.- 3. Treće predavanje, Dornach, 6. srpnja 1924
Veza između procesa na nebu i ljudske egzistencije na Zemlji. Što god se događa na Zemlji ima svoj pandan u duhovnim svjetovima. Koje su duhovne, kozmičke stvarnosti u osnovi takve zajednice kao što je Antropozofsko društvo? Što je predodređenje koje dovodi dušu u antropozofiju? - Čežnja za Kristom prati mnoge duše iz pred- zemaljskog postojanja u zemaljsko postojanje, težnja da se Krist ponovno prepozna kao biće Sunca: posljedica velikih kozmičkih imaginacija. - Osjećaj Krista miješa se s idejama starog poganstva; tu je utkana mogućnost da neke duše podlegnu iskušenjima Lucifera ili Ahrimana.
Vidjeli smo kako razmatranja karme, u kojoj je zatvorena ljudska sudbina, vodi od najudaljenijih krajeva kozmosa, od zvjezdanih svjetova, do najintimnijih iskustava ljudskog srca, utoliko što je to srce izraz svega što čovjek osjeća da mu se događa u vezi s njegovom zemaljskom egzistencijom. Stalno iznova, kada želimo suditi iz dubljeg razumijevanja karmičkih veza, od nas se traži da pogledamo ova dva područja egzistencije, koja su tako udaljena jedno od drugog. Doista treba reći: što god netko smatrao, bilo da se radi o prirodi, ili konfiguraciji ljudskog razvoja u povijesti, ili životu nacija, ništa od toga ne vodi toliko visoko u kozmos kao razmatranje karme. Ovo razmatranje karme, općenito, skreće našu pozornost na vezu ljudskog života, ostvarenog ovdje na Zemlji, i onoga što se događa u prostranstvu svijeta. Vidimo ovaj ljudski život kako se odvija na Zemlji, dosežući svoju granicu u određenom kontekstu, oko otprilike sedamdesete godine. Ono što je izvan toga zapravo je dar milosti života. Ono što je ispod je pod karmičkim utjecajem; i morat ćemo to razmotriti.
Ali čovjek može – već smo to dotakli s raznih gledišta u raznim razmatranjima – u ljudskom životu na Zemlji računati na oko sedamdeset i dvije godine. Gledano u odnosu na pozadinu tajni kozmosa, sedamdeset i dvije godine su izvanredan broj, čije značenje vam sine tek kada, mogu reći, razmislite o kozmičkoj tajni ljudskog života na Zemlji. Već smo opisali što je zapravo zvjezdani svijet s duhovne točke gledišta. Kada uđemo u novi život na Zemlji, vraćamo se, da tako kažemo, iz svijeta zvijezda u život na Zemlji. I tada se primjećuje kako se stara gledanja, čak i ako se tradicionalno ne vežemo za njih, jednostavno ponovno pojavljuju čim se pristupi odgovarajućem području uz pomoć današnjih duhovnih istraživanja. Vidjeli smo kako razne zvijezde, poput zvijezda stajaćica, sudjeluju u ljudskom životu, u onome što prožima ljudski život ovdje na Zemlji. Na kraju, kada smo proživjeli život koji nije zapeo previše rano, živjeli barem polovicu zemaljskog vremena, može se reći: ljudsko biće, kada dolazi iz duhovno- kozmičkih prostranstava u zemaljsko postojanje, uvijek dolazi s određene zvijezde. Može se ići tim smjerom, i to nije neobjektivno, već naprotiv sasvim precizno, kada kažemo da će čovjek jednog dana imati 'svoju zvijezdu'. Određena zvijezda, zvijezda stajaćica, čovjekov je duhovni dom.
Ako ono što je doživljeno izvan prostora i vremena, između smrti i novog rođenja, pretvorite u svoju prostornu sliku, tada morate sebi reći: svaki čovjek ima svoju zvijezdu, koja je odlučujuća za ono što radi između smrti i novog rođenja, a dolazi iz smjera određene zvijezde. - Tako da si možemo predočiti ideju: ako pogledamo cjelokupnu ljudsku rasu koja nastanjuje Zemlju, ako pogledamo na Zemlju i prođemo kroz kontinente, naći ćemo te kontinente naseljene ljudima koji su trenutno utjelovljeni. Ostali ljudi – gdje ih nalazimo u kozmosu? Kamo moramo gledati u kozmosu ako pogled svoje duše želimo usmjeriti na njih, nakon što su tamo proveli neko vrijeme nakon što su prošli vrata smrti? U pravom smjeru gledamo kada gledamo u zvjezdano nebo. To su duše – barem su to smjerovi koji nam omogućuju da pronađemo duše – koje su između smrti i novog rođenja. Promatramo cijelu ljudsku rasu koja nastanjuje Zemlju kada pogledamo gore- i dolje.
U oblasti planeta nalazimo samo one koji su tek na putu od tamo, li na putu onamo. Ali ne možemo govoriti o ponoćnom satu postojanja između smrti i novog rođenja, bez razmišljanja o nekoj zvijezdi, na kojoj onda, u određenom smislu, ali uzimajući u obzir ono što sam rekao o zvjezdanim bićima, čovjek obitava između smrti i novog rođenja. Dragi prijatelji, kada se onda približimo kozmosu s takvim znanjem: tamo su vani zvijezde, znakovi svjetova, iz kojih svijetli i svjetluca prema nama život duše onih koji su između smrti i novog rođenja – tada postajemo svjesni da možemo gledati u zviježđa i zapitati se: kako je sve što vidimo u kozmosu povezano s ljudskim životom? - Tada učimo gledati gore na drugačiji način, gledajući gore u srebrni Mjesec, u blistavo Sunce, u zvijezde koje svjetlucaju noću; sa svim tim se osjećamo sjedinjeni. A to je nešto što bi ljudske duše trebale postići kroz antropozofiju: da se te ljudske duše osjećaju sjedinjene s cijelim kozmosom. Ali tek tada nam sinu određene misterije postojanja.
Dragi moji prijatelji, Sunce izlazi i zalazi, zvijezde izlaze i zalaze. Možemo gledati zalazak Sunca, recimo, u području gdje su određene skupine zvijezda. Možemo pratiti taj prividni kurs, kako se danas kaže, koji zvijezde čine svojom orbitom oko Zemlje; možemo pratiti hod Sunca. Danas kažemo da u tijeku dvadeset četiri sata Sunce kruži oko Zemlje – naizgled, naravno – da zvijezde kruže oko Zemlje. To je ono što mi kažemo, ali to nije baš pravi način za to kazati. Ako stalno iznova pažljivo promatramo tijek zvijezda i Sunca, doznat ćemo da Sunce ne izlazi uvijek u isto vrijeme u odnosu na zvijezde, nego uvijek nešto kasnije; svaki dan malo kasnije dolazi na mjesto gdje je bilo u odnosu na zvijezde prethodnog dana. A onda se ti vremenski isječci, za koje Sunce uvijek zaostaje za hodom zvijezda, zbrajaju, postaju jedan sat, postaju dva sata, postaju tri sata, i konačno postaju jedan dan. I dolazi trenutak kad možemo reći: Sunce je jedan dan zaostalo za zvijezdama.
A sada pretpostavimo da je netko, recimo, rođen prvog ožujka bilo koje godine, i da je živio do kraja svoje sedamdeset druge godine. Svoj rođendan uvijek slavi prvog ožujka jer Sunce kaže da mu je rođendan prvog ožujka. I može ga slaviti tako, jer kroz te sedamdeset dvije godine, Sunce sija, čak i ako napreduje u odnosu na zvijezde, ali uvijek u blizini one zvijezde koja je sjala kad je čovjek stigao na Zemlju.
Ali kad je čovjek poživio sedamdeset dvije godine, prošao je cijeli dan, i on u starosti stiže na mjesto, gdje je Sunce napustilo zvijezdu u koju je ušlo kada je započeo svoj život. I dođe prvi ožujka i rođendan: zvijezde više ne govore ono što govori Sunce. Zvijezde kažu da je drugi ožujak, Sunce kaže da je prvi ožujak: čovjek je izgubio kozmički dan, jer treba sedamdeset dvije godine da Sunce zaostane jedan dan.
I za to vrijeme, dok Sunce može biti u području svoje zvijezde, čovjek može živjeti na Zemlji. Onda, pod normalnim okolnostima, kada Sunce više ne umiruje zvijezdu o njegovoj egzistenciji na Zemlji, kada Sunce više ne kaže njegovoj zvijezdi: on je dolje, a ja ću ti samoinicijativno dati što ti taj čovjek ima za dati, jer za sada ja, pokrivajući te, činim za njega ono što si ti radila između smrti i novog rođenja; ako Sunce to više ne može reći zvijezdi, zvijezda pak poziva čovjeka natrag.
I tu imate događaje na nebu koji su izravno povezani s čovjekovim postojanjem na Zemlji: u misterijima neba vidimo izraženu životnu dob čovjeka. Čovjek može živjeti sedamdeset i dvije godine jer Sunce u tom vremenu zaostane za jedan dan. Tada više ne može umiriti zvijezdu koju je prethodno umirivalo stojeći pred njim, tako da je ponovno postao slobodan za duhovno- duševni rad čovjeka u kozmosu.
Te se stvari zapravo ne mogu razumjeti drugačije nego kada prema njima imamo poštovanje, ono poštovanje koje se u drevnim misterijima nazivalo poštovanjem za ono što je iznad. Jer ovo poštovanje prema onom višem, uvijek nas iznova navodi da pogledamo ono što se događa ovdje na Zemlji u vezi s onim što se događa u moćnom, veličanstvenom zapisu u zvijezdama. Ljudi danas zapravo vode vrlo ograničen život, primjerice, u usporedbi sa životom koji se još vodio na početku trećeg post- atlantskog razdoblja, kada se ljudi nisu ravnali prema onome što su njihovi koraci na Zemlji, već prema onome što zvijezde u kozmosu govore ljudskim životima.
Vidite, kada ste svjesni takvih veza i ako ste u stanju takve veze apsorbirati u svojoj duši s poštovanjem, tada ćete također sebi moći reći: što god da se dogodi ovdje na Zemlji, ima svoj korelat, svoj pandan u duhovnim svjetovima. A zvjezdani zapis izražava vezu između onoga što se ovdje događa i onoga što se – ako govorimo sa zemaljske točke gledišta – dogodilo neko vrijeme ranije u duhovnom svijetu. I zapravo se svako karmičko razmatranje mora uzeti s takvim svetim poštovanjem prema misterijama svijeta.
S takvim svetim poštovanjem, sada pristupimo nekim karmičkim razmatranjima, kojima ćemo se ovdje pozabaviti u doglednoj budućnosti. Uzmimo prvo jednu stvar: ovdje sjedi nekoliko ljudi, dio onoga što se zove Antropozofsko društvo. Ipak, bez obzira na to je li netko sjedinjen s ovim antropozofskim društvom s jačim ili sa slabijim vezama, to je dio ljudske sudbine, a za neke je temeljna, intenzivna sudbina to da su pronašli put u antropozofsko društvo. I dio je produhovljenja koje bi antropozofsko društvo trebalo pronaći od Božićnog zasjedanja, da sve više postane svjesno duhovne i kozmičke osnove takve zajednice kao što je antropozofsko društvo. Iz te svijesti pojedinac može stajati unutar društva.
Stoga je razumljivo da, s odgovornostima koje proizlaze iz Božićnog zasjedanja, sada moramo početi govoriti o karmi antropozofskog društva, o ovoj vrlo kompliciranoj karmi; jer to je opća karma koja proizlazi iz karmičkog odnosa mnogih pojedinačnih ljudi. A ako uzmete u obzir sve što je rečeno u tijeku ovih predavanja o karmi i ono što proizlazi iz drugih veza koje su ovdje razmatrane u svom pravom i dubokom značenju, onda ćete doći do zaključka, dragi prijatelji, da ono što se ovdje događa, da niz ljudi dođe u antropozofsko društvo kroz svoju karmu, to ću nazvati događajem koji se dogodio tim ljudima prije nego što su ušli u zemaljsko postojanje, a to je opet posljedica događaja koji su se zbili u prethodnim životima na Zemlji.
Ako sada pustite da vam misli lutaju po tome što je potaknuto takvom idejom, tada ćete reći: ova se misao postupno može produbljivati tako da povijest iza Antropozofskog društva izgleda duhovno. No, to se ne može dogoditi na brzinu, može se samo polako i postupno osvijestiti, tako da postane jasno da se djelovanje Antropozofskog društva gradi na temeljima koji su antropozofima apsolutno dostupni. A sada, vidite, prije svega antropozofija je ta koja drži društvo na okupu, antropozofija kao takva. A antropozofiju mora na neki način tražiti svatko tko se pridruži društvu. To ima svoje pred- događaje doživljene – želimo to pratiti samo do te točke – prije nego duše, koje će postati antropozofi, siđu u zemaljsko postojanje.
Ali ako gledate na svijet s određenim uvidom u ono što se zapravo događa, onda se danas mora reći sljedeće: danas u svijetu postoji mnogo ljudi koji se nađu ovdje ili ondje, za koje se mora reći, ako se uzme u obzir njihova povezanost s njihovim pred- zemaljskim postojanjem, doista se mora reći: oni su kroz pred- zemaljsko postojanje bili predodređeni za Antropozofsko društvo a zbog određenih događaja ne mogu pronaći svoj put u njega. - Ima puno više takvih ljudi nego što mislite. Ali to u naša srca postavlja pitanje: koje je predodređenje, koje je predodređenje koje vodi dušu u antropozofiju?
Vidite, prvo bih želio početi s ekstremnim slučajevima; koji nas mogu podučiti kako se karma pokazuje u takvim stvarima. U Antropozofskom društvu pitanje karme postavlja se, moglo bi se reći, za pojedinca na intenzivniji način nego na bilo kojim drugim područjima. Samo želim istaknuti sljedeće: pretpostavimo da se duše koje su trenutno utjelovljene u ljudskom tijelu obično ne vraćaju tako daleko, mogli bi reći uopće ne, da su u prošlim životima na Zemlji mogle nešto iskusiti što ih – pretpostavimo radikalan primjer – dovodi u euritmiju unutar antropozofskog pokreta; jednostavno jer euritmija nije postojala u onim vremenima kada su bile utjelovljene duše koje danas traže euritmiju.
Tada se postavlja goruće pitanje: iz kakve se karmičke pozadine duša može probiti do euritmije? Ali tako je u svim pojedinim područjima života u cjelini: danas postoje duše koje traže put do onoga što daje antropozofija. Kako uspijevaju razviti u smjeru antropozofije ono što su preduvjeti njihove karme iz prethodnih života na Zemlji?
Prije svega to su one duše koje su snažnim unutarnjim intenzitetom vođene prema antropozofiji. Taj intenzitet nije isti za sve, ali postoje duše koje su snažnim unutarnjim intenzitetom tjerane prema antropozofiji, kao da se čini da idu ravno prema antropozofiji i ulaze u neko područje antropozofskog života.
Postoji niz duša koje upravljaju njihovim kozmičkim smjerom jer su posebnom snagom osjećale u prošlim stoljećima, u kojima su proživljavale svoj prethodni zemaljski život, da je kršćanstvo došlo do određene prekretnice. Živjele su u dobu kada je kršćanstvo uglavnom imalo utjecaj na više ili manje instinktivni život osjećaja, kada se kršćanstvo prakticiralo samo po sebi, ali instinktivno, naravno, kada duše nisu postavljale pitanje: zašto sam ja kršćanin? - A kada svoj pogled ponovno okrenemo u 13., 12., 11., 10., 9., 8., stoljeće post- kršćanskog razvoja, posebno na one duše koje su bile pune kršćanstva, koje su urastale u doba svijesti, ali koje su kršćanstvo prije doba duše svijesti upile u čistu dušu, kojima je zasjalo ono što bi duša svijesti trebala donijeti u odnosu na svjetovne stvari.
Tako je njihovo kršćanstvo živjelo, mogu reći, nesvjesno, pa je ušlo u funkcioniranje organizma, da tako kažem, zaobilazeći glavu, što je u mnogočemu živjelo kao pobožno kršćanstvo, ali kršćanstvo koje nije došlo do jasnoće o sebi, koje je pred njih postavilo zahtjev – jer ono što je nesvjesno u jednom zemaljskom životu postaje malo svjesnije u sljedećem – da se postavi pitanje: zašto sam ja kršćanin?
Ali to je dovelo do činjenice – danas o tome govorim kao uvod, ali bit će pojašnjeno dalje – da su takve duše također imale i vezu u životu između smrti i novog rođenja, posebno u prvoj polovini 19. stoljeća, u duhovnom svijetu. I bilo je u prvoj polovici 19. stoljeća sjedinjenja duša u duhovnom svijetu koje su povukle posljedice kršćanstva koje su doživjele ovdje na Zemlji, u sjaju i sveobuhvatno, u sveobuhvatnoj objavi duhovnog svijeta. Osobito u prvoj polovici 19. stoljeća u životu između smrti i novog rođenja bilo je duša koje su nastojale pretočiti u kozmičke imaginacije ono što su osjećale u prethodnom kršćanskom životu. A ono što sam ovdje jednom opisao kao kult, dogodilo se u nadosjetilnom. I u tim kozmičkim imaginacijama, zajedničkom tkanju, bio je sakupljen veliki broj duša, u tim snažnim slikama buduće egzistencije koju je tada trebalo tražiti u promijenjenom obliku tijekom sljedećeg zemaljskog postojanja.
Ali u sve to su bili utkani i teški unutarnji konflikti koji su se odvijali između sedmog i trinaestog ili četrnaestog stoljeća naše ere, koji su bili mnogo teži nego se obično misli. Duše o kojima govorim prošle su kroz to vrijeme. I sve što su prošle utkale su u te moćne kozmičke imaginacije koje je u prvoj polovici 19. stoljeća kolektivno tkao veći broj duša.
Sve kozmičke imaginacije koje su bile ispletene, odvijale su se tako da se s jedne strane ne mogu opisati drugačije nego kao neka vrsta osjećaja čežnje, iščekivanja. Svu ovu razradu moćnih kozmičkih imaginacija, te duše doživljavaju na takav način da u svojim dušama imaju zgusnut osjećaj, u svojim bestjelesnim dušama, ali zgusnut iz mnogo detalja; to je osjećaj koji mogu opisati na sljedeći način: u posljednjem zemaljskom postojanju iskusili smo sklonost Kristu. Duboko smo osjećali misterije koje je tradicija čuvala za kršćane, svete i ozbiljne događaje koji su se zbili u Palestini na početku kršćanske ere. Ali je li pred našim dušama u svoj svojoj slavi, u svom svojem sjaju, stajao ovaj Krist? To pitanje im je bilo na umu. Rekli su: nismo li tek nakon naše smrti čuli kako je Krist s kozmičkih visina sišao na Zemlju kao biće Sunca? Jesmo li Ga doživjeli kao biće Sunca? Ovdje Ga više nema: sjedinjen je sa Zemljom; ovdje postoji samo nešto poput kozmičkog sjećanja na njega. Moramo pronaći svoj put natrag na Zemlju kako bismo imali Krista pred našim dušama. Čežnja za Kristom pratila je ove duše – iz tkanja velikih, veličanstvenih, kozmičkih imaginacija satkanih s duhovima viših hijerarhija; ta je čežnja pratila ove duše iz pred- zemaljskog postojanja u zemaljsko.
To je nešto što se može doživjeti zadivljujućim intenzitetom u duhovnoj viziji, promatrajući što se događalo u utjelovljenom i ne- utovljenom čovječanstvu kroz 19. i 20. stoljeće. I tu su se s tim dojmovima pomiješale najrazličitije stvari. Jer upravo zato što su duše koje se sada ponovno pojavljuju, u svom osjećaju za Krista, sudjelovale u svemu što se događalo između onih koji su težili kršćanstvu i onih koji su još uvijek bili unutar ideja starog poganstva, kao što je to uglavnom bio slučaj u stoljećima na koja sam se osvrnuo, upravo zbog toga postoji zaista mnogo toga što je prisutno za te duše, što u duši dovodi do mogućnosti, s jedne strane, luciferskih iskušenja, a s druge strane, iskušenja Ahrimana. Jer u karmu, Lucifer i Ahriman, upleću se baš kao i dobri bogovi. To smo već vidjeli.
Pa sve što je utkano u ono što se danas događa u svojim karmičkim učincima mora se detaljno pratiti kako bi se doista slijedili duhovni temelji antropozofskih stremljenja. A ako se Božićno zasjedanje shvaća ozbiljno, to je definitivno vrijeme kada se s određenih stvari može, da tako kažemo, skinuti veo. Ali stvari treba shvatiti s potrebnom ozbiljnošću.
Kao što sam rekao počnimo s radikalnim slučajem. Ostavimo ono što je upravo rečeno na današnjem predavanju u pozadini, tako što ćemo raspravljati o sljedećem.
Vidimo kako ljudske duše kroz svoj odgoj, kroz ono što doživljavaju na Zemlji, pronalazeći put iz pred- zemaljskog postojanja u zemaljsko, koje traže put u antropozofsko društvo, koje su također neko vrijeme u antropozofskom društvu. Među njima se može dogoditi da upravo što se takva duša pokaže kao revan, često i previše revan, član Antropozofskog društva, kasnije postane njegov najnasilniji protivnik. Pogledajmo karmu u tako ekstremnom slučaju.
Uzmimo ovaj ekstremni slučaj: netko ulazi u antropozofsko društvo, pokazuje se kao revni član; nakon nekog vremena uspijeva ne samo postati protivnik, nego možda i uvredljiv protivnik – to je u biti vrlo, vrlo čudna karma.
Razmotrimo pojedini slučaj. Postoji duša. Osvrćemo se na prijašnje zemaljsko postojanje. Pritom se osvrćemo na vrijeme kada su tu bila sjećanja iz poganskih vremena, što je za mnoge primamljivo, i kada su ljudi pronašli put u ono što se, mogu reći, kao toplina širilo u to vrijeme kao kršćanstvo, što su mnogi primili s određenom površnošću.
Kad se priča o ovakvim stvarima, uvijek se mora biti svjestan da se od svog života na Zemlji mora negdje početi. Svaki život na Zemlji zauzvrat vodi u ranije, tako da naravno postoje neobjašnjivi ostaci koji se mogu nazvati pukim činjenicama. Oni su opet karmičke posljedice još ranijih događaja; ali nekako se mora početi.
Sada se može vidjeti takva duša kakva se nalazi upravo u to vrijeme – pronađena na način koji je mene i druge u društvu prilično duboko dirnuo – nalazi se u tom vremenu na koje sam aludirao, kao svojevrsni propali zlatar, u posjedu spisa, rukopisa koje je jedva mogla razumjeti, koje je tumačila na svoj način, a onda je eksperimentirala prema uputama, a da zapravo nije imala pojma što radi. Uostalom, uvid u duhovno- kemijske veze nije laka stvar. I tako vidimo ovog eksperimentatora s malom bibliotekom najrazličitijih spisa, koji vode daleko u arapsko- maurske veze, i vidimo kako ta osoba razvija svoju aktivnost na udaljenom mjestu, ali mjestu koje posjećuju mnogi znatiželjnici. Pod utjecajem te aktivnosti, u koju se upustio bez razumijevanja, na kraju dobiva posebnu fizičku iznurenost, koja posebno pogađa grkljan – to je muška inkarnacija – tako da glas postaje sve više promukao i konačno gotovo da je nestao.
Sada su kršćanska učenja raširena, posvuda dotiču ljude. S jedne strane, postoji pohlepa u ovoj osobi da dođe do zlata, a zlatom bi se mogle postići mnoge druge stvari da je to bilo uspješno; s druge strane, kršćanstvo mu prilazi na način da je on pun prijekora. Razvija se nešto, mogu reći, kao faustovsko raspoloženje, ali nije pročišćeno. Osjećaj postaje sve jači: Nisam li strašno pogriješio? I malo po malo, pod utjecajem takvih misli, razvija se skeptični pogled koji živi u duši: gubitak glasa je Božja kazna, za petljanje s nevaljalim stvarima.
U takvom stanju duha dotična osoba je tražila savjet ljudi koji su se sada također povezani s Antropozofskim društvom, koji su mogli intervenirati u njegovu sudbinu na način da su mu spasili dušu od ovih, da tako kažem, dubokih sumnji. Može se govoriti o svojevrsnom spasenju duše. Ali sve se to odvijalo tako da je to dotični proživljavao s osjećajem koji je ostao samo izvana. S jedne strane, obuzela ga je svojevrsna zahvalnost onima koji su ga duhovno spasili; s druge strane, užasno ahrimanski poriv pomiješao se s tim nedostatkom jasnoće zbog onoga što se tu dogodilo: nakon snažne sklonosti neispravnom- magijskom, ne baš istinski osjećaj kršćanske pravde; uz sve ovo pomiješan ahrimanski poriv. Budući da je to u dušu unijelo zbrku, dotična osoba je u svoju zahvalnost unijela ahrimansku crtu, i zahvala se pretvorila u nešto što je u duši našlo nedostojan izraz, i to se ponovno pojavilo u duši kada je u životu između smrti i novog rođenja došla do točke koju sam nazvao prvom polovinom 19. stoljeća. Tako da je tada proživio ono što je duša tada razvila u smislu vanjske, mogao bih reći, puzajuće zahvale, u svoj svojoj nedostojnosti.
I tako vidimo ovu sliku ahrimanizirane zahvalnosti pomiješanu u kozmičke imaginacije o kojima sam govorio. I vidimo kako ova duša silazi iz pred- zemaljskog postojanja u zemaljsko postojanje, s jedne strane sa svim onim porivima koji su joj dolazili iz vremena kada je tragala za zlatom, materijalizacija duhovne težnje, dok se s druge strane nešto razvija pod ahrimanskim utjecajem, što se jasno može opaziti kao osjećaj srama zbog nepravilno izražene zahvale. Ove dvije struje žive u duši kada se spušta, a te dvije struje izražene se time da dotična ličnost, kada je ponovno postala osobnost u zemaljskom životu, traži put do onih koji su bili tamo, gdje je ta duša bila u prvoj polovici 19. stoljeća.
Sada se prije svega, javlja nešto poput sjećanja na ono što je doživljeno u slikovnoj kompoziciji nepravilne, eksternalizirane zahvalnosti – sve se to događa, rekao bih, kao automatski – a onda ono što živi unutra se budi, što sam opisao kao osjećaj srama o vlastitoj nečovječnosti. To obuzima ovu dušu. Ali budući da je ovo ahrimanizirano – naravno, i iz karme ranijih vremena – izlijeva se nešto poput strašne mržnje na sve čemu se čovjek isprva okrenuo. A osjećaj srama koji se preokrenuo transformira se, transformira u bijesnu opoziciju, u kombinaciji s ogromnim razočaranjem da su, sve one nesvjesne težnje, našle tako malo zadovoljstva. Jer bile bi zadovoljene da se dogodilo nešto slično onome što je sadržano u nepriličnoj umjetnosti pravljenja zlata.
Vidite, dragi moji prijatelji, tu imamo primjer kako se stvari okreću iznutra u radikalnom slučaju; kako moramo tražiti čudne, tajanstvene stvari poput veze između srama i mržnje u prijašnjoj egzistenciji ako želimo razumjeti sadašnji život iz ranijih uvjeta.
Vidite, ako ovako gledate na stvari, onda se nešto razumijevanja izlije na sve što se događa u svijetu kroz ljude, a onda ako ideju karme shvatite ozbiljno počinju velike poteškoće u životu. Ali te poteškoće dolaze, jer su ukorijenjene u samoj prirodi ljudskog života. A pokret poput antropozofskog mora biti mnogo izložen, jer samo kroz to može razviti snagu koja mu je potrebna.
Ovaj primjer sam naveo da vidite da se i negativno mora tražiti, da tako kažem, u karmičkoj povezanosti s cjelokupnom sudbinom koju antropozofski pokret pušta da proizađe iz prethodnih inkarnacija onih koji su ujedinjeni u društvu, i sa onim što se sada događa.
Na taj se način, dragi moji prijatelji, može nadati da će se postupno probuditi potpuno novo shvaćanje prirode antropozofskog društva, da će se može istražiti duša Antropozofskog društva, da tako kažem, sa svim svojim raznim poteškoćama. Jer i ovdje se ne smije ostati pri individualnom ljudskom životu, nego se treba vratiti onome što je zapravo, ne može se reći, ponovno utjelovljeno, nego ponovno doživljeno. I to je ono s čime sam danas htio početi.