.- 5. Peto predavanje, Dornach, 11. srpnja 1924
Ono što su ove dvije skupine imale zajedničko u prvim kršćanskim stoljećima bile je iskustvo eterskog tkanja u prirodi i strujanje duhovnosti između spavanja i budnosti, čak i ako je bila tiha, ipak je postojala. Osim osjećaja nevinosti prirodnog postojanja, u 5. i 6. stoljeću dolazi do promišljanja o silama koje pokreću dobro i zlo u ljudskoj duši, posebno među ljudima s učenjima istoka (Bugari, heretici). Slijedi vrijeme kada se gasi vizija blistavog duginog sjaja nad biljkama i životinjama, šaputanje duhovnosti prestaje, ali se o duhovnom još može govoriti kao o nečemu što je ljudima poznato; tada nastupa vrijeme znano kao sumrak živog Logosa. S tim je povezan uspon katekizma; misa u cjelini postaje egzoterična umjesto da bude podijeljena kao prije, na egzoterični i ezoterični dio. Osnovno raspoloženje duša koje žive između 7. i 20. stoljeća bilo je: Krist se više ne prepoznaje u svojoj biti, kult se više ne shvaća: mora postojati moć na Zemlji da duše mogu primiti Krista.
Članovi Antropozofskog društva dolaze u ovo društvo, što je sasvim prirodno, iz razloga unutarnjeg stanja duše. Dakle, kada govorimo o karmi Antropozofskog društva, kao što sada činimo, o karmi antropozofskog pokreta općenito, koja proizlazi iz karmičkog razvoja članova i grupa članova, onda, naravno, mora biti i pitanje postavljanja temelja ove karme u stanju duše ljudi koji traže antropozofiju. I to smo već započeli. Još uvijek želimo upoznati neke stvari o ovom stanju duše kako bismo potom mogli ići u daljnje aspekte karme antropozofskog pokreta.
Kao što ste vidjeli, istaknuo sam ono što je najvažnije u konstituciji duše antropozofa, što su oni doživjeli u onim inkarnacijama kroz koje su prošli u prvim stoljećima osnutka kršćanstva. Rekao sam da može biti inkarnacija između, ali ono što je važno je inkarnacija koja pada između 4. i 8. stoljeća nove ere. Promatranje ove inkarnacije pokazalo nam je da moramo razlikovati dvije skupine osobnosti koje dolaze u antropozofski pokret. Okarakterizirali smo ove dvije skupine. Ali sada želimo gledati na nešto što nam je zajedničko, nešto što leži, da tako kažem, kao važno zajedničko tlo u dušama koje su doživjele takav razvoj kakav sam opisao na prošlom predavanju članovima.
Ako se osvrnemo na ova prva kršćanska stoljeća, definitivno se nalazimo u vremenu kada su ljudi bili dosta drugačiji nego sada. Možemo reći da kada se moderni čovjek probudi, vrlo brzo klizne u svoje fizičko tijelo, naravno s određenom rezervom o kojoj sam govorio. Rekao sam da ulazak i rastezanje traje cijeli dan; ali percepcija da se ego i astralno tijelo približavaju događa se izvanredno brzo. Danas, za budno ljudsko biće, ne postoji, da tako kažemo, međuvrijeme između svjesnosti eterskog tijela i svjesnosti fizičkog tijela. Čovjek brzo prolazi kroz percepciju eterskog tijela, uopće ne primjećuje etersko tijelo i odmah nakon buđenja zaroni u fizičko tijelo. To je osobitost današnjeg čovjeka.
Osobitost onih ljudi koji su još živjeli u onim prvim kršćanskim stoljećima, koje sam okarakterizirao, bila je u to vrijeme što su, kada su se probudili, jasno uočili: dolazim u dvije stvari, etersko tijelo i fizičko tijelo. I oni su znali: prolazi se kroz percepciju eterskog tijela i tek onda se dolazi do fizičkog tijela. I bilo je tako da su ljudi u tom trenutku kada su se probudili zapravo imali pred sobom, ako ne cijeli životni prizor, barem mnogo slika iz prethodnog života na Zemlji. A imali su još nešto pred sobom, što ću ubrzo okarakterizirati. Jer činjenica da se, mogao bih reći, postupno dolazi do onoga što ostaje ležati u krevetu, do eterskog i fizičkog tijela, uzrokovala je nešto drugo za cijelo vrijeme budnosti od onoga što danas doživljavamo dok smo budni.
Opet, kada gledamo kako danas zaspimo, neobična stvar je da kada ego i astralno tijelo napuste fizičko i etersko tijelo, ego vrlo brzo apsorbira astralno tijelo. A budući da je ego potpuno bez osnova u odnosu na kozmos i ne može ništa percipirati, kada zaspe, čovjek prestaje percipirati. Ono što se pojavljuje kao snovi samo je sporadično.
To opet nije bilo tako u vremenima o kojima sam govorio. Ego nije odmah apsorbirao astralno tijelo, već je astralno nastavilo postojati samostalno u vlastitoj supstanci nakon što je čovjek zaspao. I to bi u određenoj mjeri potrajalo tijekom cijele noći. Tako da se čovjek ujutro nije probudio na način da se probudio iz mraka svijesti, nego na način da je imao osjećaj: živio sam tamo u svijetu ispunjenom svjetlošću u kojemu se događalo svašta; bilo je slika, ali svašta se dogodilo. - Dakle, definitivno je bio slučaj da su ljudi imali međuosjećaj između budnosti i sna. Bio je tih, bio je intiman, ali bio je tu. U slučaju stvarno civiliziranog čovječanstva, to nije potpuno prestalo sve do početka dvanaestog stoljeća. Zbog toga su, međutim, sve duše o kojima sam govorio neki dan doživljavale svijet drugačije od onoga kako ga ljudi doživljavaju danas. Zamislimo kako su ljudi, odnosno svi vi, dragi moji prijatelji, tada doživjeli svijet.
Budući da je postojao stupanj uronjenosti u etersko i fizičko tijelo, čovjek tijekom cijelog svog budnog života nije gledao u prirodu na način da je vidio samo trezveni, prozaični svijet preko osjetila koji čovjek danas vidi i koji kada se želi nadopuniti, može se nadopuniti samo kroz maštu. Umjesto toga gledao je van, recimo u svijet biljaka, naprimjer na cvjetnu livadu, kao da je slab, plavkasto- crvenkast odsjaj oblaka – pogotovo kad je Sunce danju blaže sjalo, kad nije bilo baš podne – kao da se cvjetnom livadom širi plavičasto- crvenkasti, raznoliko valovit i mutan, maglovit sjaj. Ono što se danas vidi na primjer, kada je nad livadom lagana magla, ali ono što onda dolazi od isparene vode, to se tada vidjelo u duhovno- astralnom području. I tako se zapravo vidjela svaka krošnja stabla umotana u takav oblak, tako su se vidjela polja kukuruza kao da se crvenkasto- plavkasto zračenje, koje čini izmaglicu, spušta iz kozmosa na Zemlju.
A ako bi pogledali životinje, stekli bi dojam da te životinje ne samo da imaju svoj fizički oblik, već da je taj fizički oblik u astralnoj auri. Ovu auru se percipira mirno, intimno, ali zapravo samo kada su vremenski uvjeti sunčeve svjetlosti bili aktivni na određeni blag način. Ali ste ih primijetili. Vidjelo se kako duhovne stvari vladaju i tkaju posvuda u vanjskoj prirodi.
A kada je netko umro, ono što je imao prvih nekoliko dana nakon što je prošao kroz vrata smrti kao retrospektivu zemaljskog života, bilo je nešto što mu je u osnovi bilo poznato; prema tom gledanju na život nakon smrti imao je vrlo specifičan osjećaj. Imao je osjećaj da sam sebi govori: sada iz svog organizma oslobađam onaj element aure koji ide prema onome što sam vidio u polju aure u prirodi. Moje etersko tijelo odlazi u svoju domovinu – tako je osjećao.
Svi ti osjećaji su naravno bili mnogo jači u još starija vremena. Ali su još uvijek bili tu, doduše oslabljeni, u vremenu o kojem govorim. I kada bi vidio ovo nakon što je prošao kroz vrata smrti osjetio bi: u svoj duhovnoj aktivnosti i životu koji sam vidio iznad prirode i prirodnih procesa, govori riječ Boga Oca, a moje etersko tijelo ide Ocu.
Tada kada je čovjek vidio vanjsku prirodu drugačije kroz svoj drugačiji način buđenja, vidio je i svoj izgled drugačije nego je to kasnije bio slučaj. Kada bi čovjek zaspao, ego nije odmah apsorbirao astralno tijelo. U takvom odnosu astralno tijelo 'zazvuči'. i 'zazvučalo' bi iz duhovnih svjetova u usnuli ljudski ego – ako ne tako jasno kao u davna vremena, onda u tihom, intimnom obliku – sa svačime što se ne može čuti u budnom stanju. I kad se probudio, čovjek je imao osjećaj: u tim svijetlim kozmičkim prostorima sudjelovao sam u duhovnom govoru, od uspavljivanja do buđenja.
I kada je ljudsko biće, nekoliko dana nakon što je prošlo kroz vrata smrti, odbacilo svoje etersko tijelo i sada živjelo u svom astralnom tijelu, opet je imalo osjećaj: u ovom astralnom tijelu retrospektivno doživljavam sve što sam mislio i radio na Zemlji. Ali u ovom astralnom tijelu, u kojem spavam svaku noć, doživljavam ono što sam mislio i radio na Zemlji. - I dok je ljudsko biće ponijelo nešto nejasno sa sobom kad se probudilo, ono je sada, dok je proživljavalo svoj zemaljski život u svom astralnom tijelu u vremenu između smrti i novog rođenja, osjećalo: u ovom mom astralnom tijelu živi Krist. To jednostavno nisam primijetio, ali svake noći moje astralno tijelo je živjelo u biću Krista. Sada je ljudsko biće znalo: sve dok moram iskusiti ovaj povratni zemaljski život, Krist me ne napušta, jer je s mojim astralnim tijelom.
Vidite, kako god je netko mogao gledati na kršćanstvo u ovim prvim kršćanskim stoljećima, bilo kao prva skupina ljudi o kojoj sam govorio, bilo kao druga skupina, zavisno je li netko još uvijek živio sa snagom poganstva ili je umoran od poganstva, doživio je sasvim sigurno – čak i ako ne na Zemlji – nakon smrti veliku činjenicu otajstva Golgote: da se Krist, prethodno vladajuće biće Sunca, ujedinio s onima što žive kao ljudska bića na Zemlji. To su doživjeli svi oni koji su se u prvim stoljećima kršćanskog razvoja približili kršćanstvu. Za ostale je ostalo više-manje neshvatljivo ono što su doživjeli nakon smrti. To su u osnovi bile razlike u iskustvu duša u prvim kršćanskim stoljećima i kasnije.
Ali sve je to učinilo nešto drugo. Sve je to utjecalo na to da je čovjek, kada bi vidio prirodu u budnom stanju, osjetio tu prirodu kao domenu Boga Oca. Jer sve duhovno što je promatrao da tka i živi u tome za njega je bio izraz, objava Boga Oca. I osjećao je da je svijet trebao nešto u vrijeme kada se Krist pojavio na Zemlji: naime, asimilaciju Krista u supstancu Zemlje za čovječanstvo. Čovjek je još uvijek osjećao nešto poput živog Kristovog principa u procesima prirode i cijeloj oblasti prirode. Jer je nešto bilo povezano s tim gledanjem na prirodu, da se u njoj vidjelo duhovno tkanje i vladavina.
Ono što se osjećalo kao duhovno tkanje i aktivnost, što je u stalno promjenjivim duhovnim oblicima lebdjelo nad svom biljnom i životinjskom egzistencijom, osjećalo se tako da je nepristrano ljudsko biće saželo taj osjećaj u riječi: to je nevinost bića prirode. Da, dragi moji prijatelji, ono što se moglo duhovno gledati zvalo se nevinost u aktivnosti prirode, govorilo se o nevinoj duhovnosti u aktivnosti prirode.Ali ono što se osjećalo u sebi kad se probudilo: da je čovjek od usnuća do buđenja bio u svijetu svijetle, zvučne duhovnosti, osjetio da u njemu može prevladati i dobro i zlo, da kada zazvuči iz duhovnog da govore i dobri i zli duhovi, da dobi duhovi samo žele povećati nevinost prirode, žele je sačuvati, ali da zli duhovi kvare nevinost prirode. Gdje god su živjeli kršćani kakve ovdje opisujem, snaga dobra i zla osjećala se, upravo zbog činjenice da u stanju spavanja ego nije uvukao astralno tijelo u sebe.
Nisu svi oni koji su se nazivali kršćanima ili su bili na neki način bliski kršćanstvu bili su ovakvog stanja duše. No, veliki broj ljudi koji su živjeli u južnim i središnjim regijama Europe rekao je: da, moja nutrina, koja se neovisno izražava između uspavljivanja i buđenja, pripada području dobrog i području lošeg svijeta. I bilo je mnogo, razmišljanja i razmišljanja, o dubini sila koje pokreću dobro i zlo u ljudskoj duši. Teška im je bila činjenica da je ljudska duša smještena u svijet u kojem se bore dobre i zle sile. U prvim stoljećima ti osjećaju nisu bili prisutni u južnim i središnjim dijelovima Europe, no u petom i šestom stoljeću postali su češći; a posebno među onim ljudima koji su dobili više informacija s istoka – te su informacije dolazile na razne načine – nastalo je takvo raspoloženje duše. A budući da se to raspoloženje duše posebno snažno proširilo u onim krajevima za koje se tada pojavio naziv 'Bugarska' – ime je ostalo na čudan način, čak i kasnije kada su se na ovim prostorima naselili sasvim drugi narodi – u kasnijim stoljećima i vrlo dugo vremena u Europi je bilo ljudi koji su posebno snažno razvili ovo raspoloženje duše, Bugari. U kasnijim kršćanskim stoljećima prve polovice Srednjeg vijeka, za zapadne i srednje Europljane, Bugari su bili narod na koje je posebno snažno utjecao kontrast između dobrih i zlih kozmičko- duhovnih sila. Ime Bugari nalazimo diljem Europe za takve ljude kakve sam okarakterizirao.
Ali duše o kojima govorim bile su u više-manje takvom stanju duše, duše koje su tada, u svom daljnjem razvoju, došle vidjeti te moćne slike u nadosjetilnom kultu, sudjelovati u njegovoj aktivnosti, što se sve događalo u duhovnom svijetu u prvoj polovici 19. stoljeća. Sve što su te duše mogle iskusiti u toj spoznaji bivanja unutar borbe između dobra i zla, prenijelo se kroz život između smrti i novog rođenja. I to nijansirano, to je tada obojilo duše koje su tada stajale pred snažnim kozmičkim slikama.
Ali bilo je još nešto. Te su duše bile, da tako kažemo, posljednje unutar europske civilizacije koje su zadržale nešto od ove odvojene percepcije eterskog i astralnog u budnom stanju i u snu. Prepoznajući te osobitosti života duše, živjeli su u zajednicama. Na njih se gledalo kao na heretike među onim kršćanima koji su sve više bili povezani s Rimom. U to vrijeme ljudi još nisu bili spremni osuđivati heretike na isti način kao i kasnije, ali su ih smatrali hereticima. Drugi su imali jeziv dojam o njima. Imao se dojam da su vidjeli više od drugih ljudi, da su se oni na drugačiji način povezali s božanskim kroz percepciju stanja sna. Jer drugi ljudi s kojima su živjeli odavno su to izgubili, odavno su se približili stanju duše koje je tada postalo uobičajeno u četrnaestom stoljeću.
Ali kada su ti ljudi o kojima govorim, ti ljudi s odvojenom percepcijom astralnog i eterskog tijela, prošli kroz vrata smrti, onda su se također razlikovali od drugih. I ne smije se vjerovati da je između smrti i novog rođenja čovjek bez ikakvog udjela u onome što se događa na Zemlji kroz ljude. Kao što odavde gledamo gore u nebesko- duhovni svijet, između smrti i novog rođenja, gledamo dolje iz nebesko- duhovnog svijeta na Zemlju. Kao što odavde sudjelujemo u životu duhovnih bića, tako i iz duhovnog svijeta sudjelujemo u onome što zemaljska bića doživljavaju na Zemlji.
Razdoblju koje ovdje opisujem slijedilo je razdoblje u kojem se kršćanstvo, ovdje u Europi, pripremalo biti nešto, čak i pod pretpostavkom da čovjek više ne zna ništa o svom astralnom i eterskom tijelu. Kršćanstvo se usmjerilo na razgovor o duhovnom svijetu, bez da može pretpostaviti bilo kakvo znanje ili svijest među ljudima. Jer samo razmislite, dragi moji prijatelji: zapravo, kada su drevni kršćanski učitelji prvih stoljeća razgovarali sa svojim kršćanima, našli su veliki broj onih koji su mogli prihvatiti riječi kao istinite samo po vanjskom autoritetu; ali još naivnije raspoloženje tog vremena, dopuštalo je da se riječi prihvate ako su bile izgovorene iz toplog, oduševljenog srca. A koliko se srdačno i oduševljeno propovijedalo kršćanstvo u prvim stoljećima, danas se više ne razumije, kada je toliko toga prešlo u puko verbalno propovijedanje.
Ali oni koji bi mogli govoriti takvim dušama kakve sam ovdje opisao, kakve bi riječi mogli govoriti? Da, dragi moji prijatelji, mogli bi reći: pogledajte što se otkriva u svjetlucavoj dugi iznad biljaka, što se pokazuje u životinjama u smislu strasti: to je odraz, to je otkrivenje duhovnog svijeta, o kojem također govorimo, duhovnog svijeta iz kojeg dolazi Krist. U razgovoru s takvim ljudima govorilo se, takoreći, o duhovnoj mudrosti, a ne o nečem nepoznatom; obratilo bi im se tako što bi ih se moglo podsjetiti na ono što su, pod određenim okolnostima, mogli vidjeti u blagoj sunčevoj svjetlosti kao duh u prirodi.
I opet, kad im je rečeno da je tu evanđelje, koje naviješta duhovni svijet, duhovne misterije, kad im je rečeno o tajnama Starog zavjeta, onda opet nisu govorili o nečem nepoznatom, nego bi im se moglo reći: ovdje je riječ zavjeta; ovu riječ zavjeta zapisala su ona ljudska bića koja su jasnije od vas čula žamor one duhovnosti u kojoj se nalaze vaše duše između uspavljivanja i buđenja, ali vi znate za taj žamor jer ga se sjećate ujutro kad se probudite. I stoga bi se o tome tim ljudima moglo govoriti kao o nečem poznatom. Na izvjestan način, razgovor koji su tadašnji svećenici i propovjednici vodili s tim ljudima, sadržavao je nešto od onoga što se događalo u dušama samih tih ljudi. I tako je u to vrijeme ta riječ bila još živa i mogla se kultivirati kao nešto živo.
A onda kada su ove duše, s kojima se riječima moglo govoriti kao o nečem živom, pogledale dolje na Zemlju nakon što su prošle kroz vrata smrti, tada su pogledale u sumrak te žive riječi tamo dolje, i imale su osjećaj: sumrak Logosa. To je bio osnovni osjećaj onih duša, kako sam ih opisao, koje su prošle kroz vrata smrti nakon 7., 8., 9. stoljeća ili nešto ranije, da kada su pogledale na Zemlju da su osjetile: dolje na Zemlji je sumrak život Logosa. I u ovim dušama je živjela Riječ: i Riječ tijelom postade i nastani se među nama., i oni su osjetili: ali ljudi imaju sve manje mjesta, boravište za Riječ, koja će živjeti u tijelu, živjeti na Zemlji.
To je pak dalo osnovno raspoloženje dušama koje su živjele u duhovnom svijetu između 7., 8. stoljeća i 19., 20. stoljeća, čak i ako je taj boravak prekinut s nekim zemaljskim životom, to je dalo osnovno raspoloženje: Krist živi za Zemlju, jer je umro za Zemlju, ali Ga Zemlja ne može primiti; negdje na Zemlji mora postojati moć da duše mogu primiti Krista! Uz sve ostalo što sam opisao, ovo je živjelo između smrti i novog rođenja u onim dušama koje su se smatrale hereticima tijekom svog vremena na Zemlji: potreba za novom, obnovljenom objavom Krista, Kristovim navještenjem.
U takvom stanju duše ovi bestjelesni ljudi doživjeli su ono što se dogodilo na Zemlji, a što im je na Zemlji bilo potpuno nepoznato. Naučili su razumjeti što se događa dolje na Zemlji. Vidjeli su kako je sve manje duša na Zemlji zahvatio duh, kako više nema ljudi kojima bi se moglo reći: objavljujemo vam duh, kojeg i sami možete vidjeti kako lebdi nad biljnim svijetom, svjetluca u životinjama. Učimo vas zavjetu koji je ispisan od onih tonova kojih još uvijek možete čuti mrmljanje kada sudjelujete u doživljajima noću. - Sve je to nestalo.
Odozgo su vidjeli, gdje su stvari izgledale sasvim drugačije, kako se u kršćanskom razvoju pojavila zamjena za stari način govora. Uostalom, čak i ako su propovjednici morali na ovaj način govoriti velikoj većini ljudi, budući da nisu imali svijest o duhovnom u zemaljskom životu, to je sve bilo tradicija, upotreba govora iz vremena kada se moglo pretpostaviti da ako se govori o duhu, da su ljudi o duhu ipak nešto osjećali.
Sve je to zapravo potpuno nestalo tek oko 9., 10., 11. stoljeća. Sasvim drugačije stanje duha nastalo je čak i kod slušatelja. U prošlosti, kad je netko čuo osobu koja govori iz duha koji je bio entuzijastičan i ispunjen Bogom, imao je osjećaj da dok sluša zapravo izlazi iz sebe, ulazi u svoje etersko tijelo, izlazi iz fizičkog tijela. I opet se imao osjećaj da se približava astralnom tijelu. Doista ste još uvijek imali blagi osjećaj da ste zaneseni dok ste slušali. Nisu toliko pridavali pažnju pukom slušanju, već mnogo više onome što su u tihom zanosu doživjeli u sebi. Živjelo se s riječima koje su govorili ljudi oduševljeni Bogom.
To je potpuno nestalo u 9., 10., 11. stoljeću prema 14. stoljeću. Puko slušanje postajalo je sve uobičajenije. Tada se pojavila potreba da se poziva na nešto drugo kada se govori o duhovnom. Tada se pojavila potreba da se izvuče od onih koji su trebali slušati, ono što bi se željelo da imaju kao pogled na duhovni svijet. Pojavila se potreba da se na njima, takoreći, radi na takav način, da su se osjećali prisiljeni reći nešto o duhovnom svijetu iz ovog otvrdnulog tijela. I iz toga je proizašla potreba da se da se daju upute o duhovnom svijetu u obliku pitanja i odgovora. Pitajući – pitanja uvijek imaju nešto sugestivno – : što je krštenje?, što je pričest?, što je Duh Sveti?, što je smrt?, kojih je sedam smrtnih grijeha? – ovom igrom pitanja i odgovora zamjenjuje se elementarno slušanje koje se podrazumijeva. I za to vrijeme – prvo među onim ljudima koji su dolazili u škole u kojima se to moglo raditi – pojavilo se ono što se trebalo podučavati pitanjima i odgovorima, o duhovnom svijetu: nastao je katekizam.
Vidite, takve događaje treba gledati. Duše koje su bile tamo u duhovnom svijetu na posebno snažan način i sada gledale dolje vidjele su ovo: ljudima mora doći nešto za što nismo mogli znati, što uopće nije bilo očito! I to je bio snažan dojam, da je katekizam nastao tamo dolje na Zemlji. Nema ničeg posebnog u tome što povjesničari pokazuju kako je katekizam nastao izvana; ali ima puno toga za reći o nastanku katekizma, kako je izgledao s gledišta nadosjetilnog: tamo dolje ljudi moraju proći kroz nešto potpuno novo u dubini svoje duše, moraju na način katekizma naučiti u što vjerovati.
Time opisujem osjećaj. Moram vam opisati još jedan na sljedeći način: ako se vratimo u prva stoljeća kršćanstva, još nije postojala mogućnost da kršćanin uđe u crkvu, sjedne ili klekne i sada počinje misa, od uvoda do molitava, nakon pričesti. Nije bilo moguće da svi čuju cijelu misu, već oni koji su bili kršćani bili su podijeljeni u dvije skupine: katekumeni, koji su smjeli ostati na misi dok ne završi evanđelje; nakon evanđelja priprema se Offertorium, pa su morali izaći van. I samo oni koji su se dugo pripremali za to sveto, intimno raspoloženje u kojem se mogao sagledati misterij transsupstancijacije, preobrazbe: transsupstanti, dopušteno im je ostati unutra, čuli su misu do kraja.
Bio je to sasvim drugačiji način odlaska na misu. Ljudi o kojima sam vam govorio, da su prošli kroz stanja u svojim dušama koje sam opisao, koji su spustili pogled i sada uočavaju taj čudan događaj katehetskog poučavanja koji im se još uvijek činio nemogućim, ti su ljudi više-manje sačuvali stari kršćanski običaj za svoj kult: pustiti ljude da slušaju cijelu misu tek nakon duge pripreme. Ovi ljudi o kojima sam govorio, definitivno su znali nešto egzoterično i ezoterično o misi. Ono što se događa nakon transsupstancijacije, nakon preobrazbe, smatrali su ezoteričnim.
Sada su ponovno spustili pogled na ono što se događa u vanjskom kultu kršćanstva. Vidjeli ste da je cijela misa postala egzoterična, cijela se misa odvija i pred onima koji posebnom pripremom još nisu došli do posebnog raspoloženja duše. Da, može li čovjek na Zemlji doista doći do otajstva Golgote kada osjeti transsupstancijaciju u ne-svetom raspoloženju? - Tako su se ove duše osjećale u životu koji prolazi između smrti i novog rođenja. Ali tko ne razumije transsupstancijaciju, ne razumije otajstvo Golgote. Tako su mislile ove duše u svom stanju između smrti i novog rođenja: Krist se više ne prepoznaje u svojoj biti; kult se više ne razumije.
To se ulilo u duše koje sam opisao. A kad su ove duše pogledale dolje na ono što se razvilo kao simbol pri služenju mise – takozvana pokaznica, u kojem je hostija na postolju u obliku polumjeseca – tada su osjetile: to je živi simbol činjenice da se nekoć tražilo Sunce u Kristu; jer su na svakoj pokaznici, svakoj monstranci, sunčeve zrake. Ali veza između Krista i Sunca je izgubljena; postoji samo u simbolu. U simbolu je ostala do danas, ali sam simbol se ne razumije! - To je bio drugi osjećaj, iz kojeg je tada proizašlo jačanje osjećaja da se Krist mora doživjeti na novi način.
Na sljedećem predavanju prekosutra želimo nastaviti razgovor o karmi Antropozofskog društva.