličke snage. Oni koji stoje u polju materijalizma vidjeti će da je duh stvaralački: morat će ga pogledati. Ahrimanova težnja da djeluje u dušama kroz privremeni prodor u ljudska tijela.
Ono što treba izazvati kao osjećaj jest da pojedinac unutar antropozofskog pokreta osjeća nešto od osebujne karmičke pozicije koja ljudskom biću daje poriv za antropozofiju. Moramo priznati da u običnom kontekstu života čovjek malo osjeća svoju karmu i da se suočava sa životom kao da se stvari koje za njega postaju iskustva događaju iz slučajnih okolnosti. Malo se pažnje obraća na to da je ono što susrećemo u zemaljskom životu, od rođenja do smrti, upravo sudbinsko- karmički povezano. I ako na to obratite pažnju, odmah povjerujete da se u tome izražava nešto fatalističko, da se izražava nešto što dovodi u pitanje ljudsku slobodu, i slično.
Često sam govorio da je upravo intenzivan uvid u karmičke veze ono što prvo stavlja bit slobode u pravo svijetlo. Stoga se ne trebamo bojati da bismo, ako pobliže pogledamo karmičke veze, mogli izgubiti nepristran uvid u prirodu ljudske slobode. Dao sam stvari povezane s prošlim životima onih koji dolaze u zajednicu Mihaela, u životu između smrt i novog rođenja. Iz ovoga možete vidjeti da je kod takvih ljudi, u osnovi kod svih vas, karmički važno to da duhovno igra veliku, značajnu ulogu u cjelokupnoj unutarnjoj strukturi duše.
U našem današnjem materijalističkom vremenu, čovjek pošteno može doći do nečega poput antropozofije samo iz svih obrazovnih i životnih uvjeta – inače je njegov dolazak nepošten – ako u sebi ima karmički impuls koji ga tjera na duhovno. Ovaj karmički impuls je sažetak svega što je doživljeno prije silaska u ovaj zemaljsko život na način koji sam opisao.
Ali činjenica da je ljudsko biće toliko snažno povezano s duhovnim impulsima koji imaju izravan učinak na njegovu dušu, tjera ga kada se spusti iz duhovnog u fizičke svjetove, da se integrira u tjelesnost na manje intenzivan način nego što je to slučaj s drugim ljudima, kada se spuštaju iz duhovnog u fizičke svjetove. Moglo bi se reći: svi oni koji su ušli u struju Mihaela na opisani način, trebali su ući u fizičko tijelo s određenom rezervom. To također leži u osnovi karme duša antropozofa.
Kod onih koji se iz unutarnjeg poriva svjesno i tjeskobno udaljavaju od antropozofije, nalazimo potpunu fiksaciju u fizičkom tijelu. U onima koji se danas okreću duhovnom životu koji antropozofija želi dati, nalazi se barem labaviji odnos između astralnog tijela i 'Ja' organizacije, u odnosu na fizičku i etersku organizaciju.
Ali to znači da se čovjek tada manje teško nosi sa životom, jednostavno zato što ima više mogućnosti izbora od drugih, jer lako preraste ono u što drugi urastu. Razmislite samo koliko je osoba danas jako urasla, u ono što je postala kroz vanjski kontekst života, i to tako, moglo bi se reći, iako ponekad na čudan način, da uopće ne može biti sumnje da se uklapa u kontekst. Vidimo dužnosnika, vijećnika, predradnika, proizvođača, i tako dalje: oni su to što jesu, apsolutno samorazumljivo. Svakako, i među njima se događa da kažu: čini mi se kao da sam rođen za nešto bolje, ili barem za nešto drugačije; ali to ne ispada sasvim ozbiljno. Usporedite to s beskrajnim poteškoćama koje postoje za one koji su svojim unutarnjim porivom tjerani u duhovnost antropozofije. Možda ne postoji ništa drugo što to pokazuje tako eklatantno, tako intenzivno, kao što se to vidi u mladosti, najranijoj mladosti.
Vidite, uzmete li posebno starije waldorfske učenike, one koji su u višim razredima waldorfske škole, uočava se da učenici i učenice relativno brzo napreduju u svom duševnom i duhovnom razvoju, ali da tim mladim ljudima nije lakše, nego puno teže, jer postaje kompliciranije shvatiti život iznutra. Mogućnosti se povećavaju, postaju dalekosežnije. I dok inače u uobičajenom tijeku života danas nije veliki zadatak – osim određenih iznimaka – stati uz bok rastućoj mladosti kao odgajatelj, kao učitelj, i dati čvrst savjet, savjetovanje postaje teže, kada se, kao u waldorfskoj školi djeca ohrabruju, jer općeljudsko dolazi više do izražaja, jer širina horizonta koja se stječe stavlja pred duše veći broj mogućnosti.
Zato je toliko potrebno da waldorfski učitelji, nakon što ih je karma dovela u ovu profesiju, steknu šire vidno polje, znanje o svijetu, osjećaj za svijet i širi pogled. Svi detalji pedagoških mjera u tom su trenutku manje važni od širine pogleda. A može se reći: karma takvog učitelja također pokazuje kako zbroj mogućnosti postaje velik, puno veći nego inače. Takva mlada osoba ili dijete prilaze učitelju ne s određenim, već sa raznim zagonetkama, koje idu u svim smjerovima. Svi karmički preduvjeti koji stvarno postoje, koji guraju prema antropozofiji, najbolje se mogu razumjeti ako se ne govori u pedantnim okvirima, nego ako se takve stvari nagovještavaju i karakterizira atmosfera u kojoj antropozofi žive i razvijaju se.
Ali sve to čini nužnim da antropozof promatra preduvjet, preduvjet svoje karme koji je u njemu posebno jak. Mogu se dati različite stvari, i mi ćemo dati još mnogo toga, o razlozima zašto je ovaj ili onaj karakter, ovaj ili onaj temperament, potaknut na antropozofiju događajima u duhovnom svijetu koje sam spomenuo; ali svi ti impulsi koji pojedine antropozofe tjeraju prema antropozofiji imaju nešto poput protu-slike koju je duh svijeta u njih utisnuo snažnije nego u druge ljude.
Sve što postoji u obliku mnogih mogućnosti u odnosu na najrazličitije stvari u životu zahtijeva inicijativu od antropozofa, unutarnju inicijativu života duše. I treba se upoznati s činjenicom da se sljedeća rečenica odnosi na antropozofa, da antropozof mora sebi reći: jednom kada sam kroz svoju karmu postao antropozof, impulsi koji su me mogli potaknuti na antropozofiju zahtijevaju da obratim pažnju na to kako se u mojoj duši – nekako više-manje duboko – iz najvećih dubina pojavljuje potreba da pronađem duševni inicijativu u životu, da pokrenem nešto iz vlastitog bića, ili da donesem neki sud ili odluku iz dubine vlastitog bića.
Ovo je zapravo zapisano u karmi svakog antropozofa: postani osoba s inicijativom, a ako ne pronađete središte svog bića s inicijativom zbog prepreka u svom tijelu ili prepreka koje vam inače stoje na putu, pogledajte kako u osnovi i patite i uživate, u zavisnost od toga jeste li pronašli ili niste osobnu inicijativu! - To je nešto što bi uvijek trebalo stajati pred dušom antropozofa poput zlatnih slova, da ima inicijativu koja leži u njegovoj karmi, i da mnogo toga s čime se susreće u životu ovisi o tome u kojoj mjeri postaje svjestan te inicijative.
Uzmite u obzir da ovo zapravo puno govori; jer istodobno danas postoji ogromna zbrka s obzirom na sve što može voditi i usmjeravati prosudbu. A bez jasne prosudbe životnih okolnosti, inicijativa ne nalazi svoj put iz dubine duše. Ali što nas dovodi do jasne prosudbe u životu, posebno u naše vrijeme?
Sada, dragi moji prijatelji, razmotrimo jednu od najvažnijih osobina našeg vremena i odgovorimo na pitanje, kako možemo doći do malo jasnoće o jednoj od najvažnijih osobina našeg sadašnjeg života. Vidjet ćete da je ono što ću vam reći nešto poput Kolumbovog jajeta. Ali Kolumbovo jaje se odnosi na ideju kako ga postaviti tako da ostane na mjestu, a ono o čemu ću sada govoriti također se odnosi na ideju.
Živimo u doba materijalizma. Sve što se oko nas događa, sudbinski, obilježeno je ovim materijalizmom s jedne strane i intelektualizmom koji je svuda raspršen s druge. Taj sam intelektualizam jučer okarakterizirao u novinarstvu i u težnji za odvijanjem svjetskih poslova u narodnim skupštinama posvuda. Mora se osvijestiti koliko snažno na čovjeka utječu ove dvije struje vremena. Jer gotovo je jednako nemoguće pobjeći od ovih struja intelektualizma i materijalizma kao što je izbjeći da se smočite bez kišobrana kada pada kiša. Jednostavno je to svuda oko nas.
Pomislite samo: neke stvari koje bismo trebali znati ne možemo znati ako ih ne pročitamo u novinama; ne možemo naučiti određene stvari koje smo trebali naučiti osim ako ih ne naučimo u smislu materijalizma. Kako bi liječnik danas trebao postati liječnik ako pritom ne želi 'konzumirati' materijalizam! Uostalom, on ne može ne ponijeti materijalizam sa sobom; on to naravno mora učiniti. A ako ne želi sa sobom ponijeti materijalizam, ne može postati pravi liječnik u današnjem smislu. Dakle, stalno smo mu izloženi. Ali to neobično snažno ulazi u karmu.
Ali sve je to osmišljeno da u dušama potkopa inicijativu! Svaki javni zbor, narodni zbor na koji se ide, ima samo jednu svrhu, da potkopa inicijativu pojedinog naroda, s izuzetkom onih koji govore i koji su vođe. Svaka novina može ispuniti svoju zadaću samo ako stvara 'atmosferu', odnosno ako potkopava inicijativu pojedinca.
Morate pogledati te stvari, i morate shvatiti da je u osnovi, ono što ljudi imaju kao svoju običnu svijest, samo vrlo mala komora duše. Sve što se događa oko ljudi na način koji sam upravo opisao ima ogroman utjecaj na podsvijest. I konačno, ne preostaje nam ništa drugo nego biti suvremenici, ako mogu tako reći, osim što smo ljudi. Neki vjeruju da se u bilo kojem dobu može biti 'samo čovjek', ali i to vodi u propast, treba biti suvremenik. Naravno da je loše kad nisi ništa drugo nego suvremenik, ali moraš biti suvremenik, odnosno moraš imati osjećaj za ono što se u tom trenutku događa.
Zasigurno su neki antropozofi istrgnuti iz živog osjećaja za ono što je u vremenu, jer bi se htjeli baviti bezvremenskim. U tom pogledu mogu se doživjeti najčudnija iskustva u razgovorima s antropozofima. Naprimjer, oni vrlo dobro znaju tko je bio Lykurgus, ali ponekad su im suvremenici nepoznati, što je jednostavno upadljivo.
To je zato što je – budući da postoji sklonost inicijativi – ljudsko biće, koje je nadareno i stavljeno u svijet svojom karmom, zapravo uvijek – oprostite na usporedbi – kao pčela koja ima ubod, ali se boji da ubode u prikladnom trenutku. Inicijativa je žalac; ali čovjek se boji ubosti. Osobito se boji uboda u ahrimaničko. Ne boji se da će na bilo koji način oštetiti Ahrimana, ali se boji da će se žalac odbiti u njegovo vlastito tijelo. To je nekako, ono što je strah. I zato iz općeg straha od života zaostaje inicijativa. Samo morate prozreti ove stvari.
Budući da nailazimo na materijalizam posvuda, teoretski i praktično, a materijalizam je moćan, postajemo zbunjeni u svojoj inicijativi. Ako antropozof ima smisla za ove stvari, percipirati će kako je zbunjen i odbačen teorijskim i praktičnim materijalizmom, sve do najjačih impulsa svoje volje. Ali to karmu oblikuje na osebujan način. A ako se ispravno promatrate, u tome ćete učiti o svom životu od jutra do mraka. I iz toga mora proizaći opći osjećaj: kako da dokažem, teorijski i praktično da je materijalizam lažan? - A to je poriv koji sada postoji u mnogim antropozofskim umovima da nekako dokažu da je materijalizam lažan. Ovo je životna zagonetka s kojom se mnogi od nas susreću i teoretski i praktično: kako dokazati da je materijalizam u krivu?
Netko tko je prošao školu, postao je učenjak – primjera zasigurno ima u Antropozofskom društvu – kada se antropozofski probudio, osjeća ogromnu želju da pobije materijalizam, da se bori protiv materijalizma, protiv svega što se može nazvati materijalizam. Sada se počinje boriti protiv materijalizma, opovrgavati ga, i možda baš zbog toga vjeruje da je stvarno dio mihaeličke struje. Da, većinu vremena to ne funkcionira baš najbolje, i može se reći: one stvari koje se govore protiv materijalizma vrlo su često izrečene iz dobre volje, ali zapravo nemaju učinka; ne ostavljaju nikakav dojam na one koji su materijalisti u teorijskom ili praktičnom smislu. Zašto ne? Upravo je to stvar koja sprječava jasnoću prosuđivanja.
Tu stoji antropozof i, kako ne bi zapeo u svojoj inicijativi, želi imati jasnoću o tome s čime se susreće u materijalizmu. Želi pronaći netočnost materijalizma u svemu, ali u pravilu ne nalazi puno. Misli da može opovrgnuti materijalizam – ali on uvijek stoji. Odakle to dolazi?
Sada dolazi ono što sam nazvao Kolumbovo jaje. Odakle to dragi moji prijatelji?
Vidite, to proizlazi iz činjenice da je materijalizam istinit – kao što sam često govorio – da materijalizam nije pogrešan, nego ispravan! Odatle to dolazi. A antropozof bi na poseban način trebao naučiti da je materijalizam u pravu. Treba ga shvatiti na sljedeći način: da je materijalizam u pravu, ali se odnosi samo na fizičko tijelo. Drugi koji su materijalisti poznaju samo fizičko tijelo, ili barem misle da ga poznaju. To je greška, greška ne leži u materijalizmu. Kada netko uči anatomiju, fiziologiju ili praktičan život na materijalistički način, uči istinu, ali ona se odnosi samo na fizičko. I to priznanje mora biti izrečeno iz same srži ljudskog bića: da je materijalizam ispravan u svom području i da je upravo briljantna stvar modernog vremena da je otkrila ono što je ispravno i točno na polju materijalizma. Ali to ima svoju praktičnu stranu, praktično- karmičku stranu.
Sada antropozof u svojoj karmi može imati osjećaj da živi s ljudima s kojima ga je karma spojila – o tome sam govorio jučer – živi s ljudima koji poznaju samo materijalizam, koji znaju prave stvari samo o fizičkom životu; ne mogu pristupiti antropozofiji jer su zavedeni ispravnošću onoga što znaju.
Sada živimo u vrijeme Mihaela, s dušom u intelektualnosti koju je Mihael izgubio. Stvari su bile drugačije kada je sam Mihael upravljao kozmičkom inteligencijom. Tada bi kozmička inteligencija uvijek iznova otrgnula dušu od onoga što je tamo bilo kao materijalizam. Naravno da je bilo materijalista u drugim vremenima, ali ne kao u našem. U drugim dobima čovjek je mogao biti materijalist: bio je usađen sa svojim 'Ja', sa svojim astralnim tijelom u svoje fizičko i etersko tijelo, osjetio je svoje fizičko tijelo [vidi crtež desno, svijetlo]. Ali ono što je Mihael uspio kao kozmička inteligencija, to bi ponovno otrgnulo dušu [žuto]. Danas živimo uz ljude a često i karmički povezani s njima, u kojima je stvar sljedeća: imaju fizičko tijelo; ali zato što je kozmička inteligencija otpala od Mihaela i živi, da tako kažem, individualno i osobno u ljudima, 'Ja', cijeli duh i duša, ostaju u fizičkom tijelu [vidi crtež lijevo]. Oni stoje pored nas, dok su njihova duša i duh duboko uronjeni u njihova fizička tijela. Ali kada stojimo uz ne-duhovne ljude, moramo na stvari gledati istinito. I ne smijemo samo stajati pored ne- duhovnih ljudi tako da oni izazivaju simpatije i antipatije u uobičajenom smislu, već mora biti nešto potresno u tome. I to može biti uznemirujuće, dragi moji prijatelji! A ako želite doživjeti šokantan aspekt stajanja uz prave materijaliste u tom smislu, onda morate pogledati one materijaliste koji su često vrlo nadareni, koji također mogu imati vrlo dobre instinkte, ali koji ne mogu dosegnuti duhovnost.
Uočavamo tragediju kada uzmemo u obzir velike talente, plemenite ljudske kvalitete među materijalistima. Jer ne može biti govora o tome da danas netko ne pronađe svoj put u duhovno, u vrijeme velikih odluka, i da ne pretrpi štetu u svom duševnom životu u sljedećim inkarnacijama. Oni će to pretrpjeti. I trebali bismo zapravo – pored ovog fenomena da danas jedan broj ljudi zbog svoje karme ima unutarnji poriv za duhovnošću, dok se drugi ne mogu približiti toj duhovnosti – i trebali bismo pogledati tu suprotnost, karmički suživot s takvim ljudima koje sam okarakterizirao i pronaći nešto duboko dirljivo, nešto što duboko dira naše duše. Tek tada se možemo nositi sa svojom karmom, a ne drugačije. Jer ako sažmemo sve što sam upravo rekao o mihaelizmu, ako ga sada mogu tako nazvati, onda ćemo otkriti: 'mihaeliti' su u svojim dušama potpuno obuzeti snagom koja želi djelovati od duhovnog do cijelog ljudskog bića, uključujući i fizičko.
Jučer sam to okarakterizirao na način da sam rekao: ti ljudi, oni odbacuju element rase, ono što čovjeku daje karakter tako da je ovo ili ono. I kada ljudsko biće u ovoj zemaljskoj inkarnaciji, u kojoj on ovdje sada postaje antropozof, zahvati duhovno, on je spreman da u budućnosti više ne vrijede ta obilježja, već da bude onakav kakav je bio u svojoj sadašnjoj inkarnaciji. Jednog će dana duh u tim ljudima pokazati – budimo toga svjesni na skroman način – kako može oblikovati fizionomiju, oblikovati čovjeka.
Takva se stvar nikada prije nije pokazala u svjetskoj povijesti. Dosadašnji ljudi su svoje fizionomije oblikovali na osnovu njihove nacionalnosti, iz fizičkog. Po fizionomijama ljudi danas, osobito dok su mladi, kada još nisu prožeti životnim brigama ili radostima i uzdizanjima, božanskim entuzijazmom, možemo reći odakle dolaze. Jednog dana ćete imati ljude čija sama fiziognomija može naznačiti kakvi su bili u prethodnoj inkarnaciji kada su prodrli u duhovnost. Tada će ostali stati do njih – i što će onda značiti karma? Tada će karma ukloniti obične karmičke srodnosti.
U tom pogledu, netko tko zna ozbiljno shvatiti život će vam reći: netko je bio karmički povezan s mnogima, ili je još uvijek, koji ne mogu ući u duhovnost. I pored raznih životnih odnosa, osjeća se duboko otuđenje, na sasvim opravdan način, duboko otuđenje: karmička veza koja se inače odvija u životu otpada, odlazi. I postoji, želio bih reći, između nekoga tko je tamo vani u polju materijalizma i osobe koja je u polju duhovnosti, neće ostati karmički ništa – ali će ostati – da ga mora vidjeti, da mu mora posvetiti pažnju. I možemo se radovati vremenu u budućnosti kada će oni koji se sve više upuštaju u duhovnost kroz 20. stoljeće stajati uz druge koji su karmički živjeli s njima u prethodnom zemaljskom životu. Karmički afiniteti, karmički odnosi, od male su koristi u ovoj budućnosti; ali ono što je ostalo od karmičkih odnosa jest, da oni koji stoje na polju materijalizma moraju vidjeti one koji stoje u polju duhovnosti. Današnji materijalisti će se u budućnosti morati ugledati na današnje duhovnjake. To će ostati od karme.
To je još jedna šokantna činjenica, dragi moji prijatelji! A zašto je to tako? Oh, to počiva na mudrom božanskom svjetskom planu. Kako danas materijalisti mogu nešto dokazati? Tako što to imaju pred očima, tako što to moraju uhvatiti rukama. Oni koji stoje u polju materijalizma vidjet će svojim očima i moći će dodirnuti svojim rukama one s kojima su prije bili karmički povezani, njihovu fiziognomiju, cjelokupni izraz onoga što je duh; jer je sada postao fiziognomski kreativan. Tako će se i očima čovjeka pokazati kako je duh stvaralački u svijetu. I to će biti dio karme antropozofa koji će demonstrirati onima koji danas stoje na polju materijalizma da duh postoji i da se taj duh pokazuje u čovjeku ukazom bogova.
Međutim, da bismo tamo došli, potrebno je da se ne suprotstavljamo materijalizmu nejasnom, maglovitom zbrkom, da ne izađemo bez kišobrana. Sada mislim: izloženi smo onome što sam nazvao dvije struje, u spisima i govorima. Rekao sam: kao što se pokisne kada se izađe bez kišobrana na kišu, tako se i to događa ljudima – ne možemo ništa drugo. U 'nježnim godinama', kada imamo dvadeset do dvadeset četiri godine, u nekom trenutku moramo u materijalističkim djelima proučavati ono što moramo. Da, u ovoj nježnoj dobi od dvadeset do dvadeset četiri godine, kada proučavamo stvari, još uvijek se stvarno pripremamo za materijalizam, od sastava rečenica, do plastičnosti rečenica. Tu nema pomoći, ne možemo se obraniti od toga.
Dakle, potrebno je ne samo smišljati formalnosti. Danas se čovjeka ne može spasiti od izlaganja intelektualnom materijalizmu. Jer kad bi se danas pisale nematerijalističke knjige o botanici ili anatomiji, to ne bi uspjelo, kontekst života to ne dopušta. Ali poanta je da se te stvari ne shvaćaju samo formalno, već da ih shvaćamo u stvarnosti. Treba razumjeti da se, budući da Mihael ne izvlači duševno- duhovno iz fizičkog kao nekada, Ahriman u tijelu igra s duševno- duhovnim. A upravo kada je ovo duševno- duhovno nadareno, ali je još uvijek u tjelesnoj prirodi dolje, tada će se približiti Ahrimanu, tada može biti posebno izloženo Ahrimanu. A upravo u najdarovitijim ljudima Ahriman pronalazi svoj plijen, kako bi Mihaelu oteo inteligenciju, oduzeo je Mihaelu. Tada se događa nešto što igra mnogo veću ulogu u našem vremenu nego se to obično vjeruje. Ahrimanski duhovi se ne mogu inkarnirati, ali mogu inkorporirati, privremeno prožeti ljudske duše, ući u ljudska tijela. Tada je briljantni, sjajni, uzvišeni duh ahrimanske inteligencije mnogo, mnogo jači od onoga što je u individualnom ljudskom biću. Bez obzira koliko pojedina osoba bila inteligentna, bez obzira koliko je osoba naučila: kada je fizičko tijelo potpuno apsorbirano onim što je naučeno, ahrimanski duh se može ugraditi u njega na neko vrijeme. Tada je Ahriman taj koji gleda iz očiju, Ahriman je taj koji miče prstima, Ahriman je taj koji ispuhuje nos, Ahriman koji hoda.
Antropozofi ne smiju bježati od takvih uvida. Jer samo to može dovesti intelektualizam u njegovoj stvarnosti pred dušu. Ahriman je velika, izvanredna inteligencija, i Ahriman želi postići nešto prodorno i temeljito sa zemaljskom evolucijom. On koristi svaku priliku gdje se duhovnost nekako smjesti u čovjekovo fizičko tijelo na način da se fizičko tijelo snažno zahvaća, da se svijest na neki način zatamni tim snažnim hvatanjem tijela od strane duha. A onda se dogodi – to je postalo moguće upravo u naše vrijeme – da u ljudskom biću obitava briljantan duh, ali nadilazi ljudsku osobnost. Tada takav duh, koji je u ljudskoj osobnosti i nadilazi ovu ljudsku osobnost, može raditi na Zemlji, raditi kao što ljudi rade.
To je ono čemu u početku teži Ahriman, snažno teži tome. Rekao sam vam o ponovnoj pojavi na Zemlji onih koji se sada približavaju duhovnosti, koji su iskreni i intenzivni; to će biti na kraju stoljeća. Ali upravo bi to vrijeme Ahrimanovi duhovi željeli maksimalno iskoristiti jer su ljudi toliko uvijeni u ono što je inteligencija, jer su ljudi tako nevjerojatno pametni. Čovjek se već danas boji susresti pametnu osobu! Ali taj strah morate imati stalno, jer su skoro svi pametni, ne možete se izvući iz straha da su ljudi pametni. I slučaj je da tu pamet, koja se njeguje, koristi Ahriman. Ako su tijela također posebno pogodna za zamagljivanje svijesti, onda se događa da se i sam Ahriman pojavljuje uklopljen u ljudski oblik. Postoje dokazi da se Ahriman već dva puta pojavio kao pisac na ovaj način. Za one koji žele jasno i oštro sagledati život kao antropozofi, važno je u tom slučaju ne pogriješiti.
Kakva je korist, dragi moji prijatelji, ako netko negdje objavi knjigu i upiše svoje ime, a on uopće nije autor? Tada se pravog autora pobrka s drugim. Ako je Ahriman autor bilo koje knjige, kakva korist od nje ako ne shvatite tko je pravi autor, ako nekoga drugoga uzmete za autora, dok je Ahriman taj koji svojim briljantnim darom pronalazi put čak i u stil čovjeka! Kako to može ispasti dobro ako je Ahriman autor, i to se pobrka s ljudskim djelom? Stjecanje razboritosti u ovom području je ono što je apsolutno neophodno, dragi moji prijatelji.
Želio sam doći do ove točke, kako bih se općenito osvrnuo na pojavu koja se događa u naše doba. Na predavanju idućeg petka detaljnije ću govoriti o takvim pojavama.