.- 4. Četvrto predavanje, Dornach, 8. srpnja 1924
U antropozofskom pokretu mogu se razlikovati dvije skupine duša: jedna s unutarnjom potrebom srca da stavi Krista u središte; druga ga želi prepoznati iz kozmologije, zemaljske i ljudske povijesti. Podrijetlo ovih skupina seže u vremena atlantskih proročišta. Osobito je važno utjelovljenje koje pada u prva stoljeća nove ere. Neke ljudske duše imale su mnogo, druge relativno malo, inkarnacija na Zemlji. Duše jedne grupe, uzete kao cjelina, primile su kršćanstvo u tim ranim stoljećima uglavnom putem intelekta; ostali su primili impulse prvenstveno u volju. Iz iskustva poslije smrti i moćnih imaginacija s početka 19. stoljeća, oni prvi su sa sobom ponijeli čežnju da saznaju nešto o kozmologiji, dok su drugi radije upijali impulse u svoju volju, kao da se sjećaju odluke koju su donijeli.
Danas bih htio nešto dodati našim razmatranjima što će nam omogućiti da pobliže pratimo karmičke veze antropozofskog pokreta. Ono što danas želim dodati temelji se na činjenici da u antropozofskom pokretu postoje dvije skupine ljudi. Općenito sam okarakterizirao kako se antropozofski pokret sastoji od pojedinaca. To se naravno, misli na široko, ali u antropozofskom pokretu postoje dvije skupine ljudi. Samo pojave koje to karakteriziraju nisu tako očite; nisu takve da bi se grubim opažanjem moglo reći: kod jednog je tako, a kod drugog tako. Mnogo toga što ću danas morati okarakterizirati ne leži u običnoj svijesti ličnosti, već leži, kao i većina karmičkih stvari, u instinktima, u podsvijesti, ali to je definitivno oblikovano u karakteru, temperamentu, ponašanju i djelovanju.
Moramo razlikovati jednu skupinu koja stoji uz kršćanstvo na način da je pripadnicima ove skupine pripadnost kršćanstvu osobito važna, te da u njihovim dušama živi težnja da sebe kao antropozofi nazivaju kršćanima u pravom smislu riječi, kako oni to shvaćaju. Za ovu skupinu zapravo je utjeha što se u potpunosti može reći: antropozofski pokret predstavlja takav pokret, koji prepoznaje i nosi u sebi Kristov impuls. I zbog toga bi ova grupa osjećala krivnju da to nije slučaj.
Druga skupina nije ništa manje iskreno kršćanska u objavi ili otkrivanju svoje osobnosti, ali je slučaj da ova skupina zapravo pristupa kršćanstvu s drugom pretpostavkom. Takav je slučaj da ova skupina u početku nalazi zadovoljstvo u antropozofskoj kozmologiji, u razvoju Zemlje iz drugih planetarnih oblika, nalazi zadovoljstvo u onome što antropozofija ima za reći o ljudskim bićima općenito, i polazeći odatle, prirodno vodi do kršćanstva, ali nema u istoj mjeri unutarnju potrebu srca da stavi Krista u središte. Kao što sam rekao, te se stvari odvijaju uglavnom u podsvijesti. Svatko tko može prakticirati promatranje duše, uvijek zna kako u svakom pojedinačnom slučaju na pravi način prosuditi.
Sada, preduvjeti za ovo grupiranje sežu u drevna vremena. Iz mojih 'Osnova tajne znanosti' znate da su u određeno vrijeme u evoluciji Zemlje duše napustile tekuću zemaljsku evoluciju, da su naselile druge planete, i da su tijekom određenog vremena, u vrijeme Lemurije i Atlantide, ponovno sišle na Zemlju. A također znamo da su pod utjecajem činjenice da su duše sišle s raznih planeta, Jupitera, Saturna, Marsa i tako dalje, ali i od Sunca, da bi poprimile zemaljski oblik, izvorne misterije, kojima se također bavim u mojim 'Osnovama tajne znanosti', nazvao sam proročišta.
Sada su te duše bile takve da je među njima naravno bilo mnogo onih koje su, zbog vrlo stare karme, težili ići u struju koja je tada postala kršćanska. Moramo imati na umu da jedva trećina zemaljskog stanovništva ispovijeda kršćanstvo, te da se stoga može reći samo da je određeni dio ljudskih duša koje su tamo sišle, razvile sklonost, poriv za razvojem u kršćanskom smjeru.
Duše su sišle u različito vrijeme, a ima i onih koje su sišle relativno rano, u ranim danima evolucije Atlantide. Ali ima i onih koje su sišle relativno kasno, koje su, da tako kažem, imale dug pred- zemaljski planetarni boravak. To su vrste duša u kojima, ako se vratite iz njihove sadašnje inkarnacije, možete doći do utjelovljenja u prvoj polovici Srednjeg vijeka, možda do kršćanske inkarnacije, zatim, ako se vratite dalje unatrag, do one predkršćanske, i tako dalje, tako da o najranijoj inkarnaciji s kojom se susrećemo, treba reći: sada se ide unatrag gore u planetarno. Te duše nisu bile prije tu u zemaljskim inkarnacijama. S drugim dušama koje su također ušle u kršćanstvo situacija je takva da se možemo vratiti daleko unatrag, pronaći mnoga utjelovljenja, i onda su te duše nakon mnogih predkršćanskih, također atlantskih inkarnacija, uronile u kršćansku struju.
Sada, naravno, za sva intelektualna razmatranja, nešto što sam upravo spomenuo je vrlo zavaravajuće; jer bi se lako moglo doći do uvjerenja da se u slučaju takvih ličnosti koje su, s današnjom civilizacijskom prosudbom, moraju smatrati posebno sposobnim umovima, da postoji mnogo inkarnacija unatrag. No, to ne mora biti tako, sasvim je moguće da one osobnosti koje imaju dobre sposobnosti u današnjem smislu, koje imaju sposobnosti koje utječu na život, budu one kod kojih se ne vraćamo unatrag na tolike inkarnacije.
Možda vas mogu podsjetiti na ono što sam rekao na Božićnom zasjedanju, inaugurirajući antropozofsku struju koju sada imamo u antropozofskom pokretu, gdje sam govorio o takvim individualnostima s kojima je povezan ep o Gilgamešu. Tada sam govorio o takvim individualnostima. S jednom od tih individualnosti imamo posla s relativno malo retrospektivnih inkarnacija. S druge strane, kod drugih imamo posla s mnogim inkarnacijama koje sežu unatrag.
Pa, prije svega, bez obzira na to postoje li među- inkarnacije ili ne, za ljudske duše koje danas dolaze u antropozofiju važna je ta inkarnacija – koja se u pravilu prostire na dugo vremensko razdoblje, dva do tri stoljeća – koja pada otprilike u 3., 4., 5. stoljeće poslije Krista, a kod nekih i u kasnija vremena. Dakle, prije svega moramo sagledati iskustva duša tijekom ovog vremena – za neke to seže do 7. ili 8. stoljeća, i onda se potvrđuje kasnijom inkarnacijom. Ali danas želim povezati stvar s prvom, da tako kažem, kršćanskom inkarnacijom.
Kod tih je duša vrlo važno kako su mogle pristupiti kršćanstvu prema njihovim preduvjetima, nakon svojih ranijih života na Zemlji. Vidite, dragi moji prijatelji, ovo pitanje je stoga važno karmičko pitanje, prije svega – također ćemo morati raspravljati o sekundarnim karmičkim pitanjima, da tako kažem, kasnije, ali ovo pitanje je kardinalno karmičko pitanje – jer ljudi dolaze u antropozofsko društvo, u početku ignorirajući mnoge druge, više nebitnije stvari, upravo kroz ta unutarnja iskustva ranijih inkarnacija, upravo kroz ono što je u njihovoj duši u smislu pogleda na svijet, i religijske pripadnosti, i onoga što je doživjela. Stoga, ono što su te duše doživjele u odnosu na znanje, svjetonazor i religiju, mora se staviti u prvi plan.
Sada u ovim prvim stoljećima kršćanskog razvoja, bilo je sasvim moguće nastaviti tradicionalno sa znanjem o Kristovoj prirodi koje je postojalo od osnutka kršćanstva, znanjem koje je otišlo toliko daleko da se onoga koji je živio kao Krist u Isusovoj osobnosti, smatralo stanovnikom Sunca, Bićem Sunca, prije nego je ušao u zemaljski život. Ne smije se misliti da je kršćanski svijet oduvijek bio neupućen u ove stvari kao danas. U prvim stoljećima kršćanstva ljudi su razumjeli određene odlomke u evanđelju koji vrlo jasno govore da je biće označeno kao Krist sišlo sa Sunca u ljudsko tijelo. Manje je važno kako su to zamišljali u detaljima; ali ova ideja koja je išla toliko daleko kako sam sada opisao, bila je nešto što je netko imao.
Ali u epohi o kojoj sada govorim, već je postojala manja mogućnost razumijevanja da je to biće koje je sišlo sa Sunca na Zemlju. A posebno su one duše koje su dolazile u kršćanstvo i imale mnoge zemaljske inkarnacije, koje sežu daleko u doba Atlantide – bilo je mnogo duša – one koje zapravo više nisu mogle razumjeti kako bi se Krista moglo nazvati bićem Sunca. Upravo one duše koje su se u svojim ranijim vjerovanjima osjećale povezane sa sunčevim proročištima, koje su zapravo već u doba Atlantide štovale Krista, ali dok su se klanjale Kristu gledale su u Sunce, te duše, koje su nekada – po izreci sv. Augustina * – čak i prije nego što je kršćanstvo utemeljeno na Zemlji, te su duše bile, da tako kažem, sunčani kršćani, iz cijele svoje duhovnosti nisu mogli pronaći ispravno shvaćanje da je Krist heroj Sunca. Zato su se radije držale onoga što je, bez ovog tumačenja, ove kristološke kozmologije, Krista zasigurno smatralo Bogom, ali Bogom nepoznatog podrijetla, koji se sjedinio s Isusovim tijelom. A onda su jednostavno prihvatili ono što se govori u evanđeljima pod pretpostavkama koje sam dao. Više nisu mogli gledati u kozmičke svjetove kako bi razumjeli Kristovu prirodu, upravo zato što su Krista upoznali samo u izvanzemaljskim svjetovima. Budući da su im zemaljske misterije, proročišta Sunca, uvijek govorila o Kristu kao o biću Sunca, nisu mogli prihvatiti gledište da je taj Krist, ovaj izvanzemaljski Krist, stvarno postao zemaljsko biće.
[* Sveti Augustin: Retractationes. I.XIII.3. "Kada sam rekao [u knjizi De Vera Religione] 'To je u naše vrijeme kršćanska religija, koju poznavati, to je najsigurnije i najizvjesnije spasenje', rečeno je u odnosu na ime, ne na stvar samu po sebi, kojoj je to ime. Jer sama stvar, koja je sada kršćanska religija, bila je tu među ljudima u drevnim vremenima, i nije nedostajala od početka ljudskog roda, sve do vremena kada je Krist došao u tijelu; nakon čega se prava religija, koja je uvijek bila tu, počela nazivati kršćanskom. Jer kada su Ga apostoli počeli propovijedati nakon uskrsnuća i uzašašća na nebo, i mnogi su povjerovali, prije svega u Antiohiji, kako je zapisano, nazvani su kršćanskim učenicima (Djela, XI,26). Stoga sam rekao: 'Ovo je u naše vrijeme kršćanska religija', ne zato što je nije bilo u ranijim vremenima, nego zato jer je u kasnijim vremenima dobila ovo ime."]
I tako, kada su ove duše prošle kroz vrata smrti, došle su u čudnu situaciju. Došle su u situaciju koju bih, ako je želim okarakterizirati pomalo trivijalno, mogao okarakterizirati riječima: u stanju nakon smrti, ti su se kršćani našli u situaciji u kojoj se nalazi osoba koja dobro zna ime druge osobe, možda je čula mnogo toga o njoj, ali je nikada nije osobno upoznala. Može se dogoditi da ako ostane bez podrške koju je imala kada je znala samo ime, onda kada se pojavi nešto gdje bi trebala upoznati stvarno biće, pred time je njen život duše iznevjeri.
I tako su se ove duše, o kojima sam upravo govorio, koje su u davna vremena osjećale da pripadaju proročištima Sunca, mogle u životu poslije smrti zapitati: da, gdje je zapravo Krist? Sada smo s bićima Sunca, uvijek smo Ga tamo nalazili; sada Ga ne možemo naći. - To da je On na Zemlji, to nisu ponijeli sa sobom u svoje misli i osjećaje, koji su ostali s njima kada su prošli kroz vrata smrti. Nakon smrti našli su se u velikoj neizvjesnosti o Kristu i u toj su neizvjesnosti živjeli. U mnogim pogledima su ostali u toj neizvjesnosti. I ako je u međuvremenu došlo do još jedne inkarnacije, lako su se priklonili skupinama, koje su opisane u vjerskoj povijesti Europe kao razna heretička društva.
I bez obzira jesu li prošli još jednu takvu inkarnaciju ili ne, oni su se sada našli, rekao bih, na tom velikom nadzemaljskom okupljanju koji sam ovdje opisao prošle nedjelje i koji sam smjestio u vrijeme prve polovice 19. stoljeća. Pred svojevrsnim nadosjetilnim kultom, koji se sastojao od moćnih imaginacija, pojavile su se i te iste duše, kojima je Kristov misterij Sunca, između ostalih stvari, postavljen pred duhovnim okom. Cilj je bio da te duše, koje su na izvjestan način došle u slijepu ulicu sa svojim kršćanstvom na opisani način, da ih se barem kroz slike, prije nego ponovno siđu u zemaljsku egzistenciju, da ih se približi Kristu, kojeg nisu baš znale, kojeg su izgubile, iako ne sasvim, tako da su ih zahvatile struje sumnje i nesigurnosti.
Te su se duše sada ponašale na osebujan način. Nisu postale još nesigurnije time što im se to pokazalo – za njih je postojala određena satisfakcija u životu između smrti i ponovnog rođenja, također svojevrsno oslobađanje od određenih sumnji – ali im je to dalo i svojevrsni podsjetnik na ono što su primili o Kristu, premda ne na način koji je prožet pravim kozmičkim smislom otajstva Golgote. I tako, u najdubljoj srži svog bića, zadržali su ogromnu toplinu i odanost osjećaju kršćanstva i u isto vrijeme podsvjesni osvit onih moćnih imaginacija. I sve se to spojilo u čežnji da mogu biti kršćani na pravi način. Kada su potom sišle, ponovno postale mlade, došle na Zemlju krajem 19. stoljeća ili na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, to su bile duše koje nisu mogle ništa drugo – primivši Krista s unutarnjim osjećajem bez kozmičkog razumijevanja u njihovoj ranoj kršćanskoj inkarnaciji – nego osjećati se privučene Kristu. Ali dojmovi koje su dobili u moćnim imaginacijama kojima su bile privučene u njihovom pred- zemaljskom životu, ostale su za njih nedefinirane čežnje. I zato im je bilo teško pronaći put u antropozofski pogled na svijet, utoliko što je ovaj antropozofski pogled na svijet prvo razmatrao kozmos, a kontemplaciju Krista ostavljao za kasnije. Zašto im je bilo teško? Bilo im je teško iz jednostavnog razloga što su morali odgovoriti na pitanje: što je antropozofija? – to pitanje im je stajalo na poseban način.
Postavimo pitanje: što je antropozofija u svojoj stvarnosti? Da, dragi moji prijatelji, ako pogledate sve divne, veličanstvene imaginacije koje su postojale kao nadosjetilni kult u prvoj polovici 19. stoljeća i prevedete ih u ljudske pojmove, onda imate antropozofiju.
Antropozofija je bila tu u prvoj polovici 19. stoljeća, gledajući sljedeću višu razinu iskustva, za duhovni svijet, iz kojeg čovjek silazi u zemaljsko postojanje. Nije bila na Zemlji, ali je bila tu. A kad se danas gleda na antropozofiju, onda se na nju gleda u smjeru prve polovice 19. stoljeća; tamo se vidi kao nešto što se podrazumijeva. Zapravo, možete je vidjeti i krajem 18. stoljeća.
I vidite, ljudi mogu imati sljedeće iskustvo. Postojala je ličnost koja je jednom bila u sasvim posebnom položaju. Preko prijatelja, pred njime se pojavila velika enigma ljudske egzistencije. Ali taj prijatelj je bio pomalo upleten u kantovski način mišljenja, pa je stvar izašla na apstraktno- filozofski način. Drugi se nije mogao snaći u 'uglatom' kantovskom razmišljanju i dušu mu je uzburkalo ovo pitanje: kako su kod ljudi povezani razum i osjetilna priroda? - Tada se, takoreći, nisu otvorila vrata, nego prolazi, koji su pustili da na trenutak u ovoj duši zasjaju te oblasti svijeta, u kojima su se odigrale te silne imaginacije. A onda je ono što je ušlo, ne kroz vrata, ne kroz prozore, nego kroz otvore, pretočeno u, mogao bih reći, minijaturne slike, izišlo je kao 'Priča o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani'. Jer osobnost na koju mislim je Goethe.
Ono što je došlo u 'Priči o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani' su minijaturne slike, mali odsjaji, ponekad čak pretočeni u slatke stvari. Stoga se ne mora činiti posebno čudnim da kada je u pitanju predstavljanje antropozofije u umjetničkim slikama, gdje se naravno moramo vratiti na imaginacije, da su moja 'Vrata inicijacije' u strukturi – premda u cijelom sadržaju drugačija – slična strukturi 'Priče o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani'.
Vidite, stvari stoje tako da već vidite povezanost kroz ono što se dogodilo. Svatko tko se u bilo kojem stupnju bavio okultnim činjenicama zna da je ono što se događa na Zemlji u osnovi odraz nečega što se davno prije dogodilo u duhovnom svijetu, premda s nekim varijacijama jer se ne miješaju neki duhovi koji prave prepreke, ali to se ranije dogodilo u duhovnom.
A one duše koje su se spremale sići u zemaljsko postojanje krajem 19. stoljeća, početkom 20. stoljeća, ili zapravo na prijelazu stoljeća, donijele su sa sobom određenu čežnju, doduše u podsvijesti, također da znaju nešto i o kozmologiji i slično, da na svijet gledaju u antropozofskom smislu. Ali njihova je strast za Kristom bila nadasve jaka i stoga bi osjećali grižnju savjesti da ono što ih je privlačilo u ovom pred- zemaljskom postojanju, promišljanje antropozofije, nije bilo prožeto Krist impulsom. To je jedna grupa, uglavnom.
Druga grupa živjela je drugačije. Druga grupa, koja je došla u sadašnju inkarnaciju, nije, mogao bih reći, došla do umora za poganstvo koji su postigle duše koje sam opisao. U usporedbi s ostalima, bili su na Zemlji relativno kratko i imali su manje inkarnacija. U tih nekoliko inkarnacija bili su ispunjeni onim snažnim impulsima koje čovjek može imati kada je imao živu vezi s poganskim bogovima u ranijim životima na Zemlji, i kada ta veza još uvijek ima snažan učinak u kasnijim inkarnacijama. Dakle, ima i onih duša koje još nisu bile umorne od starog poganstva u prvim kršćanskim stoljećima, u kojima su stari poganski impulsi imali snažan učinak, iako su više-manje naginjali kršćanstvu koje se tek polako izvlačilo iz poganstva. Tada su te duše prihvatile kršćanstvo po mogućnosti razumom, doduše prožetim srcem, ali ipak razumom, i mnogo su razmišljale o kršćanstvu. Ne morate misliti na učeno mišljenje; možda su bili relativno jednostavni ljudi u jednostavnim životnim uvjetima, ali su puno razmišljali.
Opet, nebitno je da li je uslijedila kasnija inkarnacija, to je sigurno promijenilo neke stvari, ali bitno je da su te duše, kada su prošle kroz vrata smrti, pogledale unatrag na Zemlju na način da im se kršćanstvo zapravo činilo kao nešto u što su morale urasti. Budući da su bili manje umorni od starog poganstva, jer su još od starog poganstva u duši nosili snažne impulse, još su čekali, da tako kažem, da postanu pravi kršćani.
Upravo one ličnosti o kojima sam govorio prije osam dana, da su se borile protiv poganstva na strani kršćanstva, pripadale su onim dušama koje su zapravo još nosile puno poganstva, puno poganskih impulsa i zapravo još čekale da postanu pravi kršćani. Kada su te duše prošle kroz vrata smrti, stigle tamo u duhovni svijet, prošle kroz život između smrti i novog rođenja i onda u vremenu koje sam naznačio – prva polovica 19. stoljeća ili nešto ranije – došle su pred te silne, veličanstvene imaginacije, tamo su u tim imaginacijama vidjeli impulse za njihov rad, za njihovu aktivnost.
Ali one duše koje u takvom stanju uđu u zemaljski život najprije imaju potrebu iskusiti ono što su doživjele u pred- zemaljskom postojanju kao odlučujuće u radu karme, opet na način na koji se to može doživjeti na Zemlji. I tako se za prvu vrstu duša, za prvu skupinu duša, duhovni život u prvoj polovici 19. stoljeća razvijao tako da su se iz duboke čežnje natjerali da postanu sudionici tog nadosjetilnog kulta. Ali pritom su došli u neku vrstu maglovitog raspoloženja, tako da kada su sišli na Zemlju ostala su samo mutna sjećanja, na koje je antropozofija, transformirana u zemaljski oblik, dalje mogla biti shvatljiva. S drugom grupom, s druge strane, bilo je kao da su se ponovno okupile nakon odluke koju su donijele, one duše koje još nisu bile umorne od poganstva, ali koje su očekivale da će moći postati kršćanima u pravom razvoju. Kao da su se trebali sjetiti odluke koju su donijele još u prvoj polovici 19. stoljeća: da se sve što je tamo bilo u moćnim slikama prenese na Zemlju, da se to preobrazi u zemaljski oblik. Pogledamo li neke antropozofe koji su prije svega imali impuls aktivno raditi s antropozofijom, nalazimo upravo opisane duše među takvim antropozofima. Obje vrste mogu se jasno razlikovati jedna od druge.
Pa, dragi moji prijatelji, reći ćete: da, sve što nam govorite prosvjetljuje nas o nekim stvarima u karmi Antropozofskog društva; ali čovjek bi se mogao uplašiti i zabrinuti za ono što će možda tek doći, kada vidi kako se prosvjetljuje o nekim stvarima o kojima bi možda volio da nije istrgnut iz neznanja. Jer, trebamo li sada početi razmišljati o tome pripadamo li jednom ili drugom tipu?
Na to se mora dati vrlo konkretan odgovor. Odgovor koji se mora dati je sljedeći: da je antropozofsko društvo samo nešto što sadrži teorijsko učenje, možda i predanost ovoj ili onoj ideji kozmologije, kristologije i tako dalje, ako bi bilo to u suštini, svakako ne bi bilo ono što bi trebalo biti u smislu onih koji stoje na njenom izvoru. Antropozofija bi zapravo trebala biti nešto što može preobraziti život pravih antropozofa, što se može prenijeti u duhovno, što se danas može doživjeti samo u ne- duhovnim izrazima.
Sad vas pitam: da li to posebno loše utječe na dijete kada se u određenoj dobi informira o određenim stvarima? Djeca do određene dobi ne znaju jesu li Francuzi ili Nijemci ili Norvežani, Belgijanci ili Talijani; barem im je cijelo gledište na ovo malo važno. O tome ništa ne znate, da tako kažem. Nećete vidjeti puno šovinističke djece, nećete vidjeti šoviniste s tri godine i slične stvari. Tek u određenoj životnoj dobi postaješ svjestan: ti si Nijemac, ti si Francuz, ti si Englez, ti si Nizozemac, i tako dalje. Ne navikavate li se na te stvari prirodno prihvaćajući ih? Kažemo li da je to nepodnošljivo: da u određenoj dobi naučite da ste Poljak ili Francuz ili Nijemac ili Rus ili Nizozemac? Navikli ste na to, uzimate zdravo za gotovo, ali to je, dragi moji prijatelji, u vanjskom, osjetilnom području. Antropozofija bi trebala podići cjelokupni ljudski život na višu razinu. Treba naučiti podnijeti razne stvari, koje nas mogu šokirati u osjetilnom životu ako ih krivo shvatimo. A jedna od stvari koju treba naučiti prepoznati je da bi trebalo prirodno prerasti u samospoznaju: netko pripada jednom ili drugom tipu.
Na taj način, želim reći, stvara se osnova da čovjek na pravi način postavi ostale karmičke utjecaje u životu. I zato je trebalo dati prvi smjer, da tako kažem, kako se postaviti prema posebnoj prirodi svoje predodređenosti antropozofiji, prema kristologiji, i biti pasivniji ili aktivniji u antropozofskom pokretu.
Naravno, postoje i prijelazi između ta dva tipa. Ali ti prijelazi su posljedica činjenice da ono što dolazi iz prethodne inkarnacije i ima učinka na sadašnjost, da je osvijetljeno još ranijom inkarnacijom. To je često slučaj posebno s dušama druge skupine. Nad njima još sjaji mnogo toga iz istinski poganskih inkarnacija. Stoga oni unaprijed imaju određenu sklonost da Krista shvate onako kako ga doista treba shvatiti: kao kozmičko biće.
Ovo što govorim zapravo se ne odražava toliko u idealnom pogledu koliko u praktičnom pogledu na život. Dva tipa mogu se puno bolje upoznati – apstraktne misli nisu od velike važnosti za ljude – ljude se može puno bolje upoznati po načinu na koji se bave detaljima u životu. I tamo će se, naprimjer, otkriti da su prijelazni tipovi često među onima – ne treba ni reći, osobni element je ovdje isključen – koji doista ne mogu a da ne unesu navike ne- antropozofskog života u antropozofski pokret, koje zapravo uopće nisu sklone ozbiljno shvaćati antropozofski pokret, za koje je karakteristično da se mnogo žale na antropozofe u antropozofskom pokretu. Upravo među onima koji mnogo gunđaju o uvjetima u samom antropozofskom pokretu, posebno o osobnostima, gunđaju o sitnicama, ima prijelaznih tipova koji titraju s jednog tipa na drugi. U tom slučaju oba ova impulsa nisu jakog intenziteta.
I zato moramo, pod svim okolnostima, malo razmisliti o tome, čak i ako to predstavlja svojevrsni ispit savjesti, ispitivanje karaktera, moramo u životu pronaći mogućnost produbljivanja antropozofskog pokreta kako bismo pristupili takvim stvarima i razmisliti o tome: kako pripadamo ovom antropozofskom pokretu prema našoj nadosjetilnoj prirodi? Kao rezultat toga, na vidjelo će izaći produhovljena koncepcija antropozofskog pokreta. Ono što se brani kao teorija, u što ne treba ići tako duboko ako se brani samo kao teorija, tada se primjenjuje na život. Postoji snažna primjena na život kada se čovjek postavi u skladu s tim stvarima. Govoriti mnogo o karmi: takve stvari su nagrađene, toliko je stvari kažnjeno iz jednog života u drugi – to ne mora posebno duboko zadirati. Ali kada je riječ o vlastitom tijelu, da tako kažemo, kada je u pitanju razmatranje sadašnje inkarnacije s vrlo specifičnom nadosjetilnom osobinom koja je u osnovi, onda se time približavamo vlastitom biću. A produbljivanje ljudskog bića trebalo bi biti ono što donosimo u ovozemaljski život, u zemaljsku civilizaciju kroz antropozofiju.
E, dragi moji prijatelji, ovo je bila vrsta pauze u našim proučavanjima, i ovo ćemo nastaviti sljedeći petak.